4.

     Skrenuli su ka severu i jahali nekoliko časova, koje je Hjudži uglavnom proveo prisećajući se osvajanja žena svoje vrste. Holger ga je slušao na jedno uvo, pretvarajući se da prema njemu oseća strahopoštovanje - koje bi, nedvosmisleno, bilo više nego zasluženo da je makar samo polovina priča bila istinita. Inače je bio zadubljen u vlastite misli.
     Kada su zašli u više oblasti, šuma je postala otvorenija, nazirale su se livade pune divljeg cveća i sunčeve svetlosti, sive gromade prekrivene lišajevima razbacane između šumaraka, i, tu i tamo, pogled preko brda koji se prostirao u purpurnu daljinu. Ovde je bilo bezbroj potoka što su skakutali i sevali, u žurbi da stignu do udolina u niziji, i duga iznad njih na mestima gde su se strmoglavljivali preko strmih stena. Vodomari su tu leteli nalik na male plave munje, sokolovi i orlovi dizali su se nebu pod oblake, jato divljih gusaka bučno bi prhnulo iz trstika oko jezerca a zečeve i srne i nekoliko medveda ugledali bi tek na tren. Beli oblaci povlačili su svoje senke preko neravnog, raznobojnog tla, hladan vetar duvao je Holgeru u lice, i on zateče sebe kako uživa u putovanju. Čak je i oklop, koji je u početku jedva vukao, postajao deo njega. Na neki neodređen način, ovaj predeo podsećao ga je na dom; kao da ga je nekada ranije već poznavao.
     On pokuša da se seti. Da li je to bilo u Alpima, ili u norveškim visokim saetereima, ili na planinskim livadama oko Rajnera? Ne, ovo je bilo više od sličnosti. Gotovo da je poznavao ove puteve Vilinzemlje. Međutim, sliku nikako nije uspevao da uhvati, tako da je odustao smatrajući to još jednim slučajem dQja vu.
     Mada, ako je prelaskom ovamo stekao znanje jednog novog jezika, moglo se dogoditi da je njegov mozak pretrpeo još neke izmene. Na trenutak mu je pala na pamet otkačena ideja da je možda njegov um bio prebačen u drugo telo. On spusti pogled na svoje krupne snažne šake i poseže da opipa poznato ulegnuće na bridu nosa - uspomenu na onaj veliki dan kada je pomogao da se teško porazi Politek, sa 36:24. Ne, i dalje je to bio on. I, uzgred budi rečeno, strašno mu je bilo potrebno brijanje.
     Sunce je već bilo nisko kada su prešli preko poslednje livade i zastali ispod drveća na obali jezera. Voda tu beše zarobila svetlost i pretvorila se u vatrenu površinu od jedne milje u prečniku; jato malih divljih gusaka zalepeta iz rogoza. "Možemo ovdi sačekati", reče Hjudži, skliznu na tle i stade da trlja butine. "Uf", iskrivi on lice u grimasu, "jadan moja stara leđa!"
     Holger takođe sjaha, osećajući i sam izvesne posledice. Nije imalo svrhe da sapinje pitomog Papijona; napravio je samo petlju na kraju uzde i at poče zadovoljno da pase. "Uskoro će dođe, verovatno je", gunđao je Hjudži. "Ovdi njeno jedno gnezdo okolo. Al' dok čeknemo, momak, možemo se osvežimo."
     Holger shvati poruku i izvadi pivo. "Još mi nisi rekao ko je 'ona'", primeti on.
     "To Alijanora, labud-devojka." Pivo je klokotalo niz patuljkovo grlo. "Juri ovamo-onamo kroz šumu, a ponekad zađe i u Srednji svet, i stanovnici joj prenose govorkanje. Jer, ona je nami draga prijateljica. Aaaah! Možda je Majka Gerda i veštica, ali nema njoj ravno u spravljenje piva!"
     Papijon iznenada zanjišta. Okrenuvši se, Holger ugleda, u pravcu jezera, neko dugačko obličje prošarane žute kože. Leopard! On izvuče i podiže mač pre nego što je toga i postao svestan.
     "Ne, ne, stan'der." Hjudži pokuša da ga uhvati za ruku, ali, ne uspevši da se dovoljno istegne, zadovolji se time da ga uhvati za noge. "Dolazi u miru. Neće ti niš', ako ne probaš niš' zlo protiv labud-devojka."
     Leopard zastade, sede, i nastavi da ih promatra hladnim ćilibarskim očima. Holger vrati sečivo u korice. Koža ga je peckala od znoja. Upravo kada je ova divljina počela da mu postaje poznata, moralo se dogoditi nešto slično.
     Iznad glava zalepetaše nečija krila. "To j' ona!" povika Hjudži. On stade da skače unaokolo, mlatarajući rukama. "Zdravo, zdravo, siđi ovdena!"
