25. SEDMI KRUG

     Jedan dugi trenutak vrhovna poglavarka Elena stezala je Žezlo zakona i gledala u njega. Žiža joj je pucketala negde na rubu pogleda; spremala se da šibne i udari ga. Ali činilo se da se onda prisetila ko je on. Lagano, strast joj se zatamni u licu, zađe za unutrašnji veo. Spustila se na sedište u čamcu. Tiho, opasno, pitala je: "Od svega ovoga? Pitaš li šta poglavar Kletnik dobija od ovoga što sam ti ispričala?"
     Odgovorio joj je sa drhtavom žustrinom. Ne mareći više za bezgranični opseg implikacija kojima su mu odjeci umnožavali glas, on požuri da pruži objašnjenje, da bar na taj način ublaži neiskrenost svog položaja.
     "I to. Sama si rekla - ta stara, nepodnošljiva pogodba koju sam napravio sa Ranihinima stavila te je - tu gde si. Bez obzira na to šta sam učinio tvojoj majci. I to. Ali zapravo razmišljam o ovom trenutku. Prizvala si me i nalazimo se na putu prema sedmom Krugu - a ja želim da saznam šta Kletnik dobija od svega ovoga. On ne bi protraćio ovakvu priliku."
     "Ovo nije deo njegovih namera", odvrati ona hladno. "Izbor da te prizovem bio je moj, ne njegov."
     "Tačno. On tako i radi. Ali šta te je nateralo da odlučiš da me pozoveš? Hoću da kažem, osim činjenice da si nameravala da me u svakom slučaju pozoveš u ovom ili onom trenutku zbog toga što imam prostu nesreću da nosim burmu od belog zlata i da mi nedostaju dva prsta. Šta te je nateralo da odlučiš tada - kada si to učinila?"
     "Dukkha Putnim pružio nam je nova saznanja o moći Zuboše."
     "Nova saznanja, đavola!" zakreketa Kovenant. "Misliš li da je to bila slučajnost? Kletnik ga je opustio." On povika reč pustio, a njeni odjeci zagalamiše oko njega poput tegobnih značenja. "Pustio je tog jadnog, napaćenog đavola zbog toga što je tačno znao šta ćeš da učiniš povodom toga. I želeo je da ja budem tada u Domaji, tačno u to vreme, ni pre ni kasnije."
     Važnost onoga što je govorio prodre u nju; ona poče da ga sluša ozbiljno. Ali glas joj je i dalje bio neobavezujući kada je upitala: "Zašto? Na koji način to služi njegovim namerama?"
     Na trenutak je bežao od onoga na šta je mislila. "Otkud ja znam? Kada bih znao, možda bih mogao nekako da se borim protiv toga. Na stranu zamisao da bi trebalo da uništim Domaju..." Ali Elenina ozbiljna pažnja ga zaustavi. Zbog nje, prikupio je hrabrost. "Dobro, pogledaj šta se dogodilo zbog mene. Učinio sam nešto sa Lorikovim krilom - zbog toga se Amok pojavio - zbog toga ćeš ti pokušati da odbraviš sedmi Krug. Sve se uklapa kao satni mehanizam. Da si me pozvala ranije, onda bismo došli do ove tačke u trenutku kada ne bi bila pod takvim pritiskom da upotrebiš znanstvo koje ne razumeš. A da se sve desilo kasnije, ti uopšte ne bi došla ovamo - bila bi previše zauzeta vođenjem rata.
     A što se mene tiče", on teško proguta i skrenu pogled na jedan trenutak, a zatim napravi korak bliže korenu pogodbe, "...ovo je jedini način na koji se mogu osloboditi. Da su stvari išle drugim putem, bilo bi daleko više pritiska na mene - sa svih strana - da naučim da upotrebljavam ovaj prsten. A Džoana... Ali na ovaj način skrenuta ti je pažnja - misliš o sedmom Krugu umesto o divljoj magiji ili čemu već. A Kletnik ne želi da naučim za šta služi belo zlato. Mogao bih ga upotrebiti protiv njega.
     Zar ne vidiš? Kletnik nas je smestio upravo ovamo, gde se sada nalazimo. Pustio je dukkhu da bismo se sada našli ovde. Mora da ima razloga. On voli da uništava ljude pomoću stvari koje im izazivaju nadu. Na taj način može da ih natera na skrnavljenje - nije čudo što je mlad mesec." Bio je napeto svestan načina na koji je ugrozio dobijenu bitku kada je blago zaključio: "Elena, sedmi Krug bi mogao biti najgora stvar koja se do sada desila."
     Ali njen odgovor bio je spreman. "Ne, voljeni. Ne verujem u to. Vrhovni poglavar Kevin stvorio je ove Krugove u vreme pre nego što mu je mudrost zapala u očajanje. Zubošina ruka nije u njima. Može biti da je Sila zapovesti opasna - ali nije zla."
     Njena tvrdnja nije ga ubedila. Ali nije imao srca da se buni. Jeka mu je previše naglašavala čak i najprostije reči. Umesto toga, mrgodno je gledao u njena stopala dok se češkao oko burme. Kada odjeci zamreše - kada čamac lagano skliznu i zaustavi se u vodi - on oseti da je prokockao priliku za ispravnost.
