16. USILJENI MARŠ

     Pa ipak, čak ni u tom raspoloženju nije mogao da pređe gaz preko Rila na izlazu iz Trotgarda, a da ne zažali. Voleo je suncem okupanu divotu Veseldrva, jednostavno prijateljstvo znanstvozornika; nije želeo da ih izgubi. Ali se nije osvrtao. Nije mogao da shvati zbog čega je Elena odbacila pravedni gnev i bol Trela, družbenika Atiaraninog. A sada je osetio, na način osnovniji nego ikada do sada, da će morati da se dokaže u tom ratu. Moraće da dokaže da je plod nade, a ne očajanja.
     Moraće da pobedi.
     Ukoliko to ne učni, onda je više od greške; onda je aktivno zlo - deo izdajstva pokrenut protiv Domaje nasuprot sopstvenoj ljubavi ili želji - gori od Kovenanta, jer Kovenant je bar pokušao da izbegne položaj od poverenja. Ali on, Hail Troj, hotimice je tražio poverenje, odgovornost, zapovedništvo...
     Ne, ta misao bila je nepodnošljiva. Morao je da pobedi, morao je da pobedi.
     Kada je prešao vrh južnog brega, usporio je Merila do ugodnijeg putnog koraka i dopustio Mhoramu i preostaloj osamnaestorici krvnih gardista da ga stignu. Onda je rekao kroz zube, gutajući glas da bi izbegao optužbu prema Mhoramu: "Zbog čega ga vodi? Silovao je Trelovu kćerku."
     Mhoram blago odvrati: "Vrhovniče Troje, prijatelju moj, moraš shvatiti da je vrhovna poglavarka imala malo izbora. Put njene dužnosti uzan je i posejan opasnostima. Ona mora tražiti sedmi Krug. A prapoglavara Kovenanta mora povesti sa sobom - zbog belog zlata. Sa Žezlom zakona mora se postarati da prsten ne dopadne u ruke poglavara Kletnika. A ukoliko se okrene protiv Domaje, mora biti kraj njega - da se bori protiv njega."
     Troj klimnu za sebe. To je bilo razmišljanje koje je mogao shvatiti. On se naglo strese, suzbi nagonsko protivljenje. Uz naopor, razdvojio je zube i uzdahnuo: "Reći ću ti nešto, Mhorame. Kada završim sa ovim ratom - kada budem mogao da se okrenem i kažem sebi da je jadna Atiaran zadovoljna - uzeću nekoliko godina odmora. Sedeću u Andelejnu i neću mrdnuti ni mišić sve dok ne budem video svetkovinu proleća. Inače nikada neću moći da oprostim sebi što je onaj prokleti Kovenant bio srećniji od mene." Ali mislio je srećniji na drugi način. Iako je sada shvatao da drugačiji izbor nije bio moguć, bolela ga je pomisao da je Elena izabrala Kovenanta, a ne njega.
     Međutim, ukoliko ga je Mhoram razumeo, poglavar je sa taktom sledio ono što je izrekao, a ne ono što je mislio. "Ah, ukoliko pobedimo..." Mhoram se smešio, ali ton mu je bio ozbiljan, "...nećeš biti sm. Pola Domaje biće u Andelejnu kada sledeći put mlad mesec bude pao u središnju noć proleća. Malo onih koji sada žive je videlo ples utvara Andelejna."
     "Pa, imam nameru da tamo budem prvi", promrmlja Troj, pokušavajući da održi taj razgovor. Ali nije mogao da se uzdrži da ga ne okrene na temu Kovenanta. "Mhorame, zar mu ne zameraš? Posle onoga što je učinio?"
     Glatko i otvoreno, poglavar Mhoram reče: "Nemam posebnih vrlina zbog kojih bih mu mogao zameriti. Čovek mora imati snage da bi mogao da sudi slabosti drugih. Nisam toliko moćan."
     Taj odgovor iznenadi Troja. Na trenutak je piljio u Mhorama i nemo pitao: da li je to istina? Veruješ li u to? Ali video je da Mhoram zaista veruje. Zbunjen, Troj se okrete.
     Okruženi krvnom gardom, on i poglavar Mhoram sledili su krivinu koja ih je vodila u opštem smeru istoka-jugoistoka da bi se sreli sa ratovnijom.
     Kako su dani prolazili, Troj je bio u stanju da sve više i više upravlja misli prema svojoj vojsci u maršu. Pitanja počeše da mu se roje umom. Jesu li naselja duž puta bila u stanju da snabdeju ratnike sa dovoljno hrane? Da li je prva stožernica Amorin bila u stanju da održi korak? Takve brige omogućavale su mu da odloži u stranu svoje razočaranje, osećaj gubitka. Postao je drugi čovek - manje slepi, nesigurni stranac u Domaji, a više vrhovnik ratovnije Poglavarevog Konaka.
     Ta promena ga je smirivala. Osećao se samopouzdanije sa tim vidom sebe samog.
     Želeo je da pohita, ali se opirao iskušenju jer je hteo da učini ovo putovanje što je moguće lakše za Ranihine. Pa ipak, do kraja tog dana, osmog otkako je napustio Veselkamen, on, poglavar Mhoram i krvni gardisti ostaviše za sobom cvetnu životnost Trotgarda. Čak i brzinom koja nije pokrivala više od sedamnaest milja dnevno, zemlja kojom su jahali hitro se menjala. Na istoku i jugoistoku od njih bila je tegobnija oblast Središnjih Zaravni. Činilo se da su u toj širokoj oblasti čvrste stene Zemlje bile bliže površini tla nego u Trotgardu. Zaravni su održavale život, a da ga nisu ohrabrivale, održavale su narod koji je bio čvrst, žilav.
     Većina muškaraca i žena koji su činili ratovniju dolazila je iz naselja sa Središnjih Zaravni. Bilo je to tradicionalno istinito - i to iz dobrog razloga. U svim velikim ratovima za Domaju vojske Opakog udarale su kroz Središnje Zaravni da priđu Veselkamenu. Zbog toga su te Zaravni podnosile najveći deo udara zlobe poglavara Kletnika. Narod Zaravni to je pamtio i slao je sinove i kćeri u Znanstvigor da se uče veštinama mača.
     Kada se ulogorio za tu noć, Troj postade silovito svestan koliko mu ratnici lično zavise od njega. Domovi i porodice bili su im izloženi na milost i nemilost njegovog uspeha ili promašaja. Na njegovu zapovest trpeli su lagani pakao tog usiljenog marša.
     I znao je da će rat početi sutra. Do tog vremena, predstraže vojske poglavara Kletnika stići će do zapadnog kraja doline Mithila i sresti se sa balčaklijom Kvanom i poglavarima Kalindrilom i Verementom. Onda će muškarci i žene početi da ginu - njegovi ratnici. Želeo je da bude sa njima, želeo je da ih održi u životu, ali nije mogao. A marš prema Usudovom Pribegu nastavljaće se i nastavljati, drobiće ratovniju poput mlinskog točka neutažive nužde. Ubrzo se Troj pruži ispod pokrivača i prisloni lice uz zemlju kao da je to jedini način na koji može da održi ravnotežu.
     Proveo je najveći deo noći u proverama svakog delića borbenog plana i pokušajima da uveri sebe da nije napravio nijednu grešku.
     Sledećeg jutra osetio se pun hitnje i otkrio da ga svaki put kad se zaboravi požuruje Merilov korak. Zato se okrenuo Mhoramu i zatražio od poglavara da mu priča, da mu skreće pažnju.
