21.

     Veče ih je zateklo ispod tesnaca. Pokazalo se da je to, zapravo, bila jedna duboka zasekotina kroz stenu, u velikoj meri prekrivena odronjenim kamenjem, na mestima gde je došlo do rasedanja. Sutra će im biti potrebni sati da se popnu do platoa. Odatle, međutim, kako im reče Alijanora, čekalo ih još svega nekoliko milja do cilja, i putovanje bi trebalo da bude lako.
     Lako poput silaska u pakao, pomisli Holger stresavši se. Inženjer agnostičar u njemu primeti, međutim, da je do tada staza više ličila na poslovični put za raj. Ipak, svet inženjera izgledao mu je sada krajnje daleko, kako u vremenu tako i u prostoru; kao san koji je nekada sanjao, i koji je bledeo iz njegovog sećanja - kao što je to slučaj sa svim snovima.
     Ispod klisure pronašli su livadu, ako je taj ogoleli komad zemljišta uopšte zasluživao to ime, i tu su podigli logor. U središtu se uzdizao jedan visoki monolit. Možda je bio paganski menhir, pre no što je trol koga je Hjudži namirisao došao da se ugnezdi u nekoj obližnjoj pećini i oterao ljude. Ubrzo se spusti i mrak. Ponovo je počeo da duva vetar, i iz sata u sat postajao je sve jači. Narandžasti plamenovi protezali su se po tlu; iskrice su izletale poput meteora i isto tako brzo se gasile. Iznad njihovih glava prostiralo se crnilo na kome se retko, samo na tren, mogao videti mesec u trećoj četvrti, kako promiče između čudovišnih oblika oblaka. Noć je bila puna zvižduka, šuškanja i graktanja.
     Budući da su bili više nego iscrpljeni, progutali su samo nešto hrane i zavili se u ćebad. Hjudži je prvi stražario, Holger drugi. Do tada se već bila spustila duboka tama. Holger je džarao po vatri dobro umotan u ogrtač, jer je bilo hladno, i posmatrao svoje sadrugove.
     Svetlost plamena kao da ih je bila izbrazdala. Karahue je spavao poput mačke, isto onako tiho i lako kao što se ponašao i kada je bio budan. Hjudži se bio umotao u ćebe, tako da je ličio na čauru iz koje je virio samo njegov nos, kroz koji je žudno hrkao. Holgerov pogled odluta do Alijanore i ostade tamo. Ćebe je bilo skliznulo sa nje. Ležala je na boku, s privučenim nogama i sitnim šakama ukrštenim na malim grudima. Njeno lice, koje se naziralo kroz zamršenu kosu, bilo je kao dečje, slepo od sna, tako da je delovalo neobično bespomoćno, i Holger odbaulja do nje da je zašuška. Usnama ju je pomilovao po obrazu i ona se osmehnu u snu.
     Odjednom, on se uspravi. Osećao je neku težinu, više zbog nje nego zbog sebe. Ako već njega behu ščepale ratne sile kojima nije mogao da se odupre, već je sama ta činjenica bila dovoljno rđava; ali, mrska mu je bila i sama pomisao da je i ona bila uvučena u to zajedno s njim; a, povrh svega, nije znao ni kuda sve to vodi. Šta je mogao da učini? Šta je mogao da učini?
     On lupi pesnicom o dlan. "Prokletstvo", promrmlja on. "Prokletstvo"... Ni sam nije znao da li je to bila psovka ili preklinjanje.
     "Holgere."
     On se trže, i mač mu se nađe u ruci. Ništa nije ugledao osim tame, tamo, s druge strane vatre. Vetar je duvao, suva trava mrmorila. Negde u daljini oglasi se sova.
     "Holgere."
     On ode do ivice začaranog kruga. "Ko je to?" Progovorio je tiho i protiv svoje volje.
     "Holgere", pevušio je glas. "Ne viči. Ti si jedini sa kojim hoću da razgovaram."
