4. "MOŽE BITI IZGUBLJENO"

     Kovenant jedva da je čuo zatvaranje velikih dveri za sobom; jedva da je uopšte bio svestan okoline. Pažnja mu je bila usmerena prema unutra, na napredovanje gline vidarke. Činilo se da mu se ova širi oko lobanje i niz meso, smiruje ga dok zrači unutar njega. Golicala ga je po koži i taj osećaja ubrzo mu prekri lice i vrat. Ispitivao je to kao da je reč o otrovu koji je uzeo da okonča život.
     Kada mu je dodir gline prošao osnovicu vrata, on se zatetura i nije mogao da se povrati. Banor ga uze za drugu ruku. Poglavar i krvni gardista nosili su ga kroz kameni grad, probijajući se u opštem pravcu naviše kroz isprepletane nivoe Poglavarevog Konaka. Najzad ga dovedoše do prostranog niza ličnih odaja. Blago ga odnesoše do spavaće sobe, položiše ga na krevet i razodenuše dovoljno da bi mu bilo udobno.
     Onda se Mhoram saže blizu njega i reče smirujućim glasom: "To je moć gline vidarke. Kada deluje na tešku ranu, donosi dubok san da ubrza zaceljenje. Sada ćeš se dobro odmoriti. Previše si dugo bio bez odmora." On i Banor okrenuše se da odu.
     Ali Kovenant je osećao sveži, golicavi dodir blizu srca. On slabašno pozva Mhorama da se vrati. Bio je pun strave; nije mogao da podnese samoću. Ne mareći šta govori - želeći samo da zadrži Mhorama kraj sebe - on upita: "Zbog čega me je taj - dukkha napao?"
     Činilo se da je Mhoram ponovo shvatio. On primače drvenu stolicu uzglavlju kreveta i sede na nju. Tihim, čvrstim glasom on reče: "To je teško pitanje, prijatelju moj. Dukkha je mučenjem izobličen da se ne može prepoznati i ja mogu samo da nagađam tužne porive koji ga pokreću. Ali moraš se setiti da je to Putnim. Mnogo pokolenja posle Obesvećenja, kada su novi poglavari počeli da rade u Veselkamenu, Putnimi su služili Domaju - ne iz odanosti prema poglavarima, već pre iz želje da se iskupe pred Domajom zbog opasnih dela i mračnog znanstva Pragrdana. Takvo stvorenje još živi negde u dubinama dukkhe. Uprkos svemu što mu je učinjeno - čak i ako mu je dušu porobio Kamen, tako da sada ona služi Opakom - ono se još seća šta je i mrzi to što jeste. To je postupak poglavara Kletnika u svim stvarima - da prisili neprijatelje da postanu ono što najviše mrze i da unište ono što najviše vole.
     Prijatelju moj, nije mi prijatno da to kažem. Ali u srcu verujem da te je dukkha napao zbog toga što odbijaš da pomogneš Domaji. Putnim zna moć koju poseduješ - on je iz Demonije i najverovatnije bolje poznaje korist i moć belog zlata od bilo kog poglavara. Sada je u bolu prevelikom da bi te shvatio. Poslednji ostaci njegove ličnosti videli su mutno da ti... da ti odbijaš. Na trenutak, dovoljno se povratio da dela.
     Ah, prapoglavaru. Rekao si da je Domaja za tebe san - i da se plašiš da ne poludiš. Ali ludilo nije jedina opasnost u snovima. Postoji i opasnost da bude izgubljeno nešto što se nikada ne može povratiti."
     Kovenant uzdahnu. Poglavar mu je pružio objašnjenje koje je mogao da shvati. Ali kada se Mhoramov ravnomerni glas zaustavi, on oseti koliko mu je bio neophodan - koliko blizu je bio rubu provalije koje se grozio. Pružio je ruku napolje, u prazninu oko sebe, i osetio kako su Mhoramovi prsti čvrsto stegli njegove. Još jednom je pokušao da mu pruži objašnjenje.
     "Bila mi je žena", uzdahnuo je. "Bio sam joj potreban. Nikada - nikada mi neće oprostiti što sam joj to učinio."
