9.

     Alfrik, koji je koračao iza njega, gnevno opsova. Koplje zapara vazduh i umalo da pogodi devojku. Zaprepašćen, Holgar se ukopa u mestu. "Vodite ga u brdo!" povika Alfrik.
     Meriven ga stade vući za ruku, dok trojica Farizeja odlučno zakoračiše napred, poput ragbista na loptu. Holgera obuze iznenadni bes, i on im se baci u susret. Najbližem slomi vrat, pa ga pusti da jauknuvši padne i ostane da nepokretno leži. Pesnicom desne ruke potom stade izmahivati oko sebe, dok ga je Meriven sve vreme povlačila za ruku, i razbi još jedno lepo lice. Trećeg ratnika uspe da izbegne, a onda ispred njega odnekud iskrsnu jedan konjanik, gotovo mu prislonivši koplje uz rebra. Najzad mu, ipak, pođe za rukom da se oslobodi Meriven, koja se čvrsto držala za njega, pa je podiže visoko iznad glave i hitnu na konjanika. Oboje se stropoštaše preko konjskih sapi.
     Tri viteza u međuvremenu behu opkolila Alijanoru. Papijon se propinjao, džilitao prednjim nogama, i bučno izbacio jednog od vitezova iz sedla. Vrteći se u krug, ogromni crni parip nasrnu potom na drugog zdepastog vilinkonja, koji zavrišta i otrže se. Treći jahač zamahnu mačem na Alijanoru, ali se ona pognu i izbeže udarac, a zatim skoči na zemlju.
     "Uf!" Gotovo da je uletela u naručje jednog gospodara Farizeja, odevenog u somot. On je dograbi, cereći se dok se ona otimala. Ali, odjednom mu se u rukama nađe labud - a labudovi, kao što je poznato, imaju opaku narav.
     "Aaa!" povika on dok mu je kljucala oči. "Ii! Ti!" uzviknu opet, kada krilom umalo da mu nije slomila vilicu. "U pomoć", završi najzad, kada mu odgrize prst, pa je ispusti i uteče.
     Vilingospodari su zujali oko Holgera, udarajući i gurajući njegovo telo nezaštićeno oklopom. Bio je, međutim, suviše uzbuđen da bi osetio bol. Nešto daleko u njemu pitalo se kako to da ima toliko sreće da prolazi samo sa lakšim telesnim ozledama. Ali, da li je u pitanju bila samo sreća? Najbližem neprijatelju zapušio je usta pesnicom, oteo mu mač, i stao njime mlatiti unaokolo. Sečivo je bilo lakše od gvožđa, mogao je njime vitlati držeći ga samo jednom rukom, ali oštrica mu je bila poput brijača. Borac sa sekirom nasrnu na njegovu obnaženu glavu, ali on slobodnom rukom uhvati držalje, istrže je i nasrnu na Farizeje sekirom i mačem.
     Papijon u međuvremenu beše napao gomilu otpozadi, udarajući kopitama, ujedajući, gazeći, dok nije stigao do Holgera. Njegova noga pronađe uzengiju, i tek što se vinuo u sedlo, parip se galopom udalji.
     Za njima se čuo topot kopita. Osvrnuvši se, on ugleda vitezove koji se behu stuštili za njim. Njihove životinje bile su čak i brže od njegovog konja. On odbaci zaplenjeno oružje, dok je Alijanora još ranije bila primorana da odbaci njegovo koplje. Posegnuvši naniže, ka mestu gde ih je devojka ostavila složene, on dohvati mač i štit. Teško da je bilo vremena da navuče oklop, smešten na zadnjoj strani sedla.
     Belokrili labud, koji je lebdeo pored njega, naglo skrenu u stranu, i jedan orao nađe se tačno na mestu na kojem se Alijanora do maločas nalazila. Holger podiže pogled i ugleda još nekoliko ptičurina kako se spuštaju sa neba. Oh, blagi Bože, pretvaraju se u orlove, sada će je ščepati... Alijanora siknu, probi se krilima i kljunom pored dveju ptičurina i uputi se ka šumi. Pošto se ponovo pretvorila u ljudsko biće, u gustom šipražju mogla je da nađe zaklon od grabljivica. Ali, kako će uspeti da utekne poteri na tlu?
