20.

     Konačno je, šljapkajući, uspeo da se vrati. Stena se uzdizala iz tla poput kakvog broda, crnog u noći, i oni oblaci preliveni mesečinom što ih je vetar nagonio iza njega stvarali su privid da brod plovi. Ali, kojim morima? upita se Holger. Vatra je bila dogorela, ostali su samo ugarci, svetlost koja jaše boje zgrušane krvi. Dok je puzao prema vrhu, ugledao je konje na okupu u senci koja je mogla predstavljati kabinu u središtu broda. Karahue je stajao na pramcu, zagledan ka severu. Vetar koji je hučao kao kroz kakve nevidljive mrtvačke pokrove činio je da mu ogrtač leprša, stvarajući pucketave zvuke. Mesečina je odbljeskivala na njegovoj isukanoj sablji.
     Ljutito malo obličje ščepa Holgera za pojas, pokušavajući da ga prodrma. "Čovek, di s' tako dugo?" povika Hjudži. "Umrli smo od stra' zbog tebe. Nikaki reč ni trag oko jezero, a ondak se vratiš mokar i smrdljiv na zla mesta. Šta s' dogodilo?"
     Karahue se napola okrenu, tako da mu Holger uhvati sev očiju ispod kacige sa zašiljenim vrhom. Međutim, Saracenova pažnja ostade usmerena negde daleko, i Holger pogleda u tom pravcu. Obodi ove udoline skrivali su planine koje su se nalazile s druge strane; međutim, učini mu se da je video neko prigušeno treperavo crvenilo, kao da je negde tamo gorela kakva velika vatra.
     Njega odjednom obuze strah. "Gde je Alijanora?" brecnu se on.
     "Otišla u potragu za vama, ser Ruperte", odvrati Karahue. Ton mu je ostao uglađen. "Kada nismo mogli da vam uđemo u trag, uzela je na sebe oblik labuda kako bi mogla da pogleda odozgo. Onaj plamen onde već je goreo, i bojim se da je otišla tamo. Ne sluti na dobro kada se u ovoj zemlji okupljaju oko njega."
     "I vi je niste sprečili?" Bes odagna hladnoću od Holgera. On ukočenih udova krenu ka Mavru. "Božjih mu kostiju..."
     "Molitva me prosvećuje, vrli viteže", odvrati Karahue svojim najslađim glasom. "Kako sam mogao da je sprečim kada je objavila šta namerava da uradi i vinula se u vazduh pre nego što sam mogao da je ščepam?" On uzdahnu. "Tu devojku bi baš trebalo ukrotiti."
     "Sadena je gotovo", zareža Hjudži. "Kaži nam odma' di si bio... ovaj... Ruperte." Kako je Holger oklevao, patuljak lupnu nogom. "Aha, ne znajem kako, al' znajem da je neprijatelj opeta od tebe napravio budalu. Moramo čuti kako ovaj put, da b' znali šta da očekivamo."
     Snaga napokon izdade Holgera i on sede, obgrli kolena i ispriča od početka do kraja kako je bio uhvaćen i kako je pobegao. Hjudži je čupkao bradu i mrmljao: "Oh, tako, tako, aha, hokus pokus. Neću se falim da sam ti kaz'o, i zato neću reč kažem da sam vas upozorav'o da je ovo lošo mesto za nas. Setite se drugi put, i slušajte men'. Više sam imam pravo neg' krivo i samo mi skromnost moja zabranjiva da vam to dokazivam s mnoge priče iz moju prošlost, k'o jedared kad su se mantikori skrivali u Pećina Gavira i ja kaz'o jadni mladi ser Turold, i ja mu kaz'o..."
     Ali Karahue ne obrati pažnju na zvuke patuljkovog otegnutog kazivanja. "Čini se da je ispunjenje vašeg zaveta veoma važno, ser Ruperte, pošto se na putu susrećemo sa tolikim poteškoćama."
