17. TULOVA PRIČA

     Trojevo srce uzdrhta i poče snažno da bije. Tul! Osećao je kako mu bilo udara u slepoočnicama. Korikov pohod! Posle šoka Runikovih novosti, potisnuo je sve misli o džinovima, odbijao da dopusti sebi da misli na njih. Usredsredio se na rat, usredsredio na ono gde je nešto mogao preduzeti. Ali sada mu se misli uskomešaše. Džinovi!
     Gotovo smesta poče da računa. Nije ga bilo u Veselkamenu dvadeset pet dana. Pohod prema Primorju krenuo je osamnaest dana pre toga. Bilo je to gotovo dovoljno vremena, gotovo dovoljno. Džinovi nisu mogli da putuju toliko brzo kao krvni gardista na Ranihinu - ali sigurno nisu daleko zaostali. Sigurno...
     Troj je shvatao kako je Tul došao ovamo. Imalo je smisla. Ostali krvni gardisti vodili su džinove, a Tul je pošao ispred njih da javi ratovniji da je pomoć na putu. Sa ratom u Domaji i poglavarem Kletnikom koji maršira, džinovi ne bi pošli za Veselkamen, uopšte ne bi išli prema severu. Pošli bi južno, oko Sarangravske Ravnice ako već ne kroz nju. Krvna garda poznavala je Trojev ratni plan; znala bi šta treba da učini. Našla bi trag vojske poglavara Kletnika iznad Domajinog Sunovrata južno od Planine Groma i sledila ga - pored Morinmosa, kroz dolinu Mithila, a potom jugozapadno prema Usudovom Pribegu. Nadali bi se da napadnu pozadinu poglavara Kletnika tokom bitke kod Pribega. A Tul, pokušavajući da obiđe vojsku poglavara Kletnika u potrazi za ratovnijom, prirodno bi krenuo južno da zaobiđe Venac Južnika prema Usudovom Pribegu. Ta trasa dovela bi ga gotovo na prag kamendola Mithil. Sigurno...!
     Kada se Tul popeo sa stepeništa i kročio na Vidikovac, Troj je bio toliko željan da čuje vesti da je preskočio sva uvodna pitanja. "Gde su?" reči su mu izletale toliko brzo da jedva da je mogao da ih uobliči. "Koliko su daleko iza tebe?"
     U nejasnoj svetlosti oblučka, nije mogao da razazna Tulovo lice. Ali video je da ga krvni gardista ne gleda. "Poglavaru", reče Tul, "zadužio me Korik da prenesem vesti vrhovnoj poglavarki. Uz Šula i Vejla zadužio me je..." Na trenutak, ravni glas mu se zagrcnu. "Ali krvna garda u kamendolu rekla mi je da je vrhovna poglavarka otišla u Zapadnik planine sa Amokom. Moram preneti vesti tebi. Hoćeš li ih saslušati?"
     I pored uzbuđenja, Troj oseti nešto neobično u Tulovom tonu, nešto što je zvučalo poput bola. Ali nije mogao da čeka objašnjenje za to. Pre nego što je poglavar Mhoram mogao da odgovori, Troj ponovi: "Gde su oni?"
     "Oni?" reče krvni gardista.
     "Džinovi! Koliko su iza tebe?"
     Tul se namerno okrete od njega da se suoči sa Mhoramom.
     "Saslušaćemo te", reče Mhoram. Glas mu je bio napet od užasa, ali je govorio čvrsto, bez oklevanja. "Ovaj rat je u našim rukama. Govori, krvni gardisto."
     "Poglavaru, oni... nismo mogli... džinovi...." Iznenada, uobičajene ravnodušnosti nestade iz Tulovog glasa. "Poglavaru!" Reč je odzvanjala bolom toliko oštrim da ga krvni gardista nije mogao zatomiti.
     Njegov zvuk zapanji Troja. Bio je naviknut na osobeni, tuđinski nedostatak osećanja svih krvnih gardista. Odavno je prestao da očekuje da izraze ono što osećaju - bukvalno je zaboravio da čak imaju osećanja. A nije bio spreman za bol; toliko je predviđao dobre vesti da je gotovo mogao da ih okusi.
     U trenutku, pre nego što su bilo on ili poglavar Mhoram mogli išta reći, uopšte reagovati, Terel pođe prema Tulu. Izmahnuvši tako hitro da je Troj jedva video udarac, on udari Tula preko lica. Udarac teško odjeknu u praznom vazduhu.
     Tul se smesta ukoči, stade mirno. "Poglavaru", poče ponovo, sada bezizražajno poput noći, "sa Šulom i Vejlom bio sam zadužen da prenesem vesti vrhovnoj poglavarki. Pre zore dvadeset četvrtog dana pohoda - u zoru posle mladog meseca - napustili smo Koerkri i pošli prema jugu, kao što nas je Korik zadužio, ne ne bismo li zatekli vrhovnu poglavarku u borbi kraj Usudovog Pribega. Ali zbog probuđenog zla bili smo prisiljeni da putujemo peške oko Sarangrava i na taj način je otišlo dvanaest dana. Prišli smo preblizu Lomnik Bregovima i Vejl i Šul padoše kao žrtve izviđača i branilaca Izopačenja. Ali ja sam izdržao. Sa Ranihinom utekoh do Domajinog Sunovrata i Gornje Zemlje, po tragu vojske Izopačenja. U pokušaju da je obiđem, jahao sam kroz bregove do Venca Južnika i na taj način stigao na domet dovikivanja od kamendola Mithil - tih osam dana Ranihin je trčao bez odmora.
     Poglavaru...", on ponovo zamuca, ali je smesta ponovo ovladao sobom. "Moram ti govoriti o pohodudo Primorja i zlom usudu koji je zadesio Lelej."
     "Slušam te", reče Mhoram bolno. "Ali oprosti mi - moram sesti." Poput starca, spustio se niz žezlo da bi seo leđa oslonjenih na zid ograde. "Nedostaje mi snage da stojim pred takvim vestima."
     Tul sede naspram poglavara sa druge strane kotlića sa oblučkom, a Troj takođe sede, kao da ga je Tulov pokret prisilio na to. Poslednji ostaci vida bili su mu prikovani za krvnog gardistu.
     Trenutak potom Mhoram reče: "Runik nas je stigao u Trotgardu. Govorio nam je o Hoerkinu i poglavarki Šetri, kao i o zlokotu Sarangrava. Nema potrebe da ponovo pričaš o tim stvarima."
     "Vrlo dobro." Tul se okrete poglavaru, ali lice mu je bilo zaklonjeno tamom. Troj nije mogao da mu vidi oči; činilo se da nema očiju, usta, niti ikakvih crta lica. Kada poče pripovest, glas kao da mu je bio glas slepe noći.
     Ali govorio je svoju priču jasno i sažeto, kao da ju je mnogo puta ponavljao tokom putovanja od Primorja. A dok je govorio, Troj se priseti da je reč o najmlađem krvnom gardisti - haručaiju, ne starijem od samog Troja. Tul je došao u Veselkamen da zameni jednog od krvnih gardista koji je poginuo tokom pokušaja poglavara Mhorama da izvidi Lomnik Bregove. Zbog toga je još bio svež pod zavetom. Možda je to objašnjavalo neočekivano iskazivanje osećanja i sposobnost da pripoveda priču na način koji su slušaoci mogli razumeti.