     Bio je toliko iscrpljen da više nije mogao da vidi Mhoramovo lice. Ali dok ga je svest napuštala, osećao je na šaci poglavarev stisak koji nije posustajao. Mhoramova pažnja smirivala ga je i on usnu.
     Potom je visio pod širokim nebom sna, merljivim samo koracima zvezda. Činilo se da se iz mutnih nebesa spuštaju i da ga napadaju nizovi mračnih obličja. Poput leša, bio je nemoćan da ih odbije. Ali uvek bi jedna šaka stezala njegovu i davala mu utehu. Držala ga je poput sidra sve dok mu se nije vratila svest.
     Ležao je mirno, ne otvarajući oči, i oprezno se oprobavao, kao da proverava otekline. Od grudi naniže bio je omotan mekim, čistim pokrivačima. Mogao je da oseti tkaninu nožnim prstima. Hladno mrtvilo mrtvih živaca nestalo je iz njih, zagrejano isceliteljskim sjajem koji mu je dosegao do same koštane srži.
     Promena u prstima na ruci bila je još očiglednija. Desna pesnica bila mu je stegnuta nad pokrivačima. Kada je pokrenuo prste, mogao je da oseti materijal tkanine pod njima. Stisak na njegovoj levici bio je toliko čvrst da je mogao da oseti bilo u zglavcima.
     Ali nervi se ne regenerišu... ne mogu da...
     Prokletstvo! - zaječao je. Osećaj dodira podbadao mu je srce poput straha. On nevoljno prošapta: "Ne. Ne." Ali ton mu je bio pun zaludnosti.
     "Ah, prijatelju moj", uzdahnu Mhoram, "snovi su ti bili puni takvih odbijanja. Ali ja ih ne shvatam. U tvom dahu čujem da si se opirao sopstvenom isceljenju. A ishod mi je nejasan. Ne mogu da kažem da li ti je poricanje donelo dobro ili zlo."
     Kovenant diže pogled prema Mhoramovom saosećajnom licu. Poglavar je i dalje sedeo kraj kreveta; njegovo gvožđem okovano žezlo bilo je naslonjeno na zid tako da mu bude na dohvat ruke. Ali sada nije bilo baklji u sobi. Sunčeva svetlost slivala se kroz veliku senicu kraj kreveta.
     Mhoramov pogled učini Kovenanta svesnim njihovih stisnutih šaka. On pažljivo izvuče prste. Onda se odiže na laktove i upita koliko dugo je spavao. Odmor posle vikanja u Zabranu učinio je da mu glas oštro zveči u grlu.
     "Sada je rano po podne", odvrati Mhoram. "Prizivanje je obavljeno sinoć."
     "Jesi li bio ovde - sve to vreme?"
     Poglavar se nasmeši. "Ne. Tokom noći - kako to da kažem? Pozvali su me odavde. Vrhovna poglavarka Elena sedela je sa tobom u mom odsustvu." Trenutak potom on dodade: "Razgovaraće sa tobom večeras, ukoliko si voljan."
     Kovenant ne odvrati. Pominjanje Elene ponovo mu razbudi gnev i strah pred činom koji ga je zazvao u Domaju. O prizivanju je razmišljao kao o njenom delu; njen glas ga je oteo Džoani. Džoana! - zaječao je on. Da prikrije nevolju, izišao je iz kreveta, prikupio odeću i pošao u potragu za mestom gde će se umiti.
     U sledećoj odaji pronašao je kamenu zdelu i kadu vezane za niz uravnoteženih kamenih ustava koje su mu omogućavale da pusti vodu tamo gde želi. On napuni zdelu. Kada je zaronio šake u vodu, njena oštra hladnoća ukoči novu vitalnost njegovih živaca. On besno zaroni glavu u vodu i nije je dizao sve dok od hladnoće ne počeše da ga bole same kosti lobanje. Onda je otišao odatle i stao, dok je sa njega kapalo, iznad toplog kotla oblučka pokraj kade.