     Jedan konj sustiže Papijona. Jahao ga je lično Alfrik, vitlajući mačem. Njegova dugačka, srebrna kosa vijorila mu je oko lica na kojem je, međutim i dalje stajao osmeh. Glasno, kroz topot, đavolski vazduh i lovačke trube koje su parale uši, dopre njegov uzvik: "Da vidimo da li ste zaista nepobedivi, ser 'Olgere iz Danska!"
     "Rado!" frknu Danac. Alfrik se nalazio s njegove desne, nezaštićene strane, ali mu to više uopšte nije bilo važno. Njegov mač se poput malja obruši naniže i, na pola puta, naiđe na lakšu vilinsku oštricu. Alfrikovo oružje prolete u stranu, pored Holgerovog štita. Veštinom, za koju nije ni znao da je poseduje, Holger gurnu svoju oštricu ispod neprijateljeve drške u obliku polumeseca i odmeri snagu svog ramena sa snagom Alfrikove šake. Vojvodi oružje bi istrgnuto iz ruke, i on frknu i primače konja bliže, tako da, u trku, svojim kolenom dodirnu Holgerovo. Ispruživši, brzo poput zmije, levu ruku, on njome obuhvati doručje šake kojom je Danac držao mač. Nije mogao da tako dugo drži svog znatno krupnijeg protivnika, ali je zato mogao da brzo izvuče nož iz pojasa.
     Holger se izvi u sedlu. Nije mogao da postavi štit, ali zato njegovim rubom udario Alfrika po ruci u kojoj je držao bodež. Vojvoda zavrišta. Koža poče da mu se dimi, i Holger oseti zadah sprženog mesa. Beli konj udari u pomamni trk... Nebesa, istina je ono što se govori! Metabolizam vilenjaka nije bio u stanju da podnese dodir gvožđa.
     Holger zauzda Papijona, tako da se zemlja stade razletati pod njegovim kopitama. Okrenuvši se, on prope paripa i, izmahnuvši mačem, povika prema jahačima: "U redu, samo dođite! Jedan korak i mrtvi ste!"
     Zaustavili su se gotovo isto onako brzo kao i on, istovremeno se sklonivši u stranu. Međutim, Holger kroz sumrak ugleda ratnike koji su trčali prema njemu, naoružani lukovima. To nije bilo dobro; mogli su da ostanu na odstojanju i načičkaju ga strelama. On nemilosrdno jurnu prema njima, u želji da im razbije poredak. "Điha, điha, điha!" vikao je. "T-i-i-gar!"
     Vitezovi se raštrkaše pred njegovim naletom, ali se strelci ni ne pomeriše. Potom začu neprijatno zujanje pored uveta. "Jesu Kriste Fili Mariae..."
     Farizeji zavrištaše! Mamuznuvši konje i odbacivši oružje, vitezovi i strelci zagalopiraše i potrčaše, kao da je bomba eksplodirala, što dalje mogli od njega. Znači, radosno pomisli Holger, tačno je bilo i to da ne mogu da podnesu da čuju sveto ime. Trebalo je da se toga ranije seti. Samo... zbog čega je njegovo nehotično obraćanje bilo na latinskom?
     Bio je u iskušenju da posle ovoga izređa sve svece po spisku, ali ipak odluči da ne zloupotrebljava suviše svoju privilegiju. Iskrena molitva bila je jedno; ali upotreba svetih imena uzalud, zarad pukog sticanja prednosti, bilo je ipak nešto sasvim drugo; nije mu to moglo doneti nikakvu sreću. (Otkud je i to znao? Pa, eto, jednostavno je znao). On se pripremi da okrene Papijona nazad ka zapadu, a onda povika: "Hej, Srebrni!"
