21. LENINA KĆERKA

     Troj je neverovanje Tomasa Kovenanta nazvao blefom. Ali Kovenant nije igrao mentalnu igru. Bio je gubavac. Borio se za sopstveni život.
     Neverovanje mu je bilo jedina odbrana protiv Domaje, jedini način da kontroliše jačinu, potencijalno samoubistvo svog odgovora na Domaju. Osećao je da je izgubio sve ostale oblike samozaštite. A bez samozaštite završio bi poput starca koga je upoznao u leprozarijumu - obogaljen i smrdljiv preko svih granica podnošljivosti. Čak bi i ludilo bilo bolje. Ukoliko bi poludeo, najzad bi bar bio izolovan od svesti o tome šta mu se dešava, slep, gluv i neosetljiv na lešinarsku bolest koja mu proždire meso.
     Pa ipak, dok je jahao prema zapadu, sve dalje od Veselkamena, sa vrhovnom poglavarkom Elenom, Amokom i dvojicom krvnih gardista u potrazi za sedmim Krugom Kevina Zemljoguba, znao je da se menja. U udarima i trzajima, tlo se pokretalo ispod njega; neka moćna, pritajena zemna moć menjala mu je lični teren. Nestabilni oslonac gurao ga je u provaliju. A osećao je nemoć da bilo šta uradi u vezi sa tim.
     Najopasniji vid njegovog trenutnog položaja bila je Elena. Njena bezimena unutrašnja sila, njeno poreklo i neobična osobina da joj je nemoguće reći "ne" istovremeno ga je i odbijala i privlačila. Kada su napustili Dolinu dve reke, već se psovao što joj je prihvatio poziv. Pa ipak, imala je snage da ga pokoleba. Uplitala mu je osećanja i izvlačila neočekivane niti pristanka iz tako nastalog čvora.
     Nije bilo tako sa njegovim drugim pokoravanjima. Kada je poglavar Mhoram zatražio da pođe sa ratovnijom, složio se zbog toga što su mu alternative u potpunosti nedostajale. Hitno mu je bilo potrebno da nastavi da se kreće, da i dalje traga za bekstvom. Slično razmišljanje nije ga opravdavalo kada ga je vrhovna poglavarka Elena zamolila da je prati. Znao je da jaše sve dalje od razrešenja nedoumice, bitke protiv poglavara Kletnika - da je izbegava kao kukavica. Ali u trenutku odluke nije čak ni razmišljao o odbijanju. A osećao je da je ona u stanju da ga privlači i dalje. Beznadežno, sasvim protivno onome što je njegovo ime govorilo, mogla ga je naterati da je sledi, čak i kada bi išla toliko daleko da ga pošalje da sam napadne Opakog. Njena lepota, fizički izgled, ponašanje prema njemu proždirali su mu deo po deo oklopa, izlagali osetljivo meso.
     Dok je putovao kroz oštru jesen Trotgarda, posmatrao ju je napeto, uplašeno.
     Visoka i ponosita na leđima Mire, svog Ranihina, izgledala je kao krunisana vestalka, nekako istovremeno moćna i krhka - kao da bi mogla da mu polomi kosti jednim pogledom, a da ipak padne iz sedla na dodir jedne jedine bačene pregršti blata. Opčinjavala ga je.
     Kada se Amok pojavi ispred nje kao da se naglo materijalizovao iz praznog vazduha, ona se okrete da govori sa njim. Izmenili su pozdrave i počeli prijatno da ćaskaju poput starih prijatelja dok je Veseldrvo nestajalo u daljini iza njih. Amokova uzdržanost na temu Kruga nije mu sprečavala radosnu govorljivost u drugim stvarima. Ubrzo je veselo pevao i pričao kao da mu je jedina svrha bila da zabavlja vrhovnu poglavarku.
     Dok je Amok povećavao razmak od jutra, Kovenant je posmatrao predeo oko sebe.
     Grupa pohoda lagodno je jahala po niziji Trotgarda. Putovali su uz neznatno skretanje prema jugu od čisto zapadnog pravca, u gruboj paraleli sa tokom reke Ril prema Zapadnik Planinama. Zapadni rub Trotgarda, i dalje na rastojanju od šezdeset ili šezdeset pet milja, bio je najmanje tri hiljade stopa viši od Doline dve reke i čitava oblast lagano se uspinjala prema planinama. Grupa vrhovne poglavarke već je prelazila na postepeni uspon. Kovenant je mogao da oseti opušteno uspinjanje dok su jahali kroz šumoviti predeo sa jesenjim ukrasima, sav blistav od narandžastih, žutih, zlatnih, crvenih, lisnatih plamenova, a onda preko bujnih, travnatih padina bregova, gde je ožiljke drevnih ratova Jadin Kamena obrisalo gusto novo meso vresa i pirevine, naraslo preko rana, zeleno od isceljenja.
     Jedva da je bio u stanju da nasluti poslednje nagoveštaje oporavka Trotgarda. Pod prekrivkom rasta trave i drveća, sve povrede Kevinovog poslednjeg rata nisu bile uklonjene. S vremena na vreme jahači su prolazili pored gnojavih rana golih poteza koji su i dalje odbijali sve popravke, a neki bregovi nespretno su ležali, poput loše nameštenih slomljenih kostiju. Ali rad poglavara urodio je dobrim plodovima. Vazduh Trotgarda bio je mirišljav, pun života. Samo je malobrojno drveće pokazivalo da mu korenje dopire do nekada obesvećene zemlje. Novo Veće poglavara našlo je valjan način da provede živote.
