23. ZNANJE

     Prizor ga, teturavog, izbaci iz jarka dalje od nje. Imao je problema da se održi u uspravnom položaju; zanosio se kao da ga je olujni vetar negde oborio. Začu njen slabi povik: "Voljeni!" ali nije mogao da se okrene. Od prizora srce mu je počelo da se puši poput suvog leda i bilo mu je neophodno da nađe mesto gde će moći da se uhvati za bolno mesto i da jauče sam.
     Izvesno vreme dim mu je zaklanjao samosvest. Naleteo je na Banora i pao kao da je naleteo na gromadu. Sudar ga iznenadi. Banorove pljosnate crte imale su snagu osude. Nagonski se trgao. "Ne diraj me!" nasrnuo je u drugom smeru, teturajući je kroz noć sve dok nije ostavio strmi brežuljak između sebe i krvnog gardiste. Tamo je seo na travu, obavio ruke oko grudi i svesno počeo da se trudi da zaplače.
     Nije mogao. Njegova slabost, večita gubavost, zabravila je taj emocionalni kanal; proveo je previše vremena u odučavanju opuštanja bola. A osujećenost zbog neuspeha učini ga divljačnim. Bio je do vrha napunjen starim, nerazrešenim besom. Čak i u samoobmani nije mogao da izbegne klopku sopstvene bolesti. Skočivši na noge, stegao je pesnice prema nebu poput nasukane i samotne galije koja ispaljuje topove na neranjivi okean u beskorisnom prkosu. Prokletstvo!
     Ali onda mu se samosvest povrati. Bes mu postade gorko hladan kada je progutao povik, zatvorio taj ispust za svoj gnev. Osećao je da se budi iz slepog sna. Doteran do krajnjosti, režao je između zuba i otišao prema potoku.
     Nije se mučio da skine odeću. Silovito se bacio pravo na lice u vodu kao da roni za nekom vrstom spaljivanja rana ili oslobađanja u ledničkoj studeni toka.
     Nije mogao da izdrži hladnoću duže od jednog trenutka; palila ga je po čitavoj puti, grabila mu srce poput grča. Dahćući, skočio je na noge i drhtavo stao na kamenitom koritu potoka. Voda i vetrić odašiljali su mu halapljivi bol kroz kosti, kao da im je hladnoća progutala srž. On iziđe iz potoka.
     Sledećeg trenutka ponovo je video Elenin pogled, osetio kako mu probada sećanje. Zaustavio se. Jedna iznenadna pomisao odagna hladnoću. Iskrsla mu je na videlo praktično potpuno razvijena kao da je sazrevala danima u tami njegovog uma i čekala da bude spremna.
     Shvatio je da ima pristup novoj vrsti pogodbe - dogovoru ili kompromisu donekle sličnom, ali daleko nadmoćnijem od onoga koji je napravio sa Ranihinima. Oni su bili previše ograničeni; nisu mu mogli zadovoljiti uslove, ispuniti ugovor koji je sačinio radi svoga preživljavanja. Ali osoba sa kojom se sada mogao pogoditi gotovo je idealno pogodovala da mu pomogne.
     Bilo je možda moguće da da kupi iskupljenje od vrhovne poglavarke.
     Smesta je video teškoće. Nije znao šta sedmi Krug sadrži. Moraće da upravlja Eleninim apokaliptičnim porivom prema nepredvidljivoj budućnosti u smeru nesigurnog cilja. Ali taj poriv bio je nešto što je mogao upotrebiti. Činio ju je lično moćnom - moćnom i ranjivom, zaslepljenom opsesijom - a ona je držala Žezlo zakona. Možda bi mogao da je navede da zauzme njegovo mesto, da mu zauzme mesto na cilju mahinacija poglavara Kletnika. Možda bi mogao navesti njenu ekstravagantnu strast da zameni belo zlato na stožeru usuda Domaje. Ukoliko bude mogao da je navede da preuzme gorku odgovornost koja je tako neizbežno usmerena na njega, onda će biti slobodan. To će mu skinuti glavu sa panja samoobmane. A sve što je trebalo da učini zauzvrat bilo je da se stavi Eleni na raspolaganje na način koji će joj usredsrediti unutrašnju silu umesto da je rasipa - da je drži pod kontrolom do odgovarajućeg trenutka.
     Bila je to skuplja nagodba od one koju je napravio sa Ranihinima. Nije mu dopuštala da ostane pasivan; zahtevala je da joj pomaže, da manipuliše njome. Ali bila je opravdana. Tokom pohoda za Žezlom zakona borio se naprosto da preživi nemoguće uverljiv san. Sada je jasnije shvatao pravu opasnost.
     Toliko je vremena prošlo otkako je pomislio da je sloboda moguća, da mu se srce gotovo zaustavilo od zadovoljstva koje je donosila ta zamisao. Ali posle prvog uzbuđenja on otkri da silovito drhti. Odeća mu je bila potpuno mokra.
     Dok ga je svaki pokret boleo, on pođe prema jarku i vrhovnoj poglavarki.
     Zatekao ju je kako utučeno i zamišljeno sedi pokraj blistave logorske vatre. Imala je jedan pokrivač preko odore; ostali su bili rašireni pored vatre radi toplote. Kada je ušao u jarak, ona radosno diže pogled. Nije mogao da je pogled u oči. Ali činilo se da ona ne primećuje jad iza njegovim plavih usana i napetog čela. Dograbila je topli pokrivač za njega i povukla ga bliže vatri. Nekoliko tihih primedbi bilo joj je puno brige, ali nije mu postavljala nikakva pitanja sve dok vatra nije odagnala najgori deo drhtavice. A onda, stidljivo, kao da pita gde stoji u odnosu sa njime, ona poseže i poljubi ga.
     Uzvratio joj je milovanje usana, a taj pokret kao da ga je preneo preko neke unutrašnje ograde. Otkrio je da sada može da je gleda. Blago se smešila; proždrljiva silina njenog pogleda ponovo se izgubila u onostranosti. Činilo se da prihvata poljubac zdravo za gotovo. Zagrlila ga je, zatim je sela pokraj njega. Trenutak potom, upitala je: "Da li te je iznenadilo kada si saznao da sam toliko nasilna?"
     Pokušao je da se izvini. "Nisam naviknut na takve stvari. Nisi me upozorila na vreme."
     "Izvini, voljeni", reče ona puna krivice. Onda produži: "Jesi li se razočarao... onim što si video u meni?"
     Razmišljao je izvesno vreme pre nego što odgovori: "Mislim da bih odmah pao mrtav kada bi me ikada pogledala na taj način."
