11.

     Nekoliko milja odatle zašli su u udubljenje zaklonjeno zidovima stenja, pitomo i sunčano poput svake nizije. Bukve i topole šumorile su iznad visoke trave prošarane jagorčevinom, potok je žuborio, i jato čvoraka uzlete pri njihovom nailasku. Mesto je izgledalo idealno za odmor, koji je i njima i životinjama bio i te kako potreban.
     Pošto su napravili odbrambeni krug, Alijanora zevnu... čak je i to umela da uradi sa nesumnjivim šarmom... i sklupča se da spava. Hjudži sede ispod krsta koji je izdeljao svojim novim nožem. Samo je Holger osećao nekakav nemir. "Mislim da ću malo da pogledam unaokolo", reče on. "Pozovi me ako nešto pođe naopako."
     "Je l' sigurno ovdi lutati samcit?" upita patuljak, pa odmah sam sebi i odgovori: "Pa, narafski. Šta mož' da se desi onom ki pobedi i zmaj?"
     Holger pocrvene. Trenutno je bio slavan, ali i duboko svestan kakav je niz slučajnosti doveo do svega toga. "Neću daleko."
     On zapali lulu i odšeta, ne trudeći se da bude previše tih. Predeo je delovao krajnje spokojno: livada, cveće, drveće, voda. Papijon i jednorog su pasli; čuo se jasan zov drozda. Da nije bilo oštrog bola koji su izazivale opekotine, bio bi u iskušenju da sedne, prepusti se sunčevim zracima i razmišljanju o Alijanori. Ali, ne. On otrže misli od toga. Morao se pozabaviti nekim ozbiljnijim mislima.
     Treba priznati, bio je ključna, ili, bar, veoma važna figura u ovom karolinškom svetu. U svetlosti svega što se dogodilo - to što ga je Papijon, natprirodno snažan i inteligentan, čekao upravo na mestu gde se on pojavio, sa odećom i oružjem koji su savršeno odgovarali njegovom orijaškom rastu - moralo je predstavljati više nego slučajnost. Zatim je tu bilo i uzbuđenje koje je izazvao u Vilinzemlji, kao i neobična činjenica da nisu uspeli da ga ubiju, uprkos njegovom neznanju... U oba sveta postojao je Šarlemanj. Možda je i on sam, na neki način, bio udvostručen. Ali, ko je onda bio on? I zašto, i kako?
     Lutajući tako izgubio je s vidika logor, pokušavajući da ono što je do sad saznao uklopi u nekakvo ustrojstvo. Ispostavilo se, na primer, da je borba Haosa protiv Reda nešto više od religijske dogme. Ovde je to bila praktična činjenica postojanja. Pade mu na um, čak, i drugi zakon termodinamike - težnja fizičke vaseljene da završi u zbrci i potpunoj entropiji. Možda je ovde ta težnja pronašla način da se više... ovaj... duhovno izrazi. Ili, samo malo; ali, zar to nije bio slučaj i u njegovom vlastitom svetu? Protiv čega se on to borio kada je ratovao protiv nacista - ako ne protiv vaskrsnuća drevnih užasa za koje su civilizovani ljudi verovali da su već mrtvi i pokopani?
     U ovoj vaseljeni možda to divlji narod Srednjeg sveta pokušava da skrši postojeći i s mnogo muke uspostavljeni red; međutim, pristojni deo čovečanstva će, s druge strane, uvek želeti da ojača i proširi Red, bezbednost, predvidljivost. To je, ujedno, bio razlog zbog čega su se hrišćanstvo, judaizam, pa čak i muhamedanstvo, uvek mrštili kada su vradžbine bile u pitanju - imale su, naime, više veze sa Haosom nego sa sređenom fizičkom prirodom. Mada, sasvim sigurno, i nauka ima svoje nastranosti, baš kao što se i magija utemeljuje na izvesnim zakonima. U oba slučaja bio je potreban neki određeni obred, bez obzira gradite li avion ili leteći ćilim. Gerda beše pomenula nešto o bezličnom karakteru natprirodnog. Da, upravo je stoga Roland pokušao da polomi Durindal, u poslednjim trenucima života kod Ronsevala, kako čarobni mač ne bi pao u ruke nevernika...
