22.

     Karahue je išao napred, sa Hjudžijem kao vodičem. Kobila se spuštala uz topot. Holger je na trenutak bio svestan samo crvenih i plavih traka upletenih u rep koji se vijorio. A onda Papijonovi mišići nabrekoše između njegovih kolena.
     Pošto su krenuli ka istoku, duž strmine, mora da su prošli pored neprijatelja. Začu se vika, a onda Holger ugleda koplje kako doleće s leve strane. Ono još malo postojeće vatre obasja njegov vrh i Holger vide kako se kako se koplje obrće u vazduhu i lučno spušta. On podiže štit i koplje se odbi. Trenutak kasnije, i tri strele zvučno lupiše o drveni okvir štita.
     On pojuri dalje u tamu ispod njih. Bela kobila i široka bela odeća njenog vlasnika ličili su na mrlju koju je bilo teško razlikovati od senki. Papijon posrnu, i varnice zaprštaše na mestu gde je kopitama zakačio kremen. Životinje su bile primorane da uspore i nastave neujednačenim kasom. S obe strane i iznad njihovih glava Holger nije ništa nazirao. Nije znao da li mu to samo uobrazilja govori, ili su mu njegova čula kazivala da se s njihove leve strane nalaze stene. Osetio je samo kako se nad njim nadnosi njihova težina, kao da će ga smlaviti, kao da je već bio zatrpan ispod njih.
     Pogled bačen unazad urezao mu je vođu pagana u sećanje. Suvonjav čovek sa ogrtačem od jazavičje kože bio je dohvatio baklju iz logorske vatre i njome vitlao iznad glave dok se plamen nije rascvetao; stajao je tako ispred svih, privlačeći pažnju jer je bio sav crven i žut. Pošto je uputio povik svojim ratnicima, on podiže sekiru i dade se u trk.
     Brzo je pretekao konje. Holger krajičkom oka primeti da ga i drugi slede, ali da nisu baš tako orni. Stoga je svu svoju pažnju usredsredio na ovog čoveka. Poglavica mu se približi s leve strane, tamo gde viteški mač nije mogao da dopre, i zalete se i zaseče nogu konja iznad kopita. Pastuv se trže u stranu, umalo ne zbacivši svoje jahače. Holger ga okrenu, u nameri da dočeka naredni napad.
     Ako se ovde zadržim više od jednog minuta, čitava gomila će me opkoliti, shvati Danac. "Drž' se, Alijanora!" uzviknu on i nagnu se napred što je više mogao i zamahnu mačem na protivnika. Njegov udarac, međutim, dočeka sekira. Žustrije od bilo kog bojnog konja, ljudožder ustuknu. Njegovo obojeno lice sa bradom u pletenicama podrugljivo se isceri Holgeru.
     Međutim, baklja koju je držao levom rukom ostala je u dometu zamaha i Holger je jednim udarcem priljubi brđaninu za prsa. Divljak zaštekta od bola. I, pre no što je uspeo da se oporavi, Holger mu priđe dovoljno blizu da uzmogne da zada još jedan udarac. Ovog puta čelik naiđe na meso i poglavica pade.
     Ti jadno, hrabro kopile, pomisli Holger, pa potera Papijona za Karahueom. Da bi ga stigao, bilo mu je potrebno samo nekoliko sekundi.
     Nastavili su da napreduju kroz beskraj. Neprijatelj ih je sledio, ne usuđujući se da krene u juriš. Strele su zviždale kroz tminu. Čulo se urlanje. "Uskoro će se okupiti i nasrnuti na nas", dobaci mu Karahue preko ramena.
     "Mislim da neće", odvrati Alijanora. "Zar ne osećate?"
     Holger raširi nozdrve. Vetar mu je manje-više duvao u lice. Čuo ga je kako zavija, trese njegovo pero i ogrtač; osećao je i njegovu hladnoću. Ništa više.
     "Uf!" oglasi se Karahue trenutak kasnije. "Je li to ono što sam namirisao?"
     Neko zaurla u noći iza njih i Holgerov nos, zapušen duvanom, poslednji je uhvatio miris. Ljudožderi su do tada već bili odustali od potere. Nema sumnje da će ostati u blizini, kako bi se narednog jutra uverili da se njihovi neprijatelji nisu vratili; ali, ovim pravcem neće nastaviti.
