14. RUNIKOVA PRIPOVEST

     Na trenutak Troj je pipao oko sebe, pokušavao da povrati ravnotežu. Runik ne bi trebalo da bude tu; bilo je prerano. Samo je dvadeset tri dana prošlo od odlaska Korikove misije. Čak ni najmoćniji Ranihin nije mogao odgalopirati do Primorja i nazad za to vreme. Zato je Runikov dolazak značio.... značio... Pre nego što je vrhovna poglavarka mogla da progovori, Troj zateče sebe kako postavlja pitanje prigušenim glasom: "Šta se desilo? Šta se desilo?"
     Ali Elena ga zaustavi jednom oštrom rečju. Video je da nije propustila da shvati značenje Runikovog prisustva. Stajala je sa Žezlom zakona čvrsto ukopanim u tlo, a lice joj je bilo puno ognja.
     Pokraj nje, na Kovenantovom licu bio je izraz prepun gađenja, kao da mu se već smučilo ono što je očekivao da čuje. Delovao je kao čovek koji želi da zna da li je na smrt bolestan ili ne kada je hrapavo upitao krvnog gardistu: "Jesu li mrtvi?"
     Runik nije obraćao pažnju ni na Kovenanta ni na Troja. Klimnuo je najpre međniku Morinu, a zatim se neprimetno nakloni vrhovnoj poglavarki. I pored ravnodušnosti, u njegovom držanju primećivao se prisenak oklevanja, izvesna nevoljnost koja natera Troja da zaječi od iščekivanja.
     "Govori, Runiče", reče Elena ozbiljno. "Kakve nam vesti donosiš?" A posle nje Morin reče: "Govori da te poglavari čuju."
     Pa ipak Runik nije počinjao. Jedva vidljiv u pozadini njegovog pogleda bio je bol - izraz koji Troj nikada nije očekivao da će videti kod jednog krvnog gardiste. "Slatki Isuse", jeknu on. "Pa koliko je loše?"
     Onda Mhoram progovori. "Runiče", reče blago, "pohod ka Primorju poveren je u ruke krvnoj gardi. Teško je to breme, jer ste pre svega zavetovani očuvanju života poglavara. Nije tvoja krivica ukoliko su se zavet i pohod sukobili i naložili da se jedno ili drugo odloži. Ne može biti nikakve sumnje u krvnu gardu, kakav god da nam te usud donosi sa takvim tragovima bitke u vreme pomračenja meseca."
     Runik je oklevao još jedan trenutak. Onda reče: "Vrhovna poglavarko, dolazim iz dubina Sarangravske ravnice - iz Putnikovog Tesnaca i iz pohoda prema Primorju. Meni, Prenu i Poribu sa mnom Korik reče: 'Vratite se vrhovnoj poglavarki. Recite joj sve - sve vesti o bojnom stožerniku Hoerkinu, svim mukama Ranihina, svim napadima zlokota. Recite joj o padu poglavarke Šetre.'" Amatin zaječa iz dubine grla, a Mhoram se ukoči. Ali Elena je držala Runika sa napetim izrazom na licu. "'Ona će znati kako da sasluša tu pripovest o džinovima i Besomucima. Recite joj da misija neće propasti.'
     'Pest i vera', odvratismo nas trojica. 'Nećemo propasti.'
     Ali četiri dana borili smo se protiv Sarangrava i Pren pade kao žrtva probuđenog zlokota. Onda smo se izborili za prolaz do zapadnog dela ravnice i tamo ponovo došli do svojih Ranihina. Najboljom brzinom pojahali smo prema Veselkanmenu. Ali kada zađosmo u Grimerdor, napadoše nas vuci i pragrdani, iako im ne videsmo tragova dok smo išli prema istoku. Porib i njegov Ranihin padoše da bih ja mogao pobeći, a ja onda pojahah dalje.
     Onda sam se zapadno od Grimerdora sreo sa izviđačima ratovnije i saznao da Izopačenje maršira i da vrhovna poglavarka jaše prema Veseldrvu. I tako sam se okrenuo od Veselkamena i pošao u potragu da bih vas zatekao ovde.
     Vrhovna poglavarko, ima mnogo toga što moram reći."
     "Poslušaćemo te", reče Elena. "Dođi." Okrenula se i prišla logorskoj vatri. Tamo je sela sa Mhoramom i Amatin kraj sebe. Na njen znak, Runik sede naspram nje i dopusti jednom znanstvozorniku koji je poznavao veštine iscelitelja da mu očisti rane. Troj nagomila drva na vatru da bi bolje video, a zatim se smesti u blizinu poglavara, na suprotnoj strani od Kovenanta. Trenutak potom Runik poče da govori.
     Najpre mu je pripovedanje bilo kratko i nespretno. Krvnoj gardi nedostajao je dar džinova za pričanje; zaobilazio je ključne teme i nije obraćao pažnje na stvari koje su mu slušaoci morali znati. Ali poglavari su ga pažljivo ispitivali. A Kovenant je uporno ustrajao na pojedinostima. Povremeno se činilo da želi da omete pripovedanje, da odloži trenutak kada će morati da mu čuje ishod. Postepeno događaji tokom pohoda počeše da se pojavljuju u uobličenom obliku.
     Troj je napeto slušao. Nije mogao da vidi ništa van neposredne svetlosti logorske vatre; ništa mu nije odvlačilo pažnju. I pored ravnoće Runikovog glasa, vrhovniku se činilo da vidi ono što je slušao, kao da se čitav pohod odigrava u vazduhu pred njim.
     Pohod se probio istočno kroz Grimerdor, a zatim je tri dana jahao po kiši. Ali nikakva kiša nije mogla zaustaviti Ranihine, a i nije posredi bila velika oluja. Osmog dana pohoda, kada se oblaci razbiše i pustiše sunčevu svetlost da se vrati na zemlju, Korik i njegova grupa nađoše se na vidiku Planine Groma.