     U znak odgovora, poglavar lagano pređe u ravnomerni, napola pevuckavi ton i poče da pripoveda Troju o raznim legendarnim ili slavnim delovima Domaje koji su se pružali između njih i Usudovog Pribega. Naročito je pripovedao stare priče o Jedinoj Šumi, moćnom čestaru koji je prekrivao čitavu Domaju u pradavna doba pre vremena Bereka Troprsta, sa svojim šumnicima i silovitim neprijateljima, Besomucima. Za vekova tokom kojih je drveće još bilo budno, govorio je on, šumnici su mu hrabrili svest i vodili odbranu protiv turyje, mokshe i samadhija. Ali sada, ako stare priče kazuju istinu, u Domaji nije preostalo drugih aktivnih ostataka ili delova Jedine Šume i njenih šumnika izuzev mračnih dubina Garotinog Čestara i Kaeroila Divogornika. A niko od onih koji su zašli u Garotin Čestar, zarad dobra ili zla, nikada se nije vratio.
     Ta mračna šuma pružala se blizu linije marša ratovnije, iza Poslednjih Bregova.
     Onda je Troj izvesno vreme govorio o sebi i svojim reakcijama na Domaju. Osećao je da je blizak sa poglavarom Mhoramom i to mu je omogućavalo da razgovara sa njime o načinu na koji vrhovna poglavarka Elena u sebi otelotvoruje njegov osećaj za Domaju. Postepeno se opuštao i vraćao sposobnost da kaže sebi: nije bitno ko me je prizvao. Ja sam onaj koji jesam. Učiniću to.
     I zato nije bio samo iznenađen kada su on i Mhoram sredinom popodneva sustigli naporni marš ratnika. Bio je šokiran.
     Ratovnija je kasnila gotovo pola dana u odnosu na predviđeno vreme.
     Ratnici su ga dočekali uz zaustavljanje i poklič koji pređe u tišinu kada shvatiše da vrhovna poglavarka nije sa njime. Ali Troj nije obraćao pažnju na njih. On odjaha pravo do prve stožernice Amorin i zakevta: "Spora si! Ubrzaj ritam! Ovom brzinom, zakasnićemo tačno jedan i po dan!"
     Dobrodošlica na Amorininom licu smesta se surva u jad i ona se u trenutku okrete dobošarima. Uz sveopšte, tegobno ječanje ratnici ubrzaše korak, požuriše da usliše zahtev doboša sve dok nisu gotovo trčali. Onda vrhovnik Troj poput mlatila projaha napred i nazad pored kolona, stade da ojačava novi ritam svojim gnevnim prisustvom. Kada vide da jedan eovod neznatno zaostaje, on se izdra u lice mladog dobošara: "Boga mu! Neću da izgubim ovaj rat zbog tebe!" Udarao je ritam pored uva postiđenog stožernika, sve dok ga dobošar nije tačno oponašao.
     Tek kada mu se osećaj preneraženosti povuče, on vide šta je devet dana teškog marša učinilo ratovniji. Onda požele da povuče oštrinu. Ratnici su ozbiljno patili. Gotovo svi su hramali na ovaj ili onaj način, neravnomerno su se vukli i pored neugodnog bola posekotina, istegnutih mišića i ugruvanih kostiju. Mnogi su bili toliko umorni da su prestali da se znoje, a pregrejana i zajapurena lica bila su im prekrivena prašinom, od čega su poprimili požuteli i sumanuti izgled. Većem broju njih ramena su krvarila od rana izazvanih trenjem remenja ranaca. I pored upornosti, marširali su nepravilno, kao da jedva mogu da se prisete postojanog reda kakav su uvežbali pre devedeset milja, kod Veselkamena.
     A kasnili su. Još su se nalazili na sto osamdeset milja od Usudovog Pribega.
     Do trenutka kada su se dovukli, zadihani, u logor za tu noć, Troj gotovo pomahnita od želje da nađe neki način da ih spase. Osećao je da gola odlučnost neće biti dovoljna.
     Čim su prateće zubljonoše i oblučari upalili vatre, poglavar Mhoram krenu da učini što može za ratovniju. Išao je od eovoda do eovoda, pomagao kuvarima. U svakom kotlu njegova plava vatra izazivala je neko dejstvo na hranu, pojačavala je, uvećavala joj zdravlje i životnost. A kada je obrok bio gotov, on pođe kroz čitavu ratovniju, stade da širi melem svog prisustva - razgovarao je sa ratnicima, pomagao im sa uvojima i zavojima, šalio se sa onima koji su mogli da smognu dovoljno snage da se nasmeju.
     Dok je poglavar to činio, Troj se sastade sa svojim oficirima, stožernicima i bojnim stožernicima. Pošto im je objasnio odustvo vrhovne poglavarke Elene, on se posveti problemu marša. Bolno im je predstavio okolnosti zbog kojih je taj napor postao toliko neodložan, toliko nepopustljivo neophodan. Onda je posvetio pažnju posebnim pojedinostima. Organizovao je smensku dužnost sa kožnim vrećama sa vodom da bi ove neprekidno bile dodavane po kolonama zarad pregrejanih ratnika. Uredio je da rančeve muškaraca i žena raskrvavljenih ramena nose konji. Naredio je da svi oficiri-konjanici izuzev dobošara jašu na smenu, da bi najiscrpljeniji ratnici mogli da se odmore na konjima; a tim oficirima rekao je da dok ne jašu prikupljaju alianthu za učesnike marša. Sve dužnosti izviđanja i snabdevanja prebacio je na krvnu gardu i na taj način oslobodio još konja za pomoć ratnicima. Onda je poslao stožernike i bojne stožernike nazad na njihova mesta.
     Kada su otišli, prva stožernica Amorin priđe da govori sa njim. Njeno pljosnato, strogo lice bilo je napeto od neke mračne izjave i on je brzo preduhitri. "Ne, Amorin", reče on, "neću postaviti drugoga na tvoje mesto." Ona pokuša da se pobuni, a on požuri blaže: "Znam da sam zvučao kao da te optužujem zbog toga što kasnimo. Ali to je samo zbog toga što, zapravo, optužujem sebe. Ti si jedina za taj posao. Ratovnija te poštuje - kao što poštuje Kvana. Ratnici imaju poverenja u tvoje iskustvo i poštenje." Mračno je zaključio: "Posle svega ovoga, nisam siguran šta misle o meni."
     Njena sumnja u sebe smesta nestade. "Ti si vrhovnik. Ko se usuđuje da ti postavlja pitanja?" Ton joj je nagoveštavao da će svako ko želi da ga izazove morati najpre da se pozabavi njome.
     Ta odanost ga je dirnula. Nije bio potpuno siguran da je zaslužuje. Ali nameravao je da je zasluži. Progutavši osećanja, on odvrati: "Niko mi neće postavljati pitanja sve dok budemo držali korak. A održaćemo ga." Sebi je dodao: obećao sam Kvanu. "Povratićemo vreme koje smo izgubili - i to ćemo učiniti ovde, u Središnjim Zaravnima. Teren postaje gori južno od Crne reke."
     Prva stožernica klimnu glavom kao da mu veruje.
     Kada ga je napustila, on ode do svojih pokrivača i provede noć u borbi protiv lične tame svoga mozga u potrazi za nekom alternativom za svoju nedoumicu. Ali nije mogao da smisli ništa što bi učinilo taj usiljeni marš nepotrebnim. Kada je zaspao, usnio je ratnike kako šepaju prema severu kao da je to otvoreni grob.
