19.

     Gušio se, pokušavao da napadača dohvati nogama, ali već ga je polako hvatala nesvestica. Mozak mu se u kovitlacu približavao noći. I kada se opet osetio slobodnim, imao je da zahvali samo pukom refleksu što je otvorio usta da udahne vazduh.
     Nije se utopio. On sede. Na trenutak nije mogao da se seti ni ko je, ni zašto, ni gde je. Svest mu se vraćala, ali trebalo je da prođe nekoliko trenutaka da sagleda ono što je ležalo unaokolo, jer mu oči nisu bile naviknute na takve stvari.
     Sedeo je na belom pesku koji se ljupko nabran prostirao u nedogled. Tu i tamo ležalo je kamenje prekriveno sjajnim zelenim rastinjem algi, čija su se dugačka vlakna talasala. Vazduh je bio prožet svetlucanjem, sličnim onoj ne-svetlosti bez izvora u Vilinzemlji, s tim što je bilo blago zelenkasto. Samo... to nije bio vazduh. Iz usta i nozdrva izlazili su mu mehurići, dižući se u vis nalik na sićušne uglačane mesece. Ugledao je jednu ribu u prolazu, iz bledila s njegove leve, ka daljini bez prespektive s njegove desne strane. On skoči na noge, ali visoko odskoči i stade da se spušta sablasno sporo. Telo kao da mu je bilo bez težine. Voda kao da je požudno sledila svaki njegov pokret.
     "Dobro došao, ser 'Olgere." Glas je bio hladan i umilan.
     On se okrenu. Pred njim je spokojno stajala neka žena. Bila je naga i papirno bela, sa tananin tragovima vena ispod kože. Dugačka kosa lebdela joj je oko ramena, lepa i zelena nalik na alge. Lice joj je bilo široko, sa pomalo spljoštenim nosem, žutim očima i teškim, senzualnim usnama. Vrat, bista, udovi i ruke nisu, međutim, bili sasvim ljudski u svojoj vitkosti. Holger još nikada nije video sličnu gracioznost, osim kod jegulja.
     "Ko, ko, ko?" zagrcnu se on.
     "Hajde, hajde", nasmeja se ona, "nisi ti nikakva kokoška, već vitez visoka roda. Dobro došao." Ona mu priđe bliže, samo se jednom odbacivši. On uoči da joj se stopala uglavnom sastoje od prstiju, i opni između njih. Usne i nokti bili su joj bledozelene boje. Međutim, taj prizor i nije bio tako užasan. Na protiv! Holger je morao da učini napor da podseti sebe da je u ozbiljnoj nevolji.
     "Izvini na nepromišljenom pozivu." Sjajni mehurići kuljali su joj iz usta, i neki su se poput dragulja skupljali u njenim uvojcima. "Nisam smela da propustim kratki trenutak kada kod sebe nisi imao ništa od gvožđa i kada te je zahvatilo bogohulno raspoloženje. Zaista, nisam htela da ti nanesem nikakvo zlo."
     "Gde se ja to, do đavola, nalazim?" prasnu on.
     "Ispod jezera gde ja, njegova vodena vila, boravim već mnogo samotnih vekova." Ona uze njegove ruke u svoje. Bile su meke i hladne, i odavale su prikrivenu snagu kojom ga je zarobila. "Ne plaši se. Moja čarolija te štiti da se ne udaviš."
     Holger obrati pažnju na svoj dah. Nije se razlikovao od uobičajenog, osim što je osećao blagu težinu na prsima. On obliznu usne i istisnu pljuvačku između zuba. Pokušavajući da ostane pri čistoj svesti, počeo je da razmišlja o tome kako sile koje su nazivali magičnim po svoj prilici na neki način izdvajaju kiseonik iz vode za njega i sateruju ga u, verovatno monomolekularan, tanki zaštitni sloj na njegovom licu. Ostali deo njega bio je u neposrednom dodiru sa jezerom. Mokra odeća visila je na njemu, a opet, bilo mu je bilo dovoljno toplo... O čemu ja to trućam? Moram se izvući odavde!
