16.

     Preturanje po knjigama potvrdilo je Martinusovo uverenje da on ne poseduje dovoljno delatne vradžbine kojima bi mogao da podigne koprenu sa Holgerovog uma. Ipak, uz pomoć nekoliko posudica i malo smrdljivih para, pripremio je Dancu novo lice. I tako, Holger u ogledalu ugleda vlastito lice - tamnoputo i grubo; kosa i kratka plava brada koju je pustio bili su sada crni, a oči smeđe. Alijanora uzdahnu. "Više si mi se dopad'o onaki", reče ona.
     "Kada poželiš da povratiš tvoj prirodan izgled, pozovi se na Belgora Melankosa i ovo će da nestane", reče Martinus. "Ali, paz' da se ne nađeš suviše blizu nekog svetog predmeta... I mač Kortana bi raščinio tu čaroliju. Greh umešan u ovo čudotvorstvo jako je lak, al' sadrži paganske elemente i sveti uticaj... U svakom slučaju, drž' se podalje od blagosloveni' stvari. Zakon obrnutog korena, znaješ."
     "Neće biti loše da središ i mog konja", reče Holger. "I on je prilično upadljiv."
     "Dragi moj momče!" pomalo ljutito odbrusi Martinus.
     "Molim vas", stade da prede Alijanora, pa opet, preljupko, zatreperi trepavicama.
     "Oh, pa dobro, dobro. Uved'te ga. Ali, paz'te da se pristojno ponaša."
     Papijon gotovo da je ispunio čitavu radnju. A iz nje je izišao nalik na orijašku krckalicu za orahe. Dok je još bio u punom zamahu, Martinus takođe preobrazi i Holgerov štit. Upitan kakav novi znak želi, Dancu jedino na pamet pade Ajvanho, tako da dobi drvo iščupano iz korena. On sam, pošto je bio deo prikaze, mogao je sve to da vidi samo u ogledalu.
     "Vrat'te se sutra, pa ću vam kaz'ti šta sam uspeo da saznam", reče im na kraju čarobnjak. "Al', ne pre podneva, ne zaborav'te. Ti šumski stvorovi javljadu se u nečastiva doba."
     Na putu do krčme prošli su pored crkve i Holger zaustavi konja. Želeo je da uđe i pomoli se. Ali ne, nije se usuđivao ovako prerušen. Još nešto o nepoznatom vitezu? Mora da je, na svoj način, bio pobožan. Teško je bilo odagnati tamu, a prethodno se ne ispovediti... Holger natera Papijona u kas.
     Do tada se već bila spustila tama i oni su polako i oprezno napredovali neosvetljenim ulicama ka krčmi. U dvorištu ih je dočekao dobro uhranjen i veseo čovek. "Prenoćište za vas? Aha, gospodine, imam najotličniju sobu, u kojoj ćete naići čak i jastuci za pod glavu."
     Na kojima se, nadam se, dobro spava i nema vašiju, pomisli Holger. "Dve sobe", reče on.
     "Oh, ja ću 'rčem u štala sa konji", isceri se Hjudži.
     "Ipak, želimo dve sobe", reče Holger.
     Dok su silazili sa konja, Alijanora se nagnu ka njemu, i on uhvati blagi miris njene kose pune sunca. "Zašto, dragi gospodaru?" prošapta ona. "U udolinama smo spavali jedno pored drugog."
     "Jesmo", promrmlja on. "Ali, više ne verujem sam sebi."
     Ona spoji šake. "Oh, baš dobro!"
     "Ja... ja... Ognjeva mu paklenih! Dve sobe, rekoh!"
     Vlasnik sleže ramenima, ali, ulučivši priliku, kada je mislio da ga niko ne gleda, on se značajno kucnu po čelu.