     Zbog svega što je prepatio, Trotgard dirnu Kovenantovo srce. Otkrio je da mu se dopada, da ima poverenja u njega. U nekim trenucima dok je dan prelazio u popodne, on požele da nikuda ne ide. Želeo je da luta Trotgardom - bez odredišta, najbolje sam - bez ijedne primisli o Krugovima, prstenovima ili ratovima. Dočekao bi otpočinak sa dobrodošlicom.
     Činilo se da je Amok valjan vodič za takve boravke. Nosilac sedmog Kruga kretao se bodrim, mladićkim korakom koji je prikrivao činjenicu da brzina koju je nametao nije bila lenjiva. A dobro raspoloženje nesavladivo mu je penušalo. Pevao je duge pesme za koje je tvrdio da ih je naučio od vilinskih elohima - pesme toliko tuđinske da Kovenant nije mogao da razlikuje ni reči ni rečenice, a ipak toliko neobično sugestivne, toliko poput mesečine u šumi da su ga napola opčinile. Amok je pričao i tajne priče o zvezdama i nebesima, veselo je opisivao nebeski ples kao da je lično skakao po njemu. Veseli glas dopunjavao mu je čisti, oštri večernji vazduh i požar sunčevog zalaska u drveću, oplitao slušaoce poput čini, mesmerizma.
     Pa ipak je u sumraku Trotgarda naglo iščezao, jednim pokretom uklonio se iz vidljivosti i ostavio grupu vrhovne poglavarke.
     Kovenant se trže iz sanjarenja. "Gde..."
     "Amok će se vratiti", odgovori Elena. U polutami, nije znao da li gleda u njega, kroz njega, mimo njega ili uprkos njemu. "Samo nas je ostavio za noć. Dođi, prapoglavaru", reče ona kada lako slete sa Mirinih leđa. "Otpočinimo."
     Kovenant je sledio njen primer, prepustivši konja Banorovom staranju. Mira i ostala dva Ranihina odgalopiraše, protežući noge posle celodnevnog hoda. Onda Morin ode do Rila po vodu dok je Elena počela da diže logor. Izvadila je malu urnu oblučka i upotrebila oganj-kamenove da skuva mali obrok za sebe i Kovenanta. Lice joj je sledilo pokrete ruku, ali čudnovata onostranost njenog pogleda bila je usmerena prema silnim daljinama, kao da u zemnom svetlu čita o događajima sa druge strane Domaje.
     Kovenant ju je gledao; opčinjavala ga je čak i izvođenjem najjednostavnijih rutina. Ali dok joj je proučavao vitko obličje, sigurne pokrete, razdvojeni pogled, pokušavao je da održi zahvat nad samim sobom, da povrati nešto osećaja o tome kako stoji sa njom. Bila je misterija za njega. Od svih jakih i iskusnih ljudi Domaje, odabrala je baš njega da je prati. Silovao joj je majku - pa ipak je izabrala njega. U Zlatosinju ga je poljubila - od tog sećanja srce ga zabole. Odabrala je njega. Ali ne iz besa ili želje za osvetom - ni iz kakvog razloga koji bi Trel odobravao. Video je u njenim osmesima, čuo u glasu, osećao u držanju da ne namerava da mu nanese zlo. Onda zašto? Iz kakve je tajne zaboravnosti ili strasti izvirala ta želja za njegovim društvom? Morao je to saznati. Pa ipak se napola bojao odgovora.
     Posle večere, dok je sedeo i pio svoju porciju kladenice sa druge strane posude sa oblučkom u odnosu na Elenu, on prikupi hrabrosti da je ispita. Oba krvna gardiste povukla su se iz logora i osećao je olakšanje što ne mora da se koristi njihovim uslugama. Trljajući prstima bradu, pamteći opasnost od fizičkih osećaja, počeo je tako što ju je pitao da li je išta saznala od Amoka.
     Bezbrižno je zavrtela glavom, a kosa joj je pravila oreol oko glave u svetlosti oblučka. "Sigurno smo na nekoliko dana od položaja sedmog Kruga. Biće dovoljno vremena za ispitivanje Amoka."
     Prihvatio je to, ali ga nije zadovoljilo. On pojača stisak na sebi i upita je zašto je odabrala njega.
     Gledala je u njega ili kroz njega nekoliko trenutaka pre nego što je odvratila: "Tomase Kovenante, ti znaš da te nisam ja odabrala. Nijedan poglavar Veselkamena nije te odabrao. Drul Stenotočac izveo je tvoje prvo prizivanje, a njega je vodio Opaki. Na taj način, mi smo tvoje žrtve, baš kao što si ti njegova. Može biti da je onako kako poglavar Mhoram veruje - možda je posredi bio i izbor Tvorca Domaje. Ili možda mrtvih poglavara - možda sam vrhovni poglavar Kevin nosi nekakav uticaj sa druge strane groba. Ali ja nisam odabirala." Onda joj se ton izmeni i ona produži: "Pa ipak sam izabrala..."
     Kovenant je prekide. "Nisam na to mislio. Znam zašto mi se ovo dešava. To je zbog toga što sam gubavac. Normalna osoba naprosto bi se smejala... Ne, hoću da kažem, zbog čega si zatražila da pođem sa tobom - u potragu za sedmim Krugom? Sigurno je bilo drugih ljudi koje si mogla da odabereš."
     Blago je odvratila: "Ne razumem tu bolest koja izaziva da budeš... gubavac. Opisuješ svet u kome su nevini podvrgnuti mukama. Zbog čega se čine takve stvari? Zašto su dozvoljene?"
