8.

     Ovde nije bilo ni pravog jutra ni prave večeri, ni dana ni tmine; stanovnici su izgleda živeli onako kako bi im se prohtelo. Holger se budio lagano i raskošno, dok nije shvatio da je ponovo sam. U pravom trenutku, ipak, vrata su se otvorila i goblin uđe sa poslužavnikom za doručak. Mora da su se poslužili vradžbinama kako bi saznali šta voli: nikakve kontinentalne gluposti, već dobar američki doručak - jaja sa šunkom, tost, kolačiči od heljde, kafa, i sok od pomorandže. Pošto je ustao i obukao se, pojavio se Hjudži. Izgledao je zabrinut. "Gde si bio?" upita ga Holger.
     "Ah, spav'o sam u bašči. Mislio sam to pravo, jer si bio, ovaj, zauzet." Patuljak sede na stoličicu za noge; ličio je na smeđu mrlju u svom tom zlatu, skerletu i purpuru. Čupkao je bradu. "Ne dopada mi se vazduh ovdi. Nešto se rđavo spremlje."
     "Pun si predrasuda", odvrati Holger. Uglavnom je razmišljao o sastanku sa Meriven; bili su se dogovorili da pođu u lov sa sokolovima.
     "Oh, mogu oni da s' nagizdavaju i zasenjuju tebe sa fina vina i raspusne ženskinje", progunđa Hjudži, "al' nikadi neće bidne nikako prijateljstvo između ljudi i Vilinzemlja, a najmanje sadena kad se Haos okuplja za rat. A ja, ja znajem šta znajem. Evo šta sam išpijunir'o dok sam lež'o u bašči... Velike munje sevale su iz najgornju kulu, jedan demon o'šo je u dimu, i smrad od bavljenje čarobnjaštvom bio je tako grozomoran da me umal' nije otrov'o. Kasnije, sa zapad, u žurba je doletela jedna prilika, spustila se na kula i o'šla unutri. Ja mislim da vojvoda Alfrik pozv'o je vešci upomoć."
     "Tako je", odvrati Holger. "Rekao mi je da će to učiniti."
     "Samo se ti zabavljuj", promrmlja Hjudži. "Raduj se u čeljust vuka. Al' kada tvoje mrtvosano telo bude bačeno lešinarimi, nemoj kažeš nisam te upozorav'o."
     Tvrdoglava patuljkova nepopustljivost natera Holgera da, dok je silazio, ozbiljnije razmotri njegove reči. Moguće je, zaista, da je u pitanju trik kojim pokušavaju da ga drže po strani dok ne bude kasno... Ali, kasno - za šta? Nema sumnje da su - da su hteli da ga se otarase - mogli da ga izbodu ili otruju... Porazio je jednog od njihovih šampiona... koji ga je verovatno i napao samo zato što je nosio oružje tajanstvenog paladina sa tri srca i tri lava... Ali, svakako, ne bi mogao da ih pobedi desetoricu. Ipak, da li bi? On spusti ruku na vilinski mač. Tešilo ga je saznanje da ga ima.
     Meriven nije tačno odredila vreme; uostalom, ovde ono jedva da je i postojalo. Holger je malo dokoličio u prijemnoj dvorani. Posle izvesnog vremena pade mu na pamet da bi mogao potražiti vojvodu i priupitati ga ima li kakvih novosti u vezi s problemom koji mu beše izložio. Raspitavši se kod mrzovoljnog kobold roba, Holger saznade da se gospodareve odaje nalaze u severnom krilu, na drugom spratu. On krenu stepeništem, preskačući po tri stepenika odjednom i veselo zviždućući.
     Stigao je do odmorišta upravo u trenutku kada su Alfrik i neka žena izlazili. Jedva, zapravo, da ju je osmotrio, jer se hitro vratila u odaju, ali je, ipak, ostao zaprepašćen. Ovaj svet je izgleda bio prepun stvorova koji su zaista čudno izgledali. Bila je ljudsko biće, viša i popunjenija od vilingospi; dugačku kosu, crnu kao zift, pridržavala je zlatna dijadema, a bela satenska haljina vukla joj se po podu. Lice joj je bilo bledo poput slonovače, nos izvijen, crvene usne nadmene kao i sjajne tamne oči. Hm! Baš je taj vojvoda bio srećković.