     "Bezbedan si", toplo ga je uveravala.
     "Šta ako promeniš mišljenje?"
     "Tvoja sumnja me boli. Voljeni, deo si mog života i mog daha. Veruješ li da te mogu odbaciti u stranu?"
     "Ne znam u šta da verujem." Ton mu je izražavao ojađenost, ali on je ponovo zagrli da da protivtežu tome. "Snovi su kao... kao kada si rob. Snovi izlaze iz svakog tvog dela nad kojim nemaš kontrolu. Zbog toga... zbog toga je ludilo jedina opasnost."
     Bio joj je zahvalan što ne pokušava da se raspravlja sa njime. Kada mu je drhtavica isterana iz kostiju, on postade neodoljivo sanjiv. Pošto ga je smestila u krevet i ugodno ga obavila pokrivačima pokraj logorske vatre, jedina stvar koja ga je sprečavala da joj poveruje u potpunosti bilo je ubeđenje da mu pogodba sadrži nešto nepošteno.
     Najvećim delom zaboravio je to ubeđenje tokom sledeća tri dana. Pažnja mu je bila zaklonjena slabom groznicom koju je izgleda uhvatio zbog svog skoka u potok. Grozničave mrlje pojavile su mu se po uporno bledim obrazima; čelo mu je bilo lepljivo od znoja i hladnoće; oči su mu svetlucale kao da je zahvaćen tajnim uzbuđenjem. S vremena na vreme zadremao bi na leđima svog izubijanog ata i probudio se da zatekne sebe kako delirično bunca. Nije uvek mogao da se priseti šta je rekao, ali bar jednom je manijački navaljivao da je jedini način da mu bude dobro da ostane večito budan. Nikakav antiseptik nije mogao da isceli rane zadobijene u snovima. Nevini ne sanjaju.
     Kada nije mrmljao u polusnu, bio je zaokupljen samim putovanjem.
     Grupa vrhovne poglavarke bližila se nekoj vrsti odredišta.
     Jutro posle obronjavanja svanulo je u oštrom sunčevom sjaju - bistroj živosti poput iskupljenja za nevolje od prethodnog dana. Kada se Amok pojavi da povede vrhovnu poglavarku, Elena zazvižda kao da zove Miru, a drugi Ranihin odgovori na prizivanje. Kovenant ga je, sa zapanjenošću na licu, gledao kako galopira dolinom. Vernost Ranihina prema sopstvenom izboru prevazilazila je sve predstave ponosa i odanosti. Prizor ga podseti na prethodnu pogodbu - pogodbu za koju su i Elena i Jadinka rekle da je se veliki konji još pridržavaju. Ali onda se uspentrao na mustanga i druge stvari zađoše mu u misli umrljane groznicom. Jedva da je zadržao dovoljno svesti da Banorovoj brizi poveri Elenin dar izrađen ukoštavanjem.
     Kada su jahači pošli za Amokom iz doline, Kovenant prvi put opazi Melenkurion Nebozor. Iako se još nalazila na mnogo milja gotovo jugoistočno od njega, planina je uzdizala vrhove-blizance okovane ledom iznad neravnog obzorja venca, a lednici su joj blistali plavom bojom na suncu kao da su u njima ukopane azurne stope neba. Činilo se da je Elenino nagađanje bilo ispravno: Amokov krivudavi, okolišni put dosledno je težio prema ogromnom Nebozoru. Nestalo ga je gotovo trenutno kada Amok povede jahače u zavetrinu sledeće litice, ali kako je dan odmicao pojavljivao se sa sve većom učestalošću. Do sledećeg podneva preovlađivao je jugoistočnim obzorjem.
     Ali noću se planine nisu okretale oko Kovenanta. Nije mogao da vidi Melenkurion Nebozor. A posle večernjeg obroka groznica mu donekle popusti. Oslobođen tih zahteva i iscrpljivanja svoje oslabele usredsređenosti, on odredi neke opšte uslove svoje pogodbe.
     Nije mu bio potreban njen pristanak; znao je to i prekorio sebe zbog toga. Jednom kada je slast nadanja nestala i zamenila se groznicom i strahom, on poče da žudi da joj kaže o čemu je razmišljao. A njena pažnja prema njemu još je pogoršavala žudnju. Kuvala mu je posebne čorbe i jela za ozdravljenje; skretala sa puta da bi mu donela alianthe. Ali njegova osećanja prema njoj su se promenila. Bilo je lukavstva i laskanja u njegovim odgovorima na njenu nežnost. Plašio se šta bi se dogodilo kada bi joj rekao svoje misli.
     Dok je ležao budan kasno te noći i grozničavo se tresao, imao je gadan ukus racionalizacije u ustima. Stid ili poverenje nisu ga sprečavali da objasni šta čini. Čeljusti su mu bile zabravljene upornom nuždom za opstankom, besom protiv sopstvene smrti.
     Najzad mu se groznica prekide. Kasno po podne trećeg dana - dvadeset prvog otkako je grupa vrhovne poglavarke napustila Veseldrvo - obli ga nagli nalet znoja i zategnuta unutarnja struna kao da se prekide. Oseti kako se najzad opušta. Te noći zaspao je dok je Elena još raspravljala o neznanju ili nesposobnosti razumevanja koji su je sprečavali da sazna išta od Amoka.
     Dugi, zdravi san povrati mu osećaj zdravlja i sledećeg jutra bio je u stanju da bolje obraća pažnju na svoj položaj. Jašući pokraj Elene, ispitivao je pogledom Melenkurion Nebozor. Ovaj je stajao nad njim poput zaštitnika i zatvarao čitavu jugoistočnu zoru. Uz slabu navalu uviđanja, on proceni da će grupa vrhovne poglavarke verovatno tamo stići pre nego što se dan okonča. Pažljivo ju je pitao o Nebozoru.
     "Mogu ti reći malo toga", odvrati ona. "To je najviša planina u Domaji, a ime joj deli jedan od sedam Krugova. Ali Kevinovo znanstvo otkriva malo toga o njoj. Možda ima drugog znanja u drugim Krugovima, ali prvi i drugi sadrže samo malo nagoveštaja i pominjanja. A u naše doba poglavari nisu sami saznali ništa u vezi sa tim mestom. Niko nije prišao ovoliko blizu Nebozoru otkako su se ljudi vratili u Domaju posle Obreda obesvećenja.
