13. KAMENI VRTOVI MAERLA

     Jahači i ratovnija u maršu skupa dođoše putem do širokog kamenog mosta koji je prelazio Belicu nedaleko prema jugu od jezera. Kada izbiše na most, začuše mnogobrojne ohrabrujuće poklike konjanika i graditelja splavova na jezeru; ali vrhovnik Troj nije pogledao u tom smeru. Sa vrha luka gledao je niz reku: tamo je video kako poslednji splavovi prve eovojne balčaklije Kvana zalaze za okuku i nestaju sa vidika. Bili su samo mali deo Trojeve vojske, ali bili su ključni. Rizikovali su živote u skladu sa njegovim naređenjima, a sudbina Domaje išla je sa njima. Uz osećaj ponosa i strepnje, gledao je sve dok nisu nestali na putu da prime udeo krvoprolića koji im je pripisao. Onda je oprezno prejahao most.
     Iza njega, put je skretao prema jugu i počinjao da se izvija sve dalje od visoravni Konaka prema posnim travnatim terenima koji su se pružali između Veselkamena i Trotgarda. Dok je prolazio podnožjem bregova, Troj je brojao zubljonoše i oblučare u pratnji da bi se uverio da ratovnija ima pun udeo podrške lilianrila i rhadamnaerla. Tokom tog postupka, on ugleda jednog izdvojenog oblučara kako putuje na konju za grupom jahača.
     Trel.
     Moćni oblučar držao se začelja grupe, ali nije ni pokušavao da sakrije lice ili priliku. Kada ga ugleda, Troj se lecnu od nelagode. On zastade i sačeka vrhovnu poglavarku. Mahnu ostalim jahačima da ga obiđu i tiho reče Eleni: "Jesi li znala da i on ide sa nama? Jesi li se složila?" Vrhovna poglavarka Elena upitno ga pogleda, na šta on odgovori tako što je klimnuo prema Trelu.
     Kovenant zastade sa Elenom i kada je Troj klimnuo okrete se da pogleda iza sebe. Kada ugleda Trela, on zaječa.
     Većina jahača sada je obišla Elenu, Troja i Kovenanta i Trel jasno vide kako ga njih troje gleda. Zastao je tamo gde se zatekao - još udaljen dvadeset pet jardi - i uzvratio Kovenantov pogled oštrim, bolnim zurenjem.
     Na trenutak, svi su ostali gde su se zatekli i napeto gledali jedni u druge. Onda Kovenant opsova sebi u bradu, dograbi uzde svoga konja i pođe putem prema Trelu.
     Banor pođe za Nevernikom, ali ga vrhovna poglavarka zaustavi hitrim pokretom. "Nije mu potrebna zaštita", reče ona tiho. "Nemoj sumnjom vređati Trela."
     Kovenant stade ispred Trela i dva čoveka zapiljiše se jedan u drugoga. Onda Kovenant nešto progovori. Troj nije mogao da čuje šta je rekao, ali oblučar uzvrati zakrvavljenim pogledom. Široka prsa nadimala su mu se ispod tunike kao da je zadihan. I njegov odgovor bio je nečujan.
     U Trelovim udovima videla se silovitost, želja za delanjem; Troj je to jasno video. Nije shvatao Eleninu tvrdnju da je Kovenant bezbedan. Dok je gledao, on joj prošapta: "Šta je Kovenant rekao?"
     Elena odvrati kao da nije moguće da je pogrešila: "Prapoglavar obećava da mi neće nauditi."
     To iznenadi Troja. Želeo je da zna zbog čega je Kovenant pokušao da uverava Trela na takav način, ali nije mogao da smisli način da upita Elenu kakva je veza između nje i Trela. Umesto toga on zapita: "Kako je Trel odgovorio?"
     "Trel ne veruje u obećanje."
     Troj ćutke čestita Trelu na zdravom razumu.
     Trenutak kasnije, Kovenant trže konja i kasom se vrati niz put. Slobodnom rukom neprekidno je gladio bradu. Ne gledajući Elenu, odbrambeno sleže ramenima i reče: "Pa, čovek ima valjanih razloga." Onda potera konja galopom da stigne ostale jahače.