     Puls mu se naglo ubrza i mač mu ispade iz ruke, kao da je odjednom postao suviše težak za njega. Morgana le Fej zakorači u krug svetlosti, koji je treperavo odbljeskivao oslikavajući je crvenilom naspram crnila. Senke su milovale telo u lelujavoj dugačkoj haljini. Vatra joj dodirnu oči i osvetli sićušne plamenove u njima. "Šta želiš?" promuklo upita Holger.
     Morgana se osmehnu sporo i prelepo. "Samo da razgovaram s tobom. Dođi ovamo kod mene."
     "Neću." On žestoko odmahnu glavom, u nadi da će mu se pogled razbistriti. "Ništa od toga. Ne izlazim izvan kruga."
     "Ne treba da se plašiš. Bar, ne od bića koja bi tvoji simboli zaustavili. Oni su negde drugde, spremaju se za bitku." Ona sleže ramenima. "Ali, kako želiš."
     "Šta ti je onda preostalo, čime možeš da mi pripretiš?" upita on. "Još više ljudoždera?"
     "Oni koje si danas sreo dobili su od mene naređenje da te po svaku cenu uhvate živog", odgovori ona iskreno. "Bilo bi ti najbolje da si im to dozvolio. Doveli bi te k meni nepovređenog."
     "A moji prijatelji?"
     "Šta ti znače, Holgere, ti poznanici od samo nekoliko nedelja? Šta te briga za njih? Ali, ne zaboravi, dragi moj, ta skupina koju si raspršio danas vratila se glavnoj vojsci svog plemena. Njihov poglavica obnevideo je od besa zbog srama kome si ga izvrgao. Kada te naredni put budeo sreo, ni ja, ni sam pakao, nećemo moći da ga sprečimo da ne nasrne na tebe sa željom da te ubije... Čast može povratiti samo tako što će pojesti tvoje srce. Pođi sa mnom, Holgere, dok još možeš."
     "S tobom, koja si pomogla tim jadnim divljacima da jedu ljude?"
     Ona napravi grimasu. "Nisam ja to učinila. Izvesni moji saveznici, demoni i njihovi proroci koje je Haos iskoristio da brđane stave pod našu kontrolu... oni su propovedali surovu religiju. To nije ona kojoj bih ih ja podučila." Osmeh se vrati na njeno lice. "Ja verujem u radost, u ispunjenje života, to je ono čemu sam te nekada učila, Holgere, i sa zadovoljstvom ću to ponovo učiniti."
     "Ni to ti neće upaliti", odvrati on i zagleda se pored nje, u noć. Ovog puta iznenada shvati da to ozbiljno misli. Nije želeo Morganu le Fej. Kada je ispružila ruku i dotakla njegovu, prsti su joj mogli biti prsti bilo koje žene. Privlačne žene, svakako, ali ništa više od toga.
     "Nisi ti najvernija osoba na svetu", reče ona i dalje se osmehujući. "Nekada si se okrenuo protiv svog zakonitog gospodara, Karla lično. Nikada nije imao ljućeg neprijatelja, dok zahvaljujući svojoj velikoj širokogrudosti nisi okončao svađu."
     "Ali, pretpostavljam da smo se pomirili." On povuče ruku.
     Ona baci pogled na Alijanoru. U uzdahu joj se nazirala iskrena tuga. "Pretpostavljam. Holgere, da te je čarolija starija od moje začarala. Avaj, nekada je bilo lepo. Ništa mi to ne može oduzeti."
     "Ti si meni oduzela moju prošlost", odvrati on ogorčeno. "Ponovo si od mene načinila dete i lišila me čitavog mog sveta. I, nije tvoja zasluga što sam se vratio. Nešto drugo me je vratilo, nešto što ni jedno od nas dvoje ne shvata."
     "Znači, samo toliko ti je poznato", primeti ona. "A da li bi želeo da saznaš i više? Mogu ti, ako želiš, vratiti izgubljena sećanja."
     "Po koju cenu? Istu kao i prošli put?"