     Holger je bio suviše umoran i obeshrabren da pokuša da razuveri Saracena tvrdnjom kako je sve to bila samo puka slučajnost. On skinu odeću i stade da traži ubrus, kada ga zujanje odozgo i bela munja nateraše da obori sve rekorde u brzom navlačenju mokrih pantalona.
     Alijanora slete i preobrati se u ljudsko biće. Zadahta malo kada je ugledala Holgera, koraknu prema njemu, ali se zaustavi. Nije mogao da joj vidi izraz lica pri sjaju ugljevlja; predstavljala je samo gipku senku oivičenu crvenilom. "Znači, bezbedan si", pozdravi ga ona, dosta hladno. "Dobro. Proletela sam iznad tog logora koji osvetljava nebo, na jednom golom vrhu, i donosim novosti." Glas joj zamre. Ona zadrhta i okrenu se ka Karahueu, kao da traži toplinu. Zubi zablistaše u njegovoj bradi, i on skide ogrtač i prebaci joj ga preko ramena.
     "Šta si videla ti, najhrabrija i najlepša od svih djeva?" promrmlja on, praveći veću paradu no što je bilo potrebno dok joj je podešavao ogrtač.
     "Sabor veštaca." Zurila je pored njih u tamu koja je proticala, kao da cvili, pod mesečinom. "Nikad nisam vid'la slične njima, al' to mora da bio je sabor veštaca. Trinaestorica muškaraca stajahu oko logorske vatre, zapaljene ispred ogromnog kamenog oltara, gde je ležao polomljeni krst u prirodnoj veličini. Većina muškaraca bili su poglavice od divljaci, ako je suditi po nji'ovom perju i kožni odeća. Nekol'ko mora da je doletela ovamo sa juga... Stari su bili, stari, sa bolest i zlo ispisani na licima pri svetlosti vatre, da me je pogled na nji' umalo razneo u vazduh. Iza svetlost, gde sam jedva mogla da vidim, čekala su stvorenja. Oh, srećna li sam što su bili u mraku, jer se bojim da će me i ono malo što sam vid'la mučiti u snovima. Svi gledali su u kameni oltar, gde je krvarilo..." Ona proguta knedlu i jedva natera sebe da izgovori naredne reči... "sićušno dojenče, zaklano k'o kako prase. Na vrhu oltara skupljala se tama, viša od svaki čovek... Okrenula sam se i pobegla. To bilo je pre sat, il' nešto više. Čak ni za tebe nisam mogla da nateram sebe da ponovo siđem doli. A nije ni bilo moguće sve dok čisti vetrovi ne oduvaju nešto od stra' što se nakupio u mene."
     Ona se spusti na kolena i pokri lice. Karahue se nadnese nad nju, ali ga ona odgurnu. Čvornovata Hjudžijeva prilika priđe joj i obgrli je i uze je za ruku. Ona se privi uz patuljka, dok joj je s usana dopirao šištav zvuk.
     Karahue ode do Holgera i smrknuto mu reče: "Znači, istina je ono što sam čuo u Huj Brasilu i što se šapuće među ljudima još od mog povratka. Haos se naoružava za rat."
     Ostao je još malo da stoji, tih među senkama, pre nego što malo podiže mač i kaza: "Kada sam poslednji put boravio na zemlji - a prošlo je od tada nekoliko stotina godina - jednom sam bio zalutao u iste ove pustopoljine. U ono vreme i brđani su još bili pagani, ali čisti i bezazleni. Nisu štovali đavola, niti su jeli ljudsko meso. U međuvremenu su pridobijeni da postanu neprijatelji ljudi; njihove poglavice primljene su među vešce, i Haos sada te poglavice goni da svoje saplemenike povedu protiv ljudi iz doline. Moguće je da je ovaj večerašnji sastanak samo poslednji od mnogih u nizu. Ljudožderi bi već sutra mogli da počnu da okupljaju svoje goste."
