11. RATNO VEĆE

     Hail Troj bio je siguran u jednu stvar; i pored svega što je Kovenant govorio, Domaja nije bila san. Video je to sa oštrinom od koje ga je srce bolelo.
     U 'stvarnom' svetu nije bio prosto slep, bio je bez očiju od rođenja. Nedostajali su mu čak i organi vida koji bi mu pružili zamisao toga šta je vid. Sve do tajanstvenog događaja koji ga je otrgao između dve suprotstavljene smrti i bacio ga na suncem obasjanu travu Trotgarda, svetlo i tamno bili su mu podjednako nerazumljivi. Nije znao da živi u nenarušivoj ponoći. Alatke kojima se snalazio u fizičkoj okolini bile su mu sluh, dodir i jezik. Osećaj za okolinu, osetljivost na oreol objekata i odzvanjanje prostora prevođen je u reči dok mu nije postao jedina mera konkretnog sveta. Bio je dobar strateg upravo zbog toga što su njegovi opažaji prostora i međudejstvujućih sila bili čisti, nenarušeni ma kakvim poznavanjem dana, noći, boja, blistanja ili privida.
     Prema tome, nije mogao da zamišlja Domaju. Njegov raniji um nije sadržavao neprerađene materijale od kakvih su bili sazdani takvi snovi. Kada se obreo u Domaji - kada ga je poglavarka Elena podučila da nalet osećaja koji ga je zbunjivao predstavlja vid - to iskustvo bilo je u potpunosti novo. Nije mu nanovo uspostavilo nešto što je izgubio. Otvorilo se pred njime poput proroštva.
     Znao je da je Domaja stvarna.
     I znao je da joj budućnost visi o niti njegove strategije u tom ratu. Ukoliko počini grešku, onda je više blistavila i boje nego što je ikada mogao pojmiti bilo osuđeno.
     I zato, kada mu je Ruel, krvni gardista koji mu je dodeljen da pazi na njega, došao do odaja i obavestio ga da je ranjanska grivenarka stigla sa Ravnica Ra i donela vest o vojski poglavara Kletnika, Troj oseti trenutak panike. Počelo je - proba sveg uvežbavanja, planiranja, nada. Kada bi verovao u Mhoramove priče o Tvorcu, klekao bi i pomolio se...
     Ali nikada nije naučio da se oslanja na bilo koga drugog izuzev na sebe. Ratovnija i strategija bili su njegovi; on je bio starešina. Zastao je tek toliko da opaše tradicionalni abonosni mač vrhovnika i da stavi traku oko glave. Onda pođe za Ruelom prema Zabranu.
     Dok se kretao, bio je zahvalan za sjaj baklji po hodnicima. Čak i uz njihovu pomoć, vidik mu je bio mutan. Po danu, video je jasno, sa više detalja i na veću daljinu čak i od dalekovidih džinova. Sunce mu je približavalo udaljene stvari; povremeno je osećao da poseduje veći deo Domaje od ikoga drugoga. Ali noć mu je vraćala slepilo poput upornog podsećanja na to odakle je došao. Kada sunce zađe, bio je izgubljen bez baklji i vatri. Zvezdana svetlost nije mu ni dirala ličnu tminu, čak mu je i pun mesec bacao samo sivu mrlju preko uma.
     Ponekad ga je usred noći nesposobnost viđenja plašila kao da je reč o uskraćivanju sunčeve svetlosti i vida.
     Iz navike je podesio tamne naočare. Nosio ih je toliko dugo, iz pažnje prema ljudima sa očima koji su morali da ga gledaju, da ih je osećao kao deo svog lica. Ali nikada ih nije video; nisu mu uticale na vid. Ništa u krugu od šest inča oko njegovih duplji bez jabučica nije mu blokiralo mentalni vid.
     Da bi uspostavio kontrolu nad napetošću, gazio je prema Zabranu bez žurbe. U jednoj tački, grupa stožernika, zapovednika eovoda, salutira mu i zatim otrča napred dok su im mačevi zveckali; nedugo potom poglavar Verement bodro stiže niz široko stepenište i pohita kraj njega. Ali on nije menjao korak dok nije stigao do visokih vrata odaje za većanje. Tamo je zatekao Kvana kako ga čeka.
     Pogled na starog, nepokolebljivog balčakliju ga lecnu. U toj mutnoj svetlosti Kvan je zbog retke, sede kose delovao lomno. Ali odsečno je pozdravio Troja i raportirao da je svih pedeset stožernika u Zabranu.
     Pedeset. Troj je sebi deklamovao brojeve kao da ponavlja obred komandovanja: pedeset eovojni, hiljadu eovoda; ukupno dvadeset jedna hiljada ratnika; prvi stožernik Amorin, balčaklija Kvan i on. Klimnuo je kao da uverava Kvana da će to biti dovoljno. Onda je odmarširao do Zabrana da zauzme mesto za poglavarskim stolom.
     Oko njega, odaja je bila gotovo popunjena i većina vođa nalazila se na mestima. Prostor je bio tako dobro osvetljen da je sada mogao dobro da vidi. Vrhovna poglavarka sedela je sa tihom napetošću za čelom stola; a između nje i njega bili su Kalindril, Trevor, Loerija i Amatin, svako od njih držao se lične ćutnje. Ali Troj ih je poznavao i mogao je da pretpostavi deo njihovih misli. Poglavarka Loerija nadala se da i pored zahteva njenog poglavarstva ona i Trevor neće biti odabrani da napuste Veselkamen i svoje kćerke. A njen suprug kao da se sećao da je pao od napora borbe protiv zla u putnimu dukkhi - sećao se se i pitao hoće li imati snage za taj rat.
     O Eleni Troj nije ništa nagađao. Njena lepota zbunjivala ga je; nije želeo da misli da bi joj se nešto moglo desiti u tom ratu. Namerno je klonio pogled od nje.
     Sa njene leve strane, posle Mhoramove prazne stolice, bili su poglavar Verement i još dve nezauzete stolice - mesta za poglavare Šetru i Hirima. Na trenutak, Troj zastade da se upita kako ide Korikova misija. Četiri dana posle njihovog odlaska jedan izviđač doneo je vest u Veselkamen da su zašli u šumu Grimerdor. Ali posle toga, razume se, Troj je znao da ne može da očekuje novih vesti sve dok ne prođu dugi dani posle kraja pohoda, izišlo sve na dobro ili zlo. U tajnosti srca, sanjao je da će negde tokom rata imati zadovoljstvo da vidi džinove kako mu marširaju u pomoć, a vode ih Hirim i Šetra. Svi su mu nedostajali, Šetra koliko i Korik, Hirim koliko i džinovi. Plašio se da će mu biti neophodni.
     Iznad i iza vrhovne poglavarke, srdočnici Torm i Borilar sedeli su na svojim mestima sa balčaklijom Kvanom i međnikom Morinom. A iza poglavara, razmešteni oko prvih redova sedišta na galeriji, bili su drugi krvni gardisti: Moril, Ban, Hovor, Koral i Ruel sa Trojeve strane; Terel, Tomin i Banor naspram njega.