     Ova je ravnomerno rasla dok su jahali po suncu. Prešli su dvadeset pet milja severno od nje i kasno popodne stigli do velike litice Domajinog Sunovrata. Bili su na jednoj od njegovih najviših tačaka i mogli su da bace pogled na Donju zemlju sa visine veće od četiri hiljade stopa. Ovde je Domajin Sunovrat bio tako okomit kao da je Donja zemlja odsečena sekirom. A pod njim, iza brežuljkastog, travnatog poteza užeg od pet milja, ležala je Sarangravska Ravnica.
     Bila je to vlažna zemlja, isprugana vodenim tokovima poput isturenih vena u tkivu tla, obrasla bujnim obiljem rastinja i puna pritajenih opasnosti - čudnovatih, podlih zverki koje su se množile po vodama i plašile čoveka; lukavih, starih, polutrulih vrba i čempresa koji su pevali tihe pesme sposobne da opčine neoprezne; ustajale, otrovne lokve, u tolikoj meri prekrivene sluzavom masom, muljem i biljem plitkog korena da su delovale kao čvrsto tlo; bujno cveće, divno orošeno bistrim tečnostima od kojih su ljudska bića mogla poludeti; varljivi potezi suvog tla koji su se naglo pretvarali u živi pesak. Sve to bilo je poznato krvnoj gardi. Koliko god zlokobna u ljudskim očima ili nepogodna za ljudski život, Sarangravska Ravnica nije bilo prirodno zla. Pre je, zbog tame koja je snila pod njom, bila naprosto opasna - divlje utočište za nečisti Domaje, izvitoperene plodove zla drevne prošlosti. Džinovi, koji su umeli da budu oprezni, uvek su bili u stanju da slobodno putuju Ravnicom i držali su staze otvorene i za druge putnike, tako da, normalno, prelazak Sarangrava nije predstavljao veliki rizik.
     Ali sada je još nešto susretalo pogled pohoda. Usnulo zlo se meškoljilo; ruka Izopačenja bila je na delu i budila drevne, naopake stvorove.
     Opasnost je bila silna i poglavar Hirim beše užasnut. Ali ni poglavari ni krvna garda nisu bili iznenađeni. Poglavari Kalindril i Amatin - krvni gardisti Morin i Koral - izvestili su o toj opasnosti. A iako užasnut, poglavar Hirim nije predložio da pohod izbegne opasnost tako što će pojahati prema severu i oko Sarangravske ravnice, na stotinu milja od puta. Zbog toga su se u zoru devetog dana spustili niz Domajin Sunovrat, koristeći stazu za konje koju su drevni poglavari načinili u ogromnoj litici i pojahali istočno preko travnatih bregova prema glavnom prolazu džinova kroz Sarangrav.
     Vazduh je bio primetno topliji i gušći nego nad Domajinim Sunovratom. Odisao je kao da je ispunjen nevidljivim, vlažnim vlaknima i činilo se da ostavlja za sobom nešto u plućima kada se izdahne.
     Onda kroz travu počeše da se pojavljuju žbunovi i nisko, iskrivljeno grmlje. A sama trava rasla je sve viša i vlažnija. U neravnomernim razmacima zalutale, skrivene lokve vode pljuskale su pod kopitima Ranihina. Uskoro se pojavi iskrivljeno, lišajevima prekriveno drveće i raširi mahovinom obavijeno granje. Raslo je sve gušće i više kako je pohod zalazio u Sarangrav. Posle nekoliko trenutaka, jahači zađoše u travnati prolaz koji je ležao između dve neustalasane bare i skretao nešto prema severu od istočnog pravca u džunglu koja je već delovala neprobojno. Ranihini usporiše do opreznijeg koraka. Naglo se nađoše do grudi u slonovskoj travi.
     Kada se jahači obazreše, nisu videli ni traga prolazu džinova. Ravnica se zatvorila poput čeljusti.
     Ali krvni gardisti su znali da je takav način Sarangrava. Samo je put ispred njih bio vidljiv. Ranihini pođoše dalje, razmičući travu širokim grudima.
     Kako se džungla zgušnjavala, prolaz džinova se sužavao sve dok nije došao trenutak kada su mogli da jašu samo po troje uporedo - svaki poglavar sa krvnim gardistima na bočnim položajima. Ali slonovska trava se povukla i dopustila im da se kreću boljom brzinom.
     Napredovanje im je bilo bučno. Uznemiravali su Ravnicu i dok su putovali dizali su talase, budili i izazivali graju sa obe strane. Ptice i majmuni brbljali su na njih; male, krznate životinje koje su jaukale poput hijena izbile bi iz trave pred njima i utekle; a onda džungla ustupi mesto mračnim, smrdljivim barama, vodenim pticama sa perjem duginih boja, koje su jezivo kreštale po vazduhu. Iznenadni pljusci odjekivali su po ustajalim barama; bleda, neodređeno ljudska obličja minula bi sa vidika ispod talasa.
     Tokom čitavog jutra pohod je sledio vijugavu stazu koju su pažljivi džinovi napravili u davno prošlim vremenima. Nikakva opasnost nije pretila, ali su Ranihini ipak bili sve napetiji. Kada se jahači zaustaviše pored plitkog jezera da se odmore, atovi im postadoše još uznemireniji. Nekoliko ih je tiho frktalo; uši su im bile naćuljene i napete, menjale su položaj oštrim trzajima, gotovo se tresle. Jedan od njih - najmlađi pastuv koji je nosio krvnog gardistu Tula - neritmično je udarao kopitom. Poglavari i krvna garda pojačaše oprez i pojahaše niz prolaz džinova.
     Prešli su još dve milje kada Sil pozva krvne gardiste da pogledaju poglavara Hirima.