     Troj je želeo da sačeka Trela, ali ga vrhovna poglavarka čvrsto povede za sobom kada je pošla za Kovenantom. Iz poštovanja prema oblučaru, Troj se nije okretao.
     Ali kada ratovnija u podne prekide marš radi obroka i odmora, Troj vide da Trel jede sa ostalim rhadamaerlima.
     Do tog vremena, vojska je izašla iz podnožja bregova u prijatnije travnjake zapadno od Belice. Troj je odmerio rastojanje koje su prešli i upotrebio ga za preliminarno odmeravanje koraka koji je zadao za marš. Za sada je brzina delovala dobro. Ali na dnevni marš uticali su mnogi činioci. Vrhovnik provede deo popodneva sa prvom stožernicom Amorinom raspravljajući kako da uskladi učestalost i trajanje stanki za odmor sa takvim promenljivim veličinama kao što su teren, već pređeno rastojanje i stanje zaliha. Želeo je da je pripremi za svoje odsustvo.
     Bilo mu je drago što može da razgovara o borbenom planu; bio je ponosan na njega, kao da je reč o delu objektivne lepote. Pobeđeni narodi tradicionalno su bežali do Usudovog Pribega, ali on je nameravao da ga pretvori u mesto pobede. Plan mu je spadao u onu vrstu drskog strateškog poteza kakav je samo slepac mogao stvoriti. Ali posle izvesnog vremena Amorin uzvrati pokretom prema ratovniji i mrgodnim rečima: "Jedan dan takvog hoda nije ništa posebno. Dobrom ratniku možda čak ni pet dana ne bi predstavljalo muku. Ali dvadeset ili trideset - za to vreme ovakav marš mogao bi da ubije."
     "Znam", odvrati Troj pažljivo. Bojazan mu se žustro vrati. "Ali nismo imali izbora. Čak i ovom brzinom, previše ratnika i krvnih gardista izginuće da nam kupe neophodno vreme."
     "Čujem te", zaškrguta Amorin. "Održaćemo brzinu."
     Kada se vojska zaustavi radi noćenja, Mhoram, Elena i Amatin pođoše između blistavih logorskih vatri, pevali su pesme i pripovedali vesele priče džinova da osokole srca ratnika. Dok ih je gledao, Troj oseti oštru žalost zbog toga što će proći dugi dani pre no što poglavari ponovo budu mogli da pomognu Amorini da popravi raspoloženje ratovnije.
     Ali razdvajanje je bilo neophodno. Vrhovna poglavarka Elena imala je nekoliko razloga za posetu Znanstvigoru. Ali Veseldrvo se nije nalazilo na putu; nije se moglo dopustiti da ratnici u maršu pređu i to dodatno rastojanje. Zbog toga se poglavari i ratovnija rastadoše sledećeg popodneva. Tri poglavara, koje su pratili Kovenant, Troj, dvadeset krvnih gardista i znanstvozornici skrenuše jugozapadnim putem prema Trotgardu i Veseldrvu. A prva stožernica Amorin povede ratovniju sa zubljonošama i oblučarima gotovo prema jugu, pravo prema Usudovom Pribegu.
     I Troj je imao posla u Znanstvigoru i bio je prisiljen da ostavi Amorin da sama zapoveda vojskom. Tog popodneva, jesenje nebo se zamrači kada se kišni oblaci teško pokrenuše prema zapadu. Dok je davao prvoj stožernici poslednja uputstva, vid mu je bio zamućen; morao je da pilji po zlokobnoj izmaglici. "Drži korak", reče on kratko. "Teraj još brže kada stigneš do lakšeg terena iza Sivke. Ukoliko možeš da uštediš nešto vremena, nećemo morati toliko da zapinjemo kod Poslednjih Bregova. Ako ti krvni gardisti koje je poslala vrhovna poglavarka budu u stanju da obave posao, trebalo bi da putem bude obilnih zaliha. Stići ćemo vas u Središnjim Zaravnima." Glas mu je bio napregnut od svesti sa kakvim će sve teškoćama morati da se suoči.
     Amorin odgovori klimanjem koje je izražavalo njenu čvrstu rešenost. Poče laka kiša. Trojev vid toliko se zamrači da više nije mogao da razazna pojedinačne prilike u nakupljenoj ratovniji. Napregnuto je salutirao prvoj stožernici, a ona se okrete da povede ratnike ukoso prema putu.