     Posle smrti poglavarke Šetre i krvnog gardiste Cerina, u Sarangravskoj Ravnici čitavog toga dana padala je kiša. Bila je hladna i neumitna i škodila je pohodu, jer poglavar Hirim se razboleo od rečne vode koju je progutao, a kiša mu je pogoršavala bolest. Krvni gardisti nisu je mogli olakšati - nisu mu mogli pružiti ni topline, ni skloništa. U prevrtanju splava izgubljeni su svi pokrivači. A smrdljiva voda Putnikovog Tesnaca učinila je još štete; pokvarila je svu hranu izuzev one koja je držana u čvrsto zatvorenim posudama; uništila je lilianrilske štapove, tako da više nisu mogli da gore naspram kiše; čak je obojila i odeću, tako da su odora poglavara Hirima i odeća krvne garde postale crne.
     Pre kraja dana poglavar više nije imao snage ni da pokreće splav ni da upravlja njime. Groznica mu je ispunila oči, a usne mu postaše modre i drhtave od hladnoće. Sedeo je u središtu splava i grlio žezlo kao da hoće da se ogreje.
     Tokom noći počeo je da bunca.
     Glasom koji se penio kroz vodu što mu se slivala niz lice, govorio je o sebi kao o neprijatelju i mučitelju, naizmenično se proklinjao i molio. Povremeno je plakao poput deteta. Delirijum beše surov prema njemu, ponižavao ga je kao da je beskoristan i bez ikakve vrednosti. A krvna garda nije mogla učiniti ništa da mu pomogne.
     Ali najzad pre zore kiša se prekide, a nebo razvedri. Onda Korik naredi da se splav pritera uz obalu. Iako je bilo opasno tako se zaustavljati po mraku, on posla polovinu krvnih gardista u šumu da tragaju za drvetom za vatru i alianthom.
     Kada ga je Sil nahranio šakom blagovnjača, poglavar se dovoljno oporavio da prizove oganj svog žezla. Pomoću njega, Korik upali vatru i pretvori je u ravnomerni blesak blizu središta splava. Onda kormilar odgurnu splav u noć i pohod produži svojim putem.
     Tokom tog dana, lagano su izišli iz Sarangrava. Kako su se milje nizale, Putnikov Tesnac postajao je sve širi i plići, razdvajao se u sve više kanala kako su se ade i hrpe mulja umnožavale. Ti kanali bili su varljivi - plitki, zagrađeni hrpama mulja, prepuni trulih debala i panjeva - i napor upravljanja kroz njih još više uspori splav. A oko njega, džungla se postepeno menjala. Vegetacija Sarangrava ustupala je mesto drugim vrstama rastinja: visokom, tamnom drveću čije su se grane širile oko golih debala, visećoj mahovini, svim mogućim vrstama paprati, grmlju koje se držalo za goli kamen tankim korenovima-prstima i činilo se da pije iz reke kroz lišće i granje. Vodene zmije preplivavale su put splavu. A zadah Tesnaca lagano je nestajao u vonju nakupljenog vlažnog raspadanja i ustajalosti.
     Tako je pohod zašao u Davilju, Veliku Močvaru.
     Kako su napredovali, Korik je držao splav u severnim prolazima. Na taj način mogao je da otpočne put prema severoistoku - prema Primorju - a da izbegne srce Davilje.
     Kada se spusti noć, bili su srećni zbog toga što je nebo bilo vedro; po tom mučnom kanalu, tmina bez zvezda u potpunosti bi zaustavila pohod.
     Pa ipak su se još nalazili u jednoj od manje teških oblasti Davilje; vode su i dalje tekle preko dubokog mulja i blata. Istočno, prema srcu Velike Močvare, vode su lagano tonule u tlo i stvarale neprekidno živo blato dvadesetinama milja u svim pravcima, tamo gde je mulj gotovo neprimetno tekao i previrao.
     Ali u drugim stvarima nisu imali toliko sreće. Groznica je sada besnela u poglavaru Hirimu. Iako ga je Sil nahranio alianthom i napojio ga prokuvanom vodom, stanje mu je bilo sve lošije. Već je izgledao mršavije i tresao se kao da mu se u kosti zavukla oduzetost.
     A bez njega - bez moći njegovog žezla - pohod nije mogao pobeći iz Davilje. Kormilar je bio prisiljen da drži splav u najdubljoj vodi jer im je blato močvare usisavalo motke. Kada bi trupci dodirnuli to lepljivo blato, krvna garda ne bi bila u stanju da oslobodi splav.
     Čak i u središtu kanala napredovanje im je bilo ugroženo neobičnim drvećem Davilje. To drveće džinovi su nazivali muljohodima. I pored visine i širokog raspona grana, korenje mu nije bilo ukotvljeno u čvrstom tlu. Umesto toga, držalo se uspravno u mulju i činilo se da se kreće sa skrivenim, nevidljivim tokovima močvare. Prolazi koji su iz daljine izgledali otvoreni bili su zatvoreni kada splav stigne do njih; pojavljivali su se kanali koji su ranije bili nevidljivi. Više no jednom drveće se pomeralo jedno prema drugom dok je splav prolazio između njega, kao da pokušava da ga zarobi.
     Sve te stvari pogoršavale su se kako su dani prolazili. Nivo vode u kanalu opadao je. Kako je pohod išao prema severu i istoku, močvara je gutala sve veći i veći deo reke i splav je tonuo u mulj.
     Krvni gardisti nisu mogli da nađu izlaz. Davilja im nije dopuštala da se probijaju prema severu i čvrstom tlu. Iako su sve vreme bili na pola milje do obične baruštine koja je okruživala Močvaru, nisu mogli da je dosegnu. Terali su splav duž granice, neumorno radili danju i noću, zastajali samo da prikupe alianthu i ogrevno drvo. Ali nisu mogli da pobegnu. Bila im je potrebna moć poglavara Hirima - a on je bio izgubljen u delirijumu. Oči su mu bile prekrivene sasušenim slojem nalik skorenoj peni i u životu su ga držale jedino blagovnjače i prokuvana voda kojima ga je kljukao Sil.
     Tokom popodneva osanaestog dana pohoda trupci splava dodirnuše blato. Iako je tanki sloj vode i dalje blistao među drvećem, splav više nije plovio. Kaljuga ga je zaustavila i pored svih napora kormilara i počela da ga vuče dublje u močvaru, pokretana laganim tokom baruštine.
     Korik nije verovao da ima nade. Ali Sil se nije slagao. Dokazivao je da u bolesnom telu poglavara Hirima opstaje neugasli duh. Osećao ga je pod rukom na poglavarevom čelu; nešto u Hirimu odupiralo se groznici. Tokom dugog dnevnog bdenja hranio je taj duh blagovnjačama i prokuvanom, bljutavom vodom. I tako predveče poglavar poče da se oporavlja. Deo suve zajapurenosti napusti mu lice; počeo je da se znoji. Dok mu je drhtavica nestajala, disanje mu postade lakše. Do časa kada je pala noć mirno je spavao.
     Ali činilo se da je prekasno počeo da se oporavlja. Duboko u mračnoj noći, zahvat blata odneo je splav u otvoreno polje bez drveća. Tamo se struja okretala, vraćala u samu sebe, obrazovala polagani vrtlog tek toliko širok da uhvati sve četiri strane splava i da počne da ga vuče nadole.
     A krvna garda nije mogla da učini ništa. Ovde su sva snaga i vernost gubili vrednost; ovde nikakav zavet nije imao smisla. Misija je bila u rukama poglavara Hirima, a on je bio preslab.