     U dubini duše verujem da ti ogromni vrhovi označavaju mesto moći - mesto koje prevazilazi čak i Gravin Trendor. Ali nemam dokaza za to verovanje izuzev čudnog ćutanja Kevinovog znanstva. Melenkurion Nebozor je jedno od najviših mesta u Domaji - pa ipak prvi i drugi Krug ne sadrže znanje o njemu izuzev nekoliko starih mapa, dela jedne pesme i dve nerazjašnjene rečenice koje, ukoliko im prevod nije pogrešan, govore o zapovesti i krvi. I tako", reče ona, "moj neuspeh da odbravim Amoka nije u potpunosti iznenađujući."
     To ju je navelo na ponovno razmišljanje o sopstvenom neznanju i ona utonu u ćutanje. Kovenant pokuša da smisli način da joj pomogne. Ali taj napor podsećao je na pokušaj gledanja kroz kameni zid; posedovao je još manje potrebnog znanja. Ukoliko je nameravao da ispuni sopstvenu stranu nagodbe, morao je da to učini na neki drugi način.
     Intuitivno je verovao da će mu se prilika ukazati.
     U međuvremenu, pripremio se da čeka da ih Amok dovede do planine.
     Konačni prilazak odigrao se skorije nego što je očekivao. Amok ih povede pored dugog rasela između dva zatupasta vrha, a zatim zakrivljenim prolazom koji je nastavljao da se spušta dok je skretao prema istoku. Do podneva izgubili su na visini više od dve hiljade stopa. Onda se prolaz okonča i ostavi ih na prostranoj, ravnoj, goloj visoravni pokraj padine velike planine. Visoravan se pružala prema istoku i jugu oko Melenkuriona Nebozora dokle god je Kovenantovo oko moglo da dosegne. Ravno tlo delovalo je poput pozornice, osnovice za petnaest ili dvadeset hiljada stopa uparenih vrhova. A istočno od visoravni uopšte nije bilo planina.
     Ranihini su bili željni trka posle dugih dana sapetog uspona i zato su zakaskali po ravnom kamenu. Sa iznenađujućom hitrinom Amok se držao ispred njih. Smejao se dok je trčao i čak još pojačavao brzinu. Ranihini pređoše na punu dužinu koraka, počeše ozbiljno da galopiraju, ostavljajući Kovenantovog mustanga iza sebe. Ali Amokov skakutavi korak svejedno ih je nadmašivao. Veselo je vodio jahače najpre prema istoku, a zatim ka jugu niz središte visoravni.
     Kovenant ih je sledio opuštenijim korakom. Uskoro je prolazio duž lica prvog vrha. Visoravan je ovde bila široka nekoliko stotina jardi i pružala se prema jugu sve dok ne bi zaokrenula prema zapadu van vidika iza osnovice drugog vrha. Vrhovi su se spajali jedan sa drugim na nekoliko hiljada stopa iznad visoravni, ali linija spoja između njih ostajala je jasna, kao da su dve strane različitog sastava. Na mestu gde je ta linija dodirivala visoravan, u ravnom kamenu pojavljivao se procep. Ta prskotina pružala se pravo duž visoravni sve do njene istočne ivice.
     Ispred Kovenanta, Ranihini su okončali galop u blizini ivice pukotine. Sada je Elena lagano išla duž nje prema spoljnjoj ivici visoravni. Kovenant okrete mustanga u tom smeru i pridruži joj se.
     Zajedno su sjahali i on leže na stomak da gleda u ponor. Na četiri hiljade stopa ispod okomite litice mračna, isprepletana šuma pružala se dokle god pogled dopire. Šuma se uzdizala nad neravnim terenom - gusto zarasla prekrivka drveća obavijala je podnožje Zapadnik Planina kao da hoće nešto da prikrije, da obezbedi utehu privatnosti krutog i neposrednog jada. A severozapadno preko tog pokrivenog prostranstva tekla je crveno-crna reka koja se slivala sa ivice pukotine. Nečujna na tom rastojanju, zapenušano je izbijala iz stene i usecala put kroz srce šume. Reka je delovala poput povrede šume, posekotine na mrgodnom zelenom licu. Ta brazgotina davala je povređenom, krutom licu izgled opakosti, kao da ono sanja da rastrgne udove neprijatelja koji ga je povredio.
     Elena objasni prizor Kovenantu. "To je Crna Reka", reče ona strasno. Bila je prvi novi poglavar koji je ikada ugledao taj prizor. "Sa ovog mesta, ona teče stotinu pedeset milja i više da se spoji sa Mithilom na putu prema Andelejnu. Govori se da joj se izvor nalazi duboko ispod Melenkurion Nebozora. Stojimo na Ulom Kamenu, istočnom prilazu ili vratnicama velike planine. A ispod nas je Garotin Čestar, poslednja šuma Domaje po kojoj još hoda šumnik - gde osakaćena svest Jedine Šume još drži vezu sama sa sobom." Na trenutak je udisala oštri vazduh. Onda je dodala: "Voljeni, verujem da nismo daleko od sedmog Kruga."
     On se odgurnu od ivice i nesigurno osovi na noge. Vetar iz ponora kao da je nosio vrtoglavicu na njega. Čekao je dok se nije našao na nekoliko dugih koraka od ivica pre nego što je odvratio: "Nadam se. Koliko nam je poznato, rat bi do sada mogao biti gotov. Ukoliko Trojevi planovi nisu upalili, Kletnik je možda na pola puta do Veselkamena."
     "Da. I ja sam osetila taj strah. Ali moje verovanje ostaje da budućnost Domaje neće biti izvojevana ratom. A ta bitka nije u našim rukama. Imamo drugog posla."
     Kovenant je proučavao daljinu u njenim očima, odmeravao rizik da je uvredi, a zatim rekao: "Da li ti je palo na pamet da možda nećeš biti u stanju da otvoriš Amoka?"
     "Razume se", odvrati ona oštro. "Nisam slepa."
     "Šta ćeš onda da učiniš, ukoliko ne progovori?"
     "Držim Žezlo zakona. To je moćan ključ. Kada nas Amok odvede do sedmog Kruga, neću biti bespomoćna."
     Kovenant skrenu pogled sa kiselim izrazom na licu. Nije verovao da će biti toliko lako.
