27. GUBAVAC

     Vriska se pela, postajala sve glasnija kako je bila napetija i bolnija. Osećao je kako mu razara barijere razumevanja, menja mu teren postojanja. Najzad mu se učini da je udario u nju; pao je na nju kao sa velike visine, tako da se razbio na njenoj neumitnoj površini. Trgao se od siline udarca. Kada je shvatio da ponovo nepomično leži, mogao je da oseti kako mu neka čvrstina hladno pritiska lice i grudi.
     Postepeno je uvideo da je površina vlažna, lepljiva. Mirisala je na usirenu krv.
     Taj opažaj prenese ga preko granice. Otkrio je da može da pravi razliku između ravnog, gorkog, nepodnošljivog pištanja spolja i nepravilnog bola u sopstvenoj glavi. Uz agoniju napora, pokrenu jednu ruku da obriše slepljenu krv iz očiju. Onda ih je mučno otvorio.
     Vid mu uplovi u žižu poput gadno umazanih sočiva, ali posle izvesnog vremena počeo je da razaznaje delove okoline. Bilo je mnogo bezdušnog, žutog svetla. Noge sofe počivale su nekoliko stopa postrance, naspram debelog, odbrambenog tepiha. Ležao je prućen na podu pokraj stočića za kafu kao da je pao sa pogrebne platforme. Levom rukom stezao je nešto tvrdo uz uvo, nešto što je okrutno vriskalo.
     Kada je pokrenuo ruku, otkri da drži telefonsku slušalicu. Iz nje je dopiralo vriskanje - prodorno ječanje prekinute veze. Sam telefon ležao je na podu neposredno izvan domašaja.
     Dugi, otupeli trenutak minuo je pre nego što se dovoljno opovratio da se upita pre koliko vremena je Džoana spustila slušalicu.
     On zaječa, otkotrlja se na stranu i diže pogled prema zidnom satu. Nije mogao da pročita vreme; oči su mu i dalje bile previše zamućene. Ali kroz jedan prozor video je prvo svetlo nelagodne zore. Bio je bez svesti pola noći.
     Digao se na noge, a zatim se ponovo zgrčio dole dok mu je bol odzvanjao glavom. Plašio se da će ponovo izgubiti svest. Ali posle izvesnog vremena, buka se raščisti, nestade u opštem pištanju telefona. Bio je u stanju da se digne na kolena.
     Tamo je zastao, obazirući se po kontrolisanoj urednosti dnevne sobe. Džoanina slika i njegova šoljica kafe stajali su upravo tamo gde ih je ostavio na stolu. Udar njegove glave o ivicu stola nije čak ni prosuo kafu.
     Utočište poznatog mesta ne pruži mu utehu. Dok je pokušavao da se usredsredi na namernu urednost sobe, pogled mu je neprekidno klizio nazad prema krvi - suvoj, gotovo crnoj - koja se usirila na tepihu. Mrlja mu je narušavala bezbednost poput čira. Da se skloni od nje, sabrao se i digao na noge.
     Soba poče da se okreće oko njega kao da ga je uhvatila vrtoglavica, ali on se zadrža na postavljenom naslonu sofe i trenutak potom već je povratio najveći deo ravnoteže. Pažljivo, kao da se plaši da ne uznemiri demona, vratio je slušalicu na ležište, a zatim duboko uzdahnuo kada je pisak odsečen iz vazduha. Jeka je nastavljala da mu zvoni u levom uvu. Remetila mu je ravnotežu, ali ju je on prenebregao najbolje što je umeo. Poče da ide po kući kao slepac, da se probija od oslonca do oslonca - od sofe preko dovratka do radnog stola kuhinje. Onda je morao da napravi nekoliko koraka bez oslonca da stigne do kupatila, ali uspeo je da pređe to rastojanje bez pada.
     Oslonio se na lavabo i ponovo zastao.
     Kada je povratio dah, automatski je pustio vodu i nasapunjao ruke - prvi korak obreda čišćenja, ključni deo njegovih odbrana protiv povratka u nekadašnje stanje. Izvesno vreme trljao je ruke ne dižući glavu. Ali najzad pogleda u ogledalo.
     Prizor sopstvenog lica zaustavi ga. Piljio je u sebe bolnim, izmučenim očima i prepoznao lice koje je izvajala Elena. Nije stavila ranu na čelo svoga kipa, ali posekotina je samo upotpunjavala sliku koju je napravila. Video je svetlucanje kosti kroz usirenu krv koja mu je zacrnela čelo i obraze, proširila se oko očiju, naglašavala ih, zasenjivala užasnim nagoveštajima. Rana i krv na sivom, mršavom licu učiniše da liči na lažnog proroka, izdajnika sopstvenih najlepših snova.
     Elena! - jeknu hrapavo. Šta sam učinio?
     Nesposoban da istrpi pogled na sopstveni lik, on se okrenu i otupelo zagleda po kupatilu. U fluorescentnom osvetljenju, porcelan kade i hromirani metal njene opasne opreme blistali su kao da nemaju nikakve veze sa plačem. Prazna površina kao da im je tvrdila da su bol i gubitak nestvarni, nebitni.
     Piljio je dugo u njih, odmeravao im prazninu. Onda je othramao iz kupatila. Mračno, odlučno, ostavio je čelo neočišćeno, nedirnuto. Nije se odvažio na poricanje uptužbe ispisane po njemu.