     Sledećeg jutra, kada se kolone ratovnije promeškoljiše, slabo napeše, zašepaše u pokret preko Zaravni poput dugog, mračnog ječanja, vrhovnik Hail Troj stade da maršira sa njima. Ostavio je Ranihina, započeo lupanje doboša, proverio ga i pošao sam po ritmu. Dok je marširao, probijao se gore i dole po ratovniji, posećivao svaki eovod, hrabrio svakog stožernika po imenu, trzao ratnike iz obamrle iscrpljenosti sopstvenim prisustvom i brigom - i pored vlastite fizičke neuvežbanosti upinjao se da pruži primer koji bi mogao pomoći vojski. Na završetku jednog dana među kolonama bio je toliko iscrpljen da je jedva stigao do malog logora koji je delio sa poglavarom Mhoramom i prvom stožernicom Amorin pre nego što je promrmljao nešto o umiranju i svalio se u san. Ali sledećeg dana uz napor se digao i ponovio predstavu, skrivajući bol između saosećanja koje je iskazivao na ovaj ili onaj način prema ratnicima ratovnije.
     Marširao je sa svojom vojskom četiri dana preko Središnjih Zaravni. Posle svakog dana provedenog pri sopstvenom surovom ritmu hoda osećao je da je preterao - da je čitav usiljeni marš nemoguć i da mora odustati. Ali svake noći Mhoram je pomagao u kuvanju vojne hrane i zatim kretao među ratnike da podeli hrabrost sa njima. A dvaput tokom ta četiri dana ratovnija naiđe na krvnu gardu koja je čuvala velike zalihe hrane - snabdevanje koje su pripremili stanovnici Središnjih Zaravni. Sveža i obilna hrana bila je iznenađujuće delotvorna; vraćala je izdržljivost ratnicima koji više nisu verovali da su u stanju da idu napred. Na kraju četvrtog dana na nogama - trinaestog dana marša - Troj najzad dopusti sebi da misli da se stanje ratovnije upostojilo.
     Pešačio je više od četrdeset milja.
     U strahu da učini bilo šta što bi moglo narušiti krhku ravnotežu njegove vojske, planirao je da nastavi sopstveni marš. I Mhoram i Amorin ubeđivali su ga da prestane - brinula ih je njegova iscrpljenost, okrvavljena stopala i nestabilno držanje - ali on odbi sve razloge. U srcu se stideo da jaše dok su mu ratnici prisiljeni da pešače.
     Ali sledećeg jutra okusio je još goru sramotu. Kada ga je probudila svetlost zore, ispetljao se iz pokrivača da bi otkrio da Amorin stoji pred njim. Mračnim glasom izvestila ga je da je ratovnija napadnuta tokom noći.
     Izvesno vreme posle ponoći izviđači krvne garde javili su da je vezane konje napao čopor kreša. Uzbuna je smesta proglašena u čitavom logoru, ali samo su stožernici i bojni stožernici na konjima bili u stanju da brzo odgovore na nju. Sa krvnom gardom, požurili su da odbrane konje.
     Zatekoše se suočeni sa ogromnim čoporom velikih, žutih vukova - najmanje deset dvadesetina kreša. Krvni gardisti na Ranihinima dočekali su prvi nalet, ali bili su brojčano slabiji u odnosu deset prema jedan. A oficiri iza njih stigli su peške. Miris kreša izazvao je paniku među konjima, tako da ih nije bilo moguće uzjahati, niti poterati van opasnosti. Jedan Ranihin, pet konja i gotovo tuce stožernika i bojnih stožernika pogibe pre nego što su Amorin i poglavar Mhoram bili u stanju da dovoljno delotvorno mobilišu odbranu da oteraju vukove.
     A pre nego što su kreši odbijeni, njih dvadesetina ili više probila se pokraj oficira i napala deo logora u kome su neki ratnici, ošamućeni iscrpljenošću, i dalje spavali. Desetina tih muškaraca i žena ostala je da leži mrtva ili osakaćena u svojim pokrivačima kada su krvni gardisti i Mhoram uništili vukove.
     Čuvši to, Troj se sledi. Besno i osujećeno stegavši pesnice, on upita: "Zašto me niste probudili?"
     Ne gledajući ga u oči, prva stožernica odvrati: "Govorila sam ti, tresla te, vikala ti u uvo. Ali nisam mogla da te razbudim. Nužda je bila hitna i zbog toga sam otišla da pomognem."
     Posle toga, Troj više nije marširao. Nije nameravao da dopusti da ga slabost ponovo izda. Na Merilovim leđima jahao je sa Ruelom po tragu kreša; a kada se uverio da vukovi nisu deo veće vojske, vratio se da zauzme mesto na čelu ratovnije. S vremena na vreme kaskao je oko vojske kao da je spreman da je brani goloruk.
     Kreši ponovo napadoše te noći, i opet sledeće noći. Ali oba puta vrhovnik Troj je bio spreman za njih. Iako je bio slep u tami, nemoćan da se bori, proučavao je teren i pažljivo birao logorišta pre mraka. Pobrinuo se za zaštitu konja, isplanirao odbranu. Onda je postavio zasede sa krvnim gardistima, strelcima, vatrama. Mnogi kreši behu pobijeni, a ratovnija više nije trpela gubitaka.
     Posle tog trećeg napada vukovi ih ostaviše na miru. Ali onda je imao drugih razloga za brigu. Tokom jutra šesnaestog dana marša zid crnih oblaka dođe sa istoka prema ratnicima. Pre podneva do njih stigoše naleti vetra, mrsili su im kosu, povijali visoku travu Zaravni. Vetar se pojača kako su se spoljašnji rubovi oluje primicali. Uskoro kiša poče da ih šiba iz sve mračnijeg neba.
     Silovita tmina oblaka obećavala je ubistveni pljusak. Delotvorno je zaslepila Troja. Sve zubljonoše i oblučari upalili su vatre da bi obezbedili svetlost za očuvanje celine ratovnije pred silinom pljuska. Ali glavno telo oluje nije stiglo toliko daleko na zapad; činilo se da je usmerilo središte na tačku nešto prema istoku, a kada je zauzelo položaj, ostalo je nepokretno.
     Ratnici su marširali po ivicama nevremena. Neravnomerna i mučna kiša koja ih je šibala iz paklenih dubina oluje nije im nanosila mnogo zla, ali duh im je svejedno patio. Svi su osećali zlu silu koja je gonila nalet. Nije im bio potreban Troj da im objasni da je sve to gotovo sigurno usmereno na trupe balčaklije Kvana.
     Do trenutka kada se oluja rasula kasno sledećeg dana, Troj je izgubio gotovo čitav eovod. Negde u tami i strahu pred onim što je zadesilo Kvana, bezmalo dvadesetina manje izdržljivih ratnika izgubila je hrabrost; usred sveg klizanja i upinjanja ratovnije prosto su polegali po blatu i poginuli.
     Ali bilo ih je samo osamnaest. Blizu šesnaest hiljada muškaraca i žena preživelo je oluju i nastavilo marš. A zarad živih, vrhovnik Troj otvrdnu srce pred mrtvima. Jašući Merila kao da nema granice njegovoj hrabrosti, vodio je vojsku prema jugu, prema jugu, i nije dozvoljavao da mu obogaljujući ritam koraka posustane makar na tren.
     A onda, tri dana kasnije - dan posle punog meseca - ratovnija je morala da prepliva Crnu reku.
