15.

     Pored toga što su veoma žurili, ne bi li dobili pouzdan savet pre nego što Morgana le Fej smisli kakvu novu pakost, Holger se nije nimalo prijatno osećao u Lurvilu. Ivova porodica bila je zahvalna i tako dalje, ali nije im baš bilo potrebno da neko i dalje narušava njihovu privatnost u tako teškim trenucima. Pučani su ga stalno opsedali; nije mogao da promoli nos iz kuće, a da ga ne okruže obožavaoci. Gospa Blanšflor zatražila je da položi ruke na nju, i već kroz nekoliko časova bila je na nogama. Ionako je bila na putu ozdravljenja, jer je prebrodila gripoznu krizu; ipak, Holger je sasvim dobro predviđao da bi u buduće sve slučajeve boginja i reumatizma u prečniku od deset milja doneli k njemu.
     I tako, iz jednog ili drugog razloga, ostao je samo jedan dan, i krenuo rano narednog. Ser Iv je zahtevao da Alijanora primi na dar konja od njega, što je bilo sa zahvalnošću prihvaćeno. Još bi im bolje došlo nešto novaca, ali, razume se, ni jedan časni vitez ne bi zapodenuo razgovor o jednoj tako osetljivoj stvari.
     Narednih nekoliko dana bilo je prijatno. Putovali su preko brda i dolina, kroz šume, sklanjajući se od kiše, zastajkujući kod jezera da pecaju i plivaju. Tu i tamo na trenutak bi ugledali belo obličje šumske vile ili grifina, toplog i zlatastog naspram sunca; stanovnici Srednjeg sveta su ih, međutim, ostavljali na miru.
     Iako je Alijanora bila predivna devojka, kao saputnik je imala nekoliko mana. Kada se čistila, to jest kada je obnavljala svoju labuđu tuniku, zbunjivala je Holgera: ta koža suviše mu je ličila na pravu, njenu vlastitu. A onda ju je, posve nevino, zgulila sa sebe kod prve bare za plivanje, i time ga još više zbunila. S vremena na vreme pojavljivali su se njeni šumski prijatelji - veverica koja im je donela ponude od voća, to je bilo u redu; ali kada je lav ušetao u logor i spustio tek ubijenu srnu kraj njenih nogu, Holgerovi živci su još pola sata posle toga bili krajnje napeti. Još je gora bila moralna potreba da joj podnese potpun izveštaj o sebi, svom poreklu i namerama. Ne da nije brzo shvatala, ali...
     Glavni problem ležao je u njenom stavu prema njemu. Prokletstvo, nije želeo da se kompromituje s njom. Valjanje po senu sa nekim kao što su Meriven ili Morgana bilo je jedno, ali je Alijanora bila nešto drugo. Kada bi se upustio s njom, to ne bi bilo dobro ni za jedno ni za drugo, budući da je nameravao da napusti ovaj svet čim mu se ukaže prilika. Ali, s druge strane, sve mu je teže bilo da pored nje ostane savršen kavaljer. Bila je tako stidljiva i tako se patetično nadala da će imati ljubavnu vezu s njim.
     Jedne večeri odvukao je Hjudžija u stranu. Upravo je proveo sat vremena ljubeći Alijanoru za laku noć, i morao je da upotrebi svu snagu volje... ili ne volje... da se na tome zaustavi i pošalje je na spavanje. "Slušaj", poče on, "jasno ti je šta se dešava sa mnom i Alijanorom."
     "Aha, jest'", isceri se patuljak. "I to jest' dobro. Suviše je dugo bila bez bliski prijatelj, osim zverinje i moj narod."
     "Ali... upozorio si me da se lepo ponašam prema njoj."
     "To bilo pre neg' što sam te dobro znao. Sada mislim da si ti pravi dobar čovek za nju; a curi je potrebit muškarac. Ona i ti mož'te vladate nami u šumama. Bilo bi nama drago."
     "Blagi bože! Nisi ni od kakve pomoći."
     "Bio sam od pomoć koliko sam mog'o biti od pomoć", odvrati Hjudži povređenim glasom. "Ti ni ne znaješ koliko često sam okren'o lice ili odlut'o u šumu, da bi vas dvoje ostavio sami."
     "Nisam to.... oh, nema veze."