     Ali kada ga je Korik probudio, oči poglavara behu razborite. Slušao je dok mu je Korik govorio o nevolji pohoda. Onda je posle izvesnog vremena rekao: "Koliko daleko moramo otići da bismo pobegli?"
     "Milju, poglavaru." Korik pokaza pravac glavom.
     "Toliko daleko? Prijatelju Koriče, jednoga dana moraš mi ispričati kako smo zapali u takav škripac." Uz uzdah se primakao vatri i počeo da jede zalihu alianthe. Nije ni pokušao da se digne dok nije sve pojeo.
     Onda se uz Silovu pomoć pridigao na noge nasred splava koji se polako okretao i stao na mesto. Oslonjen o krvnog gardistu, gurnuo je žezlo između trupaca u blato.
     Odlomak pesme izvi mu se između zuba; žezlo poče da mu pulsira u rukama.
     Izvesno vreme napor mu je bio nedelotvoran. Sila mu je rasla u žezlu, pojačavala se pod komandom nesigurne snage, ali je splav svejedno tonuo sve dublje u Močvaru. Zadah raspadanja i smrti postade gušći. Poglavar Hirim zaječa od napora i prikupi još snage. Počeo je da naglas peva.
     Plave varnice skočiše sa drveta žezla, suknuše u mulj. Uz bučan, mljackav zvuk splav se oslobodi vrtloga i odvuče u stranu. Okrećući se oko vira, on pođe prema severu.
     Poglavar Hirim dugo je gonio splav. Onda je stigao do muljohoda na severnoj strani vira. Tamo krvni gardisti dobaciše užad od prijanjka do drveća ispred njih, upotrebiše konopce da privuku splav. Hirim smesta prekide silu i svali se nauznak. Sil ga odnese nazad do središta splava. Čim ga je položio pokraj ugaraka vatre, ovaj usnu.
     Ali sada krvnoj gardi više nije bila potrebna njegova pomoć. Bacali su užad od prijanjka i potezali, teglili splav između drveća. Napredovanje im je bilo lagano, ali nisu posustajali. A kada mulj postade tako gust da im užad popuca od naprezanja, oni je vezaše između stabala i napustiše splav. Sil je nosio poglavara Hirima privezanog za leđa i kretao se kroz baruštinu povlačeći se duž užeta dok su ostali krvni gardisti bacali nove konopce ispred sebe i odvezivali one iza. Onda najzad, u svetlosti zore, blato beše zamenjeno mekom, vlažnom glinom, drveće ustupi mesto nakupinama trske i močvarne trave i krvni gardisti počeše da osećaju čvrsto tlo pod golim stopalima.
     Na taj način izbiše iz širokog pojasa baruština koji je okruživao Davilju.
     I daljini ispred sebe videli su strme bregove koji su obrazovali južnu granicu Primorja.
     Pohod je izgubio tri dana.
     Pa ipak, krvni gardisti ne zameriše poglavaru Hirimu na vremenu odvojenom za kuvanje toplog obroka od poslednjih zaliha. Poglavar beše iznuren i upropašćen; nekada oblo lice bilo mu je koščato poput vučjeg. Bili su mu neophodni hrana i odmor. A pohod će brzo napredovati preko Primorja prema Koerkriju. Ukoliko se ukaže potreba, krvna garda je mogla nositi poglavara Hirima.
     Pošto je obedovao, poglavar se uz ječanje diže na noge i pođe prema bregovima. Zadao je lagan ritam koraka; morao je da se odmara često i dugo. Krvna garda ubrzo vide da će im tom brzinom biti potreban čitav dan da pređu pet milja do bregova. Ali poglavar odbi ponudu da mu pomognu. "Žurba?" reče on. "Nemam ja srca za žurbu." A glas mu je sadržavao gorčinu koja ih je iznenadila, sve dok ih Korik ne podseti na ono što su čuli od stožernika Hoerkina i kakav je bio odgovor poglavara. Hirim je očigledno verovao u Hoerkinovo proročanstvo koje se ticalo propasti džinova.
     Pa ipak se poglavar tokom čitavog dana upinjao da dođe do bregova, a sledećeg dana je zapeo da se penje po bregovima kao da se promenio preko noći, ponovo otkrio osećaj za hitnju. Kolutajući očima na tegobnu padinu gonio se napred, upinjao da se penje do granica snage koja mu se vraćala.
     Kada je najzad prešao vrh brega, on i svi krvni gardisti zastadoše da pogledaju Primorje.
     Zemlja koju su poglavari dali za dom džinovima beše prostrana i lepa. Ograničena bregovima sa juga, planinama sa zapada i Morem novorođenog sunca sa istoka, predstavljala je zelenu luku i utočište za brodolomničke putnike. Ali iako su koristili Domaju - sejali su talasavi predeo svim vrstama letine, sadili nepregledne vinograde, gajili čitave šume posebnih sekvoja i tikovih stabala od kojih su pravili ogromne brodove - nisu je naseljavali. Bili su to zaljubljenici u more i više su voleli da grade obitavališta po liticama kamenite obale, četrdeset milja daleko od mesta na kome je pohod sada stajao.
     Tokom doba Damelona Džinoljuba, kada su Bezemljaši bili brojniji, širili su se duž čitave obale, gradili domove i naselja po čitavoj istočnoj strani Primorja. Ali broj im se lagano smanjivao i sada je tu živela samo trećina nekadašnjeg broja. Pa ipak to behu dugoveki, veseli ljudi zaljubljeni u pripovedanje, a nedostatak dece surovo ih je pogađao. Zbog polagane usamljenosti napustili su rasute domove na severu i jugu Primorja i obrazovali jednu zajednicu - grad na morskoj litici gde su mogli podeliti malobrojnu decu i duge pripovesti. I pored drevnog običaja dugih imena - imena koja su pripovedala priču imenovane stvari - svoj grad nazvali su prosto Koerkri, Lelej. Tamo su živeli još od mladosti poglavara Kevina.
     Zagledan po zemlji džinova, poglavar Hirim tiho zaječa. "Koriče! Moli se da je Hoerkin lagao! Moli se da mu je poruka bila laž! Ah, moje srce!" Uhvatio se za grudi obema rukama i trkom pošao niz blagu padinu prema Primorju.
     Korik i Sil hitro ga stigoše, zavukoše mu šake ispod miški. Nosili su ga između sebe tako da je mogao lakše da se kreće. Na taj način pohod otpoče putovanje prema Leleju.
     Poglavar Hirim trčao je na taj način čitavog dana i zaustavljao se samo kada bi mu bol u grudima postajao neizdrživ. A krvna garda je znala da ima dobar razlog za to. Poglavar Mhoram je rekao: Dvadeset dana. Ovo je bio dvadeseti dan misije.
     Sledeće zore, kada se poglavar Hirim prenu iz iznurenog sna, on prezrivo odgurnu Korika i Sila i potrča sam.
     Njegova brzina uskoro dovede misiju do zapadnog kraja vinograda džinova. Korik posla Doara i Šula između leja u potragu za nekim znakom. Ali ovi prijaviše da su džinovi koji su obrađivali taj vinograd otišli u žurbi. Stvar je bila jasna. Motike i grabulje džinova, visoke poput čoveka, ležale su razbacane po lozi sa šiljcima i zupcima i dalje sa tragovima rada, a nekoliko kožnih vreća u kakvima su džinovi obično nosili hranu i stvari bilo je bačeno na tlo i ostavljeno. Bezemljaši su očevidno primili neku vrstu signala i smesta su bacili ono što su radili da uzvrate na poziv.
