26. GOLET VEŠALA

     Ali doživeo je neuspeh pre nego što je i počeo. Nije umeo da se pripremi za bitku kakva je besnela pod njim. Kada je prošao ivicu pukotine, zakači ga udar sile poput erupcije iz procepa. Bio je bespomoćan protiv njega; on mu ugasi svest poput slabašnog plamena.
     Onda se tokom izvesnog vremena valjao po tmini - jurio slepom, jaukavom prazninom koja se ljuljala i rasprskavala nad njim dok se on teturao poput broda rasklimanog trupa. Nije bio svestan ničega osim sile koja ga je tukla. Ali nešto mu uhvati ruku, zadrža ga. Najpre je pomislio da je stisak ruke Elenin - da ga drži sada kao što ga je držala i pazila one noći posle prizivanja. Ali kada se otresao tmine, ugleda Banora. Krvni gardista ga je izvlačio iz pukotine.
     Taj prizor - to opažanje sopstvenog neuspeha - potpuno ga raščini. Kada ga Banor osovi na noge, stajao je nahereno usred urlanja bitke - detonacija, dubokog, ječavog škripanja izmučenog kamena, glasnog odronjavanja kamena - poput ispražnjene gromade, brodskog trupa bez tereta što usisava smrt kroz razderotinu ispod linije gaza. Nije se opirao niti postavljao pitanja kada ga Banor napola ponese iz pećine Krvi Zemlje.
     Tunel je bio neosvetljen, izuzev odraženog blistanja bitke, ali Banor se sigurno kretao duž crnog kamena. Za nekoliko trenutaka doveo je svoj teturavi zalet do vodopada. Tamo je digao Nevernika u ruke i poneo ga poput deteta kroz težinu vodopada.
     U kamenoj svetlosti Korena Zemlje, Banor se kretao uz još veću hitnju. Požurio je do čamca koji je čekao, postavio Kovenanta na jedno sedište, a zatim skočio na palubu pošto je odgurnuo čamac na uglačano jezero. Bez oklevanja, počeo je da recituje nešto na maternjem jeziku Haručaija, a čamac stade da se probija između stubova hrama.
     Ali napori mu nisu odveli čamac daleko. Posle nekoliko stotina jardi, pramac poče da se okreće u smeru suprotnom od željenog. On prestade da govori, a čamac smesta skrenu na jednu stranu. Postepeno je dobijao brzinu.
     Uhvatila ga je bujica. Stojeći u središtu Kovenantovog pogleda koji ništa nije video, Banor malo podiže jednu obrvu, kao da nazire nevolje ispred njih. Tokom dugih trenutaka čekao je da postepeni porast toka otkrije odredište.
     Onda u daljini opazi šta je izazvalo struju. Daleko ispred plovila kamena svetlost sevala je duž linije u jezeru nalik pukotini koja se protezala van vidnog polja sa obe strane. U tu pukotinu Koren Zemlje hitao je i izlivao se u nemim vodopadima.
     Reagovao je sa glatkom delotvornošću, kao da se za takvu probu pripremao tokom dugih stoleća službe. Najpre je dograbio namotani prijanjak iz zavežljaja; njime je vezao Kovenanta za čamac. U znak odgovora na neodređeno pitanje na Kovenantovom licu, on odvrati: "Bitka Kevina i vrhovne poglavarke otvorila je pukotinu na dnu Korena Zemlje. Moramo se spustiti vodenim tokom i potražiti otvor na dnu." Nije čekao na odgovor. Okrenuo se, odupro nogama, dohvatio jedan zlatni bok i odvalio ga. Pomoću tog dugačkog, zakrivljenog komada drveta kojim je počeo da balansira kao motkom za upravljanje, okretao se da odmeri rastojanje čamca od vodopada.
     Rub pukotine bio je sada na manje od stotinu jardi i čamac je hitro klizio prema njemu, uhvaćen sve jačim usisavanjem. Ali Banor izvrši još jednu pripremnu radnju. On se naže ka Kovenantu i tiho reče: "Prapoglavaru, moraš upotrebiti orkrest." Glas mu je odjekivao zapovedništvom kroz tišinu.
     Kovenant ga pogleda bez razumevanja.
     "Moraš. U džepu ti je. Izvadi ga."