     Odaje su bile male, a od nameštaja u njima se nalazila samo slamarica koja je, međutim, delovala prilično čisto. Holger se upita kako će da plati. Toliko toga mu se motalo po glavi, da je posve zaboravio da je bez prebijene pare. A Alijanora, dete šume, mora da je na to bila potpuno zaboravila. Šta više, glasine o njegovom prispeću u grad brzo će se proširiti; neko će sigurno pogoditi da je tamnoputom vitezu Martinus podario takvo lice, i možda će te priče stići i do Saracenovih ušiju. E pa, po svemu sudeći, na svom putu do cilja moraće da pređe preko svih mostova.
     On odloži oklop i navuče najbolju tuniku i pantalone, ali zadrža mač. Izišavši iz sobe, naiđe na Alijanoru. Bilo mu je prilično milo što je hodnik suviše mračan, tako da nije mogla da vidi izraz njegovog lica. "Hoćeš li da siđemo da nešto pojedemo?" upita je on neuverljivo.
     "Aha." Izgovorila je to kao da se zagrcnula, a onda ga iznenada uhvati za ruke. "Holgere, šta ti se to ne dopada na meni?"
     "Sve mi se dopada", odvrati on. "Mnogo mi se dopadaš."
     "Možda to što sam labud-devojka, divlja i nekrštena? Mogla bi' to da promenim..." Ona proguta ona knedlu. "Mogla bi' da naučim da budem gospoja."
     "Ja... Alijanora... Dobro znaš da se moram vratiti kući. Uprkos svemu što kažu, meni nije mesto u ovom svetu. I tako ću jednog dana morati da te napustim. Zauvek. Oboma bi nam bilo teško ako... ako bih ja sa sobom odneo tvoje srce, a ti moje zadržala ovde."
     "Ali, ako ne mogneš da se vratiš?" prošapta ona. "Ako moraš d' ostaneš ovdi?"
     "Onda bi to b-bila druga priča."
     "Kako se samo nadam da nećeš uspeti! A opet, daću sve od sebe da ti pomognem d' odeš kući, jer ti to tako želiš." Ona se okrenu od njega, i on jedva nazre da joj je glava klonula. "Oh, život je tako nepravedna."
     On je uze za ruku i oboje siđoše.
     Točionica je bila dugačka i niska, osvetljena svećama i vatrom iz pravog ognjišta. U ova teška vremena, gazda beše postavio sto za samo još jednog gosta, pored Holgera i Alijanore. Kada su ušli, taj čovek skoči sa klupe, uzviknuvši kratko: "Oh..." Ali, ućuta istog časa kada Danac kroči na svetlo.
     "Pomešao sam vas s nekim, vrli gospodine", nakloni se on. "Mislio sam da ste onaj koga tražim. Molim za oproštaj, moja gospo i gospodine."
     Holger ga stade proučavati. Ovo mora da je bio Saracen. Bio je srednje visine, vitak i gibak, otmen u lakoj beloj košulji i pantalonama i sa nabranim crvenim čizmama. Kriva sablja bila mu je zadenuta za ešarpu obavijenu oko pasa. Ispod turbana sa smaragdnim brošem i nojevim perom nalazilo se tamnoputo i usko lice sa orlovskim nosem, i na njemu su se isticali zašiljena crna bradica i zlatne minđuše u ušima. Kretao se gipkošću mačke, i govorio tiho i obrazovano; ali Holger je podozrevao da bi u boju bio gadan protivnik.
     "Mir s vama", reče Danac, pokušavši da bude učtiv. "Dopustite da vam predstavim gospu Alijanoru de la Fóret... La fóret (fran.), šuma; dakle, Alijanora, gospa od Šuma; prim. prev. Ja sam, ovaj, ser Rupert od Graustarka."
     "Bojim se da nikada nisam čuo za vaše blagorodstvo, dobri gospodine, ali, opet, dolazim sa krajnjeg juga i ne poznajem dobro ove predele. Ser Karahue, koji je nekada bio kralj Mauritanije, ponizno vama na usluzi." Saracen se pokloni gotovo do zemlje. "Da li biste večerali sa mnom? Bilo bi mi zadovoljstvo, da..."
