22. ANUNDIVIAN YAJNA

     Sledećeg jutra napustili su Trotgard i pojahali u nepoznati teren planina. Pola milje unutar venca Amok ih povede do mosta od žive stene koji je premošćavao usku klisuru Rila. Da ublaži sopstveni strah od visina, kao i da smiri ata, Kovenant prevede konja na povocu do druge strane. Most je bio širok, a krvna garda stajala mu je na obe strane sa Ranihinima; nije imao teškoća.
     Odatle Amok povede grupu vrhovne poglavarke u uvučeni prostor između vrhova.
     Posle podnožja padina, staza naglo postade zahtevna - išla je po ivici provalija, nepravilna i spora. Bio je prisiljen na pažljiviji korak dok je vodio jahače po dolinama pretrpanim i uništenim poput olupina - uz varljiva klizišta i obrušeno kamenje koje je ležalo uz litice, po prolazima i nakupinama odlomaka kao izbljuvane iz žive stene planine - niz ispuste koji su prelazili vremenom iznošena kamena pročelja poput ožiljaka. Ali nije pružao nikakve sumnje da zna put. Ponovo i ponovo išao bi prema jedinom mogućem izlazu zatvorene doline, našao jedini put kojim konji mogu proći kroz obrušeno kamenje, ili bi bez oklevanja otrčkao do procepa koji je premošćavao neprobojni vrhunac. Kroz grubo nabacane gromade i haos planine vodio je vrhovnu poglavarku nehajnošću čoveka koji ide lavirintom na koji se potpuno navikao.
     Tokom približno čitavog prvog dana činilo se da mu je jedini cilj postizanje što veće visine. Vodio je jahače naviše sve dok se nije činilo da se hladnoća sliva na njih sa ledenih šiljaka najviših vrhova. Ređi vazduh davao je Kovenantu privid uspona na neku nepristupačnu i nesmiljenu planinu i zato je prihvatio debelu poluodoru od Banora uz drhtanje koje nije izazivala samo hladnoća.
     Ali onda Amok promeni smer. Kao da je najzad postao zadovoljan ledenim vazduhom i nivoom planinskog predela, nije više tragao za visinom. Umesto toga počeo je da sledi ličnu očaranost svog puta prema jugu. Umesto da zaroni dublje u Zapadnik Planine, kretao se uporesdo sa njihovim istočnim granicama. Po danu je vodio pratioce duž neoznačenog puta, a noću ih je ostavljao u zaklonjenim udolinama, procepima i utonima, gde je bilo neočekivanih krpica trave za konje, da se snalaze kako znaju i umeju sa drhtavicom i surovom hladnoćom.
     Činilo se da on sam ne oseća hladnoću. Dok mu je tanka odeća lepršala oko udova, gazio je napred u nepokolebivom veselju, kao da je neosetljiv na zamor i led. Često je morao da se zadržava da bi Ranihini i Kovenantov mustang mogli da drže korak sa njim.
     Dvojica krvnih gardista bila su poput njega - na njih nije uticala ni hladnoća, ni visina. Ali oni su bili Haručai, rođeni za ovakve planine. Nozdrve su im se širile pred magličastim dahom zore ili sumraka. Oči su im lutale preko suncem okupanih urvina, dolina tu i tamo ukrašenih azurnim gorskim jezerima, drevnim glečerima raširenim po najvišim planinskim prolazima, potocima napajanim snegom. Iako nisu nosili ništa osim kratkih odora, nikada nisu drhtali niti cvokotali na studeni. Široka čela, ravni obrazi i samouvereno držanje nisu ukazivali na ubrzani rad srca, na uzbuđenje krvotoka. Pa ipak, bilo je nečega jasnog i strasnog u živahnosti kojom su pazili na Elenu, Kovenanta i Amoka.
     Elena i Kovenant nisu bili tako imuni na hladnoću. Njihova podložnost lukavo ih se držala, činila ih željnim svakog novog dana napredovanja prema toplijem južnom vazduhu. Ali pokrivači i dodatna odeća bili su im topli. Činilo se da vrhovna poglavarka nimalo ne trpi. A sve dok ona nije patila, ni Kovenant nije osećao bol. Bio je mirniji nego davno pre.
     Otkako su napustili Trotgard - otkako je došao do otkrića koje mu je omogućilo da je voli, a da se ne gnuša sebe - izbacio je iz uma sve ostalo i usredsredio se na kćerku. Poglavar Kletnik, ratovnija, čak i sam pohod, bili su mu nematerijalni. Gledao je u Elenu, slušao je, osećao joj prisustvo sve vreme. Kada je bila raspoložena za razgovor, spremno ju je ispitivao, a kada nije, pružao joj je ćutanje. A u svakom raspoloženju bio joj je zahvalan, oštro dirnut ponudom koju je učinila - ponudom koju je odbio.
