18.

     Dve noći proveli su kod seljaka. Budući da baš nije bio brz na jeziku, niti je umeo da na licu mesta smišlja uverljive pojedinosti, Holger je bio prinuđen da govori što je manje bilo moguće, kako se ne bi odao pred Karahueom. Ali je zato Saracen bio razgovorljiv za obojicu - bio je vrcav, galantan, i sve je više vremena posvećivao devojci. To je, opet, Holgera teralo u još mračnije ćutanje. Pokušavao je da potisne ljubomoru - najzad, kakva je on prava imao na nju? - ali mu se ona odmah vraćala.
     Trećeg dana ostavili su za sobom puteve, polja i kuće. Tu noć proveli su u kolibi jednog pastira, koji im je ispričao neke jezovite priče o divljim pljačkašima, i, još gore, o trolovima koji ponekad dolutaju čak ovamo, u blizinu doline. Njegova je koliba, ukoliko se izuzmu sela ljudoždera, bila poslednje ljudsko stanište na njihovom putu.
     Ponovo su krenuli u planine, strmije i više od onih na istoku, i Alijanora im je objasnila da se nalaze u podnožju titanskog venca Jotun. "A iza njih nema ništa neg' samo hladnoća, mrak i led, osvetljeni severnim svetlima, jer to je dom od divova."
     Njihov cilj više nije bio tako daleko; nalazio se na jednom platou, ispod samih planinskih visova. Ali, i do njega će im biti potrebno najmanje nedelju dana, kroz i te kako težak predeo.
     Jahali su između gromada koje behu izbrazdali glečeri i preko grebenova izjedenih od vetra, penjući se sve više i više uz dugačke padine, iznad litica oštrih poput brijača i kroz tako uske klance da u njima gotovo da i nije bilo svetlosti. Šume su se bile proredile i ustupile mesto retkim skupinama spletenih, zakržljalih hrastova; unaokolo je rasla retka i kruta trava; vazduh je danju bio svež a noću hladan, dok su oblaci jurili preko bledog sunca i gorko blistavih zvezda. Često su morali da prelaze potoke koji su se, uz huku, spuštali sa planinskih vrhova, i sve što su njihove životinje mogle da učine bilo je da zapnu kako se ne bi udavili. Hjudži, čije kratke noge jedva da su dosezale ispod zavežljaja na kojima je jahao, bio je jedini koji se nije smočio. Dovikivao bi im šaljive primedbe, kao: "Ukrcavajte se!" i "Spuštaj krmeni jarbol!" što baš nije nailazilo na topao prijem. Karahue je šmrcao i kijao i maštovito proklinjao vreme (poricao je da ova zemlja uopšte ima klimu), ali se nije odvajao od ostalih.
     "Kada se vratim kući", reče on, "ležaću na suncu ispod narandžinih cvetova. Robinje će mi svirati i ubacivati mi zrna grožđa u usta. Ali, kako bih ostao čio, radiću vežbe: dva puta dnevno mrdaću prstima. Posle nekoliko meseci umoriću se od toga i krenuti u novi viteški poduhvat: da kažemo, do najbliže kafane."
     "Kafa", uzdahnu Holger. Već mu je ponestajalo i Anrihovog duvana, ili šta god da je bilo ono što mu ovaj beše dao.
     Alijanora se s vremena na vreme pretvarala u labuda i letela ispred njih da proveri put. Kada je nestala s vidika, četvrtog dana koji su provodili u divljini, Karahue se zagleda u Holgera s neuobičajenom ozbiljnošću. "Uprkos njenom ukusu što se odeće tiče", reče on, "to je devojka kakva se retko može naći."
     "Znam", klimnu glavom Holger.
     "Oprostite mi na drskosti, ali Bog mi je dao oči da njima gledam. Ona nije vaša ljubavnica, je li tako?"
     "U pravu ste. Nije."
     "Tim ste veća budala."
     Holger nije mogao to da porekne. Verovatno je bilo tačno.
     "To mu gi i ja govorim, i govorim i govorim", zabrunda Hjudži. "Od čudna ste ga vi vitezovi sorta. Preći će celi svet da spasi neki curetak, a onda ne zna šta d' uradi s njoj, te gi vrati kući i mož'biti izmoli malo traka za kosu koju nosi ondak na rukav. Pravo gi je čudo da nji'ova sojta još nije izumrla."
     Alijanora se vrati pred sumrak. "Vid'la sam crkvu izdaleka", podnese ona izveštaj. "Takođe sam vid'la, al' bliže nama, dva utvrđenja divljaka, sa lobanje nasađene na motke svuda unaokolo i nji' uskomešane k'o da se spremaju za rat."
     "I spremaju se", klimnu glavom Holger.
     Alijanora se namršti. "Ispitala sam put za nas kroz jedan tesnac koji vodi na pustopoljinu. U blizini nema stanište, biće zato što jedan trol živi u neko od obližnjih pećina. Ipak nas neki nji'ov lovac - a idu u lov nadaleko - može ugledati i pozvati ostale da nas u'vate radi našeg mesa."