     Kada ga je zračenje oganj-kamenova osušilo, on utiša bol srca. Bio je gubavac i do srži kostura poznavao je životnu važnost prepoznavanja činjenica. Džoana je za njega bila izgubljena: bila je to činjenica, poput njegove bolesti, van ikakve mogućnosti promene. Naljutiće se zato što joj nije odgovorio i spustiti slušalicu, misleći da je on namerno odbio njen poziv, njen ponositi, hrabri napor da premosti usamljenost među njima. A on nije mogao da učini ništa povodom toga. Ponovo je bio zarobljen u sopstvenoj halucinaciji. Ukoliko je nameravao da preživi, nije mogao sebi dozvoliti luksuz da žali nad izgubljenim nadama. Bio je gubavac; sve njegove nade bile su lažne. Bile su mu neprijatelji. Mogle su ga ubiti tako što bi ga zaslepile pred smrtonosnom silom činjenica.
     Bila je činjenica da je Domaja halucinacija. Bila je činjenica da je zarobljen, uhvaćen u paukovu mrežu sopstvene slabosti. Njegova gubavost bila je činjenica. Ustrajao je na tim stvarima dok se slabašno bunio pred samim sobom: Ne! Ne mogu to da podnesem! Ali hladna voda osušila mu se na koži i zamenila ju je blaga, zemna toplina oblučka. Osećaji su mu uzbudljivo jurili uz udove iz prstiju na rukama i nogama. Sa divljim, tvrdoglavim pogledom, kao da bije glavom o zid, obavio je na sebi VPE.
     Onda je pronašao ogledalo od uglačanog kamena i upotrebio ga da pregleda čelo. Tamo nije bilo nikakvog znaka - glina vidarka u potpunosti mu je obrisala povredu.
     Pozvao je: "Mhorame!" Ali glas mu je poprimio neželjeni prizvuk preklinjanja. Da bi se usprotivio tome, počeo je da navlači odeću. Kada se poglavar pojavio na ulazu, Kovenant ga nije pogledao u oči. On navuče majicu i farmerke, ušnira čizme, a zatim pođe do svoje treće sobe.
     Tamo pronađe vrata koja su se otvarala prema balkonu. Sa Mhoramom iza sebe, kročio je na otvoreni vazduh. Perspektive se odjednom otvoriše i njega dograbi grč vrtoglavice. Balkon je visio na polovini visine južnog lica Veselkamena - više od hiljadu stopa iznad podnožja bregova koja su počivala uz osnovicu planine. Dubina ponora kao da mu je neočekivano zjapila pod nogama. Strah od visina zazuja mu u ušima; on obgrli rukama kamenu ogradu, pripi se uz nju, steže je uz grudi.
     Najgori grčevi prođoše posle jednog trenutka. Mhoram ga upita šta nije u redu, ali on nije objašnjavao. Duboko dišući, uspravio se i stao leđima pritisnut uz smirujući kamen Konaka. Odatle je posmatrao prizor.
     Kako se sećao, Veselkamen je ispunjavao dugački planinski venac koji je stajao neposredno prema zapadu. Uklesali su ga džinovi u planinskom grebenu još pre mnogo vekova, u vreme drevnog poglavara Damelona Džinoljuba. Nad Konakom bila je visoravan koja se na milju ili dve pružala prema zapadu i severu, pokraj Steg-vodopada, pre nego što će prerasti u razuđene Zapadnik planine. Vodopad je bio predaleko da bi se video, ali u daljini reka Belica skretala je prema jugu i blago prema istoku od svog pravca u podnožju Steg vodopada.
     Iza reke prema jugozapadu, Kovenant razazna otvorene ravnice i bregove koji su vodili prema Trotgardu. U tom smeru nije video nikakvog znaka uzgajanja ili naseljenosti; ali istočno od njega nalazila su se zrela polja, lugovi drveća, potoci, naselja - svi su blistali pod suncem kao da se smeše zdravljem. Zagledan preko njih, osetio je da je godišnje doba rana jesen. Sunce je stajalo na južnom nebu, vazduh nije bio toliko topao kako se činilo, a povetarac koji je blago duvao uz lice Veselkamena bio je začinjen zemnim obiljem jeseni.