     Simetrija je bila značajna. U Holgerovom rodnom svetu, fizičke sile bile su snažne i već dobro upoznate, dok su mentalno-magijske sile bile slabe i nezamislive. U ovoj vaseljeni, međutim, bilo je obrnuto. Oba sveta predstavljala su, na neki mračan način, jedan te isti; beskrajna bitka između Reda i Haosa beše u njima dostigla istovremeni vrhunac. Što se tiče sile koja ih je učinila u toj meri paralelnim, i koja je i sama predstavljala konačnu objedinjenost, pretpostavljao je da će morati da se prikloni i nazove je Bogom. Ali, njegov um ni malo nije bio naklonjen teologiji; radije bi da se drži onoga što je neposredno video, vlastitim očima, i neposrednih praktičnih problema. Kao što je, na primer, bio neposredni razlog što se on lično nalazi ovde.
     Međutim, to mu je i dalje izmicalo. Sećao se života u onom drugom svetu, od detinjstva pa do onog određenog trenutka na žalu u blizini Kronborga. Na neki način, imao je još jedan život, ali nije znao ni gde, ni kada. Ta sećanja bila su mu ukradena. Ne, pre će biti da su mu bila saterana nazad u podsvest, vraćaući se samo zahvaljujući neobičnim nadražajima.
     Kroz um mu naglo prođe jedna misao. Kortana. Gde li je čuo to ime? Oh, da, niklaš ga beše pomenuo. Kortana je bio mač. Pun magije, ali sada je ležao zakopan daleko od ljudskih pogleda. Nekada sam držao Kortanu dok su baklje plamtele na bojnom polju.
     On zaobiđe jednu skupinu drveća - i, tamo ga je čekala Morgana le Fej.
     U prvi mah nije mogao ni da se pomeri. Srce mu je tuklo kao ludo, i preko njega pređe neka čudna tama - prelepa tama. Ona krenu napred, obrubljena zlatastom svetlošću koja je provejavala kroz zeleno lišće. Haljina joj je bila nalik na sneg, linija usana imala je oblik korala, kosa joj se presijavala poput dubina jezera obasjanog zvezdama. Sve što je u početku bio u stanju da primeti bile su boje. Njen glas ga preplavi.
     "Pozdrav, Holgere. Koliko je vremena prošlo!"
     Borio se u sebi da ostane miran, i izgubio. Morgana ga dohvati za ruke. Bila je visoka, i njen osmeh nije morao daleko da putuje pre no što ga je uzdrmao. "Kako sam samo usamljena bila bez tebe", promrmlja ona.
     "Bez mene?" Izgovorio je to zaskvičavši poput kakvog idiota.
     "Pa da, bez koga drugog? Zar si i to zaboravio?" Obratila mu se sa 'ti', kao da ga je pomilovala. "Zaista je na tebe spuštena tama. Dugo si bio odsutan, Holgere."
     "A-a-a-li, ali..."
     Ona se nasmeja, ne onako kako to čine obični ljudi, već kao da se smeh, sam po sebi, smejao još mekše. "Ah, to tvoje jadno lice! Nema puno ljudi koji bi mogli da se suprotstave zmaju, onako kako si ti to učinio. Dozvoli da ti izlečim te opekotine." Ona ih dodirnu prstima, i on oseti kako bol i plikovi nestaju. "Eto... Da li se sada prijatnije osećaš?"
     U stvari, nije se osećao prijatnije. Znojio se, a i ogrtač kao da ga je stezao oko grla. Bilo mu se povratilo dovoljno razuma da je mogao da primećuje pojedinosti, ali one nisu bile od vrste koja bi umirila čoveka: blede savršene crte lica, mačja gracioznost pokreta, telo sa više oblina od drumskih petlji.
     "Stekao si neke čudne navike u tom drugom svetu." Ona mu izvadi lulu iz opuštenih usta, istrese je i gurnu u vrećicu za pasom. Dok je povlačila ruku, pomilova ga po prsima i zaustavi ruku na njegovoj mišici. "Nevaljalče!"