     Konačno, priča se da Vilinljudi ne vole ni srebro.
     Nešto zablista u izgaženoj travi. On zaustavi konja, naže se i podiže nož koji vojvoda Alfrik beše ispustio. Nož ni po čemu nije bio izuzetan, čak nije bio ni naročito oštar, ali je zato u njegovoj ruci bio lak poput pera; na oštrici je pisalo Nož plamena. Zbunjen, neodređeno se nadajući da bi mu mogao biti koristan talisman, on zadenu bodež za pojas.
     A sada, Alijanora. Kaskao je duž ivice šume, izvikujući njeno ime, ali odgovora nije bilo. Oduševljenje mu naglo splasnu. Ako je ubijena... Paklene mu vatre, pomisli on dok su ga oči pekle; nije mu bilo važno što će ostati sam u ovom neprijateljskom svetu, već to što je ona bila strašna klinka koja mu je spasla život. A kako joj je vratio, smrknuto se upita. Kakav joj je on to bio prijatelj: ždrao je i pio i doterivao se za tuđinske žene, dok je ona ležala u hladnoj rosi i...
     "Alijanora!"
     Nije bilo odgovora, niti ikakvog zvuka. Vetar se bio primirio, zamak je ostao skriven u maglama koje su se brzo podizale, šuma je predstavljala zid noći. Ništa osim magle nije se kretalo, ništa nije govorilo, i on je bio jedino živo biće u svekolikom ovom mraku. S nelagodnošću je razmišljao o tome kako ne bi smeo da se ovde duže zadržava. Farizeji će uskoro smisliti neki način da mu uzvrate. Mogli bi da pozovu saveznike, kojima nisu smetali ni gvožđe ni božje ime. Morganu le Fej, na primer. Ako je već trebalo da beži, biće bolje da krene odmah.
     Jahao je prema zapadu obodom šume, sve vreme izvikujući Alijanorino ime. Magla se i dalje zgušnjavala, podižući se sa tla u obliku belih bedema i traka, prigušujući zvuk Papijonovih kopita, i kao da je gotovo gušila njegov vlastiti dah. Maglene kapljice odbljeskivale su na grivi konja; štit mu je svetlucao od vlage. Svet se sklapao nad njim i na kraju je video jedva dva metra ispred sebe.
     Vilenjački majstorluk, pomisli on progutavši knedlu od straha. Na ovaj način mogli su da ga potpuno liše vida, a potom bi ga lako mogli savladati. On potera Papijona u kratak galop. Uprkos vlažnoj hladnoći, usta su mu bila suva.
     Nešto se, odjednom, pojavi iznad njega, neodređeno i bledo u vijugavom sivilu. "Zdravo!" povika on. "Ko je to tamo? Stani, ili krećem na tebe!"
     U odgovor mu, međutim, stiže samo smeh - ali ne ono podlo smejuljenje vilenjaka, već jasan i mlađahan smeh. "To sam samo ja, Holger. Morala sam da uzletim. Teško da mogli smo da letimo udvoje, onol'ko daleko koliko smo morali, i moja krila bi se umorila."
     Pojavila se, smeđa vitka prilika u beloj tunici od perja. Kapljice rose svetlucale su joj u kosi. Jahala je na golim leđima jednoroga, bez sumnje istog onog koga već ranije beše video. Jednorog ga je posmatrao opreznim očima nalik na oniks, i nije hteo da priđe bliže. Ispred devojke je čučao Hjudži.
     "Vratila sam se po ovog momka", objasni ona, "a onda smo ponovo zašli u šumi i ja sam sa zvižduk pozvala mog paripa. Ali, sada ćeš ti morati da Hudžija uzmeš, jedva sam naterala Ajnhorn i ovol'ko da nosi nekog osim mene."
     Holger se oseti silno postiđenim. Bio je sasvim zaboravio na Hjudžija. A ozlojeđeni vojvoda Alfrik verovatno bi sredio patuljka po kratkom postupku. On preuze čovečuljka iz Alijanorinih ruku i posede ga na jabučicu vlastitog sedla.