     Godišnje doba Domaje - toliko različito od prolećnog vremena iz koga je istrgnut - obnovilo mu je osećaj neslaganja, oštrog i nemogućeg prelaza. Podsećalo ga je na mnoge stvari, ali on prisili sebe da počne sa prethodnom večeri. Kruto je rekao: "Da li ti je palo na pamet da je Kletnik verovatno pustio onog jadnog Putnima samo da bi vas naveo da ne pozovete ovamo."
     "Svakako", odgovori Mhoram. "To je način Opakog. On želi da ti budeš sredstvo našeg uništenja."
     "Pa zašto ste onda to učinili? Vatru mu paklenu! Znate šta ja mislim o svemu tome - dovoljno sam vam često govorio. Ne želim - ne nameravam da budem odgovoran za ono što vas može zadesiti."
     Poglavar Mhoram sleže ramenima. "U tome je paradoks belog zlata. Nada i očajanje za nas idu zajedno. Kako smo mogli odbiti rizik? Bez svake pomoći koju možemo pribaviti ili stvoriti, ne možemo odgovoriti na moć poglavara Kletnika. Pouzdajemo se da na koncu nećeš okrenuti leđa Domaji."
     "Imali ste četrdeset godina da razmišljate o tome. Do sada bi trebalo da znate koliko malo zaslužujem, ili makar i želim vaše poverenje."
     "Možda. Vrhovnik Hail Troj razmišlja otprilike na taj način - iako ima mnogo toga o tebi što on ne zna. Smatra da je vera u onoga ko se toliko protivi ludost. I nije ubeđen da ćemo izgubiti rat. Pravi smele planove. Ali ja sam čuo smeh Opakog. Bilo to dobro ili loše, ja sam vidovnjak i prorok ovog Veća. Ja čujem - i opravdavam odluku vrhovne poglavarke o prizivanju. Iz mnogih razloga.
     Tomase Kovenante, nismo ovde proveli godine u izdvojenosti, snivajući slatke snove o miru dok poglavar Kletnik raste i vuče poteze protiv nas. Od tvog poslednjeg trenutka u Domaji do današnjeg dana borili smo se da pripremimo odbrane. Izviđači i poglavari prešli su Domaju s kraja na kraj, povezivali ljude, upozoravali ih, gradili ono znanstvo koje posedujemo. Ja sam se drznuo da odem do Lomnik-bregova i borio se onkraj Uboj Plampepela - ali ne govorim o tome. Doneo sam saznanje o Besomucima. Nije nas samo Dukkha nagnao da te prizovemo."
     Čak i na direktnom snopu sunca, reč Besomuci izazva u Kovenantu jezu koju nije mogao da potisne. Prisetivši se drugog Putnima koga je video, mrtvog, sa gvozdenim šiljkom kroz grudi - žrtve Besomuka - on upita: "Šta je bilo sa njima? Šta si saznao?"
     "Mnogo ili malo", uzdahnu Mhoram, "zavisno od upotrebe tog znanja. Nema greške u pogledu važnosti tog saznanja - pa ipak nam njegova vrednost izmiče.
     Dok si bio poslednji put u Domaji, saznali smo da Besomuci još postoje - da ih, kao i njihovog gospodara, nije raščinio obred obesvećenja što ga Kevin Zemljogub svali na nas u očajanju. Nešto znanja o tim stvorovima dolazi nam iz starih predanja, znanstva prvog Kruga i učenja džinova. Znamo da su imenovani Šeol, Jehanum i Herem i da su živeli bez tela, hraneći se dušama drugih. Kada je Opaki bio dovoljno moćan da im da snagu, porobljivali su stvorenja ili ljude tako što bi im ušli u tela, potčinili volju i koristili im tela da izvode namere gospodara. Prerušeni u tuđe obličje, bili su dobro skriveni i na taj način zadobijali poverenje među svojim neprijateljima. Tako su mnogi hrabri branitelji Domaje namamljeni u smrt u doba drevnih poglavara.