     Poglavarevo lice bilo je zajapureno kao da ima jaku groznicu. Znoj mu se kotrljao niz obraze i hrapavo je disao, gotovo dahtao da dođe do vazduha. Oči su mu svetlucale. Ali nije bio sm. I poglavarka Šetra zajapurila se i počela teško da diše.
     Onda čak i krvna garda otkri da ima problema sa disanjem. Vazduh je delovao nabreklo. Opirao se uvlačenju u pluća, a kada bi se jednom našao u njima, zakačio bi se tamo močvarnim prstima, poput zahvata živog peska.
     Osećaj se naglo pogoršavao.
     Iznenada svi šumovi Ravnice prestadoše.
     Bilo je onako kao što je ispričao poglavar Kalindril.
     Ali at poglavarke Amatin nije bio Ranihin. Poverivši se velikim konjima, pohod nastavi put.
     Jahači su se lagano kretali. Ranihini su koračali glava napregnutih prema napred, naćuljenih ušiju, drhtavih nozdrva. Znojili su se, iako vazduh nije bio topao.
     Na taj način su prešli nekoliko stotina jardi - usiljeno su prolazili kroz tvrdoglavi, lepljivi vazduh i tišinu. Posle toga, džungla se povuče sa obe strane. Prolaz džinova počivao je duž travnate grbine poput nasipa između dve nepokretne bare. Jedna od njih bila je plava i blistava, odražavala je nebo i popodnevno sunce, ali je druga bila mračna i smrdljiva.
     Pohod je bio na pola puta preko grbine kada zvuk otpoče.
     Počeo je tiho, vlažno i slabo, poput ječanja čoveka na samrti. Ali činilo se da dopire iz mračne bare. On opčini jahače. Dok su ga slušali, zvuk lagano poče da raste.
     Dizao se po visini i snazi - postajao rastrzani vrisak - odjekivao nad barama. Nastavljao se sve viši i sve glasniji. Kroz njega poglavari skupa povikaše: "Melenkurion abatha! Duroc minas mil khabaal! Ali jedva su se mogli čuti.
     Onda mladi Ranihin koji je nosio Tula izgubi kontrolu. Prestravljeno je zanjištao, okrenuo se i vinuo prema plavoj bari. Kada je skočio, Tul se baci na bezbednost trave.
     Ranihin pljusnu u vodu do grudi. Smesta ispusti bolni njisak koji je gotovo dostigao vrištanje u vazduhu. Mahnito se bacakajući, on se iščupa iz bare i uteče zapadno, nazad niz prolaz džinova.
     Zavijanje postade još više.
     Ostali Ranihini razbiše se i pojuriše. Propinjali su se, okretali, toptali za uteklim bratom. Trzaj njihovog polaska izbaci iz sedla poglavara Hirima i on se spase tamne bare samo time što se dočekao na žezlo. Poglavarka Šetra smesta skoči sa ata da mu se pridruži. I Sil, Cerin i Korik sjahaše. Kada je skočio, Korik naredi ostalim krvnim gardistima da zaštite Ranihine.
     Runik i njegovi drugovi pripili su se za konje. Ranihini su sledili povređenog pastuva. Dok su jezdili, zavijanje iza njih zamre, a vazduh poče da se pročišćava. Ali još tokom izvesnog rastojanja krvni gardisti nisu bili u stanju da povrate kontrolu nad atovima. Ranihini su trčali širokom stazom koja im je bila nepoznata; krvni gardisti znali su da su sišli sa prolaza džinova.
     Onda Ranihin u vođstvu preskoči jedno uzvišenje i bez ikakve opomene ulete u močvaru. Ali ostali veliki konji uspeli su da se bezbedno zaustave. Krvni gardisti sjahaše i uzeše užad od prijanjka iz rančeva. Do trenutka kada Korik, Cerin, Sil, Tul i poglavari stigoše do njih, slobodni Ranihini već su bili zauzeti izvlačenjem srodnika iz živog blata.
     Videvši da su ostali Ranihini nepovređeni, poglavari se okrenuše pastuvu koji je skočio u baru. Ovaj je stajao po strani, grizao zubima i trzao u agoniji glavom sa jedne na drugu stranu. Pod dlakom čitavi udovi i stomak bili su mu prekriveni plikovima i opekotinama. Krv je brizgala iz povreda. Kroz neke od njih videla se kost. I pored odlučnosti u očima, ječao je od bola.
     Poglavari su bili duboko dirnuti. U Hirimovim očima videle su se suze, a Šetra je gorko klela. Ali nisu mogli učiniti ništa. Nisu bili Ranjani. A nisu ni mogli da nađu amanibhavame, te moćne trave žutog cveća koje su isceljivale konje, ali su kod ljudi izazivale ludilo. Mogli su samo da zatvore uši za bolove pastuva i pokušaju da razmotre kako da nastave pohod.
     Ubrzo su svi ostali Ranihini bili bezbedni na čvrstom tlu. Lako su se otarasili močvarnog blata, ali se nisu mogli otresti stida zbog panike. Oči su im pokazivale da smatraju da su se osramotili.
     Ali kada začuše ječanje povređenog brata, oni načuliše uši. Povlačili su noge i njuškama gurali jedan drugog. Najstariji polako ode i okrenu se Tulovom atu. Na trenutak, njih dvojica su opštili, prislonjenih gubica. Nekoliko puta mlađi Ranihin klimnu glavom.
     Onda se stari Ranihin prope; digao se visoko u drevnom Ranihinskom iskazivanju počasti. Kada se spustio, on silovito udari sa oba prednja kopita glavu povređenog brata. Mlađi konj jednom zadrhta od siline udarca i pade mrtav.
     Ostali Ranihini nemo su gledali. Kada se najstariji okrete od palog konja, oni tihim njištanjem izraziše odobravanje i tugu.