     "Stvari ovde nisu drugačije. Ili šta misliš da se desilo Kevinu? Ali ti menjaš temu. Želim da znam zašto si me odabrala." Lecnuo se na sećanje o Trojevom jadu kada je vrhovna poglavarka obznanila svoj izbor.
     "Vrlo dobro, prapoglavaru", reče ona oklevajućim tonom. "Ukoliko se na to pitanje mora odgovoriti, odgovoriću. Ima mnogo razloga za moj izbor. Hoćeš li da ih čuješ?"
     "Samo nastavi."
     "Ah, Neverniče. Ponekad mislim da vrhovnik Troj nije baš toliko slep. Istina - ti izbegavaš istinu. Ali pružiću ti svoje razloge. Najpre, pripremam se za prilike koje budućnost može doneti. Ukoliko naposletku poželiš da upotrebiš belo zlato, sa Žezlom zakona bolje sam u stanju da ti pomognem nego iko drugi. Ne znam tajnu divlje magije - ali nema pouzdanije alatke od Žezla. A ukoliko se ti na kraju okreneš protiv Domaje, uz pomoć Žezla biću u stanju da ti se suprotstavim. Ne posedujemo ništa drugo za šta se možemo nadati da će izdržati moć belog zlata.
     Ali ja tragam i za drugim ciljevima. Ti nisi ratnik - a ratovnija će se sukobiti sa velikom opasnošću, gde se samo sila i borbena veština mogu nadati da će očuvati život. Ne želim da rizikujem tvoju smrt. Mora ti se pružiti dovoljno vremena da nađeš sopstveni odgovor na sebe. A ja lično tražim društvo. Ni vrhovnik Troj ni poglavar Mhoram ne mogu se odvojiti od rata. Da li želiš još objašnjenja?"
     Osetio je nepotpunost njenog odgovora i prisilio se da je sledi i pored svog straha. Sa grimasom gađenja prema prožimajućoj neprikladnosti svog ponašanja u Domaji, on odlučno reče: "Društvo? Posle svega što sam učinio. Neobično si popustljiva."
     "Nisam popustljiva. Ne donosim odluke bez dogovora sa sopstvenim srcem."
     Na trenutak bio je neposredno suočen sa značenjima onoga što je rekla. Bilo je to ono što je istovremeno i želeo da čuje i čega se plašio. Ali onda ga odvrati složena nevoljnost, sačinjena od saosećanja, užasa i samoosuđivanja. Od nje mu je glas zazvučao grubo kada je rekao: "Slamaš Trelovo srce. I majčino."
     Lice joj se ukoči. "Da li me optužuješ zbog Trelovog bola?"
     "Ne znam. Sledio bi nas kada bi u sebi imao makar malo nade. Sada sigurno zna da ti i ne razmišljaš o tome da me kazniš."
     Zastao je, ali prizor bola koji joj je zadao natera ga da ponovo progovori, da pohita da odgovori na njena uzvraćanja, protivoptužbe koje još nije ni izgovorila. "A što se tiče tvoje majke - nemam pravo da govorim. Ne mislim o onome što sam joj učinio. To je nešto što bar mogu da razumem. Bio sam u takvoj... oskudici... a ona je bila tako bogata.
     Ne, mislio sam na Ranihine - one Ranihine koji su svake godine odlazili u kamendol Mithil. Pogodio sam se sa njima. Pokušavao sam da nađem neko rešenje - neki način da ne poludim u potpunosti. A oni su me mrzeli. Bili su baš kao Domaja - veliki, silni i uzvišeni - i gadili su me se." Hrapavo je izgovorio reči gadili se, kao da odjekuju sa gubavac, nečist prokažena! "Ali propeli su mi se - njih stotinu. Bili su prisiljeni...
     I zbog toga sam se pogodio sa njima. Obećao sam da ih neću jahati - da neću nijednog prisiljavati da me nosi. A njih sam naterao da obećaju... Pokušavao sam da nađem način da nateram svu tu veličinu, snagu, zdravlje i vernost da me ne prisile da poludim. Naterao sam ih da obećaju da uzvrate ukoliko ih ikada budem pozvao. I naterao sam ih da obećaju da će ti posećivati majku."
     "To obećanje i dalje ostaje." Izgovorila je to kao da se time duboko ponosi.
     On uzdahnu. "To je Jadinka rekla. Ali nije u tome stvar. Vidiš li? Pokušavao sam da joj pošaljem nešto, da nekako popravim stvar. Ali to ne pali. Kada nekoga tako jako povrediš, ne možeš da šetaš unaokolo i da mu kupuješ poklone. To je tašto i surovo." Usta mu se iskriviše od gorkog ukusa onoga što je učinio. "Zapravo sam pokušavao da se sam osećam bolje.
     Kako god bilo, nije upalilo. Kletnik ume sve da izvitoperi. Do vremena kada sam došao do kraja pohoda za Žezlom zakona, stvari su išle toliko rđavo da me nikakva pogodba nije mogla spasti."
     Naglo mu ponestade reči. Želeo je da kaže Eleni da je ne optužuje, da ne može da je optuži - a istovremeno je jedan njegov deo ipak optuživao. Taj njegov deo osećao je da Lenin bol zaslužuje više odanosti.
     Ali činilo se da vrhovna poglavarka to razume. Iako ga njen onostrani pogled nije dirao, ona odvrati na njegovu misao: "Tomase Kovenante, ti ne razumeš u potpunosti Lenu, moju majku. Ja sam žena - ljudsko biće poput bilo koga drugog. A tebe sam odabrala da mi budeš pratilac na ovom pohodu. Moj izbor svakako razotkriva i srce moje majke, kao i moje. Ja sam joj kćerka. Od rođenja živela sam pod njenom negom i ona me je učila. Neverniče, nimalo me nije učila besu ili gorčini prema tebi."