     "Manju. Ne moraš, čak, izdati ni svoje prijatelje. Mogu se pobrinuti da i oni dobro prođu. Put kojim trenutno ideš samo će ih odvesti u propast zajedno s tobom."
     "Zašto bih ti verovao na reč?"
     "Dozvoli da ti vratim sećanje. Iziđi izvan granica kruga, kako bih mogla da upotrebim čaroliju koja će raščiniti tu tamu u tebi. Onda ćeš se setiti kakve me zakletve obavezuju."
     On ponovo vrati pogled na nju. Stajala je tamo visoka i vedra, samo joj je crna kosa bila sputana krunom. Ipak, osećao je da je strašno napeta, poput žice koja samo što nije pukla. Puna usta bila su joj se istanjila, povijeni nos nabrekao, odbljesci vatre u očima grozničavo su poskakivali. Polako je stegla šake u pesnice.
     Zboga čega li se najveća veštica na svetu baš njega plašila?
     Razmišljao je o tome, stojeći tamo u vetrovitoj noći, sa snom kraj nogu i tamom iznad glave. Posedovala je moći, da, i upotrebila ih protiv njega; ali, on sam bio je nabijen nekom drugom, suprotnom silom; i postojala je izreka koja je kazivala: 'Samo dovde i ne dalje'. Sva magija koju su dosad isprobali, u Avalonu, u Vilinzemlji, u zemljama smrtnika, nije uspela da ga zaustavi. Sada je čak i njena vlastita lepota bila nemoćna pred izvesnim sivim očima i smeđim uvojcima. Nije više imala ni jednu vradžbinu koja bi ga mogla zaustaviti.
     Razume se, pred nečim što nije bilo njeno delo, već natprirodno samo po sebi - ili pred običnim hladnim čelikom - bio je i dalje i te kako smrtan.
     "U mom svetu", reče on zamišljeno, "ti si mit. Nikada mi nije palo na pamet da ću se boriti protiv mita."
     "Ni to nije bio tvoj svet", odvrati ona. "Tamo si ti mit. Ovde ti je mesto, ovde sa mnom."
     On odmahnu glavom. "Mislim da su oba sveta moja", zaključi on odlučno. "Na neki način, u oba za mene ima mesta."
     Uzbuđenje je ipak raslo u njemu. Bio je suviše zaokupljen da bi izvukao očigledan zaključak pre ovog trenutka: da on sam pripada karolinško-arturskom ciklusu. Negde u toj nekoj drugoj vaseljeni (koliko samo dalekoj od ove noći i ove žene!) možda je, čak, nekada čitao o vlastitim delima.
     Ako je to bio slučaj, zaključi on turobno, zaborav je to prekrio. Kod kuće je možda njegovo ime bilo svakidašnje; možda je on sam sebi bio junak iz detinjstva; međutim, Morganina čarolija i dalje je bila delotvorna. Prelaz ovamo izbrisao je sva sećanja koja je imao na bilo koju priču o... o tri srca i tri lava.
     "Čini mi se da ti se, ipak, ovaj svet najviše sviđa", reče Morgana. "Čuvaj se, ili ćeš se, teturajući se, vratiti u onaj drugi." Ona koraknu bliže k njemu, tako da su se sada gotovo dodirivali. "Da, zaista, i u jednom i u drugom svetu okupila se velika vojska, a ti si osnovna smetnja u oba. Toliko ću ti priznati. Ali ako nastaviš da sprovodiš ovu suludu zamisao, koristeći moći o kojima ništa ne znaš, najverovatnije nećeš uspeti i umrećeš. Ili ćeš, možda, na neki način uspeti, ali i požaliti zbog toga. Oslobodi se sada svog tereta, Holgere, i ostani ovde, srećan zauvek. Još ima vremena!"