     Na svoj način i krvna garda nije ostala nedirnuta. Ali vrhovna poglavarka prepustila je nevolju džinova u njihove ruke. Korik reče poglavarima: "Moramo ići. Pohod čeka. Tul može da jaše sa Doarom."
     "Ne!" povika poglavarka Šetra. "Nećemo voditi Ranihine dublje u Sarangravsku Ravnicu." A poglavar Hirim reče: "Prijatelju Koriče, svakako znaš koliko i mi o toj sili koja nam zabranjuje da pređemo Ravnicu. Svakako znaš da ta sila, da bi nas zaustavila, mora najpre da nas vidi. Mora nas osetiti i znati gde smo."
     Korik klimnu.
     "Onda isto tako moraš znati i da nije laka stvar osetiti prisustvo ljudskih bića. Mi smo samo običan život među mnogim vrstama Sarangrava. Ali Ranihini nisu obični. Jači su od nas - životna sila jače plamti u njima. Njihovo prisustvo na ovom mestu lakše je videti od našeg. Može biti da je ta sila protiv nas podešena na njih. Opaki je dovoljno mudar da razvije takvu strategiju. Iz tog razloga, moramo putovati bez Ranihina."
     "Pohod zahteva njihovu brzinu", reče Korik. "Nemamo vremena da idemo peške."
     "Znam", uzdahnu Hirim. "Ako ne bude nezgoda, provešćemo najmanje pun Mesečev ciklus na takvom putovanju. Ali jahanje oko Sarangrava bi nam isto tako oduzelo mnogo vremena."
     "Prema tome, moramo projahati. Moramo se boriti."
     "Da projašemo, kako da ne", siknu Šetra. "Ne umemo da se borimo protiv takve stvari - ili bismo već stupili u boj. Reći ću ti otvoreno, Koriče - ukoliko se ponovo sretnemo sa tom odbojnicom, izgubićemo više od Ranihina. Ne! Moramo ići drugim putem."
     "Kojim?"
     Na trenutak poglavari su gledali jedno drugo. Onda poglavarka Šetra reče: "Napravićemo splav i prebroditi Putnikov Tesnac."
     Krvni gardisti bili su iznenađeni. Čak i zaljubljenici u plovljenje, džinovi, radije su išli Sarangravskom Ravnicom nego da se prepuste ćudima te reke. Korik reče: "Može li se to izvesti?"
     "Mi ćemo to učiniti", odvrati Šetra.
     Videvši snagu njene odlučnosti, krvni gardisti rekoše sebi: "Učinićemo to." A Korik reče: "Onda moramo silno požuriti, dok su Ranihini još sa nama."
     I tako poče velika trka Ranihina, u kojoj su se ranjanski konji iskupili za sramotu. Kada su svi jahači uzjahali, oni pažljivo pođoše nazad do pravog puta prolaza džinova. Ali onda Ranihini baciše u vetar sve osim najprostijeg opreza. Najpre kasom, zatim galopom, jezdili su prema zapadu, van opasnosti Sarangrava.
     Nije to bila brzina za prelaženje velikih rastojanja, niti laki korak koji je čuvao snagu. Bio je to galop koji je prevazilazio najveću brzinu običnih konja. I nije usporavao niti posustajao. U punom naletu, Ranihini izbiše iz Sarangravske Ravnice podno zida Domajinog Sunovrata pre izlaska Meseca. Onda okrenuše malo istočno od južnog pravca duž litice.
     Na otvorenom tlu trk im postade žešći. Gruba podnožja bregova Domajinog Sunovrata presecala su im put poput izgužvanih nabora u zemlji, prisiljavala ih da se bacaju naniže, a zatim sa naporom uspinju nesigurnim padinama po dvadeset puta na milju. A prema jugu teren se pogorša. Trava je lagano nestajala sa padina, pa su Ranihini toptali po golom stenju, šljunku i nanosima parčadi stenja.
     Mesec je bio gotovo pun i pod njegovom svetlošću Planina Groma, drevni Gravin Trendor, videla se na pozadini neba. Već je dominirala južnim obzorjem, a kako je pohod napredovao, dizala je krunu sve više i više.
     U njenoj senci Ranihini su nadvladavali i noć i podnožje bregova. Teško su disali, penili, preznojavali se i izuzetno naprezali, ali nisu posustajali ni na čas, već ih je svetlo dana dočekalo na ne više od pet milja od Putnikovog Tesnaca. Sada počeše da se sapliću i kližu po padinama, prskajući penom sa gubica, guleći kožu sa nogu. Pa ipak su odbijali da posustanu.
     Pre podne desetog dana digoše se na vrh jednog pregiba i sručiše u usku dolinu među nogama Planine Groma - dolinu Putnikovog Tesnaca.
     Sa desne strane, pri podnožju planine, nalazilo se izvorište reke. Tamo je smrdljiva, crna voda uz riku eruptirala podno okomite litice. Bila je to preobražena Opčarnica Andelejna. Ta divna reka ulazila je u Planinu Groma kroz Podlačevu Klisuru, zatim zaranjala u dubine zemlje, gde je tekla kroz napuštena Jazbiništa i plodišta Demonije, kroz rupe za otpatke jamnika, groblja, smetlišta i jezera kiseline, izlučevine zakopanih kobi. Kada je izbijala gusta, uljasta i smrdljiva u podnožju Gravin Trendora, nosila je otpadne vode iz katakombi, zagađenje vekova prljavog iskorišćavanja.
     Od Planine Groma do Davilje, velike močvare, ništa nije živelo po obalama Putnikovog Tesnaca sa izuzetkom Sarangravske Ravnice koja je najgušće rasla sa obe strane Tesnaca, cvetajući od crne vode. Ali visoko na bokovima doline bila su dva ili tri tanka potoka bistre vode, koji su hranili travu, grmlje i nešto drveća, tako da je samo dno doline bilo golo. Tamo Ranihini najzad otpočinuše. Uz drhtanje i frktanje, oni zagnjuriše gubice u potok da piju.