     Pokraj Elene vratio se duž pukotine do dvojice krvnih gardista i Amoka. Popodne još nije sasvim prošlo, ali senka Melenkuriona Nebozora već se protezala preko Ulom Kamena. Senka je zgrušnjavala prirodnu polutamu procepa, tako da je ovaj počivao poput raseline tame preko visoravni. Na najširem mestu nije imao više od dvadeset stopa, ali činilo se da je neizmerno dubok, kao da seže pravo do dubokih korenova planine. Gonjen naglim porivom, Kovenant baci kamičak u rascep. Ovaj poče da odskakuje od zida do zida na putu naniže; izbrojao je dvadeset dva udara srca pre nego što je pao toliko daleko da ga nije mogao čuti. Nagonski se držao na bezbednom odstojanju od pukotine kada je pošao prema Banoru i Morinu.
     Dvojica krvnih gardista raspakovali su hranu i Kovenant i Elena napraviše laki obrok za sebe. Kovenant je jeo polako, kao da pokušava da odloži sledeću etapu pohoda. Predviđao je samo tri mogućnosti - uz planinu, niz pukotinu, preko procepa - a sve su mu delovale gadno. Nije želeo da se bavi bilo kojom vrstom uspinjanja ili skakanja; prosta blizina ponora činila ga je nervoznim. Ali kada vide da ga vrhovna poglavarka čeka, on se priseti uslova svoje pogodbe. Dovršio je ono što je jeo i pokušao da se pripremi za ono što je Amok imao na umu, štagod to bilo.
     Čvrsto držeći Žezlo zakona, Elena se okrete svom vodiču. "Amoče, spremni smo. Šta treba da učinimo sa Ranihinima? Hoćeš li da jašemo ili hodamo?"
     "To je tvoj izbor, vrhovna poglavarko", reče Amok sa smeškom. "Ukoliko Ranihini ostanu, onda neće biti potrebni. Ukoliko odu, bićeš prisiljena da ih ponovo pozoveš."
     "Znači da moramo hodati da bismo te sledili?"
     "Sledili? Nisam govorio ništa o napuštanju ovog mesta."
     "Da li je sedmi Krug ovde?" upita ona hitro.
     "Ne."
     "Onda je na drugom mestu."
     "Da, vrhovna poglavarko."
     "Ukoliko je na drugom mestu, moramo ići do njega."
     "To je istina. Sedmi Krug ne može da ti se donese."
     "Da bismo otišli do njega, moramo hodati ili jahati."
     "I to je istina."
     "Koje od toga?"
     Dok je slušao tu izmenu reči, Kovenant oseti tiho divljenje zbog načina na koji je Elena uspevala da osujeti Amokovu dvosmislenost. Prethodno iskustvo kao da ju je naučilo kako da pritesni mladića. Ali sledećim odgovorom pobegao joj je.
     "To je tvoj izbor", ponovi on. "Odluči i idi."
     "Hoćeš li nas voditi?"
     "Ne."
     "Zašto ne?"
     "Delam u skladu sa svojom prirodom. Činim ono za šta sam stvoren."
     "Amoče, nisi li ti put i dveri do sedmog Kruga?"
     "Da, vrhovna poglavarko."
     "Onda nas moraš voditi."
     "Ne."
     "Zašto ne?" ponvoo je pitala. "Jesi li ćudljiv?" Kovenant začu prizvuk očajanja u njenom glasu.
     Amok odvrati sa blagim prekorom: "Vrhovna poglavarko, stvoren sam za namenu kojoj služim. Ukoliko delujem svojeglavo, moraš tražiti od mog tvorca da to objasni."
     "Drugim rečima", umeša se Kovenant teško, "zaglavljeni smo bez ostala četiri Kruga. To je Kevinov način zaštite - štagod bio. Bez nagoveštaja koje je sa takvom mudrošću postavio u ostalim Krugovima, suočeni smo sa praznim zidom."
     "Lorikov kril je oživeo", reče Amok. "To je predviđena reč. A Domaja je u opasnosti. Zbog toga sam omogućio pristup do sebe. Ne mogu učiniti ništa više. Moram ispunjavati svoju svrhu."
     Vrhovna poglavarka pretraživala ga je pogledom jedan trenutak, onda ozbiljno reče: "Amoče, jesu li moji pratioci na neki način nepohodni za tvoju svrhu?"
     "Tvoji pratioci moraju se sami starati za sebe. Ja sam put i dveri. Ne ocenjujem tragače."
     "Amoče..." bila je sva napeta, a usne su joj se tiho micale kao da deklamuje listu mogućih izbora, "...postoje li uslovi koje treba ispuniti - pre nego što nas povedeš dalje?"
     Amok se nakloni u znak potvrde njenog pitanja i odgovori uz kikot: "Da, vrhovna poglavarko."
     "Hoćeš li nas povesti do sedmog Kruga kada uslovi budu ispunjeni?"
     "To je svrha mojeg stvaranja."
     "Koji su uslovi?"
     "Postoji samo jedan. Ukoliko želiš više, moraš ih smisliti bez moje pomoći."
     "Koji ti je uslov, Amoče?"
     Mladić je đavolasto gledao iskosa u Elenu. "Vrhovna poglavarko", reče on tonom razuzdanog veselja, "moraš imenovati silu sedmog Kruga."
     Zinula je prema njemu na trenutak, onda uskliknu: "Melenkurion! Znaš da mi nedostaje to znanje."
     Biio je nedirnut. "U tom slučaju, možda je dobro što Ranihini nisu otišli. Oni će te odneti do Veselkamena. Ukoliko tamo stekneš mudrost, možda ćeš se vratiti. Naći ćeš me ovde." Uz naklon izluđujuće nehajnosti, mahnuo je rukama i nestao.
     Ona je piljila za njime i stezala Žezlo kao da namerava da udari prazni vazduh njegovog osustva. Leđima je bila okrenuta Kovenantu; nije mogao da vidi šta joj se dešava sa licem, ali napetost njenih ramena izazivala je u njemu strah da joj se oči privlače u žižu. Na tu misao, krv poče da mu udara u slepoočnicama. Posegao je rukom, pokušao da je prekine ili da joj skrene pažnju.
     Od njegovog dodira hitro se okrenula prema njemu. Lice joj je delovalo izmršavelo - koža joj je bila napeta preko blede napregnutosti lobanje - i delovala je zapanjeno, kao da je upravo otkrila sposobnost za paniku. Ali nije mu pošla u naručje. Zaustavila se, namerno zatvorila oči. Kosti njenih čeljusti, obraza i čela usredsrediše se na njega.
     Osetio je kako mu se u glavi otvara bezdan.
     Nije shvatao osećaj crnila, otvaranja. Elena je stajala pred njim u senci Melenkuriona Nebozora poput ikone od blistave kosti odevene u plavo; ali iza nje, iza čvrstog kamena Ulom Kamena, tmina se širila poput pukotine preko cisterne njegovih misli. Prskotina je pokušavala da ga usisa; gubio se.