     Izvesno vreme nijedan glas se ne diže da pokrene čamac. Kovenant i Elena ćutke su sedeli i proučavali lične misli. Ali onda ona ponovo progovori. Tiho, strasno, recitovala je reči Tužbalice poglavara Kevina. Čamac ponovo kliznu napred.
     Ubrzo potom čamac zaobiđe još jedan stub i Kovenant zateče sebe kako pilji u visoki, iskričavi, nemi vodopad pred sobom. Njegov gornji kraj nestajao je u senkama tavanice pećine. Ali bujice koje su mu se bešumno slivale niz neravnu površinu hvatale su kamenu svetlost na hiljadama blistavih tačaka, tako da je vodopad podsećao na kaskadu vrelih, bogatih, crvenih dragulja.
     Čamac je glatko otklizio na Eleninom deklamovanju prema stenovitom keju sa jedne strane vodopada i skliznuo na mesto. Amok smesta skoči iz plovila i stade da čeka pratioce na ivici Korena Zemlje. Ali na trenutak nisu ga sledili. Sedeli su očarani blistavilom i tišinom vodopada.
     "Dođi, vrhovna poglavarko", reče mladić. "Sedmi Krug je blizu. Moram okončati svoje bivstvovanje." Ton mu se slagao sa neželjenom ozbiljnošću njegovog držanja.
     Elena nejasno zavrte glavom, kao da se priseća sopstvenih ograničenja, zamora i nedostatka znanja. A Kovenat pokri oči da zatvori uznemirujuće bešumno survavanje i blistanje vodopada. Ali onda Morin kroči na kej, a Elena pođe za njim uz uzdah. Stežući ogradu obema šakama, Kovenant se ispe iz plovila. Kada mu se Banor pridruži, grupa vrhovne poglavarke bila je potpuna.
     Amok ih je trezveno posmatrao. Činilo se da je ostario tokom vožnje čamcem. Veselje mu je nestalo sa lica i ostavilo drevne kosti bez ikakve protivurečnosti. Usne su mu se micale kao da želi da progovori. Ali nije izgovarao ništa. Poput čoveka u potrazi za osloncem, nakratko je pogledao svakoga od pratilaca. Onda se okrenuo, pošao neobično teškim korakom prema vodopadu. Kada je stigao do prvog mokrog stenja, on se pope uz njega i kroči u vodu koja se obrušavala.
     Nogu široko razmaknutih pod težinom vodopada, on se obazre prema pratiocima. "Ne plašite se", reče kroz nemu bujicu. "Ovo je samo voda kakvu poznajete. Moć Korena Zemlje potiče iz drugog izvora. Dođite." Uz pozivajući pokret, on nestade ispod vodopada.
     Na to, Elena se ukoči. Blizina sedmog Kruga ispunjavala joj je lice. Odbacivši iznurenost, pohitala je za Morinom prema vodopadu.
     Kovenant ju je sledio. Izmožden, iscrpljen, pun nepojmljivog užasa, ipak nije mogao sada da zastane. Dok se Elena provlačila kroz kaskadu i nestajala sa videla, on se uspravi uz mokri haos stenja i poče da gaca prema vodopadu. Vodeni prah polete mu u lice. Ali on se i dalje kretao da izbegne Banorovu pomoć. Zadržavajući dah, zaronio je u vodu kao da je posredi lavina.
     Ona ga gotovo sravni; tukla ga je poput nakupljene težine samoobmane. Ali kada se ispravio naspram nje - kada ga je vodopad natopio, ispunio mu usta i uši - on oseti jedan deo njegove životnosti. Napadao ga je poput nevoljnog pranja, pročišćenja obavljenog kao poslednji preduslov Sile zapovesti. Trljao ga je kao da hoće da mu zdere kosti. Ali silina vode nije mu pogađala lice i grudi. Razgolitila mu je sve nerve, ali nije uspevala da pročisti srž njegove nesposobnosti. Trenutak potom on ispuza bolan i nepreobražen u tamu iza vodopada.
     Drhtavo je zavrteo glavom, frknuo vodu iz usta i nosa. Ruke su mu govorile da se nalazi na ravnom kamenu, ali ovaj je delovao neobično, istovremeno i suvo i klizavo. Opirao se čvrstom kontaktu sa dlanovima. A nije mogao da vidi ništa, nije čuo povlačenje nogu ni šapat pratilaca. Ali čulo mirisa silovito mu je reagovalo. Zatekao se na vazduhu toliko nabijenom silinom da je ova potapala sve ostale mirise njegovog života. Natapala ga je poput zadaha gangrene, palila ga poput zaudaranja sumpora, ali nije imala nikakve sličnosti ni sa njima, niti sa bilo kojim drugim mirisom koji je poznavao. Bila je poput uglačanog, ogromnog prostranstva Korena Zemlje - poput neizmernosti pećine osvetljene stenjem - poput neprekidne, zasenjene težine vodopada - poput odjeka - poput besmrtne stamenosti Melenkuriona Nebozora. Svodila mu je nespokojnu svest na razmere pukog kratkog seva.
     Bio je to miris zemne moći.
     Nije ga mogao podneti. Spustio se na kolena pred njim, čela oslonjenog o hladni kamen i vrata pokrivenog stisnutim rukama.
     Onda začu duboki zvuk paljenja kada Elena osvetli Žezlo zakona. Lagano je digao glavu. Ujedi vazduha ispunjavali su mu oči suzama, ali on ih otera treptanjem i obazre se.