     Poglavari i znanstvozornici ispustiše poklič ohrabrenja, ali Troj mu se nije pridružio. Poveo je Merila do vrha golog brdašca, pa je tamo stajao abonosnog mača dignutog u kiši sve dok čitava vojska ne prođe poput senke kroz maglu pod njim. On reče sebi da ratovnija neće u bitku bez njega - da će njegovi ratnici samo marširati dok im se ne pridruži. Ali nije osetio olakšanje na tu misao. Ratovnija je bila njegovo oruđe, njegov način da služi Domaji; kada se vratio ostalim jahačima, osećao se nespretno, iščašeno, gotovo raskomadano, kao da ga je samo veština Ranihina držala u ravnoteži. Ostatak dana jahao je obavijen dobro mu poznatom osamljenošću slepih.
     Kišica se nastavila tokom čitavog popodneva, cele noći i većim delom sledećeg dana. I pored nagomilane debljine oblaka, nije jako padalo; ali kiša je zaklanjala sunčevo svetlo i mučila Troja zamračivanjem vida. Usred noći, dok je spavao pod vlažnim pokrivačima koji su se, činilo se, pripijali uz njega poput pokrova, iz sna ga trže divlje, neobjašnjivo uverenje da će vreme biti oblačno kada bude stupio u bitku kod Usudovog Pribega. Bili su mu potrebni sunčevo svetlo i jasnoća. Ukoliko ne bude mogao da vidi...!
     Digao se potišten i nije povratio uobičajeno samopouzdanje sve dok kišni oblaci konačno ne odoše prema istoku i dopustiše da mu se sunce vrati.
     Pre podne sledećeg dana poglavarska družina dođe nadomak reke Maerl. Putovali su brže otkako su napustili ratovniju i kada su stigli do reke, severne granice Trotgarda, bili su na pola puta do Veseldrva. Maerl je tekla iz visova Zapadnik planina i išla najpre prema severoistoku, zatim prema jugoistoku, da se ulije u Sivku, postane deo nje i pođe istočno prema Opčarnici. Iza Maerle nalazila se oblast u kojoj su poglavari usredsredili napore da zaleče pustošenja izazvana Obesvećenjem i ratom.
     Trotgard je počev od poslednjih godina Kevina Zemljoguba nosio ime Kuraš Plenetor, Jadin Kamen, sve dok ga nisu prekrstili kada su novi poglavari dali zavet službi posle Obesvećenja. U to vreme, oblast je bila u potpunosti spaljena i ogoljena. Tu se odigrala poslednja velika bitka između poglavara i Opakog i ostavila za sobom sve spaljeno, uništeno, natopljeno sprženom krvlju, gotovo bez plodnog tla. Neke stare pripovesti govorile su da se Kuraš Plenetor dimio i ječao stotinu godina posle te poslednje bitke. A pre četrdeset godina reka Maerl i dalje je tekla mutna od erodiranog i neplodnog mulja.
     Ali sada joj je u struji preostao samo trag nečisti. I pored svih ograničenja razumevanja, poglavari su iz drugog Kruga mnogo naučili o lečenju oštećene zemlje i sada je Maerl nosila samo blagu izmaglicu nečistoće. Zbog vekova prethodne erozije, počivala je u guduri nalik pukotini preko lica zemlje. Ali padine gudure blažili su duboko ukorenjena trava i žbunje, a zdravo drveće dizalo je krune visoko iznad klisure.
     Maerl je ponovo bila živa reka.
     Zagledana u nju sa ivice gudure, družina zastade radi trenutka uživanja. Elena, Mhoram i Amatin zajedno blago zapevaše deo poglavarskog zaveta. Onda odgalopiraše niz padinu i preko gaza, tako da su kopita Ranihina i konja veselo, glasno pljuskala dok su prelazili u Trotgard.