     Osećaj je dopirao iz Elene.
     On iznenada shvati. Pokušavala je da stopi um sa njegovim.
     Uplašeno sevanje pogleda blesnu preko crne vrtoglavice koja ga je praznila. Ono oseti opasnost po sebe; ukoliko se prepusti stapanju, saznaće istinu o njemu. Nije mogao dozvoliti sebi takav skok, nikada ga nije smeo dopustiti. Ječeći: Ne! - on se trže, zatetura od nje unutar sebe.
     Pritisak popusti. On otkri da mu se i telo povlači. Uz napor, zaustavio se, digao glavu.
     Elenine oči bile su širom otvorene od razočaranja i jada i ona se bolno osloni na Žezlo zakona. "Izvini, voljeni", dahnu ona. "Tražila sam više nego što si spreman da pružiš." Na trenutak, ostala je nepokretna, pružala mu priliku da odgovori. Onda zaječa: "Moram da razmislim", pa se okrete. Oslanjajući se o Žezlo, lagano je pošla duž pukotine prema spoljašnjoj ivici visoravni.
     Uzdrman, Kovenant sede pravo na kamen i uhvati glavu šakama. Protivurečna osećanja su ga rastrzala. Bio je preneražen ovim uskim bekstvom i besan na sopstvenu slabost. Da se spase, povredio je Elenu. Pomisli kako bi trebalo da pođe do nje, ali nešto u usredsređenoj izdvojenosti njene prilike upozoravalo ga je da se ne meša. Izvesno vreme piljio je prema njoj sa bolom u srcu. Onda se diže na noge, mrmljajući u nemarni vazduh: "Trebalo je da bude toliko pošten da nam kaže - bar pre nego što je izgubila Ranihina."
     Na njegovo iznenađenje, međnik odgovori: "Amok dela u skladu sa zakonom postanja. Ne može prekršiti zakon naprosto da izbegne bol."
     Kovenant zabaci ruke u gađenju. Beskorisno praskajući, on ode preko visoravni.
     Proveo je ostatak popodneva u nespokojnom koračanju sa mesta na mesto preko Ulom Kamena u potrazi za nekim nagoveštajem nastavka Amokovog traga. Posle izvesnog vremena dovoljno se smirio da shvati Morinovu primedbu o Amoku. Morin i Banor bili su zatočenici sopstvenog zaveta; mogli su sa pravom govoriti o nužnosti nepopustljivog zakona. Ali to što su krvni gardisti saosećali sa Amokom bio je samo još jedan klin u poklopac kovčega usuda pohoda vrhovne poglavarke.
     Kovenantova nedelotvornost bila je još jedan takav klin. Mogao je da čuje kako ga sada naduvana glupost njegove pogodbe ismeva. Kako je mogao da pomogne Eleni? Nije dovoljno znao ni da pojmi o čemu Amok govori. Iako mu je nespokojno koračanje pokrilo širok deo visoravni, nije saznao ništa što bi bilo od ma kakve važnosti. Goli kamen bio je poput njegove nedelotvornosti - nesvodiv i vezujući. Dok se poslednje sunčevo svetlo pretvaralo u prah na nebu, on okrete korake prema odsjaju oblučka koji je označavao logor vrhovne poglavarke. Premišljao je poznatu pomisao da mu zaludnost vodi samo postojanje.
     Zatekao je Elenu pokraj kotla sa oblučkom. Delovala je istovremeno i iznureno i ubijeno, kao da joj je pritisak na nju drobio individualnost, povijao je prema obliku njene poglavarske dužnosti. Odlučnost je blistala u izbrušenoj patini njenih kostiju. Prihvatala je sve vidove svog bremena.
     Kovenant nespretno pročisti grlo. "Šta imaš? Jesi li uspela da nađeš rešenje?"
     Udaljenim glasom, ona upita: "Koliko ti je poznavanje borbenog plana vrhovnika Troja?"
     "Poznato mi je u opštim crtama šta namerava - ništa posebno."
     "Ukoliko mu plan nije doživeo neuspeh, bitka je počela juče."
     Razmišljao je jedan trenutak, a onda je pažljivo upita: "Gde nas to ostavlja?"
     "Moramo ispuniti Amokov uslov."
     Pokretom je izrazio svoje nerazumevanje. "Kako?"
     "Ne znam. Ali verujem da se to može učiniti."
     "Nedostaju ti četiri Kruga."
     "Da", uzdahnu ona. "Kevin je očigledno želeo da zadobijeno sedmi krug tek kada ovladamo sa prvih šest. Ali Amok je već prekršio tu nameru. Iako je znao da nismo pojmili Lorikov kril, ipak nam se vratio. Video je da je Domaja u opasnosti i vratio se. To pokazuje određenu slobodu - određeno pravo odlučivanja. Nije jednoznačno vezan zakonom u svakoj tački."
     Ona zastade, a posle stanke Kovenant reče: "Onako uzgred, rekao bih da ga to čini opasnim. Zašto bi nas vukao sve dovde ukoliko je znao da ćemo se zaglaviti - ako nije želeo da te odvuče od rata?"
     "Amok ne želi izdaju. Ne čujem u njemu nikakvu zlobu."
     Da prodre u njenu zamišljenost, on zareža: "Moguće te je prevariti. Ili možda zaboravljaš da je Kevin prihvatio Kletnika kao poglavara?"
     Elena čvrsto odgovori: "Možda prvih šest Krugova ne sadrže ime ove sile. Možda podučavaju samo načinu na koji se Amok može naterati da sam izgovori njeno ime."
     "U tom slučaju..."
     "Amok nas je doveo jer je na neki način moguće da ispunimo njegov uslov."
     "Ali možeš li da pronađeš prava pitanja?"
     "Moram. Kakav drugi izbor postoji za mene? Ne mogu sada da se pridružim ratovniji."
     Glas joj je sadržavao mračnu konačnost, kao da izriče presudu nad samom sobom. Rano sledećeg jutra, pozvala je Amoka.
     On se pojavi uz dečački osmeh. Dohvatila je Žezlo zakona obema rukama i oslonila ga o stenu ped sobom.
     U zori podno Melenkuriona Nebozora otpočeli su dvoboj za pristup sedmom Krugu.