     Na trenutak, Kovenant je i dalje piljio. Ali najzad naredba krvnog gardiste dobre do njega kroz otupelost. Lagano je gurnuo ruku u džep i izvadio glatki, prozračni kamen. Držao ga je nespretno u desnici, kao da ne može valjano da ga uhvati sa samo dva prsta i palcem.
     Vodopad se sada pružao pravo ispred čamca, ali Banor je govorio smireno, čvrsto: "Drži kamen u levoj ruci. Drži ga iznad glave, tako da nam osvetljava put."
     Kada Kovenant spoji orkrest sa uznemirenim prstenom, iz središta kamena briznu prodorna, srebrna svetlost. Plamtela je duž stranice čamca u Banorovim rukama, pomračivala okolnu kamenu svetlost. Kada Kovenant otupelo diže pesnicu, podiže kamen poput baklje, krvni gardista odobravajuće klimnu. Lice mu je imalo zadovoljan izraz, kao da su ispunjeni svi uslovi zaveta.
     Onda pramac čamca pade. Banor i Kovenant pođoše bujicom Korena Zemlje u mračne dubine.
     Voda je divlje previrala i talasala se. Ali na jednom kraju pukotina se otvarala prema drugoj pećini. Vodopadi su skretali kako su se spuštali i tukli po pukotini kao po ogromnom jazu ili kanalu. Pod svetlošću orkresta Banor na vreme vide kojim putem voda teče. On odgurnu čamac tako da ovaj jurnu niz bujicu.
     Posle toga, čamac poče da se vitla niz mahniti vodotok u dugoj mori talasanja, nazubljenog stenja, uskih, naglih, zastrašujućih slapova, bliske smrti. Bujica se bacakala, grmela, jurila od pećine do pećine kroz lavirinte procepa, tunela i raselina u bezdanoj utrobi Melenkuriona Nebozora. Mnogo puta plovilo je nestajalo pod silovitom uzburkanošću bujice, ali svaki put bi ga njegovo moćno drvo - drvo u stanju da izdrži Koren Zemlje - ponovo iznosilo na površinu. A mnogo puta Banor i Kovenant behu okupani slapovima koji su ih udarali odozgo, ali voda ih nije povredila - ili je tokom pada izgubila moć, ili su je već razredili drugi podzemni izvori i jezera.
     Kroz sve to, Kovenant je visoko držao orkrest. Neka poslednja nesvesna izdržljivost držala mu je stegnute prste i dignutu ruku. A stamena svetlost kamena osvetljavala je put barke tako da je, čak i u najoštrijoj histeriji bujice, Banor bio u stanju da upravlja, da izbegava stenje i ćorsokake, da se odbija po okukama - da čuva sebe i Nevernika. Silovitost bujice uskoro mu je rasparčala motku, ali on je zameni drugom stranom ograde. Kada je i ona nestala, upotrebio je dasku sedišta kao krmilo.
     Napet i bez zbunjivanja, proveo je putovanje kroz konačnu krizu.
     Bez ikakve opomene, barka jurnu niz široki tok u pećinu na kojoj se nije video izlaz. Voda se opako penila u potrazi za oduškom, a pritisak vazduha je rastao, svakog trenutka postajao sve divljačniji. Hitri vrtlog uhvati plovilo, poče da ga okreće u krug i vuče nadole pod masivnim dotokom vode.
     Barka je bespomoćno ponirala.
     Banor se probi do Kovenanta. Obavio je noge oko Kovenantovog struka, oteo mu orkrest. Stežući kamen kao da hoće da se održi uz njegovu pomoć, Banor steže drugu ruku preko Kovenantovog nosa i usta.
     Držao je taj položaj kada barka potonu.
     Survavajuća težina vode povuče ih pravo nadole. Pritisak ih je stezao dok u Banorovim očima ne počeše da udaraju damari, a uši su mu hujale kao da će pući. Mogao je da oseti kako Kovenant pokušava da vrišti u njegovom zahvatu. Ali držao je stisak u krajnjosti poslednje vernosti - držao je blistavu snagu orkresta jednom rukom, a drugom zadržavao Kovenanta da ne diše.
     Onda su usisani u bočni tunel, izlaz. Sav pritisak zarobljenog vazduha smesta ih baci naviše. Kovenant se omlitavi; Banorova pluća su gorela. Ali zadržao je dovoljno budnosti da se ispravi kada se voda oslobodila. U visokom, zakrivljenom brizganju, ona iznese dva čoveka u procep Ulom Kamena i zavitla ih u otvoreno jutro Crne Reke i Garotinog Čestara.