     Tragovi u otkritoj zemlji vinograda išli su im u smeru Koerkrija.
     Tog dana, pohod je prolazio kroz vinograde, lugove tikovih stabala, polja. Rasute alatke i hrana su posvuda govorile istu priču. Ali sledećeg dana dođe kiša koja obrisa tragove nogu i znakove rada. Krvna garda nije više mogla da zaključuje na osnovu takvih stvari.
     Tokom noći, kiša se okonča. U laganom povetarcu krvni gardisti mogli su da osete morsku so. Činilo se da vedro nebo obećava vedar dan, ali zora dvadeset trećeg dana imala je crveni prisenak sa zlokobnom primesom zelenog i nije primirila poglavara. Kada je pojeo blagovnjače koje mu je ponudio Sil, nije se digao. Umesto toga, obavio je ruke oko kolena i pognuo glavu kao da se boji.
     Zarad pohoda, Korik progovori: "Poglavaru, moramo dalje. Lelej je blizu."
     Poglavar ne podiže glavu. Glas mu je bio prigušen između kolena. "Jesi li neosetljiv na strah? Zar ne znaš šta ćemo naći? Ili te to ne dira?"
     "Mi smo krvna garda", odvrati Korik.
     "Da", uzdahnu poglavar Hirim. "Krvna garda. A ja sam Hirim, sin Hulov, poglavar Veća Veselkamena. Zavet sam dao za službu Domaji. Trebalo je da poginem umesto Šetre. Da mi je bilo njene snage."
     Naglo je skočio na noge. Raširio je ruke i povikao reči drevnog obreda: "'Mi smo novi zaštitnici Domaje - govornici zemne moći. Zavetovani i posvećeni... posvećeni... Nećemo otpočinuti..." Ali nije mogao da dovrši. "Melenkurion!" zaječao je i dograbio crnu odoru na grudima. "Melenkurion Nebozore! Pomozi mi!"
     Koriku beše muka da progovori, ali ga je pohod prisiljavao. "Ukoliko džinovima treba pomoći, to moramo učiniti mi."
     "Pomoći?" jeknu poglavar Hirim. "Nema njima pomoći!" Pognuo se, dograbio žezlo. Držao ga je tokom nekoliko drhtavih udisaja, grabio kao da pokušava da iscedi iz njega hrabrost. "Ali postoje i druge stvari. Moramo saznati... Vrhovnoj poglavarki mora biti rečeno kakva je sila počinila ovu grozotu!" Preko očiju mu je bila senka, a kapci su im bili crveni kao od panike. Drhtavo se okrenuo i pošao prema Koerkriju.
     Sada pohod nije žurio. Pažljivo se kretao prema moru, pazio da ne upadne u zasedu. Pa ipak, jutro brzo prođe. Pre podneva, krvni gardisti i poglavar stigoše do visokog svetionika Koerkrija.
     Svetionik je bio visoki šiljak od kamena koji se dizao na poslednjem i najvišem brdu pre obalske litice. Džinovi su ga sagradili da im vodi brodove lutalice i neko je uvek bio tu da održava usmereni svetlosni snop signalne vatre.
     Ali dok se krvna garda primicala uz brdo podnožju šiljka, videli su da je vatra ugašena. Nijedan titraj svetlosti niti pramen dima nije dopirao iz kupole na vrhu tornja.
     Na stepeništu svetionika nađoše krv. Bila je suva i crna, dovoljno stara da se odupre spiranju kiše.
     Ka Korikovu zapovest, Vejl potrča uz strme stepenice u šiljak. Ostali krvni gardisti čekali su i gledali prema Koerkriju i Moru novorođenog sunca.
     U podnevnom suncu pod vedrim nebom, More je bilo blistavo od odsjaja, a van vidika, ispod ivice litice, talasi su prigušeno grmeli o dokove i nasipe Leleja.
     Tamo, poput košnice u litici, bio je grad džinova. Svi domovi, dvorane i prolazi, svi ulazi i stražare bili su mu uklesani u kamen obale. A bio je divovski. Imao je dvorane gde se moglo sakupiti pet stotina džinova za sabore i za priče koje su se pripovedale danima; imao je dokove za po osam ili deset moćnih brodova džinova; imao je ognjišta i domove za sve preostale Bezemljaše.
     Pa ipak nije pokazivao ni znaka nastanjenosti. Zadnji deo Leleja, strana koja je gledala prema kopnu, izgledao je napušteno. Iznad nje ponekad bi kliknuo pokoji galeb. A ispod je tuklo more. Ali nikakav život nije se otkrivao.
     Međutim, Koerkri je bio sagrađen tako da bude okrenut Moru. Krvna garda se i dalje nadala da će tamo naći džinove.
     Onda Vejl siđe iz svetionika. Obratio se direktno poglavaru Hirimu. "Jedna žena-džin je tamo." Pokazao je kupolu šiljka trzajem glave. "Mrtva je." Trenutak potom, on reče: "Ubijena je. Lice i vrh glave su joj nestali. Mozak joj je nestao. Proždran."
     Svi krvni gardisti zagledaše se u poglavara Hirima.
     Piljio je u Vejla crvenih očiju. Mršavo lice mu se iskrivilo. Iz grla su mu dopirali nejasni zvuci nalik režanju. Zglavci su mu bili beli na žezlu. Bez reči, okrenuo se i počeo da silazi prema glavnom ulazu Leleja.
     Onda Korik podeli zapovesti. Od jedanaest krvnih gardista, Vejlu, Doaru, Šulu i još dvojici naredio je da ostanu kod svetionika da stražare, upozore ih ukoliko zatreba i da produže pohod ukoliko ostali padnu. Trojicu je poslao na sever da počnu da pretražuju Koerkri sa tog kraja. A sa Tulom i Silom sledio je Hirima. Ta trojica povedoše poglavara od glavnog ulaza prema južnom kraju grada.
     Njih četvorica zajedno se uvukoše u Lelej sa južne strane.
     Ulaz koji su odabrali bio je tunel koji je vodio pravo kroz liticu i lagano se spuštao. Išli su njime do kraja, gde se otvarao u bedem nad morem nezaklonjen odozgo. Sa te tačke mogli su da vide najveći deo prednje strane gradske litice. Bedemi poput onog na kome su stajali naizmenično behu istureni i uvučeni duž stenovitog zida nekoliko nivoa ispod njih, što je gradu davalo čvornovat izgled. Mogli su da zavire u mnoga od tih ispupčenja sve tamo do mesta na severu gde im je čitav grad nestajao sa vidika iza ispupčenja u litici. Dole u visini mora, malo prema jugu u odnosu na tu izbočinu, nalazio se široki nasip između dva dugačka kamena keja.
     Nasip i kejovi behu napušteni. Ništa se nije kretalo ni po jednom bedemu. Osim zvukova mora, grad je bio nem.
     Ali kada poglavar Hirim otvori visoka kamena vrata i uđe u nastambu iza njih, on nađe dva džina kako leže u lokvi sasušene krvi. Obe lobanje bile su im razvaljene i prazne, kao da su kosti raznesene iznutra.
     U sledećoj skupini odaja bilo je još tri džina, a u sledećoj još tri, jedan od njih dete - svi mrtvi. Ležali su po lokvama sopstvene krvi, a krv je poprskala sve okolo kao da je neko gazio po njoj dok je još bila sveža. Svi, uključujući i dete, pobijeni su tako što su im glave rasprsnute.
     Ali nisu se raspadali. Nisu bili dugo mrtvi - ne više od tri dana.