     Većinu preostalih ljudi u Zabranu činili su stožernici. Kao grupa, bili su nemirni, napeti. Većina ih nije imala ratnog iskustva i oštro su uvežbavani pod njegovim zahtevnim pogledom. On zateče sebe kako se nada da će im ono što vide i čuju na veću galvanizovati hrabrost, pretvoriti im napregnutopst u neprobojnost. Imali su takve kušnje pred sobom...
     Od nekolicine znanstvozornika u poseti Veselkamenu svi su bili prisutni, kao i najveštiji rhadamaerli i lilianrili Konaka. Ali Troj primeti da oblučar Trel nije među njima. Osetio je neodređeno olakšanje - više zarad Trela nego Kovenanta.
     Ubrzo potom, Mhoram uđe u Zabran, vodeći Nevernika sa sobom. Kovenant je bio umoran - glad i iscrpljenosti bili su mu jasno vidljivi u ispijenom bledilu lica - ali Troj vide da nije pretrpeo nikakve stvarne povrede. A njegovo oslanjanje o Mhorama izražavalo je koliko u tom trenutku predstavlja malu pretnju prema poglavarima. Troj se namršti iza sunčanih naočara i pokuša da spreči ponovni nalet gađenja prema Kovenantu. Kada Mhoram posadi Kovenanta u sedište i zatim obiđe do sopstvenog mesta sa Elenine leve strane, Troj obrati pažnju na vrhovnu poglavarku.
     Sada je bila spremna da počne; i kao i uvek, svaki njen pokret, svaki njen stav, očaravali su ga. Lagano se obazrela po stolu i pogledala svakog poglavara u oči. Onda jasnim, čvrstim glasom reče: "Prijatelji moji, poglavari, znanstvozornici i službenici Domaje, naš čas je kucnuo. Doneo nam dobro ili zlo, radost ili bol, usud je nad nama. Sada nam je u rukama sudbina Domaje, da je zadržimo ili izgubimo, kako nam snaga već dopušta. Vreme priprema se okončalo. Više ne gradimo niti planiramo za budućnost. Sada idemo u rat. Ukoliko nam moć nije dovoljno silna da sačuva Domaju, onda ćemo pasti i kakav god svet da dođe, biće delo Opakog, a ne nas.
     Počujte me, porijatelji moji. Ne govorim da vam srca zamračim, već da vas opomenem na lažne nade i željne sne, koji bi mogli razuzlati vezove naše odlučnosti. Mi smo prilika Domaje. Upinjali smo se da dostignemo vrednost. Sada nam se vrednost podvrgava kušnji. Počujte i ne počinite grešku. Ovo je proba konačne odluke." Na trenutak, zastala je da pogleda sva pažljiva lica u Zabranu. Kada im je ugledala odlučnost u očima, ona se odobravajuće nasmeši i tiho reče: "Ne bojim se."
     Troj klimnu za sebe. Ukoliko su mu se ratnici osećali kao on, onda i nije imala ničeg da se plaši.
     "A sada", reče vrhovna poglavarka Elena, "čujmo nosioca ovih vesti. Pustite grivenarku."
     Na njenu zapovest, dvojica krvnih gardista otvoriše vrata i napraviše mesta za Ranjanku.
     Žena je nosila tamnosmeđu tuniku pod kojom su joj ruke i noge bile slobodne, a dugačka, crna kosa bila joj je privezana vrpcom u visini vrata. Ta vrpca i mala pletenica žutog cveća oko vrata, sada tužno sparušena posle dugih dana nošenja, označavali su je kao grivenarku - pripadnika najvišeg čina svog naroda. Pratila ju je počasna straža od četiri krvna gardista, ali je ona išla pred njima niz stepenice i ponosito nosila iscrpljenost svog dugog putovanja. Pa ipak, i pored njenog hrabrog duha, Troj vide da jedva stoji. Vitki sklad njenih pokreta bio je turoban, napregnut. Nije bila mlada. Oči, već dugo srodne sa otvorenim nebom i rastojanjima, počivale su joj u finim borama starosti, a iscrpljenost nekoliko stotina milja visila joj je poput olova u srži kostiju, davala bledi ton preplanuloj boji njenih udova.
     U naglom naletu bojazni, Troj se ponada da nije stigla prekasno.
     Kada je sišla do najnižeg nivoa Zabrana i zastala pored jame sa oblučkom, vrhovna poglavarka Elena diže se da je pozdravi. "Živela, grivenarko, najviša među Ranjanima, nesebičnim pomoćnicima Ranihina! Budi dobro došla u Poglavarevom Konaku - budi dobro došla i budi što jesi. Neka si dobro došla zdrava ili povređena, u blagostanju ili nemanju - traži ili pruži. Na svako ime koje zahtevaš udovoljićemo dok je u nama života i moći. Ja sam vrhovna poglavarka Elena. Govorim u prisustvu samog Veselkamena."
     Troj prepozna obredni pozdrav prijateljima, ali grivenarka je mračno gledala u Elenu, kao da ne želi da odvrati. Onda se okrenula na desno i rekla tihim, gorkim glasom nimalo nalik uobičajenom rzavom prizvuku Ranjana: "Poznajem te, poglavare Mhorame." Ne čekajući odgovor, produžila je: "I znam tebe, Kovenante Prstenošo." Dok ga je gledala, svojstvo gorčine primetno joj se izmeni. Sada to nisu bili zamor, poraženost i staro ranjansko zameranje poglavarima zbog toga što uzimaju za pravo da jašu Ranihine, već nešto drugo. "Zahtevao si da ti Ranihini dođu noću, kada ih nijedan smrtnik nikako ne sme zazivati. Pa ipak su odgovorili - stotina ponositih griva, više nego što je ijedno oko ranjansko videlo na jednom mestu. Propeli su ti se, u počast Prstenoši. A ti ih nisi jahao." Glas joj je odavao čisto poštovanje prema tom činu, strahopoštovanje prema počasti koju su Ranihini ukazali tom čoveku. "Kovenante Prstenošio, da li me poznaješ?"
     Kovenant je napeto piljio, bolnog pogleda, kao da mu se čelo cepa. Prošlo je nekoliko trenutaka pre nego što je hrapavo rekao: "Veselica. Ti si... bila si sunačarka Veselica. Čekala si na... bila si u Ljudomu."
     Grivenarka mu uzvrati pogled. "Da. Ali ti se nisi izmenio. Četrdeset jedno leto projahalo je pokrej mene otkako si posetio ravnice Ra i Ljudom i nisi hteo da jedeš hranu koju sam ti donela. Ali ti se ne menjaš. Bila sam tada dete, sunačarka, jedva da sam dostigla grivenanje - a sada sam umorna starica, daleko od doma, a ti si mlad. Ah, Kovenante Prstenošo, grubo si postupao sa mnom."