     Na trenutak, sunce, slobodno nebo i šuma vrteli su se oko Banora, a ognjevi popuštenog pritiska teturali su mu se preko vidnog polja. Onda mu se snaga zaveta vrati. Obavio je obe ruke oko Kovenanta i oštro trgao, od čega Nevernikova pluća ponovo počeše da rade.
     Uz silovito siktanje, Kovenant poče žustro, grozničavo da diše. Izvesno vreme prođe pre nego što je pokazao ikakav znak svesti, pa ipak prsten mu je sve vreme srebrno blistao kao da ga održava. Najzad otvori oči i zagleda se u Banora.
     Smesta je počeo slabašno da se koprca u vezama od prijanjka. Banor mu je delovao poput džinija koji nadgleda proklete. Ali onda se opusti. Shvatio je gde se nalazi - kako je stigao dotle - šta je ostavio za sobom. I dalje je prazno piljio dok je Banor razvezivao konopce koji su ga držali uz barku.
     Nad ramenom krvnog gardiste video je veliku liticu Ulom Kamena - a iza nje Melenkurion Nebozor - sve manje kako je barka plovila niz reku. Iz procepa se probijao gusti, crni dim i kuljao u naletima koje su povremeno naglašavali odsevi borbe duboko unutar planine. Prigušeni udari besa trgali su živu stenu, izazivali haos razaranja u grobnici vekova. Kovenant oseti kao da lebdi na talasu sile i uništenja.
     Sa strahom je pogledao prsten. Preneraženo otkri da ovaj još titra poput pokliča svrhovitosti. Nagonski ga je pokrio desnom rukom, sakrio ga. Onda se okrenuo napred u barci, leđima prema Banoru i Ulom Kamenu, kao da želi da zaštiti sramotu od podrobnijeg ispitivanja.
     Sedeo je tamo pogrbljen, slabašan i zagledan u jadu tokom brzog napredovanja dana. Nije se obraćao Banoru, nije mu pomagao da je odsuče kada bi zatrebalo, nije se osvrtao. Bujica koja se izlivala iz Ulom Kamena digla je crnu Reku gotovo do visine poplave, a lako plovilo Korena Zemlje nepokolebljivo je plutalo strujom između mračnih zidova šume. Jutarnje sunce svetlucalo je i plesalo po tamnoj vodi, odbijalo se u Kovenantove oči - ali on je piljio bez treptanja, kao da mu je istrošen čak i zaštitni refleks kapaka. Posle toga, ništa mu se više nije mešalo u pogled koji nije video. Natopljenu hranu koju mu je dao Banor jeo je automatski, sa levom rukom skrivenom između butina. Podne i po podne neprimećeno prođoše, a kada dođe veče i dalje je sedeo na sedištu, stežući prsten uz grudi kao da hoće da se zaštiti od konačnog probadanja shvatanja.
     Onda, dok se sumrak zgušnjavao oko njega, on postade svestan muzike. Vazduh Čestara bio je pun pevušenja, pesme bez reči - vilinske melodije koja kao da je narastala poput strasti iz slabašnih grla svih listova. Oštro je odudarala od udaljenog, olujnog vrhunca Melenkuriona Nebozora, pesme silovitosti koja je tukla Ulom Kamen i terala ga da podrhtava. Lagano je digao glavu da sluša. Pesma Čestara imala je prizvuk popuštanja, kao da namerno usteže moćni bes melodije, štedi ga.
     U svetlu orkresta vide kako Banor vodi barku prema visokom bregu bez drveća koji se dizao na pozadini noćnog neba u blizini južne obale. Brdo je bilo pusto, lišeno života, kao da mu je sposobnost da prehranjuje čak i najtvrdokornije biljke nepopravljivo sažežena. Pa ipak, činilo se da je ono izvor pesme Čestara. Melodija koja je lutala niz reku sa brda zvučala je poput skupine zadovoljnih furija.
     Posmatrao je brdo bez radoznalosti. Nije mu preostalo snage da mari o takvim mestima. Sva slabašna normalnost bila mu je usredsređena na zvuke bitke iz Melenkuriona Nebozora - i na zahvat kojim je skrivao prsten. Kada Banor priveza barku i uhvati ga za desni lakat da mu pomogne da iziđe na obalu, Kovenant se naleže na krvnog gardistu i drvenasto poče da ga sledi.