     "I, šta ćemo sada?" upita on.
     "Sad ćemo trk u galop, da što pre zbrišemo iz ovo zlo kraljevstvo", progunđa Hjudži. "Što pre budemo u pošteno zemlja, bolje je moguće da doživimo da se hvališemo s ovaj glupi put."
     "Hm, da... Mada se bojim da ćemo se izgubiti u magli."
     "Ja ću s vremena na vreme uzleteti da vidim gdi smo", reče Alijanora. "Tako ćemo prevarimo oni koji su je dozvali."
     Nastavili su da kaskaju kroz mokru bešumnu tamu i Holger poče da oseća posledice bitke. Bile su uzele na sebe oblik ubeđenja da je potpuno bezvredan. Za šta je, zaista, bio dobar, osim da fine, korisne ljude poput Alijanore, uvlači u stvari opasne po život? Šta je lično učinio, bar da zaradi hranu koju je do sada jeo? Bio je puki najamnik, hvastavi idiot koji se održava u životu zahvaljujući milostinji.
     Potom se seti pitanja koje mu se beše javilo u umu. "Hjudži", upita on, "zašto je bilo opasno da uđem u to vilinbrdo?"
     "Ne znaješ to?" Patuljak izvi svoje debele obrve. "Zato li su oni mene odvukli od tebe! Da ti ne bi izrek'o upozorenje... E pa, nek' znaješ da je vreme čudno u vilinbrdu. Držali bi te tamo unutri za jednu noć veselja, a kada bi ti ponovo iziš'o, stotinu godina ovdi bi gi prošlo. A u među vreme stanovnici od Srednji svet bili bi imali mogućnost da obavu ono na čemu im stojiš na put."
     Holger sleže ramenima.
     To ipak nije bacilo novu svetlost na njegov položaj. Bilo je nezamislivo da su Alfrik i Morgana mogli i dalje da ga brkaju sa nekim šampionom čije oružje beše pozajmio. I tako je on, Holger Karlsen, siroče i izgnanik, na neki način postao središnja tačka krize koja se spremala. Kako, nije mogao ni da zamisli. Možda mu je dolazak iz druge vaseljene podario... šta? Oreol? U svakom slučaju, sile Haosa moraće da ga pridobiju na svoju stranu, ili, ako im to ne pođe za rukom, da ga uklone s puta.
     Neviđeno gostoprimstvo, uključujući tu i Meriven, očigledno je predstavljalo pokušaj da se postigne ono prvo. Ali, takođe je poslužilo i da mu se zamažu oči dok Alfrik ne pozove Morganu le Fej i ne posavetuje se s njom. Očigledno su odlučili da ništa ne rizikuju, već da iskoriste njegovo neznanje i tutnu ga u vilinbrdo na vek ili dva.
     Ali, zbog čega mu jednostavno nisu sjurili nož među rebra? To uopšte ne bi bilo teško. Zaista, napad praznog viteza mora da je predstavljao takav jedan pokušaj. Kada im to nije uspelo, Alfrik je promenio taktiku i poslužio se lukavstvom. Ali, kako je, uopšte, vojvoda saznao za njega? Od Majke Gerde, razume se. Demon koga ona beše prizvala mora da joj je kazao nešto o Holgeru, što ju je nagnalo da ga uputi pravo do njenog moćnog poznanika u Vilinzemlji. Nema sumnje da je vest o njemu poslala pomoću magije, kako bi stigla pre njega. Mora da se nadala da će Alfrik biti u stanju da se pobrine za njega.
     Ali, šta joj je to demon mogao reći? I, šta će sad pokušati Srednji svet, budući da nisu uspeli ni da ga ubiju ni da ga prevare?