     "Tri dana", reče Korik.
     A poglavar Hirim gorko reče: "Tri dana."
     Nastavili su potragu.
     Pogledali su u svaku nastambu duž bedema sve dok se nisu obreli pravo nad nasipom. U svakom skupini odaja našli su jednog, dva ili tri džina, sve pobijene na isti način. I niko izuzev najmlađe dece nije pokazivao nikakvog znaka otpora ili borbe. Nekoliko najmlađih tela bilo je iskrivljeno i mahnito zgrčeno; svi ostali ležali su kao da ih je smrt prosto pogodila tamo gde su stajali ili sedeli.
     Kada tragači zađoše u okruglu dvoranu za sastanke, otkriše da je prazna. Divovska kuhinja iza nje takođe je bila prazna. Vatre u peći pretvorile su se u pepeo, ali kuvari ne behu pobijeni na tom mestu.
     Prizor prenerazi poglavara Hirima. Uz ječanje, on reče: "Otišli su do domova da umru! Znali su kakva im opasnost preti - i otišli su kućama da je čekaju. Nisu se borili - niti bežali - niti poslali po pomoć. Melenkurion abatha! Samo deca - kakav ih je to užas zadesio?"
     Krvni gardisti nisu imali odgovor. Nisu znali za zlo dovoljno moćno da izvede takav pokolj bez ikakvog otpora.
     Dok je izlazio iz dvorane, poglavar Hirim neskriveno je plakao.
     Sa tog bedema on i krvni gardisti probiše se naniže kroz nivoe Koerkrija. Pošli su zakrivljenim stepeništem koje se spuštalo nazad prema litici, a zatim ponovo prema Moru. Na sledećem nivou ponovo pođoše da gledaju po odajama. I ovde su svi džinovi bili mrtvi.
     Svuda beše isto. Bezemljaši su otišli u lična obitavališta da umru.
     Onda hitnja zahvati krvne gardista i poglavara. Oni počeše da žure. Poglavar je skakao niz visoke stepenice, trčao bedemima da gleda odaje. U crnim odorama, njih četvorica letela su naniže poput gavranova ponoći, primala pripovest prolivene krvi i raznesenih lobanja.
     Kada se nađoše na više od polovine puta naniže kroz Lelej, Korik ih zaustavi. Zapazio je promenu u vazduhu grada. Ali razlika je bila jedva primetna; na trenutak nije mogao da je prepozna. Onda potrča u najbliže obitavalište, pohita do samotnog poginulog džina u zadnjoj odaji, dodirnu lokvu krvi.
     Taj džin ubijen je kasnije; nekoliko kapi krvi i dalje je bilo vlažno.
     Možda je krvnik i dalje bio u gradu i tragao za poslednjim žrtvama.
     Poglavar Hirim odjednom prošapta: "Moramo brzo do najnižeg nivoa. Ukoliko uopšte ima preživelih džinova, biće ih tamo."
     Korik klimnu. Tul potrča napred da izviđa dok su ostali pohitali ka stepeništu i stali da se spuštaju niz njega. Na svakom nivou zastali bi tek toliko da nađu jednog džina, provere stanje krvi. Onda bi pojurili naniže.
     Krv je ravnomerno postajala sve vlažnija. Dva nivoa iznad keja pronađoše dete čija je put još zadržavala ostatke topline.
     Sledeći nivo istraživali su opreznije. A u jednom sobi otkriše džina sa čije je raznesene lobanje još kapala poslednja krv.
     Uz veliki oprez prikradali su se niz poslednje stepenište.
     Stepenice su se otvarale prema širokom prostranstvu stenja, osnovici dva keja i početku nasipa među njima. Plima je bila niska, a voda beše mirna - talasi su se razbijali daleko ispod nasipa - ali zvuk je ipak ispunjavao vazduh. Čak i ovde, krvna garda i poglavar nisu mogli videti iza velikog ispupčenja litice sa severne strane keja. To ispupčenje i prema moru okrenuta južna okuka Koerkrija obrazovali su plitak zaton oko nasipa. Ravno podnožje grada počivalo je u popodnevnoj senci litice, a nezagrejani kamen bio je vlažan od vodenog praha.
     Niko se nije kretao po pristaništima niti po stazi koja je išla sa južnog kraja grada prema severu oko krivine litice.
     U podnožje litice iza staze i prednjeg dela keja bili su uklesani mnogobrojni otvori. Na svima su se nalazila kamena vrata da more ne bi ulazilo za vreme bure. Ali većina vrata bila je otvorena. Vodila su u radionice - visoke odaje po kojima su džinovi izrađivali daske i užad za brodove. Poput dvorana za sastanke i kuhinja i ta mesta bila su napuštena. Ali, za razliku od zapadnih vinograda i polja, radionice nisu napuštene na brzinu. Sav alat visio je po nosačima na zidovima; sa stolova i klupa bili su počišćeni ostaci rada; čak su i podovi bili čisti. Džinovi zaposleni na ovom mestu pozabavili su se spremanjem radionica pre neg što su otišli kući da umru.
     Ali jedna manja vrata u blizini južnog kraja keja bila su čvrsto zatvorena. Poglavar Hirim pokuša da ih otvori, ali na njima nije bilo ručke, a on nije mogao da se uhvati za glatki kamen.
     Korik i Tul zajedno im priđoše. Oni zabiše prste u pukotine vrata i potegoše ih. Uz škripavi zvuk, poput bolnog ječanja, ova se otvoriše prema napolje i pustiše senovitu svetlost u odaju iza sebe.
     Prostorija je bila je gola; u njoj se nije nalazilo ništa izuzev niskog kreveta uz bočni zid. Bila je neosvetljena, a vazduh u njoj ustajalo je vonjao.
     Na podu uz zadnji zid sedeo je džin.
     Iako je sedeo sa kolenima privučenim ispred sebe, bio je visok kao krvni gardista. Upiljene oči odražavale su mu svetlost i svetlucale.
     Bio je živ. Plitki dah pokretao mu je grudi, a tanki trag pljuvačke slivao mu se iz ugla usta u osedelu bradu.
     Ali nije napravio ni pokret kada četvorka uđe u ćeliju. Ni treptaj niti titranje pogleda ne pokazaše da ih je video.
     Poglavar Hirim srećno pohita prema njemu, zatim zastade kada vide užasnuti pogled na licu džina.
     Korik priđe džinu, dodirnu golu ruku kojom je obgrlio kolena. Džin nije bio hladan; nije bio novi Hoerkin.
     Korik protrese ruku džina, ali džin nije odgovarao. Sedeo je i slepo, otvorenih usta piljio kroz vrata. Korik upitno pogleda poglavara. Kada Hirim klimnu, Korik pljesnu džina po licu.
     Glava mu se trže od udarca, ali ovaj ne prodre u njega. Bez treptaja, on ponovo diže glavu, nastavi da pilji. Korik se spremi da udari još jednom, jače, ali ga poglavar Hirim zaustavi. "Nemoj ga povrediti, Koriče. Zatvoren je za nas."
     "Moramo doći do njega", reče Korik.
     "Da", reče Hirim. "Da, moramo." On priđe bliže džinu i viknu: "Kamenbrate! Počuj me! Ja sam Hirim, sin Hulov, poglavar Veća Veselkamena. Moraš me čuti. U ime svih Bezemljaša - u ime prijateljstva i Domaje - preklinjem te! Otvori uši za mene!"