     "Ne!" jeknu Kovenant. "Ne." Ne! Ne i ona!" Vizija krvi pomrači mu vid - krvi na Leninim slabinama. Nije mogao da podnese pomisao da mu je ona oprostila, ona!
     Okrenuo se na drugu stranu. Osećao je da ga Elena gleda, osećao je kako njeno prisustvo poseže prema njemu u naporu da ga privuče nazad. Ali nije mogao da je pogleda u oči. Plašio se osećanja koja su je podsticala; nije ih čak imenovao ni pred samim sobom. Ležao je pod pokrivačima leđa okrenutih prema njoj sve dok nije pokrila oblučak za noć i spremila se da spava.
     Sledećeg jutra, ubrzo posle zore, Morin i Banor ponovo se pojaviše. Sa sobom su vodili Miru i Kovenantovog konja. On ustade i pridruži se Eleni u jelu dok su im krvni gardisti pakovali pokrivače. Ubrzo potom ponovo su pošli prema zapadu. Amok postade vidljiv pored vrhovne poglavarke.
     Kovenant nije bio raspoložen za nastavak Amokovog opsenarstva. A tokom noći doneo je odluku. Postojao je rizik kojeg se morao poduhvatiti - opasni gest kojim se nadao da povrati neku vrstu celovitosti. Pre nego što je mladić mogao da otpočne, Kovenant se suspreže da zadrži iznenadno udaranje srca i upita Amoka šta zna o belom zlatu.
     "Mnogo i malo, nosioče", odgovori Amok uz smeh i naklon. "Rečeno je da belo zlato izražava divlju magiju koja uništava mir. Ali ko je u stanju da opiše mir?"
     Kovenant se namršti. "Igraš igre rečima. Postavio sam ti određeno pitanje. Šta znaš o njemu?"
     "Znam, nosioče? To je mala reč - skriva ogromnost svoga značenja. Čuo sam ono što mi je rečeno i video ono što su mi oči gledale, ali samo ti nosiš belo zlato. Zoveš li to znanjem?"
     "Amoče", uteče Elena u Kovenantovu pomoć, "da li je belo zlato na neki način povezano sa sedmim Krugom? Da li je belo zlato izvođač ili ključ tog Kruga?"
     "Ah, vrhovna poglavarko, sve stvari su povezane." Činilo se da mladić uživa u sposobnosti da izbegava pitanja. "Sedmi Krug može da ne obraća pažnju na belo zlato, a gospodar belog zlata možda nema koristi od sedmog Kruga - pa ipak su oboje moć, oblici i lica sile života. Ali nosilac mi nije gospodar. Zasenjuje me, ali ne pomračuje. Poštujem ono što nosi, ali moja namena opstaje."
     Elenin odgovor bio je čvrst. "Onda nema potrebe da mu izbegavaš pitanja. Govori šta si čuo i saznao u vezi sa belim zlatom."
     "Govorim na svoj način, vrhovna poglavarko. Nosioče, čuo sam mnogo, a naučio malo u vezi sa belim zlatom. Ono predstavlja paradoks što spaja luk Vremena, nepokorni graničnik postanja Zemlje, nedostajuću kost zemne moći, čvrstinu vode i tečnost kamena. Ono izražava divlju magiju koja uništava mir. O njemu tiho govore bhrathairi, a sa strahopoštovanjem ga izriču elohimi, iako ga nikada nisu videli. Veliki Kelenbhrabanal sanja o njemu u svom grobu, a mračne peščane gorgone grče se u bezglasnoj mori na dodir njegovog imena. Tokom svojih poslednjih dana vrhovni poglavar Kevin zalud je žudeo za njim. Ono predstavlja bezdan i vrhunac usuda."
     Kovenant uzdahnu za sebe. Plašio se da će dobiti takav odgovor. Sada će morati da ide dalje, da gura pitanje pravo do ivice svoga užasa. U jadu i strahu on zareža: "Dosta - poštedi me. Samo mi reci kako se belo zlato..." Na trenutak je zamucao. Ali sećanje na Elenu ga je gonilo. "...kako da upotrebim taj prokleti prsten."
     "Ah, nosioče", nasmeja se Amok, "pitaj More novorođenog sunca ili Melenkuriona Nebozora. Propituj vatre Gorak Krembala ili humusno srce Garotinog Čestara. Čitava Zemlja zna. Belo zlato je uneseno među nas kao sve druge sile - kroz strast i očajanje, iskreni izgovor srca."
     "Vatru mu paklenu", zareža Kovenant u naporu da prikrije olakšanje. Nije mu se dopadalo da prizna sebi koliko mu je drago što će ostati neznalica u vezi sa tom temom. Ali to neznanje bilo mu je ključno za samoodbranu. Sve dok nije umeo da upotrebi belo zlato, nije mogao biti okrivljen za usud Domaje. U tajnom i podmuklom delu srca rizikovao je pitanje samo zbog toga što se uzdao da će mu Amok dati odgovor koji ništa ne razjašnjava. Sada se osećao poput lažova. Čak i njegovi nasrtaji na sopstvenu celovitost bili su bezuspešni. Ali olakšanje mu je bilo veće od gađenja prema samom sebi.
     To olakšanje omogući mu da promeni temu, da okuša normalan razgovor sa vrhovnom poglavarkom. Osećao se nespretno poput bogalja; nije nemarno razgovarao sa drugom osobom još od pre početka gubavosti. Ali Elena je odgovarala voljno, čak rado; dobrodošlicom mu je dočekala pažnju. Ubrzo nije više morao da traga za pitanjima kojima će otpočinjati razgovor.