     Nije mogao da ne bude svestan činjenice da ona nije jednako zadovoljna. Nije se lako odlučila na ponudu i činilo se da nije voljna da shvati njegovo odbijanje. Ali žalost zbog toga što joj je zadao bol samo mu je povećavala pažnju prema njoj. Usredsredio se na nju kao što to može samo čovek duboko upoznat sa samoćom. A ona nije bila slepa na to. Posle prvih nekoliko dana putovanja po planini ponovo je bila opuštena u njegovom društvu, a osmesi su joj izražavali iskrenost osećanja koju ranije nije dozvoljavala sebi. Onda je osećao da je u skladu sa njom i rado je putovao uz nju. Povremeno je tepao svome konju kao da uživa što ga jaše.
     Ali u danima koji su usledili lagano je obuze promena - promena koja nije imala nikakve veze sa njime. Kako je vreme prolazilo - kako su putovali bliže položaju sedmog Kruga - bila je sve zaokupljenija ciljem pohoda. Češće je propitivala Amoka, napetije ga saslušavala. Kovenant je povremeno video u onostranom pogledu njenih očiju da razmišlja o ratu - dužnost od koje se udaljila - i povremeno bi joj hitnja sevnula kroz glas dok se upinjala da postavlja pitanja koja će otključati Amokovo tajanstveno znanje.
     Bilo je to breme u čijem nošenju joj Kovenant nije mogao pomoći. Sam nije znao nijednu ključnu činjenicu. Dani su prolazili; mesec se proširio do punog, a zatim počeo da opada prema poslednjoj četvrti, ali ona nije napredovala. Najzad ga želja da joj nekako pomogne navede na razgovor sa Banorom.
     Na neobičan način osećao se nesigurno sa krvnim gardistom - ne fizički, već emocionalno. Postojala je napetost usled neusaglašenosti između njega i Banora. Kameni pogled Haručaija imao je uzvišeni izgled čoveka koji ne želi da se ponižava izricanjem presude o pratiocima. A Kovenant je imao i druge razloge da se oseća nelagodno sa Banorom. Više nego jednom prisilio je Banora da podnese teret njegovog beskorisnog gneva. Ali nije se mogao okrenuti nigde drugde. Eleni je bio u potpunosti beskoristan.
     Počev još od dana u Veselkamenu, bio je osetljiv na finu nijansu neslaganja u ponašanju krvne garde prema Amoku - neslaganja koje je potvrđeno, ali ne i objašnjeno u Veseldrvu. Međutim, nije znao kako da priđe toj temi. Izvlačenje informacija iz Banora bilo je teško; uobičajena rezerva krvnog gardiste ometala je ispitivanje. A Kovenant je bio rešen da ne pita ništa što bi moglo zazvučati kao povreda Banorove celokupnosti. Banor je već dokazao vernost u Jazbiništu ispod Planine Groma.
     Kovenant poče tako što je pokušao da sazna zbog čega je krvna garda smatrala da treba poslati samo Banora i Morina da zaštite vrhovnu poglavarku tokom pohoda. Bio je oštro svestan svoje nespretnosti kada je primetio: "Zaključujem da ne misliš da smo u velikoj opasnosti na ovom putovanju."
     "Opasnosti, prapoglavaru?" Potisnuti napevni prizvuk Banorovog izgovora kao da je podrazumevao da onaj koga štiti krvna garda ne treba ni da razmišlja o opasnosti.
     "Opasnosti", ponovi Kovenant sa zrncem stare gorčine. "To je ovih dana uobičajena reč."
     Banor razmisli na trenutak, a onda reče: "Ovo su planine. Uvek ima opasnosti."
     "Kao na primer?"
     "Stenje se može obrušiti. Može početi oluja. Po ovim visovima lutaju tigrovi. Ovde love veliki orlovi. Planine... su" Kovenantu se učini da čuje nagoveštaj zadovoljstva u Banorovom tonu, "...opasne."
     "Onda zašto... Banore, stvarno bih voleo da znam zbog čega ste vas dvojica jedini krvni gardisti ovde."
     "Zar nas je potrebno još"
     "Ukoliko nas napadnu - tigrovi, ili štagod? Ili šta ako dođe do lavine? Da li je dvojica dosta?"
     "Mi poznajemo planine", odvrati Banor glatko. "Dovoljni smo."