     Dva dana se vrhovna poglavarka Elena upinjala da izvuče dragoceno ime od Amoka. Tokom drugog dana, silna oluja prikupi se na jugoistočnom obzorju, ali ne stiže do Ulom Kamena i niko nije obraćao pažnju na nju. Dok je Kovenant sedeo i vrteo prsten oko prsta, nespokojno koračao oko boraca ili uz mrmljanje odlazio da izbegne napor, ona je ispipavala Amoka svim pitanjima koja je mogla da smisli. Ponekad je radila sistematično; ponekad intuitivno. Razrađivala je ideje da ih on potvrdi ili porekne. Prisiljavala ga je da izgovara odgovore sve duže i duže. Vodila ga je kroz naporna ponavljanja poznatih terena i svom preciznošću gurala prema neznanim. Gradila je logičke zamke za njega, pokušavala da ga pritesni protivurečnostima. Tražila je načina da stopi um sa njegovim.
     Bilo je to poput dvoboja protiv vodenog bazena. Svako sečenje i udarac njenih pitanja dirali su ga kao da je pljusnula po jezercetu ravnim krajem oštrice. Odgovori su mu pljeskali na svako pitanje. Ali kada se upinjala da ga uhvati na zamku svoje nužde, prolazila je kroz njega i nije ostavljala ni traga. Postepeno je dozvoljavao sebi da joj uzvraća smehom, ali uglavnom joj je odgovarao na pitanja uobičajenim veselim izbegavanjem. Njen trud nije postizao nikakav uspeh. Do zalaska sunca drhtala je od osujećenosti, potisnutog besa i psihičke iscrpljenosti. Sama čvrstina Ulom Kamena kao da joj se podsmevala.
     Uveče, Kovenant ju je smirivao u skladu sa uslovima pogodbe. Nije govorio ništa o sopstvenim strahovima, bespomoćnosti, sve većoj uverenosti da je Amok neprodoran; nije baš ništa govorio o sebi. Umesto toga, poklanjao joj je najbolju pažnju, usredsredio se na nju svim izvorima koje je posedovao.
     Ali svi njegovi napori nisu mogli da dirnu srce njene nevolje. Učila je da nije dorasla nuždi Domaje, a to je bio bol za koga nije bilo utehe. Kasno noću prigušeno je škrgutala, kao da škripi zubima da bi se uzdržala da ne zaplače. A ujutro trećeg dana - trideset drugog otkako je napustila Veselkamen - primakla se kraju izdržljivosti. Pogled joj je bio iznuren i prazan i sadržavao je oproštej sa svime.
     Hrapavim glasom Kovenant je upita šta namerava da učini.
     "Moliću." Glas joj je imao hrapav, izmučen prizvuk. Izgledala je krhko poput kostura - same hrabre, lomne kosti isprečene na putu nekome ko je, i pored sve dečačke veselosti, bio nesavladiv poput lavine. Pritisak poput uzbune u glavi reče Kovenantu da joj se kriza primakla. Ukoliko joj Amok ne odgovori na molbe, mogla bi se okrenuti poslednjem izvoru neobične unutarnje snage.
     Silovitost te mogućnosti prestravi ga. Zastao je na samom rubu da je zamoli da se zaustavi, da odustane od pokušaja. Ali sećao se pogodbe; mozak mu je jurio za alternativama.
     Prihvatao je njenu tvrdnju da odgovor na Amokovo pitanje mora da je pristupačan. Ali verovao je da ga ona neće naći; prilazila je problemu sa pogrešne strane. Pa ipak, činilo se da je to jedina strana. Šutirajući otpatke koji su mu zagušili um, on pokuša da zamisli drugačije pristupe.
     Dok su mu se misli upinjale da dosegnu neku vrstu spasonosne intuicije, vrhovna poglavarka Elena zauze mesto i prizva Amoka. Mladić se smesta pojavi. Pozdravio ju je uz kićeni naklon i rekao: "Vrhovna poglavarko, kako ti glase želje za danas? Hoćemo li odložiti sučeljavanje i skupa zapevati vesele pesme?"
     "Amoče, počuj me." Glas joj je škripao. Kovenant je čuo dubine samokažnjavanja u njoj. "Više neću da se igram igara potrage sa tobom." Ton joj je istovremeno izražavao ponos i očajanje. "Nužda Domaje ne dopušta više odugovlačenja. U daljini je već rat - krvoproliće i smrt. Opaki maršira protiv svega što je Kevin pokušavao da zaštiti kada je stvarao Krugove. To ustrajanje na uslovima je lažna odanost njegovoj nameri. Amoče, preklinjem te. U ime Domaje, povedi nas do sedmog Kruga."
     Njena molba kao da ga je dirnula i odgovor mu je bio neuobičajeno ozbiljan. "Vrhovna poglavarko, ne mogu. Ono sam za šta sam načinjen. Ukoliko pokušam da to učinim, prestaću da postojim."
     "Onda nas nauči putu da bismo ga mogli sami slediti."
     Amok zavrte glavom. "I onda ću prestati da postojim."
     Na trenutak, zastala je kao da je poražena. Ali u tišini, ramena joj se ispraviše. Naglo je digla Žezlo zakona i postavila ga vodoravno ispred sebe, poput oružja. "Amoče", naredila je, "postavi ruke na Žezlo."
     Mladić bez trzaja pogleda u autoritet njenog lica. Lagano je poslušao. Ruke mu se lako osloniše između njenih na drvo izrezbareno runama.
     Ona ispusti visok, neobičak krik. Vatra se smesta rascveta duž Žezla; hromno zeleni plamenovi otvoriše se iz čitavog drveta. Plamen je prelazio preko njenih i Amokovih ruku; tamo se pojačavao kao da im se hrani na prstima. Hujao je dubokom silinom i zračio oštru aromu, poput vonja prisile.
     "Amoče Kevinovog porekla!" kliknu ona kroz hujanje. "Putu i dveri prema sedmom Krugu! Silom Žezla zakona - u ime vrhovnog poglavara Kevina, sina Lorikovog koji te je stvorio - zaklinjem te. Reci mi ime sile sedmog Kruga!"
     Kovenant oseti silinu njene zapovesti. Iako nije bila upravljena na njega - iako on nije dodirivao Žezlo - oseti mučninu od napora da izgovori ime koje nije znao.
     Ali Amok ju je gledao ne trepćući, a glas mu se jasno useče kroz oganj Žezla. "Ne, vrhovna poglavarko. Neosetljiv sam na prisilu. Ne možeš me dodirnuti."
     "Sedmice mi!" povika ona. "Neću dopustiti poricanje!" besnela je kao da koristi gnev da bi zadržala vrisak. "Melenkurion abatha! Reci mi ime!"
     "Ne", ponovi Amok.