     Ako se za neki miris može reći da je gust i hladan, onda se upravo tim rečima može opisati miris trola. Kada je stigao do ulaza u pećinu, Holger začepi usta.
     Potom povuče dizgine i Alijanora skoči na tle. "Moramo skupiti prutove za svežnjeve, da osvetlimo put", objasni ona. "Osećam suve grančice unaokolo, koje je zver sigurno ispustila dok je vukla naramke za svoje gnezdo." Ubrzo je držala snopić, kome Hjudži prinese kremen i čelik. Dok se plamen razgorevao, Holger ugleda rupu u zidu stene prečnika četiri metra. Iz nje je zjapila pomrčina.
     On i Karahue sjahaše i dodadoše Alijanori uzde da povede konje za njima. Ušli su ispred nje sa Hjudžijem, koji je nosio baklju. "E pa", bespotrebno primeti Danac, "evo nas." Jezik mu je bio suv.
     "Volela bi' da ponovo ugledamo zvezde", reče Alijanora, ali vetar oduva njene reči. Hjudži joj stisnu ruku.
     "Ma, hajdete", reče Karahue. "Pretpostavimo i da sretnemo trola; naši mačevi iseckaće ga na komade. Mislim da se plašimo bapskih priča." Otresitim korakom on se uputi ka ulaza u pećinu i nestade unutra.
     Sledio ga je Holger. Mač u desnoj i štit u levoj ruci bili su neobično teški. Osetio je kako mu znoj curi ispod oklopa, svrbelo ga je tamo gde nije mogao da se počeše, a bolelo na mestima gde je primio udarce. Vazduh u pećini mirisao je na trola i crkotinu. Plamen zapaljenog snopa grančica poigravao je, povremeno se pritulivši, da bi ponovo visoko buknuo, tako da su senke poskakivale preko grubih zidova. Holger se mogao zakleti da su pojedini oblici predstavljali lica koja su zevala na njega. Hodali su po kamenju o koje je neprestano obijao prste. Misleći unapred, Alijanora je između kostiju životinja razbacanih duž puta nastavljala da skuplja komadiće drveta i slame. Najveću buku pravili su konji svojim potkovicama, oštrim topotom praćenim šupljim odjecima. Holger je sve više i više imao osećaj da se zidovi sklapaju nad njim.
     Na kraju pećine bio je prokopan tunel, dva metra visok i ne mnogo širi, tako da su Holger i Karahue morali da se stisnu jedan uz drugog. Holger pokuša da ne razmišlja o tome da li ga je trol prokopao golim rukama. Jednom ili dvaput, zakačio je nogama prepoznatljive delove ljudskih lobanja. Pošto je tunel u nekoliko navrata vodio naniže, njegov osećaj za ravnotežu ga izdade; znao je da idu naniže, beskrajno naniže, u utrobu zemlje, i on suspregnu želju da vrisne.
     Prolaz se završavao nešto većom pećinom. Na drugoj strani nazirala su se još tri otvora. Hjudži mahnu svojim saputnicima da se povuku unazad i krenu ukočeno unaokolo. Svetlost baklje isticala je njegovo izrovašeno lice i oslikavala senku iza njega, nalik na neku crnu grotesknu stvar koja se sprema da ga proguta.
     Proučavao je plamen koji je postao žut i sa puno dima; potom je ovlažio palac i stao da ga okreće u ovom i onom pravcu; zastao je i da omiriše tle. Konačno se zagleda u otvor sa leve strane. "Onaj tamo", progunđa on.
     "Ne", odvrati Holger. "Zar ne vidiš da se tle spušta naniže u tom pravcu?"
     "Nije tačno. I ne prav'te tol'ku larmu."
     "Ti si lud, kažem ti!" pobuni se Holger. "Svaka budala..."
     Hjudži je između obrva zurio u čoveka. "Svaka budala mož' da sledi svoju maštu", reče patuljak. "Može budeš ti u pravu. Ne mogu kažem za sigurno. Ali, moj mišljenje je da taj tunel jest' ono što mi želimo, a ja sam malo više izrov'o od tebe. Tako, jesi l' dovoljno čovek da se obazireš?"