     Džin nije odgovorio. Lagano disanje nije mu se menjalo; prazni pogled nije se prenuo.
     Poglavar Hirim napravi korak nazad, stade da proučava džina. Onda reče Koriku: "Oslobodi mu jednu ruku." Protrljao je kraj žezla, a kada je sklonio ruku, plavi plamen izbi sa metala. "Okušaću kaamoru - vatru bola."
     Korik shvati. Kaamora je bila obred kojim su se džinovi pročišćavali od bola i besa. Bili su neosetljivi na bilo koju vrstu obične vatre, ali su od plamenova osećali bol, a taj bol koristili su kada im je bilo potrebno da ovladaju sobom. Korik hitro odvoji ruku džina iz stiska i povuče je nazad tako da je šaka ostala pružena prema poglavaru Hirimu.
     Tiho ječeći: "Kamena mu i mora, kamenbrate! Kamena mu i mora!" Hirim pojača snagu poglavarskog ognja. Postavio je plamen pravo ispod šake džina i obavio mu prste vatrom.
     Najpre se ništa nije dešavalo; obred nije delovao. Prsti džina nepokretno su visili u plamenu, a plamen ih nije sagorevao. Ali potom se trgoše, pokrenuše, stegoše. Džin gurnu šaku dublje u vatru, iako su mu se prsti grčili od bola.
     Onda naglo, duboko, drhtavo udahnu. Glava mu se zabaci, udari o zid, pade napred na kolena. Pa ipak, još nije povlačio ruku. Kada je ponovo digao glavu, oči su mu bile pune suza.
     Drhtavo, zadihano, povukao je ruku. Bila je nepovređena.
     Poglavar Hirim smesta ugasi vatru. "Kamenbrate", zaječa tiho. "Kamenbrate. Oprosti."
     Džin je piljio u ruku. Vreme je prolazilo dok je lagano postajao svestan svog položaja. Najzad je prepoznao poglavara i krvne gardiste. Iznenada se trgao, mašio obema rukama za slepoočnice, jeknuo: "Živ?" Pre nego što je poglavar Hirim mogao da odgovori, on nastavi: "A šta je sa ostalima? Mojim narodom?"
     Poglavar Hirim steže žezlo radi oslonca. "Svi mrtvi."
     "Ah!" zaječa džin. Ruke mu padoše na kolena i on zavali glavu uza zid. "Oh, narode moj!" Suze su mu se slivale niz obraze poput krvi.
     Poglavar i krvni gardisti nemo su ga gledali, čekali ga. Najzad mu se bol olakša, suze se prekidoše. Kada je digao glavu sa zida, promrmljao je kao poražen: "Ostavio me je poslednjeg."
     Uz vidljiv napor, poglavar Hirim se prisili da upita: "Ko to?"
     Džin očajno odgovori: "Došao je ubrzo... došao je ubrzo pošto smo saznali za usud trojice braće - braće iz jednog rođenja - predskazanja kraja kamenbrata Damelona. Ovog proleća - ah, zar je bilo tako nedavno? Potrebno je više vremena. Trebalo bi da su protekle godine. Ovog proleća - ovog - najzad smo saznali da je drevno usnulo zlo Sarangrava budno. Pomislili smo da pošaljemo glasnika da upozori Poglavarev Konak..." Na trenutak, zagušio ga je bol u grlu. "Onda smo izgubili braću. Izgubili ih. Ustali smo u susret jednom izlasku sunca, a njih nije bilo.
     Nikoga nismo poslali poglavarima. Kako smo mogli podneti da im kažemo da nam je nada izgubljena? Ne. Umesto toga smo tragali. Tragali smo od Visova Južnika do Ubojnih Zaravni i dalje. Tragali smo tokom čitavog leta. Ništa. U očaju, tragači se vratiše u Lelej, Koerkri, poslednji dom Bezemljaša.
     Onda se vratio poslednji tragač - Jedrana Vilokosa, čija utroba donese trojke na svet. Zbog toga što im je bila mati, tragala je i kada su svi ostali odustali i poslednja se vratila. Putovala je do samih Lomnik Bregova. Okupila je sav narod i ispričala nam usud trojke pre nego što je umrla. Rane zadobijene tokom potrage..."
     On ponovo zaječa. "Sada sam poslednji. Ah, narode moj!" Kada je kriknuo, pokrenuo se, osovio na noge, uspravno stao uz zid. Nadnoseći se nad slušaocima, zabacio je glavu i počeo da peva staru pesmu Bezemljaša.

     Sada smo Bezemljaši,
     lišeni korena, roda i poroda.
     Iz drugih tajanstava zadovoljstva
     raširismo jedra da vratimo se svojim putem;
     ali vetrovi života nisu duvali kako smo hteli
     i zemlja iza mora beše izgubljena

     Bila je duga, kao i sve pesme džinova. Ali on otpeva samo jedan deo. Ubrzo je zamukao, a brada mu se spustila uz grudi.
     Poglavar Hirim ponovo upita: "Ko je to?"
     Džin odgovori nastavkom pripovesti. "Onda je stigao. Predskazanje kraja i Doma pretvoreno u bedu i jad. Tada smo uvideli istinu. Videli smo je ranije - u svetlija vremena, kada je znanje moglo biti od neke koristi - ali smo je poricali. Videli smo sopstveno zlo i nismo ga priznavali, mislili smo da ćemo moći da nađemo put do Doma i da ga izbegnemo. Budale! Kada smo ga ugledali, znali smo istinu. Usled ludosti, sve slabijeg semena, strasti i želje za Domom, postali smo ono što smo mrzeli. Videli smo istinu u njemu. Srca nam se pretvoriše u pepeo i pođosmo u nastambe - ove male odaje koje smo zalud nazivali domovima."
     "Zašto niste pobegli?"
     "Neki jesu - nekih četvoro ili petoro koji nisu znali dugo ime očajanja - ili ga nisu čuli. Ili su mu bili previše nalik da bi sudili. Zlo Sarangrava ih je uzelo - nema ih više."
     Gonjen drevnom strašću krvne garde, Korik reče: "Zašto se niste borili?"
     "Postali smo stvar koju mrzimo. Bolje je da smo mrtvi."
     "Svejedno!" reče Korik. "Da li je to odanost džinova? Da li se sva obećana vernost svodi na ovo? Zaveta mu, džine! Uništavate sebe i puštate zlo da živi! Čak ni Kevin Zemljogub nije bio toliko slab."
     Ponesen osećanjima, zaboravio je na pažnju, a i svi ostali krvni gardisti behu iznenađeni. Nagli glas iza njih bio je hladan od prezira; sekao je po njima poput zimskog vetra. Okrenuše se i videše da drugi džin stoji u dovratku. Bio je mnogo mlađi od džina unutra, ali je podsećao na starijeg džina. Glavna razlika bila je u preziru koji mu je ispunjavao lice, mahnitao u očima, krivio usne kao da će ih raspući.
     U desnoj ruci stezao je vreli zeleni kamen. Ovaj je blistao smaragdnom silinom koja mu je sjala kroz prste. Dok ga je stezao, ovaj se gusto pušio.
     Zaudarao je na svežu krv; bio je poprskan njom od glave do pete. A unutar njega, pripijeno za kosti, bilo je moćno prisustvo koje nije odgovaralo njegovom obličju. Blistalo mu je iza očiju velikom silom zla i opakosti.