     Ona mu divlje istrgnu Žezlo iz ruku. Oganj se prikupi, poraste, a zatim glasno briznu ka nebu poput udara groma.
     On sleže ramenima i nestade.
     Dugi, preneraženi trenutak, vrhovna poglavarka sleđeno je stajala, piljila u mesto sa koga je nestao Amok. Onda drhtaj prođe kroz nju i ona se okrete Kovenantu kao da na ramenima nosi težinu čitave planine. Lice joj je delovalo poput divljine. Napravila je dva teturava koraka i zastala da bi se oslonila o Žezlo. Pogled joj je bio prazan; sva silina bila joj je usredsređena prema unutra, protiv nje same.
     "Nisam uspela", zaječa. "Osudila sam." Bes joj iskrivi usta. "Osudila sam Domaju na propast."
     Kovenant nije mogao da podnese taj prizor. Zaboravivši sve beskorisne misli, on požuri da kaže: "Mora da postoji još nešto što možemo učiniti."
     Odgovorila je sa jezivom blagošću. Nežno, gotovo mazno, rekla je: "Veruješ li u belo zlato? Možeš li ga upotrebiti da ispuniš Amokov uslov?" Glas joj je imao prizvuk ludila. Ali sledećeg trenutka njena strast buknu prema napolje. Svom snagom tresnula je Žezlom o Ulom Kamen i kriknula: "Pa onda učini tako!"
     Sila koju je razuzdala natera širok deo visoravni da se zaljulja poput udarenog splava. Kamen poskoči, zatim zaroni; glatki talasi sile zakotrljaše se kroz njega iz Žezla.
     Ljuljanje baci Kovenanta sa nogu. On se zatetura, pade prema procepu.
     Gotovo smesta, Elena uspostavi kontrolu nad sobom. Trgla je nazad silu Žezla, viknula na krvne gardiste. Ali Banorovi refleksi bili su brži. Dok se stena i dalje ljuljala, on se bezbedno ukopa nogama u nju i uhvati Kovenanta za ruku.
     Na trenutak, Kovenant je bio previše preneražen da radi bilo šta drugo osim da mlitavo visi u Banorovom zahvatu. Silovitost vrhovne poglavrke preplavljala ga je, sprala sve drugo iz njegove svesti. Ali onda primeti bol Banorovog zahvata na ruci. Mogao je da oseti nešto proročko u drevnoj snazi kojom ga je Banor stegao, zadržao u životu. Krvni gardista je imao gvozdeni zahvat, sigurniji od stenja Ulom Kamena. Kada začu Elenu kako ječi: "Voljeni! Jesam li te povredila?" već je poluglasno mrmljao. "Čekaj. Stani. Shvatio sam."
     Oči su mu bile zatvorene. Otvorio ih je i optkrio da ga Banor drži u uspravnom položaju. Elena je bila u blizini; zabacila je ruke oko njega i skrila lice na njegovom ramenu. On reče: "Shvatio sam." Nije obraćala pažnju na njega, već je počela da mumla izvinjenja u rame. Da je zaustavi, on oštro reče: "Zaboravi. Mora da gubim um. Trebalo je da ovo shvatim još pre nekoliko dana."
     Najzad ga je čula. Pustila ga je i zakoračila unazad. Poharano lice joj se ukoči. Zaustavila je dah između zuba, provukla ruku kroz kosu. Lagano se ponovo pretvarala u poglavarku. Glas joj je bio nesiguran, ali lucidan kada reče: "Šta si saznao?"
     I Banor pusti Kovenanta, pa je Nevernik nesigurno stajao na sopstvenim nogama. Noge mu nisu verovale kamenu, ali on skupi kolena i pokuša da ne obraća pažnju na taj osećaj. Problem je bio u njegovom mozgu; sve predstave su mu se pomerile. Želeo je da govori brzo, da olakša Eleninu tegobnu hitnju. Ali nedostajalo mu je previše tragova. Morao je da priđe sopstvenoj intuiciji polagano, tako da bi mogao da sakupi sve niti.
     Pokuša da razbistri glavu tako što ju je zatresao. Elena se lecnu kao da je podseća na njen izliv. Napravio je smirujući pokret prema njoj i okrenuo se da se suoči sa krvnim gardistima. Napeto je proučavao prazni metal njihovih lica, tragao za nekim titrajem ili nijansom dvostrukosti, skrivenih namera, koji bi mu potvrdio intuiciju. Ali njihove drevne, besane noći kao da nisu skrivale ništa, nisu otkrivale ništa. Oseti trenutak panike na pomisao da možda greši, ali je on potisnu i upita što je mirnije mogao: "Banore, koliko si star?"
     "Mi smo krvna garda", odvrati Banor. "Naš zavet je dat u mladosti Kevinovog vrhovnog poglavarstva."
     "Pre obesvećenja?"
     "Da, prapoglavaru."
     "Pre nego što je Kevin otkrio da mu je Kletnik zapravo neprijatelj?"
     "Da."
     "A ti lično, Banore? Koliko si star?"
     "Bio sam među prvim Haručaima koji su ušli u Domaju. Delio sam prvo davanje zaveta.
     "To je bilo pre mnogo vekova." Kovenant zastade pre nego što upita: "Koliko dobro se sećaš Kevina?"
     "Lagano", upozori ga Elena. "Ne podsmevaj se krvnoj gardi."
     Banor ne odrazi njenu brigu. Nepopustljivo je odgovorio Neverniku: "Mi ne zaboravljamo."
     "Pretpostavljam da ne", uzdahnu Kovenant. "Kako je to pakleni način života." Na trenutak gledao je u stranu, prema planini, u potrazi za hrabrošću. Onda sa naglom oštrinom nastavi: "Znao si Kevina kada je napravio Krugove. Znao si ga i sećaš se. Bio si sa njime kada je dao prvi Krug džinovima. Bio si sa njim kada je sakrio drugi u one proklete katakombe ispod Planine Groma. Koliko puta si dolazio ovamo sa njime, Banore?"
     Krvni gardista za nijansu podiže jednu obrvu. "Vrhovni poglavar Kevin nije putovao do Ulom Kamena ili Melenkurion Nebozora."
     Taj odgovor poljulja Kovenanta. "Nijednom?" Pobuna mu izlete pre nego što je mogao da je zaustavi. "Govoriš li mi da nikada ranije nisi bio ovde?"
     "Mi smo prvi krvni gardisti koji su kročili na Ulom Kamen", odvrati glatko Banor.