     On razvuče usta u osmeh, ali neveselo. "Ne bi se ti toliko trudila da me nagovoriš da odustanem, da moji izgledi da pobedim nisu veći no što si spremna da mi priznaš", primeti on. "Pretpostavljam da znaš kuda sam se uputio. Dala si sve od sebe da me zavaraš, zarobiš i osakatiš. Uopšte ne sumnjam da ćeš narednog puta pokušati i da me ubiješ. Ali, ja nameravam da nastavim dalje."
     Kakve bombastične reči, naruga se on sam sebi. Neko bi još mogao pomisliti da si iskren.
     Osetivši kako ga pritišće sve veći umor, on odjednom postade svestan da je mir ono jedino što želi. Kraj ovom prepucavanju u mraku. Neko mesto gde bi se mogao sakriti s Alijanorom od svih svetova i svih njihovih okrutnosti. Ali, nije to mogao tražiti. Bilo je suviše drugih, koji bi bili pregaženi onog trenutka kada bi se on sklonio sa puta. Nije on bio nikakav prokleti junak, već Juda, čovek koji mora da živi sam sa sobom, nije li tako?
     Morgana ga je posmatrala nekoliko dugih trenutaka. Vetar je zviždao oko njih. "Ovo je sudbina", izgovori ona konačno, teškom mukom. "Da, vidim da se čak i Karahue vratio. Delići ustrojstva se prikupljaju. Ali, nemoj baš biti siguran da će ga Tkač završiti."
     Iznenada joj u očima zablistaše suze. Ona se nagnu i poljubi ga, ne žestoko, već gotovo ovlaš, ali teško da je ikada osetio veću nežnost. "Zbogom, Holgere", reče ona, a onda se okrenu i nestade s vidika.
     Ostao je da stoji i trese se na hladnoći. Da pozove ostale? Ne, neka spavaju, pomisli on neodređeno. Nije želeo da razgovara o onome što se dogodilo. To se nikoga, nimalo, nije ticalo.
     Vreme je prolazilo, i noć je postajala sve čujnija. Otrgavši se iz svojih sanjarenja, on podiže pogled da na osnovu položaja meseca odredi da li je njegovom stražarenju došao kraj. Zahvaljujući oblacima, nebo je bilo tamno poput mastila. Nije važno. Ostaće na straži. Posle onoga što se dogodilo, ionako ne bi mogao da spava. Da i ne pominje buku. Sada je već duvala prava oluja, kamenje se kotrljalo, metal zvečao...
     Hej!
     Vođa ljudoždera skoči pre njega. Iza njega sevnuše vrhovi kopalja. Mora da je bilo stotinu i više muškaraca; bili su se pritajili u tesnacu, i sada ih je Morgana poslala dole da... "Probudite se! Probudite se, dolaze!"
     Hjudži, Karahue i Alijanora poskakaše na noge. Saracen istog časa izvuče sečivo iz korica, skoči ka svom uplašenom konju i oslobodio uzde pričvršćene za stub. Devojka se vinu na svog konja, ali dvojica brđana pojuriše i baciše se prema njoj. Jedan nasrnu kopljem, ali mu se Hjudži provuče između nogu, poput kakvog malog smeđeg uragana. Zajedno su pali. Holger navali na drugog. Njegov mač se podiže i spusti, ostavljajući za sobom odvratno raspolućenu lobanju.
     Divljakovo telo bilo se sručilo na njega, ali ga on odgurnu taman sa toliko snage da obori sledećeg napadača. Koplje zapara po njegovom panciru i on zamahnu prema vođinom licu. Bilo je nejasno pri svetlosti vatre, i sastrugani zubi mu se isceriše. Nečije ruke ga stegoše otpozadi, oko vrata, ali se on ritnu, opako iskoristivši mamuze. Divljak zaurla i pusti ga.
     Holger se povuče sve do menhira, koji se sada nalazio iza njega. Jedan visoki muškarac sa iscrtanim zmajem na stomaku skoči u napad. Holger zaseče postrance, i čovekova glava se otkotrlja s ramena. Prsten od drugih napadača stade se stezati. Iza njihovog perja i rogova, on ugleda Karahuea na konju kako seče sabljom. Papijon se ritao, ujedao, udarao nogama; griva i rep leteli su mu poput crnih plamenova.