     Holger zapali lulu i smrknuto se zagleda u vatru. Nije on bio nikakav Don Žuan. Nikako nije mogao da shvati zbog čega su se jedna žena za drugom u ovom svetu bacale baš njemu u naručje. Meriven i Morgana imale su i valjane praktične razloge za to, ali nije bio tako glup da ne shvati da su neuobičajeno uživale u svom poslu. Alijanora se, jednostavno, bila zaljubila u njega. Ali, zašto? Nije gajio nikakve iluzije u pogledu svoje neodoljivosti.
     Ali, razume se, taj njegov alter ego mogao je značiti i nešto sasvim drugo. Pretpostavljao je da je njegov spori povratak zaboravljenim navikama, koji se ogledao u bezbroj sitnica, preobražavao ukupni utisak što ga je ostavljao. Kakav je on to zapravo bio - taj vitez od tri srca i tri lava?
     Pa, hajde da vidimo - da odgonetnemo na osnovu onoga što se do sada dogodilo. Očigledno je bio moćan ratnik, a to je u ovom svetu bilo najvažnije. Nagao, dobroćudni razbijač, ne naročito pronicljiv, ali privlačan. Pomalo idealista, verovatno: Morgana je pomenula da bi branio Zakon čak i kada bi mu se više isplatilo da bude na strani Haosa. Mora da je umeo sa ženama, jer teško da bi ga inače jedna tako mudra ženska kao ona povela u Avalon. I... i... izgleda da je to bilo sve što je mogao da navede. Ili, čega je mogao da se seti?
     Ne, samo malo, Avalon. Holger se zagleda u svoju desnicu. Ista ova ruka počivala je na balustradi od zelenog malahita, čiji je vrh bio optočen srebrnim figurama sa draguljima u središtu. Sećao se kako je sunce palo na njegovu nadlanicu, pretvorivši mu malje u zlatne žice na smeđoj koži, i kako je srebro pod njegovim dlanom bilo toplije od kamena i kako su rubini odbljeskivali grimiznim sjajem. Pravo ispod balustrade strmo se spuštala stena od stakla. Odozgo je mogao da vidi kako pećine prelamaju svetlost na milion komadića duginih boja, ponovo je raspršujući prema spolja, u obliku toplih iskrica crvenog, zlatnog i ljubičastog. More ispod bilo je tako tamno, gotovo purpurno, sa penom neverovatne snežne beline na mestima gde je stena parala vodu... Jer, Avalon se nikada nije nalazio na istom mestu; ostrvo je plovilo preko zapadnog okeana u izmaglici vlastite magije...
     Ništa mu više nije padalo na pamet. Holger uzdahnu i namesti se za spavanje.
     Posle, otprilike, nedelju dana - bio je već izgubio račun - napokon su izišli iz divljine i zašli u predeo u kome su šume bile svedene na šiblje. Preko brda su se valjala žitna polja. Čupavi konjići i krave pasli su iza gvozdenih ograda. Domovi seljaka postali su brojniji; uglavnom su u ovoj oblasti bili od nabijene zemlje, okupljeni u zaseocima između obrađenih površina. Tu i tamo mogao se videti poneki utvrđeni drveni zamak. Oni moderniji, od kamenja, nalazili su se zapadnije, gde je Sveto carstvo bilo u punom zamahu. Planine preko kojih je Holger prešao, kao i vilinzid od tmine, bili su se sasvim izgubili s vidika. Međutim, prema severu, mogla se videti nejasna plava linija nekog mnogo višeg lanca, čija tri snežna vrha kao da su lebdela bleda i bestelesna na nebu. Hjudži mu je objasnio da se Srednji svet prostire i iza njih. Nije čudo, stoga, što su ovdašnji ljudi uvek išli naoružani, čak i kada su radili u poljima; nije čudo što je razrađena hijerarhija civilizacije Carstva ovde bila odbačena zarad pogranične neformalnosti. Vitezovi koji su ugostili putnike dve večeri uzastopce bili su neobrazovani, grubijani tipa šerifa sa Divljeg zapada, mada dosta prijateljski nastrojeni i željni novosti.