     Alfrik se u prvi tren namršti, ali to potraja veoma kratko. "Dobro jutro, ser 'Olgere. Kako ste?" Dok mu se klanjao, ruke su mu zauzimale čudne položaje.
     "Odlično, moj gospodaru." Holger mu uzvrati naklon. "Nadam se da ste i vi..."
     "Ah, tu li si, nevaljalče. Zašto si pobegao od mene?" Meriven uhvati Danca pod ruku. Odakle li se samo ona, do đavola, stvorila? "Hajdemo, konji su spremni, a i sokolovi nas čekaju." Odvukla ga je odatle pre no što je uopšte uspeo da dođe do daha.
     Lepo su se proveli, puštajući sokolove na ždralove i divlje paunove i manje poznatu divljač. Meriven je sve vreme veselo ćeretala, i on je morao da se smeje zajedno s njom. Ona dosetka o lovu na pticu sa zmijskim repom... pa, teško da je bila za mešovito društvo, ali, bila je zaista smešna. Holger bi još više uživao, da ga nije počelo opterećivati ono što beše video... Ona žena sa vojvodom... grom i pakao, pa on ju je znao.
     Ugledao ju je tek na čas, ali živo je se sećao; znao je da bi njen glas bio tih kada bi progovorila, a ponašanje oholo, mušičavo, ponekad ljubazno a ponekad okrutno; ali sva njena raspoloženja predstavljala su tek dugine boje na površini beskompromisne volje. Mariven je delovao prilično bledo u poređenju sa... sa... kako li joj beše ime?
     "Tužan si, gospodaru moj." Devojka Farizeja položi svoju ruku na njegovu.
     "Oh, ne. Ne. Samo sam razmišljao."
     "Sram te bilo! Dođi, čarolijom ću ti odagnati te misli - one su dete brige i otac tuge." Meriven otkinu jednu zelenu grančicu sa drveta, savi je, napravi nekoliko pokreta rukom i izgovori nekoliko reči. Grančica se pretvori u irsku harfu, na kojoj ona potom poče svirati, pevajući mu ljubavne pesme. Na najprijatniji mogući naćin su ga uljuljkivale, ali...
     Kada su se ponovo našli na domak zamka, ona ga uhvati za ruku i pokaza. "Pogledaj!" ciknu ona. "Jednorog! Postali su prava retkost ovde."
     Na trenutak je ugledao prelepu belu životinju, koja je jurila između drveća. Snop bršljana odjednom mu se zakači za rog. Samo malo... On se pažljivije zagleda kroz polumrak. Nije li to neko koračao pored jednoroga?
     Meriven je bila napeta poput tigrice. "Ako se prikrademo..." prošapta ona. Njen konj krenu nečujno napred, preko ledine.
     Jednorog zastade, osvrnu se prema njima, pa nestade - sjajna senka koja se brzo izgubila s vidika. Meriven domišljato opsova, ni malo prilično jedno dami. Holger ništa ne reče, jer beše prepoznao priliku koja je pratila životinju. Na trenutak mu se, naime, pogled sreo sa Alijanorinim. Ali, više ni nje nije bilo.
     "Ah, danas nije moj srećan dan, takav je život." Meriven se vrati do njega i oni nastaviše zajedno. "Ne budi tako pokisao, gospodaru moj. Možemo kasnije da upriličimo poteru i uhvatimo tu zver."
     Holger zažali što nije bolji glumac. Nije smeo dozvoliti da ona nasluti kako ga sve više izjeda sumnja. Istovremeno, morao je da o tome bolje razmisli. Nije imao nikakav novi razlog da rđavo misli o Vilinzemlji: jednostavno, kada je ponovo ugledao Alijanoru, nešto se pokrenulo u njemu. On oseti da mu je potreban Hjudžijev savet.