     Poglavari nisu obraćali pažnju na sopstveni umor, već smesta pođoše u potragu za amanibhavamom. Ubrzo se Šetra vrati sa dvostrukom pregršti trave za iscelivanje konja. Njome je nahranila Ranihine, dok joj je Hirim doneo još. Tek kada su svi veliki konji pojeli nešto amanibhavama, poglavari dopustiše sebi da se odmore.
     Onda krvna garda posveti pažnju gradnji splava. Jedina stabla dovoljno otporna da rastu u dolini bila su tikova, a u obližnjoj uvali tri najbliža bila su mrtva. Gvozdena debla pokazivala su šta im se desilo; kada su prerasla određenu veličinu, korenovi su im doprli dovoljno duboko da dotaknu tlo natopljeno vodama reke i tako su se osušili.
     Koristeći sekirice i užad od prijanjka krvni gardisti uspeše da obore stabla. Svako su isekli na četiri dela približno iste dužine. Kada su otkotrljali trupce do mrtve obale Tesnaca, počeli su da ih vezuju jedan za drugi trakama od prijanjka.
     Posao je bio spor zbog veličine i težine tikovih trupaca, a krvna garda je radila pažljivo da bi bila sigurna da će splav biti bezbedan. Ali bilo ih je petnaestorica i ravnomerno su napredovali. Ubrzo posle podneva splav je bio dovršen. Kada pripremiše nekoliko motki za upravljanje, behu spremni da nastave put.
     I poglavari su se pripremili. Posle trenutka stapanja, oni uputiše ceremonijalni pozdrav Ranihinima. Onda su sišli na obalu Putnikovog Tesnaca i zamolili Korika da porine splav.
     Dvojica krvnih gardista pričvrstiše užad za splav, dok se ostali rasporediše sa strane. Zajedno su digli masivne tikove trupce i svalili splav u vodu. On stade da se bacaka u žestokoj struji, ali užad ga je sigurno držala. Cein i Sil skočiše na njega da vide kako će se držati. Kada su dali odobrenje, Korik uputi znak poglavarima da krenu ispred njega.
     Poglavarka Šetra skoči na splav i smesta se dade na posao da zaglavi žezlo između središnjih debla kako bi mogla da koristi njegovu silu za krmanjenje. Poglavar Hirim ju je sledio, kao i ostali krvni gardisti, sve dok na obali nisu ostala samo dvojica koji su držali užad. Poglavarka Šetra poče tiho da peva, prizivajući zemnu moć kroz žezlo. Kada je bila spremna, ona klimnu Koriku.
     Na njegovu zapovest, poslednja dvojica krvnih gardista skočiše na splav kada ga struja otrže.
     Splav uroni, stade da se okreće; ključala voda okrete ga prema središtu reke.
     Ali onda poglavarka Šetra uhvati ravnotežu. Sila njenog žezla počivala je poput krme od zlatanike u rukama džina. Splav joj se opirao, ali onda se polako smirio. Uputila ga je niz glavni tok bujice i nekoliko trenutaka potom pohod je hitao iz doline nazad u zagrljaj Sarangravske Ravnice.
     Oslobođen stege doline, Putnikov Tesnac polako se raširi, uspori. Onda poče da krivuda i da se izliva u vodotokove Sarangrava, a najgori deo struje prođe.
     Ostatak popodneva, poglavarka Šetra ostala je na zadnjem delu splava i vodila ga po crnoj vodi. Rečno korito skretalo je i vijugalo kako je Putnikov Tesnac postajao upleteniji u tkanje Sarangravske Ravnice. Bočne struje ulivale su se u glavni tok i izlivale iz njega, a stenovite ade pokrivene pramenovima džungle počeše da proviruju iz vode. Kada korak Tesnaca postade usporen, ona upotrebi žezlo da gura splav; bilo joj je potrebno napredovanje da bi upravljala kanalima. Do večeri bila je veoma umorna.
     Onda četvorica krvnih gardista preuzeše motke i počeše da guraju splav kroz sumrak u noć, kada su samo njihove oči vične mraku mogle da vide dovoljno dobro da bezbedno pokreću splav. Poglavarka Šetra pojede obrok koji je poglavar Hirim pripremio za nju na maloj lilianrilskoj vatri, a zatim utonu u san i pored zadaha i prodorne vlage reke.
     Ali u zoru vratila se poslu i nastavila da upravlja Putnikovim Tesnacom uz pomoć žezla.
     Međutim, ubrzo joj poglavar Hirim uteče u pomoć. Naizmenično su pokretali sprav tokom čitavog dana, a preko noći otpočinuše dok je krvna garda koristila motke. Na taj način pohod je napredovao niz Putnikov Tesnac sve do večeri dvanaestog dana. Tokom tih dana, nebo je bilo vedro, a sunčevo svetlo puno leptirova. Splav je dobro napredovao.
     Ali te noći oblaci zakloniše mesec, a kiša stade da natapa poglavare, da im krade san. Kada ih Korik pozva u poslednjoj tmini pred zoru, oni oboje smesta zbaciše pokrivače i digoše se na noge.
     Korik pokaza u noć. U tami džunglom prekrivene ade pred splavom videla se slaba svetlost. Treptala je i nestajala poput nejake vatre ložene mokrim drvetom, ali nije otkrivala ništa.
     Dok se splav primicao adi, poglavari su napeto gledali. Onda Šetra prošapta: "To je veštačka svetlost. Nije prirodna za Sarangrav."
     Krvni gardisti se složiše. Nijedna svetleća zverka niti insekat Ravnice nisu izlazili po kiši.
     "Zaustavite na adi", šapnu Šetra. "Moramo videti tvorca te svetlosti."