     Nalazio se u tunelu koji se pružao, prav i neosvetljen, dalje od vodopada. Niz njegovo središte - iz daljine, a prema vodopadu - tekao je mali potok, uži od jedne jarde. Čak i u plavoj svetlosti Žezla, tečnost tog potoka bila je crvena poput sveže krvi. To je bio izvor mirisa - izvor opasne moći Korena Zemlje. Mogao je da mu vidi koncentrisanu moć.
     Osovio se na noge, zabatrgao prema zidu tunela; želeo je da se nađe što je dalje moguće od potoka. Čizme su mu klizile po crnom, kamenom podu kao da je prekriven ledom. Morao je da se upinje da održi ravnotežu. Ali stigao je do zida, oslonio se o njega. Onda je pogledao prema Eleni.
     Gledala je niz tunel kao da je izgubila dah. Ushićeni, oduševljeni izraz ispunjavao joj je lice i činilo se da je viša, stasa uzdignutog držanjem Žezla zakona - kao da je oganj Žezla hranio vatru unutar nje, blistanje poput vizije pobede. Delovala je kao sveštenica, učesnica svetog i delotvornog obreda koja se primiče okultnom terenu svoje sile. Same pukotine njenog onostranog pogleda bile su pretrpane oduševljenim i divljim mogućnostima. Terale su Kovenanta da zaboravi na neprijatnu silinu vazduha, da zaboravi suze koje su mu se slivale iz očiju poput plača i da zakorači da je upozori.
     Smesta je izgubio oslonac i jedva uspeo da izbegne pad. Pre nego što je mogao da proba ponovo, začu Amoka kako govori: "Dođite. Kraj je na dohvat ruke." Govor mladića zvučao je sablasno poput prizivanja mrtvih, a vrhovna poglavarka Elena pođe niz tunel da odgovori na njegovo prizivanje. Kovenant se brzo obazre, zateče Banora iza sebe. On uhvati Banora za ruku kao da želi da zatraži: Zaustavi je! Zar ne vidiš šta će da učini? Ali nije to mogao da izgovori: napravio je pogodbu. Umesto toga, odbaci se od njega, pohita prema Eleni.
     Nije mogao da nađe oslonac za noge. Čizme su mu klizale po kamenu; činilo se da je izgubio osećaj za ravnotežu. Ali mrko se batrgao napred. Snažnim naporom volje smanjio je silinu koraka, manje ih oštro povlačio po tlu. Za posledicu, stekao je donekle kontrolu nad pokretima, tražio načina da održi korak sa vrhovnom poglavarkom.
     Ali nije uspeo da je stigne. A nije mogao ni da gleda kuda se zaputila; koraci su mu zahtevali previše usredsređenosti. Nije digao pogled dok se prodorni miris nije tako naglo pojačao da je gotovo opet pao na kolena. Suze su mu tako silno tekle iz očiju da je osećao da su nepopravljivo zamućene, lišene žiže. Ali miris mu je govorio da je stigao do izvora crvenog potoka.
     Kroz suze, video je kako bukti Elenin oganj.
     Istisnuo je vodu iz očiju, zadobio trenutak ili dva u kome je mogao da razazna okolinu. Stajao je iza Elene u široj pećini na kraju tunela. Pred njime, postavljena u zid od crnog kamena poput izložene rudne žice, nalazila se hrapava, nagnuta ploča mokre stene. Čitava ta ravan je svetlucala; njeno zračenje vitoperilo mu je nedelotvorni vid, davalo mu utisak da pilji u priviđenje, titranje čvrstog materijala postojanja. Isprečila mu se poput porozne membrane u osnovici vremena i prostora. Od vrha do dna, krvarila je vlagom koja je kapala niz nagib, sakupljala se u grubom koritu i oticala po središtu tunela.
     "Pogledajte", reče Amok tiho. "Pogledajte Krv Zemlje. Ovde ispunjavam svrhu svog stvaranja. Ja sam sedmi Krug znanstva vrhovnog poglavara Kevina. Sila prema kojoj sam put i dveri nalazi se ovde." Dok je govorio, glas mu se produbljivao i praznio, postajao stariji. Umorno breme godina povijalo mu je ramena. Kada je nastavio, činilo se da je svestan nužde za žurbom, potrebe da govori pre nego što mu stara imunost na vreme istekne.
     "Vrhovna poglavarko, obrati pažnju. Vazduh ovog mesta me raščinjava. Moram sada dokrajčiti svoju namenu."
     "Onda govori, Amoče", odvrati ona. "Slušam te."
     "Ah, slušaš", reče Amok tužnim glasom, punim premišljanja, kao da ga njen odgovor baca u teške misli. "Čemu korist od slušanja, ukoliko se to ne čini mudro?" Onda se sabrao. Jačim glasom je rekao: "Ali počuj, onda, bilo da iziđe na dobro ili na zlo. Ispunjavam zakon svog nastanka. Moj tvorac ne može više zahtevati od mene.
     Vrhovna poglavarko, gledaj Krv Zemlje. Ovo je vatreni i suštastveni sok planinske stene - zemna moć koja diže vrhunce i drži ih visoko. On ovde krvari - možda zbog toga što ga velika težina Melenkuriona Nebozora cedi iz guste stene - ili zbog toga što je planina voljna da ogoli krv svoga srca za one kojima je potrebna i koji je mogu naći. Šta god da je uzrok, posledica ostaje. Svaka duša koja popije Krv Zemlje stiče Silu zapovesti."