     U svakom slučaju, ovaj put povratka u vlastiti svet bio je za njega zatvoren. Moraće da potraži neki drugi način. Sudeći prema onome što je čuo i video, postojali su i beli vračevi, pored onih crnih. Možda bi mogao da se posavetuje sa nekim od njih. Nije imao ni najmanju nameru da se upliće u ovdašnju borbu - ako to ikako bude mogao izbegne. Jedan po jedan rat, samo, molim vas! Alfrik bi najbolje učinio kada bi postupio časno i vratio ga kući, kako ga on beše i zamolio.
     Što Alfrik, kako se pokazalo, očigledno nije bio u stanju.
     Nešto se nasmeja u magli, tiho i odvratno, i Holger se trže. Hjudži zapuši šakama uši. Čuli su kožna krila, kako lepećući proleću iznad njih. Međutim, jedino što su mogli da vide bilo je sivilo koje kao da je curkalo.
     "Izgleda da je ta stvar ispred nas", promrmlja Holger. "Ako skrenemo u stranu..."
     "Ne." Alijanori su drhtale usne, ali je te reči, ipak, hrabro prevalila preko usana. "To je varka, da nas skrenu sa stazu. Kad se jednom izgubimo u ovaj oblaci, onda zbogom nado."
     "U redu", odvrati Holger hrapavim glasom. "Ja ću prvi."
     Bilo je to izluđujuće jahanje, jer su fantomski oblici klizili i klizali na ivici vidljivosti; vazduh je odisao na zlo, pun posrtanja i siktanja, zavijanja i smeha. Jednom se neko slepo užasno lice pojavi pred njim. Visilo je u pari i pokretalo usta. On, ipak, tvrdoglavo nastavi dalje, i ono uzmače pred njim. Hjudži pokri oči i stade da zapeva: "Bijo sam patuljak-vodič. Bijo sam patuljak-vodič. Bijo sam patuljak-vodič."
     Činilo im se da je prošla večnost pre no što se magla nazad podigla, a i to se dogodilo tek na obodu sumračne zemlje. Papijon i Jednorog prvi su namirisali sunce. Jurnuli su u galop, izleteli napolje i zanjištali na svetlosti.
     Bilo je skoro veče. Ipak, nisu izišli na istom mestu na kome behu ušli. Dugačke senke litica i četinara padale su preko brda izbrazdanog štipavcem. Slab hladan vetar obavijao je Holgera; odnekud je dopirao huk vodopada. Ipak, posle... koliko dana... provedenih u Vilinzemlji, prizor njegovog prirodnog sveta godio je čovekovom oku.
     "Farizeji mogu da gonu nas pošto padne mrak", oglasi se Alijanora. "Ali nji'ove čarolije ovde napolje manje su snažne; bar se možemo nadati." U glasu joj se osećao umor. I Holger poče da oseća strašan zamor.
     Poterali su životinje napred, kako bi što više odmakli pre zalaska sunca. Ulogorili su se visoko na jednoj padini obrasloj borovima. Holger poseče mačem dve mladice i napravi krst, koji potom pobi u zemlju u blizini logorske vatre koju su bili namerni da održavaju čitave noći. Hjudžijeve mere predostrožnosti bile su više paganske: krug od kamenja i gvozdenih predmeta postavljenih uz zapevanje.
     "A sada", reče Alijanora, "ja mislim, preživeti ćemo časovi tame." Ona se osmehnu Holgeru. "Još vam nisam kaz'la kako ste se divlje borili, tamo u zamak. Kakav to prizor bio!"
     "Ovaj, da, hvala." Holger je gledao u stopala kojima se bio ukopao u zemlju. Nije mu, u stvari, smetalo da mu se divi lepa devojka, ali... nije bio siguran šta je po sredi. Da bi prikrio svoju zbunjenost, on sede i stade da ispituje bodež koji beše oduzeo Alfriku. Drška od kosti i nesrazmerno veliki držač za šaku bili su pričvršćeni za tanku oštricu, za koju zaključi da mora biti od magnezijuma. Čist metal bio je suviše mek da bi predstavljao dobro oružje - da se i ne pominje da je bio zapaljiv; ali, pošto ga je Alfrik očigledno cenio, Holger odluči da ga zadrži. On stade da pretura po bisagama, te, pored neke priproste opreme kao što je bio jedan krčag s uljem, pronađe i rezervni mizerikord. Mizerikord (misericord), maleni bodež koji se u Srednjem veku koristio da bi se pobeđenom vitezu zadao poslednji, samilosni udarac; prim. prev. Hjudži je mogao da ga nosi i bez korica. Holger zatače sečivo od magnezijuma za pojas, blizu svog gvozdenog noža. Alijanora u međuvremenu od preostalih zaliha beše pripremila večeru.