     Izvesno vreme, razgovor im je lebdeo okolinom Trotgarda. Dok su se peli prema zapadu kroz bregove, šumovite krajeve i pustare, jesenji vazduh postajao je sve oštriji. Ptice su se gonile po predelu uz spretno obrušavanje i uzdizanje. Vesela sunčeva svetlost protezala se kao da bi svakog časa mogla da prsne u iskre i odsjaje. U njoj, boje jeseni postajale su zaslepljujuće. A jahači počeše da viđaju sve više životinja - zečeva i veverica, zdepastih jazavaca, tu i tamo lisica. Činilo se da čitava atmosfera pogoduje vrhovnoj poglavarki Eleni. Kovenant postepeno shvati taj vid poglavarstva. Elena je bila kod kuće u Trotgardu. Poistovetila se sa izlečenjem Kuraš Plenetora.
     U toku njegovih pitanja izbegavala je samo jednu temu - svoja detinja iskustva sa Ranihinima. Nešto u vezi sa jahanjem i inicijacijama u mladosti bilo je previše lično da bi se razmatralo pod golim nebom. Ali o drugim temama uzvraćala je bez ustezanja. Dopuštala je da je navodi na razgovor o njenim godinama u Znanstvigoru, o Veseldrvu i Trotgardu, o Veselkamenu, poglavarstvu i moći. Osetio je da mu to ona pomaže, popušta mu, sarađuje, i bio je zahvalan. Posle izvesnog vremena nije se više osećao osakaćeno tokom pauza u razgovoru.
     Sledeći dan prođe na sličan način. Ali dan posle toga, taj osećaj neugroženosti poče da mu izmiče. Izgubio je svoju sposobnost. Jezik poče da mu se koči od upamćene samoće, a brada ga je nervirajuće svrbela, kao podsećanje na opasnost. Nemoguće, pomisli. Ništa od ovoga mi se ne dešava. Odlučno, gonjen bolešću i svim disciplinama opstanka koje je izgubio, on potegnu pitanje o vrhovnom poglavaru Kevinu.
     "On me opčinjava", reče ona, a srce mirnoće njenog glasa neobično zazvuča poput zatišja u oku oluje. "Bio je najveći od velikog roda Bereka Srdomila - poglavar najispunjeniji nadmoći u čitavoj poznatoj ili predanjima opisanoj istoriji Domaje. Njegova vernost Domaji i zemnoj moći nije znala ni za kaljanje, ni za neuspehe. Njegovo prijateljstvo sa džinovima bilo je tema za sjajnu pesmu. Ranihini su ga obožavali, a krvna garda dala je zavet zbog njega. Ukoliko je grešio, bilo je to zbog prevelikog poverenja - pa ipak, kako se poverenje može računati u krivicu? Najpre, beše to u njegovu počast što je Opaki mogao da zadobije poglavarstvo od njega - poglavarstvo i pristup do srca. Nisu li Zubošu osvedočile i potvrdile probe istine orkrestom i lomilialorom? Nevinost je veličana sopstvenom ranjivošću.
     A nije bio slep. U užasnoj tajni svoje sumnje, odbio je poziv koji bi ga odveo u smrt kod Podlačeve Klisure. U srcem iskovanoj vidovitosti ili proroštvu donosio je odluke koje su čuvale budućnost Domaje. Obezbedio je opstanak džinova, Ranihina i krvne garde. Upozorio je ljude. A onda je sopstvenom rukom uništio...
     Tomase Kovenante, postoje oni koji veruju da je Obred obesvećenja izrazio najveću mudrost vrhovnog poglavara Kevina. Malo ih je, ali su ubedljivi. Uobičajeno se smatra da se Kevin trudio da postigne paradoks čistoće kroz uništenje - i nije uspeo, jer on i sva dela poglavara behu raščinjeni, ali je Opaki opstao. Ali ti malobrojni dokazuju da je konačno očajanje ili ludilo u kojim je Kevin izrekao Obred bilo neophodno žrtvovanje, cena za moguće postizanje konačne pobede. Dokazuju da su njegove pripreme i potom Obred - koji je prisilio i snage dobra i zla da započnu rad ispočetka - izvedeni da nam omoguće Zubošin poraz. U tom dokazivanju Kevin je predvideo nuždu koja će prisiliti Opakog da prizove belo zlato u Domaju."
     "Mora da je bio još luđi nego što sam mislio", progunđa Kovenant. "Ili mu se naprosto dopadalo obesvećivanje."
     "Nijedno od toga, čini mi se", odvrati ona oštro, ozbiljno. "Bio je to hrabar i vredan čovek gonjen do krajnjosti moći. Svako smrtno i nečuvano srce bilo bi dovedeno do očajanja - iz tog razloga držimo se zaveta mira. A iz istog razloga Kevin me opčinjava. On se zavetovao Domaji i uterao je u škripac - istim dahom ju je i potvrdio i porekao." Glas joj se diže na unutrašnjem vetru osećanja. "Koliko mora da mu je bio silan bol? I koliko bi mu velika bila moć samo da je preživeo taj poslednji trenutak uništenja - da je, kada je video obesvećenje i kada je čuo radost Opakog, poživeo da zada samo još jedan udarac!
     Tomase Kovenante, verujem da postoji neizmerna snaga u konačnosti očajanja - snaga iznad svega zamislivog za dušu koja nije doživela katastrofu. Verujem da bi vrhovni poglavar Kevin, samo da može da progovori onostran groba, izrekao reč kojom bi lišio srži i same kosti Opačije poglavara Kletnika."