     Holger proguta knedlu. "U redu", reče on. "Izvini. Vodi nas."
     Senka osmeha podiže Hjudžijeve brkove. "Vodič momak." Zatim otupka u prolaz koji je odabrao. Ostali krenuše za njim.
     Posle kratkog vremena put nedvosmisleno krenu naviše. Holger ništa ne reče kada Hjudži prođe pored nekoliko rupa ni ne pogledavši ih. Ali kada je stigao do narednog trostrukog izbora, patuljak stade krstariti tamo-amo nekoliko minuta.
     "Po svi znaci, moramo uzeti srednji od ovi", reče on pomalo zabrinuto. "A opet, čini mi se trolov miris tamo najjači."
     "Praviš razliku?" primeti Karahue nabravši nos.
     "Može se desi da njegov naredni leži u taj pravac", prošapta Alijanora. Konj zarza... U tom tesnom prostoru koji je odzvanjao, to se učini kao pucanj. "Zar nisi mog'o naći zaobilazan put?"
     "Možda", sumnjičavo odvrati Hjudži. "Ali, to bi trajalo podugo."
     "A mi moramo što pre da stignemo do crkve", reče Holger.
     "Zašto?" upita Karahue.
     "To sad nije važno", odgovori Holger, "Jeste li spremni da mi poverujete na reč?"
     Ovo nije bilo mesto na kome bi mogli zastati da mu objasni složenu istinu, koliko god se Saracen do sada pokazao pouzdanim. Ali, očigledna je bilo da mač Kortana beše od najveće važnosti. Da je bila reč o uzaludnoj potrazi, neprijatelj se sigurne ne bi toliko trudio da ih omete u njihovom naumu.
     Morgana je mogla bez po muke da pre njega stigne do crkve. Međutim, ne bi mogla da mač premesti na neko drugo mesto. Nema sumnje, mač je bio previše težak za njenu prirodnu snagu, i suviše svet za njene čarolije. Bila joj je potrebna pomoć ljudi, kakvu je sigurno imala kada je Kortana bio prvi put ukraden. Ali, po svemu sudeći, pagani su se suviše plašili crkve sv. Griminija, tako da nisu hteli ni da joj priđu, čak ni kada bi im to naredila; a njeni ljudi, raštrkani po svetu, bili su suviše zaokupljeni pripremom za pohod na Carstvo.
     Da je imala dovoljno vremena, sigurno bi nekoga našla. Ili... što je verovatnije... prizvala bi Moći koje bi presrele Holgera na njegovom putu. Za sada je imao više sreće nego što je zasluživao; prokleto dobro je znao da ne bi mogao da se probije pored njenih najmoćnijih saveznika. Samo je svetac mogao to da učini, a on je bio daleko od toga da bude svetac.
     Što će se i dokazati: morao je da požuri.
     Karahue ga je neko vreme ozbiljno promatrao, pre nego što je odvratio. "Kako želite, prijatelju. Hajdemo onda najkraćim putem."
     Hjudži sleže ramenima i povede ih. Tunel je zavijao, peo se naviše, tonuo, ponovo se peo, skretao za uglove, krivudao, širio se, sužavao. Koraci su im odzvanjali poput udaraca bubnjeva. Evo nas, evo nas, evo nas, trole. Evo, evo, evo, evo nas.
     Kada su se kameni zidovi nadneli nad njih sa svih strana, tako da su ih dodirivali ramenima, Holger se nalazio iza Hjudžija, sa Karahueom iza leđa, dok je Alijanora vodila konje iza Saracena. Pred očima je nazirao samo tminu, prošaranu crvenilom baklje koja je cvrčala. Čuo je Karahua kako mrmlja:
     "Najteži moj greh je taj što sam dopustio da jedna tako ljupka devojka zađe na ovako pogano mesto. Bog mi to neće oprostiti."
     "Ali ja 'oću", zadahta ona.
     On se zakikota. "Eh! To mi je dovoljno! Konačno, kome su potrebni sunce ili mesec, ili, pak, zvezde, kada ste vi tu?"