     Ali još sam toga saznao. Tamo u blizini Kletnikovog Tabora pobeđen sam - silno nadjačan. Bežao sam preko Lomnik-bregova, a samo je žezlo Variola, oca mog, bilo između mene i smrti i nisam mogao sprečiti neprijatelja da položi ruke na mene. Mislio sam da učestvujem u bici protiv vrhovnog meštra znanstva Pragrdana. Ali saznao sam - saznao sam da je istina drugačija."
     Poglavar Mhoram zagleda se, ne videći, u dubine neba, prisećajući se mračnog, usredsređenog pogleda onoga što mu se dešavalo. Trenutak potom nastavio je: "Neprijatelj mi beše Besomuk - Besomuk u telu Pragrdana. Dodir njegove ruke naučio me je mnogim stvarima. U najstarija vremena - van dosega naših najdrevnijih predanja, čak i pre nejasnog vremena dolaska ljudi u Domaju i surove seče Jedine šume - Kolos sa Oborine imao je i moć i svrhu. Stajao je na Domajinom Sunovratu poput neprolazne pesnice nad Donjom Domajom i moćima Šume sa Gornje Domaje zaustavljao mračno zlo."
     On naglo pređe u laganu pesmu nalik tužbalici, tihu, sporu himnu koja je pripovedala priču o Kolosu, kako su ga poglavari nekada znali, pre no što je sin Variolov stekao novo znanje. U pritajenoj tuzi zbog izgubljene slave, pesma je opisivala Kolosa Oborine - divovski kameni monolit, dignut u vidu pesnice, koji je stajao kraj vodopada gde je reka Zemljospust sa Ravnica Ra postajala Podrivnica Ubojnih Zaravni.
     Još od vremena koja su bila drevna pre nego što je Berek, poglavar-rodilac, izgubio polovinu šake, Kolos je stajao na samotnoj, mrkoj straži nad liticom Zemljospusta; a najstarija, tek nagoveštena predanja drevnih poglavara govorila su o vremenu tokom vladavine Jedine šume nad Domajom kada je divovska pesnica posedovala moć da zabrani prolaz senci Opačije - posedovala je i nije posustala sve dok pustošenje šume rukom tog neočekivanog neprijatelja, čoveka, nije zaseklo preduboko da bi se zaustavilo. Ali tada, razgnevljen i oslabljen pokoljem drveća, Kolos rastvori svoju zabranu i oslobodi senku. Od tog vremena, od trenutka te prinudne predaje, Zemlja je lagano gubila moć, želju ili nadu da se brani. I tako breme borbe protiv Opakog pade na rasu koja je dovela senku nad sebe, a čitava Zemlja zavisila je od njenog ishoda.
     "Ali nije Kolos pružao otpor Opačiji", nastavi Mhoram kada je pesma bila gotova. "Opačija je kob ljudi. Došla je sa njima u Domaju iz hladnog besa severa i gladne kraljevine juga. Ne, Kolos sa Oborine zatvarao je prolaz drugom neprijatelju - trojici braće, neprijateljima drveća i tla, koji su bili stari u Ubojnim Zaravnima pre nego što je poglavar Kletnik tamo nadneo senku. Bili su trojka, soj dat jednim porodom iz utrobe njihove davno zaboravljene matere, a imena su im bila samadhi, moksha i turiya. Mrzeli su Zemlju i sve što raste na njoj, baš kao što poglavar Kletnik mrzi sav život i ljubav. Kada je Kolos popustio svoju zabranu, oni dođoše do Gornje Domaje i u svojoj pohlepi za nasiljem i očajanjem brzo padoše pod vlast Opakog. Od tog vremena, oni su mu najviše sluge. Izvodili su izdajničke činove za njega kada nije smeo da pokaže svoju ruku i borili se za njega kada nije hteo da vodi svoje vojske.