     Korik dade zapovesti. Krvni gardisti na motkama pokrenuše splav tako da zaplovi prema glavnini ostrvca. Kada se nađoše na deset jardi od obale, Doar i Pren skliznuše u vodu. Oni doplivaše do ade, a zatim nestadoše u grmlju. Krmanoš okrete splav tako da je plutao niz struju na rastojanju od jednog skoka do obale.
     Ostrvo je bilo dugačko i usko. Kada je pohod doplovio gotovo na dohvat nisko obešenih grana, svetlo postade jasnije vidljivo. Bio je to tanušni plamen - slabašno titranje nalik ognju baklje. Ali nije otkrivalo ništa oko sebe izuzev senku stabala koja su promicala između njega i splava.
     Kada ga je splav prošao za određeno rastojanje, svetlo se ugasi. Oboje poglavara se trgoše, digoše žezla, ali ne rekoše ni reč. Krvni gardisti na kormilu nalegoše se na motke sve dok stranica splava ne udari u obalu. Gotovo smesta Doar i Pren skočiše na trupce, noseći među sobom izobličeno ljudsko telo.
     Krmanoš smesta uputi splav u glavni kanal. Poglavar Hirim naže se da upali lilianrilski štap.
     U kiši baklja je nejasno svetlela, ali je otkrila čoveka. Lice i udovi bili su mu isprugani prljavštinom i blatom, prekriveni usirenom krvlju iz brojnih sitnih rana, posekotina i ogrebotina. Okružene blatom i krvlju, beonjače su mu blistale. Njegova odeća, isto kao rane i blato po njemu, govorila je o dugotrajnoj borbi da preživi Ravnicu. Ostaci uniforme visili su mu u dronjcima.
     Samo je jedan deo njegove opreme ostao nedirnut. Nosio je izbrazdanu metalnu grudnu ploču, žutu ispod prljavštine, sa crnim, dijagonalnim znakom preko sredine.
     "Sedmice mu!" reče poglavarka Šetra. "Stožernik!"
     Ona uhvati čoveka za ramena. Ali onda se trže kao da ju je čovek opržio. "Melenkurion! Stožerniče", kriknu ona, "šta ti je to učinjeno? Telo ti je kao led!"
     Čovek nije dao nikakav znak da ju je čuo. Stajao je tamo gde su ga postavili Doar i Pren, a glava mu je visila na stranu. Dah mu je bio plitak. Nije se pomerio ni na kakav način, osim što je treptao u dugim razmacima.
     Ali Šetra nije čekala odgovore. "Hirime", reče ona, "ovaj čovek se smrzava!" dohvatila je pokrivač i bacila ga preko njega. Poglavar Hirim pretvori baklju u vatru. Tamo je prokuvavao kameni kotlić vode sve dok je nije dovoljno očistio, dok je Šetra smeštala čoveka kraj vatre. Ona mu dohvati glavu da bi mu na silu nalila nešto kladenice između usana.
     Hladnoća njegove kože pekla joj je prste.
     Ona i Hirim obmotaše ruke u ćebad da bi se zaštitili, a onda položiše čoveka kraj vatre i skinuše mu rite. Oprali su ga vrućom vodom. Kada je bio čist, Šetra izvadi iz odore kamenu posudicu sa glinom vidarkom i razmazaše malo lekovitog blata preko najgorih rana.
     Zora stiže uz kišu. Na svetlu, krvni gardisti videše ishod rada poglavara. Čovekova koža ličila je na put leša. Glina vidarka ležala mu je nemoćna na ranama. Hladnoća u njemu nije bila smanjena.
     Pa ipak, disao je i treptao. Kada ga poglavari pokriše i digoše u sedeći položaj, on sklopi oči, a voda poteče iz njih poput suza. Širila mu se preko obraza i obrazovala zrnca leda u bradi.
     "Sedmice mu! Sedmice mu!" ječala je poglavarka Šetra. "Mrtav je, a ipak živi. Šta mu je to učinjeno?"
     Poglavar Hirim nije odgovarao.
     Posle izvesnog vremena Korik progovori u ime krvnih gardista. "To je Hoerkin, stožernik ratovnije. Zapovedao je prvim eovodom desete eovojne. Vrhovna poglavarka poslala ga je sa ljudima do džinova u Primorje."
     "Da", promrmlja Hirim. "Sećam se. Kada mu se eovod nije vratio, vrhovna poglavarka poslala je Kalindrila i Amatin da probaju da uđu u Sarangrav. Dvadeset jedan ratnik - stožernik Hoerkin i njegovi podređeni - svi su izgubljeni. Kalindril i Amatin nisu našli ni traga od njih."
     Poglavarka Šetra obrati se čoveku. "Hoerkine. Stožerniče Hoerkine. Čuješ li me? Govori! Ja sam Šetra, družbenica Verementova, poglavarka Veća Veselkamena. Zahtevam da odgovoriš."
     Hoerkin najpre nije odgovorio. Onda mu se vilice pokrenuše i tihi zvuk dopre mu iz usta.
     "Ja sam ahamkara, dveri. Poslat sam..."
     Glas mu nestade u naletu suza.
     "Poslat? Dveri?" reče Šetra. "Hoerkine, govori!"
     Činilo se da je stožernik ne čuje. Sedeo je u tišini, dok su mu suze obrazovale nanos leda u bradi.
     Onda poglavar Hirim naredi: "Ahamkara, odgovaraj!"
     Hoerkin proguta i progovori.
     "Ja sam ahamkara, dveri. Poslat sam da budem svedok..."
     Zastao je, ali je produžio trenutak kasnije.
     "Poslat sam da budem svedok propasti džinova."
     U ime svih krvnih gardista Korik reče: "Lažeš!" A poglavarka Šetra skoči na Hoerkina. Ne obazirući se na bol, ona mu uhvati lice u šake i povika: "Opaki!"