     "Nemojte, preklinjam vas, ne smemo govoriti."
     "Onda ću da mislim. Misliću na lepotu, gracioznost, blagost i šarm: jednom rečju, misliću na Alijanoru."
     "Oh, Karahue..."
     Holger je grizao usnu, sve dok ga nije prostrelio bol.
     "Tišina, tamo pozad", odreza Hjudži.. "Stigli smo do samog nje'ovog gnezda."
     Tunel se tu završavao. Svetlost baklje nije daleko prodirala u pećinu s druge strane. Holger je bacao zbunjene poglede duž zidova koji su zavijali naviše, da bi se potom izgubili u pokretnoj tami. Pod je bio prekriven debelim slojem grančica, lišća, slame koja je trulila, i kostiju: posvuda ižvakane kosti. Preplavi ih smrad smrti. On pokuša da povrati.
     "Mir, kažem!" naredi Hjudži. "Misliš ja volim ovaj mesto? Ne, polako sadena. Na drugu stranu bude mnogo izlasci."
     Podna prekrivka krckala je pod njihovim nogama, sa svakim korakom sve glasnije. Usled neravnina, Holger se stade zanositi, pa nalete na neko deblo. Jedna grana ga okrznu po obrazu, kao da je htela da mu povredi oči. Ostatak neke ljudske kičme raspade se kada on nagazi na nju. Čuo je konje kako posrću pod vlastitom težinom, tupkajući i ljutito ržući.
     Baklja odjednom zaplamte i u istom trenutku Holger oseti strujanje svežeg vazduha.
     "Oho, nismo daleko od vrh!" uzviknu Hjudži.
     "Ho", začu se odjek. "Ho-o-o."
     Trol ispuza ispod uvelog lišća.
     Alijanora vrisnu. Holger ne propusti da, čak i u tom trenutku, primeti kako je to prvi put da u njenom glasu čuje pravi strah. "Nek' nam se Bog smiluje", zagrcnu se Karahue. Hjudži čučnu i frknu. Holger ispusti mač, saže se da ga dohvati, pa ga ponovo ispusti, sve vreme se strašno znojeći.
     Trol se dogega bliže. Bio je možda dva i po metra visok, a možda je bio i viši. Teško je bilo reći, jer je bio poguren i ruke su mu se klatile pored debelih nogu sa kandžama, dopirući do samog tla. Zelena koža bez malja poigravala mu je na telu. Glava mu se sastojala od ogromnog proreza za usta, nosa znatno dužeg od pola metra, i očiju nalik na dva crna bazena, bez zenica i beonjača; očiju koje su upijala slabu svetlost baklje, a nisu uzvraćala ni najmanjim sjajem.
     "Ho-o-o", isceri se on i ispruži ruku.
     Karahue kriknu i sablja fijuknu, zasekavši čudovište poput mesarske satare. Iz rane pokulja dim, ali se trol i dalje glupavo smejuljio, ispruživši drugu ruku prema Karahueu. Holger dohvati mač i napade tu ruku.
     Trol sad zamahnu prema njemu, ali Holger dočeka udarac štitom. Drvo naprsnu, i on pade na gomilu truleži na podu. Trenutak je ostao da leži, boreći se za vazduh. Karahueova kobila stade uspaničeno njištati i mahnito poskakivati. Alijanora je visila sa dizgina. Toliko je Holger uspeo da vidi pre no što se pridigao, a onda pogled usredsredi na Karahuea.
     Saracen je pocupkivao po gnezdu. Neverovatno, ali u svoj toj zbrci uspevao je da održi ravnotežui. Svakom nespretnom zamahu trola uspevao je da izmakne, da se sagne, dok mu mač ni jednog trenutka nije mirovao. Zviždao je i udarao, takvom brzinom da je bio gotovo nevidljiv, dok se iza njega Saracen smešio. Svaki udarac duboko se zarivao u zeleno meso. Trol je samo stenjao. Međutim, Karahue je nastavljao da mu obranjuje desnu ruku, hladno i pažljivo.
     Sve dok mu poslednjim udarcem nije otfikario čitavu šaku.