     Najzad ih prekri noć. Holger, koji je trebalo da stražari treći po redu, leže na meke iglice posute po šumskom tlu. Vatra je bila topla i crvena. Živci su mu se jedan po jedan opuštali... Sigurno neće biti u stanju da zaspi. Ne pod ovakvim okolnostima. Šteta. San mu je bio potreban...
     Probudio se naglo. Alijanora ga je grčevito drmusala. Pri nemirnoj svetlosti video joj je razrogačene oči. Glas joj je bio suv i jedva čujan. "Slušajter Tamo ima neki!"
     On ustade s mačem u ruci i zagleda se u tamu. Da, i on je čuo, tapkanje mnogobrojnih stopala, a video je i svetlucave oči nalik na proreze.
     Jedan vuk stade da zavija, gotovo pored njegovog uveta. On skoči i izmahnu mačem, ali mu u odgovor stiže samo smeh, prodoran i gadan. "In nomine Patris", povika on, ali ga buka izvrgnu ruglu. Ili tim spodobama nisu smetala sveta imena, ili nisu bile dovoljno blizu da bi mogla da ih povrede. Verovatno je po sredi bilo ono drugo. Pošto su mu se oči najzad privikle na tminu, on opazi senke. Bez prestanka su se šunjale oko čarobnog kruga. Bile su čudovišne.
     Hjudži je čučao pored vatre, cvokoćući, dok se Alijanora beše zavukla pod Holgerovu slobodnu ruku, i on oseti koliko joj telo drhti. "Samo mirno", reče on.
     "Ali, prikaze", zadahta ona. "Noćni banditi na svaki korak, Holger! Nikad još nisam bivala pod njihovu opsadu. Ne mogu da gledam!" Ona spusti lice na njegova prsa, nastavljajući da ga steže za ruku, sve dok mu nije zarila nokte u mišicu.
     "I meni je ovo novo", reče on. Čudno je bilo, međutim, da se uopšte nije plašio. Odvratno je bilo, naravno, gledati ih kako se šunjaju, ali - čemu ih uopšte gledati? Naročito sada, kad je kraj njega Alijanora, koju može da gleda umesto njih. Hvala Bogu što mu je podario takav flegmatičan temperament! "Ne mogu do nas, mila", reče on. "Da mogu, učinili bi to. Znači da ne mogu."
     "Ali... ali..."
     "Viđao sam brane na rekama koje su mogle da poplave svu dolinu. Ali, niko nije brinuo. Svi su znali da će brana izdržati."
     U sebi se međutim pitao koliko su bezbedni bili u tom logoru, okruženi moćima relikvija. Nema sumnje da su čarobnjaci u ovom svetu imali nešto slično Priručniku, sa tablicama s odgovarajućim podacima. A ako nisu, u tom slučaju su im i te kako nedostajali. On se morao osloniti na Boga i nagađanja, ali, na neki način... još jedno zakopano sećanje?... Osećao je da je njihova odbrana dovoljno čvrsta.
     "Samo mirno", ponovi on. "Svi smo sigurni. Tom paklenom bukom mogu nas samo držati budnima."
     Još je drhtala, pa je on poljubi. Odgovorila mu je nesigurno, neiskusno i trapavo. On se isceri neprijateljima iz Srednjeg sveta. Ako imaju nameru da sede i gledaju kako se maze, pa, nadao se da će nešto i naučiti.