     Samadhi, sada nazvan Šeol, beše onaj koji je ovladao srcem Berekovog gospodara - Šeol pokla prvake Domaje i natera Bereka, bez polovine šake i samog, do poslednjeg uzmaka na padinama Planine Groma. Turiya i moksha, Herem i Jehanum, behu oni koji namamiše moćnu i čvrstu Demoniju do njenih plodišta i do poroda Pragrdana. Sada je trojka ponovo ujedinjena pod poglavarom Kletnikom - ujedinjena je i vrišti za uništenjem Domaje. Ali avaj - avaj zbog moga neznanja i slabosti. Ne mogu da predvidim šta će učiniti. Čujem njihove glasove, žestoke od požude za čupanjem drveća i sažiganjem tla, ali njihova namera mi izmiče. Domaja je u takvoj opasnosti zbog toga što su joj sluge slabe."
     Gruba rečitost Mhoramovog tona ponese Kovenanta i pod njenim dejstvom učini mu se da mu blistavi sunčev sjaj tamni u očima. Mračno, nevoljno, shvatio je smisao pretećeg i surovog zla koje se uspuzalo uz duh Domaje, savladavalo njene nespremne branioce. A kada bi pogledao sebe, video je samo predskazanja zaludnosti. Drugi ljudi koji su se bunili protiv sopstvene slabosti i prepuštali je njemu užasno su patili na rukama njegove lične neumanjive i neizlečive nemoći. Oštro - oštrije nego što je nameravao - on upita: "Zašto?"
     Mhoram se okrenu od sopstvenih vizija i diže upitnu obrvu prema Kovenantu.
     "Zašto ste slabi?"
     Poglavar primi ovo sa suvim osmejkom. "Ah, prijatelju moj - zaboravio sam da ti postavljaš takva pitanja. Navodiš me na duge govore. Čini mi se da mi ne bi bio toliko potreban kada bih mogao da ti odgovaram kratko." Ali Kovenant nije popuštao i posle kraće stanke Mhoram reče: "Pa, ne mogu odbiti da odgovorim. Ali dođi - čeka nas hrana. Jedimo. Onda ću ti dati odgovor kakav mogu."
     Kovenant odbi. I pored gladi, nije želeo da popušta dalje Domaji sve dok se bolje ne obavesti na čemu je.
     Mhoram ga je gledao jedan trenutak, a zatim odvrati odmerenim tonom: "Ako je ono što kažeš istina - ako Domaja, Zemlja i sve ostalo nisu ništa više od sna, pretnje ludilom za tebe - svejedno moraš jesti. Glad je glad, a moranje je moranje. Kako inače...?"
     "Ne." Kovenant teško odbi tu pomisao.
     Na to, zlatne mrlje u Mhoramovim očima blesnuše, kao da odražavaju strast sunca, i on reče ravnim glasom: "Onda sm odgovori na to pitanje. Odgovori i spasi nas. Ako smo bespomoćni i bez prijatelja, onda je to tvoje delo. Samo ti možeš prodreti u tajanstva koja nas okružuju."
     "Ne", ponovi Kovenant. Shvatio je šta Mhoram govori i odbijao da to podnosi. Ne, odvrati on na vrelinu u Mhoramovom pogledu. To previše podseća na bacanje krivice na mene zato što sam gubav. Nije to moja greška. "Otišao si predaleko."
     "Prapoglavaru", odvrati Mhoram, razgovetno naglašavajući svaku reč, "velika je opasnost nad Domajom. Rastojanje me ne sprečava."
     "Nisam na to mislio. Hteo sam da kažem da si otišao predaleko u vezi sa onim što sam rekao. Ja nisam - oblikovatelj. Ne upravljam stvarima. I ja sam samo žrtva. Znam samo ono što mi kažeš.
     Želeo bih da znam zbog čega pokušavaš da prebaciš odgovornost na mene. Šta vas čini slabijim od mene? Imate Žezlo zakona. Imate rhadamaerle i lilianrile. Šta vas čini tako prokleto slabim?"
     Vrelina lagano nestade iz poglavarevog pogleda. Prekrstivši ruke tako da mu je žezlo bilo pritisnuto uz grudi, on se iskrivljeno nasmeši. "Tvoje pitanje raste sa svakim postavljanjem. Ukoliko ponovo budem zatražio da upitaš, bojim se da za odgovor neće biti dovoljno ništa manje od priče džina. Oprosti mi, prijatelju moj. Znam da se naša opasnost ne može položiti na tvoju glavu. Sanjao ili ne - za nas nema nikakve razlike. Moramo služiti Domaju.