     "Moguće je", mehanički odvrati Holger.
     "Mislite da je dobro što nikom ništa ne poveravate", primeti Karahue. On vrati sečivo u korice. "Ali, nije važno. San nam je potreban više od razgovora. Drugi put ću pretresti izvesna pitanja s vama."
     "Hvala na upozorenju", odvrati Holger.
     Nije očekivao da će uopšte moći da zaspi. Ni dremež mu nije pružio neki naročit odmor, budući da ga je činilo neprijatno polusvesno stanje ispunjeno prikazama. Bilo mu je skoro milo kada ga je Hjudži pozvao da ga zameni na straži, a još mu je milije bilo kada je svanulo.
     Na brzinu su pojeli zalihe, osedlali konje i krenuli. Holger se nije osvrnuo na jezero koje je svetlucalo ispod bele izmaglice, i ono je uskoro ostalo daleko iza njih. Vreme je postalo prohladno, i sivi oblaci valjali su se ispod olovnog neba. Padine planine uz koje je skupina jahala postale su još ogoljenije, i na kraju su ih prekrivali samo busenovi tvrde srebrnaste trave. Vrhovi brda potiskivali su ogoljene obrise preko obzorja, na čijoj su se severnoj strani isticali sami bridovi. Alijanora napomenu da se moraju popeti uz njih, kroz pukotinu koju beše uočila iz vazduha, kako bi izbili na pustaru. Bilo je i lakših prolaza, ali, nalazili su se suviše blizu staništa divljaka. U blizini ovog prevoja niko nije živeo.
     Hjudži nabra nos i otpljunu. "Nije čudo što izbegavaju ovi predeli", progunđa on. "Svakim korakom odavdi pojačava li se smrad od trolovi. Ovaj penjanje uz stenje biće prepuno nji'ovi pećine i jazbine."
     Holger kradomice osmotri Alijanorino zabrinuto lice, dok je jahala između njega i Karahuea. "Do sada smo savladali veliki broj raznoraznih stvorenja", primeti on u nadi da će je razgaliti. "Veštice, Farizeje, zmaja, džina, vukodlaka. Šta su trolovi za prijatelje, božićna pesma?"
     "A?" Ona zapanjeno stade da žmirka.
     "Tako je." Ali, odmah shvati da se engleska izreka ne može prevesti na romanski jezik: 'Trol, drevna božićna pesma'. Igra reči: Troll, Christmas carol; prim. prev.
     Hjudži je, međutim, bio nepopustljiv. "Ja mislim da bi' radije se sreo sa svi naši raniji drugovi u igri, spojeni u zajedno, nego sa lovcem iz ovaj prevoj. K'o što je vuk sprema medved, tako ti je i trol sprema džin. Možda si ga nije tako velik, ali besan preko je mere, i lukav i 'vata se za život. Smrtni ljudi ubili su mnogi džin, na ovako ili onako, al' priča se da nikaki vitez nikad nije doš'o do pobedu protiv jedan trol."
     "Pa?" Karahue izvi obrve. "Zar njima gvožđe ne može ništa?"
     "Može. To jeste, gvožđe će speče nji' k'o crveno-vrući žarač što speče tebe. Ipak, ti možeš lako savladaš čovek koji nasrne sa takvo oružje, i brzo se oporaviš od rane koje dobiješ. Al' troli su iz isti rod k'o demoni, i zato mogu da muvaju se u blizu sveti' stvar ako nije suviše velika. Krst bi ti bio od slaba vajda - osim ako i sam ne jesi svetac. Više od toga ne znam, jer ono malo koji su vid'li trol nikada se nisu vrnuli da opišu nji'ove navike ili niti staništa."
     "Proslavili bismo se, znači, ako bismo bar jednog pogubili", primeti Karahue, u kome se probudi viteška ambicija. Ja, ja ću ostati nepoznat, ako uzmognem, pomisli Holger.