     Okrenuo joj se sa bolnim izrazom na licu; sećanja koja je prizvala pekla su ga. Trenutak potom digla je ruke dok joj se dlanovi ne okrenuše prema napolje u visini glave i naklonila mu se u tradicionalnom pozdravnom gestu Ranjana. "Kovenante Prstenošo, poznajem te. Ali ti ne poznaješ mene. Nisam sunačarka Veselica koja je prošla uzlanje i potom proučavala Ranihine, u dane kada je Ljudom bio pun priča o tvom Pohodu - kada se grivenarka Lita vratila iz mračnog podzemlja, pošto je videla ognjene lavove Planine Groma. I nisam uzlarka Veselica, koja postade grivenarka i potom doču vest da poglavari traže ranjanske izviđače za pretragu Ubojnih Zaravni između Domajinog Sunovrata i Lomnik Bregova. Taj zahtev je uslišen, iako su isti poglavari znali da su Ravnice Ra i služenje Ranihinima za Ranjane čitav život - da, uslišen, a grivenarka Veselica sa svojim uzlarima pošla je da ga ispuni. Poduhvatila se izviđanja zbog toga što je mrzela Zubošu Rastrgača i zbog toga što se divila grivenarki Liti, koja se usudila da napusti sunčevo svetlo zarad poglavara, kao i zbog toga što je poštovala Kovenanta Prstenošu, nosioca belog zlata, koji nije jahao kada se Ranihini propeše njemu u čast. Sada te grivenarke Veselice više nema."
     Kada je to rekla, prsti joj se poviše u kandže, a iscrpljene noge spustiše u nešto što je podsećalo na borbeni položaj. "Ja sam grivenarka Jadinka - ostarela nosilja puti one koja se zvala Veselica. Videla sam Zubošu kako maršira, a svi uzlari moje grupe su mrtvi." Onda se poguri, a ponosita glava joj klonu. "A ja sam došla ovde - ja, iako nikada nije trebalo da napuštam rodne Ravnice. Došla sam ovde, poglavarima koji su rekli da su prijatelji Ranihina, ni u koje drugo ime do bola."
     Dok je govorila, poglavari su ćutali i čitav Zabran gledao ju je sa napetošću punom bojazni, rastrzan između poštovanja prema njenoj iznurenosti i želje da čuje šta ima da kaže. Ali Troj joj začu u glasu opasne drhtaje. Ton joj je nosio prizvuk optužbe koju još nije jasno uobličila. Bio je upoznat sa mračnim, potisnutim gnevom koji je ispunjavao sve Ranjane kada bi ma koji čovek imao smelosti, gotovo bogohulne drskosti, da pojaše Ranihina. Ali nije ga shvatao. I bio je nestrpljiv da čuje grivenarkine novosti.
     Činilo se da Jadinka oseća rastuću napetost oko sebe. Umorno je kročila od Kovenanta i prvi put se obratila publici. "Da, rečeno je da su nam poglavari prijatelji. Rečeno je. Ali ja to ne znam. Dolazite na Ravnice Ra i dajete nam zadatke, ne razmišljajući o bolu koji osećamo na brdima koja nam nisu dom. Dolazite na Ravnice i nudite se velikodušnosti Ranihina kao da ste počast koju Grive treba da prihvate. A kada vas prihvate, kao što je prihvaćena krvna garda, pozivate Ranihine od nas, prema opasnosti, tamo gde ih niko ne može zaštititi, gde se krv proliva i meso razdire, bez amanibhavama da zaustavi bol i predupredi smrt. Ah, Ranihini!
     Ne skrivajte nepoverenje u mene. Sve vas znam."
     Blagim, pažljivim glasom, koji nije sadržavao ni pobunu ni izvinjenje, vrhovna poglavarka reče: "Pa ipak si došla."
     "Da", povuče se grivenarka Jadinka u umornu gorčinu. "Došla sam. Pobegla sam, preživela i došla. Znam da smo ujedinjeni protiv Zuboše, iako ste nas izdali."
     Poglavar Verement gnevno se ukoči, ali Elena ga jednim pogledom zaustavi i reče Jadinki, i dalje blago i pažljivo: "Izdali - na koji način?"
     "Ah, Ranjani ne zaboravljaju. Po pripovestima očuvanim u Ljudomu iz doba moćnog Kelenbhrabanala poznajemo Zubošu i ratove drevnih poglavara. Kada je Zuboša gradio vojske u Donjoj zemlji, drevni poglavari uvek su dolazili na stari megdan severno od Ravnica Ra i reke Lunjinstana i borili se na Domajinom Sunovratu na bi li preprečili Zuboši put na Gornju Zemlju. Na taj način su čuvani Ranihini, jer neprijatelj nije mogao da okrene zube prema Ravnicama Ra sve dok se bori protiv poglavara. A u znak priznanja, Ranjani su napuštali svoje bregove da se bore sa poglavarima.
     Ali vi...! Zuboša maršira, a vaša vojska je ovde. Ravnice Ra ostavljene su bez zaštite i odbrane."
     "Bila je to moja zamisao." Zbog njenog nestrpljenja Troj zazvuča oštrije nego što je nameravao.
     "Iz kog razloga?" Opasni izazov titrao je u njenom tihom glasu.
     "Mislim da su razlozi bili dovoljno valjani", odvrati on. Gonjen unutrašnjom potrebom da se uveri da nije pogrešio, hitro je govorio. "Razmisli. U pravu si - svaki put u prošlosti kada Kletnik digne vojsku, poglavari su odlazili da se bore protiv njega na Domajinom Sunovratu. I svaki put su izgubili. Potiskivani su. Postoji premnogo prilaza sa Donje Zemlje. A poglavari su bili predaleko od zaliha i podrške. Naravno, valjano su se borili - a to skida deo pritiska sa Ravnica Ra, jer je Kletnik zauzet na drugoj strani. Ali poglavari gube. Dok eovojna biva iseckana u parčiće, a ratovnija mora trkom da se povlači da bi održala goli život dovoljno dugo da se može pregrupisati i ponovo povesti istu bitku od početka, ali dalje prema zapadu - bliže Veselkamenu.
     A to nije sve. Ovog puta može se desiti da Kletnik diže vojsku više prema severu - na Sarangravskoj Ravnici, severno od Putnikovog Tesnaca. To nije činio nikada ranije. Ali ranije su džinovi uvek čistili severni Sarangrav. Ovaj put...", on se lecnu na pomisao o džinovima, "...ovaj put je drugačije. Ukoliko nam vojska bude marširala dole do vas dok Kletnik ide severno od Planine Groma prema Veselkamenu, nećemo moći da ga sprečimo da napadne Konak. Veselkamen bi mogao pasti. Zato sam doneo odluku. Čekamo ovde.
     Nemoj me pogrešno shvatiti - ne napuštamo vas. Zapravo, ne mislim da ste u velikoj opasnosti. Gledaj, pretpostavimo da Kletnik ima vojsku od pedeset hiljada - ili čak stotinu hiljada. Koliko će mu biti potrebno da osvoji Ravnice Ra?"
     "Neće to učiniti", siknu Jadinka između zuba.