     On jeknu i otrže joj se iz zahvata. Sakrivši lice u trupce splava, jecao je poput deteta.
     Zgrožena, Šetra se povuče od njega. Zaustavila se pokraj poglavara Hirima i čekala. Dugi trenuci prošli su pre nego što se Hoerkin pokrenuo. Onda se digao u pređašnji položaj. Suze su mu se i dalje slivale u bradu.
     "... propast džinova. Bilo ih je trojica, braća jednog rođenja. Predskazanje kraja. Služe Sotonsrce Dušomora."
     Ponovo je stao.
     Trenutak potom Korik reče: "To ne može biti. To je nemoguće. Džinovi Primorci su kamenbraća Domaje."
     Hoerkin ne odgovori. Upiljen u trupce splava, sedeo je poput mrtve gline. Ali uskoro je opet progovorio.
     "... mora. Imenovani su Ljudoseča, Sotonpest... i još jedan koji ne treba da bude imenovan."
     Još jednom je progutao.
     "To su tri Besomuka."
     Izvesno vreme čitav pohod bio je nem. Onda i Hirim i Šetra počeše se upinjati da nagnaju Hoerkina da kaže još nešto. Ali on im ostade van dohvata, nem.
     Konačno poglavarka Šetra reče Hirimu: "Kako primaš te reči? Kakvo značenje vidiš?"
     "Čujem istinu", reče poglavar Hirim. "Predskazanje kraja."
     Korik reče: "Ne. Zaveta mi, to je nemoguće."
     Poglavar Hirim hitro reče: "Ne kuni se ovde zavetom."
     Ukor mu je bio ispravan. Krvna garda nije bila nesvesna njegovog značenja. Korik nije ponovo progovorio. Ali poglavarka Šetra reče: "Slažem se sa Korikom. Pomisao da bi Besomuk mogao ovladati ma kojim džinom prevazilazi poimanje. Ukoliko se moć Opakog prostire toliko daleko, zašto nije porobio džinove u prošlosti?"
     Poglavar Hirim joj odgovori: "To je istina. Besomuci nisu dovoljni. Oni nisu objašnjenje. Ali sada poglavar Kletnik poseduje Kamen Zlozemlja. Nije bilo tako u doba drevnih poglavara. Možda Besomuci i Kamen zajedno..."
     "Hirime, govorimo o džinovima! Da ih je zadesilo takvo zlo, javili bi nam!"
     "Da", reče poglavar Hirim. "Kako je to učinjeno?"
     "Učinjeno?"
     "Kako su sprečeni? Šta im je učinjeno?"
     "Njima?" reče poglavarka Šetra. "Postavi neposredbnije pitanje. Šta je učinjeno Hoerkinu? Šta je učinjeno nama?"
     "Tako postupa Opaki. U bici kod Vitog Drvograda - tako nam je rečeno - on je povredio Časnicu Lauru i dete Pietena da bi pomogli uništenju onoga što su voleli."
     "Upotrebljeni su kao mamac za zamku. Hirime, namamljeni smo!"
     Nije čekala na odgovor. Skočila je na zadnji deo splava, zabila žezlo između trupaca, započela pesmu. Sila pođe kroz tikovinu; splav pođe napred kroz kišu. "Pridruži mi se!" povika ona poglavaru Hirimu. "Moramo pobeći odavde."
     Poglavar Hirim umorno se diže na noge. "Kod Vitog Drvograda, zamka je bila potpuna i bez Laure i Pietena. Bili su samo razmetanje - ruganje - bespotrebni." Dok je govorio, dah poče da mu se napinje u grudima. Mišići vrata zategoše se od napora udisanja.
     Ni krvna garda nije mogla lako da diše.
     U nekoliko trenutaka, Hirim pade na kolena, držeći se za grudi. Poglavarka Šetra dahtala je od napora koji joj je donosio svaki dah.
     Činilo se da kiša koja je padala po reci ne pravi nikakav zvuk.
     Onda stožernik Hoerkin skoči na noge. Između usana zaori mu se tiho, bolno ječanje. Zvuk je bio užasan. Glava mu se zabaci, a ječanje stade da narasta dok se ne pretvori u vrisak.
     Bio je to isti onaj vrisak koji je izazvao paniku Ranihina.
     Korik je prvi povratio snagu među krvnim gardistima. On smesta obori stožernika sa splava.
     Hoerkin potonu poput kamena. Glas se smesta ućutkao.
     Pa ipak se gustoća vazduha samo povećala. Stezala se oko pohoda poput pesnice.
     Poglavar Hirim uz napor se pope na noge. On prodahta Doaru: "Jesi li ti ugasio vatru? Hoerkinovu vatru?"
     "Ne", reče Doar. "Nestala je kada smo položili ruke na njega."
     "Sedmice mu!" reče Hirim. "To ste bili vi! Krvna garda! A ne Ranihini! Da zla sila sluša vas! Moć zaveta!"
     Krvni gardisti nisu imali odgovora. Zavet nije bio nešto što se moglo skrivati ili poricati.
     Al ipoglavarka Šetra bila je iznenađena. Snaga joj nestade sa splava.
     Na Korikovu zapovest, četiri kormilara preuzeše motke i počeše da guraju splav prema severnoj obali Tesnaca. Želeo je da dočekaju napad na tlu, samo ako mogu. Zapovedio je kormilarima da se staraju za splav, a zatim naredio ostalim krvnim gardistima da brane poglavare.
     U tom trenutku, reka eruptira. Voda nemo suknu u vis, baci splav u vazduh, prevrte ga.
     Za eksplozijom, crni pipak šibnu iz vode. Stade da se izvija, upliće, dograbi poglavarku Šetru.
     Većina krvnih gardista zaronila je i uklonila se sa puta padajućem splavu. Ali Sil i poglavar Hirim bili su pravo pod njim.
