2.

     Sedeo je za klimavim stolom od neobrađenog drveta. Oči su ga pekle od dima što se skupljao ispod zabatnih greda. Jedna vrata vodila su u staju u kojoj je sada bio privezan njegov konj, a zdanje se, inače, sastojalo samo od ove prostorije sa prljavim podom. Jedina prigušena svetlost dopirala je od vatre na ognjištu. Osvrnuvši se uokolo, Holger primeti nekoliko stolica, slamnati madrac, nekoliko alatki i nešto kuhinjskog posuda, i jednu crnu mačku koja je sedela na neprimereno velikom i ukrašenom drvenom sanduku. Njene žute oči ni jednom nisu trepnule, niti skrenule pogled sa njega. Žena, Majka Gerda, mešala je nešto u gvozdenom bakraču iznad vatre. Ona sama bila je pogurena i svela, odevena u haljinu nalik na dronjavi džak; seda razbarušena kosa uokviravala joj je smežurano lice sa povijenim nosom, koje se sve vreme neodređeno cerilo otkrivajući krnjutke od zuba. Ali, zato su joj oči bile prodorno sjajne i crne.
     "Ah, da, da", nastavi ona, "nije za take meni nalik, jadno starica kaka ja sam, da s' raspitivam o onom šta strancovi bi 'teli da sakridu. Ima mlogo oni' koji bi radije putovali tajno po ovaj nevaljali predel na kraj sveta, a kol'ko ja znajem stvari, vi mo'š biti i neki vitez iz bajke preobučen u ljucko biće, i koji bi mog'o začarate ovaki drski jezik. Pa ipak, dobar gospodine, jel' smem biti tol'ko ja drska i zapitati za ime vaše? Ne vaš pravcat ime, razumete, ako ne 'oćete da otkrijete ga nekakoj tu staroj dami k'o ja što sam, koja vami želi dobro ali priznaje i da voli da tračari u svoj senilnosti, već neki ime na koji mož' ona da obrati se vami kako priliči se i sa poštovanje."
     "Holger Karlsen", odvrati on odsutno.
     Ona se naglo trže, da umalo nije oborila lonac. "Šta reknete?"
     "Molim..." Da li ga gone? Nije li ovo neki čudan deo Nemačke? On opipa bodež koji smotreno beše zatakao za pojas. "Holger Karlsen! Pa, šta s tim?"
     "Oh... niš', dobar gospodin." Gerda odvrati pogled, a zatim se ponovo zagleda u njega, hitro poput ptičurine. "Osim što Holger i Karl dobro znata imena su, k'o što vam je u znanje, mada, istina jes', nikada nije rečeno da jedan bio je sin od drugog, jer su nji'ovi očevi zapravo bili Pipin i Godfred - il', mož' biti, naokrenuto; ipak, kako kažedu, kralj je uvek otac od svoj vazal i..."
     "Ja nisam ni jedan od te gospode", reče on, ne bi li je prekinuo. "Čista slučajnost, mislim, moje ime."
     Ona se opusti i stade mu sipati činiju gulaša, na koju on potom nasrnu ni ne pomislivši na klice ili otrov. Dala mu je, takođe, i hleba i sira, koje je trebalo da seče vlastitim nožem i jede prstima, kao i krčag neobično dobrog piva. Prošlo je dosta vremena pre no što se zavalio u stolicu, uzdahnuo i rekao: "Hvala. Ovo mi je spaslo život, ili, bar, razum."
     "Nije to niš', gospodin, neg' prosta 'rana za takog k'o što ste vi, koji mora da često kusa sa kraljevi i veliki erlovi i sluša minstreli iz Provansa, nji'ove kanone i čudni trikovie gledate, i mada ja sam stara i ponizna, ipak ću vam učinim čas' time..."
     "Vaše pivo je veličanstveno", žurno primeti Holger. "Nisam mislio da ću naći tako dobro, osim ako vaša..." Hteo je da kaže, "osim ako vaša lokalna pivara nije ostala potpuno nepoznata", ali ga ona prekide vragolastim smehom.