     Vrhovnik klimnu. "A čak i da učini, bile bi mu potrebne godine. Previše ste dobri lovci - ne može vas pobediti na vašem terenu. Vi i Ranihini trčaćete mu u krug oko trupa i svaki put kada okrenu leđa preklaćete par tuceta. Čak i ako vas brojčano nadmašuje u odnosu pedeset naprema jedan, naprosto ćete poslati Ranihine u planine i seckati ga Bog zna koliko. Biće mu potrebne godine da to izvede. Čak i pod pretpostavkom da mu mi ne napadnemo pozadinu. Ne, sve dok ne pobedi poglavare, ne sme dozvoliti sebi da vas dirne. Zbog toga sve vreme mislim da će poći prema severu."
     Zastao je i suočio svoje razloge sa Jadinkom. Deklamovanje pravaca sopstvenog razmišljanja smirilo ga je; znao je da mu je logika ispravna. I grivenarka beše prisiljena da to prizna. Pošto je jedno vreme razmišljala o objašnjenju, ona uzdahnu: "Ah, vrlo dobro. Vidim tvoje razloge. Ali ne dopadaju mi se takve ideje. Previše se olako igraš opasnošću za Ranihine."
     Umorno se okrenula Eleni, "Počuj me, vrhovna poglavarko", reče ona sivim, praznim glasom. "Reći ću svoju poruku, jer umorna sam i moram otpočinuti, pa neka se zgodi šta god mu drago.
     Doputovah ovamo sa Lomnik Bregova koji okružuju i štite Kletnikov Tabor. Napustila sam to mesto užasa kada videh silnu vojsku kako se spušta od Bregova. Marširala je pravo dokle god oko doseže prema Domajinom Sunovratu i Oborini reke Zemljospusta. Bila je to vojska nesmiljena i bezbrojna - nisam joj mogla ni pretpostaviti veličinu i nisam čekala da prebrojavam. Sa četiri uzlara u pratnji pobegla sam da prenesem vest poglavarima."
     Južni put, uzdahnu Troj za sebe. Mozak mu smesta primi obaveštenje; čvrste slike Ubojnih Zaravni i Domajinog Sunovrata ispuniše mu um. On poče da proračunava napredak poglavara Kletnika.
     "Ali neki neprijatelji znali su moj cilj. Gonili su nas. Crni vetar okomio se na nas i iz njega izletahu strašna, ogavna stvorenja nalik pticama grabljivicama. Moji uzlari izgubljeni su da bih ja mogla pobeći - pa me odagnaše daleko sa puta, ka severu na granicu Sarangrava.
     Znala sam da je opasnost silna. Ali znala sam i da vojska prijatelja ili poglavara ne čeka na Gornjoj Zemlji da pomogne Ranihine. Senka mi pređe preko srca. Gotovo da sam odustala od cilja i prepustila poglavare njihovom usudu. Ali borila sam se protiv Sarangrava, da životi mojih uzlara ne budu uludo izgubljeni.
     Preko drevnog bojnog polja, kroz bogatu slavu Andelejna, zatim preko mračnih ravnica južno od velike šume nalik Morinmosu, ali mračnije i usnulije - tako sam se probijala ne bi li vaša zamisao dobila priliku. To beše moja poruka. Postavljajte pitanja kakva želite, a zatim me oslobodite, jer moram otpočinuti."
     Sa tihim dostojanstvom, vrhovna poglavarka se podiže držeći Žezlo zakona pred sobom. "Grivenarko Jadinko, bezmerno si zadužila Domaju. Tešku si cenu platila da bi nam prenela vest i mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći da ukažemo počast toj žrtvi. Molim te, počuj me. Nikada ne bismo mogli okrenuti leđa Ranihinima i Ranjanima. Da tako učinimo, morali bismo prestati da budemo što jesmo. Samo nas jedno uverenje drži podalje od vas. U dubini duše verujemo da je ovo konačni rat protiv Zuboše. Ukoliko padnemo, niko neće preostati da se ponovo bori. A nemamo snagu drevnih poglavara. Molim te, ne zameraj nam preoštro. Bićemo prisiljeni da platimo mnogo puta da bismo se mogli uporediti sa tobom." Držeći Žezlo u visini očiju, pognula se u ranjanski naklon.
     Bledi osmeh zatitra Jadinkinim usnama - zabavljalo ju je Elenino oponašanje tečnog ranjanskog pozdrava - a onda uzvrati naklon da pokaže kako to treba izvesti. "Među Ranjanima priča se i to da su poglavari uljudni. Sada i ja to znam. Postavljajte pitanja. Odgovaraću kako znam."
     Vrhovna poglavarka ponovo sede. Troj je želeo da progovori, ali mu ona nije dala dopuštenje. Grivenarki Jadinki reče: "Jedno pitanje prvo mi je na srcu. Šta je sa Andelejnom? Naši izviđači nisu javili ni za kakvo zlo u tim krajevima, ali oni nemaju tvoje oči. Jesu li Bregovi slobodni od kobi?"
     Nalet ozlojeđenosti napreže mišiće Trojevih ramena. Osećao je želju, hitnju, da počne da propituje grivenarku. Ali shvatao je taktičnost Eleninog pitanja. Bregovi Andelejna u predanjima Ranjana predstavljali su sliku raja; razgovor o njima olakšaće muke Jadinkinom srcu.
     U znak odgovora, njena turobna gorčina na trenutak popusti. Oči joj se ispuniše suzama koje potekoše preko slabašnog osmeha na usnama. "Bregovi su slobodni", reče ona prosto.
     Žagor pun olakšanja prostruja Zabranom, a nekoliko poglavara zadovoljno klimnu. To nije bila stvar u kojoj je grivenarka mogla pogrešiti. Vrhovna poglavarka uzdahom iskaza zahvalnost. Kada je dopustila vrhovniku da počne sa pitanjima, učinila je to sa pogledom kojim ga je molila da bude blag.
     "U redu", reče Troj i diže se na noge. Srce mu je napregnuto kucalo od bojazni, ali nije obraćao pažnju na to. "Shvatio sam da ne znaš kolika je Kletnikova vojska. To prihvatam. Ali moram znati koliku ima prednost. Pre tačno koliko dana si videla da mu vojska napušta Lomnik Bregove?"
     Grivenarki nije bilo potrebno da se prebrojava. Hitro je odvratila: "Dvadeset dana."
     Na trenutak, vrhovnik ju je bez očiju posmatrao iza sunčanih naočara, zanemeo od zapanjenosti. Onda prošapta: "Dvadeset dana?" U mozgu mu se vrtelo. "Dvadeset?" Silovitošću koja mu je kidala srce, njegova predstava Kletnikove vojske sunu napred trideset pet milja - pet dana. Računao je da će dobiti vest o pokretima poglavara Kletnika za petnaest dana. Proučavao je Ranjane; znao je do u milju koliko je jedan grivenar u stanju da putuje dnevno. "Oh, Bože moj." Jadinka je morala da stigne do Veselkamena za petnaest dana.
     Nedostajalo mu je pet dana. Pet dana manje za marširanje dugo preko tri stotine kilometara...! A vojska poglavara Kletnika biće u Središnjim Zaravnima za deset dana.