     Ta oblast pružala se između Zapadnik planina i reka Maerl, Sivke i Rila. Unutar tih granica dejstvo poglavarskog staranja očitovalo se svuda, u svemu. Pokolenja poglavara pretvorile su Jadin Kamen u zdrav, šumovit kraj, široku, brežuljkastu zemlju gajeva, proplanaka i dolina. Čitave travnate padine oživljavalo je sitno plavo i žuto cveće. Dvadesetinama milja južno i zapadno od jahača bujna aliantha i duboka trava bili su puni zlatolistih zlatana i drugog drveća, trešanja, jabuka i bele lipe, bujnih hrastova, brestova i bukvi ovenčanih jesenjom slavom. A vazduh koji je decenijama posle bitke i dalje odjekivao udarima i vriskom rata sada je bio toliko čist i prozračan da se činilo da blista od ptičjeg poja.
     To je Troj prvi put video kada mu se začeo vid; to je upotrebila Elena da ga poduči značenju vida.
     Dok je sada jahao na Merilovim leđima pod blistavim suncem sjajne okoline Trotgarda, oseti se slobodnije od brige nego dugo pre toga.
     Kada poglavarska družina zađe u rano popodne, predeo oko njih se promeni. Između stabala i kroz zelenilo stadoše da se probijaju gomile nabacanog stenja; iskrzane gromade nekoliko puta više od jahača pomaljale su glave iz zemlje, a manje kamenje zaraslo u mahovinu i lišajeve ležalo je na sve strane. Ubrzo se činilo da družina jaše po drevnim ostacima raznesene planine, visokog, nepokornog vrhunca koji se dizao iz bregova Kuraš Plenetora sve dok ga neka ogromna sila nije raznela u paramparčad.
     Približavali su se kamenim vrtovima Maerla.
     Troj nikada nije našao vremena da proučava vrtove, ali je znao da se o njima govori da predstavljaju mesto na kome su najbolji meštri suru-pa-maerla stvorili najponositija dela. Iako je proteklih godina mnogo puta jahao tim prolazom kroz nebrojeno stenje, nije mogao da kaže gde počinju sami vrtovi. Izuzev ravnomernog porasta količine krhotina rasutih ili pobodenih po travi, nije mogao da pronađe određenu promenu ili granice sve dok družina nije izbila na breg iznad široke doline. Onda je najzad bio siguran da se nalaze u jednom od vrtova.
     Najveći deo dugačke, visoke brdske padine bio je gusto prekriven kamenjem, kao da je nekada bio srce drevnog raskomadanog vrhunca. Stenje je bilo sakupljeno i nagomilano na sve strane, dizalo se po ogromnim hrpama ili u obliku masivnih, usamljenih gromada, tako da je bukvalno jedino čisto tlo na strmoj padini bio putni prolaz.
     Nijedna stena niti gromada nije bila uglačana, isklesana niti oblikovana ni na koji način, iako su pojedinačno rasuto kamenje i nakupine kamenja delovali kao da su sa njih poskidani mahovina i lišajevi. Činilo se da su svi odabrani zbog prirodne grotesknosti. Umesto da počivaju ili leže na tlu, štrčali su, širili se, mrgodili, čučali, zijali, propinjali, puzali i razmetali se poput lude, nagurane gomile troglodita prestravljenih ili oduševljenih zbog toga što dišu svež vazduh. Na putu prema dolini put je vijugao između neobičnih obličja kao da je izgubljen u sumanutoj šumi, tako da su tokom silaženja ratnici neprekidno bili u senci jednog ili drugog izmučenog obličja.
     Troj je znao da nagomilana čudesa te brdske padine nisu prirodna; napravili su ih ljudi iz nekog razloga koji nije mogao da pojmi.
     Tokom prethodnih putovanja, nikada se nije dovoljno zanimao da bi postavio pitanje o njihovom značenju. Ali sada se nije pobunio kada vrhovna poglavarka Elena predloži da družina pođe da pogleda delo iz daljine. Sa druge strane travnatog dna doline nalazilo se još jedno brdo, strmije i više od onog sa kojim je bilo suočeno. Put je skretao levo i išao dnom doline, ne obraćajući pažnju na više brdo. Elena predloži da se jahači uspnu uz to brdo da pogledaju vrtove.
     Obraćala se svim pratiocima, ali joj je pogled bio na Kovenantu. Kada se ovaj složi uz neodređeno sleganje ramena, reagovala je kao da je izrazio volju svih jahača.