     On se trže i oslobodi. "Ko te je nagovorio na ovo?" upita on.
     Ona ispruži ruke iznad glave, tako da njena zelena kosa obavi njihovu belinu, izvi leđa u luk i pope se na prste. "Niko", osmehnu se ona. "Ne možeš zamisliti kako zamorno postane postojanje, kada si sam i besmrtan. Kada prelepi mladi ratnik, sa kovrdžama poput sunca i očima nalik na nebo, slučajno nabasa ovamo, prirodno je da se istog časa zaljubim u njega."
     Obrazi mu se zažariše. Izdvojeni deo njega primeti da ona, pošto je poticala iz Srednjeg sveta, za razliku od njega nije bila u vlasti opsene koja ga je prerušila. Pa ipak, otkud je znala njegovo ime? Morgana le Fej!" izlanu on.
     "Pa šta?" Kada je slegla ramenima, kao da joj se celo telo zatalasalo. "Dođi, moja kuća je blizu. Čeka te gozba. Posle..." Ona mu se približi, i spusti očne kapke.
     "Ovo nije puki slučaj", ostade on uporan. "Očekivao sam da će nas Morgana slediti, i kada smo došli do ovog jezera ona je sve sredila. Čak ne verujem ni da sam delao po vlastitoj volji."
     "Oh, ne plaši se toga. Ni jednog smrtnika ispravnog karaktera čarolija ne može dodirnuti - osim ako on sam to ne želi."
     "E pa, znam kakav mi je karakter u to vreme bio, i podozrevam da je neko uspeo da mi ukalupi um, a možda me čak i silom natera da se ponašam kako sam se ponašao... E pa, dobro. Hajde, nestani!" Holger se prekrsti.
     Vodena vila se, međutim, samo osmehnu svojim snenim osmehom i odmahnu glavom, lagano je zanjihavši napred i nazad, dok su joj veliki talasi prolazili kroz raspuštene kose. "Neće moći, suviše je kasno. Odavde, gde su te dovele tvoje vlastite želje, ne možeš uteći tako jeftino. Ah, što da ti ne potvrdim ono što već znaš: njeno veličanstvo od Avalona naredilo mi je da te namamim do obale i ulučim priliku! Treba da te držim ovde dok ona ne pošalje nekog po tebe, a to će se dogoditi pošto se okonča rat koji samo što nije počeo." Ona se pri tom podiže u vis, dok nije gotovo vodoravno ležala ispred njegovog lica, pa posegnu svojim tankim prstima, čvrstim poput žice, da ga pomiluje po kosi. "Ali, istina je i to da je Rusalki veoma drago što si krenuo na taj pustolovni zadatak i upotrebiće sva svoja umeća da budeš radostan."
     Holger se istrgnu i, odbacivši se o pesak, polete nagore. Nogama potom zahvati vodu i stade da grabi prema površini koja se nije videla. Vodena vila lebdela je pored njega, bez imalo muke, i dalje se osmehujući. Nije mu se lično suprotstavila, ali je načinila neki znak.
     Vitki obrisi pojaviše se na vidiku i čeljusti škljocnuše Holgeru ispred nosa. On se zagleda u isprazne oči i kljun sa zubima poput igala najveće štuke koju je ikada video. Približiše se potom i ostale - desetina, stotina njih, i jedna posegnu za njegovom rukom. Osetio je oštar bol, i krv poče da ističe poput crvenog dima. On zastade. Svuda unaokolo kružile su štuke. Rusalka im dade još jedan znak i one otplivaše, ali polako, ostajući na rubu vidljivosti.
     Holger pade nazad na pesak. Bilo mu je potrebno nekoliko minuta da povrati dah i puls.