     I ne znajući kako se našao u takvom položaju, on zateče sebe sa licem u rukama, kao da ne može da podnese pogled na ruševine svoje divne strategije. Ošamućeno, kao da je reč o stvari bez ikakvih posledica, shvati da je bio u pravu u jednom: prizivanje Kovenanta tačno se poklopilo sa polaskom Kletnikove vojske. Taj plan izazvao je napad Opakog. Ili sve je delovalo u suprotnom smeru? Da li je poglavar Kletnik nekako predvideo prizivanje?
     "Kako...?" Na trenutak nije umeo da otkrije šta to želi da pita, pa je glupo ponovio: "Kako...?"
     "Pitaj", zatraži Jadinka meko.
     On začu upozorenje u njenom glasu, opasnost da joj povredi ponos posle iscrpljujuće kušnje. To ga natera da digne glavu, da je pogleda. Piljila je u njega, a ruke su joj se trzale kao da žudi da istrgne borbenu vrpcu iz kose. Ali morao je da postavi pitanje, morao je da bude siguran... "Šta ti se desilo? Zbog čega ti je bilo potrebno toliko dugo?"
     "Skrenuta sam sa puta", reče ona kroz zube, "prema severu, na ivicu Sarangrava."
     "Blagi Bože", uzdahnu Troj slabašno. Osećao je kako ga Jadinka gleda, osećao je na sebi sve oči Zabrana. Ali nije mogao da misli; mozak mu je bio nepokretan. Poglavar Kletnik bio je na samo tri dana marša od Morinmosa.
     Grivenarka prezrivo frknu i okrenu se vrhovnoj poglavarki. "Da li je to čovek koji će voditi vaše ratnike?" upita ona gorko.
     "Molim te, oprosti mu", odvrati Elena. "Mlad je u Domaji i u nekim stvarima ne vidi jasno. Ali odabrao ga je Ranihin. Kada dođe čas, iskazaće pravu vrednost."
     Jadinka sleže ramenima. "Imate li još pitanja?" reče ona umorno. "Okončala bih ovo."
     "Mnogo si nam saopštila. Više nemamo sumnji u pogledu pokreta poglavara Kletnika i možemo da mu odredimo brzinu. Prestaje samo jedno pitanje. Tiče se sastava Zubošine vojske. Kakva je bića čine?"
     Jadinkin glas se ukoči od gorčine i ona oštro reče: "Govorila sam o vetru i zlu u vazduhu koje mu je oborilo uzlare. U vojski videh pragrdane, jamnike, silne trupe kreša, velike krilate zveri nalik lavovima koje i trče i lete, kao i mnogo drugih opakih stvorenja. Imaju obličja pasa, konja i ljudi, ali nisu ono na šta liče. Sjali su silnom izopačenošću. Mom srcu deluju kao ljudi i zveri Domaje koje je izopačio Zuboša."
     "To je delo Kamena Zlozemlja", promrmlja vrhovna poglavarka.
     Ali grivenarka Jadinka nije završila. "Još sam jednu stvar videla. Nisam mogla pogrešiti, jer marširao je na čelu i zapovedao pokretima horde. Upravljao je stvorenjima uz pomoć opake zelene svetlosti i nazivao sebe Ljudoseča. Bio je to džin."
     Na trenutak tišina poput groma ošinu Zabran. Izjava privuče Trojevu pažnju, upali mu oganj užasa u grudima. Džinovi! Zar ih je poglavar Kletnik pokorio? Već?
     Onda se međnik Morin diže na noge i glasom ravnim od uverenja reče: "Nemoguće. Kamenbrat je drugi naziv za odanost i veru. Jesi li besomučna?"
     U trenutku, odaja zažamori protestima protiv same pomisli da bi se džin mogao pridružiti Opakom. Misao je bila previše neverovatna da bi se dopustila; bacala je osnovna verovanja u histeriju. Stožernici se oštro pobuniše, a nekolicina u opštem metežu poče da viče da Jadinka laže. Dvojica znanstvozornika preuzeše Morinovo pitanje i pretvoriše ga u optužbu: Jadinka je bila pod vlašću Besomuka. Zbunjenost obuze čak i poglavare. Trevor i Loerija prebledeli su od straha; Verement je kevtao na Mhorama; Elena i Kalindril delovali su ošamućeno; Amatin briznu u suze.
     U čistoj akustici Zabrana galama je brzo postajala sve veća, pojačavala je samu sebe, prisiljavala svaki glas da bude još oštriji i divljiji. Halabuka je nosila prizvuk panike. Ukoliko se džinovi mogu prisiliti da služe Opačiji, onda ništa nije sigurno, bezbedno; izdaja vreba svuda. Čak je i na pljosnatim licima krvne garde bio izraz neverice.
     Pa ipak, suočena sa svim protestima i uvredama, grivenarka Jadinka čvrsto je stajala, isprsila se bleskom ponosa i gneva u očima.
     Sledećeg trenutka Kovenant stiže do nje. Vitlajući pesnicama prema okupljenima, on zaurla: "Vatru mu paklenu! Zar ne vidite da govori istinu?"
     Glas mu nije imao nikakvog dejstva. Ali nešto iz njegovog povika prodre u balčakliju Kvana. Stari veteran dobro je znao Ranjane; upoznao je Jadinku u vreme njene mladosti. On skoči na noge i povika: "Mir!"
     Uhvaćeni uvežbanim vojničkim reagovanjem, stožernici skočiše u stav mirno.
     Onda je izgleda Elena shvatila šta se dešava oko nje. Ona uspostavi kontrolu ognjenim udarom Žezla i uzavrelim povikom:
     "Stidim se!"
     Kao oparena, uzavrela od straha i gađenja, tišina usplamte u znak odgovora na njen povik. Ali ona je dočeka strasno, dostojanstveno, kao da je u opasnosti nešto dragoceno. "Melenkurion abatha! Zar smo do ovoga došli? Zar nas strah tako ponižava? Pogledajte! Pogledajte je. Ako niste čuli istinu u njenom glasu, onda je sada pogledajte. Prisetite se zaveta mira i pogledajte je. Sedmice mu! Kakvo zlo vidite? Ne - neću da čujem nikakvo protivurečenje da se zlo može prerušiti. U Zabranu smo Veselkamena. Ovo je veće poglavara. Nijedan Besomuk ne bi ovde mogao da izusti laž i izdajstvo. Da ima zla u grivenarki, razabrali biste ga."
     Kada vide da je uspostavila kontrolu nad skupom, ona produži tiše. "Prijatelji moji, mi smo iznad toga. Ne znam značenje grivenarkinih novosti. Možda je Opaki zarobio i slomio džina moćima Kamena Zlozemlja. Možda je u stanju da stvori opake jamnike u kojem god liku poželi, pa je Jadinki pokazao lažnog džina, znajući kako će nam nauditi pripovest o kamenbratu izdajici. Moramo dobiti odgovore na ta pitanja. Ali ovde stoji grivenarka Jadinka od Ranjana, iscrpljena izvršenjem pomoći koju niti možemo dostići, niti uzvratiti. Očistite srca od svih primisli protiv nje. Ne smemo joj naneti takvu nepravdu."