     "Ah, dobar ser Holger, sigurno jeste da pošto vitez vi ste, ako niste i višljeg ranga nekakog, vi čovek od razum i ve-oma od oštar um mora da ste, koji je istog časa zasigurno proz'ro svi mali trik od uboga starica. Iako se većina iz vaš red mršti na vradžbine i nazivlje i' đavolji pos'o - mada se, vaistinu, ono ne razlikuješ mlogo od čudnovati sveti' moći od kakav svetac koji izvodi svoj čuda kako za 'rišćane tako i za nevernike, ipak morate biti svestan kol'ko nji' ovdi u ovoj pograničnoj zemlji trguje sa neki sličan, manje značajan magijom - kol'ko rad sebe da zaštitu od moći Srednjeg sveta tol'ko i radi uteha i dobitak - i jasno vama je u vašoj milosti da ne bi bilo pravo spaljivati jedan jadan star gazdarica što je navrćala malo piva ne bi l' tokom zimski' noći zagrejala kosti kad ima tol'ko mlogo i tol'ko moćni' vračevi koji ne kriješ da prave trgovinu sa crna magija, koji prolaze brez kaznu i..."
     Znači, ti si veštica? pomisli Holger. Trebalo je da mi to odmah bude jasno. Šta li ona to misli da će da tu nabaje? Kakvo li je ovo stanište?
     Pustio ju je da trabunja, dok je on razmišljao o jeziku. Bio je čudan, težak i zvučan dok ga je govorio - drevni francuski pomešan sa mnoštvom nemačkih reči, jezik koji se mogao lako prepoznati u kakvoj knjizi, ali sasvim sigurno da ga nije mogao govoriti kao da mu je maternji. Na neki način mu je prelazak - gde god da se ovo nalazilo - obezbedio i znanje lokalnog dijalekta.
     Nikada nije mnogo čitao pustolovne romane, naučne ili one druge, ali sve više je bio upućen na pretpostavku kako je zahvaljujući nekom nemogućem procesu bio bačen u prošlost. Ova kuća, i baba koja je njegovu vitešku odeždu primila zdravo za gotovo, jezik, i ova beskonačna šuma... Ali, gde se on to mogao nalaziti? U Skandinaviji se nikada nije ovako govorilo. Nemačka, Francuska, Britanija?... Ali, ako se vratio u doba mračnjaštva, kako bi trebalo da protumači pojavu lava, ili uzgredno pominjanje da se ovde živi na pragu Vilinzemlje?
     On svesno potisnu ovakva razmišljanja. Nekoliko izravnih pitanja moglo bi pomoći. "Majko Gerda", poče on.
     "Da, dobar gospodine? Bilo kako ako mogu pomoći vami, čast bi bila bi za ovaj skroman dom, i zato neka izreknete želja svoju... I unutra od uzak granica od moja veština sve biće onako kako vi želite tuna." Ona pri tom pomilova crnu mačku koja je i dalje uporno posmatrala neznanca.
     "Možeš li mi reći koja je sada godina?"
     "Oh, čudno pitate, dobar gospodin, a možda je to zbog rana na vaš jadnu glavu, koju ste, nema sumnja nikaka, zadobili u neustrašiva bitka protiv nekaki čudovištan trol ili div, i to je da smutiš učinilo sećanje mog gospodina; ali, vaistinu, jerbo crvenim što moram da ja priznam, ja više račun o to odavno ne brigam... Znajete, naročito zbor rad' toga što vreme ovdena jest' nepouzdano od kada..."
     "Nije važno. Koja je ovo zemlja? Koje kraljevstvo?"
     "Istina da rečem, vitez plemenit, vi dali ste pitanje u koga mlogo učevnjaci ovdena još puno udaraju sa glava, a i mlogo ratnici jedni na drugi još udari glava. Ha, ha! Već dugo zbog ova zemlja od blizu granica neće da prestaje da gložu se sinovi ljucki i narod od Srednji svet; ratovi su bili puno besan i velika takmičenje između vrač dugo su ovdi, tako da sadena mogu da rečem samo kako i Vilinzemlja i Sveto carstvo tvrdo kažedu da sve ovo jest' nji'ovo, iako ni jedno ni drugo ne držiš vlas' u nji'; a meni mi se čini da ljucko položenje prava nešto više čvrst je, jer naša rasa ostala je da živi ovdena; a možda bi i Saracen mogli da tražu kaki deo, jer se za nji'ovog Mehaunda kažu da jest' lično zli duh - tako, bar, 'rišćani tvrdu. A, Grimalkine?" Ona pošašolji mačku ispod vrata.
     "Ovaj..." Holger se svim silama trudio da ga ne izda strpljenje. "Gde mogu naći ljude - hrišćane, recimo - nekog ko će mi mogao pomoći? Gde se nalazi najbliži kralj, vojvoda ili erl, ili šta god da bio?"