     "Ako biste me izvinili, gospo moja", poče on, "otišao bih da se okupam pre večere."
     "Oh, moja kada dovoljno je velika za oboje, kao i za neke lepe sportove kojima bih mogla da te naučim", ponudi ona.
     Holger zažali što nema kacigu da pokrije uši. Osećao je da mu gore. "Voleo bih i da malo dremnem", primeti on nespretno. A onda mu dođe nadahnuće: "Moram biti u formi za vas kasnije. Velika je konkurencija."
     On se povuče pre nego što je stigla da mu se suprotstavi i gotovo otrča u svoje odaje. Hjudži podiže pogled sa kreveta na kome se bio sklupčao. Holger se gotovo nadnese nad patuljka.
     "Jutros sam video neku ženu", reče on brzo i tiho i opisa je, ne na osnovu onog jednog pogleda već na osnovu sećanja koje kao da se protezalo preko mnogih godina. "Ko je ona?"
     "Uf..." Hjudži protrlja oči. "To meni zvuči k'o da si uhodio kraljicu Morganu le Fej. Jel' stvarno možno da to jeste bude ona, da nju je prošlu noć Alfrik pozv'o iz Avalon? Ondak se ovdi nešto đavoljski spremlje."
     Morgana le Fej! Tako je. Holger je sada bio sasvim siguran da je to bila ona, van svake sumnje. I Avalon, da, video je neko ostrvo puno ptica i ruža, duga i čarolija, ali gde, kada i kako? "Pričaj mi o njoj", stade on požurivati patuljka. "Reci sve što znaš."
     "Oho, nije ona ljubavnik za koju treba čeznuti? Nije ona za taki k'o što s' ti, momak, nit' je za vojvoda Alfrik. Ne podiži suviše pogled, jerbo će te sunce oslepi. Il', bolje, će ti mesec pomuti pamet."
     "Ne, ne, ne! Moram da saznam, to je sve. Možda ću uspeti da shvatim zbog čega je ona ovde."
     "E pa... ne znajem ti ja mlogo. Avalon daleko, daleko u zapadni okean, to je deo od svet za koji znajemo kroz priču stari' žena. Međutim, ljudi znajedu da je Morgana le Fej sestra od Artur, veliki poslednji kralj Brita, mada u nju vilin krv teče, jaka i divlja. Ona je najmoćna veštica u 'rišćanski svet i svudi ostalo, i nema gi ravne ni u Srednji svet. Besmrtna jeste, i pravi napast; niko ti gi ne znaje jel' je na stranu od Zakon il' Haos, il' ti gi je ona sama za sebe. Priča se da je ufatila Artur dok je lež'o teško ranjen, i da gi je izlečila i da gi sadena čuva dok mu ne dođe vreme da si ga on vrne. Al', može da bidne da je to samo mršav izgovor, da 'oće da gi baš spreči da se ne vrne. Baš ne pucam od radost što sam pod isti krov sa nju."
     I dalje nema nikakvog dokaza. Morgana je možda došla ovamo da pomogne Alfriku da reši Holgerov problem, ili je možda samo svratila nekim sasvim drugim poslom. Ali, ipak, sve je to bilo prilično čudno.
     Goblin uđe u spavaću sobu. "Dobri vojvoda priređuva gozbu za sluge iz zamak", reče on. "Ti, patuljak, pozvan si."
     "Hmmmm..." Hjudži stade da čupka bradu. "Zafaljujem tebi, ne. Ne osećam si ga baš najdobro."
     Goblin izvi svoje nekosmate obrve. "To će bude loše primljeno, ako odbiješ da bidneš na gozbu", primeti on.
     Hjudži izmenja pogled sa Holgerom i ovaj mu klimnu glavom. Možda je to bio način da se patuljak ukloni s puta, a ako je to bio slučaj, zaista nije bilo načina da se to izbegne. "Samo ti pođi", reče mu on, "i lepo se provedi."