     "Ha, tužan kraj za jednog smelog viteza, da završi ispržen u vlastitom oklopu", primeti Karahue, iscerivši se. "Mada mislim da bismo ser Rupert, Hjudži i ja bili tvrdi, za razliku od vaših lepih, mekih udova."
     Alijanora se smeteno osmehnu i pocrvene. Karahue uze njenu ruku u svoju. "Da biste izbegli ono najgore", reče on ozbiljno, "vi morate odleteti i ne obazirati se na nas. Svet lako može da ostane bez dvojice od našeg soja, ali bez vas, kada ga više ne biste osvetljavali, postao bi zaista turobno mesto."
     Ona odmahnu glavom, jezik joj se veza, i ne izvuče odmah ruku. Ovaj momak, pomisli Holger, ume da dela. On sam nije umeo da nađe prigodne reči, a nije više mogao ni da ga sluša. I tako odjaha napred, dok mu je raspoloženje iz časa u čas postajalo sve mračnije. Karahue nije zašao u tuđe lovište, govorio je samom sebi; najzad, on sam nije se baš trudio. Ipak, zar taj momak nema ni malo pristojnosti? A ima li i Alijanora uopšte pameti, kad sebi ne postavlja neka pitanja? Ali, kako bi i mogla? Nikada ranije nije bila izložena ničem sličnom. I najotrcanije laskanje uzela bi kao suštu mudrost i iskreno osećanje. Prokleta mu duša, Karahue nije imao prava da na taj način puca u glinenog labuda! Pored toga, na putovanju koje je u toj meri bilo opasno, niko nije imao prava da... da... Oh, neka sve ionako ide do đavola!
     Uveče su se zatekli u jednoj blagoj udolini. Ispred njih su se uzdizale padine uz koje će sutra morati da se uspnu, stena za stenom sve do udaljenog crnog i nazubljenog grebena što se isticao naspram neba. Ali u ovoj udolini slapovi su se penili jureći preko stenja od plavog škriljca i uranjajući u jezero, zarumenjeno od zalasku sunca. Bliža obala bila je niska i mirna. Jato divljih pataka gačući se podiže u vis kada su se ljudska bića približiše, a zatim se spusti na suprotnu obalu, otprilike milju odatle. Ponovo svuda zavlada tišina.
     "Nadala sam se da možemo stići do ovog jezera", reče Alijanora. "A ako preko noći postavimo nekol'ko udica, mož'mo da spremimo i bolji doručak neg' što su usoljena svinjetina i dvopek."
     Hjudži zavrte svojom velikom čupavom glavom. "Ne znam, curo. Sva ova zemlja miriše na zlo, ali ovaki smrad k'o ovdi nikada nisam sreo."
     Holger udahnu povetarac izmešan sa vlažnim mirisima zelenila. "Meni izgleda u redu", reče on. "Ionako ne možemo da zaobiđemo jezero pre no što padne noć."
     "Mogli bismo da se vratimo uzbrdo i tamo podignemo logor", primeti Karahue.
     "Da se vraćamo dve milje?" frknu Holger. "Uradite tako ako želite, gospodine. Ja se ne plašim da spavam ovde."
     Saracen pocrvene, i ujede se za jezik kako mu ne bi ljutito odgovorio. Alijanora, pak, pohita da prekine tišinu, uzviknuvši: "Pogledajte, eno tamo jedno lepo suvo mesto."
     Šljapkali su po mahovini natopljenoj poput kakvog sunđera. Iznad njih uzdizala se jedna velika stena, strme strane bile su joj prošarane mahovinom, zaravnjen vrh prekriven zemljom iz koje je nicala kratka debela trava. Uvenuli grm, u samom središtu, bio je spreman za potpalu. Alijanora raširi ruke i reče: "Ovo kao da je spremljeno za nas."
     "I jeste", progunđa Hjudži. Niko se, međutim, na to ne obazre, i on dobi zadatak da nacepa drva sekirom koja se nalazila u zavežljaju na mazgi, dok su muškarci postavljali zaštitni krug i brinuli o životinjama. Sunce je bilo zašlo ispod visija na zapadu, ali taj deo neba i dalje je ostao grimizan, kao da divovi behu tamo zapalili vatru.
     Alijanora, pak, odjednom odskoči od plamena koji je sama užegla. "Dok se vatra malo razgori", reče ona, "idem da postavim udice."
     "Ne, ostanite ovde, preklinjem vas", reče Karahue. On sede prekrstivši noge i veselo podigavši ka njoj svoje lepo tamnoputo lice. Nekako mu je bilo pošlo za rukom da mu tokom ovog teškog putovanja živopisna odeća ostane gotovo savršeno čista.
     "Ali, zar ne biste voleli malo sveže ribe?"