     "To je ludilo!" zaječa Kovenant hrapavo. Elenin pogled titrao je na rubu usredsređenosti i on nije mogao da podnese da ga gleda. "Misliš li da će te neko postojanje posle smrti iskupiti pošto si naprosto zbrisala život sa Zemlje? Tačno je to bila Kevinova greška. Kažem ti da se prži u paklu!"
     "Možda", reče ona blago. Na njegovo iznenađenje, oluja koju joj je nagoveštavao glas prestala je. "Nikada nećemo posedovati takvo znanje - i ne bi trebalo da nam bude potrebno dok god živimo svoje živote. Ali nalazim da ima opasnosti u verovanju poglavara Mhorama da te je Tvorac Zemlje odabrao da braniš Domaju. U dubini duše verujem da to ne važi za tebe.
     Međutim, ponekad sam mislila da možda naši mrtvi žive u tvom svetu. Možda vrhovni poglavar Kevin sada nespokojno luta tvojom Zemljom u potrazi za glasom koji bi mu ovde mogao izgovoriti reč."
     Kovenant zaječa; osetio je jad pred Eleninim objašnjenjem. Čuo je vezu koju je povlačila između Kevina Zemljoguba i njega. A od onoga što je podrazumevalo to srodstvo srce mu je drhtalo kao da ga napadaju moćni naleti vetrova odbijanja. Dok su jahali napred, nova tišina među njima blistala je poput belih očiju straha.
     To raspoloženje pojačavalo se tokom tog dana i sledećeg. Veličina stvari stavljenih na kocku ošamućivala je Kovenanta; nije bio u stanju da se poigrava njima. Povukao se u tišinu kao da je to čaura, oklop za neku posebnu ranjivost ili preobražaj. Nekakav mračni poriv poput sećanja na nekadašnje dane sa Atiaran gonio ga je da zaostane iza Elene i da jaše iza nje. Za njenim leđima, sledio je Amoka u gornje krajeve Trotgarda.
     Onda, šestog dana, trinaestog otkako je napustio Veselkamen, ponovo se sabrao na izvestan način. Gromovito se mrgodeći, digao je glavu i ugledao kako se nad njim protežu Zapadnik Planine. Grupa vrhovne poglavarke Elene bližila se jugozapadnoj ivici Trotgarda, gde se reka Ril uspinjala u planine; a grebeni i snegovi venca već su ispunjavali čitavo nebo zapada. Trotgard je počivao razvijen iza njega poput dela poglavara izloženog pogledima; odražavao je sunčevo svetlo kao da se uzda u ishod proveravanja. Kovenant se još mračnije namrgodi na njega i okrenu pažnju na drugu stranu.
     Jahači su se kretali blizu ivice kanjona Rila. Tiho, neprekidno hitanje njenih voda, neviđenih pod ivicom kanjona, davalo je Trotgardu dimenziju zvuka poput pevušenja planina i bregova ispod samog praga opažaja. Svi prizori imali su novu upečatljivost, zvon nagoveštaja. Podsećali su Kovenanta na to da se penje na jedno od najviših mesta u Domaji - a on nije voleo visine. Ali suspregao je mrgođenje da bi ukotvio nevoljne reakcije svog lica i vratio se do Elene. Ona mu uputi osmeh koji nije mogao da uzvrati, pa su zajedno pojahali prema planinama.
     Kasno tog popodneva zaustavili su se, napravili logor pokraj jezerca na ivici kanjona. Voda je uz pljuskanje stizala sa planinske padine pravo ispred njih i sakupljala se u kamenitom basenu pre nego što bi se prelila preko ivice prema reci Ril. To jezerce moglo je poslužiti kao ugaoni međaš Trotgarda. Neposredno prema jugu od njega bio je kanjon reke Ril; na zapadu, činilo se da planine naglo izbijaju iz zemlje, poput sleđenog trenutka zasede; a Kuraš Plenetor počivao je zaklonjen prema severoistoku sa druge strane terena koji se polako spuštao. Agresivna neumitnost planina živo je protivurečila tihoj opremi Trotgarda - i taj kontrast, uvišestručen spokojnim zvukom nevidljive Ril, davao je čitavom prizoru izgled iznenađenja, vid ili utisak naglosti. Atmosfera oko jezerca sadržavala je gotovo opipljiv osećaj granice.
     Kovenantu se to nije dopadalo. Vazduh je sadržavao previše sumračnog vrebanja. Od toga se osećao izloženo. A jahači nisu bili prisiljeni da se tu zaustave; ostalo je još dovoljno dnevnog svetla za dalje putovanje. Ali vrhovna poglavarka Elena odlučila je da se ulogore pored jezerca. Otpustila je Amoka, poslala dvojicu krvnih gardista sa Ranihinima i Kovenantovim konjem, a onda postavila kotlić sa oblučkom na ravnu stenu u blizini jezerca i zamolila Kovenanta da je ostavi nasamo da bi mogla da se okupa.
     Frkćući kao da ga sam vazduh ojađuje, otišao je do zavetrine ispod jedne gromade gde mu je jezerce bilo van vidika. Sedeo je leđima oslonjen o kamen, obgrlivši kolena, zagledan naniže prema Trotgardu. Nalazio je da su pošumljeni bregovi postali naročito privlačni kada je planinska senka počela da se spušta po njima. Vrhovi kao da su odisali oštrom tminom koja je postepeno potapala živost Trotgarda. Prostom veličinom i veličanstvenošću iskazivali su svoje pravo prvenstva. Ali njemu se više dopadao Trotgard. Bio je niži i ljudskiji.