     Otprilike pred zalazak sunca trećeg dana koji su proveli u farmerskom području ušli su u Tarnberg, za koji je Alijanora rekla da je najsličniji gradu u čitavoj istočnoj polovini vojvodstva. Ali, vladaočev zamak bio je prazan. Baron beše pao, zajedno sa sinovima, u bici protiv paganskih ratnika sa severa, njegova gospa otišla je na zapad svojim carskim rođacima, i nikakav naslednik nije još bio stigao. Bio je to samo deo opšte hude sreće koja ih je pratila poslednjih nekoliko godina, zahvaljujući zračenju Haosa dok su stanovnici Srednjeg sveta okupljali svoje snage. Sada su muškarci iz Tarnberga postavljali vlastite stražare na drvene zidove i vladali međusobno uz pomoć improvizovanog saveta oblasti.
     Dok je na konju ulazio u grad, Holger ugleda kaldrmisanu ulicu na kojoj su se igrala deca i tumarali psi i svinje; ulica je krivudala između poludrvenih kuća prema pijačnom trgu, na kome se nalazila drvena crkva dosta slična norveškim crkvicama-brvnarama. Papijon se probijao kroz buku i gungulu radnika i domaćica, koji su otvorenih usta zurili u viteza i nespretno se klanjali, ne usuđujući se da ga oslove. Nije imalo nikakvog smisla da se oglašava, te je prekrio štit. Alijanoru, koja je jahala sa Hjudžijem ispred njega, svi su poznavali, i Holger je mogao čuti kako joj dovikuju.
     "Ehej, labud-devojko, šta te dovodi ovdi?"
     "Koj' ti je taj vitez?"
     "Šta ima novosti u šumama, labud-devojko?"
     "Kakve su vesti iz Šarlemona? Jesi l' možda vid'la mog rođaka Hersenta?"
     "Znaješ li nešto o sakupljanje sila u Vilinzemlji?" upita neki zastrašeni glas, i oni koji ga čuše prekrstiše se.
     "Je l' to gospodar kog si dovela da nas štiti?"
     Devojka se osmehivala i mahala, mada ne baš naročito srećno. Nije volela da bude okružena tolikim zidovima ili ljudima.
     Odvela je Holgera do kuće koja je bila još uža i još nepravilnija od ostalih. Na nadstrešnici iznad vrata visila je tabla, i Holger pročita njen kitnjasti natpis.

     MARTINUS TRISMEGISTUS
     Magistar magije
     Čini, vradžbine, predviđanja, isceljenja, ljubavni napici, blagosiljanje, kletve, uvek puni novčanici
     Posebni popusti za grupe

     "Hm", šmrknu Holger. "Izgleda, neki preduzimljiv momak."
     "Oh, jeste", odvrati Alijanora. "Takođe je, ovde u Tarnbergu, i apotekar, zubar, pisar, rašljar i marveni lekar."
     Ona okretno sjaha, tako da joj sevnuše dugačke obnažene noge. Holger sjaha za njom i priveza uzde za dovratak. Nekoliko momaka gruba izgleda lenjo pređe preko puta, ne skidajući pogled sa životinja i opreme. "Čuvaj stvari, Hjudži", dobaci Holger.
     "Zašto, treba žaliti svaki ki pokuša d' ukrade Papijon", odvrati patuljak.
     "Da, toga se i plašim", primeti Holger.
     Nije baš bio načisto treba li da poveri svoju tajnu, takvu kakva je bila, tom konjskom-i-vašljivom čarobnjaku. Međutim, Alijanora mu ga je bila najtoplije preporučila, a on, opet, nije znao kome drugom da se obrati.
     Zvonce na vratima oglasi se dok su ulazili u radnju. Bila je mračna i prašnjava. Police i stolovi bili su, poput čavkinog gnezda, zatrpani bocama, flašama, avanima, aparatima za destilaciju, retortama, ogromnim knjigama uvezanim u kožu, ljudskim lobanjama, punjenim životinjama i sam Gospod zna čime sve još. Sova na štapu je hukala, i jedna mačka iskoči odnekud odozdo.
     "Dolazim, dolazim, dobri gospodini, samo trenutak, molim", doviknu im slab, piskav glas. Trljajući ruke, master Martinus dotupka iz zadnjih prostorija. Bio je to čovečuljak u iznošenom crnom haljetku, sa kojeg su, od čestog pranja, već bili izbledeli zodijački znaci. Na okrugloj ćelavoj glavi isticali su se čupava brada i kratkovide oči koje su žmirkale; bojažljivo se osmehivao. "Ah, kako ste, gospodine, kako ste? Šta mogu d' učinim za vas?" A onda, pošto im priđe bliže: "Pa, to je mala labud-devojka! Uđi, mila moja, samo uđi. Ali, pa da, već s' ušla, je l' tako? Da, da, jesi."