     Ta tvrdnja nije bila nešto čemu se Kovenant mogao usprotiviti. Pokušao je da priđe onome što je želeo na drugi način, preko nastojanja da ga povuče na osetljiv teren - teren koji bi radije izbegao. "Banore, osećam kako lagano počinjem da upoznajem vas, krvne gardiste. Ne mogu tvrditi da shvatam - ali vam bar prepoznajem posvećenost. Znam kako izgleda. A sada imam osećaj da se ovde nešto dešava... nešto... nesaglasno. Nešto što ne prepoznajem.
     Ovde se penjemo po planinama, gde se svašta može desiti. Sledimo Amoka ko zna kuda, iako nemamo nikakvu predstavu o tome šta radi, a da i ne pominjemo zašto. A ti si zadovoljan mišlju da je vrhovna poglavarka bezbedna kada su tu samo dvojica krvnih gardista da je štite. Zar ništa niste naučili od Kevina?"
     "Mi smo krvna garda", odvrati Banor stameno. "Bezbedna je - bezbedna koliko god je to moguće."
     "Bezbedna?" pobuni se Kovenant.
     "Dvadesetina ili stotinu dvadesetina krvnih gardista ne bi je učinila bezbednijom."
     "Divim se tvom samopouzdanju."
     Kovenant se lecnu na sopstveni sarkazam, zastade na trenutak da razmotri svoja pitanja. Onda spusti glavu kao da namerava da udari po Banorovom otporu sopstvenim čelom i reče otvoreno: "Veruješ li Amoku?"
     "Verujem, vrhovni poglavaru?" Banorov ton nagoveštavao je da je pitanje na neki način besmisleno. "Nije nas poveo u opasnost. Odabrao je dobar prolaz kroz planine. Vrhovna poglavarka dala je glas da ga sledimo. Ne tražimo više."
     Kovenant je ipak osećao skriveno prisustvo nečeg neobjašnjenog. "Kažem ti, ne slaže se", iznervirano je zarežao. "Čuj. Malo je kasno doba dana za takve nesaglasnosti. Nekako mi je dosta svega toga - više mi nimalo ne pomaže. Ukoliko je i tebi svejedno, radije bih čuo nešto što ima smisla.
     Banore, ti... izvini. Ne mogu da ne primetim. Najpre nešto što nisam razumeo, nešto... neusklađeno... u vezi sa načinom na koji ste vi krvni gardisti reagovali na Amoka kada se pojavio u Veselkamenu. Vi ste... ne znam šta je to bilo. Kako god bilo, na Veseldrvu se niste polomili da pomognete Troju kada je uhvatio Amoka. A posle toga... samo dvojica krvnih gardista! Banore, to nema nikakvog smisla."
     Banor je bio nedirnut. "Ona je vrhovna poglavarka. Nosi Žezlo zakona. Lako ju je odbraniti."
     Taj odgovor zaustavi Kovenanta. Nije bio uveren, ali nije mogao da smisli način da ga zaobiđe. Nije znao za čim traga. Intuicija mu je govorila da su mu pitanja važna, ali nije mogao da ih izrazi ili opravda na ikakav valjan način. A na Banorovu nepokolebivu ćutljivost gledao je kao da je reč o nekoj vrsti standarda prosuđivanja, o paradoksalno ličnom i nezaobilaznom kriterijumu ispravnosti. Banor ga je činio svesnim da u njegovom sopstvenom praćenju vrhovne poglavarke ima nečeg što nije bilo u potpunosti iskreno.
     I zbog toga se povukao od Banora, vratio pažnju Eleni. Ona nije bila bolje sreće sa Amokom, a izgled bekstva kojim je odisala kada se okrenula Kovenantu slagao se sa njegovim. Jahali su zajedno i skrivali sopstvene bojazni iza lakog razgovora o zajedničkim mukama.
     Onda, posle jedanaeste večeri putovanja po planinama, ona mu iznese jedno mišljenje. Kao da su joj nagađanja opasna, ona reče: "Amok nas vodi do Melenkuriona Nebozora. Sedmi Krug skriven je tamo." A sledećeg dana - osamnaestog otkako su napustili Veseldrvo i dvadeset petog od ratnog većanja poglavara - ritam putovanja bio im je poremećen.
     Dan je svanuo hladan i turoban, kao da je sunce umrljano sivim pokrovom. Zadah nevolje ispunio je vazduh. Istrzani odlomci vetra šibali su napred i nazad po logoru dok su Elena i Kovenant jeli doručak, a iz velike daljine mogli su da čuju ravni zvuk detonacija poput oglašavanja neprivezanog platna jedra na katarci. Kovenant je predviđao oluju. Ali međnik zavrte glavom u glatkom poricanju, a Elena reče: "Nije ovo olujno vreme." Zabrinuto je bacala pogled prema vrhovima dok je govorila. "Oseća se bol u vazduhu. Zemlja je napadnuta."