     Ta reka obrazovala je granicu između Središnjih i Južnih Zaravni. Tekla je severoistočno iz Zapadnik planina i ulivala se u Mithil na mnogo dvadesetina milja prema Andelejnu. Stara predanja govorila su da joj je u trenutku izbijanja Crne reke ispod velike litice Ulom-Kamena, istočnog lica Melenkuriona Nebozora, voda bila crvena poput najčistije srčane krvi. Ali iz Ulom-kamena Crna reka je tekla kroz središte Garotinog Čestara. Pre nego što prođe kroz Poslednje bregove prema Zaravnima, tekla je pokraj Doline Vešala, drevnog gubilišta šumnika. Vode koje je ratovnija morala da pređe bile su crvenkasto-crne, kao ispunjene neobičnim muljem. Tokom čitave istorije Domaje, Crna reka među Poslednjim Bregovima Mithila nikada nije podnosila most ili gaz; naprosto je odnosila svaki napor da se preko nje napravi put. Ratnici nisu imali drugog izbora nego da plivaju.
     Dok su se peli na južnu obalu, delovali su isceđeno, kao da im je mračna glad toka isisala neku suštinsku izdržljivost ili posvećenost iz kostiju.
     I dalje su marširali. Vrhovnik im je zapovedao da idu napred i oni su marširali. Ali sada su se kretali kao izubijane, prazne olupine gonjene besmislenim vetrom preko neutabanog sargasa Južnih Zaravni. S vremena na vreme činilo se da ih samo samotna vatra Trojeve volje i dalje drži da teturavo gaze napred, da se upinju.
     A u Južnim Zaravnima čekala ih je još jedna teškoća. Ovde je teren postajao neravniji. U jugozapadnom uglu Središnjih Zaravni samo je debela kriva Poslednjih Bregova razdvajala Garotin Čestar od Zaravni. Ali južno od Crne reke, ta brda pretvarala su se u planine - strmi klin nazubljenih vrhova sa šiljkom u reci, istočnom ivicom u vratu boce Usudovog Pribega, a zapadnim krajem kod Kukavičjeg Dola, gde se Garotin Čestar otvarao prema Južnik Pustarama četrdeset milja jugozapadno od Usudovog Pribega. Linija marša ratovnije zalazila je sve dublje i dublje u grubo pobrđe u podnožju tih planina.
     Posle dva dana borbe protiv tih brda ratnici su izgledali kao oživljeni mrtvaci. Još nisu mnogo zaostajali u odnosu na predviđeni ritam, ali očigledno je bilo samo stvar vremena kada će početi da padaju usred hoda.
     Kada sunce poče da zalazi i prekri Trojev vid maglom, vrhovnik donese odluku. Stanje ratnika cepalo mu je srce; osećao je da mu je vojska zapala u jednu vrstu krize. Ratovnija je i dalje bila na pet dana od Usudovog Pribega, pet užasnih dana. A on nije znao gde je Kvan. Bez ikakvog znanja o balčaklijinom položaju i stanju, ikakvog znanja o vojski poglavara Kletnika, Troj se nije mogao pripremiti za ono što ga je čekalo. A činilo se da mu vojska više nije sposobna ni za kakve pripreme.
     Kucnuo je čas da dela.
     Iako je ratovnija još bila milju daleko od kraja planiranog marša, zaustavio ju je za tu noć. A dok su se ratnici iscrpljeno petljali sa poslovima podizanja logora, on pozva poglavara Mhorama u stranu. U sutonu, jedva da je mogao da razazna poglavareve crte, ali se usredsredio na njih svom odlučnošću, upinjao se da prenese Mhoramu jačinu molbe. "Mhorame", uzdahnu on, "mora da postoji nešto što možeš da učiniš za njih. Nešto - bilo šta što bi im pomoglo da se saberu. Nešto što možeš učiniti sa žezlom, otpevati, ili staviti u hranu, nešto. Mora da postoji!"
     Poglavar Mhoram je iz blizine proučavao vrhovnikovo lice. "Možda", reče on trenutak potom. "Postoji jedno sredstvo koje bi moglo biti donekle delotvorno protiv dodira Crne reke. Ali ustezao sam se da ga upotrebim, jer jednom kada se to učini ne može se ponoviti. Još smo dugim danima udaljeni od Usudovog Pribega - a potreba ratnika za snagom tokom borbe biće silna. Zar pomoć ne bi trebalo zadržati do tog vremena?"
     "Ne!" Troj pokuša da natera Mhorama da mu čuje dubinu ubeđenja. "Sada je vreme. Snaga im je potrebna sada - u slučaju da bude neophodno da se bore pre nego što stignu do Pribega. Ili za slučaj da zatreba da trče da bi tamo stigli na vreme. Ne znamo šta se dešava sa Kvanom. A posle ove večeri nećeš imati novu priliku sve dok borba ne počne."
     "Kako to?" upita poglavar pažljivo.
     "Zbog toga što polazim izjutra. Idem na Kevinov Vidikovac - želim da bacim pogled na Kletnikovu vojsku. Moram tačno da znam koliko nam vremena Kvan daje. A ti ideš sa mnom. Ti si jedini koji ume da koristi onaj komunikacioni štap od vrhovnog drveta."
     Mhoram je delovao iznenađeno. "Da ostavimo ratovniju?" hitro, tiho upita. "Da li je to mudro?"
     Troj je bio ubeđen. "Moram to učiniti. Bio sam... predugo u neznanju. Sada moram da znam. Odavde nadalje ne smemo dozvoliti da nas Kletnik iznenadi. A ja sam..." on iskrivi lice prema magli, "...ja sam jedini koji vidi dovoljno daleko da može da kaže šta Kletnik radi." Trenutak potom on dodade: "Zbog toga ga zovu Kevinov Vidikovac. Čak je i njemu bilo potrebno da zna u šta se uputio."
     Poglavar naglo pređe rukom preko napetosti svog lica i klimnu. "Vrlo dobro. Biće učinjeno. Evo pomoći koja se može pružiti. Svaki oblučar nosi malu količinu gline vidarke. A zubljonoše imaju retki drveni prah koji nazivaju rilinlur. Nadao sam se da sačuvam ta sredstva za lečenje borbenih rana. Ali biće stavljena u hranu večeras. Moli se da budu dovoljna." Bez daljih pitanja, on se okrete da d uputstva zubljonošama i oblučarima.
     Uskoro su ti ljudi išli kroz logor i stavljali u svaku kazan za hranu bilo glinu vidarku, bilo rilinlur. Svaki kotao dobio je samo pregršt; svaki ratnik pojeo je samo sićušnu količinu. Ali zubljonoše i oblučari znali su kako da izvuku najviše iz drvenog praha i gline. Pesmama i činima napravili su svoj dar ratnicima snažan i delotvoran. Ubrzo posle jela ratnici pospaše; mnogi su se prosto svalili na tlo i izgubili svest. Prvi put tokom dugog marševskog povređivanja njih nekoliko nasmešilo se u snu.
     Kada se Mhoram vratio vrhovniku Troju posle obroka, gotovo da se i sm smešio.
     Onda Troj poče da daje prvoj stožernici Amorin uputstva za bitku kod Usudovog Pribega. Kada su raspravili sve o prehrani i poslednjoj fazi marša, oni počeše da razgovaraju o samom Pribegu. I pored njegove samouverenosti, ona je na to mesto gledala sa užasom. U svim ratovima Domaje bilo je to mesto na koje su vojske bežale pošto su im sve nade uništene. Mračna, drevna predanja govorila su kako gavranovi, ugneždeni visoko na padinama uskog procepa nad nagomilanim kamenjem i gromadama sa njegovih ivica, grakću za mesom pobeđenih.
     Ali Troj nikada nije sumnjao u taj deo plana. Usudov Pribeg bio je idealno mesto za borbu male vojske oprotiv veće. Neprijatelj se mogao namamiti u kanjon i savladavati deo po deo. "U tome je lepota svega toga", reče Troj uvereno. "ovoga puta ima da okrenemo Kletnikove karte protiv njega - prihvatićemo njegovu kletvu i pretvoriti je u blagoslov. Jednom kada Kvan stigne, imaćemo ruku pomoćnicu. Kletnik možda neće ni znati da smo tamo sve dok za njega ne bude prekasno. Ali čak i ako bude znao, ipak će morati da se bori protiv nas. Ne sme dopustiti da nam okrene leđa. Ti samo treba", dodade on, "da održiš korak sledećih pet dana."