     "Imamo zadatak za tebe, Martinuse", reče Alijanora. "Možda će ti zada muke, odistinski, ali nemamo niko drugi k'o bi mog'o da nam pomogne."
     "Dobro, dobro, učiniću što možem, draga moja, a i vi, dobri gospodine. Učiniću što možem. Izvinite." Martinus obrisa prašinu sa pergamenta koji je visio na zidu, u želji da na taj način skrene Holgaru pažnju na njega. Pismeno na njemu predstavljalo je izjavu da, s obzirom da je Martinus, sin Holofijev, udovoljio standardima koje je uspostavilo veće za ispitivanje, itd, itd., te stoga, zahvaljujući ovlašćenju koje mi je dodelio univerzitet u Rijanonu, ja mu dodeljujem titulu magistra na polju magije, sa svim privilegijama i obavezama tome pripadajućim, itd, itd.
     "Bojim se da ne mogu..." Holger se upravo spremao da objasni kako nema novaca, ali ga Alijanora munu laktom u rebra.
     "Biće za tebe strašni' tajni u ovu neverovatnu priču", izreče ona brzo. "Ovo nije za neki običan brđanski čarobnjak, da time muči svoju dušu." Pri tom uputi čarobnjaku takav osmeh, da čak i Holger, koji je stajao postrance, imade utisak da mu je neko bacio pesak u oči. "I zato sam dovela viteza tebi."
     "Vrlo mudro, devojko moja, vrlo mudro, ako mogu da rečem. Uđite, molim vas, uđite u moj kancelariju, da pričate mi o vaš problem." Martinus otupka ispred njih u prostoriju koja je bila mračna i pretrpana koliko i sama radnja. Pošto je pobacao knjige sa stolica, mrmljajući pri tom neka izvinjenja u vezi sa svojom domaćicom, on naglas zakrešta: "Vina! Donesi vina za troje." Pa ponovo, posle kraće tišine: "Hej, ti tamo! Probud' se! Vino za troje."
     Holger se spusti u jednu od stolica, koja pod njegovom težinom poče opasno da škripi. Alijanora se smesti na drugu, sevajući unaokolo očima poput ptice u kavezu. Martinus pronađe za sebe treću stolicu, prekrsti noge, sklopi prste u obliku mosta i upita:
     A sada, gospodine, u čemu se sastoji vaš poteškoća?"
     "Ovako... uf", poče Holger. "E pa, sve je počelo onda kada... oh, do đavola, ne znam odakle da počnem."
     "Da l' biste 'teli da legnete na kauč?" upita brižno Martinus.
     Boca i tri prljava pehara ulebdeše i spustiše se na sto. "Bilo je već krajnje vreme", promrmlja vrač. Posle nekoliko trenutaka, kada je nevidljivi sluga verovatno već bio otišao, on nastavi. "Izjavljujem, ovi' dana nigdi ne mož'te naći pristojnu poslugu. Nikaku. Ovaj ovdi duh, sasvim je nemoguć. Bar, neverovatan", ograniči se on odmah. "Niš' vam više nije k'o kad sam ja bio dečak. Taka vrsta je ondak znala gdi joj je mesto. A što se tiče trava i mumija, i napuderisani' žaba, e pa, jednostavno ne stavljaju više u nji' one stvari koje su nekada stavljali. A cene! Dragi moj gospodine, ne bi mi poverovali, ali za poslednji Miholjdan..."
     Alijanora se nakašlja. "Oh, izvinite", uzbuni se Martinus, "skren'o sam s teme. Loša je to navika. Moram zabeležiti da ne skrećem sa teme." On usu vino u pehare i ponudi ga unaokolo. Moglo se piti. "Nastav'te, dobri gospodine, molim vas. Rec'te šta želite."
     Holger uzdahnu i otpoče priču. Martinus ga, međutim, iznenadi pitanjima koja je postavljao - u svojim komentarima nije bio ništa manje promućuran od vojvode Alfrika. Dok je Holger prepričavao svoj boravak kod Majke Gerde, čarobnjak je vrteo glavom. "Znam je", reče on. "Nije od dobra vrsta. Ne iznenađuje me što ste upali u nevolju. Ona se bavi crnom magijom. To su vam oni praktičari bez dozvole, koji cela naš profesija iznosi na zao glas. Ali, nastavite, gospodine."