     Uz velike napore nastavili su dalje. Bilo je već blizu podneva kada su izbili iz stenovitog tesnaca i ugledali brđane.
     Nije bilo nikakvog upozorenja. Holger pritegnu uzde, glasno opsovavši. Srce mu udari o rebra, bar jednom, pre no što je zaboravio na strah, jer za to naprosto više nije bilo vremena. On se zagleda ispred sebe. Kako se bio razjario, pogled mu je bio kao sev munje, pun i jasan.
     Bilo ih je možda dvadesetak, i jurili su iz pravca severa, niz padinu planine. Ugledavši ih, skrenuli su prema njima i sada su im se brzo približavali. Uzvici su im bili nalik na lavež pasa.
     Vođa im je bio krupan i suvonjav; plava kosa i brada bili su mu upleteni u dvostruke pletenice, a lice obojeno crvenim i plavim prugama. Na glavi mu se uzdizao ukras od perja i ovnovskih rogova. Ramena su mu bila zaodenuta jazavičjim kožama, a prepone prekrivene kudravim kiltom. Ali, zato je u ruci držao gvozdenu ratnu sekiru.
     I ostali su bili slični. Sekire, mačevi, koplja, blistali su među njima. Jedan je čak nosio zarđalu, rasklimatanu kacigu nekog ubijenog viteza - užasno, bezizražajno lice nasađeno na nago telo. Drugi je, dok je trčao, duvao u drvenu pištaljku, i njeni zvuci treperili su između vučjih glasova.
     "Nazad!" uzviknu Karahue. "Moraćemo da bežimo!"
     "Ne možemo da im umaknemo", zastenja Holger. "Pohvataće nas... a ionako moramo što pre da stignemo do sv. Griminija."
     Jedno koplje zari se nekoliko metara ispred njega. "Uzleti, Alijanora!" povika on.
     "Neću", uzviknu ona, i jednom rukom naslepo poseže za njegovom.
     "Ali, tako ćeš moći bolje da se boriš", dobaci joj Karahue, i Holgeru istog časa bi žao što njemu mozak nije tako brzo radio. Devojka klimnu glavom, oslobodi noge iz uzengija i preobrati se. Labud se podiže uz tutnjavu krila.
     Ratna horda se zaustavi, zaori se povik i nekolicina, čak, pokri oči. "Alah akbar!" prasnu Karahue. "Užasavaju se magije. Htedoh da kažem - blagosloveni bili sveci."
     Labud se obruši prema divljacima, ali vođa izmahnu sekirom, pa zgrabi luk od jednog svog ratnika i odape strelu. Labud se ukloni u poslednjem trenutku. Vođa stade da viče na svoje ljude, i vetar donese nepoznate glasove do njihove lovine. Udarao je nogom one koji behu pali ničice, sve dok se nisu uspravili.
     "Aha." Hjudžijeve usta se stisnuše i gotovo nestadoše u beloj bradi. "Taj je bio na sabor. Vid'o je taj i gore vradžbine od ovo. Goni ostali da jurnu na nas."
     "Međutim, živci kao da im baš nisu u najboljem stanju", primeti Karahue nemarno, kao da se nalazi na kakvoj gozbi. On zateže vlastiti, kratki, dvostruko zakrivljen luk. "Da vidimo možemo li da izvedemo još koji trik ili dva..." dodade on, namignuvši Holgeru.
     Danac stade da prebira po glavi razne društvene igre, tragajući za nekom pomoću koje bi naveo vođu ljudoždera da uzme kartu, bilo koju kartu... He, stani! "Hjudži", zadahta on, "kresni mi malo vatre!"
     "Šta li ćeš to?"
     "Vatre! Ti i tvoja prokleta pitanja! Brzo!"