     "Šta se dešava?" Nalet vetra rasu Kovenantov glas i on je morao vičući da ponovi pitanje kako bi ga čuli. "Da li će nas Kletnik ovde napasti?"
     Vetar promeni pravac i oslabi; bila je u stanju da odgovori normalno. "Neko zlo je počinjeno. Zemlja je napadnuta. Osećamo njeno odbijanje. Ali rastojanje je veoma veliko, a vreme je prošlo od tada. Ne osećam nikakvu opasnost usmerenu prema nama. Možda Opaki ne zna šta činimo." Sa sledećim dahom glas joj otvrdnu. "Ali upotrebio je Kamen Zlozemlja. Omiriši vazduh! U Domaji je zlo bilo na delu."
     Kovenant poče da oseća šta je mislila. Štagod da je pokrenulo te oblake i uskomešalo vetrove, nije bilo nesvesna prirodna silovitost oluje. Činilo se da vazduh prenosi nečujnu vrisku i nagoveštaje truleži, kao da duva preko posledica gnusobe. A na podsvesnom nivou, gotovo nerazaznatljivo, visoki, strmi grebeni kao da su podrhtavali.
     Od atmosfere oseti potrebu za žurbom. Ali iako joj se lice postavilo mrgodnim linijama, vrhovna poglavarka nije hitala. Dovršila je obrok, a zatim pažljivo zapakovala hranu i oblučak pre nego što je pozvala Miru. Kada se popela u sedlo, pozvala je Amoka.
     On se pojavi pred njom gotovo smesta i veselo joj se nakloni. Ona klimanjem glave obznani da ga je videla, a zatim upita može li da objasni zlo u vazduhu.
     On zavrte glavom i reče: "Vrhovna poglavarko, ja nisam vidovnjak." Ali oči su mu otkrivale osetljivost na atmosferu; bile su blistave, a oštri sjaj koji je vrebao iza njih prvi put je pokazivao da je sposoban za gnev. Međutim, trenutak kasnije on okrete lice u stranu, kao da ne želi da razotkriva nijedan privatni deo sebe. Uz pompezni gest pozvao je vrhovnu poglavarku da ga sledi.
     Kovenant se vinu u sedlo od prijanjka na svome atu i pokuša da ne obraća pažnju na mračnu atmosferu oko sebe. Ali nije mogao da se otme utisku da zemja pod njim podrhtava. I pored svih skorašnjih iskustava i dalje nije bio pouzdan jahač - nije mogao da se otrese mučnog nepoverenja u konje - i brinuo se da bi mogao da ispuni proročanstvo svog straha od visine padanjem sa konja.
     Srećom, bio je pošteđen terasa i izloženih staza. Izvesno vreme Amokov put ležao je po sredini nepravilnog procepa između nadnesenih planinskih zidova. Dolina okružena sa svih strana nije iskušavala Kovenantovo nesigurno snalaženje s konjem. Ali prigušeno brundanje vazduha i dalje se pojačavalo. Kada jutro prođe, zvuk postade jasniji; odjekivao je poput trpkog ječanja o okomite zidine.
     U rano po podne Amok povede jahače oko poslednje okuke. Iza nje naiđoše na ogromni odron kamenja. Divovske, nazubljene razderotine stajale su jedna naspram druge visoko na zidovima, a nagomilana masa kamenja i stenja koja se obrušila sa obe strane bila je nagomilana na visinu od nekoliko stotina stopa iznad dna doline.
     U potpunosti je zatvarala dolinu.
     To je bio izvor detonacija. U ogromnoj obrušenoj gomili nije bilo pokreta; delovala je staro, kao da ju je planina obrazovala nekada davno. Ali izmučeno škripanje i prskanje dopiralo je iz nje kao da joj se kosti lome.
     Amok pođe napred, ali se jahači zaustaviše. Morin je na trenutak proučavao prepreku, a zatim reče: "Neprolazna je. Obrušava se. Možda bismo sa strane mogli pokušati peške. Ali težina Ranihina izazvaće novo obrušavanje." Amok je stigao do podnožja odrona i pozvao, ali Morin reče odlučno: "Moramo naći drugi prolaz."
     Kovenant se obazre po dolini. "Koliko će biti potrebno?"
     "Dva dana. Možda tri."
     "Toliko loše? Čovek bi pomislio da ovo putovanje nije već dovoljno dugo. Jesi li siguran da nije bezbedno? Amok do sada nije pravio greške."
     "Mi smo krvna garda", reče Morin.
     A Banor objasni: "Taj odron mlađi je od Amoka."
     "Hoćeš da kažeš da nije bio tu kada je učio ovu stazu? Prokletstvo!" promrmlja Kovenant. Od odrona njegova želja za žurbom postade još oštrija.