     Banor pođe uz goletni breg. Bez pitanja, Kovenant stade da se batrga uz njega.
     I pored iznurenosti, brdo mu privuče pažnju. Mogao je da mu oseti mrtvilo pod stopalima, kao da tetura preko leša. Pa ipak, bila je to zadovoljna smrt; atmosfera joj je otežala od pokolja neprijatelja. Od utelotvorene mržnje zglavci su ga boleli dok se peo. Počeo da se znoji i drhti kao da na ramenima nosi težinu zločina.
     A onda, blizu vrha brda, Banor ga zaustavi. Krvni gardista diže orkrest. U njegovom svetlu, Kovenant vide vešala iza vrha brega. Jedan džin visio je na njima. A između njega i vešala - upiljeni u njega kao da predstavlja usredsređenu moru - bili su ljudi, ljudi koje je znao.
     Poglavar Mhoram uspravno je stajao u odori ukaljanoj tragovima bitke. Držao je žezlo levom rukom, a mršavo lice bilo mu je napregnuto od vizije. Iza njega bili su poglavar Kalindril i dvojica krvnih gardista. Poglavar je u blagim očima imao mračni pogled promašaja. Kvan i Amorin bili su sa njim. A sa Mhoramove desne strane, oslonjen o poglavarevu desnu ruku, bio je Hail Troj.
     Troj je izgubio naočare i čeonu traku. Bezoka koža njegove lobanje bila je napregnuta kao da pokušava da vidi. Nakrivio je glavu, micao je sa jedne na drugu stranu da usredsredi sluh. Kovenant intuitivno shvati da je Troj izgubio vid rođen u Domaji.
     Sa tim ljudima bio je jedan čovek koga Kovenant nije znao. Bio je to onaj pevač - visoki, sedokosi čovek sa blistavim srebrnim očima koji je pevušio za sebe kao da zasipa zemlju rosom melodije. Kovenant bez razmišljanja nasluti da je to Kaeroil Divogornik, šumnik Garotinog Čestara.
     Nešto u pogledu pevača - nešto oštro, pa ipak neobično puno poštovanja - prizva Nevernika pameti. Najzad je opazio strah na licima koja su ga gledala. Odgurnuo se od Banorovog oslonca, primio težinu svih svojih bremena na sopstvena ramena. Jedan trenutak, gledao je bojazan pred sobom toliko napetim pogledom da ga čelo zabole. Ali onda, baš kad se pripremio da progovori, oštra detonacija sa Ulom Kamena potrese mu kosti, izbaci ga iz ravnoteže. Kada je posegao prema Banoru, izložio je sramotu svoga prstena.
     Suočivši se sa Mhoramom i Trojem što je neposrednije mogao, on zaječa: "Izgubljena je. Izgubio sam je." Ali lice mu se iskrivi i reči slomljeno ispadoše između usana, poput komada njegovog srca.
     Njihovo izgovaranje kao da je pomračilo muziku, učinilo da prigušena tutnjava Ulom Kamena postane jača. Svaki udar bitke osećao je kao unutrašnji udarac. Ali mrtvilo pod njegovim nogama postajalo je za njega sve primetnije i primetnije. A obešeni džin visio je pred njim sa neposrednošću na koju nije mogao da ne obraća pažnju. Poče tog časa da shvata da se nalazi pred ljudima koji su preživeli sopstvene muke. On se lecnu, ali ne pade, kada počeše protesti - kada Troj ispusti prigušeni jauk: "Izgubljena? Izgubljena?" a Mhoram upita slomljenim glasom: "Šta se dogodilo?"
     Pod noćnim nebom beživotnog brega - osvetljenog zvezdama, dvostrukim blistanjem očiju Kaeroila Divogornika i vatrom orkresta - Kovenant je stajao oslonjen o Banora poput obogaljenog svedoka protiv sebe samoga i mucavim rečenicama opisivao muke vrhovne poglavarke Elene. Nije pominjao žižu njenog pogleda, strast koja ju je gutala. Ali ispričao je sve ostalo - svoju pogodbu, Amokov kraj, prizivanje Kevina Zemljoguba, Elenin usamljeni pad. Kada je završio, odgovorila mu je zgrožena tišina koja mu je odjekivala u ušima poput osude.