     "Postoji grad daleko ne baš mlogo milja odavdi, kako to ljucka bića računjaju razdaljinu", odvrati starica. "Mada, upozorenje ja moram da vam reknem da i prostor ovdena, kao i vreme, pod veliki je uticaj od vradžbini bačeni' od Vilinzemlja; i tako često neki mesto di žurite čini vam se za vas da je blizu, a ondak opet ono izgubi se u prostran i zamoran daljina do vrh napunjen s opasnost, i sam zemlja i put kojim hodiš izmeni se..."
     Holger se najzad predade. Znao je da oceni kada je pobeđen. Ili je ova baba bila nesuvisli idiot ili ga je namerno zamajavala. U oba slučaja nije se mogao nadati da će bog zna šta saznati.
     "Pa ipak, ako savet od mene je koji iščete", iznenada nastavi Gerda, "iako stvari u moj stari tikva često rasplineš se k'o dim, k'o što često ima slučaj za seda glava,. i mada ovaj ovdena Grimalkin jest' glup, i još više nego neprijatan, ipak mož' budne da savet se prizove za vas, i da tako čime ublažite vaš bol da ponovo postan'te ceo. Ne ljutite se, ugledan gospodin, ako ja ponudiš za vas malko magija, jer ona jest' bela... il' siva, u najloš slučaj; jerbo, da jesam moćna veštica, jel' mogli bi da verujete da bi' ja nosiš ovi dronjci il' da moj život bude se vodio u ovo bedan šupa? Ne... ja ondak bi' imaš palatu od zlato, i svugdi bi vas sa dobrodošlicu sačekaš moj sluge. S vaše dopuštenje, mogla bi' da prizovem nekakav vilenjak, neki malecak; on bi vami mog'o kasti ono što vi sam dobrije razumete od mene."
     "Hm." Holger izvi obrve. U redu, bar je sada bio siguran. Bila je luda. Biće najbolje da pristane, ako namerava da ovde prenoći. "Kako god želiš, majko."
     "Ja misliš vi zaista dolazite od natprirodan mesto", primeti ona, "jerbo se niste prekrstio, dok većina vitezova stalno se obraća Svevišnjem, mada često zaklinjući se na velike stvari zbog koji' će gori u pak'o, a niti život neće imati baš k'o svetac; pa ipak, Carstvo mora da koristi oruđa koja može da pronađe u ovaj nečastan i pogan svet, ma kako ona bila bedan. To vaš način nije, ser Holger, ni u koji pogled, što čoveka tera da se zapita da l' zaista niste iz Vilinzemlje. Da ipak probamo, mada bilo pravo bi da se prizna ranije, jer duhovi jesu tajnovita bića i mogu da ne odgovore, ili da se u odgovor nji'ov krije dvostruko značenje."
     Mačka skoči sa sanduka i starica ga otvori. Bila je neobično napeta, i dok se pitao šta li to smera, podiđoše ga blagi žmarci.
     Iz sanduka starica izvadi tronogi žeravnik, koji potom postavi na pod i napuni prahom iz neke opletene boce. Takođe je izvadila i čarobni štapić, koji je, kako je izgledalo, bio od ebonovine i slonovače. Mrmljajući i praveći pauze, isrctala je dva koncentrična kruga u prašini oko tronošca i stala između njih, zajedno sa mačkom.
     "Unutrašnji krug treba d' ustavi demon, a spoljašnji da zadrži čarolije koje on bi mog'o d' isproba, jer često su nezgodni kada i' čovek na brzinu prizove iz vazduh", objasni ona. "Moram vas zamolim, gospodine, da zaboravite na molitve i da se ne krstite, jer to će da ga natera da isti čas ode i to još u najgore raspoloženje." Glas joj je bio odlučan, ali su zato njene oči svetlucale dok su ga posmatrale, i njemu bi žao što nije u stanju ništa da dokuči iz te paučine bora.
     "Samo napred", reče on, pomalo promuklo.