     Amok im se vrati sa senkom ozbiljnosti na licu. "Moramo proći ovuda", reče on popustljivo, kao da objašnjava nešto jogunastom detetu.
     Morin reče: "Put je nesiguran."
     "To je istina", odvrati Amok. "Nema drugog." On se okrete vrhovnoj poglavarki i ponovi: "Moramo proći tuda."
     Dok su joj pratioci govorili, Elena je zamišljeno gledala gore-dole po odronu. Kada joj se Amok neposredno obratio, ona klimnu i odvrati: "Hoćemo."
     Morin se smireno pobuni: "Vrhovna poglavarko."
     "Odabrala sam", odvrati ona, zatim dodade: "Može biti da Žezlo zakona može da zadrži obrušavanje dok ne prođemo."
     Morin to prihvati uz bezosećajno klimanje. On povede kasom konja od odrona, da bi vrhovna poglavarka imala prostora za delanje. Banor i Kovenant su ga sledili. Trenutak potom, Amok im se pridruži. Četiri čoveka posmatralo ju je sa malog rastojanja.
     Nije obavljala složene ili tegobne pripreme. Digla je Žezlo i na trenutak sedela uspravna i visoka na Mirinim leđima, okrenuta prema odronu. Iz Kovenantovog položaja, plava odora i blistava dlaka Ranihina spajali su se na zamrljanoj sivoj pozadini kamenja i odlomaka. Ona i Mira delovale su sitno u dubokoj dolini okomitih zidova, ali spoj njihovih boja i obličja davao im je moćan izgled, nalik ikoni. Onda se pokrenula.
     Pevajući tihu pesmu, ona priđe podnožju odrona. Tamo je uhvatila Žezlo za jedan kraj i drugi spustila do zemlje. Ono kao da je pulsiralo dok je jahala duž prednje strane odrona i povlačila u zemlji liniju uporednu sa oborinom. Otišla je sa Mirom do jednog zida, zatim nazad do drugog. I dalje dodirujući tlo Žezlom, ona se vrati u središte.
     Kada se ponovo okrenula odronu, ona diže Žezlo i kucnu jednom po liniji koju je nacrtala.
     Ustalasana mreža plavozelenih iskri poteče uz odron sa njene linije. Blistale su poput pukotina sile po svakoj liniji ili ispupčenju stene koje je virilo iz strmine. Trenutak potom one nestadoše i ostaviše neodređeni miris u vazduhu, nalik mirisu orhideja.
     Prigušeno ječanje oborine donekle zamre.
     "Dođi", reče vrhovna poglavarka. "Moramo se smesta popeti. Reč neće izdržati."
     Morin i Banor hitro pođoše napred. Amok potrča pored njih. Lako je držao korak sa Ranihinom.
     Dok je gledao naviše, Kovenant oseti mučninu poput predskazanja u utrobi. Čeljusni mišići uplašeno mu se stegoše. Ali podbo je konja petama i pojahao uz ječeću oborinu.
     Stigao je krvne gardiste. Ovi zauzeše mesta sa obe njegove strane i počeše da slede Elenu i Amoka uz padinu.
     Družina vrhovne poglavarke pela se čas na jednu, čas na drugu stranu po klizištu. Uspon im je balansirao opasnošću zadržavanja sa rizikom neposrednog navaljivanja na nagib. Kovenantov mustang napinjao se svom snagom i njegovo naprezanje bilo je u suprotnosti sa glatkom silinom Ranihina. Kopita su im izbijala hrpe sitnog i krupnijeg kamenja niz oborinu, ali oslonac im je bio siguran, pouzdan. Nije bilo nezgoda. Nedugo potom, Kovenant je stajao na zaobljenom "V" vrha klizišta.
     Nije bio spreman za ono što je ležalo iza blokade. Automatski je očekivao da južni kraj doline podseća na severni. Ali sa vrha obrušene gomile video je da su ogromne, nazubljene rane nad njime prevelike da bi ih objasnila lavina kao što je izgledalo sa severa.
     Odsečeno negde pravo ispod njega, dno doline dramatično se spuštalo. Dve lavine zasule su ponor. Južna strana padine bila je tri ili četiri puta duža od severne. Daleko ispod njega dolina se širila u travnato dno ukrašeno tu i tamo borovima i potokom koji je izvirao iz jednog zida. Ali da stigne do tog primamljivog mesta morao je da se spušta više od hiljadu stopa niz detonirajuće talasanje klizišta.
     On teško proguta. "Krvavog mu pakla. Možeš li to da zadržiš?"
     "Ne", reče Elena otvoreno. "Ali ono što sam učinila smiriće ga. A mogu preduzeti i druge stvari - ukoliko iskrsne potreba."
     Uz oštro klimanje, ona posla Amoka niz padinu.