     Onda mu vrhovna poglavarka prekide premišljanje. Ostavila je odoru i Žezlo zakona na travi pored oblučka. Obmotana samo u jedno ćebe i sušeći kosu jednim njegovim krajem, ona stiže da mu se pridruži. Iako je ćebe debelo visilo oko nje i otkrivalo još manje od bujne figure nego odora, prisustvo joj je delovalo hitnije nego ikada. Prosto kretanje njenih udova dok je sedala pokraj njega ispoljavalo je uznemirujući uticaj na njega. Zahtevala je odgovore. Otkri da ga prsa ponovo bole, kao kod Zlatosinja.
     U naporu da se odbrani od nemoguće nežnosti, on se odbi od gromade i brzo ode do jezerca. Svrabež brade podsećao ga je da je i njemu potrebno kupanje. Vrhovne poglavarke nije bilo na vidiku; Banor i Morin nisu se nalazili nigde u blizini. On baci odeću pored kotla sa oblučkom i ode u jezerce.
     Voda je bila hladna poput snega, ali on uđe u nju kao čovek koji se izlaže kažnjavanju i poče da trlja kožu kao da je umrljan bojom. Napadao je kosu i obraze dok mu vrhovi prstiju ne zabrideše, a zatim je zaronio sve dok pluća ne počeše da mu gore. Ali kada se izvukao iz vode i otišao do oblučka radi toplote, on otkri da je samo pogoršao teškoće. Osećao se nadraženije, gladnije, ali ne i čistije.
     Nije mogao da pojmi Eleninu moć nad sobom, nije mogao da upravlja svojim odzivom. Bila je opsena, maštarija; ne bi trebalo da ga toliko privlači. A ona ne bi trebalo da je toliko željna da ga privlači. Već je bio odgovoran za nju; njegov jedini čin moći u Domaji osudio ga je na to. Kako je mogla da mu to ne zamera?
     Krećući se uz neumereno drhtanje, osušio se jednim pokrivačem, zatim ga prebacio preko kotlića da se suši i počeo da se oblači. Silovito je navlačio odeću, kao da se oprema za bitku - vezivao je, navlačio, zatvarao i zakopčavao na sebe jake čizme, majicu, čvrste, zaštitničke farmerke. Proverio je da li još nosi perorez i orkrest srdočnika Torma u džepovima.
     Kada je bio valjano opremljen, vratio se kroz sumrak do vrhovne poglavarke. Trupkao je nogama da je upozori na svoj prilazak, ali trava mu je apsorbovala prikrivenu silovitost i nije pravio ništa više buke od iznervirane sablasti.
     Zatekao ju je kako stoji na malom rastojanju niz brdo od gromade. Gledala je prema Trotgardu sa rukama obavijenim oko prsa i nije mu se okrenula kada joj se primakao. Izvesno vreme stajao je dva koraka iza nje. Nebo je i dalje sadržavalo previše ostatka sunčevog sjaja da bi se videle zvezde, ali Trotgard je počivao pod preranom tamom planina. U sumraku, lice poglavarskog obećanja Domaji bilo je zaklonjeno velom i mračno.
     Kovenant je vrteo prsten, okretao ga oko prsta kao da ga priteže u skladu sa nekom provalom. Voda iz mokre kose kapala mu je u oči. Kada je progovorio, glas mu je bio oštar od osujećenosti koju nije mogao ni da olakša niti da potisne.
     "Vatru mu paklenu, Elena! Ja sam ti otac!"
     Nije dala ni znaka da ga je čula, ali trenutak posle reče tihim tonom punim premišljanja: "Triok, sin Tulerov, poverovao bi da si bio počastvovan. Ne bi to rado izrekao - ali njegovo srce izgovorilo bi te reči, ili bi sadržavalo tu misao. Da nisi prizvan u Domaju, možda bi on se oženio Lenom, mojom majkom. I ne bi otišao u Znanstvigor, jer on nema želje za znanjem - smirenost kamendolskog života bila bi mu dovoljna. Ali da su on i Lena, moja majka, rodili dete koje će odrasti i postati vrhovna poglavarka Veća Veselkamena, osećao bi se počastvovano - istovremeno uzvišeno i poniženo delom sebe u svojoj kćerci.
     Poslušaj me, Tomase Kovenante. Triok, sin Tulerov iz kamendola Mithil, moj je pravi otac - otac mog srca, iako nije gospodar moje krvi. Lena, moja mati, nije se udala za njega, iako ju je preklinjao da podeli život s njim. Nije želela nikakvo drugo deljenje - život tvog deteta zadovoljavao ju je. Ali iako nije želela da podeli svoj život, podelila je njegov. Starao se za nju i za mene. Zauzeo je mesto sina kod Trela, Leninog oca, i Atiaran, njene majke.
     Ah, bio je strog roditelj. Ljubav njegovog srca tekla je po isprekidanim kanalima - žudnja i bol i, da, bes prema tebi bili su nesmanjivi u njemu, nalazili su nove puteve kada bi stari bili skrenuti ili pregrađeni. Ali Leni, majci mojoj, i meni dao je svu očinsku nežnost i posvetu. Sudi ga prema meni, Tomase Kovenante. Kada su me snovi o tebi oduzeli od Leninih misli - kada je Atiaran u muci izgubila sposobnost da mari za mene i kada je počela da priziva na sebe svu pažnju Trela, muža svoga - onda je Triok, sin Tulerov, stajao pokraj mene. On mi je otac."
     Kovenant pokuša da obriše svoja osećanja otrovnošću. "Trebalo je da me ubije kada je imao priliku."