     Na kraju Martinus napući usne. "Čudna priča", složi se on. "Da, mislim da vaša je pretpostavka tačna. Vi ste osnovni problem u jedan važnoj stvari, zaista."
     Holger uzdrhta dok se naginjao napred. "Ko sam ja?" upita on. "Ko to nosi tri srca i tri lava?"
     "Bojim se da ne znajem, ser Holger. Pretpostavljam, vi sada, il' ih je ranije nosio neki veliki čovek u zapadnim zemljama, na primer Francuskoj." Martinus je delovao kao sitničar. "Da li se razabirete u mističnu geografiju? E pa, vidite, svet Reda... ljudi... okružen čudnovatostima je, i kao ostrvo je u moru Srednjeg sveta. Na severu žive džinovi, na jug zmajevi. Mi ovdi, u Tarnberg, nalazimo se blizu istočne granice naselja ljudi i ponešto znajemo o takvim kraljevstvima k'o što su Vilinzemlja i Trolhajm. Međutim, vesti putuje sporo i pri tom se osipa. Tako dobijemo samo neodređen, iskrivljen glasine o zapadnim kraljevstvima... ne samo o zemljama Srednjeg sveta tamo na zapadnom okeanu, k'o što jesu Avalon, Lajonez i Huj Brasil, već i o zemljama ljudi k'o što su Francuska i Španija. I tako je, mož' biti, mada ste taj vitez od srca i lavova i vi sada na neki način, to ime domaćinstva u pomenut deo sveta; ne mogu d' odgonetnem ko je u pitanju. Ne mislim da se to obaveštenje naći se u mojim knjigama, mada ću stvarno moram da napravim katalog knjiga iz svoje biblioteke jedan od ovih dana.
     Međutim" - on odjednom kao da postade iskren i prestade se vrpoljiti - "uopšteno govoreći, mislim da s'vatam šta se dogodilo. Taj vitez sa Zapada bio bi suviše velik zalogaj za Haos. Vrlo verovatno, bio jedan od Odabranih, poput Karla ili Artura ili nji'ovih najslavnijih paladina. Ne mislim da je bio svetac, već ratnik kog Bog obdario je više neg' uobičajenim darovima, a zatim mu svalio na pleća više neg' običan teret. Vitezovi Okruglog stola, k'o i oni sa Karlovog dvora, odavno su mrtvi, al' možda je nji'ovo mesto zauz'o neki novi šampion. I tako, pre neg' što Haos bude naš'o priliku da krene napred, taj čovek mora biti sklonjen s puta.
     Morgana je to lako mogla sama d' obavi, zapretavši mu prošli život u njeg' samog, tako da mu se nije moglo pomoći nikakom običnom čarolijom - na primer, tako da ga pretvori u dete i pošlje u taj tvoj drugi svet, u nadi da s' neće moći vratiti dok Haos ne izvojuje sigurnu pobedu. A što ga nije jednostavno ubila, ne umem da reknem. Možda nije imala srce. A možda ga je njega, zato što je bio jedan od Odabranih, štitila neka veća sila od njene.
     U svakom slučaju, verujem da je vraćen ovamo u odsudni trenutak. Malo je verovatno da je neko božanstvo tu umešalo svoj prste; uz svo dužno poštovanje, gospodine, sumnjam da ste već u milosti, ali zato čarolija koja vam je zarob'la um ostaje. Ne, mislim da Morgana nije s'vatila to jedinstvo stvaranja o kome kaž'te da ste razmišljali. U trenutku kad je najviše potrebito, šampion mora da se vrati. Srednji svet sada koristi svoja umeća i snagu da ga onemogući. Ili vas, k'o što stvari možda stoje", završi Martinus pomalo razvodnjavajući svoje objašnjenje. "To je samo teorija, dragi moj gospodine. Samo teorija. Cenim, ipak, da s' uklapa u poznate činjenice."
     Holger opusti ramena. Situacija je bila sablasna. Nije mu se dopadalo da bude pion u igri.