     "Žao mi je", zaključi on kroz tišinu. Prisilivši se da do kraja ispije gorki talog sopstvene nedelotvornosti, on dodade: "Voleo sam je. Spasao bih je da sam mogao."
     "Voleo?" promrmlja Troj. "Sama?" Glas mu je bio previše rastrojen da bi izražavao stepen njegovog bola.
     Poglavar Mhoram naglo pokri oči, pognu glavu.
     Kvan, Amorin i Kalindril zajedno su stajali kao da ne mogu da izdrže sami ono što su čuli.
     Još jedan udar sa Ulom Kamena potrese vazduh. On trže Mhoramovu glavu naviše i ovaj pogleda Kovenanta sa suzama koje su mu se slivale niz obraze. "Kao što sam rekao", bolno je jeknuo. "Ludilo nije jedina opasnost u snovima."
     Na to, Kovenantovo lice se iskrivi. Ali nije imao više šta da kaže; bil mu je uskraćeno čak i olakšanje saglasnosti. Međutim, činilo se da je Banor čuo nešto drugo u poglavarevom tonu. Kao da želi da ispravi nepravdu, on priđe Mhoramu. Dok je koračao, izvadio je iz zavežljaja Kovenantov kip izrađen ukoštavanjem.
     Pružio je delo Mhoramu. "Vrhovna poglavarka dala mu je ovo na dar."
     Poglavar Mhoram čvrsto primi kip, a oči mu zasjaše sa naglim razumevanjem. Shvatio je vezu između Elene i Ranihina; shvatio je šta je značilo davanje takvog dara Kovenantu. Nalet plača zapljusnu mu lice. Ali kada je prošao, ostavio mu je samosavlađivanje netaknuto. Iskrivljene usne zauzeše svoj stari, topli položaj. Kada se ponovo okrenu Kovenantu, on blago reče: "Dragocen je to dar."
     Banorova neočekivana podrška i Mhoramov gest utehe dirnuše Kovenanta. Ali nije imao snage za ma koga od njih. Pogled mu je bio prikovan na Haila Troja.
     Vrhovnik je bezoko treptao pod ponovnim udarcima uviđanja, a unutar njega kuvala se bura. Činilo se da vidi Elenu u svom umu - da je se priseća, proba joj lepotu, uživa svu moć vida kojoj ga je naučila. Činilo se da joj sagledava beskorisni, samotni kraj. "Izgubljena?" zaječa dok mu je bes narastao. "Izgubljena? Sama?"
     Odjednom prasnu. Uz mračni urlik, poče da besni na Kovenanta: "Da li to zoveš ljubavlju?! Gubavče! Neverniče!" bljuvao je reči kao da su najgore psovke koje zna. "Sve to je za tebe samo igra! Mentalni trikovi. Izvinjenja. Ti si gubavac! Moralni gubavac! Toliko si sebičan da ne možeš da voliš nikoga osim sebe. Imaš moć za sve, a ne koristiš je. Upravo si joj okrenuo leđa kada si joj bio potreban. Ti... ogavni... gubavče! Gubavče!" Vikao je tolikom silinom da su mu se mišići vrata zgrčili. Vene u slepoočnicama napele su se i pulsirale kao da će prsnuti od gnušanja.
     Kovenant oseti istinu te optužbe. Pogodba ga je izložila takvim napadima, a Troj mu je pogodio srce ranjivosti kao da mu je neki proročki uvid vodio slepilo. Kovenantova desnica trzala se u zaludnim odbrambenim pokretima. Ali levica mu je bila stegnuta uz grudi kao da želi da zadrži svoju sramotu na tom jednom mestu. Kada Troj zastade da se sabere za novi napad, Kovenant reče slabašno: "Neverovanje nema nikakve veze sa time. Bila mi je kćerka."
     "Šta?!"
     "Moja kćerka." Kovenant je to izgovarao kao optužbu. "Silovao sam Trelovo dete. Elena mu je bila unuka."
     "Tvoja kćerka." Troj je bio previše zapanjen da bi vikao. Podrazumevanja onoga što je čuo ljuljala su ga poput odsjaja izopačenosti. Zaječao je kao da su Kovenantovi zločini toliko brojni da ne može da ih drži sve odjednom u umu.