     To ga je malo povratilo. Zrele žene ne bi trebalo da se ponašaju poput mačića. Niti je ono bio način da se postupi sa njegovom lulom. "Slušaj", zagrakta on. "Bila si sa Alfrikom, a on je dao sve od sebe da me ubije. Šta želiš od mene?"
     "Šta želi bilo koja žena, ako čezne za muškarcem?" Pristupajući postrance, još više mu se primakla. Holger se povlačio dok ga, najzad, drveće nije zaustavilo.
     "Istinu govoreći", nastavi Morgana, "nisam znala ko si, i nesvesno sam pomogla Alfriku. Ali, onog trenutka kada sam otkrila njegovu prevaru, pohitala sam da te pronađem."
     On obrisa znoj sa čela. "To je laž", primeti promuklo.
     "E pa, nama pripadnicama nežnijeg pola mora biti dozvoljeno da se malo služimo i lažima, zar ne, mili noj?" Ovog puta, pomilova ga po obrazu. "Prava je istina da sam došla da te povratim."
     "Da me vratiš Haosu!" prasnu on.
     "A što da ne? Šta vidiš u tom dosadnom Redu, što te nagoni da ga braniš? Vidiš, iskrena sam sa tobom; i pitanje je hoćeš li i ti sad biti pošten prema sebi samom. Zašto Holgere, dragi moj medvede, pomažeš neotesanim seljacima i debelim buržujima, kad možeš imati mirtu i grom i jarke zvezde. Otkad si ti to za bezbedan i skučen život, zaključan u vlastitu udobnost, kome je krov teško sivo nebo što smrdi na dim i vlastitu balegu... Ti, koji si čitave vojske terao sa bojnog polja? U stanju si da bacaš sunca i oblikuješ svetove ako to poželiš!"
     Glava joj je počivala na njegovim grudima, dok ga je rukama obgrlila oko pasa. "Ne-ne-ne!" promuca on. "Nemam poverenja..."
     "Ah, zgubidane! Je li ovo čovek koji je toliko dugo boravio sa mnom u Avalonu? Jesi li zaboravio koliko vekova mladosti sam ti podarila, i gospodstva, i ljubavi?" Ona ponovo podiže ka njemu svoje ogromne tamne oči, i on pomisli koliko je samo otrcan taj njen gest bio - pa ipak, nije imao poverenja u sebe samog. "Ako ne želiš da nam se pridružiš, onda se bar nemoj boriti protiv nas. Vrati se u Avalon, Holgere. Vrati se sa mnom u predivni Avalon."
     Negde u svom uvijenom umu osećao je da je, za promenu, ovog puta iskrena. Želela je da ga skloni da im ne smeta u predstojećoj bici, ali je takođe želela i njega, bar na izvesno vreme. A što da ne? Misli mu posrnuše. Šta je on to dugovao bilo kojoj strani, u ovoj vaseljeni koja nije bila njegova? I kada ga Morgana le Fej poljubi...
     "Toliko dugih godina", prošapta ona, "a kada smo se sreli nisi me ni poljubio."
     "To", zagrcnu se on, "m-m-može biti ispravljeno."
     Kao da se obreo u blagom ciklonu. Nije mogao da se usredsredi ni na šta drugo. Nije to ni želeo.
     "Ah-h-h", konačno dođe do daha, ali i dalje ne otvarajući oči. "Gospodaru moj... Poljubi me ponovo, gospodaru moj. Nemoj nikada prestati da me ljubiš."
     On je ponovo privuče, a onda, krajičkom oka, ugleda na tren neku belu mrlju. On podiže glavu i ugleda Alijanoru na jednorogu. Upravo je izbijala iz obližnjeg gustiša. "Holgere", pozva ga ona, "Holgere, dragi, gde li si... ah!"
     Istog časa, jednorog se prope i zbaci je u travu. Gromovito, neodobravajuće frknuvši, životinja uteče. Alijanora ustade i zagleda se u Holgera i Morganu. "Vidiš li šta li si učinio!" zacvile ona bez smisla. "Nikad se neće više da vrati!"
     Holger se oslobodi Morganinog zagrljaja, dok Alijanora briznu u plač.
     "Sklanjaj tu geačku devojčuru odavde!" ljutito zaurla Morgana.
