23.

     Nalazili su se iznad litice, shvati Holger sa tupom iznenađenošću. Nije znao koliko dugo su bili pod zemljom, ali mesec se kretao prema zapadu. Mesec? Oh, da. Da, oblaci su se razilazili, zar ne? Bilo je suviše vetra za njih. Vetar je urlao preko ravnice prekrivene štipavcem i krutom travom; tu i tamo videlo se po koje beživotno drvo. Sve je, inače, bilo sivo ispod užurbane mesečine i nemilosrdno oštrih zvezda. Holger nije uspevao da vidi dim iz trolove spaljene jazbine; vetar ga je raznosio suviše brzo. Prema jugu, na dohvat ruke, pustaru su oivičavale stene, iza kojih nije video ništa osim tame, kao da je stajao na rubu stvaranja. Činilo mu se da tamo na severu planine pridržavaju nebo, da vidi treperenje glečera, ali nije bio siguran. Hladnoća mu se uvlačila u kosti.
     Karahue mu se hramajući pridruži. Holger se zapita da li i on izgleda tako grozno kao Saracen - iscepan, umrljan krvlju, crn od dima, sa ulubljenom kacigom i poderane odeće, sa uništenim mačem. I svetlost je bila oslabila. Oblak je obavio mesec i on ništa više nije video.
     "Jesu li svi ovde? zagrakta on.
     Karahue odvrati tako tiho, da je lelujanje trave gotovo zatomilo njegov glas. "Bojim se da je mali prošao zaista loše."
     "Nisam", odvrati bleda senka nekadašnjeg gunđavog basa. "Doveo sam nas, nisam li?"
     Mesec se ponovo oslobodi. Holger kleče pored Alijanore, koja je ljuljuškala Hjudžijevu kudravu glavu u svom krilu. Krv je isticala iz patuljkove slabine, ali je mlaz postajao sve slabiji, još dok je Holger posmatrao.
     "Hjudži", prošapta ona. "Ne mo'š umreti. Neću da verujem u to."
     "Neću, curo, ne uzrujavaj se", promrmlja on. "Oni veliki smrdež platio je najvisoku cenu za mene."
     Holger se naže. Na beloj, nestvarnoj mesečevoj svetlosti lice ispod njega podsećalo je na rezbariju u starom tamnom drvetu. Samo su se još brada, nošena vetrom, i nekoliko mehurića krvi na usnama i dalje micali. On shvati da se rana ne može zatvoriti. Bila je suviše velika za tako malo telo.
     Hjudži potraži Alijanorinu ruku i pomilova je. "Oh, nemoj plačeš", uzdahnu on. "Čitavo pedeset ženskinja od moj rasu ima razlog za žaljenje. A uvek su to oni koj' smo ponajviše voleli." Mučio se da dođe do daha. "Dao bi vami savet k'o vodič, da bi' mog'o. Al' buka u moju glavu suviše velika."
     Holger skide kacigu. "Ave Maria", poče on. Ništa drugo nije mogao da učini, i možda ništa bolje, ovde na ovoj vetrovitoj hladnoj planini. Zamolio je milost za Hjudžijevu dušu. Kada je patuljak izdahnuo, Holger mu sklopi oči i prekrsti ga.
     Zatim ustade i pođe sa Karahueom da mačevima iskopaju plitak grob, ostavivši na trenutak Alijanoru samu. Posle su iznad patuljkovog tela nagomilali kamenje i Hjudžijev bodež zabili u kamenu humku, sa drškom okrenutom naviše. Vukovi su zavijali, miljama daleko u pustari. Holger se nadao da neće pronaći grob.
     Na kraju su ljudska bića previla vlastite rane što su bolje mogla. "Pretrpeli smo teške gubitke", primeti Karahue. Njegova veselost kao da beše iščilela usled umora. "Ne mislim tu samo na našeg prijatelja; izgubili smo i konja i mazgu sa zalihama. Od naših mačeva ostale su samo gvozdene batine bez sečiva, oklopi su nam se skoro raspali od udaraca. A ni Alijanora neće moći da leti dok joj krilo... ruka ne zaceli."
     Holger se zagleda preko neravne sive zemlje. Vetar mu udari u lice. "Ovo je moj posao", reče on. "Mislim da niko drugi ne bi trebalo da bude povređen."
     Saracen ga je sve vreme posmatrao. "Mislim da je to zadatak svih časnih ljudi", reče on.
     "Slušajte, Karahue, mogu vam reći da nam je protivnik kraljica Morgana le Fej, lično. Ona će znati da smo stigli dovde. Mislim da je već odjurila u Srednji svet, po one koji još mogu da nas zaustave."
     "Brzo putuju, ti stanovnici Srednjeg sveta", odvrati Karahue. "Biće najbolje da se ne zadržavamo radi odmora. Ali, kad stignemo do crkve - šta onda?"
     "Onda će moja potraga biti okonačana... možda... i možda ćemo biti bezbedni. Ili, možda i nećemo. Ne znam."
     Holgeru je na vrh jezika bilo da Karahueu ispriča čitavu priču, ali Saracen se već bio okrenuo da dohvati svog konja. Nema vremena, nema vremena.
     Alijanora skoči na Papijona iza Holgera. Rukama ga je očajnički stezala oko pasa, okrenuvši se samo jednom, da mahne onome koji je ostao pod zemljom.