     Sreo je očima njen napeti pogled i nastavio: "Ova Sila retka je i moćna - i puna rizika. Jednom kada se uzme krv, mora se upotrebiti hitro - da njena snaga ne uništi onoga ko pije. A niko ne može izdržati više od jednog ispijanja - nikakva smrtna žila i kost ne mogu istrpeti više od jednog jedinog gutljaja. Previše je to silna tečnost da bi je zadržala posuda bilo kakve puti.
     Pa ipak, takve opasnosti ne objašnjavaju zbog čega se vrhovni poglavar Kevin nije sam okoristio Silom zapovesti. Jer ta Sila predstavlja moć da se postigne ma koji željeni čin - da se izda bilo koja zapovest kamenu, zemlji, travi, drvetu, vodi i životnoj puti i da se ta zapovest izvrši. Ukoliko onaj ko ispije kaže Melenkurionu Nebozoru: 'Zdrobi se i sruši', veliki vrhunci u trenutku će poslušati. Ukoliko onaj ko ispije kaže ognjenim lavovima Planine Groma: 'Ostavite svoje gole padine, napadnite i razrušite Ridžek Ton', ovi će se smesta dati svim snagama da poslušaju. Ova Sila može da postigne sve što počiva u okviru zapoveđenog. Pa ipak, vrhovni poglavar Kevin nikada se nije okoristio njom.
     Ne znam sve namere koje su mu vodile srce kada je odabrao da ne okuša Krv Zemlje. Ali moram objasniti, ako mogu, dublje opasnosti Sile zapovesti."
     Amok je govorio tonom sve dublje, sablasne praznine, a Kovenant je očajnički slušao, kao da se bolnim, izudaranim prstima drži za ivicu ponora Amokovih reči. Vrele stvari tukle su mu po venama, a suze su mu poput rečica ognja nezaustavljivo tekle niz oznojene obraze. Osećao je da ga miris Krvi Zemlje guši. Prsten ga je užasno svrbeo. Nije mogao da održi ravnotežu; oslonac mu je neprekidno izmicao. Pa ipak, čula su mu nadilazila sve to. Preplavljeni osećaji protezali su mu se kao da su najzad uspeli da proture glavu iznad vode. Dok je Amok govorio o dubljim opasnostima, Kovenant postade svestan novog prisustva u pećini.
     Kroz vonj Krvi on poče da oseća miris nečega pogrešnog, nečega zlog. To je podmuklo puzalo kroz preovlađujući miris poput nejasnog prkosa koji je, činilo se, uspevao i pored ogromne sile kojoj se suprotstavljao, podsecao je, izdavao. Ali nije mogao da mu pronađe izvor. Ili je sama Sila zapovesti na neki način bila lažna, ili je zlo bilo drugde i lagano se probijalo kroz gusti vazduh. Nije znao šta je od toga istina.
     Činilo se da niko drugi ne primećuje slabašno zaudaranje zla. Posle kratke, umorne stanke, Amok nastavi objašnjenje.
     "Prva od tih opasnosti - prva, ali možda ne i najveća - jedno je veliko ograničenje Sile. Ona nema nikakve vlasti nad bilo čime što nije prirodni deo Zemljinog postanja. Zato nije moguće zapovediti Opakom da prestane bojevanje. Nije moguće zapovediti mu smrt. Živeo je pre no što je iskovan luk Vremena - Sila ga ne može prisiliti ni na šta.
     Već to samo možda je zaustavilo Kevina. Možda nije pio Krvi zbog toga što nije mogao da smisli kako da okrene zapovest protiv Opakog. Ali postoji još jedna, neprimetnija opasnost. Ovde svaka duša dovoljno hrabra da pije može dati Zapovest - ali malo je onih koji mogu da predvide ishod onoga što su otpočeli. Kada ga takve bezmerne sile razuzdaju po Zemlji, svako postignuće može se okrenuti protiv onoga ko ga je postigao. Ukoliko onaj koji pije zapovedi uništenje Kamena Zlozemlja, možda će zlo Kamena preživeti i ostati slobodno da zagadi čitavu Domaju. Ovde onaj koji pije, ako nije istovremeno i prorok, rizikuje da izda samog sebe. Ovde počivaju mogućnosti obesvećenja koje je čak i vrhovni poglavar Kevin u svom očajanju ostavio usnule i nedirnute."
     Zadah neispravnosti rastao je u Kovenantovim nozdrvama, ali ga i dalje nije mogao prepoznati. A nije mogao ni da se usredsredi na njega; grozničavo je želeo da postavi Amoku jedno pitanje. Ali senovita atmosfera stezala mu je grlo, kočila ga.
     Dok se Kovenant borio za dah, nešto se događalo sa Amokom. Tokom govora, tom mu je postao stariji i više mrtvački. A sada, u pauzi pošto je izgovorio poslednju rečenicu, on se naglo trže, kao da je unutar njega prsla neka zapeta struna. Zateturao se jedan korak prema koritu Krvi. Trenutak prođe pre nego što je mogao da se ispravi, da ponovo digne glavu.