     "Hvala vam, vrli viteže", smesta pristade Holger. Osetio je pravo olakšanje što će neko drugi platiti račun za večeru. On i Alijanora se smestiše za Saracenov sto. Karahua je bio pomalo iznenađen devojčinim nesvakidašnjim kostimom, ali je učtivo skretao pogled.
     Izričito je zahtevao da mu gazda donese uzorke svih vina, i svako je okusio, zatreptavši, i odabrao, najbolje što se dalo, po jednu vrstu za svako pojedinačno jelo. Holger ne odole da ne kaže: "Mislio sam da vam vaša religija zabranjuje alkohol."
     "Ah, pogrešili ste, ser Ruperte. Ja sam hrišćanin, kao i vi. Istina, nekada sam se borio na strani pagana, ali me je jedan plemenit i hrabar vitez, pošto me je u boju savladao, uputio Pravoj Veri. A i dok sam još bio sledbenik Mehaudov, nisam bio u toj meri neučtiv da ne bih pio u zdravlje vaše predivne gospe."
     Prijateljski su večerali, pričajući o nevažnim stvarima. Posle večere Alijanora zevnu i otide u krevet - bilo joj se prispavalo od zatvorenog prostora. Holgeru i Karahueu se, međutim, nije spavalo, te se ozbiljno baciše na piće. Danac se u početku prenemagao; nije mu se dopadalo da onaj drugi plaća svaku turu. Međutim, Saracen je bio uporan.
     "Uživam u društvu finih ljudi, koji su u stanju da dobro popiju i ukrste koplja", izjavi on, "a takvi su retki u ovoj divljoj pograničnoj zemlji. Preklinjem vas da mi dozvolite da iskažem svoju zahvalnost."
     "Ovo, sasvim sigurno, nije najbolje mesto za skitnju", primeti Holger, a onda, iskušavajući ga, dodade: "Mora da vas je ovamo dovelo nešto veoma važno."
     "Da, tražim jednog čoveka." Karahuove oči ga pronicljivo odmeriše preko ivice pehara. "Možda ste čuli nešto o njemu? Krupan momak, otprilike vašeg stasa, ali plavokos. Najverovatnije će jahati crnog pastuva i nositi ili grb orla i lasice na srebrnom štitu, ili tri srca crvena kao krv i tri zlatna lava sa uzdignutim prednjim nogama."
     "Hmmm." Holger protrlja bradu i pokuša da ostane pribran. "Mislim da sam nešto čuo, ali ne mogu tačno da se setim. Kako rekoste da se zove?"
     "Nisam rekao", odvrati Karahue. "Neka njegovo ime bude kakvo god hoćete, ako mi dopustite taj hir. U stvari, on ima mnogo moćnih neprijatelja, koji bi se, ako bi se pročulo njegovo ime, istog časa na njega obrušiti."
     "Onda ste mu vi, gospodine, prijatelj?"
     "Možda", tiho odvrati Karahue. "Ipak, najbolje je da moji razlozi ostanu skriveni. Nije da vam ne verujem, ser Ruperte, ali posvuda ima ušiju, i nisu sva ljudska. A ja sam stranac, ne samo u ovom delu sveta, već i u ovom vremenu."
     "Šta?"
     Dok je govorio, Karahue je mirno posmatrao Holgera, kao da želi da uhvati bilo kakav nagoveštaj njegove reakcije. "Toliko se usuđujem da otkrijem. Čoveka koga tražim poznavao sam pre mnogo vekova. Ali, nestao je u kraljevstvima nepoznatim... Saznao sam da se jednom vratio, kada su le beau pays de France Le beau pays de France (franc.): Divne zemlje francuske; prim. prev. bile u opasnosti; iskorenio je mrske osvajače, a onda ponovo nestao. Ali, to je bilo posle mog vremena. Jer, kada je prvi put otišao, otisnuo sam se na more da ga tražim. Velika oluja bacila me je na obale Huj Brasila, gde me je primila u svoj začarani zamak najgospodstvenija dama." On sneno uzdahnu. "Vreme je čudno proticalo u tom kraljevstvu, kao što kažu da je slučaj i u Avalonu ili ispod vilinbrda. Meni se činilo da sam tek godinu dana proboravio s njom, ali u zemlji ljudi proletelo je stotinu godina. Kada su, konačno, i do mene doprle glasine o okupljanju vojske u Srednjem svetu, na prevaru sam iskoristio čarobno umeće moje ljubljene gospe i otkrio da će se vihor najpre podići u ovim istočnim zemljama. Takođe sam saznao da će O... taj vitez koga bih rado ponovo sreo, silinom te oluje koja se priprema biti vraćen iz neobičnih kraljevstava u koja je bio prognan. I tako sam se ukrcao na začarani brod koji me je za jednu noć doveo iz Huj Brasila do južnih obala ovog kraljevstva. Tu sam dobio konja i krenuo na sever u potragu za njim. Ali, do sada Bog nije želeo da uspem."