     Amorinino strogo mrgođenje podseti ga koliko bi nemogući mogli biti tih pet dana. Ali izjutra oseti da je bio u pravu. Zahvaljujući okrepljujućem dejstvu rilinlura i gline vidarke, ratnici mu dočekaše jutarnji zov sa obnovljenom odlučnošću u očima i nečim nalik na snagu u udovima. Kada se uspeo na obližnji breg da im se obrati, oni se sjatiše oko njega i uskliknuše tako da mu se u grudima steže od ponosa. Želeo je da ih sve zagrli.
     Okrenuo se ratovniji leđa okrenutih suncu na izlasku, a kada je mogao da im razazna lica kroz ličnu maglu, on poče. "Prijatelji moji", povika on, "počujte me! Idem na Kevinov Vidikovac da vidim šta Kletnik radi, tako da mi je ovo verovatno poslednja prilika da vam se obratim pre nego što borba bude počela. A želim da vas valjano upozorim. Poslednja dvadeset dva dana bilo nam je prilično lako. Ali sada je prostiji deo okončan. Od sada ćemo morati da počnemo da zarađujemo platu."
     Nemirno je rizikovao tu turobnu šalu. Ukoliko su ga ratnici razumeli, mogli bi se malo opustiti, otresti se jednog dela bola i brige, približiti jedno drugom. Ali ukoliko mu u rečima čuju podsmevanje, ukoliko ih njegov mračni humor uvredi - onda su za njega izgubljeni.
     Osetio je neizmerno olakšanje i zahvalnost kada vide da su se mnogi ratnici nasmešili. Nekolicina ih se čak naglas nasmeja. Od njihovog odgovora iznenada oseti da je divno u skladu sa njima - u skladu sa svojom vojskom, oruđem sopstvene volje. Smesta se ponovo pouzdavao u podređene.
     Hitro je nastavio. "Kao što znate, samo smo na pet dana od Usudovog Pribega. Ostalo nam je još skoro tačno četrdeset osam milja hoda. Posle svega što ste učinili, trebalo bi da budete u stanju da to izvedete kao od šale. Ali još ima nekoliko stvari koje bih hteo da kažem o tome.
     Najpre, treba da znate da ste već postigli više od ijedne vojske u istoriji Domaje. Nijedna ratovnija nije ovoliko brzo marširala na ovoliku daljinu. Zbog toga je svako od vas već heroj. Ne razmećem se - činjenice su činjenice. Vi ste već sada najbolji.
     Ali heroji ili ne, posao nam nije gotov dok ne pobedimo. Zbog toga idemo na Usudov Pribeg. To je savršeno mesto za klopku - jednom kada stignemo tamo, možemo da se sukobimo sa vojskom pet puta većom od nas. A samim tim što smo stigli tamo - što smo ovako povukli Kletnikovu vojsku prema jugu - već smo spasli dvadesetine kamendolova i drvograda u Središnjim Zaravnima. Za većinu vas to znači da ste spasli sopstvene domove."
     Zastao je u nadi da pusti svoje samopouzdanje da dopre u srca ratnika. Onda reče: "Ali moramo stići do Pribega na vreme. Balčaklija Kvan očekuje da nas tamo zatekne. On i njegova eovojna đavolski se bore da bi nam pružili ovih pet dodatnih dana. Ukoliko ne stignemo do Pribega pre njih, svi će izginuti.
     Biće tesno. Ali mogu vam saopštiti činjenicu da nam je balčaklija već kupio tri od tih pet dana. Svi ste videli onu oluju pre šest dana. Znate šta je to bilo - napad na balčaklijinu eovojnu. To znači da je pre šest dana i dalje držao Kletnikovu vojsku u dolini Mithila. A vi poznajete balčakliju Kvana. Znate da taj ne bi dopustio da se obična dva dana ispreče između nas i pobede.
     Biće tesno. Nećemo imati mnogo odmora. Ali jednom kada se nađemo u Pribegu, ne plašim se ishoda."
     Na to, stožernici započeše da kliču u znak odgovora na Trojeve reči, a on je nemo stajao u ovacijama, pognute glave, prihvatao ih je samo zbog toga što ga je hrabrost tih povika, hrabrost njegove vojske, sveg prevladala. Kada klicanje zamre i kada se ratovnija ponovo utiša, on hrapavim glasom reče u tišini: "Prijatelji moji, ponosim se svima vama."
     Onda se okrenuo i gotovo otrčao sa brega.
     Poglavar Mhoram sledio ga je kada je skočio na Merilova leđa. U pratnji Ruela, Terela i još osmorice krvnih gardista, njih dvojica odgalopira od ratovnije. Troj je oštro gonio ata dok mu se vojska nije izgubila sa vidika u bregovima za njim. Onda uspori Merila do kasa koji je mogao pokriti rastojanje do kamendola Mithil i Kevinovog Vidikovca za tri dana. Sa Mhoramom kraj sebe kaskao je istočno preko grubih Zaravni.
     Posle izvesnog vremena poglavar tiho reče: "Vrhovniče Troje, dirnuo si ih."
     "Naopačke si shvatio", odvrati Troj glasom ogrubelim od osećanja. "Oni su to učinili meni."
     "Ne, prijatelju moj. Postali su ti veoma odani."
     "To su odani ljudi. Oni... U redu, da, znam na šta misliš. Odani su mi. Ukoliko ih ikada budem prevario - ukoliko makar napravim neku normalnu ljudsku grešku - osećaće se izdani. Znam. Usredsredio sam previše njihove hrabrosti i nade na sopstvene planove. Ali ukoliko stignemo na vreme do Pribega, vredeće sveg rizika."
     Poglavar Mhoram se složi klimanjem glave. Posle pauze on reče: "Ali izveo si svoj deo. Prijatelju moj, moram ti reći ovo. Kada sam prvi put shvatio tvoju nameru da ovakvom brzinom marširaš prema Usudovom Pribegu, osetio sam da je taj zadatak nemoguć."
     "Zašto si me onda pustio da to učinim?" planu Troj. "Zbog čega si sve do sada čekao da nešto kažeš?"
     "Ah, vrhovniče", odvrati poglavar, "sve što se ostavi, a da se i ne pokuša, nemoguće je."
     Troj se na to okrete Mhoramu. Ali kada je susreo poglavarev ispitivački pogled, on shvati da Mhoram ne bi tek tako pokrenuo takvo pitanje. Prisilivši se da se opusti, on reče: "Ne očekuješ zapravo da budem zadovoljan takvim odgovorom."
     "Ne", odvrati poglavar prosto. "Govorim samo da izrazim poštovanje prema onome što si učinio. Verujem ti. Slediću tvoje vođstvo u ovom ratu prema svakoj opasnosti."
     Nalet zahvalnosti naglo ispuni Trojevo grlo i bio je prisiljen da stegne zube da se ne bi budalasto nasmešio. Da odgovori na Mhoramovo poverenje, on prošapta: "Neću te izdati."
     Ali kasnije, kada su mu se osećanja povukla, uznemirilo ga je kada je otkrio koliko je takvih obećanja dao. Činilo se da se šire sa svakim novim razvojem u maršu. Njegov govor ratovniji bio je samo jedna u nizu takih tvrdnji. Sada je osećao da je dao lično jemstvo uspeha praktično čitavoj Domaji. Uterao je sebe u ćošak - mesto gde su poraz i izdaja postajali isto.