     Jedan brđanin iskrsnu i nađe se stomak uz stomak sa Holgerom. Skliznuvši Dancu ispod pojasa, bodež što ga je držao u ruci suknu naviše. Holger uspe da dočeka udarac levom rukom, a onda se ispod divljaka pojavi Hjudži, ščepa ga za zglobove i povuče. Napadač i patuljak se otkotrljaše, frkćući i prevrćući se.
     Vođa istog časa nasrnu otpozadi i njegova sekira gromovito pogodi Holgerovu kacigu. Holger posrnu... "Bože i sveti Đorđe", ču sebe kako mrmlja. Vođa se, međutim, samo nasmeja i ponovo napade. Holger je uspešno odbijao udarce... Većinu. Ostali su bučno završavali na njegovoj kacigi i oklopu. Okrenuvši se, ugleda još dvojicu kako mu pristižu sa bokova.
     Ali, iza njih se pojavi Karahue. Saracenovo sečivo fijuknu. Jedan paganin uhvati vlastitu ruku, blesavo se zablenu u nju kada mu ostade u šaci, i spusti se na kolena. Holger nisko zaseče i potkači nogu drugoga, koji se zanese unazad. Vođa se zavrte, ne bi li dohvatio Karahuea sekirom. Oružje je zvečalo od udaraca, dok su oni psovali.
     Alijanorin konj zašnjišta: bila mu je presečena tetiva ispod kolena, i on pade. Beli labud polete uvis, i odmah potom se obruši, da kljuca oči. Holger stade isprekidano da puni vazduhom pluća. Nečiji glas odblebeta neko naređenje. Izbačena koplja zafijukaše u velikom broju oko njega, i on, zaboravivši da je povređen i iscrpljen, jurnu napred. Njegovo sečivo sevalo je poput kose. Papijon se prope, poprimajući skoro natprirodnu veličinu, i stade prosipati mozgove svojim prednjim kopitama, istovremeno svojom njiskom nadjačavajući bojne pokliče. Konj i njegov jahač rasteraše gomilu kopljaša i vratiše se do kamena.
     Hjudži se napokon odvoji od tela koje je ostalo mlitavo da leži, lupnu dlanom o dlan da otrese prašinu, i pridruži im se. Alijanora se, sletevši kraj njih, ponovo pretvori u ljudsko biće. Trenutak kasnije, lakim galopom, i Karahue im se pridruži. Holger gurnu nogu u uzengiju i pope se u sedlo. Jedan divljak nasrnu na njega, ali mu on sasu zube u usta; savivši se potom, navuče štit na ruku, ispruživši je istovremeno, dovoljno, da pomogne Alijanori da se popne iza njega. Karahue smesti kraj sebe Hjudžija. Dva viteza se pogledaše, klimnuše glavama i uputiše se u bitku.
     Nekoliko minuta sve se bilo svelo na sečenje, bodenje i košenje, a onda, odjednom, neprijatelj se povuče. Holger i Karahue dahćući se vratiše do menhira. Mačevi su im bili crveni, a odeća i ruke poprskani krvlju. Odsevi vatre plamteli su u lokvama krvi na zemlji. Unaokolo su ležala tela; neka su se pokretala i stenjala, a neka su bila potpuno mirna. Brđani se behu zbili u mrzovoljnu gomilu na ivici vidljivosti; zapravo, samo je njihovo oružje bilo vidljivo. Holger prepoznade vođu; bio je izgubio ratnu kapu i lobanja mu je bila razderana. Vođa se pridiže sa tla i othrama ka svojim ljudima.
     Karahue razvuče usta u osmeh. "Plemenito, plemenito izvedeno!" zadahta on. "Ruke mu Prorokove... Proroka Isusa, ser Ruperte, mislio sam da samo jedan čovek na svetu ume da se bori kao što ste se vi borili!"