     Mhoram mu se pažljivo obrati. "Prijatelju moj - to je znanje koje sam zadržao pred tobom. Zadržavanje ti je zadalo nenamerni bol. Molim te, oprosti mi. Veće se plašilo da će to znanje kod tebe izazvati gnušanje prema Neverniku."
     "Prokleto tačno", dahtao je Troj. "Prokleto tačno."
     Iznenada, nakupljene strasti briznuše mu u akciju. Vođen sigurnim porivom, on hitro poseže, ote Mhoramu Žezlo. Okrenuo se jednom da dobije zalet i usmerio razorni udarac žezlom pravo na Kovenantovu glavu.
     Neočekivanost napada iznenadi čak i Banora. Ali on se povrati, skoči za Trojem, udari ga dovoljno da mu poremeti ravnotežu zamaha. Kao posledica, samo je vrh žezla zakačio Kovenantovo čelo. Ali i to ga odbaci i zakotrlja unazad po bregu.
     Zaustavio se, digao na kolena. Kada je prineo ruke glavi, otkri da obilato krvari iz rane na središtu čela.
     Osećao je kako stara mržnja i smrt pritiču u njega iz sažežene zemlje. Krv mu se slivala niz obraze poput pljuvačke.
     Sledećeg trenutka, Mhoram i Kvan stiguše do Troja. Mhoram mu otrže žezlo; Kvan mu zadrža ruke. "Budalo!" režao je poglavar. "Zaboravljaš zavet mira. Odanost je obaveza!"
     Troj se borio protiv Kvana. Bes i očajanje ukaljali su mu lice. "Nisam ja dao nikakav zavet. Puštaj me!"
     "Ti si vrhovnik ratovnije", reče Mhoram opasno. "Zavet mira vezuje. Ali ukoliko ne možeš da se uzdržiš od ubijanja iz tog razloga, uzdrži se zbog toga što je vojska Opakog uništena. Ljudoseča visi mrtav i obešen na Goleti Vešala."
     "Da li to zoveš pobedom? Desetkovani smo! Čemu pobeda koja je toliko koštala?" Trojev bes dizao se poput plača. "Bolje bi bilo da smo izgubili! Onda bar ne bi bilo takvo traćenje!" Od strasti u grlu jecao je za vazduhom kao da se guši od smrada Kovenantove pokvarenosti.
     Ali to ne dirnu poglavara Mhorama. On uhvati Troja za grudnu ploču i protrese ga. "Onda se uzdrži jer vrhovna poglavarka nije mrtva."
     "Nije?" zadahta Troj. "Nije mrtva?"
     "Čak je i sada čujemo kako se bori. Razumeš li zvuk? Dok slušamo, ona se suprotstavlja mrtvom Kevinu. Žezlo je održava - a on nema onoliku moć kao što je ona verovala. Ali dokaz njenog opstanka je ovde, u samom Neverniku. Ona ga je prizvala - ostaće u Domaji do njene smrti. Tako je bilo kada ga je Drul Stenotočac prvi put prizvao."
     "I dalje se bori?" Troj zinu na tu pomisao. Činilo se da je smatra konačnim dokazom Kovenantovog izdajstva. Ali onda se okrete Mhoramu i kriknu: "Moramo joj pomoći!"
     Na to, Mhoram se lecnu. Talas bola pređe mu preko lica. Napetim glasom, upita: "Kako?"
     "Kako?" penio se Troj. "Ne pitaj mene kako. Ti si poglavar! Moramo joj pomoći!"
     Poglavar se uspravi, uhvati žezlo da se osloni. "Udaljeni smo pedeset milja od Ulom Kamena. Noć i dan prošli bi pre nego što bi nas ma koji Ranihin mogao preneti do podnožja litice. Onda bi Banor morao da nas vodi u planinu tragom bitke. Možda je dejstvo bitke uništilo sve prilaze. Možda bi i nas uništili. Pa ipak, kada bismo i stigli do vrhovne poglavarke, ne bismo imali šta da joj ponudimo osim slabašne snage dvojice poglavara. Uz Žezlo zakona, uveliko nas nadmašuje. Kako da joj pomognemo?"
     Bili su okrenuti jedan prema drugom, kao da su uperili um prema umu preko Trojeve bezokosti. Mhoram ne ustuknu pred vrhovnikovim besom. Bol nesposobnosti jasno mu se iskazivao na licu, ali nije ni poricao, niti psovao sopstvenu slabost.