     Čak je i pastuv bio iscrpljen, a kobili su klecala kolena od umora. Kopita su odzvanjala po kamenju, tle pod klekom je šumorilo, a mrtvo drveće škripalo. Nisko iznad obzorja, napukli mesec mutio je Holgeru pogled, kao da pokušava da ga zaslepi.
     Posle dugo vremena, Alijanora se oglasi: "Da l' je neprijatelj slučajno nabas'o na nas, tamo doli ispod prevoja?"
     "Ne, nije." Holger baci pogled preko bezbojne, senkama prošarane zemlje. Od Karahuea se video samo obris, naspram zvezda i oblaka... Verovatno je spavao u sedlu, jer ništa nije rekao kada je Holger nastavio. "Najpre je došla sama Morgana. Potom je, posle našeg razgovora, poslala one divljake."
     "Šta ti je rekla ta veštica?"
     "Ona... ništa. Samo je htela da se predam."
     "Mislim da je tražila i nešto više", reče devojka. "Nekad ti je bila ljubavnica, je l' tako?"
     "Da", prigušeno odgovori Holger.
     "Ona bi ti mogla dati ponosit život."
     "Rekao sam joj da bih radije ostao s tobom."
     "Oh, dragi moj!" prošapta ona. "Ja... ja..."
     On primeti da se trudi da ne zaplače. "U čemu je stvar?" upita on.
     "Oh, ne znam. Ne trebalo bi da budem tako srećna, je li tako, tako brzo? I, i, i... al' ne mogu sebi pomognem..." Ona obrisa oči ostacima svog ogrtača.
     "Ali", zamuca on. "Ali... Mislio sam da ti i Karahue..."
     "On? Prijatan, jeste. Stvarno si zaista mislio, Holger, zar si zaista mog'o poveruješ da sam 'tela išta više neg' da mu skrenem um sa tebe i tvoja tajna? I, možda, učinim te pomalo ljubomoran? Kako neka devojka može želeti nekog drugog muškarca neg' tebe?"
     On se zagleda u zvezdu severnjaču.
     Ona zadrža dah i položi mu ruke na ramena. "Sad dosta o tome", zaključi ona odlučno. "Al' ako te ikada u'vatim. Holger, da ponovo 'oćeš da pružiš ruku za neku bludnicu, teško će biti tebi." Ona zastade. "Mislim. nekakvu drugu osim mene, to jest."
     On zaustavi konja. "Karahue!" pozva on. "Probudi se!"
     "A?" Saracen posegnu za sabljom.
     "Naše životinje", poče Holger. "Ako im ne dopustimo da se odmore, stropoštaće se od umora. Putovaćemo brže, gledano na duže staze, ako im sada damo sat odmora."
     Lice drugog muškarca predstavljalo je samo ovalnu mrlju, njegov oklop mutno je sijao, ali se videlo da razmišlja. "Ne znam. Kada Morgana jednom krene u poteru za nama, ovakvi konji jure poput vihora. Pa ipak..." On sleže ramenima. "Kako želite."
     Pošto skliznuše na travu, Alijanora željno povuče Holgera za ruku. On klimnu Karahueu glavom, nadajući se da u njegovoj kretnji nije bila suviše samozadovoljstva. Saracen je trenutak delovao zapanjeno, a onda se nasmeja. "Srećno, prijatelju", reče on i prući se koliko je dug na tle, zviždućući neku melodiju put neba.
     Holger krenu za Alijanorom, zaboravivši na vlastiti umor i bol. Srce mu je lupalo, ne ludački, već snažno i zadovoljno kroz čitavo telo. Kada su se zaustavili, prepleli su prste i zagledali se jedno u drugo.
     Mesečina je proticala preko pustare, sive, izbrazdane senkama, svetlucajući na mrazu. Oblaci koji behu preostali presijavali su se po rubovima, i zvezde su blistale između njih. Vetar je i dalje glasno zavijao, ali Holger na to nije obraćao pažnju. Video je Alijanoru kao obličje od žive, klizajuće senke i hladne bele svetlosti. Kapi rose svetlucale su joj u kosi, a u očima joj se nazirala mesečina.
     "Možda više nećemo imati prilika da popričamo", reče ona tiho.
     "Možda nećemo", složi se on.
     "Dozvoli mi zato sada ti kažem da te volim."
     "I ja tebe volim."
     "Oh, moj najdraži..." Ona mu priđe i on je privi uza se.
     "Bio sam budala", ubrzo potom reče on, žaleći što nije u stanju da pronađe neke lepše reči. "Nisam znao šta želim. Mislio sam da ću moći, kada se ovo završi, da odem i da te ostavim. Pogrešio sam."
     Oprostila mu je rukama, očima i usnama.
     "Ako ikako uspemo da se izvučemo", reče on, "nikada se više nećemo rastati. Ovde pripadam. Ovde, s tobom."
     Mesečina joj odbljesnu u suzama, ali smeh joj je bio tih i srećan. "To je dovoljno", reče ona.
     Ponovo ju je poljubio.
     Karahueov povik ih razdvoji, a onda im vetar donese isprekidanu buku koja je odzvanjala i zamirala preko jezera mesečine. "Brzo, dođite brzo, lovci!"