     Karahue se nagnu unazad i stade žedno da pije. Holger se namršti. Do sada je već bio sasvim pripravan da poveruje u jednu takvu priču. Sam beše iskusio i gore neverovatnosti. Ali, Saracen je mogao i da laže... Ne, Holger je imao osećaj da je govorio istinu, bar do sada. Mršavo tamnoputo lice bilo mu je poznato. Negde, jednom, mora da je stvarno poznavao Karahuea. Ali, da li kao prijatelja ili kao neprijatelja? Karahue je pažljivo izbegavao da se izjasni po toj stvari, a Holger je, opet, osećao da ne bi bilo mudro pitati. Istina, Mavar je lepo govorio o čoveku koga je tražio, ali to nije ništa dokazivalo. U skladu sa fantastičnim zavetom viteštva ljudi su mogli da jedni drugima pevaju hvalospeve, i da istovremeno jedan drugom vade jetru.
     Onaj deo o poznanstvu od pre nekoliko stotina godina nije bez razloga uznemiravao Holgera. Nije mogao da se oseća usamljenijim i da više čezne za kućom nego što je to već bio sluča. A i sama priča je objašnjavala neke stvari. On, Holger, od tri srca i tri lava, bio je vitez koga Morgana beše namamila na svoje bezvremeno ostrvo Avalon. Jednom se znači vratio, kada je bio potreban Francuskoj. Dopustila mu je da to učini, jer joj je verovatno bilo svejedno ko će dobiti taj rat, i on joj se ponovo vratio kada se ovaj okončao. Sada, ponovo... Ali, ovoga puta vratio se sa jednog mnogo udaljenijeg mesta, i Morgana mu se suprotstavila svim svojim mračnim moćima.
     "Valjda vam neću delovati kao preveliki nametljivac, ser Ruperte", obrati mu se uljudno Karahue, "ali, ipak mi izgleda čudno da i vi tumarate ovim neugodnim pograničnim predelima. Molim vas, recite mi, gde se nalazi taj vaš Graustark?"
     "Oh, nešto južnije", promrmlja Holger. "Ovaj... zavetovao sam se. Labud-devojka bila je tako ljubazna i pristala da mi pomogne da ta zavet ispunim."
     Karahue izvi obrve. Očigledno mu nije poverovao ni reč. Ipak, samo se nasmešio. "Da se razonodimo s jedno dve-tri pesme? Možda znate kakvu baladu, vilanelu Villanelle (franc.): veoma star ples, po pravilu propraćen pesmom; u šesnaestom veku narodna, pastoralna pesma; prim. prev. ili sirvente SirventFs (franc.), vrsta provansalskih pesama; prim. prev. koja bi prijala ušima što su dugo slušale samo zavijanje vukova i kišne vetrove."
     "Možemo da pokušamo", odvrati Holger, kome je bilo drago što može da promeni temu.
     Nekoliko sati razmenjivali su pesme. To je zahtevalo dosta vina, da se ovlaže grla i podmaže mozak. Karahue je bio oduševljen grubim prevodom 'Auld Lang Syne'. On i Holger probudili su čitavo domaćinstvo pevajući je, dok su pomagali jedan drugom da se, pomalo nesigurno, popnu uz stepenice i smeste u krevet.