     Alijanora, međutim, kao da zapenuša od besa. "Nosi se ti odavdi!" zakrešta ona. "Prljava veštice, eto šta si ti, sklanjaj se od njega!"
     Kraljica iskezi zube. "Holgere, ako se ta mršavica ovog časa ne izgubi odavde..."
     "Mršavica!" povika Alijanora. "Ti naduvena šerpo za meso, iskopaću ti te buljooke oči!"
     "Devojčice ne bi trebalo da plaču", frknu Morgana. "Izrašće još neuglednije no što već jesu."
     Alijanora stisnu pesnice i priđe bliže. "Bolje biti i malo premlada, nego da mi koža bude s puno bore."
     "Imaš tako lepu kožu", siknu Morgana. "Gde si samo našla tu kožu, koja se ljušti kao od sunčevih opekotina?"
     "Ne u istoj radnji gde ti kupuješ svoj ten", odvrati Alijanora.
     Holger se povuče u stranu, pitajući se kako da iz svega ovoga izvuče živu glavu.
     "Vidim da si ti ona labud-devojka", reče Morgana. "Jesi li u poslednje vreme snela kakvo lepo jaje?"
     "Nisam. Ne umem da kokodačem k'o neke stare koke."
     Morgana pocrvene i podiže ruke, kao da će je napasti. "Da vidimo kako će ti se dopasti da i sama budeš kokoška!"
     "Hej!" Holger skoči napred. Nije nameravao da je udari, ali jednom rukom povuče Morganu i kraljica se otkotrlja u travu.
     "Ne dolazi u obzir", zadahta on.
     Morgana polako ustade. I boja i izraz behu joj nestali s lica. "Znači, stvari tako stoje", reče ona.
     "Izgleda", odvrati Holger, upitavši se da li tako i misli.
     "E pa, nek onda bude po tvome. Srešćemo se ponovo, prijatelju." Morgana se nasmeja - ovog puta je to zaista zazvučalo ružno - mahnu rukama i nestade. Samo se začuo prasak, kada je vazduh popunio mesto na kome je do maločas stajala.
     Alijanora poče neutešno da plače, naslonivši se na drvo i zarivši lice u ruke. Kada joj Holger položi ruku na rame, ona je otrese. "Odlazi", promrmlja ona. "I-i-idi sa svojom vešticom, o-o-odlično ti odgovara. A-h-h..."
     "Nisam ja kriv", bespomoćno odvrati Holger. "Nisam ja tražio da dođe."
     "Neću to da slušam, kažem ti. Odlazi."
     Zaključivši da ima dovoljno nevolja i bez histerične devojke, Holger je okrenu prema sebi, prodrmusa i procedi kroz zube:
     "Nemam nikakve veze s ovim. Čuješ li? Hoćeš li sada da pođeš kao odraslo ljudsko biće, ili moram da te vučem?"
     Alijanora proguta knedlu, zagleda se u njega razrogačenim vlažnim očima i obori pogled. On tek tada primeti kako ima dugačke trepavice. "Poći ću s tobom", izgovori ona pokorno.
     Holger ponovo pripali lulu i gotovo je celim putem nazad dimio. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo, i prokletstvo! Tamo, sa Morganom le Fej, umalo da se seti tog svog drugog života. Umalo... a sada je to saznanje ponovo izgubio.
     E pa, bilo je suviše kasno. Od danas pa nadalje, Morgana će, van svake sumnje, biti njegov najljući protivnik. Mada, iskreno govoreći, verovatno je i dobro što su ih prekinuli. Ne bi dugo mogao da odoleva njenom saletanju.
     Ali, najgore od svega bilo je to što bi više voleo da joj nije odoleo. Ko ono beše napisao da nema ničeg tako čemernog kao što je sećanja na iskušenje kojem smo odoleli?
     Suviše kasno. Jednostavno će morati da nastavi dalje.
     Njegovo pokopano ja na trenutak mu zasja u svesti: bilo mu je jasno zbog čega je jednorog otišao. Morgana le Fej mora da je bila poslednja kap koja je pala na njegovu povredljivu osećajnost... ili, poslednjih desetak kapi. To ga natera da se zakikoće i uhvati Alijanoru za ruku. Do logora su se vratili pripijeni jedno uz drugo.