     "Hmm", reče on prezrivim tonom, "poglavar i trojica krvnih gardista. Baš sam zadovoljan. Mislio sam da će moj prijatelj u Sarangravu pokupiti sve poput vas - ali vidim da ću lično imati to zadovoljstvo. Ah, ali niste u potpunosti nepovređeni, zar ne? Crnilo se uvuklo u vas. Da li ste izgubili prijatelje zbog moga prijatelja?" On se nasmeja uz škripavi zvuk, poput stenovitih gromada u sudaru.
     Poglavar Hirim kroči napred, ispruži žezlo, hrabro reče: "Ne prilazi, Besomuče turiya. Ja sam Hirim, poglavar Veća Veselkamena. Melenkurion abatha! Duroc minas mill khabaal! Neću te propustiti."
     Džin se lecnu kada poglavar Hirim izusti reči moći. Ali onda se ponovo nasmeja: "Ha! Mali poglavar! Zar ti je to granica znanstva? Zar ne možeš da priđeš bliže do sedam Reči? Loše ih izgovaraš. Ali moram priznati - prepoznao si me. Ja sam turiya Herem. Ali sada imamo nova imena, moja braća i ja. To su Ljudoseča i Sotonpest. A ja sam imenovan Koljidrugom."
     Na to, stari džin teško zaječa. Besomuk baci pogled po ćeliji i reče zadovoljnim tonom: "Ah, eno ga. Mali poglavaru, vidim da si govorio sa Mlatišakom Brodogradom. Da li ti je rekao da mi je otac? Oče, zbog čega ne poželiš sinu dobrodošlicu?"
     Krvni gardisti ne pogledaše prema starom džinu. Ali čuli su Brodogradov bol i razumeli ga. Nešto u džinu se slomi. On ispusti divljački urlik. Skočivši pokraj četvorke, on napade Koljidruga.
     Prsti mu dohvatiše Besomukovo grlo. Izbacio ga je iz dovratka na stenje pristaništa.
     Koljidrug i ne pokuša da raskine očev stisak. Opirao se naletu dok mu se noge ne rastaviše. Onda je digao zeleni kamen i pomerio ga prema Brodogradovom čelu.
     Pesnica i kamen prođoše kroz lobanju starijeg džina u mozak.
     Brodograd vrisnu. Ruke mu se opustiše, telo omlitavi. Visio je na tački sile koja mu je probila glavu.
     Čudovišno se smešeći, Besomuk je jedan dugi trenutak držao oca u tom položaju. Onda steže pesnicu. Duboki smaragd blesnu; kamen raznese prednji deo Brodogradove lobanje. Ovaj pade mrtav, prskajući krvlju stenu.
     Koljidrug stade da gaca stopalima po sve široj lokvi.
     Činilo se da ne obraća pažnju na četvorku, ali nije bilo tako. Kada Korik i Tul pođoše da ga napadnu, on izmahnu rukom i zavitla udar sile na njih. Pobio bi ih pre nego što bi stigli do vrata, ali poglavar Hirim se baci, ubaci žezlo između njih. Kraj žezla uhvati udar. Eksplodirao je takvom silinom da je prepolovio žezlo i bacio sva četiri čoveka na zadnji zid ćelije.
     Od udara se obeznaniše.
     Čak ni zavet nije mogao da poštedi krve gardiste od ovog usuda.
     Korik se prvi osvestio. Sluh mu se vrati pre vida i dodira i on poče da sluša. Zvuk Mora u ušima mu je rastao, postajao silovit. Ali taj zvuk nije bio zvuk talasa u oluji; bio je više nasumičan, opakiji. Kada mu se vid vrati, iznenadio se što može da vidi. Očekivao je tminu oblaka.
     Ali rano zvezdano svetlo sjalo je kroz dovratak sa vedrog noćnog neba. Napolju se More oburvavalo i udaralo preko pristaništa i uz nasip kao podbadano mamuzama. A munje su skakale u nebo, praćene takvom grmljavinom da je osećao prskanje u grudima. Kroz vodeni prah zavijao je silovit vetar. Pa ipak je nebo bilo vedro.
     Na moru je bio bajamo.
     Onda drugačija munja udari naviše u nebesa - udar zelen poput usijanog smaragda. Doprla je sa nasipa. Pogledavši u tamu, Korik razazna obličje Besomuka, Koljidruga. Ovaj je stajao na donjem kraju nasipa, toliko blizu plimi da su mu se talasi lomili o kolena. Svojim kamenom je izbacivao zelene udare prema nebu i vitlao rukama kao da zapoveda buri.
     Na nasipu iza njega bila su tri mrtva obličja - trojica krvnih gardista koje je Korik poslao na severni kraj grada.
     Izvesno vreme Korik nije shvatao šta to radi Koljidrug. Ali onda primeti da se more iza pristaništa kreće u saglasju sa rukama Koljidruga. Kako je džin-Besomuk mahao i pravio pokrete, tako su se talasi dizali, propinjali, slamali i sabirali.
     Još dalje, stanje je bilo gore. Lagano, uz silno nabiranje i drhtanje, masivni zid vode dizao se iz okeana. Koljidrugove zelene munje blistale su mu preko lica dok se dizao, zabacivao vrh sve više i više. A kako je rastao, kretao se prema litici.
     Besomuk je prizivao cunami.
     Korik se okrete da probudi drugove.
     Sil i Tul uskoro su bili budni i svesni. Ali poglavar Hirim nepomično je ležao, a krv mu je kapala iz ugla usta. Sil brzo pređe rukama preko poglavarevog tela i prijavi da Hirim ima nekoliko slomljenih rebara, ali ne i druge povrede. Korik i Sil zajedno su ga trljali po zglavcima, pljeskali po vratu. Kapci mu najzad zatitraše i on se osvesti.
     Najpre nije mogao da pojmi Korikove vesti. Ali kada je pogledao u noć, on shvati. Sve veći plimski talas već je bio visok kao polovina litice, a komešanje mu je u tmini imalo mračan, zlokoban prisenak. Sadržavao je dovoljno mržnje da raznese Lelej. Kada se poglavar Hirim okrete od njega, lice mu beše napregnuto od užasne rešenosti.
     Morao je da viče da bi se čuo nad rikom talasa, vetrom i grmljavinom. "Moramo ga zaustaviti! Čini nasilje prema Moru! Ukoliko uspe - ukoliko iskrivi More prema svojoj želji - zakon koji ga čuva biće raskinut. Ono će služiti Opakog kao još jedan Besomuk!"
     Korik odgovori: "Da!" U krvnim gardistama osećao se bes. Ne bi poslušali nijednu drugu odluku.
     Pa ipak se Sil dovoljno priseti opreza da kaže: "On ima Kamen Zlozemlja."
     "Ne!" Poglavar Hirim tražio je po podu komade svog Žezla. Kada ih je našao, zatražio je prijanjka. Tul mu dade podugačak komad. On ga upotrebi da poveže dva komada žezla, spojivši metalne krajeve. Držeći taj nespretni instrument, on reče: "To je samo deo Kamena! Sam Kamen Zlozemlja - mnogo je veći! Ali ni u najgorim snovima nismo naslućivali da bi se Opaki mogao usuditi da izreže komade Kamena za svoje sluge. Majstorstvo mora da mu je... mora da mu je veoma veliko. Na taj način bio je u stanju da potčini džinove - Besomuci i Kamen zajedno, Kamen osnažuje Besomuke, a Besomuci koriste kamen! A ostali - Ljudoseča, Sotonpest - takođe poseduju komade Kamena. Čuješ li, Koriče?"
     "Čujem", odvrati Korik. "Vrhovna poglavarka biće upozorena."