     Prosta pomisao na neuspeh natera mu bilo na vrtoglavo udaranje u glavi.
     Ukoliko je to bila ona vrsta razmišljanja koja je nadahnula Kovenantovo neverovanje, onda je Troj video da u njoj ima određenog smisla. Ali on je imao divljačko ime za nju; nazivao ju je kukavičlukom. On silom potisnu misao i posveti pažnju Južnim Zaravnima.
     Na većem rastojanju od planina teren se donekle izravnavao i otvarao u široke poteze oštre, žilave trave pomešane sa nakupinama sive bujadi i jesenje pocrvenelog vresa. Nije to bila plodna zemlja - Troju je rečeno da u čitavim Južnim Zaravnima ima samo pet kamendolova - ali njeno nerastrošno zdravlje bilo je životno i snažno poput zdepastih, mišićavih ljudi koji su živeli u njoj. Nešto u njenoj oštrini odgovaralo mu je, kao da je samo tle pogodno za rat. Ravnomerno je jahao, održavao oštri ritam koraka čuvajući Merilovu snagu za tegobni trk od Kevinovog Vidikovca do Usudovog Pribega.
     Ali druge noći njegovo samopouzdanje dožive udarac. Ubrzo posle izlaska meseca poglavar Mhoram iznenada skoči budan i tako silovito vrisnu da se Troju krv sledila. Troj stade da pipa prema njemu kroz mrak, ali ovaj obori vrhovnika žezlom i stade da ispaljuje silovite udare sile u neranjiva nebesa kao da ga ova napadaju. Ludilo ga sasvim obuze. Nije se zaustavio sve dok ga Terel ne uhvati za ruke i povikao mu u lice: "Poglavaru! Izopačenje će te videti!"
     Izuzetnim naporom, Mhoram ovlada sobom, ućutka svoju silu.
     Onda Troj nije mogao da vidi ništa. Morao je da čeka u slepoj napetosti dok najzad nije čuo Mhorama kako uzdiše: "Prošlo je. Hvala ti, Terele." Poglavar je zvučao potpuno izmoždeno.
     U Troju su vrvela pitanja, ali Mhoram ili nije želeo ili nije mogao da odgovori na njih. Silina vizije ostavila ga je ošamućenog i drhtavog. Jedva da je mogao da prisili usne da obrazuju nekoliko reči koje je izgovorio da primiri Troja.
     Vrhovnik nije bio ubeđen. Zahtevao je svetlo. Ali kada Ruel naloži logorsku vatru, Troj vide blistavu vrelinu rastrzanosti i opasnosti u Mhoramovim očima. Zaustavljala ga je, poricala njegovu ponudu podrške ili utehe. Bio je prisiljen da ostavi poglavara u surovom, proročkom bolu.
     Ostatak noći Troj je ležao budan, nemirno je čekao. Ali kada zora dođe i vid mu se povrati, on vide da je Mhoram nadvladao krizu. Grozničavost pogleda zamenilo mu je tvrdo svetlucanje nalik upozorenju da je opasno izazivati ga - svetlucanje koje podseti Troja na sliku u Dvorani darova naslovljenu "Pobeda poglavara Mhorama".
     Poglavar nije nudio nikakvo objašnjenje. U tišini su pojahali u susret trećem danu.
     Na obzorju ispred njih, Troj je razaznavao tanki, crni prst Kevinovog Vidikovca, iako je dolina kamendola Mithil i dalje bila udaljena dvadeset dve milje. Posle napora te noći bio je još više pritisnut željom da se popne na Vidikovac i vidi vojsku poglavara Kletnika. U tom prizoru sagledaće sudbinu svog borbenog plana. Ali nije gonio Ranihina brzinom većom od one najpogodnije za putovanje. Zbog toga je dolina već bila puna večernjih senki kada on i Mhoram stigoše do reke Mithil i stadoše da je slede uzvodno prema vencu Južnika.
     Kroz ličnu izmaglicu samo je nazreo kamendol Mithil. Sa vrha teškog kamenog mosta preko reke pogledao je južno duž istočne obale i nejasno razaznao mračnu, oblu nakupinu kamenih kućica. Onda mu nestade i poslednje prodornosti vida i bio je prisiljen da ujaše u naselje po osećaju.
     Kada Troj i njegovi pratioci sjahaše unutar okruglog, otvorenog središta kamendola, poglavar Mhoram tiho se obrati narodu koji je izišao da ih pozdravi. Ubrzo se kamendolcima pridruži grupa od njih petoro sa velikim kotlom oblučka. Postavili su ga na platformu u središtu kruga, odakle mu se topli sjaj i svež, zemni miris proširiše na sve strane. Svetlo omogući Troju da nejasno vidi.
     U grupi od petoro bili su tri žene i dvojica muškaraca. Četvoro ih je bilo sedokoso, staro i dostojanstveno, ali činilo se da jedan čovek tek što je prošao srednje doba. Gusta, tamna kosa bila mu je prošarana sedom, a preko niskog, moćnog tela nosio je tradicionalnu kamendolsku tuniku sa neobičnom šarom nalik ukrštenim munjama na ramenima. Imao je trajno urezan izraz gorčine na licu, kao da se u njemu nešto slomilo rano u životu i zagorčalo mu sve ukuse koje je oprobao. Ali i pored gorčine i srazmerne mladosti, njegovi pratioci ukazivali su mu poštovanje. On se prvi obrati.
     "Živeo, Mhorame, sine Variolov, poglavaru Veća Veselkamena. Živeo, vrhovniče Troje. Budite dobro došli u kamendol Mithil. Ja sam Triok, sin Tulera, prvi u Krugu staraca kamendola Mithil. Nije naš običaj da ispitujemo goste pre nego što im gostoprimstvo očisti zamor putovanja. Ali ovo su opasna vremena. Krvna garda donese nam vesti o ratu. Kakva vas muka nagoni ovamo?"
     "Trioče, tvoja dobrodošlica počastvuje nas", odvrati poglavar Mhoram. "A još smo počastvovani i time što nas poznaješ. Nismo se nikada sreli."
     "To je istina, poglavaru. Ali ja sam izvesno vreme učio u Znanstvigoru. Upoznat sam sa poglavarima i poglavarskim prijateljima..." On klimnu ka Troju.
     "Onda, Trioče, starci i narode kamendola Mithil, moram vam reći da je rat zaista započeo u Domaji. Vojska Sivog Krvnika maršira po Južnim Zaravnima da bi stupila u boj protiv ratovnije Veselkamena kod Usudovog Pribega. Došli smo kako bi se vrhovnik Troj mogao popeti na Kevinov Vidikovac i proučavati pokrete neprijatelja."
     "Mora biti da ima izuzetan vid, ukoliko može da gleda toliko daleko - iako je rečeno da je vrhovni poglavar Kevin sagledavao čitavu Domaju sa Vidikovca. Ali to nije naša briga. Molim vas da prihvatite dobrodošlicu kamendola Mithil. Kako vas možemo uslužiti?"
     Uz osmeh, poglavar Mhoram odgovori: "Topao obrok bio bi bogata dobrodošlica. Već mnogo dana jedemo logorsku hranu."
     Na to, još jedan pripadnik kruga staraca kroči napred. "Poglavare Mhorame, ja sam Teres, družbenica Slenova. Naš dom je prostran, a Slen, moj suprug, ponosi se svojim kuvanjem. Hoćete li jesti sa nama?"
     "Rado, Teres, družbenice Slenova. Počastvuješ nas."