     Banor reče Kovenantu da ostane blizu njega, a zatim polako povede Ranihina preko ivice za Amokom. Na trenutak, Kovenant se osećao previše paralisano proročanskim užasom da bi se pokrenuo. Suvo, stegnuto grlo i nespretni jezik nisu mogli da obrazuju reči. Vatru mu paklenu, mrmljao je nemo. Vatru mu paklenu.
     On napusti samog sebe, potera mustanga za Banorom.
     Jedan njegov deo znao je da ga Morin i Elena slede, ali nije obraćao pažnju na njih. Pribio je oči za Banorova leđa i pokušao da ih drži tamo tokom čitavog spusta.
     Pre nego što je prešao stotinu stopa, nesigurnost njegovog konja otera mu sve drugo iz uma. Uši životinje strigale su kao da će mustang uplašeno da skoči na svako novo groktanje unutar odrona. Potezao je i trzao uzde u naporu da upravlja konjem, ali mu je samo otežavao nevolju. Čuo je sebe kako tiho mrmlja: "Pomoć. Pomoć."
     Onda glasna tutnjava poput drobljenja gromade zadrhta vazduhom. Deo lavine poskoči i pokrenu se. Kamenje pod Kovenantom poče da klizi.
     Konj pokuša da mu skoči od pokreta. On polete u stranu i pođe pravo niz padinu.
     Skok mu samo požuri klizanje. Gotovo smesta, mustang je bio zaronjen u kamenje koje mu je sipalo preko kolena.
     Borio se da pobegne naniže. Svaki trzaj povećavao je masu odlomaka koja se nagomilavala uz njega.
     Kovenant se mahnito držao sedla od prijanjka. Borio se da povuče glavu konja u stranu, da potera ata ukoso iz glavne siline klizišta. Ali mustang je sada dobro zagrizao. Nije mogao da ga okrene.
     Sledeći skok zakopa ga do sapi u sve bržem survavanju kamenja. Kovenant je čuo Elenu kako prodorno viče. Dok je urlala, Banorov Ranihin skoči ispred njega. Orući kroz kamenje, on svali težinu na njegovog ata. Udar ga je gotovo izbacio iz sedla, ali je skrenuo konja. Pod Banorovim vođstvom, Ranihin se odupre o konja i potera ga da se bori da pođe prema litici.
     Ali lavina se već preteško kretala. Mala gromada pogodi leđa mustanga; konj pade. Kovenant se prući po padini van Banorovog domašaja. Kamenje ga je kotrljalo i kotrljalo, ali njemu na trenutak uspe da stane iznad njega. Uspeo se na noge, pokušao da pođe preko klizišta.
     Kroz sve jaču riku obrušavanja, on začu Morina kako viče: "Vrhovna poglavarko!" U sledećem trenutku ona sevnu kraj njega, jašući Miru pravo prema spoljašnjem rubu klizišta. Pedeset stopa ispod njega ona se baci u lavinu. Uz divlji krik zavitla Žezlo zakona i udari u klizište.
     Vatra blesnu uz padinu. Poput iznenada stegnute pesnice, kamenje ispod Kovenanta prestade da se kreće. Sopstveni zalet bacio ga je unatrag, ali on ponovo skoči na vreme da dođe do Banora kada je krvni gardista doveo Ranihina na mali deo nepomičnog tla. Banor uhvati Kovenanta jednom rukom, baci ga preko Ranihinovih leđa i potrča niz padinu.
     Kada su stigli do srazmerno nepomičnog tla uz zid litice, Kovenant vide da ga je Elena spasla po cenu sopstvenog rizika. Zamrzavanje koje je upotrebila na klizajućim tonama lavine nije bilo dovoljno veliko da obuhvati i njen položaj. I trenutak potom, zamrzavanje se prekide. Još veći talas kamenja poče da se valja prema njoj.
     Nije imala drugu priliku da izmahne Žezlom. Gotovo smesta, talas parčadi kamena udari preko nje i Mire.
     Trenutak kasnije ona se pojavi niz padinu u odnosu na Miru. Ogromna snaga Ranihina u trenutku ju je zaštitila.
     Ali lavina se nagomilala uz Mirina prsa. A Kovenantov mustang, i dalje se ludački boreći sa odronom, padao je prema Ranihinu. Kovenant nagonski pokuša da potrči nazad u lavinu da pomogne Eleni. Ali Banor ga zadrža jednom rukom.
     On poče da se bori, onda stade kada dugačko uže od prijanjka šibnu preko lavine i uhvati zglavak vrhovne poglavarke. Sa Ranihinom oslonjenim o zid ispod Kovenanta i Banora, međnik Morin bacio je konopac i lepljiva koža uhvatila je Elenu. Ona je smesta reagovala. "Beži!" viknu Miri, zatim dohvati Žezlo i odgurnu se o tok parčadi kamenja dubok do pojasa dok ju je Morin izvlačio u bezbednost.