     "Svakako. Međutim, to je bezvredno u poređenju sa još jednim satom, ovog ionako suviše kratkog života, provedenim u društvu neviđene lepote."
     Devojka okrenu glavu. Holger vide da joj je rumenilo oblilo lice i grudi. Ali, još je bio svesniji njenih mladih oblina ispod labuđe tunike, sivozelenih očiju, mekih usana i lepršavih ruku. "Ne", prošapta ona. "Nisam s'vatila šta 'oćete reći, ser Karahue."
     "Sedite, i ja ću se potruditi, koliko sam to u stanju, da vam objasnim." On blago lupnu po ledini pored sebe.
     "Ovaj... ovaj..." Ona uputi Holgeru zamagljen pogled, ali ovaj samo zaškrguta zubima i okrenu joj leđa. Krajičkom oka, ipak, primetio je da se pridružila onom drugom. Saracen je mrmljao:

     Uzvišeno jest' da lutalica vitez
     Hrli hrabro, premda izgledi su mali
     I sam nije u čas kad koplja bojna
     Uzdignuta blješću, pa u bici se lome:
     Jer kad zlatne zvezde dneva sjaj sagori
     Srce mu zaigraće tek ako nadat' se mogne,
     Uzvišeno jest' da lutalica vitez
     Hrli hrabro, premda izgledi su mali.
     I tako, pošto jedinstvenost divna vaša
     Posve je pogledom slatkim dušu mi zanela
     Ja ištem i više neg' deset krajina francuskih
     Tren još jedan s vama, da vas gledam;
     Uzvišeno jest' da lutalica vitez
     Hrli hrabro, premda izgledi su mali.

     "Oh", zamuca Alijanora, "ja, ja, ja ne znam šta da kažem."
     "Ne morate ništa reči, najlepša od svih gospi", odvrati on. "Samo budite."
     "Ja ću postaviti udice", zakevta Holger, i zgrabivši ih stade se spuštati niz stenu. Vrat ga je boleo od naprezanja da se ne osvrne.
     Kada je nestao s vidika među trstikom, obuća i pantalone bili su mu skroz mokri. Ali, briga nju hoće li on dobiti upalu pluća! Oh, prestani da sažaljevaš sam sebe! Ako se Alijanori dopadne taj ljigavac, Holger je trebalo da krivi samo sebe samog. Odbio ju je, nije li tako? Premda, i okolnosti su krive što je to učinio. Kakvo prljavo poigravanje s jednim muškim!
     Svojim nožem šibao je po biljkama. Izuzimajući opasač sa bodežom, bio je posve nenaoružan; svoje teško oružje bio je odložio dok su podizali logor. Isto je bio učinio i Karahue; međutim, Holgeru je nedostajala Saracenova elegancija; bio je blatnjav, znojav i izgužvan. Čak više nije imao ni vlastito lice. Nije čudo što Alijanora... Ali, šta mu je ona značila? Trebalo bi da mu bude milo ako nađe nekoga ko će mu je skinuti s vrata. Ti prokleti zavodnici!
     On izbi na ivicu jezerca. Prostiralo se sasvim mirno ispod crnih stena, purpurnog neba na istoku, gde su visili mesec i jedna zvezda, i sumornog crvenila na zapadu. Svetlost zalaska sunca kao da beše posula površinu vode krvlju, ali tako tananin odbljescima da je mogao da oseti tamu ispod. Trska je podrhtavala i šumila; Holgerovo šljapkanje bilo je zaprepašćujuće glasno. Žabe iskočiše iz stare klade koja se bila nasukala na obalu. On rasplete uzice po njoj i poče da kači kukice sa komadićima mesa.
     Odjednom oseti kako ga prožima hladnoća, izjedajući ga iznutra i nagoneći ga da zadrhti. Prsti su mu bili nespretni, i morao je da čkilji pri sve slabijoj svetlosti kako bi video udicu. A mogao sam ovog trenutka biti u Avalonu, pomisli on. Ili, čak, pakla mu, ispod vilinbrda sa Meriven. Zar ta primitivna labuđa bludnica ne zna šta mi radi, šetkajući se unaokolo napola gola? Sotona ionako sve žene uzima pod svoje. One imaju samo jednu svrhu na ovom svetu. Jude mu, nema sumnje da je bar Meriven poslužila toj svrsi.
     Ruka mu skliznu i udica mu se zari u prst. On je izvuče bogohulno opsovavši, pa izvadi čelični bodež i zari ga u kladu, jer je osećao neodoljivu potrebu da ga u nešto zabode.
     A onda se zaori smeh nalik na žubor slapa. On se osvrnu oko sebe i na čas ugleda neko belo obličje kako se uzdiže iza njega. Trenutak potom, ruke su mu bile sputane iza leđa. Nečija ruka ga uhvati oko vrata i on oseti kako se izvija unazad i pada. Jezero se malo potom sklopi nad njim.