     Vodena vila prihvati njegovu ruku i poljubi ranu - i ova se zatvori kao da je nikada nije ni bilo. "Ne, moraš ostati, ser 'Olgere", stade ona da prede. "Smrtno ću se razočarati ako budeš nastojao tako neučtivo odeš."
     "Za mene bi to bilo još smrtonosnije", jedva uspe on da izgovori.
     Ona se nasmeja i uhvati ga za ruku. "Kraljica Morgana će te ionako suviše brzo zatražiti. U međuvremenu, dođi, smatraj sebe ratnim zarobljenikom, časno odvedenim u časno zatočeništvo koje ću gledati da ti što više olakšam."
     "Ali, moji prijatelji..."
     "Ne brini se, slatkišu moj. Oni sami ne predstavljaju pretnju po veliki cilj. Možemo im dopustiti da se vrate kući nepovređeni." Pomalo zlobno, ona dodade: "Iz daljine sam, pošto sunce, koje je pogubno za mene, beše zašlo, osmatrala šta se zbiva u vašem logoru. Čini mi se da će se labud-devojka, u društvu onog drugog, uskoro utešiti što te nema. Ako ne još večeras, onda sigurno tokom noći."
     Holger stisnu pesnice. Imao je osećaj da ga neko davi. Taj bezvredni Saracan...
     Ali, Alijanora kao da se svojski trudila da prihvati Karahueovo udvaranje. Taj mali, pileći mozak!
     Rusalka spusti ruku na Holgerov vrat. Usne su joj bile blizu njegovih, i on je mogao videti kako su nabrekle. "U redu", reče on promuklo. "Hajdemo do tvoje kuće."
     "Kako si me samo obradovao, vrli gospodine! Videćeš kakve su sve poslastice već pripremljene. I kakva se zadovoljstva, što ih ni ne sanjaju oni što ne žive u zemlji riba, mogu naći u ovim dubinama, gde nikakva težina ne sputava slobodu tela."
     Holger je to i te kako mogao da zamisli. Ako je već bio uhvaćen, zašto ne bi uživao? "Hajdemo", ponovi on.
     Rusalka zatreperi trepavicama. "Nećeš li prvo skinuti tu ružnu vreću?"
     On se zagleda u svoju natopljenu odeću, pa ponovo u nju, i najzad spusti ruke na pojas.
     Ali umesto pojasa, on napipa bodež vojvode Alfrika, i istog se časa seti. Trenutak je ostao ukočeno da stoji, a onda žestoko odmahnu glavom i reče: "Kasnije, u kući. Pretpostavljam da će mi jednom ponovo zatrebati."
     "Neće, Morgana će te odenuti u svilu i kadifu. Ali, nemojmo već sada podsećati na moju tugu kada budeš morao da odeš. Dođi!" Vodena vila odjuri poput strele napred i Holger krenu za njom, mlatarajući rukama i nogama poput parobroda kojeg pokreće orijaški točak sa lopaticama. Ona se vrati, i smejući se stade kružiti oko njega. Zatim se poče zaletati prema njemu, dodirujući mu usne svojima, i ponovo se udaljujući pre nego što bi uspeo da je uhvati. "Uskoro, uskoro", obeća ona. Štuke su ih sve vreme sledile. Postavljene iza čeljusti, oči su im bile poput zamućenih svetiljki.
     Rusalkina kuća nije bila koralna palata, kakvu je delimično očekivao. Zidovi ili krov ovde bi bili beskorisni. Iz prstena od velikog kamenja izrastala je morska trava koja je stremila u vis, do daljina do kojih pogled nije sezao, oblikujući zelenosmeđe zavese što su se lelujale, povijale, nabirale. Ribe su uletale i izletale, klenovi su bežali kada bi im se vodena vila približila, dok su se pastrmke prelivale u svim duginim bojama i njuškale joj prste. Dok je prolazio između morske trave, Holger oseti njihov hladan dodir i ljigavost kože.