     Patuljak izvadi kremen i čelik iz vrečice za pojasom, dok je Holger punio lulu. Prsti su mu se tresli. Kad ju je upalio, brđani su već bili strašno blizu. Mogao je da vidi ožiljak na obrazu jednoga, kost u nosu drugoga; čuo je kako bosim stopalima tupkaju po tlu, samo što nije čuo kako dišu. Uvlačio je vazduh, neravnomerno, kako bi što pre napunio usta dimom.
     Zatim dunu.
     Divljaci se zaustaviše. Holger je pušio dok oči nisu počele da ga peku, i nos mu procurio. Neka je hvala Bogu, što trenutno nema vetra. Upravljao je Papijonom stiskajući ga kolenima, podigavši ogrtač iza glave obema rukama, kako bi načinio tamnu pozadinu za dim. Polako je počeo da jaše prema ratnicima, koji su stajali kao ukopani. Video je kako drhte. Vilice su im bile opuštene, a oči iskolačene.
     Holger poče da maše rukama. "Buuu!" povika on.
     Trenutak potom, pagana više nigde nije bilo, i padina je bila posuta oružjem koje su ostavili za sobom. Njihovi krici još su dopirali iz gudure u koju su se stuštili. Vođa beše ostao sam. Holger izvuče mač, ali vođa frknu, pa i on uteče. Karahue odape strelu za njim, ali promaši.
     Alijanora se spusti, pretvori u devojku i baci ka Dancu, obgrlivši mu noge. "Oh, Holger, Holger", zagrcnu se ona. Karahue ispusti luk, stavi ruke na bokove i klanac poče da odzvanja od njegovog smeha.
     "Genije!" uskliknu on. "Čisti genije! Ruperte, volim vas zbog ovoga!"
     Holger se drhtavo osmehnu. Jednostavno se poslužio još jednom pozajmicom iz literature... Jenki na dvoru kralja Artura... ali, nije bilo razloga za razgovor o tome. Dosta je bilo i to što je uspelo.
     "Hajdemo", reče on. "Njihov gazda mogao bi bičem da im utera još malo hrabrosti."
     Alijanora uskoči u sedlo. Obrazi su joj bili rumeni i izgledala je srećnije nego već duže vremena. "Suviše brzo ostali bez petlju", primeti Hjudži džangrizavo. "A ipak, nikad rečeno za nji'ov soj ništa drugo neg' da čvrsti ratnici. Zašto bi se povukli pred malo čarobnjaštva? Zato što su u poslednje doba vid'li tol'ko toga, i jako gadno, da im živci blizu pucanje. To je sve. Još ćemo mi nji' videti."
     Holger je morao da se s tim složi. Sumnjao je da ih je banda slučajno presrela. Mora da je Morgana to naručila... čak i sada, na ovom prevoju... istog trenutka kada je saznala da Rusalka nije bila u stanju da ga zadrži u zatočeništvu. Sigurno neće odustati ni posle ovog neuspeha.
     Karahue pritera svog konja. "Mislim da sam čuo da vas je vrla gospa oslovila meni nepoznatim imenom", primeti on. Alijanora porumene. "N-n-ne", zamuca ona. "Mora da učinilo vam se."
     Karahue izvi obrve; bio je suviše učtiv da bi je nazvao lažljivicom. Ona pritera svog konja uz njegovog, da im se kolena dodirnuše. "Ovo zamorno putovanje", promrmlja ona. "Da l' biste nam odvratili pažnju s njega kakom pričom s vaši' poduhvata? Izvršili ste toliko hrabrih dela, i tako i' dobro iznosite."
     "Oh, pa... Elem!" Karahue razvuče usta u osmeh, zasuka brk i poče da pripoveda. Devojka je slušala širom otvorenih očiju najpreteranije, mada s lakoćom ispričano, hvalisanje koje je Holger čuo u svom životu. Uskoro Danac više nije mogao da podnosi njene 'oh!' i 'ah!' izrečene s dužnim poštovanjem. On žurno povuče Papijonove uzde i izdvoji se u stranu. Zadovoljstvo zbog pobede bilo je potpuno iščilelo.