     Produžila je kao da ga nije čula. "Štitio mi je srce od nepravičnih zahteva. Učio me je da jad i bes mojih roditelja i njihovih roditelja ne moraju da me unište ili ojade - da nisam ni uzrok ni lek njihovom bolu. Učio me je da je moj život samo moj - da mogu da podelim brigu i utehu rana, a da ne delim i same rane, bez napora da ovladam tuđim životima. Učio me je tome - on koji je dao sopstveni život za Lenu, moju majku.
     On te se gnuša, Tomase Kovenante. Pa ipak, bez njega kao mog oca i ja bih te se gnušala."
     "Jesi li završila?" zareža Kovenant kroz stegnute zube. "Koliko još misliš da mogu da podnesem?"
     Nije odgovorila naglas. Umesto toga, okrenula se prema njemu. Suze su joj klizile niz obraze. Obrisi su joj se ocrtavali pred sve mračnijim prizorom Trotgarda kada je kročila prema njemu, skliznula mu rukama oko vrata i poljubila ga.
     Siknuo je, a njen dah ulete mu u pluća. Bio je ošamućen. Crna izmaglica ispunjavala mu je vid dok su joj se usne pripijale uz njegove.
     Onda na trenutak on izgubi kontrolu. Odgurnuo ju je kao da joj dah nosi zarazu. Kriknu: "Kopile!" i okrete se, svom snagom joj pogodi lice nadlanicom.
     Od udarca se zateturala.
     Skočio je za njom. Prsti su mu poput kandži dograbili pokrivač, strgli joj ga sa ramena.
     Ali njegova nasilnost ne pokoleba je. Povratila je ravnotežu, nije se trgla niti odmakla. Nije se trudila da se pokrije. Visoko dignute glave, držala se uspravno i smireno; naga, stajala je pred njim kao da je neranjiva.
     Kovenant je bio taj ko je uzmakao. Povlačio se od nje kao da je se gadi. "Zar nisam počinio dovoljno zločina?" hrapavo je dahtao. "Zar nisi zadovoljna?"
     Činilo se da joj odgovor izvire čist i bistar iz neobične onostranosti njenog pogleda. "Ne možeš me silovati, Tomase Kovenante. Ovde nema zločina. Voljna sam. Odabrala sam te."
     "Nemoj!" zagrokta on. "Ne govori to!" On omota ruke oko prsa kao da sakrije rupu u sopstvenom oklopu. "Naprosto, ponovo pokušavaš da mi daješ poklone. Pokušavaš da me potkupiš."
     "Ne. Odabrala sam te. Želim da delim život sa tobom."
     "Nemoj!" ponovi on. "Ne znaš šta radiš. Zar ne shvataš koliko očajno si... si...?"
     Ali nije mogao da izgovori reči: mi potrebna. Zagušio se njima. Želeo ju je, želeo ono što mu je nudila više od svega. Ali nije to mogao izreći. Sputavala ga je strast osnovnija od želje.
     Nije napravila ni pokreta prema njemu, ali glas joj poseže napred. "Kako te moja ljubav može povrediti?"
     "Vatru mu paklenu!" osujećeno je raširio ruke poput čoveka koji razgolićuje ružnu tajnu. "Gubavac sam! Zar ne vidiš?" Ali smesta je znao da ona to ne vidi, da ne može da vidi jer joj nedostaje znanje ili gorčina da pojmi stvar koju je nazivao gubavošću. Požurio je da pokuša da joj objasni pre nego što mu bude kročila bliže, kada će biti izgubljen. "Gledaj. Gledaj!" Uperio je u svoje grudi jedan optužujući prst. "Zar ne shvataš čega se plašim? Zar ne shvataš ovu opasnost ovde? Bojim se da ću postati novi Kevin! Najpre ću početi tako što ću te voleti, onda ću naučiti kako da koristim divlju magiju ili šta je već, a onda će me Kletnik zarobiti u očajanje i tada ću biti izgubljen. Sve će biti uništeno. To mu je sve vreme plan. Jednom kada počnem da volim tebe, Domaju ili bilo šta, on može samo da sedne i da se smeje. Krvavog mu pakla, Elena! Zar ne vidiš?"
     Sada se pokrenula. Kada mu je bila nadohvat ruke, ona zastade i ispruži ruku. Vrhovima prstiju dodirnula mu je čelo, kao da hoće da izglača tminu koja se tamo prikupila. "Ah, Tomase Kovenante", blago je dahnula. "Ne mogu da podnesem da te gledam kada se tako mrštiš. Ne plaši se, voljeni. Nećeš doživeti usud Kevina Zemljoguba. Sačuvaću te."
     Na njen dodir, u njemu se nešto slomi. Čista nežnost njenog gesta sveg ga preplavi. Ali nije se slomilo njegovo suzdržavanje; bila je to osujećenost. Nežnost u znak odgovora sveg ga zapljusnu. Video je u njoj njenu majku i pred tim prizorom iznenada shvati da ga nije bes terao da bude nagao prema njoj, ne bes koji mu je toliko pomračivao ljubav, već pre bol i gađenje prema samom sebi. Bol koji je naneo njenoj majci bio je samo složeni način da povredi samoga sebe - izraz njegove gubavosti. Nije morao da ponovi taj čin.
     Bilo je nemoguće, sve je bilo nemoguće, ona nije čak ni postojala. Ali u tom trenutku nije mario. Bila mu je kćerka. Blago se sagao, digao njen čaršav, obmotao joj ga oko ramena. Blago joj je držao lice u rukama, dodirivao joj slatko lice nemogućom živošću sopstvenih prstiju. Gladio je slani bol njenih suza palčevima i nežno je ljubio u čelo.