     Iako je velika kobila bila izubijana i okrvavljena, imala je druge namere. Uz izuzetan napor, ona se izvuče sa puta mustanga. Kada se konj njišteći skotrljao kraj nje, ona se okrete i uhvati mu uzde zubima.
     Jedan napeti trenutak držala je konja, dizala ga na noge, zatim ga baci u smeru zida.
     Onda ih lavina ponese niz strminu. Nagli pokret potpuno je zatrpa. Uz urlik brzine, masa klizišta pokulja preko nje.
     Mustang se nekako održao na nogama i nastavio da se batrga niz padinu. Ali Mira se nije ponovo pojavila.
     Kovenant se držao za stomak kao da će da povrati. Ispod njega Elena je vikala: "Mira! Ranihine!" Strast u njenom glasu sledi ga. Prošlo je nekoliko trenutaka pre nego što je shvatio da je njegovo spasavanje odnelo njegove drugove više od dve trećine niz klizište.
     "Dođi" reče Banor ravnim glasom. "Ravnoteža je poremećena. Biće još obrušavanja. Ovde smo ugroženi." Naprezanje mu nije čak ni ubrzalo dah.
     Kovenant otupelo sede iza Banora dok mu je Ranihin birao put duž zida prema vrhovnoj poglavarki i Morinu. Elena je delovala slomljeno, smoždeno bolom. Kovenant je želeo da je obgrli, ali krvna garda nije mu pružila priliku za to. Banor ga povede niz padinu, a Morin ga je sledio sa vrhovnom poglavarkom koja je sva ispražnjena jahala za njegovim leđima.
     Našli su Amoka kako ih čeka na travi na dnu doline. Oči su mu sadržavale nešto što je podsećalo na brigu kada se približio vrhovnoj poglavarki i pomogao joj da sjaše. "Izini", rekao je tiho. "Naneo sam ti bol. Šta sam mogao da učinim? Nisam načinjen da budem koristan u takvoj nuždi."
     "Onda se gubi", odvrati Elena oštro. "Ne trebaš mi više danas."
     Amokov pogled se skupi kao da ga je vrhovna poglavarka udarila. Ali hitro ju je poslušao. Uz naklon i mahanje, uklonio se sa videla.
     Otpustivši ga sa grimasom, Elena se okrete odronu. Nagomilano kamenje sada je škripalo i pucalo glasnije, nagoveštavajući svakog časa nova obrušavanja, ali ona nije obraćala pažnju na opasnost, već je klekla u podnožju obrušene gomile. Nagla se napred kao da izlaže leđa biču, a suze su joj se slivale niz lice dok je naricala: "Avaj, Ranihine! Avaj, Mira! Moja greška te je ubila."
     Kovenant požuri do nje. Želeo je da je obgrli, ali njen bol ga je sprečavao. Uz napor, on reče: "To je moja greška. Ne krivi sebe. Trebalo bi da bolje jašem." Uz oklevanje poseže i pogladi je po vratu.
     Kao da je njegov dodir pretvorio bol u bes. Nije se ni pokrenula, ali je vrisnula na njega: "Ostavi me! Stvarno si ti kriv. Nije trebalo da šalješ Ranihine Leni, mojoj majci."
     Trgao se kao da ga je udarila. Njegov nagonski bes smesta usplamte. Panika pada ispunila mu je vene ognjilom koje odmah planu. Njena žustra osuda u trenutku ga je izmenila. Kao da se mir njegovih poslednjih dana naglo pretvorio u nezadovoljstvo i nasilnost gubavca. Zanemeo je od besa. Drhteći, okrenuo se i otišao.
     Ni Banor ni Morin nisu ga sledili. Već su bili zauzeti lečenjem posekotina i razderotina na svojim Ranihinima i njegovom mustangu. On žustro minu pokraj njih, produži niz dolinu poput parčeta lomnog besa što bespomoćno leprša na povetarcu.
     Posle izvesnog vremena, mukle detonacije klizišta počeše da zamiru iza njega. I dalje je koračao. Miris trave pokušavao je da ga začara, a iz skupina borova mamili su ga smirujući šapat i tmina, blagi, tihi, slatki počinak. Nije obraćao pažnju na njih, koračao je trzavim, mehaničkim korakom. Gusti bes komešao mu se u mozgu, gonio ga napred. Opet! - jaukao je za sebe. Svaka žena koju je voleo...! Kako može takva stvar da se dogodi dvaput u istom životu?