     "Istina." Troj se teško diže na noge. Mozak mu je ponovo radio. Stideo se svoje slabosti - a kao produžetak toga, stideo se i slabosti stožernika. Sa zakašnjenjem se prisetio da poglavari Kalindril i Amatin nisu bili u stanju da se probiju u Sarangravsku Ravnicu - a Jadinka ju je ipak preživela da bi mogla da dođe i upozori Veselkamen. I nije mu se dopadalo da pomišlja kako se Kovenant poneo bolje od njega. "U pravu si." Pogledao je Ranjanku u oči. "Grivenarko, moji stožernici i ja dugujemo ti izvinjenje. Ti zaslužuješ bolje - naročito od nas." Ubacio je otrov u reči za uši stožernika. "Rat polaže breme na pleća ljudi, ne mareći mnogo da li su spremni za to ili ne."
     Nije čekao na odgovor. Okrenu se Kvanu i reče: "Balčaklijo - zahvaljujem ti se zato šti si sačuvao prisustvo duha. Hajde da se potrudimo da se ovako nešto nikada ne ponovi." Onda je seo i povukao se iza sunčanih naočara da pokuša da smisli neki način da spase svoje borbene planove.
     Kvan naredi: "Voljno!" Stožernici ponovo sedoše sa postiđenim izrazima - pa ipak, na neki način odlučniji nego pre. To kao da je označilo kraj nečega ružnog. Grivenarka Jadinka i prapoglavar Kovenant poguriše se, umorno se osloniše jedno o drugo kao da traže međusobnu podršku. Vrhovna poglavarka zausti, ali je Jadinka prekide tihim glasom. "Ne želim više izvinjenja. Otpusti me. Moram otpočinuti."
     Elena tužno klimnu. "Grivenarko Jadinka, idi u miru. Sva gostoljubivost Veselkamena tvoja je koliko god poželiš da ostaneš. Ne uzimamo olako uslugu koju si nam učinila. Ali, molim te, počuj me. Nikada nismo nipodaštavali Ranjane. A vrednost Ranihina za Domaju van svake je mere. Mi ne zaboravljamo. Živela, grivenarko! Neka cvet amanibhavama nikada ne nestane. Živeli, Ranjani! Neka vam Ravnice Ra budu uvek hitre pod stopama. Živeli, Ranihini! Repu nebeski, grivo sveta." Još jednom se naklonila Jadinki na ranjanski način.
     Grivenarka Jadinka uzvrati gest i doda tradicionalni oproštajni pozdrav; dodirnula je čelom bridove šaka, naklonila se i raširila ruke kao da ogoljuje srce. Svi poglavari zajedno uzvratiše naklon. Onda se okrenula i pošla prema visokim vratima. Kovenant pođe sa njom, nespretno je koračao pored nje, kao da istovremeno želi da je uzme za ruku i boji se toga.
     Na vrhu stepeništa zastadoše i okrenuše se jedno drugom. Kovenant ju je gledao sa osećanjima od kojim kao da su mu nabrekle kosti između očiju. Naprezao se da progovori. "Šta mogu - ima li ičega što mogu da učinim - da bih od tebe ponovo napravio Veselicu?"
     "Mlad si, a ja sam stara. Ovo putovanje uzelo mi je mnogo toga. Malo mi je leta preostalo. Ne postoji ništa."
     "Moje vreme ima drugačiju brzinu. Nemoj mi zavideti na životu."
     "Ti si Kovenant Prstenoša. Imaš moć. Kako da ti ne zavidim?"
     Pognuo se pred njenim pogledom; posle kratke pauze ona dodade: "Ranihini i dalje čekaju tvoju naredbu. Ništa nije okončano. Služili su ti na Planini Groma i ponovo će ti služiti - sve dok ih ne oslobodiš." Kada je otišla kroz vrata, ostao je zagledan u ruke kao da ga njihova praznina boli.
     Ali trenutak potom sabrao se i sišao stepeništem da ponovo sedne na svoje mesto.
     Izvesno vreme u Zabranu je bila tišina. Okupljeni ljudi gledali su poglavare, a poglavari su mirno sedeli i okretali umove jedni prema drugima ne bi li pomešali svoju odlučnost i snagu. To je delovalo smirujuće na skup. Bilo je to deo poglavarskog tajanstva i svi ljudi Domaje, Kamendolci i Drvograđani, verovali su poglavarima. Sve dok je Veće sposobno za mešanje i vođstvo, Veselkamen neće biti bez nade. Čak je i vrhovnik Troj dobio titraj ohrabrenja iz tog vezivanja koje nije mogao da podeli.
     Veza se najzad raskide uz gotovo čujni prasak iz pravca poglavara Verementa, a vrhovna poglavarka Elena diže glavu prema skupu. "Prijatelji moji, ratnici, sluge Domaje", reče ona, "vreme je odluke. Pripreme i nakanjivanja gotovi su. Rat maršira prema nama i mi ga moramo dočekati. U ovoj stvari, glavni izbor delanja počiva na vrhovniku Hailu Troju. On će zapovedati ratovnijom, a mi ćemo ga podržavati najbolje što umemo, onako kako budu zahtevale potrebe Domaje.
     Ali jedna stvar nam je naročito bitna - taj džin po imenu Ljudoseča. Na to pitanje mora se odgovoriti."
     Verement grubo reče: "Kamen ne objašnjava. Nije dovoljan. Džinovi su jaki - da, jaki i mudri. Oduprli bi se Kamenu ili ga izbegli."
     "Slažem se", reče Loerija. "Džinovi primorci poznaju opasnosti Kamena Zlozemlja. Lakše je poverovati da su napustili Domaju u potrazi za izgubljenim Domom."
     "Bez zlatanike?" usprotivi se Trevor nelagodno. "Malo verovatno. I to nije - ono što je Mhoram video."
     Poglavari se okrenuše Mhoramu i on posle jednog trenutka reče: "Ne, to nije ono što sam video. Molimo se da sam video pogrešno - ili da sam pogrešno shvatio ono što sam video. Ali bilo dobro ili zlo, čitava stvar trenutno prevazilazi naše moći. Znamo da će Korik i poglavari Hirim i Šetra učiniti sve što mogu za džinove. A sada ne možemo poslati nove snage u Primorje da provere kako se džinovi mogu naterati da vode Kletnikovu vojsku. U dubini duše verujem da ćemo doznati odgovor pre nego što to želi iko od nas."