     Ne, on to nije bio. Bio je slobodan. Možda i suviše slobodan. Posedovao je moć o kojoj ništa nije znao i kojom nije umeo da upravlja. Oh, do đavola! Zašto je to moralo da se dogodi baš njemu, od svih živih duša?
     "Možete li me poslati nazad?" upita on napeto.
     Alijanora pomalo preglasno udahnu vazduh, a onda pogleda u stranu. Znala je da želim da se vratim, pomisli Holger pomalo žalostivo, ali se nije obazirala na tu činjenicu; živela je u nekoj vrsti sna, sve do ovog trenutka.
     Martinus, međutim, odmahnu glavom. "Ne, gospodine, stra'ujem da je taj zadatak suviše velik za mene. Najverovatnije je pretežak za bilo kog, smrtnika il' stanovnika Srednjeg sveta. Ako sam u pravu, vi ne samo da ste u'vaćeni u borbu između Reda i Haosa, vi ste i deo celine." On uzdahnu. "Možda, nekada", reče on, "kada sam bio mlad, veseo i nadmen, možda bi' ondak i pokuš'o da vam učinim uslugu. U tim danima bio sam spreman sve da pokušam. Nemate pojma šta sve studenti mogu d' učine iz obesti - dok ne vidite visoku školu za čarobnjake... Al', ja sam naučio koja su moja ograničenja. Bojim se da vam ne mogu mnogo pomoći, a ni neki pametan savet nisam u stanju da vam podarim."
     Pa, šta onda da radim?" bespomoćno upita Holger. "Kuda da pođem?"
     "Ne umem vam reći. Pa ipak... pomenuli ste onaj mač, Kortanu. Sa zapada dolazu priče, al' one su tako neželjeno jasne i potpune da ja mislim da su se događaji o kojima je reč možda zbili bliže ovamo. Postoji, tako, priča o maču pod imenom Kortana, od istog čelika k'o što su Joyeuse, Joyeuse (franc.), vesela, radosna; u ovom slučaju, kada je mitski mač u pitanju, Veselnik; prim. prev. Durindal i Ekskalibur; priča takođe veli da je neki sveti čovek, pravi svetac, blagoslovio Kortanu, da u rukama svog pravog vlasnika mož' zaštititi 'rišćanski svet, pošto su ostala velika oružja nestala sa svojim gospodarima. Ali, kasnije je, veli još priča, mač bio ukraden i zakopan na neko daleko mesto, a to su učinile udvorice... Morgane le Fej? S'vatate? Nisu mogli da ga unište, već su uz pomaganje neznabožaca, koji se ne obaziru na svete stvari, sakrili Kortanu da ga neki vitez ne b' upotrebio protiv nji'."
     "Da li to onda znači da bi trebalo da ga potražim?"
     "Opasna rabota, mladiću. Al', opet, ne vidim šta bi drugo moglo da vas dovoljno dugo zaštićiva od vaši' neprijatelja. Da vam reknem nešto..." Martinus potapša Holgera po kolenu. "Da ti kažem šta ću uraditi. Upotrebiću svoje moći, a bilo je oni' koji su tvrdili da nisu male, i pokušaću da otkrijem ko si i gdi je mač sakriven. Njegov oreol učiniće ga da bude uočljiv za prozračne duhove kake sam u stanju da dozivljem. Da, mislim da će to biti najbolje d' učinim."
     "Ne znam kako da vam se zahvalim", upade Alijanora. Nagoveštaj opasnosti izgleda da je nije brinuo; naprosto, laknulo joj je što Holger neće već u narednom trenutku ispariti.
     "Bojim se da nemam mesta za goste", reče Martinus, "al' večeras mož'te odsesti i u krčmi. Kaž'te gazdi da vas ja šaljem, i... hm, nemojte, zaboravio sam kol'ki mi je račun. Vratite se sutra... Oh, da. Da li bi 'teo da se prerušiš, da te Saracen ne bi prepozn'o? Imam dobre stvari za prerušavanje, po razumnoj ceni."
     "Saracen?" uzviknu Holger.
     "Molim? Zar ti nisam već kaz'o? Nek' je blagoslovena moja duša, nisam. Potpuno sam zaboravio. Postajem rastresen. Moram se setiti da se brzo pri'vatim čarolije za jačanje sećanja. Oh, da, onaj Saracen za kog' si čuo da te traži. I on je ovdi, u gradu."