     Poglavar Hirim klimnu. On se lecnu od bola u rebrima. Ali je onda izišao iz ćelije na urlajući vetar. Korik, Sil i Tul smesta su ga sledili.
     Pred njima, Koljidrug je delao u ekstazi moći. Iako i dalje na izvesnom rastojanju od pristaništa, cunami se nadnosio nad njega, ukradeno obličje delovalo je patuljasto u poređenju sa talasom. Sada mu je pevao, prizivao ga. Reči su mu se usecale kroz halabuku oluje:

     Dođi, more!
     Slušaj mene!
     Pođi gore!
     Sukni dole!
     Tresni stene!
     Kamen zdrobi!
     Srce robi:
     dušu smrskaj:
     mesom prskaj:
     pukni svo!
     Mrtvih do neba
     Jedi mesto hleba!
     Dođi, more!
     Pođi gore!

     A more je odgovaralo, uzdizalo se sve više. Sada se vrh talasa penio i šibao u visini gornjih grudobrana Koerkrija.
     Krvna garda želela je da smesta napadne, ali poglavar Hirim ih zadrža. Da ga Koljidrug ne čuje, uobličio je ustima reči: "Ja moram zadati prvi udarac." Onda je krenuo do pristanišne stene svom brzinom koju su mu dopuštala povređena rebra.
     Kada je četvorka pošla prema nasipu, već se činilo da se ogromni vodeni zid nadnosi nad njih. Samo ga je moć Koljidrugovog Kamena držala uspravnog. Dok su mu se primicali, bio je previše obuzet razmetanjem sopstvene moći da bi ih osetio. Ali u poslednjem trenutku upozorio ga je nekakav instinkt. Naglo se okrenuo i zatekao poglavara Hirima na nekoliko jardi od sebe.
     Uz divlji urlik on diže blistavu pesnicu da uputi udar na poglavara.
     Ali dok je Besomuk podizao ruku, poglavar Hirim skoči preko poslednjeg rastojanja koje ih je razdvajalo. Poglavar udari naviše privezanim komadima svog žezla.
     Metalni krajevi pogodiše Koljidrugovu ruku pre nego što je udar bio spreman.
     Dve sile sudariše se u besku zelenog i plavog. Koljidrugova veća snaga poterala je silu poput munje čitavom dužinom ruku poglavara Hirima u glavu i telo. Zelena vatra zaplamte u njemu, sažeže mu mozak i srce. Kada se plamen ugasi, ovaj se sruči.
     Ali sudar je sagoreo Koljidrugovu šaku, a trzaj mu je odbacio ruku. On izgubi kamen. Ovaj pade, otkotrlja se od njega preko pristaništa.
     Trojica krvnih gardista smesta skočiše; zajedno su udarili Besomuka svom snagom. I u tom napadu zavet im najzad dođe do ispunjenja. Džin-Besomuk bio je mrtav pre nego što mu se obličje svalilo u vodu.
     Pa ipak su mu još jedan dugi trenutak krvni gardisti upućivali udarce, gonjeni viškom sopstvenog besa i gađenjem. Onda ih pljesak slane vode ohladi i oni videše da oluja počinje da slabi.
     Pošto više nije bio gonjen Kamenom, vetar je prestajao. Munje se prekidoše. Posle nekoliko poslednjih odjeka, grmljavina zamre.
     Plimski talas stvarao je zvuk poput lavine dok se svaljivao nazad u more. Prskao je vodenim kapima lica krvnih gardista, a njegovi talasi prekriše im butine. Onda je nestao.
     Zajedno su požurili nazad do poglavara Hirima.
     Ovaj se i dalje se držao života, ali bio je gotovo na kraju; udar Besomuka duboko ga je sagoreo. Očne duplje bile su mu prazne, a između šupljih kapaka tanak zeleni dim dizao se prema zvezdanoj svetlosti. Kada ga Sil diže u sedeći položaj, ruke su mu grabile oko njega kao da tragaju za žezlom i on slabašno reče: "Nemojte... nemojte dirati... uzimati..."
     Nije to mogao izgovoriti. Srce mu prepuče od napora. Uz ječanje, umro je na Silovim rukama.
     Izvesno vreme, krvni gardisti stajali su nad njim u tišini, upućivali mu onoliko poštovanja koliko su mogli. Ali nisu imali reči. Ubrzo Korik pođe i uze Koljidrugov komad Kamena Zlozemlja. Bez volje koja bi ga pokretala, bio je taman; tek bi tu i tamo zasvetlucao po površini. Ali povređivao mu je ruku dubokom i avetinjskom hladnoćom. On ga steže pesnicom.
     "Odnećemo ga vrhovnoj poglavarki", reče on. "Možda i drugi Besomuci imaju takvu moć. Vrhovna poglavarka mogla bi upotrebiti tu moć da ih porazi."
     Sil i Tul klimnuše. U ruševinama pohoda nije im preostala nikakva druga nada.

     "Onda smo poslali nazad prema domu tela poginulih drugova", reče Tul blago. "Nije bilo potrebe za žurbom - znali smo da njihovi Ranihini mogu naći bezbedan prolaz severno od Sarangrava. A kada je taj zadatak okončan, vratili smo se do petorice koja je držala stražu kraj svetionika. Korik zaduži dvojicu da odu do Poglavarevog Konaka svom mogućom brzinom, tako da bi Veselkamen mogao biti upozoren. A zbog toga što je procenio da je rat već počeo - da vrhovna poglavarka verovatno maršira po Južnim Zaravnima sa ratovnijom - ja sam zadužen, a Šul i Vejl sa mnom, da prenesem ove vesti južno, putem kojim sam stigao. Sa Silom i Doarom, Korik preuze breme Kamena Zlozemlja, kako bi mogao biti bezbedno prenet do Veselkamena za poglavare."
     Krvni gardista najzad ućuta. Troj je dugo sedeo i slepo piljio u stenu pred sobom. Osećao se gluvo i obamrlo - previše šokiran da bi čuo slabi lahor koji je duvao oko Kevinovog Vidikovca, previše zapanjen da bi osetio hladnoću planinskog vazduha. Mrtvi? - upita on nemo. Svi mrtvi? Ali činilo mu se da ništa ne oseća. Bol u njemu bio je tako dubok da ga nije bio svestan.
     Ali kada dođe čas, dovoljno se sabrao da digne glavu, pogleda na drugu stranu prema poglavaru Mhoramu. Nejasno je video poglavara. Čelo mu je bilo napeto od bola, a oči su mu krvarile suzama.
     Uz napor, Troj dođe do glasa. Bio je škripav od osećanja dok je pitao: "Da li je to ono što si video - prošle noći? Da li je to ono?"
     "Ne." Mhoramov odgovor bio je naprasit. Ali nije bio naprasit od besa; bio je naprasit od napora da potisne jecanje. "Video sam krvnu gardu kako se bori u službi Opakog."
     Nastala je duga pauza od koje je srce pucalo pre nego što Tul reče kroz stisnute zube: "To nije moguće."
     "Nije trebalo da diraju Kamen", uzdahnu poglavar slabašno. "Nije trebalo...!"
     Troj požele da postavi pitanja Mhoramu, da ga pita šta je time mislio. Ali onda iznenada shvati da vidi jasnije. Magla mu se dizala.
     Smesta se digao na kolena, okrenuo, oslonio grudi o ivicu ograde. Nagonski je pritegao sunčane naočari na licu.
     Po ivici istočnog obzorja svitanje je već otpočelo.