     Sa Prenom i Tulom, Korik otpliva do mesta na kom je uhvaćena poglavarka Šetra. Ali crna voda ih je zaslepljivala; nisu mogli da vide ništa, da nađu ništa. Činilo se da reka nema dna.
     Korek donese odluku. Pohod ka Primorju bio je u njegovim rukama. Tonom koji nije dopuštao odbijanje, on naredi krvnim gardistima da napuste Tesnac.
     Ubrzo je stajao na severnoj obali, na ivici džungle. Najveći deo krvnih gardista bio je sa njim. Sil i poglavar Hirim su ih pretekli. Poglavar je bio nepovređen; Sil ga je zaštitio od splava.
     Dalje niz reku dvojica kormilara vezivala su splav, dok su druga dvojica ronila da nađu zalihe družine.
     Nije bilo ni traga od Cerina i poglavarke Šetre.
     Hirim je ozbiljno kašljao - progutao je nešto smrdljive vode - ali se diže na noge i zadahta: "Spasite je!"
     Ali krvni gardisti se ne pomeriše da poslušaju. Pohod prema Primorju bio je u njihovim rukama. A znali su da je Cerin i dalje živ. Pozvao bi ih da su ikako mogli pomoći.
     "Pokušao sam", dahtao je Hirim. "Ali ne umem da plivam. Oh, bezvredni!" Uhvatiše ga grčevi. Široko je zabacio ruke i kriknuo u kišu: "Šetra!" Blesak sile sruči mu se iz žezla kroz vodu prema dnu reke. Onda se srušio u Silovo naručje.
     Činilo se da mu je udar bio delotvoran. Reka oko tačke nestanka poglavarke Šetre poče da ključa. Previranje vode odasla naviše mlazeve krvi i parčad crnog mesa. Para se podiže iz toka. Duboko dole u Putnikovom Tesnacu nakratko se videlo sevanje plave boje.
     A onda zvuk poput udara groma potrese tlo. Reka zasikta poput mučenika. A zgusnutost vazduha se prekide. Nestala je kao da je sprana sa Sarangrava.
     Krvni gardisti su znali da je Cerin mrtav.
     Samo se jedan znak borbe poglavarke Šetre vrati do njih. Porib ga vide prvi i zaroni u reku da ga uzme. Nemo ga je položio u ruke poglavara Hirima - žezlo poglavarke Šetre.
     Između metalom okovanih krajeva bilo je u potpunosti sažeženo i krto. Prelomilo se u Hirimovom zahvatu poput grančice.
     Poglavar se otrže Silu i sede uz drvo. Dok su mu se suze slivale niz obraze, grlio je komade Šetrinog žezla.
     Ali opasnost nije bila okončana. Zarad zaveta, Korik reče poglavaru: "Zlokot nije mrtav. Ovde je samo povređen. Moramo nastaviti."
     "Nastaviti?" reče Hirim. "Nastaviti? Šetra je mrtva. Kako mogu da nastavim? Od samog početka sam se plašio da je vaš zavet glas koji zlo Sarangrava može da čuje. Ali nisam rekao ništa." U njemu je bilo gorčine. "Verovao sam da biste vi rekli za to da su mi strahovi bili opravdani."
     Krvni gardisti ponovo nisu odgovorili. Nisu znali bez sumnje ili mogućnosti greške da je zlokot svestan njihovom prisustva. A tolika ispoljavanja moći nisu bila ono što se činilo da jesu. U znak poštovanja prema poglavarevom bolu, krvna garda ga ostavi samog dok su pripremali splav da produže put.
     Kormilari su uspeli da spasu motke i hranu, najveći deo prijanjka i lilianrilskih štapova, ali nijedno ćebe niti komad odeće. Sam splav bio je nedirnut.
     Onda se Korik obrati Runiku, Prenu i Poribu i zapovedi im da prenesu vesti o pohodu vrhovnoj poglavarki Eleni. Njih trojica to prihvatiše bez pitanja, ali su čekali da pohod krene pre nego što će započeti put prema zapadu.
     Kada su sve stvari bile spremne, Korik i Sil digli su poglavara Hirima između sebe i odveli ga kao da je dete niz obalu do splava. Činilo se da mu je zlo. Možda se razboleo od rečne vode koju je progutao. Dok su kormilari gurali splav u središte Putnikovog Tesnaca, on promrmlja za sebe: "Nije ovo kraj. Biće bola i smrti od kojih će ovi izgledati sitno. Hirime, Hulov sine, ti si kukavica." Onda je pohod otišao. Runik, Pren i Porib zajedno zađoše u džungli Sarangravske Ravnice.

     Vatra je zamrla i ostavila ugarke, a bez njenog svetla Troj nije video ništa - ništa što bi se suprotstavilo prizorima smrti i bola u njegovom umu. Znao je da ima pitanja koja bi trebalo postaviti Runiku, ali u tami nisu mu se činila važna. Prenerazio se na pomisao da se Šetrin pad odigrao pre deset dana; činio mu se previše neposredan za toliki protok vremena.
     Poglavari pored njega nepomično su sedeli, kao da su ošamućeni ili da se stapaju; i Kovenant je ćutao - previše dirnut da bi govorio. Ali posle izvesnog vremena Elena reče sa drhtajem osećanja u glasu: "Ah, Veremente! Kako ćeš to podneti?" Oči su joj bile vidljive samo kao užareno ugljevlje. U tami odavale su utisak usredsređenosti i nepodnošljive silovitosti.
     Poglavar Mhoram lagano zapeva:

     Smrt prolazi...
     stvara prostor za život i vreme za život.
     Mrzi umiranje i ubijanje, ne smrt.
     Miruj, srce:
     ne raspravljaj se.
     Zadrži mir i bol
     i budi mirno.