     Prednji deo brega bio je previše strm za konje i zato su okrenuli desno i stali da kaskaju dolinom sve dok nisu našli mesto na kom će skrenuti i uspeti se na breg sa zadnje strane. Dok su jahali, Troj poče da oseća blagu napetost iščekivanja. Želja vrhovne poglavarke da pokaže prizor Kovenantu izazvala je u njemu zanimanje. Prisetio se drugih iznenađenja - kao što je dvorana darova, koja ga nije zanimala sve dok ga Mhoram nije praktično odvukao tamo.
     Breg je na vrhu imao ogoljeno ispupčenje. Jahači ostaviše konje i peške pređoše poslednje rastojanje. Kretali su se hitro, jer su delili Elenino raspoloženje, i uskoro izbiše na vrh.
     Sa druge strane doline kameni vrt ležao je otvoren pred njima, izložen poput bareljefa. Sa tog rastojanja lako su videli da sve to ispremetano stenje obrazuje jedinstvenu šaru.
     Od izmučenog kamena tvorci vrta napravili su široko lice - prostranu priliku iskrivljenih, izjedenih i izvitoperenih crta. Zbog neravnosti stenja lice je delovalo natečeno i izobličeno; oči su mu bile iskrzane poput dubokih rana, a putni prolaz zasecao ga je poput besciljne brazgotine. Ali i pored toga, na licu se protezao osmeh neizmernog veselja. Neočekivanost svega toga prenerazi Troja i on stade da se tiho, razdragano smeje.
     Iako su poglavari i znanstvozornici očigledno bili upoznati sa vrtom, lica su im delila izraz zadovoljstva, kao da je izloženi razdragani osmeh zarazan. Vrhovna poglavarka Elena pljesnu rukama ne bi li zadržala nalet sreće, a oči poglavara Mhorama blistale su od britkog zadovoljstva. Samo se Kovenant nije nasmejao, klimnuo, niti je pokazao ikakav drugi izraz zadovoljstva. Lice mu je bilo ispijeno poput olupine. U očima mu je bio nespokojni, iscrpljeni izraz, a desnica mu se poigravala sa prstenom na način koji je naglašavao dva nedostajuća prsta. Trenutak potom on progunđa kroz žamor družine: "Pa, džinovi su svakako ponosni na vas."
     Ton mu je bio dvosmislen, kao da istovremeno pokušava da kaže dve protivurečne stvari. Ali pominjanje džinova zaseni sve drugo što je možda mislio. Osmeh poglavarke Amatin zatitra, a nagli ispitivački sjaj sevnu ispod Mhoramovih obrva. Elena mu priđe i zausti da nešto kaže, ali pre nego što je mogla da počne, on produži: "Nekada sam poznavao takvu ženu." Upinjao se da zvuči nehajno, ali glas mu je bio nespretan. "U leprozarijumu."
     Troj zaječa u sebi, ali se uzdrža.
     "Bila je prava lepoti... razume se, tada je nisam poznavao. A ona nije imala svojih slika, ili ako ih je i imala nije želela da ih pokaže. Ne verujem da je više mogla podneti da stoji ispred ogledala. Ali doktori su mi rekli da je nekada bila divna. Njen osmeh je bio... Čak i kada sam je upoznao, još je mogla da se smeši. Izgledalo je upravo ovako." On klimnu prema kamenom vrtu, ali nije ga pogledao. Usredsredio se na sećanja.
     "Bila je klasičan slučaj." Kada je produžio, ton mu postade oštriji i gorči. Razgovetno je naglašavao reči, kao da imaju nazubljene ivice. "Bila je izložena lepri kao dete na Filipinima ili tamo negde - mislim da su joj roditelji bili tamo stacionirani sa vojnim trupama - i uhvatilo ju je upravo kada se venčala. Prsti na nogama postali su joj neosetljivi. Trebalo je da odmah ode kod doktora, ali nije. Bila je jedna od onih koje nikako ne možeš da prekineš. Nije mogla da nađe vremena da se odvoji od muža i prijatelja da bi se brinula zbog hladnih nožnih prstiju.