     "Prihvatanje dara počastvuje nudioca", odvrati ona ozbiljno. U pratnji ostalih staraca ona povede Mhorama i Troja iz središta kamendola. Dom joj je bio prostrana, ravna građevina oblikovana od jedne ogromne kamene gromade. Unutra je sve blistalo od oblučaka. Posle nekoliko ceremonijalnih predstavljanja, Troj i Mhoram nađoše se za dugačkim, kamenim stolom. Obrok koji im je izneo Slen potpuno mu je opravdavao ponos.
     Kada su svi gosti pojeli svoj udeo i kada su sklonjeni kameni tanjiri i vrčevi, poglavar Mhoram ponudi da odgovori na pitanja staraca. Teres započe opštim pitanjem o ratu, ali pre nego što je stigla mnogo da kaže, Triok je prekide.
     "Poglavaru, šta je sa vrhovnom poglavarkom Elenom? Da li je dobro? Da li se bori u ovom ratu?"
     Nešto previše plaho u Triokovom tonu ljutnulo je Troja, ali on prepusti odgovore Mhoramu. Poglavar odvrati: "Vrhovna poglavarka je dobro. Otkrila je znanje o jednom od skrivenih Krugova Kevinovog znanstva i lično je pošla u potragu za Krugom." Zvučao je oprezno, kao da ima nekog razloga da ne veruje Trioku.
     "A šta je sa Tomasom Kovenantom, Nevernikom? Krvna garda kaže da se vratio u Domaju."
     "Vratio se."
     "Ah, da", reče Triok. Činilo se da je svestan Mhoramovog opreza. "A šta je sa Trelom, družbenikom Atiaraninim? Mnogo godina bio je oblučar kamendola Mithil. Kako izlazi nakraj sa ovim ratom?"
     "U Veselkamenu je, gde mu veštine služe odbrani Konaka."
     Triokovo držanje smesta se izmeni. "Trel nije sa vrhovnom poglavarkom?" oštro upita on.
     "Ne."
     "Zašto ne?"
     Na trenutak Mhoram je ispitivao pogledom Triokovo lice. Onda reče kao da nešto rizikuje: "Prapoglavar Tomas Kovenant, Nevernik i Prstenoša, jaše sa vrhovnom poglavarkom."
     "Sa njom?" kriknu Triok i skoči na noge. "Trel je to dozvolio?" On gorko ošinu Mhorama pogledom, a onda se okrete i izlete iz kuće.
     Njegova žestina ostavi neugodnu tišinu u odaji, a Teres tiho progovori da je ublaži. "Nemoj se vređati, poglavaru. Život mu je pun muka. Može biti da znaš deo njegove priče."
     Mhoram klimnu, uveri Teres da se nije uvredio. Ali Triokovo ponašanje uznemirilo je vrhovnika Troja; živo ga je podsetilo na Trela. "Ne znam", reče on mrgodno. "Šta se njega tiče vrhovna poglavarka?"
     "Ah, vrhovniče", reče Teres tužno, "ne bi mi bio zahvalan što govorim o tome. Ja..."
     Oštri Mhoramov pogled je ućutka. Troj se okrete Mhoramu, ali ga poglavar nije gledao u oči. "Pre prvog prizivanja prapoglavara Kovenanta u Domaju", reče Mhoram pažljivo, "Triok je bio zaljubljen u kćerku Trela i Atiaran."
     Troj jedva suzdrža povik. Želeo je da prokune Kovenanta; činilo se da nema kraja šteti koju je naneo Kovenant. Ali uzdržao se zarad domaćina. Jedva da je čuo kada je Mhoram upitao: "Da li je Trelova kćerka dobro? Ima li načina na koji joj mogu pomoći?"
     "Ne, poglavaru", uzdahnu Teres. "Zdravlje njenog tela je jako, ali um joj je nesiguran. Uvek je verovala da će Nevernik doći po nju. Zatražila je od Kruga staraca - zatražila je dopuštenje da se uda za njega. Ne možemo naći iscelitelja koji je u stanju da joj dirne bolest. Plašim se da bi joj ti samo još više okrenuo misli prema njemu."
     Mhoram turobno prihvati njen sud. "Žao mi je. Taj neuspeh me boli. Ali poglavari znaju samo jednog Neomeđenog iscelitelja sa dovoljnim moćima za takvu nevolju - a ta žena napustila je dom i nestala još pre četrdeset godina, pre bitke kod Vitog Drvograda. Žao nam je što smo tako malo korisni u tolikoj nevolji."
     Reči mu za sobom ostaviše tišinu. Tokom vremena koje otprilike odgovara prigušenom uzdahu gledao je u svoje stegnute ruke. Ali onda se trže iz premišljanja i reče: "Starci, kako ćete izaći nakraj sa ovim ratom? Jeste li se pripremili?"
     "Da, vrhovni poglavaru", odvrati jedna žena. "Imamo malo razloga da se plašimo uništenja domova i zato ćemo se skrivati po planinama ukoliko dođe rat. Pripremili smo zalihe hrane za slučaj takve nevolje. Iz planine ćemo napadati one koji pokušaju da osvoje kamendol Mithil."
     Mhoram klimnu, a trenutak potom Teres reče: "Poglavare, vrhovniče, hoćete li da provedete noć kod nas? Bićemo počastvovani da vam ponudimo postelje. A možda ćete moći da govorite pred okupljanjem naših ljudi?"
     "Ne", reče Troj naglo. A onda, čuvši sopstvenu neljubaznost, ublaži ton. "Hvala vam, ali ne. Moram da nastavim ka Vidikovcu - što je pre moguće."
     "Šta ćeš videti? Noć je mračna. Možeš se ugodno ispavati ovde, pa ipak stići na Kevinov Vidikovac pre jutra."
     Ali Troj beše nepopustljiv. Bes prema Kovenantu samo mu je povećavao nestrpljivost; imao je snažan osećaj pritiska, neumitne krize. Uglađena, čvrsta podrška poglavara Mhorama uskoro zadovolji kamendolce u uverenju da je ta odluka neophodna i ubrzo se on i Troj dadoše na put. Troj primi kotlić oblučka od staraca da mu osvetljava put, ostavi sve krvne gardiste izuzev Terela i Ruela da paze na Ranihine i drže stražu po dolini, a zatim brzo pođe pokraj Mithila u noć.
     Troj nije video ništa izvan osnovnog sjaja oblučka, ali kada je bio siguran da su se našli van dometa uha onih iz kamendola, on reče Mhoramu: "Znao si za Trioka pre ove večeri. Zašto mi nisi rekao?"
     "Nisam znao opseg njegovog bola. Zašto bih te opterećivao? Pa ipak, sada mi na srcu leži misao da sam neispravno postupio prema njemu. Trebalo je da mu priđem otvoreno i da imam poverenja da će podneti moje reči. Moja pažnja samo mu je uvećala bol."
     Troj je zauzeo suprotno stanovište. "Uopšte ne bi morao da budeš pažljiv da nije onog prokletog Kovenanta."
     Ali Mhoram je samo ćutke koračao dolinom.
     Skupa su se probijali južno u pobrđa okolnih planina, zatim zaokrenuli prema severu, uz istočne padine. Na planinskoj padini putovanje postade teško. Terel je vodio poglavara Mhorama, a Troj ih je sledio sa Ruelom za leđima. Dok se peo uz put, nije video ništa od svog položaja - za njega, blistanje oblučka bilo je okruženo mračnom maglom - ali je lagano počeo da oseća promenu u vazduhu. Topli jesenji vazduh noći Južnih Zaravni postade svežiji, ređi; srce poče da mu bije od njega. Do trenutka kada se popeo par hiljada stopa, znao je da zalazi u planine u kojima su već pali prvi zimski snegovi.