     "Vrlo dobro", uzdahnu vrhovna poglavarka. "Čujem te. Podelimo sada među sobom breme rata." Obazrela se po Veću, odmerila svakog člana pred odgovornostima koje su ih čekale. Onda reče: "Poglavare Trevore - poglavarko Loerija - vama predajem odbranu Veselkamena. Vaš zadatak biće da se starate za ljude koji su u ratu ostali bez doma - da stvarate zalihe i ojačavate odbranu pred svakom mogućom opsadom - da vodite poslednju bitku za Domaju ukoliko mi ne uspemo. Prijatelji moji, počujte me. Teško je breme koje vam dajem. Onima koji ostanu ovde možda će na kraju biti potrebno više snage nego svima ostalima - jer, ukoliko mi padnemo, onda se vi morate boriti do poslednjeg bez predaje i očaja. Bićete u istom onakvom procepu kakav je naterao Kevina na Obesvećenje. Zaklinjem vas da izdržite. Domaja ne sme ponovo biti osuđena na takav način."
     Troj klimnu za svoj račun; izbor je bio dobar. Poglavarka Loerija boriće se svim silama, pa ipak neće preduzimati akcije koje bi joj ugrozile kćerke. A poglavar Trevor radiće preko granica sopstvenih moći uveren da ne čini toliko koliko mogu drugi. Ćutke su prihvatili zaduženje vrhovne poglavarke, a ona pređe na druge stvari.
     "Posle odbrane Veselkamena, naša glavna briga moraju biti Znanstvigor i Trotgard. Znanstvigor se mora očuvati. A Trotgard se mora držati koliko god je to moguće - kao utočište za beskućnike, ljude ili zveri - i kao znak da ni na koji način ne uzmičemo pred Opakim. Unutar Doline dve reke, Trotgard se može odbraniti, iako to neće biti lako. Poglavare Kalindril - poglavarko Amatin - taj teret stavljam na vaša pleća. Sačuvajte Trotgard da drevni naziv Kuraš Plenetora, Jadin Kamena, ne postane novo ime za naše obećanje Domaji."
     "Samo trenutak", prekide je vrhovnik Troj uz oklevanje. "To ostavlja samo tebe, Mhorama i Verementa za polazak sa mnom. Mislim da će mi biti potrebno više od toga."
     Elena razmisli na trenutak. Onda reče: "Poglavarko Amatin, hoćeš li sama prihvatiti breme Trotgarda? Trevor i Loerija pružiće ti pomoć na svaki moguć način."
     "Vodimo rat", odvrati Amatin prosto. "Besmisleno je da se bunim da nisam dovoljna. Moram naučiti da budem dovoljna. Znanstvozornici će mi pomoći."
     "Bićeš dovoljna", odvrati vrhovna poglavarka sa osmehom. "Vrlo dobro. Preostali poglavari - Kalindril, Verement, Mhoram i ja - poći će sa ratovnijom. Još dve stvari, a onda će govoriti vrhovnik. Najpre međnik Morin."
     "Vrhovna poglavarko." Morin se diže da primi zadatke od nje.
     "Morine, ti si međnik. Ti ćeš zapovedati krvnom gardom kao što zahteva tvoj zavet. Molim te, daj vrhovniku Troju sve krvne gardiste koji se mogu odvojiti od odbrane Veselkamena."
     "Da, vrhovna poglavarko. Dve stotine će se pridružiti snagama vrhovnika."
     "To je dobro. Sada imam za tebe još jedan zadatak. Moraju se poslati jahači u svaki kamendol i drvograd u Središnjim i Južnim Zaravnima, kao i u bregove iza njih. Svi ljudi koji žive na putu Opakog moraju biti upozoreni i mora im se ponuditi utočište ukoliko odaberu da napuste domove. A od svih koji obitavaju duž južnog puta ratovnije mora se zatražiti pomoć - hrana za ratnike, da bi lakše marširali, noseći manji teret. Sama aliantha neće biti dovoljna za toliko mnoštvo."
     "Biće učinjeno. Krvna garda poći će pre zalaska sunca."
     Elena klimanjem glave izrazi zadovoljstvo. "Nijedna hvala nije dovoljna za krvnu gardu. Vi dajete novo ime službi bez mane. Dok god ljudi izdržavaju u Domaji, bićete pamćeni po vernosti."
     Lako se naklonivši, međnik sede.
     Vrhovna poglavarka položi Žezlo zakona pred sebe, sede i dade znak vrhovniku Troju. On duboko udahnu, a zatim se kruto diže na noge. I dalje je pipao, oprobavao. Ali ponovo je imao zahvat nad situacijom; ponovo je jasno razmišljao. Već kada poče da govori, stadoše da mu iskrsavaju nove zamisli.
     "Nemam nameru da traćim vreme na izvinjavanja zbog zbrke u koju sam nas uvalio. Sagradio sam strategiju na zamisli da ćemo dobiti vest o Kletnikovom marširanju za petnaest dana. Sada nam nedostaje pet dana. To je sve u vezi sa time.
     Većini od vas je u opštim crtama poznato šta imam na umu. Koliko sam mogao da vidim, drevni poglavari imali su dva problema prilikom borbe protiv Kletnika - prostu iscrpljenost, zbog vođenja borbe tako daleko od Domajinog Sunovrata, i teren. Središnje Zaravni pogoduju svežijoj i većoj vojsci. Moja zamisao bila je da pustim Kletnika da sam pređe pola puta dovde i da se sukobim sa njim na zapadnom kraju doline Mithila, tamo gde reka Mithil obrazuje južnu granicu Andelejna. Onda ćemo se povlačiti jugozapadno i vući Kletnika za sobom do Usudovog Pribega. U svim predanjima to je mesto na koje su vojske bežale kada bi bile nadvladane. Ali, u stvari, to je vraški dobro mesto za suprotstavljanje vojski većoj i bržoj od tebe. Teren - taj tesnac između planina - daje ogromnu prednost strani koja dođe prva, ukoliko stigne da se ukopa pre nego što neprijatelj stigne.
     Pa, bila je to lepa zamisao. Sada smo u drugačijem ratu. Nedostaje nam pet dana. Kletnik će stići u dolinu Mithila za deset dana. Pa će se okrenuti prema severu i prisiliti nas da se borimo u Središnjim Zaravnima kada to on poželi. Ukoliko uopšte budemo morali da se povlačimo, završićemo u Trotgardu."
     Zastao je na trenutak, napola očekujući očajno ječanje. Ali većina ljudi ga je naprosto pažljivo gledala, a nekoliko poglavara imalo je poverenje u očima. Njihovo pouzdanje ga dirnu. Morao je da proguta iznenadnu knedlu u grlu pre nego što je uspeo da nastavi.
     "Postoji jedan način na koji to još možemo učiniti. Ima da bude pakleno - ali je ipak moguće."
     Onda je na trenutak ustuknuo. Pakao je bio blaga reč za ono što će ratnici morati da mu pretrpe. Kako je mogao tražiti da to učine, kada je on bio kriv za pogrešan proračun zbog koga je sve to postalo neophodno? Kako...?
     Ali Elena ga je stameno posmatrala. Od početka je podržavala njegovu želju da komanduje ratovnijom. A sada je bio vrhovnik. On, Hail Troj. Tonom punim besa prema izuzetnosti onoga što traži, on reče: "Evo. Prvo. Imamo devet dana. Bespogovorno jemčim da će Kletnik stići do zapadnog kraja doline Mithila do kraja devetog dana počev od sada. To je jedna od stvari za koje je dobro kada nemaš oči. Umem da odmerim takve stvari. U redu? Devet dana. Moramo stići tamo pre toga i blokirati dolinu.