     Pogled pun straha, bola ili žalosti razrogačio mu je oči, a oko njih bore starosti vidljivo su se širile, kao da mu se koža gužva. Meka put njegovih obraza nestajala je; sedina mu prođe kosom. Poput suvog sunđera, upijao je prirodnu meru godina. Kada je ponovo progovorio, glas mu je bio slabašan i prazan. "Ne mogu više ništa reći. Moje vreme je okončano. Zbogom, vrhovna poglavarko. Ne izdaj Domaju."
     Kovenant grčevito jeknu pitanje. "Šta je sa belim zlatom?"
     Amok odvrati preko velikog ponora godina: "Belo zlato postoji van svoda Vremena. Ne može mu se zapovedati."
     Još jedna unutrašnja struna prekide se u njemu; on se zanese bliže koritu.
     "Pomozite mu!" zakreketa Kovenant. Ali Elena samo diže Žezlo zakona u nemom, vilinskom pozdravu.
     Uz napinjanje trzavo od vremešnosti, Amok se uspravi. Suze su mu tekle po naboranoj mreži obraza kada je digao lice prema tavanici pećine i slomljenim glasom povikao: "Ah, Kevine! Život je sladak, a ja sam živeo toliko kratko! Zar moram da preminem?"
     Treće kidanje uzdrma ga poput odgovora na njegovu molbu. Sručio se kao da mu se kosti raspadaju i upao u korito. U jednom kratkom trenutku, Krv mu rastvori meso i više ga nije bilo.
     Kovenant bespomoćno zaječa: "Amoče!" Kroz zamućenje nedelotvornih suza, piljio je u crveni, lagani potok Krvi Zemlje. Neravnoteža je kuljala na njega iz kamena, pela mu se u mišiće poput vrtoglavice. Izgubio je sve osećaje o tome gde se nalazi. Da se primiri, on posegnu da uhvati Elenu za rame.
     Rame joj je bilo toliko tvrdo i napeto, toliko usredsređeno, da je delovalo poput gole kosti ispod tkanine odore. Bila je napeta na granici sopstvenog vrhunca; strast joj je bila opipljiva pod njegovim dodirom.
     To ga zgrozi. I pored vrtoglavice koja mu je remetila um, on otkri izvor bezimenog zaudaranja neispravnosti.
     Zlo je bilo u Eleni, u samoj vrhovnoj poglavarki.
     Činilo se da nije svesna toga. Tonom jedva kontrolisanog uzbuđenja, ona reče: "Amok je nestao - uloga mu je ispunjena. Sada više ne sme biti odugovlačenja. Zarad čitave Domaje, moram piti i zapovediti." U Kovenantovim ušima zvučala je prepunjeno gladnim zaključcima - tako krcata nuždom, dužnostima i namerama kao da će se raspasti.
     Uviđanje ga dohvati poput vlažne ruke na vratu, prisili iznutra da padne na kolena. Kada mu je koraknula izvan zahvata, krenula prema koritu Krvi, on oseti da mu je iščupala poslednju odbranu. Elena! - ječao je nemo. Elena! Krici su mu bili krici propasti.
     Na trenutak, klečao je u sebi kao da je u zahvatu vizije. Vrtoglavo je sagledao sve izražene načine na koje je bio odgovoran za Elenu - sve načine na koje je izazvao da ona postane onakva kakva je, šta je i da se zatekne gde je. Uzrok je bila njegova dvostrukost - njegova nasilnost, zaludnost, nužda. I prisetio se apokalipse skrivene u njenom pogledu. To je bilo zlo. Od toga očajno zadrhta. Gledao ju je kroz zamućenje suza. Kada je vide kako se naginje prema koritu, sve u njemu prkosno skoči po klizavoj steni i on hrapavo viknu: "Elena! Nemoj! Ne čini to!"
     Vrhovna poglavarka stade. Ali nije se okrenula. Čitav grč njenih leđa pretvori se u jedno pitanje: zašto?
     "Zar ne vidiš?" jeknu on. "Sve je to Kletnikova spletka. Manipulisani smo - ti si manipulisana. Nešto strašno će se dogoditi."
     Izvesno vreme, ostala je nepokretna, dok je on osećao bol. Onda, tonom dostojanstvene uverenosti, ona reče: "Ne mogu propustiti ovakvu priliku da služim Domaji. Upozorena sam. Ukoliko je ovo najbolje što je Zuboša mogao da smisli da nas porazi, to je istovremeno i naš najbolji način da udarimo protiv njega. Ne plašim se da odmerim volju protiv njegove. A ja držim Žezlo zakona. Zar nisi naučio da je Žezlo zakona nepogodno za njegove ruke? Ne bi nam ga uručio da je na bilo koji način bilo pogodno za njegovu upotrebu. Ne. Ovo Žezlo mi je jemstvo. Poglavar Kletnik ne može da se okoristi mojom vizijom."
     "Tvojom vizijom!" Kovenant preklinjući ispruži ruke prema njoj. "Zar ne vidiš šta je to? Zar ne vidiš odakle potiče? Potiče od mene - od one paklene pogodbe sa Ranihinima. Pogodbe koja nije uspela, Elena!"