     Iako je Troj drhtao od hitnje, morao je da okrene zahtev na drugu stranu.
     On se okrenu Kovenantu. "Ti!" vikao je slomljeno. "Ukoliko si prevelika kukavica da išta učiniš sam, pruži bar meni priliku da joj pomognem! Daj mi prsten!... Mogu da ga osetim odavde. Daj mi ga! Hajde, kopilane. To joj je jedina prilika."
     Klečeći na mrtvoj, sažeženoj prašini Goleti, Kovenant diže pogled prema Troju kroz krv u očima. Izvesno vreme nije bio u stanju da odgovori. Trojevo zaklinjanje kao da se svaljivalo na njega poput odrona kamenja. Ono mu obori poslednju odbranu i ogoli konačnu sramotu. Trebalo je da bude u stanju da spase Elenu. Imao je moć; pulsirala mu je poput rane na burmi. Ali nije je upotrebio. Neznanje nije bilo izgovor. Tvrdnja da je nesposoban nije ga više pokrivala.
     Ispražnjena atmosfera Goleti izazivala mu je bol u grudima dok se dizao na noge. Iako je jedva video kuda ide, pošao je uz breg. Od napora glava ga je bolela kao da su mu se cepke kostiju zabile u mozak, a srce mu je drhtalo. Nemi glas vikao je u njemu: - Ne! Ne! Ali on nije obraćao pažnju na njega. Troprstom šakom počeo je da petlja oko prstena. Činilo se da mu se ovaj opire - imao je muka da ga uhvati - ali kada se približio Troju, najzad ga strže sa prsta. Vlažnim glasom, kao da su mu usta puna krvi, on reče: "Uzmi ga. Spasi je." Položio je burmu na Trojevu šaku.
     Dodir treptavog prstena uzbudi Troja. On steže prste oko njega, okrete se, bez straha potrča na vrh brda. Hitro je potražio ušima, odredio smer Ulom Kamena, okrenuo lice prema bitki. Poput titana, zavitlao je pesnicom prema nebesima; sila planu iz belog zlata kao da odgovara na njegovu strast. Bezbojnim glasom povika: "Elena! Elena!"
     Onda se visoki, beli pevač nađe kraj njega. Muzika poprimi preteći ton koji proširi nevoljnu nepokretnost poput izmaglice preko vrha brda. Svi se slediše, izgubiše moć kretanja.
     U nepomičnosti, Kaeroil Divogornik diže čvornovati skiptar. "Ne", treperio mu je glas, "ne mogu dozvoliti ovo. A ti zaboravljaš cenu koja mi se duguje. Možda ćeš, kada nedostojno ovladaš divljom magijom, da je iskoristiš da opozoveš cenu." On dodirnu skiptrom Trojevu dignutu pesnicu; prsten se sruši na tlo. Kada je pao, sva vrelina i nalet sile nestadoše iz njega. Delovao je poput običnog metala kada je pogodio beživotnu zemlju, zakotrljao se uz muziku i zaustavio kod Kovenantovih nogu.
     "Neću to dozvoliti", produži pevač. "Obećanje je nepovratno. U ime Jedinog Drveta i Jedine Šume - u ime Čestara što nikome ne prašta - zahtevam plaćanje svoje pomoći." Svečanim pokretom, poput zvuka udaljenih rogova, on dodirnu skiptrom Trojevu glavu. "Bezoki, obećao si plaćanje. Tražim tvoj život."
     Poglavar Mhoram nape se da se pobuni. Ali pevačeva nepokretnost ga je držala. Nije mogao da učini ništa drugo nego da posmatra kako Troj počinje da se menja.
     "Tražim da mi budeš učenik", pevušio je pevač. "Bićeš Kaer-Kaveral, moj pomoćnik i oslonac. Od mene ćeš naučiti šumnikove veštine sa korenom i granom, semenom, sokom, listom i svim ostalim. Zajedno ćemo ići Čestarom, a ja ću te učiti pesmama drveća, imenima svih starih, ponositih, budnih šuma i drevnog šumarstva misli i raspoloženja. Dok drveće opstaje, upravljaćemo zajedno, hrabriti svaku novu mladicu i usmeravati osvetu šume na svaku mrsku ljudsku upadicu. Zaboravi budalastu prijateljicu. Ne možeš joj pomoći. Kaer-Kaverale, ostani ovde i služi!"