     "Niste ni vi neki mlitavko", odvrati Holger. "Ali, više bih voleo da ste uspeli da sredite njihovog vođu... Još neki časak, pa će ih naterati u novi napad."
     "Strele će nas dokrajče", progunđa Hjudži. "Da imadu imalo mozak, te protuve bi već odavno od nas napravio jastučiće za igle."
     Holger se osvrnu da pogleda Alijanoru. Krv joj curila iz leve ruke. Strah koji ga obuze bio je užasan. "Jesi li povređena?" uzviknu on, kreštavo poput kakve žene.
     "Ne, nije to ništa." Ona mu se osmehnu drhtavim usnama. "Strela mi je okrznula krilo."
     On joj opipa ranu. Gadna brazgotina, rekao bi inače; ali ne i sada, s obzirom na trenutne okolnosti. Kosti kao da su mu se topile. "Zbog ovoga ću sagraditi kapelu... svetom Sebastijanu..." prošapta on.
     Alijanora ga obgrli rukama oko pasa. "Postoji i bolji način na koji bi mog'o da pokažeš da ti je drago", reče ona, tiho i sasvim blizu njegovog uveta.
     Karahue ih oštro prekinu. "Nećemo biti u stanju da bilo šta sagradimo, ukoliko odmah ne pobegnemo. Ako se sjurimo niz brdo, Ruperte, mogli bismo da zavaramo poteru."
     Ono što se maločas bilo rastopilo u Holgeru, sada se zaledi. "Ne", reče on. "To ne valja. Ovo je put do sv. Griminija. Ostali prolazi su zaprečeni, čak i kada bismo imali vremena da ih potražimo. Moramo preći ovde."
     "Pravo kroz njih?" otpljunu Saracen. "Da pokušamo da se popnemo uz tu gomilu kamenja na strmini po mraku, dok nas napada stotinu ratnika? Jeste li poludeli?"
     "Slobodno vi bežite", odvrati Holger ledeno. "Ja moram još noćas stići do crkve."
     Hjudži se zablenu u njega, pa se najzad skvrči pod pogledom tih biserastih očiju. "Šta tebe muči?" brecnu se Holger. "Verovatno ćemo umreti u ovom tesnacu. Znam to. Briši sa Karahuom. Poći ću sam."
     "Ne", odvrati Hjudži.
     Bili su tako tihi, da je Holger mogao čuti kako mu krv teče u venama. Patuljak nastavi polako i promuklo... "Pošto ćeš budeš tako ljubazan da napraviš vitešku budalu od sebe, mogu bar da t' olakšam to. Ti znaješ da ne možemo prođemo kroz taj prolaz... Ipak, ima jedan drugi put do pustare, di nas ovi nikad neće slede. Mogu da nanjušim put do trolovu pećinu. Moj nos kaže nije daleko. On sigurno ima više od jedan prolaz, koji vodi iznad stene; možda bude napolje ili spava, ili daleko u tuneli i ne znaje za svestan. To jeste grozna prilika da se preduzme. Šta kažeš ti? Je l' toliko hitnja da stigneš u crkvu koju po'ode duhovi?"
     Holger postade svestan disanja iza svojih leđa. "Karahue", reče on, "uzmite Alijanoru i vidite možete li je odvesti na sigurno... Hjudži i ja moramo do te trolove rupe..."
     Devojka ga steže za pojas. "Ne", usprotivi se ona ljutito, "ne'š se ti mene tako lako rešiti. Idem i ja."
     "I ja", dodade Karahue, pošto je progutao knedlu - možda, čak, i tri. "Nikada nisam zabušavao kada je pustolovina u pitanju."
     "Tako mu konjski' jabučica!" frknu Hjudži. "Vaše kosti ima budu razbacane po trolovo gnezdo. Niste vi prvi dva vitezova koji imali toliko višak ponosa da ne ostane mesta za mozak. Žalim samo što vučete labud-devojka sa sebe. A sada, sprem'te se za galop!