     Zbog toga ih je konačno i izgubila. Kod lekara je najzad otišla kada su noge počele da joj se toliko grče da je jedva hodala, pa su konačno shvatili šta joj je i poslali je u leprozarijum, a lekari su tamo morali da joj amputiraju prste. To joj je zadalo nešto nevolja - teško je koračati kada nemaš prste na nogama - ali je ona bila nezaustavljiva. Ubrzo je ponovo bila sa mužem.
     Ali nisu mogli da imaju dece. Kriminalno je ludilo za gubavce koji imaju nešto mozga da imaju dece. Njen muž je to shvatao - ali je ona i dalje želela decu i tako se on konačno razveo od nje. To ju je zabolelo, ali preživela je. Nedugo potom, imala je posao, nove prijatelje i novi život. I ponovo se našla u leprozarijumu. Ovog puta, obamrla su joj dva prsta na rukama.
     To ju je stajalo posla. Bila je sekretarica i prsti su joj bili neophodni. Osim toga, razume se, njen šef nije želeo da za njega rade gubavci. Ali kada joj je bolest ponovo zaustavljena, naučila je kako da kuca bez korišćenja tih mrtvih prstiju. Onda se preselila u novi kraj, našla novi posao, još novih prijatelja i produžila da živi kao da se apsolutno ništa nije desilo.
     Otprilike u to vreme - ili su mi bar tako rekli - u njoj se začela strast prema narodnim igrama. Naučila je nešto o tome tokom putovanja u detinjstvu i sada joj je to postalo hobi, njen način da stvara nove prijatelje i da im govori da ih voli. Sa šarenim haljinama i osmehom, bila je..."
     Zastao je, a onda je gotovo smesta produžio. "Ali dve godine potom ponovo je stigla u leprozarijum. Nije imala baš najbolji oslonac i prečesto je padala. I nije uzimala dovoljno lekova. Ovog puta izgubila je desnu nogu ispod kolena. Vid je počinjao da joj se muti, a desna ruka bila joj je prilično obogaljena. Po licu su počele da joj rastu guke, a kosa joj je opadala.
     Čim je naučila kako da hrama na veštačkoj nozi, započela je da drži gubavcima lekcije iz narodnih igara.
     Lekari su je dugo zadržavali, ali konačno ih je ubedila da je puste. Zaklela se da će ovaj put bolje paziti na sebe. Naučila je lekciju, rekla je, i neće se nikada vratiti.
     Zadugo se i nije vraćala. Ali to nije bilo zbog toga što joj to nije bilo potrebno. Deo po deo otkidala je komade sebe. Kada sam je upoznao, bila je ponovo u leprozarijumu zbog toga što ju je dom za nezbrinute izbacio. Nije joj preostalo ništa osim osmeha.
     Proveo sam mnogo vremena u njenoj sobi i gledao je kako leži u krevetu - slušao je kako priča. Pokušavao sam da se naviknem na zadah. Lice joj je delovalo kao da su je doktori svako jutro tukli motkama, ali je i dalje imala taj osmeh. Razume se, većina zuba je nestala - ali se osmeh nije izmenio.
     Pokušala je da me uči da igram. Terala me je da stanem tamo gde je mogla da me vidi, a onda mi je govorila gde da stavim stopala, kada da skočim, kako da pokrećem noge." Ponovo je zastao. "A u međuvremenu imala je običaj da mi priča kako je imala bogat život.
     Mora da je imala čitavih četrdeset godina."
     Iznenada se nagao prema tlu, dograbio kamen i zavitlao ga svom snagom prema nasmešenom licu kamenog vrta. Dobačaj mu je bio daleko prekratak, ali nije zastao da gleda kako se kamen kotrlja u dolinu. Okrenuo se na drugu stranu i hrapavo zarežao: "Ako ikada dohvatim tog njenog muža, zavrnuću mu prokletu šiju." Onda je dugačkim koracima otišao sa uzvišenja prema konjima. U trenutku, našao se na svom atu i odgalopirao nazad prema putu. Banor ga je sledio iz blizine.
     Troj duboko udahnu, pokuša da se otrese dejstva Kovenantove priče, ali nije mogao da smisli ništa što bi rekao. Kada pogledao Elenu, vide da se stapa sa Mhoramom i Amatin, kao da joj je potrebna njihova podrška da podnese ono što je čula. Trenutak potom Mhoram reče naglas: "Prapoglavar Kovenant je prorok."