     "A sad, sledeća", nasmeja se on glasno. "Osvetli malo, Hjudži!" Patuljak zatače snop grančica između dve grane, istovremeno nastojeći da pomogne Alijanori da obuzda kobilu. Papijon je kružio unaokolo, kao da traži priliku da pomogne.
     Pastuv nazad dobi priliku kada je trol levom rukom izmahnuo put Karahuea. Zaletevši se otpozadi, prednjim kopitima jarosno je udario po širokim leđima. Trol pade na nos, Papijon se prope u svoj svojoj užasavajućoj visini i ponovo se stušti, smrskavajući trolu glavu.
     "Milostiva nebesa", zadahta Karahue i prekrsti se. Okrenuvši se ka Holgeru, veselo mu doviknu: "Uopšte nije bilo loše, zar ne?"
     Holger spusti pogled na svoj ulubljeni štiti. "Ne nije", složi se on žalostivo. "Samo sam ja bio loš."
     Kobila je i dalje drhtala, ali se ipak dovoljno smirila da je Alijanora mogla da je miluje po vratu. "Hajdemo, gub'mo se odavdi", reče Hjudži. "Ovi smrad će mi istopi nos."
     Holger klimnu glavom. "Ne bi trebalo da je daleko... Isuse Hriste!"
     Nalik na ogromnog zelenog pauka, trolova odsečena šaka trčala je na prstima. Preko neravnog poda, na deblo se uspuzala pomoću kažiprsta sa kandžom, pa se ponovo spustila i tako nastavila dok nije pronašla odsečeno doručje. U trenu je ponovo srasla. Trolova smrskana glava i sama proključa i zaceli se, i on se uspravi na noge i isceri im se. Bledi snop bacao je crvenu svetlost preko njegovih očnjaka.
     Potom se zagega prema Holgeru i Danac u trenu požele da utekne. Ali, nije imao kuda. On pljunu na tle i podiže mač; i kada trol posegnu prema njemu, on zamahnu svom snagom.
     Oštrica je prodirala i prodirala kroz ruku debelu poput hrastovog debla. Gvožđe je odzvanjalo u mraku. Ledenozelena krv je šikljala, crnevši u dimu neprirodnog mesa. Mač kao da je sijao. Ruka bi odvaljena od ramena i otkotrlja se u gomilu lišća, nastavljajući da se praćaka unaokolo, i da uvijajući se vraća nazad.
     Karahue udari zdesna i njegova sablja odseče komad sa trolovih rebara. Komadina stade sluzavo puziti prema svom vlasniku, stvarajući zvuke kao da nešto usisava. Papijon se poče propinjati i udarati prednjim nogama, i pola trolovog lica bi otkinuto, ali čeljusti padoše ispod pastuva i zgrabiše ga za zglavak. On zanjišta i ritnu se. Kandžama preostale šake trol onda zahvati konjske sapi i krv šiknu. Našavši se na putu drugog zamaha šake, Karahue primi udarac oklopljenim stomakom, pade uz zveket i ne diže se.
     Zaista se ne može ubiti! pomisli Holger. Kakvo mesto za umiranje. "Alijanora, izlazi odavde!"
     "Neću." Ona zgrabi baklju i približi se Papijonu, koji kao da beše poludeo usled stiska na nozi. "Odvući ću je od tebe", doviknu mu ona. "Budi miran i oslobodiću te."
     Trol dohvati svoju levu ruku i vrati je na mesto. Polovina njegovog lica kao da se i dalje smejala. Holger nije prestajao da udara, otvarajući mu duboke rane, ali su se one smesta zaceljivale. U trenutku, on posrnu unazad. Preko trolovog ramena video je Alijanoru kako se saginje ispod Papijonovih kopita koja su mlatila na sve strane. kako dohvata pastuvove uzde i nekako uspeva da ga umiri. Potom kleče, nastojeći da na neki način rastvori trolove čeljusti.
     Kada je primakla baklju, one pupustiše stisak. Zapanjena, ona se trže u stranu. "Ho-o-o", izusti trol. Okrenuvši se od Holgara, on se naglo povuče ka kostima, podiže ih i stavi sebi u glavu. Zubi su mu škljocali dok se vraćao da dočeka Danca.