     Lepećući krilima, labud se spusti na metar udaljenosti. Bio je to najveći labud koga je Holger ikada video. Večernja svetlost zlatasto mu se presijavalo po perju. On nesigurno zakorači napred, pitajući se kako da se predstavi jednom labudu. Ptica, međutim, zamlatara krilima i stade se povlačiti.
     "Ne, ne, ne plaš' se, Alijanora." Hjudži se u tren oka nađe između njih. "On hrabar je vitez, i 'oće da popriča s tebe."
     Labud zastade, uhvati ravnotežu, raširi krila i prope se na prste. Telo mu se izduži, vrat smanji, krila suziše... "Isuse Hriste!" povika Holger i prekrsti se. Pred njim je stajala žena.
     Ne, već devojka. Nije mogla imati više od osamnaest godina: bila je visoka, vitka, mlada, gipka, preplanula, sa kosom boje medi puštenom preko ramena, krupnim sivim očima, sa nekoliko pegica na drskom prćastom nosiću, sa ustima širokim i nežnim... Baš je bila lepa! Gotovo ne razmišljajući, Holger odveza trake ispod brade, skinu kacigu i kapu i nakloni joj se.
     Stidljivo mu je prišla, trepćući dugačkim tamnim trepavicama. Na sebi je imala samo kratku tuniku, bez rukava, koja je pratila liniju njenog tela i koja kao da je bila istkana od belog perja; njena bosa stopala nečujno su se kretala po travi. "To j' li si ti, Hjudži", reče ona, jasno oponašajući Hjudžijevo vrskanje svojim mekim kontraaltom. "Dobro doš'o. I vi, ser viteže, jer ste prijatelj mog prijatelja."
     Leopard čučnu, mahnu repom i uputi Holgeru podozriv pogled. Alijanora se osmehnu i ode da zver pošašolji ispod brade. Ona joj se očeša o noge, predući poput dizel-motora.
     "Ovaj dugačak momak ser Holger ima biti", važno objavi Hjudži. "I, k'o što vidiš, prijatelj, ovo ovdi ti je labud-devojka u ličnost. 'Oćemo l' da večeramo?"
     "Ovaj..." Holger je nastojao da nađe prave reči. "Zadovoljstvo mi je što sam vas upoznao, gospo." Veoma je pazio da je formalno oslovi; stajala je sramežljivo pred njim, ali je leopard i dalje bio prisutan. "Nadam se da vas nismo uznemirili."
     "Oh, ne", osmehnu se ona i opusti. "Zadovoljstvo je za mene... Retko viđam ljude, galantne vitezove." U glasu joj se nije osećala ni najmanja koketerija; jedino je pokušavala da, kako priliči, odgovori na njegovu ljubaznost.
     "Ah, 'ajd da jedemo", zabrunda Hjudži. "Moj stomak mi se tare od kičmu."
     Seli su na ledinu. Alijanorini zubi kidali su tvrdi crni hleb koji joj je Holger ponudio isto onako lako kao i patuljkovi. Niko nije ni reč progovorio dok nisu završili, a u međuvremenu sunce se našlo na obzorju, dok su se senke izdužile kao sam svet. Tada Alijanora pogleda Holgera pravo u oči i reče: "Traži vas neki čovek, ser vitez. Saracen. Je l' on vaš je prijatelj?"
     "Šta, Sa... Saracen?" Holger škljocnu vilicama. "Ne. Ja sam ovde stranac. Ne znam ni jednu takvu osobu. Mora da ste se prevarili."
     "Može bit'", oprezno odvrati Alijanora. "Šta vas je onda dovelo amo, k meni?"
     Holger joj objasni svoju muku - da li da veruje veštici ili ne. Devojka se namršti, i između vodoravnih tamnih veđa pojavi joj se bora. "Bojim se da vam to ne umem kaz'ti", promrmlja ona. "Al' uputili ste se u mračno društvo, ser vitez. Majka Gerda nije dobra duša, a svi znadu i kako je prevrtljiv vojvoda Alfrik."
     "Znači, mislite da će biti bolje da ne odlazim kod njega?"
     "Ne znam vam kaz'ti." Delovala je nekako uznemireno. "Ne znajem ništa o uzvišenim iz Vilinzemlje... Poznajem samo nekolicinu među nižem sloju u Srednji svet, neke kobolde i nissere, jednu il' dve otrovne gljive, i tako to."
     Holger trepnu. Evo ga opet. Samo što je počeo da zamišlja da je pri zdravoj pameti - mada je situacija bila neverovatna - a onda su se ponovo otkačili i stali da razgovaraju o natprirodnom kao da je deo svakodnevnog života.
     E pa... možda i jeste, ovde. Prokletstvo, pa upravo je video labuda kako se pretvara u ljudsko biće. Opsena ili ne, znao je da tako nešto nikada ne bi mogao videti u vlastitom svetu.