     Pesma je menjala Trojevo obličje. Noge su mu lagano srasle. Stopala počeše da mu ispuštaju korenje u zemlju. Odeća mu se pretvori u gustu, tamnu mahovinu. Preobrazio se u stari panj sa uzdignutom poslednjom granom. Iz pesnice počeše da mu se razvijaju zeleni listovi.
     Pevač lagano zaključi: "Zajedno ćemo vratiti život na Golet Vešala." Onda se okrenuo poglavarima i Kovenantu. Srebrni sjaj njegovih očiju se pojača, pomrači čak i vatru orkresta; on otpeva tonom rosne svežine:

     Sekira i vatra ubijaju me.
     Znam za mržnju gordih šaka.
     Odlazi da sačuvaš crveni srca sok:
     Moja mržnja ne poznaje ni počinak ni milost.

     Dok su reči treperile između njih, on iščeze u muzici kao da ga je ova optočila i prešla izvan vidljivosti. Ali upozoravajuća melodija i dalje je ostala iza njega poput jeke u vazduhu, ponavljala mu je i ponavljala zapovest sve dok nije nestala svaka mogućnost da bude zaboravljena.
     Polako, poput prilika koje kruto teturaju iz sna, ljudi na vrhu brega ponovo počeše da se pokreću. Kvan i Amorin požuriše do mahovinom prekrivenog panja. Bol im ispuni lica. Ali pretrpeli su mnogo toga, previše se oštro borili tokom svojih dugih kušnji. Nije im preostalo snage za užas ili pobunu. Amorin je piljila kao da ne može da shvati šta se dogodilo, a suze su blistale u starim Kvanovim očima. On uzviknu: "Živeo, vrhovniče!" ali glas mu je zvučao slabašno i nejasno na Goleti i on više ne prozbori.
     Iza njih, poglavar Mhoram se poguri. Ruke su mu drhtale kada je digao žezlo u nemom oproštaju. Poglavar Kalindril mu se pridruži, pa su zajedno stajali kao da se oslanjaju jedan na drugog.
     Kovenant otupelo pade na kolena da podigne prsten.
     Posegao je za njime poput akolita, glave nagnute do zemlje, a kada mu se prsti sklopiše oko njega, on ga namače na domali prst. Onda, sa obe ruke, pokuša da obriše krv iz očiju.
     Ali dok je prinosio ruku, udar sa Ulom Kamena potrese vazduh. Planina zaječa kao da je bolno ranjena. Udar ga baci licem prema zemlji. Crnilo mu ispuni ostatke vida kao da ga preplavlja iz pustošne Goleti. A iza sebe čuo je kako udar urla poput opakog likovanja demona.
     Dugi potres prože Čestar, a za njim stiže otegnuti zvuk slamanja, kao da se drobi čitava litica Ulom Kamena. Ljudi su se kretali; glasovi su se dozivali sa jedne na drugu stranu. Ali Kovenant nije mogao da ih čuje jasno. Buka mu je preplavila uši, mucavi, mnogostruki urlik veselja. A zvuk se primicao. Postajao je sve glasniji i neposredniji sve dok mu nije preplavio bubne opne, premašio granicu fizičke prijemčivosti i vrištao mu pravo u mozak.
     Posle toga, glasovi počeše da ga dosežu zamućeni; nekako ih je hvatao izmučenim sluhom.
     Banor reče: "Ulom Kamen se raspada. Biće velike poplave."
     Poglavar Kalindril reče: "Bar će neko dobro proizaći iz svega toga. Mnogo će pomoći da se počiste Jazbiništa ispod Planine Groma."
     Poglavar Mhoram reče: "Osmotrite - Nevernik odlazi. Vrhovna poglavarka je pala."
     Ali te stvari su ga zaobilazile; nije mogao da ih zadrži. Crna zemlja Goleti Vešala dizala mu se u lice poput otelotvorenja ponoći. A oko nje, obuhvatajući je, gutajući i nju i njega, urlik demona dizao se sve više i više, ispunjavao mu lobanju, prsa i udove kao da mu melje u prah same kosti. Urlikanje ga preplavi i on odgovori krikom koji ne napravi nikakav zvuk.