     Počela je da pleše po unutrašnjem krugu, i njemu pođe za rukom da razabere pojedine reči njenog napeva. "Amen, amen..." Da, znao je šta će uslediti, mada ni sam nije umeo da kaže kako... "...malo a nos libera sed..." Niti je znao zbog čega ga odjednom poče obuzimati bes. U međuvremenu starica je završila s latinskim i prešla na kreštavi jezik koji on nije mogao da prepozna. A kada je čarobnim štapićem dodirnula žeravnik, iz njega poče da izbija gust beličasti dim, koji samo što je nije svu prekrio - ali, čudno, koji nije prelazio preko ruba spoljašnjeg kruga. "O Beliy'al, Ba'al Zebuh, Abaddon, Ashmadai!" zavrišta ona. "Samiel, Samiel, Samiel!"
     Da li se to dim počeo zgušnjavati? Holger ustade. Jedva je nazirao Gerdu kroz crvenkastu izmaglicu, a i činilo mu se da još nešto lebdi iznad tronošca, nešto sivo i vijugavo, poluprovidno... Nebesa! On ugleda nečije grimizne oči; ta stvar gotovo da je imala čovečji oblik!
     Čuo je stvorenje kako govori, zviždukavo, neljudski, i kako mu starica odgovara na jeziku koji nije znao. Trbuhozborac, stade on mahnito da ubeđuje sam sebe; trbuhozborenje i njegov vlastiti um, pomućen usled umora, samo to mora da je u pitanju, samo to. Papijon je rzao i tukao kopitima u štali. Holger spusti ruku na nož. Oštrica je bila topla. Nije li možda magija, stade i on mrmljati nerazgovetnim glasom, izazivala i neka dodatna strujanja?
     Ona stvar u dimu i dalje je zviždukala, frktala i uvijala se oko sebe. Pričala je sa Gerdom dosta dugo - bar se njemu tako činilo. Konačno, starica podiže čarobni štapić i započe novi napev. Dim stade da se rasplinjuje, kao da ga je žeravnik ponovo usisavao u sebe. Holger drhtavim glasom opsova i posegnu za pivom.
     Kada se dim potpuno raščistio, Gerda napokon istupi iz kruga. Lice joj je bilo bezizražajno i napeto, a oči zaklonjene. Ali, primetio je koliko drhti. Mačka izvi leđa, povi rep i pljunu ga.
     "Čudan savet", reče ona posle izvesne pauze, bezbojnim glasom. "Čudan savet demon mi je dao."
     "Šta je rekao?" prošapta Holger.
     "Rek'o je... Samiel je rek'o da ste izdaleka, da je vaš dom tol'ko daleko da bi čovek mog'o putovati do sudnji dan, a ipak da ne stigne do njega. Nije li tako?"
     "Jeste", lagano odvrati Holger. "Da, mislim da bi to mogla biti istina."
     "Kaz'o je i da pomoć koju tražite, sredstva da se vratite oklen ste došli, leže u samoj Vilinzemlji. Tamo morate poći, gospodine... ser Holger. Morate odjahati u Vilinzemlju."
     Holger ne znade šta da joj odgovori.
     "Oh, nije to tol'ko lošo k'o što zvuči." Gerda se malčice opusti. Čak se i zakikotala, mada bi se pre moglo reći da je zakokodakala. "Ako istina mora stupiš na videlo, treba reći da ja sam u dosta prijateljski odnos sa vojvoda Alfrik, najbliži gospodar iz Vilinzemlja. On nije od pouzdanje kao ni celi njegov rod, ali, pomoćiće, ako ga zamolite, rek'o je demon. A ja ću vam naći vodič da bi tamo mogli otići što pre."
     "Za-zašto?" zamuca Holger. "Hoću da kažem, nemam čime da mu platim."
     "Nije potrebito", odmahnu Gerda rukom. "Možda bi neko dobro delo možeš donese mi poen ili dva kada odem sa ovaj sveta, ili u neki drugi, i, ja se bojiš, topliju klimu; u svaki slučaj, ovaj starici zadovoljstvo jest' da pomogne lep i mlad čovek k'o vi. Ah, nekada davno, pre koliko vremena...! Ali, dosta s to. Dopustite da s' pobrinem za vaša rana, a ondak u krevet."
     Holger dopusti da mu opere ranu i stavi na nju meki oblog od trava, pri čemu je sve vreme nešto bajala. Bio je već toliko umoran da nije mogao ničemu da se odupre. Ali, bio je dovoljno oprezan da odbije ponudu da spava na njenom dušeku, tako da se smesti na seno pored Papijona. Nema potrebe da rizikuje više nego što mora. Ovo je, u najmanju ruku, bila neka čudna kuća.