     "Da li je izrekao sudbinu Domaje?" upita Amatin bolno.
     "Ne!" Elenino poricanje bilo je silovito, a Mhoram takođe uzdahnu: "Ne." Ali Troj vide da je Mhoram mislio na nešto drugo.
     Onda se stapanje okonča i poglavari se vratiše konjima. Uskoro je družina ponovo bila na putu i jahala za Kovenantom u smeru Veseldrva.
     Tokom ostatka popodneva, Troj je bio previše uznemiren reakcijom poglavara na Kovenanta da bi se opustio i uživao u putovanju. Ali sledećeg dana on nađe načina da primiri neodređenu uznemirenost. Do u tančine predstavio je sebi razdvojeno napredovanje ratovnije - zamislio je krvnu gardu koja je jahala sa poglavarom Kalindrilom, konjičke eovodove koji su putovali splavovima i galopirali kopnom, ratnike koji su marširali za Amorinom. Na njegovoj mentalnoj mapi Domaje ti različiti pokreti imali su namernu simetriju koja je u njemu izazivala zadovoljstvo na neki suštinski način. Nedugo potom počeo je da se oseća bolje.
     A i Trotgard mu je pomagao. Južno od kamenih vrtova sloj plodnog tla postajao je deblji i plodniji, tako da u bregovima kroz koja je družina jahala goli kamenovi nisu virili kroz travu i cveće. Umesto toga, gustiši žbunja i široki potezi šuma rasli su na sve strane, prekidali padine i rečito se izvijali preko obronaka i dolova. Pod blistavim nebom i jesenjim balzamom Trotgarda Troj odloži ia sebe nesigurnost u pogledu Kovenanta poput ružnog sna.
     U tom trenutku, čak ga ni problem veza nije uznemiravao. Obično ga je više brinula nemogućnost da prenese poruke Kvanu nego neznanje o tome šta se desilo Korikovoj misiji. Ali bio je na putu prema Veseldrvu. Vrhovna poglavarka Elena dala mu je reč da Znanstvigor radi na njegovom problemu. Nadao se da su proučavaoci Žezla otkrili rešenje za njega.
     To veče uživao je u pesmi i razgovoru poglavara oko logorske vatre. Mhoram je bio povučen i nerazgovorljiv, sa neobično zloslutnim izrazom u očima, a Kovenant je mrgodno i ćutljivo piljio u ugarke vatre. Ali vrhovna poglavarka Elena sva je titrala od dobrog raspoloženja. Sa Amatinom je širila veselo i razdragano raspoloženje kroz družinu sve dok se nije činilo da čak i najmrgodniji znanstvozornici počinju da kipe od osećanja. Troj pomisli kako nikada nije izgledala dražesnije.
     Pa ipak je otišao u slepilo ležaja sa bolom u srcu. Nije mogao odagna svest da je Elena iskazivala blistavost zarad Kovenanta, a ne zbog njega.
     Smesta je usnio kao da želi da pobegne nepostojanju vida. Ali u najmračanijem delu noći bez mesečine prenuše ga oštri glasovi i topot kopita. Kroz mračno osvetljenje ugaraka vatre vide kako u središtu logora stoji jedan krvni gardista na Ranihinu. Ranihin se pušio na hladnom vazduhu; vatreno je galopirao da stigne do poglavara.
     Međnik Morin i poglavar Mhoram već su stajali kraj Ranihina, a vrhovna poglavarka Elena žurila je iz svojih pokrivača sa poglavarkom Amatin iza sebe. Troj baci pregršt granja u vatru. Iznenadni sjaj dade mu priliku da bolje osmotri krvnog gardistu.
     Prljavština teškog boja išarala mu je lice, a po razderotinama odore imao je tragove skorele krvi. Lagano je sjahao, kao da je umoran ili da okleva.
     Troj oseti kako mu ravnoteža iznenada titra, kao da mu je grana drveta njegovih napora za Domaju poskočila pod nogama. Prepoznao je krvnog gardistu. Bio je to Runik, jedan od pripadnika Korikove misije ka Primorju.