     Alijanora glasno kriknu i udari čudovište bakljom po leđima. Trol se zatetura i pade na sve četiri. Osmuđeni deo kože nije se zaceljivao.
     Holgeru sinu. "Vatre!" zagrme on. "Zapalite vatru! Spalite zver!"
     Alijanora gurnu zapaljeni snop u gomilu slame i ova planu. Holger oseti bockanje u nosu od dima... Očišćujući dim, pomisli on pomahnitalo, očišćujući plamenovi, spaljuju smrad u grobnici oko njega. On se napreže i ponovo udari.
     Šaka odlete sa doručja preko pola pećine, i Alijanora se stušti za njom. Šaka se još koprcala u njenom stisku. Prsti nalik na zelene crve pokušavali su da se oslobode i ona zavitla šaku nemani u vatru. Šaka se nekoliko trenutaka grčila, čak je i ispuzala iz plamena, ali je već bila sva pocrnela. Kada se najzad, mrtva, umirila, vatreni jezici posegnuše za njom i svu je zahvatiše.
     Trol stade da blebeće. Mlatarajući osakaćenom rukom kao toljagom, on izbi njome Holgeru mač, i ovaj, posrćući, krenu da ga dohvati, ali se trol sruči preko njega. Nekoliko trenutaka ostao je da leži pod njegovom telesinom, ne mogavši da dođe do daha. Ali, Papijon krenu u napad i čudovište se povuče.
     Karahue se posrčući uspravi i iznova krenu u bitku. Papijon je, u međuvremenu, uspeo da obori trola, i Karahue stade da ga udara po nozi; radio je to bez prestanka, poput drvoseče. Kada ju je odsekao, Alijanora je dohvati obema rukama. Vatra je sada već hvatala i drvo i njeno pucketanje bilo se pretvorilo u riku; potpuno je osvetlila pećinu. Alijanora morade da uloži svu raspoloživu snagu, ali je ipak uspela da nogu, koja se divlje ritala, gurne među ugljevlje.
     Holger najzad dođe sebi. Druga šaka držala ga je za stopalo - ona koju je Karahue bio odsekao. On je se oslobodi i zavitla u vatru, ali ova, nekako, uspe da se dočeka na čistini i istog se časa odvuče u sigurnost ispod debla. Hjudži se, međutim, baci na nju i oni se stadoše zajedno kotrljati - patuljak i šaka.
     Trolu najzad odlete i glava, i ona stade škljocati i sliniti kada je Holger natače na mač... Jednim zamahom, odbaci je u plamen, ali se glava otkotrlja nazad, goreći, šireći oko sebe plamenove, prema Alijanori. Holger je ponovo natače na mač. Ne razmišljajući šta će se dogoditi sa njegovim sečivom, on gurnu trolovu glavu natrag u vatru; držao ju je tamo sve dok je vatra nije progutala.
     Bilo je preostalo još samo trolovo telo. Za Holgera i Karahuea bio je to najteži zadatak - trebalo je stvar tešku poput čitavog sveta otkotrljaju prema plamenu, dok im se ona suprotstavljala zmijama koje su joj iznicale iz utrobe. Kasnije, Holger nikako nije bio u stanju da se jasno seti šta se dogodilo. Ali, uspeli su da spale i trolovo telo.
     Pogled mu onda pade na poslednji odbljesak. Crven i pobesneo kao i sam plamen, Hjudži baci trolovu šaku u vatru, da je ova uništi, a onda klonu na tle i ostade nepomičan.
     Alijanora se naže nad njega. "Teško je povređen", povika ona, ali Holger jedva da ju je čuo od praskova plamene buktinje. Od toplote i isparenja bio je suviše ošamućen da bi mogao da misli. "Hjudži, Hjudži!"
     "Biće bolje da pobegnemo, pre no što se čitavo ovo mesto pretvori u kazan", zadahta Karahue Holgeru u uvo. "Vidite li kako dim izlazi kroz onaj tamo tunel? Tamo mora da je naš put. Neka ona ponese patuljka. Pomozite mi oko ovog mog idiotskog konja!"
     Nekako su uspeli da smire životinju. Nekako su uspeli i da se probiju kroz tunel u kome je svaki udisaj izazivao bol. I da napokon izbiju na svež vazduh.