     "Pa ipak izgleda da si se pogodio bolje nego što si mislio. Ranihini su održali obećanje - dali su zauzvrat više nego što si mogao bilo da predvidiš, bilo da kontrolišeš." Činilo se da mu je njen odgovor blokirao grlo, a ona u njegovo ćutanje reče: "Šta te je izmenilo, Neverniče? Bez tvoje pomoći ne bismo stigli na ovo mesto. Na Ulom Kamenu pružio si pomoć bez ograničenja ili naplate, iako te je moj gnev ugrozio. A sada me zadržavaš. Tomase Kovenante, nisi ti toliko bojažljiv."
     "Bojažljiv? Vatru mu paklenu! Ja sam prokleta kukavica!" Jedan deo besa mu se vrati i on stade da praska kroz znoj i suze koji su mu se slivali u usta: "Svi gubavci su kukavice. Moramo da budemo!"
     Najzad mu se okrenula, pogledala ga u žiži, ognjenim pokoljem svog pogleda. Njegova silina otrže mu ravnotežu i on se razbijeno prući po kamenu. Ali ponovo se osovio. Gonjen strahom od nje i za nju, on se usudi da se usprotivi njenoj moći. Stao je slabašno, ostavio se sebe i zaronio.
     "Manipulacija, Elena", zareža on. "Govorim o manipulaciji. Zar ne shvataš šta to znači? Znači upotrebu ljudi. Njihovo krivljenje tako da odgovaraju namerama koje nisu sami odabrali. Manipulacija. Ne Kletnikova - moja! Manipulisao sam tobom, koristio te. Rekao sam ti da sam napravio novu pogodbu - ali nisam ti rekao kakvu. Koristio sam - koristio sam tebe da otkačim sebe. Obećao sam sebi da ću učiniti sve što mogu da ti pomognem da nađeš ovaj Krug. A zauzvrat takođe sam obećao sebi da ću učiniti sve što mogu da te nateram da preuzmeš moje odgovornosti. Pazio sam te i pomagao ti da bi, kada stigneš ovde, izgledala upravo tako - da bi sama izazvala Kletnika, a da i ne zastaneš da promisliš šta činiš - da bi sve ono što zadesi Domaju bilo tvoja greška umesto moje. Da bih ja mogao da pobegnem! Pakla mu i krvi, Elena! Čuješ li me? Kletnik će nas sigurno dohvatiti!"
     Činilo se da je čula samo deo onoga što je izrekao. Okrenula je probojnu žižu pravo prema njemu i rekla: "Da li je bilo ijednog trenutka kada si me voleo?"
     U agoniji pobune, napola je vrisnuo: "Naravno da sam te voleo!" Onda je ovladao sobom, uložio svu snagu u preklinjanje. "Nije mi ni palo na pamet da bih mogao da te upotrebim sve do... sve do posle obrušavanja. Kada sam počeo da shvatam za šta si sposobna. Voleo sam te pre toga. Volim te sada. Jedino što sam kopilan bez savesti i iskoristio te, to je sve. Sada žalim." Svim silama svoga glasa, preklinjao ju je: "Elena, molim te, nemoj da piješ tu stvar. Zaboravi Silu zapovesti i vrati se u Veselkamen. Pusti Veće da odluči šta da učini u vezi sa ovim."
     Ali način na koji joj je pogled napustio njegovo lice i stao da žeže zidove pećine reče mu da je nije dosegao. Kada je progovorila, samo je potvrdila njegov neuspeh.
     "Ne bih zavređivala poglavarstvo ukoliko sada ne bih delala. Amok nam je ponudio sedmi Krug zbog toga što je video da hitnost nužde Domaje prevazilazi uslove njegovog postanja. Zuboša se sada okrenuo na Domaju - upravo vodi rat - upravo sada, ugroženi su Domaja, život i sve ostalo. Dok mi je ma kakva moć oružja, neću mu to dozvoliti!" Glas joj se umekša i ona dodade: "A ukoliko si me voleo, kako mogu da se ne trudim da ti pomognem u bekstvu? Nije bilo potrebe da tajno napraviš pogodbu. Volim te. Želim da ti služim. To što želiš samo pojačava ono što moram učiniti."
     Ponovo se okrenuvši prema koritu, digla je buktavi oganj Žezla visoko iznad glave i povikala poput bojnog pokliča: "Melenkurion abatha! Dobro se pazi, Zubošo! Dolazim da te uništim!"
     Onda zastade kod Krvi Zemlje.
     Kovenant se mahnito zabatrga prema njoj, ali noge mu ponovo izleteše ispod njega i on tresnu poput udara nesposobnosti. Kada je spustila lice do korita, on povika: "To nije dobar odgovor! Šta je bilo sa zavetom mira?"
     Ali krik mu nije probio njeno uzbuđenje. Bez oklevanja, stameno je uzela gutljaj Krvi i progutala ga.
     Smesta je skočila na noge, stala uspravno i kruto kao da je posednuta. Činilo se da se njiše, širi poput naduvane ikone. Oganj Žezla spustio se sa drveta na njene šake. U trenutku joj je iz čitavog tela briznuo plamen.
     "Elena!" Kovenant zapuza prema njoj. Ali silina njenog plavog, pucketavog blistanja odbaci ga poput žestokog vetra. Jednim udarom obrisao je suze iz očiju da bi je jasnije video. Unutar ognja koji ju je obavijao bila je nepovređena i divlja.
     Dok je plam buktao oko nje, obavijao je od glave do pete u ognjene pokrove, ona diže ruke, okrenu lice nagore. Jedan siloviti trenutak stajala je nepokretna, zarobljena u ognju. Onda progovori kao da izriče reči od plamena.