     Prvobitni šok i unutrašnja otupljenost koju je to izazvalo polako su čileli. Počeo je da shvata, čitavim svojim bićem, koliko je daleko od kuće, i kako je usamljen. On stisnu pesnice, uzdržavajući se da ne opsuje ili zaplače.
     Da bi uposlio um, on upita: "Šta je bilo sa tim Saracenom?"
     "Oh, on." Devojka se zagleda u sjaj jezera u sumraku. Laste su tamo uzletale i obrušavale se, sred ogromne tišine. "Nisam ga lično videla, ali šume pune su priča, krtice o njima mrmljaju u svojim jazbinama, jazavci ih prepričavaju ostalima; zatim ih preuzimlju vodomari i vrane i svima objavljuju. I tako sam čula da već nedelja mnoga, usamljeni ratnik, koji po odeći i liku mora bit' Saracen, jaše po ovi' predeli raspitujući se o 'rišćaninu vitezu za kog veruje da je blizu. Nikom nije rek'o zašto traži taj čovek, ali kako ga Saracen opisiva, to si ti: plavokosi div na crnom konju, koji nosi oružje..." Ona skrenu pogled put Papijona. "Ali, vaš štit je pokriven. On priča o takvom na kome su tri srca i tri lava."
     Holger se ukoči. "Ne poznajem nikakvog Saracena", reče on. "Ovde ne poznajem nikoga. Dolazim iz veće daljine nego što možeš i shvatiti."
     "Da to nije neki tvoj neprijatelj, koji traži te da pogubi te?" upita Hjudži zainteresovano. "Il' može bit' kaki prijatelj?"
     "Kažem ti da ga ne poznajem!" Holger odjednom shvati da viče. "Izvinite. Potpuno sam na suvom."
     Alijanora razrogači oči. "Na suvom? Oh, aha." Ona se slatko zakikota. "Lepa fraza."
     Negde u dubini uma, Holger pribeležio tu činjenicu za buduću upotrebu; klišei njegovog sveta ovde su izgleda prolazili kao novoskovane mudrosti. Ali, uglavnom je bio zabavljen razmišljanjem o Saracenu. Ko je on, do đavola? Jedini musliman koga je ikada poznavao bio je onaj bojažljivi naočarko, mali Sirijac, tamo na koledžu. Taj ni pod kakvim okolnostima ne bi hodio unaokolo ovako opremljen!
     On, Holger, mora da se našao na konju i sa opremom čoveka koji, igrom slučaja, podseća na njega. To bi moglo predstavljati i te kakvu nevolju. Nema svrhe tražiti tog ratnika Saracena. Sasvim sigurno da nema.
     Odjednom ga preplavi nihilističko osećanje očaja. "Idem u Vilinzemlju", reče on najzad. "Izgleda da nemam izbora."
     "Opasno mesto to je za smrtnike", ozbiljno primeti Alijanora. Ona se naže prema njemu. "Na čijoj ste vi strani - Red il' Haos?"
     Holger je oklevao. "'Ajde, ne bojite se", podstače ga ona. "Ja sam u dobri odnosi sa većinom bića."
     "Pretpostavljam da sam na strani Reda", odvrati on lagano, "mada ne znam baš ništa o tom ratu... ni o ovoj zemlji."
     "To i mišljah", primeti Alijanora. "E pa, i ja sam ljudsko biće, i mada su često sluge Zakona pijani grubijani, mislim da mi se nji'ova stvar više dopada od Haos. I zato idem s vami. Može se zbidne da vam pripomognem u Srednjim svetu."
     Holger poče da se buni, ali ona podiže svoju vitku ruku. "Ne i ne, dosta o tom. To za mene nije nikaki rizik, ja umem da letim. I..." Ona se nasmeja. "A može da ispadne i prava vesela pustolovina, mislim, da!"
     Spuštala se noć, sa zvezdama i rosom. Holger prostre ćebe s namerom da se u njega umota i tako spava, dok se Alijanora udalji rekavši da će radije noć proboraviti u drvetu. Čovek je ležao budan dosta dugo, posmatrajući sazvežđa. Bile su mu poznate; tamo gore nalazilo se pozno letnje nebo severne Evrope. Ali, koliko daleko mu je bio dom? I da li su razdaljine imale bilo kakvo značenje?
     Seti se, potom, da se, kada se ono Alijanora pretvorila u ljudsko biće, i ne razmišljajući prekrstio. Nikada do tada ne beše to učinio. Da li je to bio samo uticaj ovog srednjovekovnog okruženja, ili deo nesvesnih umeća, kao što su to bili jezik, jahanje, i sam Gospod zna šta još, koje je na neki način stekao? Čovek zaista mora biti samotan stvor, kada čak ni sebe ne poznaje.
     Ovde nije bilo komaraca. Male molitve se isplate. Mada, jedan ili dva baš bi mu bili dobrodošli, koliko da ga podsete na dom.
     Konačno je zaspao.