     S druge strane, prostor je na isti način bio izdeljen na nekoliko velikih prostorija, i Rusalka ga odvede do gozbene odaje. U njoj su se nalazile sablasno krhke stolice ispletene od ribljih kostiju, složene oko kamenog stola sa urezanom školjkom i nekom vrstom polipa... Sto je bio prekriven zlatnim, poklopljenim sudovima.
     "Pogledaj samo, gospodaru moj", reče ona. "Čak sam nabavila i retka vina za tebe; pomogla mi je kraljica Morgana." Potom mu dodade kuglastu posudu sa savijenim grlom, dosta sličnu južnoameričkoj bombili. "Moraš piti iz ovoga, da ti jezerska voda ne pokvari ukus onoga unutra. Ali ispij, da se bolje upoznamo."
     Ona kucnu svoju posudu o njegovu. Vino je bilo iz dobre berbe, gusto i opojno. Potom se naže ka njemu. Nozdrve su joj podrhtavale, usne ga pozivale. "Dobro došao", ponovi ona. "Želiš li odmah da večeraš? Ili da prvo..."
     Mogu sebi da dozvolim jednu noć ovde, pomisli on. U slepoočnicama mu je bubnjalo. Svakako da mogu. Moram, kako bi postala manje sumnjičava pre nego što pokušam da uteknem. "Trenutno nisam naročito gladan", reče on.
     Ona zaprede i poče da mu odvezuje haljetak, i on ponovo stade da petlja oko vlastitog pojasa. Kada ga je skinuo, pogled joj pade na jedne prazne korice i još jedne, pune, pored njih.
     Ona se namah prenu. "Ali, to ne može biti čelik!" uzviknu ona. "Osetila bih blizinu hladnog čelika. Ah, razumem."
     Ona izvuče nož i stade ga pomno razgledati. "Nož plamena", pročita ona slovo po slovo. "Čudno ime. Napravljen u Vilinzemlji, je li tako?"
     "Da, dobio sam ga od vojvode Alfrika, kada sam ga nadvladao u bici", pohvali se Holger.
     "Nisam iznanđena, plemeniti gospodaru." Ona stade da trlja glavu o njegove grudi. "Ni jedan drugi čovek ne bi mogao da to izvede; ali, ti nisi bilo ko." Pažnja joj potom ponovo odluta na bodež. "Nikada do sada nisam videla taj metal", reče ona. "Ovde dole imamo samo zlato i srebro. Stalno pokušavam da objasnim tim varvarskim sveštenicima da želim bronzu, ali oni su tako glupi čak i kada su pri punoj svesti, a da ne govorimo kada su u proročkom zanosu, da im ni jednom još nije palo na pamet da bi demon iz jezera mogao korisno upotrebiti i nešto sa dobrom oštricom za sečenje. Imam nekoliko kremenih noževa još iz davnina, kada su mi takve donosili na dar, ali od njih gotovo da ništa nije ostalo."
     Holger oseti želju da je ščepa dok se uvijala i lebdela pored njega. Morao je da upotrebi svu volju kojom je raspolagao da kaže, sa tolikom naglašenom nemarnošću da je bio siguran da će se upecati na nju: "E pa, zadrži ovaj bodež kao uspomenu na mene."
     "Naći ću mnogo načina da ti se zahvalim, presvetli gospodaru", obeća ona. Upravo se spremala da nastavi da ga oslobađa odeće, kada on ponovo uze bodež i oproba njegovu oštrinu na svom palcu.
     "Prilično je tup", reče on. "Pusti me na obalu i ja ću ti ga naoštriti."
     "Oh, ne!" Ona se osmehnu poput kakve grabljivice. Nije bila naviknuta na ljudska bića, tako da ju je mogao prevariti svojom nespretnom glumom, ali nije bila ni glupa. "Hajde da pričamo o nečem lepšem."
     "Možeš me držati za stopalo, ili me vezati, ili učiniti nešto treće", nastavi on. "Moram izići na vazduh kako bih naoštrio ovaj nož. Znaš, ovakav metal zahteva toplotu vatre."