     "Dođi! Okusila sam Krv Zemlje. Moraš se pokoriti mojoj volji. Zidovi smrti ne mogu prevladati. Kevine, sine Lorikov! Dođi!"
     Ne! - zaurla Kovenant, ne! Nemoj! Ali čak mu je i unutrašnji krik bio preplavljen jednim silnim glasom koji zadrhta i zaječa kroz vazduh tako divovski da se činilo da ga čuje ne ušima, već čitavom površinom tela.
     "Budalo! Okani se!" Siloviti talasi gneva izlivali su se iz glasa. "Ne čini to!"
     "Kevine, počuj me!" povika Elena preobraženim glasom. "Ne možeš odbiti! Krv Zemlje te prisiljava. Odabrala sam tebe da izvršiš moju zapovest. Kevine, dođi!"
     Moćni glas ponovi: "Budalo! Ne znaš šta činiš!"
     Ali trenutak kasnije okolina pećine silovito se izmeni, kao da se grobnica otvorila prema njoj. Talasi agonije počeše da se valjaju vazduhom. Kovenant se trzao na svaki nalet. Oslonio se tamo gde je klečao i digao pogled.
     Sablast Kevina Zemljoguba ocrtavala se u bledoj svetlosti pred Elenom.
     Pored njega delovala je patuljasto - sama pećina delovala je patuljasto. Monumentalno uspravan i neutešan, više je bio vidljiv kroz kamen nego unutar pećine. Uzdizao se nad Elenom kao da čini deo same planinske stene. Imao je usta poput posekotine, oči pune posledica obesvećenja, a na čelu mu je bio zavoj koji kao da je pokrivao neku smrtnu ranu. "Pusti me!" zaječa. "Počinio sam dovoljno zla za jednu dušu."
     "Onda mi služi!" kriknu ona u ekstazi prema njemu. "Nudim ti zapovest da se iskupiš za to zlo. Ti si Kevin, sin Lorikov, gubitnik Domaje. Poznaješ očajanje do samog dna - okusio si punu čašu jada. To su znanje i snaga kojima niko živ nije ravan.
     Vrhovni poglavare Kevine, zapovedam ti da stupiš u bitku sa poglavarom Kletnikom Opakim i da ga poraziš! Uništi Zubošu! Silom Krvi Zemlje, zapovedam ti."
     Sablast je zgroženo pogleda i diže pesnice kao da namerava da je udari. "Budalo!" grozno ponovi.
     Sledećeg trenutka, udar poput treskanja poklopca kripte uzdrma pećinu. Poslednji udar gneva potrese grupu vrhovne poglavarke; Elenin plamen bi ugašen poput slabašne sveće; tmina preplavi pećinu.
     Onda Kevina nestade.
     Prošlo je mnogo vremena. Kada Kovenant povrati svest, neko vreme umorno je počivao oslonjen na ruke i kolena, uživajući zbog tame, ponovnog smanjenja pećine i odsustva sablasti. Ali najzad se priseti Elene. Osovi se na noge i pokuša da je dohvati glasom: "Elena? Dođi. Elena? Hajdemo odavde."
     Najpre nije bilo odgovora. Onda zablista plavi oganj kada je Elena upalila Žezlo. Sedela je na tlu poput olupine. Kada mu je okrenula ispražnjeno, iznureno lice, video je da je kriza prošla. Čin zapovesti istrošio joj je sve uzbuđenje. Prišao joj je, blago joj pomogao da ustane. "Dođi", reče on ponovo. "Hajdemo."
     Ošamućeno je zavrtela glavom i rekla iscrpljenim glasom: "Nazvao me je budalom. Šta sam to učinila?"
     "Nadam se da nikada nećemo otkriti." Gruba ivica saosećanja učini da zazvuči oštro. Želeo je da se pobrine za nju, a nije znao kako. Da joj pruži vremena i samoće da prikupi snagu, on napravi korak od nje. Dok se turobno osvrtao po pećini, on opazi Banora, primeti slabašni izraz iznenađenja na njegovom licu. Nešto u tom neuobičajenom izrazu izazva nalet bojazni u Kovenantu. Činilo se da je upereno u njega. Pokuša da nađe objašnjenje pitanjem: "Bio je to Kevin, je li?"
     Banor klimnu; zamišljeno iznenađenje zadrža mu se na licu.
     "Pa, bar nije bio onaj prosjak - sada bar znamo da me za ovo nije odabrao Kevin."
     Banorov pogled i dalje se nije menjao. Od njega Kovenant poče da se oseća neugodno izložen, kao da u vezi sa njim ima nečeg nepoštenog, što on sam ne shvata.
     Zbunjeno se okrenuo vrhovnoj poglavarki.
     Iznenada, nemi udar poput urlika kamena potrese pećinu, natera je da drhti i poskakuje kao u zemljotresu. Kovenant i Elena izgubiše oslonac, popadaše po podu. Morinov upozoravajući povik ravno odjeknu:
     "Kevin se vraća!"