     "Aha, tako. Čuvaj si ga." Hjudži otapka za goblinom. Holger pripali lulu i spusti se u kadu koja se sama od sebe beše za njega napunila, da razmisli. Osećao se kao da je uhvaćen u paukovu mrežu. Veoma tananu, veoma lepu, ali iz koje nije bilo izlaza. U trenutku panike, on požele da vikne i pobegne.
     Ipak, potisnu to osećanje. Trenutno, ništa mu nije preostajalo do da se povinuje. A i njegove sumnje nisu za osnovu imale ništa čvrsto. Pa, ipak...
     Našao je, zatim, pripremljeno novo svečano odelo. On ga navuče, i čipke i kopče same se zakopčaše. Samo što je završio, a kvaka na vratima preoblikova se u metalne usne, koje mu se najučtivije obratiše: "Njegova visost vojvoda traži dozvolu da se pojavi pred vama."
     "Juupiii!" uzviknu Holger, ali se odmah pribra. "M-m-molim vas, uđite." Očigledno su robovi, pošto su se nalazili pod prismotrom, ulazili i izlazili bez pitanja, dok su više klase poštovale privatnost jedni drugih.
     Farizej uđe, sa osmehom na svom savršenom belom licu. "Donosim dobre vesti", reče on. "Savetovao sam se sa mnogima od Moći, i izgleda da postoje dobri izgledi da vas pošaljemo kući."
     "Oh... oh... Ne znam kako da vam zahvalim, vaša visosti", stade mucati Holger.
     "Naravno, moraće da prođe izvesno vreme dok ne prikupimo sve što je potrebno za čarolije", dodade Alfrik. "U međuvremenu, mislim da dobra vest zahteva da se malo proveselimo. U vilinbrdu ćemo upriličiti malu zabavu."
     "Hm? Oh, da. Video sam to mesto."
     Alfrik ga uze pod ruku. "Hoćemo li, onda? Ali, upozoravam vas, čekaju vas časovi strasti. Vilenjaci znaju kako da ugode čoveku."
     Holger baš nije bio raspoložen za orgije, ali nije mogao da odbije, te siđoše niz stepenice. Stanovnici zamka već su se okupljali - pravi žuboravi kovitlac boja u hodnicima i u dvorištu. Meriven se izdvoji iz mase i Alfrik joj poveri Holgera.
     "Otpratiću te do brda", reče ona. "Nemam nameru da dozvolim nekoj vilindevojčuri da mi te ukrade."
     "Zar neće i ostali da pođu?" upita on.
     "Uskoro će. Ti i ja idemo prvi. Ostali će doći kasnije. Da ti pokažem šta je sve pripremljeno."
     Holger pomisli na smrtonosne klopke, ali odmah odagna tu misao, budući da će s njim biti i jedna od njihovih.
     Povorka je krivudajući prošla kroz kapiju, prešla preko mosta, pa se preko travnjaka uputila ka vilinbrdu sa ružama. Iza njega propinjali su se ratnici na konjima, stegovi su se vijorili na njihovim kopljima, muzičari su svirali u rogove, harfe i lutnje; stotine gospode i dama iz Vilinzemlje plesalo je dok su se približavali uzvisini. A onda Holger začu muziku koja se uzdiže da odgovori na njihovu - piskutavu slatkoću koja mu prodre u krv i zakovitla mu se u glavi. On se osmehnu Meriven, odjednom pun žudnje za zabavom, a ona mu uzvrati osmeh i čvrsto ga uhvati pod ruku. Njena opuštena bleda kosa lepršala je, zaklanjajući mu lice i napola ga zaslepljujući, mirisna poput ukusa jakog vina. Brdo se odjednom rastvori. Kroz Merivenine uvojke on ugleda treperava svetla, naspram kojih su stajale visoke crne prilike. Muzika natera njegova stopala da požure; jedva je čekao.
     Kopita su dobovala po tlu. Neki konj zanjišta, glasno i ljutito. Holger se okrenu i ugleda Alijanoru na Papijonu, kako galopirajući izlazi iz šume. Lice joj je bilo izobličeno od užasa.
     "Holgere! Ne, Holgere, ne idite tamo unutri!"