     Ona odmahnu glavom. Iskrivivši usta u osmeh, on se opusti. Ionako je to bio pucanj u prazno, a trenutno, pošto je pored sebe imao ovo podatno stvorenje, nije mu bilo žao što nije uspeo.
     "Kako god želiš", prihvati on, ispusti nož i spusti ruke na njena bedra. Možda ju je zavarao nedostatak upornosti kod njega. Ili je, možda, pomisli Holger, ne propustivši da u sebi očajnički opsuje, njegova sudbina bila u suviše velikom zamahu da bi se ovde okončala. Jer, trenutak potom, ona reče: "Među žrtvovanim predmetima imam i brus." Oči joj zasvetlucaše. Još ranije beše uočio tu ludačku hirovitost i kod vilinsveta. "Dođi, treba da vidiš moje blago", pozva ga ona i povuče za ruku.
     On nevoljno krenu za njom, dok je štuka klizila za njima. Grlo mu je bilo gotovo odveć stegnuto da bi mogao da govori, ali je ipak uspeo da započne razgovor: "Mislim da si kazala da ti varvari donose ponude?"
     "Aha." U njenom smehu nazirala se blaga poruga. "Svakog proleća domarširaju ovamo na poklonjenje i bacaju u jezero sve što misle da će me odobrovoljiti. Ponešto i uspeva u tome." Ona razmače jedan živi goblen. "Donosim poklone ovamo, u moju riznicu. Oni glupi, ako ni za šta drugo, uvek mogu da posluže za neku šalu."
     Holger najpre postade svestan kostiju. Rusalka mora da je utrošila mnoge sate sređujući delove skeleta u umetničke oblike. Lobanje koje su ukrašavale te rešetke imale su dragulje u očnim dupljama. Šolje, tanjiri i ukrasi koje su pagani opljačkali u civilizovanim zemljama ili koje su nevešto napravili njihovi kovači, bili su složeni na gomilu. U jednom uglu nalazila se neuredna gomila raznoraznih predmeta koje su pripadnici varvarskih plemena sigurno takođe smatrali vrednima (ako nisu, naprosto, svoje bele slonove darivali demonima)... knjige iz nekog manastira koje je voda oštetila, kristalna kugla, zmajev zub, neka polomljena statueta, natopljena krpena lutka kakvog deteta - ugledavši je, Holger oseti blago peckanje u očima - i sav drugi otpad koji više nije bio prepoznatljiv posle dugog vremena provedenog u vodi. Vodena vila zari obe ruke u tu gomilu.
     "Znači daruju ti i ljudska bića", primeti Holger što je blaže mogao.
     "Mladića i devicu, svake godine. Zaista mi nisu ni od kakve koristi. Nisam ni trol ni žena ljudožder da bih uživala u takvom mesu, ali oni izgleda ne misle tako. Žrtvovani zaista nose prelepe kostime." Rusalka ga pogleda preko ramena, nevino poput kakve mačke. Nije imala duše.
     Snagom koja iznenada pokulja ispod njene bele kože, ona izvuče brus napolje. Drveni ram bio je truo, a bronzani delovi gadno najedeni; ipak, točak je još bio pokretan. "Nisu li moje trice lepe?" upita ona, pokazavši rukom po prostoriji. "Izaberi šta god želiš. Bilo šta, gospodaru moj, samo da i ja budem uključena."
     Uprkos svim tim ljudskim kostima, Holger morade da na silu izgovori: "Hajde da se napre pobrinemo za bodež. Možeš li da okrećeš točak?"
     "Kol'ko god brzo želiš. Iskušaj me." Njen pogled nagoveštavao je da će joj biti milo da bilo šta pokuša. Ipak, spustila je stopalo na pesak i stala da okreće ručicu, dok nije osetio kako se voda kovitla. Mnogo glasnije nego da je vazduh bio u pitanju, uši mu ispuni jednolično brujanje, a potom i zavijanje, kada je spustio nož na točak.