     Ubrzo potom, on i njegovi drugovi napustiše otvorenu planinsku padinu i počeše da se probijaju kroz procepe, pukotine i skrivene doline. Kada su ponovo stigli na otvoren prostor, našli su se na ispustu na licu obronka i kretali se istočno pod ogromnim masivom vrha. Taj ispust odveo ih je do osnovice dugačkog, kamenog stuba Vidikovca koji se psotepeno sužavao prema visini. A onda, pentrajući se po vazduhu poput samotnih prilika iz sna, oni pođoše otkrivenim stepeništem stuba. Posle novih pet stotina stopa nađoše se na ograđenoj platformi Kevinovog Vidikovca.
     Troj oprezno pođe preko poda Vidikovca i sede leđima oslonjen o ogradu. Znao je na osnovu opisa da se nalazi na vrhu stuba, izdignutog na visinu od četiri hiljade stopa pravo iznad podnožja jednog vrhunca u Vencu i nije želeo da pruži slepilu priliku da ga izda. Čak i dok je sedeo sa čvrstim kamenom između sebe i ponora, imao je snažan osećaj prisustva bezdana. Njegovo čulo za okolinu oštro je osećalo nepostojanje ma kakvog smirujućeg zaklona, zatvorenog prostora ili granica. Ovo je bilo nalik gubljenju usred neutabanih nebesa i on je reagovao kao slepac - strahom i osećajem neizlečive izdvojenosti. Stavio je kotlić sa oblučkom na pod ispred sebe da bi bar nejasno video trojicu pratilaca. Onda je oslonio obe ruke o kamen pored sebe kao da hoće da se uzdrži od pada.
     Lagani vetrić naiđe na Vidikovac sa divovske planinske litice na južnoj strani, a vazduh je nosio predukus zime od koga Troj uzdrhta. Kako je ponoć prolazila kroz tamu, on poče nasumce da govori, kao da želi da zagreje bdenje zvukom sopstvenog glasa. Trenutni osećaj lebdenja, praznine, podsetio ga je na poslednje trenutke na onom svetu koga je Kovenant neprekidno nazivao "stvarnim" - na trenutke tokom kojih su mu stan progutali plamenovi i prisilili ga da visi na sve slabijim prstima sa prozorskog okvira, dok se pod njim širio duboki pad i smrskavanje na betonu.
     Govorio je nasumično o tom svetu sve dok živosti sećanja ne nestade. Onda reče: "Prijatelju Mhorame, podseti me - podseti me da ti ponekad kažem kako sam zahvalan - za sve." Postideo se zbog toga što je takvu stvar rekao naglas, ali ta osećanja bila su previše važna da bi ih ostavio neizgovorena. "Ti, Elena, Kvan i Amorin - svi ste mi neverovatno dragoceni. A ratovnija - mislim da bih bio spreman da skočim odavde kada bi to bilo potrebno za ratovniju."
     Ponovo je zaćutao, a vreme je prolazilo. Iako je drhtao na ledenom vetru, njegove reči umirile su ga. Pokušao je da okrene misli borbi koja ga je čekala, ali neznani vidik koji je vrebao u nadolazećem danu preovlađivao mu je mozgom i ometao sva predviđanja i planove. A bleda noć oko njega ostala je neizmenjena, neprodorna poput haosa. Bilo mu je potrebno da zna gde stoji. Učini mu se da iz daljine čuje slabe udarce kopita. Ali nijedan njegov pratilac nije reagovao na njih; nije bio siguran da je išta čuo.
     Bilo mu je potrebno da na neki način skrene sebi pažnju. Zarežao je, napola Mhoramu, a napola za sebe: "Mrzim zore. Sa noćima mogu da se snađem. Drže me - nešto su sa čime imam iskustva, ako ništa drugo. Ali zore! Ne mogu podneti čekanje na ono što ću videti." Onda naglo upita: "Da li je nebo vedro?"
     "Vedro je", reče Mhoram blago.
     Troj uzdahnu od olakšanja. Na trenutak, bio je u stanju da se opusti.
     Tišina ponovo obuhvati Vidikovac. Čekanje se nastavljalo. Postepeno, Trojeva drhtavica stade da se pogoršava. Kamen na koji se naslonio i dalje je bio hladan, neprijemčiv na njegovu telesnu toplotu. Želeo je da ustane i da korača, ali se nije usuđivao. Oko njega, Mhoram, Ruel i Terel stajali su mirno poput kipova. Posle izvesnog vremena, nije više mogao da se uzdrži da ne pita poglavara da li je primio neku poruku od Elene. "Da li je pokušala da uspostavi vezu sa tobom? Kako je?"
     "Ne, vrhovniče", odgovori Mhoram. "Vrhovna poglavarka ne nosi sa sobom nijedan štap lomilialora."
     "Ne?" Novost prenerazi Troja. Sve do tog trenutka nije shvatao koliko se uzdao u Mhoramovu moć da uspostavi vezu sa Elenom. Želeo je da zna da je bezbedna. A kao poslednji izvor snage, računao je na mogućnost da je pozove. Ali sada mu je bila potpuno izgubljena kao da je već mrtva. "Ne?" Iznenada se osećao toliko slepo da nije mogao da vidi Mhoramovo lice, kao da nikada nije zaista video Mhoramovo lice. "Zašto?"
     "Bilo je samo tri komada vrhovnog drveta. Jedan je otišao na Poglavarev Konak, a jedan je ostao u Veseldrvu, tako da bi Znanstvigor i Veselkamen mogli zajedno delati kako bi se odbranili. Jedan štap je preostao. Dat je u moje ruke za korišćenje u ovom ratu."
     Trojev glas pucketao je od pobune. "Šta to vredi?"
     "U slučaju nužde biću u stanju da govorim sa Veseldrvom i Poglavarevim Konakom."
     "Ah, ti budalo." Troj nije znao da li govori Mhoramu ili sebi. Toliko stvari skrivano je od njega. Pa ipak, nikada mu nije palo na pamet da pita ko ima štapove. Klonio se čitave te teme dok ne ugleda vojsku poglavara Kletnika, dok ne bude znao kakva pomoć će mu biti potrebna. "Zašto mi nisi rekao?"
     Umesto odgovora, Mhoram ga je samo gledao. Ali kroz izmaglicu Troj nije mogao da pročita poglavarov izraz. "Zašto mi nisi rekao?" ponovi on gorče. "Koliko još ima toga što mi nisi rekao?"
     Mhoram uzdahnu. "Što se tiče lomilialora - nisam ti govorio zbog toga što ništa nisi pitao. Štapovi nisu alatka koju bi ti mogao koristiti. Napravljeni su za poglavare i mi smo ih upotrebili onako kako smo smatrali za shodno. Nije nam palo na pamet da bi tvoje želje mogle biti drugačije."
     Zvučao je povučeno, umorno. Prvi put Troj primeti koliko je poglavar bio nepristupačan čitavog dana. Protrese ga nalet drhtavice. Onaj Mhoramov san od sinoć - šta je značio? Šta je to poglavar saznao što ga je učinilo toliko drugačijim nego obično? Troj iznenada oseti ukus užasa. "Mhorame", poče on. "Mhorame..."
     "Miruj, vrhovniče", šapnu Mhoram. "Neko nailazi."
     Troj se smesta diže na noge i uhvati za Ruelovo rame da se zadrži. Iako je naprezao uši, nije mogao da čuje ništa osim slabog povetarca. "Ko je to?"
     Jedan trenutak, niko nije odgovarao. Kada Ruel progovori, glas mu je zvučao udaljeno i bez strasti poput samog mraka. "To je Tul, koji je delio Korikov pohod do džinova Primoraca."