     A sada, najpre te moram podsetiti da su rhadamaerli i lilianrili drugo pitanje, razdvojeno od slabosti poglavara. Rhadamaerlsko znanstvo kamena i lilianrilsko znanstvo drveta sačuvali su iz nekadašnjih vremena ljudi kamendolova i drvograda. U izgnanstvu posle obreda Obesvećenja, narodi Domaje izgubili su mnogo od bogatstva svojih života. Bili su teško lišeni mnogo čega i mogli su se držati samo onog znanstva koje im je omogućavalo da opstanu. Na taj način, kada su se vratili u Domaju, doveli su sa sobom one čiji je posao u izgnanstvu bio da očuvaju i upotrebe znanstvo - oblučare rhadamaerla i žezlonoše lilianrila. Posao je žezlonoša i oblučara da obogate život naselja - da bude topao zimi i obilan leti, u skladu sa pesmom Domaje.
     Znanstvo Kevina Zemljoguba druga je stvar. To znanje briga je Znanstvigora i poglavara.
     Doba drevnih poglavara, pre nego što je poglavar Kletnik stupio u otvoren rat protiv Kevina, sina Lorikovog, bilo je među najhrabrijim, najlepšim i najjačim među svim dobima Domaje. Kevinovo Znanstvo bilo je silno od zemne moći i čisto zbog službe Domaji. Zdravlje i veselje cvetali su Domajom, a blistavi zemaljski dragulj Andelejna ukrašavao je srce Domaje dragocenim drvetom i kamenom. Bili su to dani...
     Pa ipak je svemu došao kraja. Očajanje pomrači Kevina i on obredom Obesvećenja uništi ono što je voleo, u nameri da uništi i Opakog. Ali pre kraja dirnulo ga je proročanstvo ili vidovnjaštvo i on nađe načina da spase veliki deo moći i lepote. Upozorio je džinove i Ranihine kako bi ovi mogli da pobegnu. Naredio je krvnoj gardi da ode u bezbednost. I ostavio je Znanstvo za kasnija doba - skrio ga u sedam Krugova tako da ne dopadne pogrešnih ili nespremnih ruku. Prvi Krug dao je džinovima, a kada se izgnanstvo okončalo, oni ga predadoše prvima među novim poglavarima, precima ovog Veća. Sa svoje strane, ti poglavari smisliše Zavet mira i prenesoše ga svim ljudima Domaje - zavet da će se čuvati pred Kevinovom razornom strasti. I ti poglavari, naši preci, zakleše sebe i svoje sledbenike vernosti i službi Domaji i zemnoj moći.
     A sada, prijatelju moj, tebi je poznato da smo našli drugi Krug. Dvojka sadrži mnoga znanja i mnoge moći, a kada njima ovladamo, odvešće nas do trećeg Kruga. Na taj način, ovladavanje će nas voditi sve dok sve Kevinovo znanstvo ne bude naše. Ali ne uspevamo - ne uspevamo da prodremo. Kako to da kažem? Prevodimo jezik drevnih poglavara. Učimo veštine, obrede i pesme Znanstva. Proučavamo mir i posvećujemo se životu Domaje. Pa ipak, nešto nedostaje. Na neki način, nešto pogrešno razumemo - nismo dovoljni. Samo deo moći tog znanja odgovara na naš dodir. Ništa ne saznajemo o drugim Krugovima - a malo o sedam Krugova koji prizivaju zemnu moć. Nešto - prapoglavaru, to nešto u nama ne uspeva. Osećam to u srcu. Nismo dovoljni. Nismo dostigli majstorstvo."
     Poglavar zamuknu i stade da premišlja oborene glave i obraza oslonjenog o žezlo. Kovenant ga je gledao izvesno vreme. Toplina sunca i sveži povetarac kao da su podvlačili Mhoramovu oštru presudu prema samom sebi. Sam Veselkamen prevazilazio je veličinom ljude koji su živeli u njemu.