     Štuke ih okružiše, upravivši svoje avetinjske glave prema njemu.
     "Brže", podbode je on. "Ako možeš."
     "Aha!" Metal gotovo zavrišta. Okvir zadrhta i zelene varnice počeše da iskaču iz klinova. Isuse, samo da se ova stvar pre vremena ne raspadne!
     Štuke priđoše bliže. Rusalka nije htela da ništa da rizikuje dok je on bio taj koji drži oružje. Njeni ljubimci mogli su da ga za samo nekoliko trenutaka oglođu do kostiju. Holger prikupi ono malo preostale hrabrosti i usmeri svu pažnju na bodež. Nije znao da li će mu naum uspeti. Ali, čak i ovde, ispod jezera, bodež mora da se zagrevao; mogao je da vidi fini oblak metalne prašine kako raste po ivicama.
     "Zar još nismo gotovi?" zadahta Rusalka. Kosa joj se bila slepila za ramena, grudi i stomak. Ćilibarske oči nezadovoljno su ga gledale.
     "Nismo još. Brže!" On pritisnu nož svom snagom.
     Plamen ga umalo nije oslepio. Magnezijum će goreti u vodi.
     Rusalka vrisnu. Holger jednom rukom zaštiti lice, a drugom, u kojoj je držao nož, zamahnu prema ribama. Jedna od njih ga ošinu po listu. Ipak, mlatarajući nogama uspeo je da se oslobodi, da se probije kroz zelene zastore i krene naviše.
     Vodena vila kružila je iza plavobelog sjaja, tamo gde ni njegov zaslepljeni pogled nije dopirao. Vikala je na svoje štuke. Jedna mu se brzo približi, ali Holger izmahnu bakljom i ona pobeže. Ili riba ni sama nije mogla da podnese ultraljubičaste zrake, ili je - što je bilo verovatnije - Rusalkin uticaj nad njima slabio sa udaljenošću, kao što je bio slučaj sa svekolikom magijom; a ona, opet, nije mogla da dovoljno blizu priđe Holgeru, kako bi svoje vodene vukove nahuškala na njega.
     Odbacivao se nogama i grabio slobodnom rukom. Hoće li ikada stići do vrha? Kao iz daljine od nekoliko svetlosnih godina čuo je kako se glas vodene vile izmenio, postao nežan. "'Olgere, 'Olgere, zar ćeš me napustiti? Na besputnoj zemlji odjahaćeš u svoju propast. 'Olgere, vrati se. Ni ne znaš kakva su nas zadovoljstva čekala..."
     On, međutim, usredsredi svu svoju volju i nastavi dalje. A onda ona ljutito planu. "Umri, onda!" Odjednom, voda mu preplavi usta: bila je skinula čaroliju sa njega. On se zagrcnu. U plućima kao da mu je gorelo, i umalo da nije izgubio magnezijumsku baklju. Rusalka, u blizini, prolete kraj njega, praćena jatom štuka. On je potisnu nazad okrutnom svetlošću, zatvori usta i nastavi da pliva. Naviše, naviše, tama mu se kovitlala u umu, snaga mu je napuštala mišiće, ali je grabio naviše.
     Najzad izbi na površinu, zakašlja se, poče da pljuje i, najzad, udahnu punim plućima. Grbavi mesec dodirivao je jezero svojom izlomljenom svetlošću. On zadrža baklju ispod površine, dok je grabio prema sivoj obali. Ugasila se upravo u trenutku kada je zašao u trstik. On potrča, ne bi li se našao što dalje na tlu pre no što se sruši.
     Hladnoća dohvati njegovu mokru odeću i prodre kroz nju. Ležao je cvokoćući i čekao da skupi dovoljno snage da potraži logor. Nije se osećao kao pobednik. Dobio je ovu rundu, ali biće i drugih. I... i... oh, prokleto sve da je, zašto je morao tako brzo da pobegne?