     Nastavio je dalje sve dok nije prešao gotovo milju. Onda se zateče pokraj žuboravog potoka. Ovde je dno doline bilo neravno sa obe strane toka. Tragao je po njemu sve dok nije našao jarak prekriven travom iz koga nije mogao da vidi nijedan deo severnog kraja doline. Tamo se bacio na stomak da glođe staru kost svoga besa.
     Vreme je prolazilo. Uskoro senke pređoše dolinu kako se sunce kretalo u susret večeri. Sumrak otpoče da curi na tlo između litica. Kovenant se preokrenu na leđa. Najpre je sa nekakvim mrgodnim zadovoljstvom posmatrao kako se tama uspinje uz istočni zid. Osećao je da je spreman za noć izdvojenosti i gubitka.
     Ali sećanja na Džoanu vratiše mu se dvostrukom snagom. Njihov ujed diže ga u sedeći položaj. Ponovo zateče sebe kako otvorenih usta pilji u surovost svoje samoobmane, zlobu koja ga je otrgla od Džoan - zarad čega? Vatru mu paklenu! - zaječa on. Od tmine mu se činilo da počinje da slepi od besa. Kada ugleda Elenu kako ide prema jarku do njega, činilo mu se da korača kroz izmaglicu gubavosti.
     Skrenuo je pogled na drugu stranu od nje, pokušavao da primiri pogled na sve slabijoj svetlosti istočne litice; a dok mu je lice bilo okrenuto, ona se primače, sede na travu pokraj njegovih nogu. Mogao je živo da joj oseti prisustvo. Najpre nije govorila. Ali kada je i dalje odbijao da je pogleda u oči, ona blago reče: "Voljeni. Napravila sam ti kip."
     Sa naporom je okrenuo glavu. Video ju je kako se naginje napred sa osmehom punim nade na usnama. Obe ruke pružale su mu beli predmet koji kao da je napravljen od kosti. Nije obraćao pažnju na njega; oči su mu šibale njeno lice kao da mu je neprijatelj.
     Molećivim tonom produžila je: "Oblikovala sam je od Mirinih kostiju. Spalila sam je - da joj učinim onoliko počasti koliko mogu. Onda sam joj od kostiju načinila ovo. Za tebe, voljeni. Molim te, prihvati."
     Bacio je pogled na skulpturu. I protiv volje ova mu zaokupi zanimanje. Najpre mu se učinilo da je previše debela da bi bila napravljena od ijedne konjske kosti. Ali onda vide da su četiri kosti na neki način stopljene i oblikovane. Uzeo je rad iz njenih ruku da ga pogleda pobliže. Lice ga je zanimalo. Crte su mu bile manje otvorene nego u drugim kipovima rađenim ukoštavanjem koje je video. Bilo je mršavo, suvo i neprodorno - proročko lice, napeto od svrhovitosti. Predstavljalo je nekoga koga je poznavao, ali prošao je jedan trenutak pre nego što je prepoznao crte. Onda, oprezno, kao da se plaši da će pogrešiti, on reče: "To je Banor. Ili neki drugi krvni gardista."
     "Šališ se sa mnom", odvrati ona. "Nisam toliko loš vajar." U osmehu joj se osećala neobična glad. "Voljeni, izvajala sam tebe."
     Lagano, bes mu zamre. Na kraju krajeva, bila mu je kćerka, ne žena. Imala je pravo na svaku zamerku koja joj se prohte. Nije mogao da ostane ljut na nju. Pažljivo je spustio kip na travu, a zatim posegao prema njoj i uzeo je za ruke dok je sunce zalazilo.
     Željno mu je ušla u zagrljaj i izvesno vreme pripijala se uz njega kao da joj je naprosto drago što odlaže njihov bes za njima. Ali osetio je kako joj se napetost tela postepeno menja. Njena ljubav kao da je postajala mračna, gotovo puna hitnje. Nešto napregnuto učini joj udove tvrdim, natera joj prste da ga grabe poput kandži. Glasom koji je drhtao od strasti, ona reče: "I ovo bi Zuboša uništio."
     Digao je obraz iz njene kose, pomerio se tako da može da joj vidi lice.
     Prizor ga sledi. I pored sve slabije svetlosti, njeno lice izazva u njemu šok poput potapanja u polarno more.
     Onostranost njenog vida, dodatna dimenzija njene moći, usredsredila se, koncentrisala sve dok nije postala žiža nečeg divljeg i neobuzdanog. Užasna moć mahnitala joj je iz očiju. Iako joj pogled nije bio uperen na njega, probijao ga je poput besa. Kada ga nestade, ostavio je krvavu skramu preko njega.
     Bio je to pogled apokalipse.
     Nije mogao da smisli nikakvo drugo ime za njega nego mržnja.