     "Onda kako...? Čekaj. Stani." Kovenant je piljio kao da mu se vrti, a zatim se lupi po čelu nadlanicom. "Tako je. Ukoliko je Krug neka vrsta prirodne pojave - poput Kamena Zlozemlja - ukoliko nije ostavljena ovde - Kevin nije morao da dolazi ovamo da bi znao za njega. Mogao je da mu kaže Lorik ili neko drugi. Lorik je mogao da kaže bilo kome."
     Duboko je uzdahnuo da se pribere. "Ali svi koji su mogli da znaju izginuli su tokom obesvećenja. Izuzev tebe."
     Banor zatrepta na Kovenanta kao da mu reči nemaju nikakvog značenja.
     "Slušaj me, Banore", nastavi on. "Mnoge stvari konačno počinju da imaju smisla. Ponašali ste se neobično - kada se Amok pojavio u Veselkamenu onaj prvi put. Ponašali ste se neobično kada se pojavio u Veseldrvu. I pustili ste vrhovnu poglavarku da ga lično sledi u planine sa samo dvojicom krvnih gardista da je štite. Samo dvojicom, Banore! A kada smo završili zaglavljeni na ovoj prokletoj steni, Morin je imao smelosti da se izvinjava u ime Amoka. Vatru mu paklenu! Banore, trebalo je bar da kažete vrhovnoj poglavarki ono što znate o tom Krugu. Kakva vam je to odanost?"
     Elena ponovo upozori Kovenanta. Ali ton joj se promenio; njegovo razmišljanje zainteresovalo ju je.
     "Mi smo krvna garda", reče Banor. "Ne možeš potezati sumnje protiv nas. Mi ne znamo Amokovu nameru."
     Kovenant začu blagi naglasak koji je Banor stavio na reč znamo. Na sopstveno iznenađenje, oseti želju da uhvati Banora za reč, bez obzira na to šta su krvni gardisti znali. Ali on se prisili da upita: "Ne znate, Banore? Kako možete da ne znate? Previše ste mu verovali da bi bilo tako."
     Banor se usprotivi kao i pre toga. "Ne verujemo mu. Vrhovna poglavarka odabrala je da ga sledi. Mi ne tražimo više."
     "Đavola ne tražite." Napor za samoprinudom učinio ga je okrutnim. "I prekini da me tako prazno gledaš. Vi ljudi došli ste u Domaju i dali zavet da ćete štititi Kevina. Zakleli ste se da ćete ga braniti ili bar dati život za njega, poglavare i Veselkamen sve dok samo vreme ne dođe do kraja, ako već ne zauvek, jer zašto biste inače bili lišeni čak i prostog poštenog spavanja? Ali taj jadni, slomljeni čovek vas je nadmudrio. Zapravo vas je spasao kada je uništio i sebe i sve ostalo u šta je veselo verovao. I zato, eto vas, visite sa svog zaveta u praznom prostoru kao da su svi razlozi sveta iznenada nestali.
     A onda! Onda dobijate drugu priliku da ispunite zavet kada stižu novi poglavari. Ali šta se dešava? Amok se pojavljuje ni iz čega, i još traje rat protiv Kletnika lično - a šta vi radite? Puštate Kevinovu tvorevinu da odvede vrhovnu poglavarku kao da je to sasvim bezbedno i kao da ona nema pametnija posla.
     Da ti kažem nešto, Banore. Možda je istina da baš ne poznajete Amoka. Mora da ste od Kevina naučili neku vrstu nepoverenja. Ali sigurno je kao pakao da razumete šta Amok radi. I slažete se!" Nagla opakost sopstvenog glasa zaustavi Kovenanta na trenutak. Osetio se potresen moralnim sudovima koje je sagledao u Banoru. Hrapavim glasom on nastavi: "Ili zašto je rizikujete zbog nečega stvorenog rukom jedinog čoveka koji je ikada uspeo da baci senku na vašu neporočnost?"
     Bez opomene, Amok se pojavi. Dolazak mladića trže Kovenanta, ali on ga primi kao znak da je na pravom putu. Uz težak uzdah, on reče: "Zbog čega u ime zaveta, ili bar prostog prijateljstva, niste rekli vrhovnoj poglavarki o Amoku kada se prvi put pojavio?"
     Banorov pogled nije zatitrao. Svojim poznatim, nespretnim, atonalnim naglaskom, on odvrati: "Prapoglavaru, videli smo obesvećenje. Videli smo plodove opasnog znanstva. Znanstvo nije znanje. Znastvo je oružje, mač ili koplje. Krvna garda ne koristi oružje. A nož može da se okrene i povredi ruku koja ga nosi. Pa ipak, poglavari žele znanstvo. Oni čine vredna dela uz njegovu pomoć. Zbog toga se ne suprotstavljamo, iako ga ne diramo, niti mu služimo.
     Vrhovni poglavar Kevin napravio je krugove da očuva znanstvo - i da smanji opasnost od mogućnosti da mu oružje upadne u nespremne ruke. To odobravamo. Mi smo krvna garda. Ne govorimo o znanstvu. Govorimo samo ono što znamo."
     Kovenant nije mogao da nastavi. Osećao je da je već previše umnogostručio uvrede protiv Banora. I dirnulo ga je ono što je Banor rekao, i pored ravnog tona krvnog gardiste.
     Ali Elena je dovoljno saznala da nastavi njegovo razmišljanje. Glas joj je bio istovremeno tih i zapovednički kada je rekla: "Međniče - Banore - krvna garda mora se sada odlučiti. Počujte me. Ja sam Elena, vrhovni poglavar po izboru Veća. Ovo je pitanje odanosti. Hoćete li služiti mudrost mrtvog Kevina, ili ćete služiti mene? U prošlosti služili ste dvoje, mrtve i žive. Oboje ste služili dobro. Ali ovde morate odabrati. U nuždi Domaje više nema srednjeg puta. Biće krvi i optužbi po svima nama ukoliko dopustimo da Izopačenje prevagne."
     Banor se lagano okrete međniku. Jedan dugi trenutak gledali su jedan drugoga u tišini. Onda se Morin okrete vrhovnoj poglavarki sa dostojanstvenim pogledom u očima. "Vrhovna poglavarko", reče on, "mi ne znamo ime sile sedmog Kruga. Čuli smo mnoga imena - neka lažna, druga mrtva. Ali jedno ime čuli smo samo izgovarano šapatom od strane vrhovnog poglavara Kevina i Veća.
     To ime je Sila zapovesti."
     Kada Amok začu ime, stade da klima sve dok nije izgledalo da mu kosa pleše od veselja.