     Onda se zakopana grobnica ponovo otvori; Kevinovo prisustvo opet poče da odzvanja Kovenantovom kožom. Ali ovog puta sablast je donela sa sobom gnusni zadah truleži i ružine esencije, a u pozadini njenog prisustva čula se duboka tutnjava drobljenja kamena. Kada Kovenant diže glavu sa zaljuljanog tla, vide Kevina unutar kamena - besno naperenog, dignutih pesnica. Vreli zeleni sjaj ispunjavao mu je jabučice očiju, odašiljao mu smrdljivu paru uz čelo; smaragdna svetlost kapala je sa njega kao da se upravo iskobeljao iz živog blata.
     "Budalo!" vrisnu u paroksizmu gneva. "Prokleta izdajnice! Prekršila si zakon smrti da bi me prizvala - razuzdala si bezmerne mogućnosti za delanje zla na Zemlji - a Opaki me je savladao lako kao da sam dete! Kamen Zlozemlja me proždire. Bori se, budalo! Zapoveđeno mi je da te uništim!"
     Uz urlik poput mnoštva demona, on se pruži da dograbi Elenu.
     Nije se ni pokrenula. Bila je zgrožena, sleđena posledicom svoje velike smelosti.
     Ali Morin je reagovao u trenutku. Uz povik: "Kevine! Stani!" on joj skoči u pomoć.
     Činilo se da je sablast čula Morina - čula ga i prepoznala ko je. Staro sećanje dirnu Kevina i on poče da okleva. Oklevanje dade Morinu vremena da dođe do Elene, da je gurne iza sebe. Kada Kevin zbaci nesigurnost, prsti mu se sklopiše oko Morina umesto oko vrhovne poglavarke.
     Dohvatio je krvnog gardistu i digao ga u vazduh.
     Kevinova ruka lako je prošla kroz stenu, ali Morin nije mogao. On užasnom silinom tresnu o tavanicu. Udar ga iščupa iz Kevinovog zahvata. Ali taj udar bio je dovoljan. Međnik pade mrtav poput slomljene grančice.
     Prizor prenu Elenu. Smesta je shvatila u kakvoj je opasnosti. Hitro je zavitlala Žezlom oko glave. Njegov oganj dijamantski zablista i vreli, plavi udar ošinu pravo prema Kevinu.
     Udar ga pogodi poput fizičkog udarca, odbaci ga korak nazad kroz kamen. Ali on se otrese njegovog dejstva. Uz duboki urlik bola krenuo je napred, ponovo zamahnuo prema njoj.
     Mahnito vičući: "Melenkurion abatha!" ona mu dočeka napad žezlom. Plameni vršak prostreli mu dlan.
     Ponovo se trgao, uhvatio spaljene prste i zaječao.
     U tom trenutku povlačenja ona poče da viče čudne vradžbine u Žezlo i triput zavitla njegovim sjajem oko sebe, okruži se štitom sile. Kada sablast ponovo pokuša da je dohvati, nije mogla da je stegne. On joj stisnu štit, a smaragdno zlo kapalo mu je sa prstiju, ali nije mogao da je dodirne. Kad god bi joj nagrizao odbranu, popravila bi je silom Žezla.
     Urlajući osujećeno i u besu, on promeni taktiku. Povukao se unazad, skupio pesnice i tresnuo njima u tlo pećine. Kamen silovito poskoči. Udar baci Kovenanta dole, zavitla Banora prema suprotnom zidu.
     Ječeće drhtanje poput grča mučenja ošinu planinu. Zidovi pećine se zanesoše; tutnjava slomljenog kamenja ispuni vazduh; sila je urlala.
     Pukotina se pojavi u tlu pravo ispod Elene. Pre nego što je postala svesna njenog postojanja, ova poče da se otvara. Onda, poput pohlepnih čeljusti, širom se otvori.
     Vrhovna poglavarka Elena upade u ponor.
     Kevin skoči za njom i nestade sa vidika. Urlici su mu odjekivali sa litice poput vrištanja ludaka.
     Ali i kada su nestali, bitka im se nastavi. Poglavarski oganj vrelo je brizgao u pećinu. Grmljavina izmučenog stenja tukla je duž tunela, a pećina se njihala sa jedne na drugu stranu poput mučnine u utrobi melenkuriona Nebozora. U svom užasu, Kovenant pomisli da čitava utvrda planine samo što se nije srušila.
     Onda je trgnut na noge, dignut u uspravan položaj Banorovim rukama. Krvni gardista dograbi ga prstima punim prisile i povika na njega kroz tutnjavu: "Spasi je!"
     "Ne mogu!" Bol njegovog odgovora prisili ga da urla. Banorov zahtev utrljavao je toliko soli u ranu njegove suštinske nemoći da jedva da je mogao da ga podnese. "Ne mogu!"
     "Moraš!" Banorov stisak nije ostavljao mogućnosti za drugačiji izbor.
     "Kako?" mašući praznim šakama pred Banorovim licem, on kriknu: "Ovim?"
     "Da!" Krvni gardista uhvati Kovenantovu levu ruku, prisili ga da je pogleda.
     Na domalom prstu, prsten mu je divlje sevao, pulsirao silom i svetlošću poput moćnog instrumenta koji jedva čeka da bude upotrebljen.
     Na trenutak, piljio je u srebrnastu burmu kao da ga je izdala. Onda zaboravi na bekstvo, zaboravi na sebe, čak i na to da nije umeo da upotrebi divlju magiju, i očajnički se iščupa od Banora i zatetura prema pukotini. Poput čoveka koji u bezrukoj nemoći udara o nepopustljivi usud, on skoči za vrhovnom poglavarkom.