     "Morine, dve stotine tvojih krvnih gardista moraju krenuti noćas. Kalindrile, ti ideš sa njima. Na Ranihinima možete da stignete za sedam dana. Morate tamo zaustaviti Kletnika.
     Borilare, koliko imaš onih velikih splavova na jezeru?"
     Iznenađen, srdočnik Borilar odvrati: "Tri, vrhovniče."
     "Koliko ratnika i konja mogu poneti?"
     Borilar se bespomoćno obazre prema Kvanu. Balčaklija odvrati: "Svaki splav poneće dva eovoda i njihove bojne stožernike - četrdeset dva ratnika i konji. Ali pretovarivanje će biti opasno."
     "Ukoliko ideš splavom do Andelejna, koliko brzo možeš stići sa tim eovodovima do doline Mithila?"
     "Ukoliko ne bude nezgoda - za deset dana. Korišćenjem splavova može se uštedeti deset dana."
     "U redu. Imamo dvanaest eovojni konjice - dve stotine četrdeset eovodova. Borilare, treba mi sto dvadeset takvih splavova. Kvane, ti si zadužen za to. Moraš povesti svih dvanaest eovodova sa konjima, i Verementa, niz reku Mithil što je pre moguće - da pomogneš Kalindrilu i krvnoj gardi da zadržite Kletnika da se ne probije. Ti ćeš nam obezbediti neophodno vreme. Počni."
     Balčaklija Kvan progovori par reči stožernicima i njih dvanaestorica skočiše i obrazovaše stroj iza njega kada je pohitao iz Zabrana. Borilar pogleda vrhovnu poglavarku sa izrazom nemirne neodlučnosti, ali mu ona klimnu. Nervozno trljajući ruke kao da želi da ih zagreje, on napusti odaju i povede sa sobom sve lilianrile.
     "Drugo", reče Troj. "Ostatak eovojni marširaće pravo prema jugu odavde do Usudovog Pribega. To je nešto manje od tri stotine milja." On pozva preostale stožernike da ustanu i direktno im se obrati. "Mislim da treba da objasnite ovo svojim podređenima. Moramo stići do Usudovog Pribega za dvadeset osam dana. A to će biti dovoljno tek u slučaju da balčaklija izvede sve što sam smislio za njega. To će biti lakši deo ovoga rata."
     U pozadini uma mislio je: deset milja dnevno za dvadeset osam dana. Dobri Bože! Polovina će ih poumirati pre nego što stignemo do Južnih Zaravni.
     Na trenutak je proučavao stožernike i pokušavao da im proceni hrabrost. Onda reče: "Prva stožernice Amorin."
     Prva stožernica iskorači i odvrati: "Vrhovniče." Bila je to niska, razbacana, mrgodna žena grubih crta koje kao da su oblikovane u glini previše tvrdoj i suvoj za detaljan rad. Ali bila je prekaljeni veteran ratovnije - jedan od nekoliko preživelih iz eovoda kojim je zapovedao Kvan na pohodu za Žezlom zakona.
     "Pripremi ratovniju. Marširamo u zoru. Obrati naročitu pažnju na rančeve. Neka budu što je moguće lakši. Ukoliko moraš, upotrebi sve ostale konje za vuču kola. Ako ne stignemo na vreme do Usudovog Pribega, Veselkamenu neće mnogo koristiti poslednjih par stotina konja. Kreni."
     Prva stožernica Amorin oštro zapovedi stožernicima. Salutirajući zajedno poglavarima, oni pođoše za njom iz Zabrana.
     Troj je gledao sve dok nisu otišli i dok se vrata nisu zatvorila za njima. Onda se okrenuo vrhovnoj poglavarki. Uz napor, on prisili sebe da kaže: "Znaš da nikada ranije nisam zapovedao u ratu. Zapravo, nikada nisam zapovedao ničemu. Poznajem samo teoriju - samo mentalne vežbe. Ulažeš mnogo poverenja u mene."
     Ukoliko je osetila važnost onoga što je rekao, nije dala znak. "Ne boj se, vrhovniče", odvrati ona čvrsto. "Svi vidimo tvoju vrednost za Domaju. Nisi nam pružio razloga da sumnjamo u ispravnost tvog zapovedanja."
     Nalet zahvalnosti oduze Troju glas. Pozdravio ju je vojnički, a zatim seo i oslonio ruke na sto da se ne bi tresao.
     Trenutak kasnije, vrhovna poglavarka Elena reče preostalim učesnicima skupa: "Ah, prijatelji moji, ima mnogo toga da se učini, a noć će biti prekratka za sve naše potrebe. Nije čas za duge govore i savetovanja. Dajmo se svi na posao. U zoru ću govoriti Konaku i ratovniji.
     Srdočniče Torme."
     "Vrhovna poglavarko", odvrati Torm žustro.
     "Mislim da postoje načini na koje možeš učiniti splavove postojanijim, bezbednijim za konje. Molim te, učini to. I pošalji sve ljude koje možeš odvojiti da pomognu srdočniku Borilaru u gradnji.
     Prijatelji moji, breme ovog rata je na nama. Zapnimo sada svim silama za Domaju. Ukoliko smrtna put to može izvesti, moramo pobediti." Uspravila se, digla Žezlo. "Budite čilog srca. Ja sam Elena, kćerka Lene, vrhovna poglavarka po izboru Veća i nosilac Žezla zakona. Moja je zapovest. Govorim u prisustvu samog Veselkamena." Naklonila se skupu i napustila Zabran kroz jedna od privatnih vrata, a sledili su je različitim putevima ostali poglavari.
     Odaja se brzo praznila dok su ljudi žurili za svojim poslovima. Troj ustade i pođe prema stepeništu. Ali putem ga presrete Kovenant. "U stvari", reče Kovenant kao da govori Troju neku tajnu, "nisi uopšte ti taj u koga imaju poverenja. Kao što nemaju poverenja ni u mene. Reč je u studentu koji te je pozvao. U njega su uložili zalog poverenja."
     "Zauzet sam", reče Troj kruto. "Imam posla. Pusti me."
     "Slušaj!" zahtevao je Kovenant. "Pokušavam da te upozorim. Ukoliko možeš to da saslušaš. To će se i tebi desiti. Jednog dana, ponestaće ti ljudi koji bi izmarširali i sopstvena srca samo da tvoje zamisli upale. A onda ćeš videti da si ih gonio kroz sve to ni zbog čega. Marš od tri stotine milja - blokiranje dolina - tvoje ideje. Isplaćene i protraćene. Čitava tvoja divna taktika neće vredeti ni zarđalog prokletstva.
     Ah, Troje", uzdahnu on umorno. "Sva ta odgovornost napraviće od tebe novog Kevina Zemljoguba." Umesto da susretne Trojev napeti pogled, on se okrete i odluta iz Zabrana kao da jedva zna ili mari kuda ide.