     Pa ipak poglavarev uticaj ili primer ojača Kovenanta. Najzad je našao hrabrosti da pita najvažnije pitanje. "Zašto sam onda ja ovde? Zašto vas je pustio da me pozovete? Zar ne želi belo zlato za sebe?"
     Ne dižući glavu, Mhoram reče: "Polavar Kletnik još nije spreman da te porazi. Divlja magija ga prevazilazi. Umesto toga on se trudi da te natera da uništiš samoga sebe. Video sam to."
     "Video?" ponovi Kovenant poput jeke tiho, bolno.
     "U sivim vizijama nazreo sam odsjaje srca Opakog. Čak i sada, poglavar Kletnik veruje da njegova moć nije dorasla divljoj magiji. Nije još spreman da ti iziđe na megdan.
     Seti se da je pre četrdeset godina Drul Stenotočac držao i Žezlo i Kamen. U želji za više moći - u želji za svom moći - isprečio ti se na načine koje Opaki ne bi izabrao - na rasipničke ili budalaste načine. Drul je bio lud. A Kletnik nije imao želje da ga podučava mudrosti.
     Stvari su sada drugačije. Poglavar Kletnik ne traći moć, ne rizikuje ukoliko to ne pomaže njegovim ciljevima. Traži posredan način da te navede da učiniš ono što želi. Ukoliko dođe do kraja, a tobom i dalje ne bude ovladao, on će se boriti protiv tebe - ali samo ako bude siguran u pobedu. Do tog trenutka, trudiće se da podjarmi tvoju volju tako da odabereš da udariš protiv Domaje - ili da zadržiš ruku i ne učestvuješ u našoj odbrani, kako bi on bio slobodan da nas uništi.
     Ali neće napraviti otvoren potez protiv tebe. Plaši se divlje magije. Belo zlato nije vezano zakonom Vremena i on mora sprečiti njegovu upotrebu sve dok ne bude mogao znati da neće biti upotrebljeno protiv njega."
     Kovenant je čuo istinu u Mhoramovim rečima. Opaki mu je rekao uglavnom istu stvar, visoko na Kevinovom Vidikovcu, kada se prvi put pojavio u Domaji. Stresao se pred živim sećanjem na prezir poglavara Kletnika - stresao i osetio hladnoću, kao da iza čiste sunčeve svetlosti Veselkamena duvaju vlažne izmaglice Opačije, natapaju mu dušu slatkastim zadahom ružine esencije, ispunjavaju uši tutnjavom lavine na nivou neposredno ispod čujnog. Zagledan u Mhoramove oči, znao je da i on mora da govori istinu, da odvrati što je iskrenije moguće.
     "Nemam izbora." Čak i to ga primora da pogne glavu u sramu, ali on se prisili da izdrži poglavarev pogled. "Moraću da to činim na taj način. Čak i ako to nije dobar odgovor - čak i ako ludilo nije jedina opasnost u snovima. Čak i ako bih poverovao u tu divlju magiju. Nemam pojma kako da je upotrebim."
     Uz napor, Mhoram se blago osmehnu. Ali ozbiljnost njegovih očiju zaseni mu osmeh. Izdržavao je Kovenantov pogled bez drhtaja, a kada je progovorio, glas mu je bio tužan. "Ah, prijatelju moj, šta ćeš učiniti?"
     Nekritička blagost pitanja steže Kovenanta oko grla. Nije bio spreman na takvo saosećanje. Uz teškoću, on odgovori: "Preživeću."
     Mhoram polako klimnu i trenutak potom okrete se nazad prema odaji. Kada je stigao do vrata, on reče: "Kasnim. Veće me čeka. Moram da pođem."
     Ali pre nego što je poglavar mogao da ode, Kovenant doviknu za njim: "Zbog čega nisi ti vrhovni poglavar?" Pokušavao je da nađe neki način da se zahvali Mhoramu. "Zar te ovde ne cene?"
     Preko ramena Mhoram prosto odvrati: "Moje vreme još nije došlo." Onda je napustio sobu i pažljivo zatvorio vrata za sobom.