7. ORIKOVA MISIJA

     Izvesno vreme pre zore probudi ga uporno lupanje na vratima. Sanjao je o pohodu za Žezlom zakona - o svom prijatelju, Srdosolji Penosledu, koga je družina sa pohoda ostavila za sobom da čuva pozadinu pre nego što je ušla u katakombe Planine Groma. Kovenant ga više nije video, nije znao da li je džin preživeo tu opasnu dužnost. Kada se probudio, srce mu je tutnjalo kao da lupanje na vratima predstavlja udarce njegovog užasa.
     Obamrlo, ošamućen od sna, otkrio je kotlić sa oblučkom, a zatim odšepao do dnevne sobe da odgovori na kucanje.
     Zatekao je nekog čoveka kako stoji u blistavilu hodnika. Plava odora sa crnim pojasom i dugačko žezlo predstavljali su ga kao poglavara.
     "Prapoglavaru Kovenante", poče čovek smesta. "Moram se silno izviniti zbog narušavanja tvoga počinka. Od svih poglavara ja sam onaj koji najviše žali zbog takvog ometanja. U dubokoj sam ljubavi prema odmoru. Odmor i hrana, prapoglavaru - san i namirnice. Oni su izuzetni. Iako ima onih koji bi rekli da sam okusio toliko namirnica da mi odmor više nije neophodan. Bez sumnje je takvo razmišljanje razlog što sam izabran za ovo mučno i uopšte neprijatno putovanje." Ne tražeći dopuštenje, on nahrupi kraj Kovenanta u sobu. Smešio se.
     Kovenant treptajem usredsredi zamućeni pogled i osmotri čoveka pobliže.
     Ovaj je bio nizak i zdepast, oblog, blaženog lica, ali ozbiljnost njegovog izraza prekidale su vesele oči, tako da je delovao poput nevaljalog heruvima. Izraz mu se neprekidno komešao: kratki osmesi, kliberenje, mrštenje, grimase gonili su se po površini njegovog suštinski dobrog raspoloženja. Sada je posmatrao Kovenanta pogledom punim procenjivanja, kao da pokušava da odmeri Nevernikov odziv na šale.
     "Ja sam Hirim, sin Hulov", reče on glatko, "poglavar Veća, kao što vidiš, i zaljubljenik u sve vrste veselja, kao što možda nisi propustio da primetiš." Oči su mu đavolasto svetlucale. "Ispripovedao bih ti sve o svom poreklu i prošlosti, pa bi me bolje upoznao - ali vreme mi je kratko. Jahanje Ranihina ostavlja posledice, ali kada sam se ponudio na njihov izbor nisam znao da će ta počast biti toliko tegobna. Možda ćeš pristati da me pratiš?"
     Nemo, Kovenantove usne obrazovaše reči: da pratim?
     "Bar do dvorišta - ako te ne mogu ubediti da ideš dalje. Objasniću ti dok se budeš pripremao."
     Kovenant je bio previše ošamućen da bi shvatio šta se to zahteva od njega. Poglavar je želeo da se obuče i da pođe nekuda. Da li je to bilo sve? Trenutak potom on dođe do glasa i upita: "Zašto?"
     Uz napor, Hirim navuče izraz ozbiljnosti na lice. Ozbiljno je proučavao Kovenanta, a zatim reče: "Prapoglavaru, postoje stvari koje teško mogu da ti izgovorim. Možda su i poglavar Mhoram i vrhovna poglavarka Elena govorili sa tobom. Oni ne žele da se ovo znanje skriva od tebe. Ali brat Mhoram okleva da opiše sopstveni bol. A vrhovna poglavarka - u dubini duše osećam da se plaši da te pošalje u opasnost."
     Žalosno se nasmešio. "Ali ja nisam tako nesebičan. Složićeš se da me ima poprilično za razmatranje - a svaki delić je nežan. Hrabrost je za vitke. Ja sam mudriji. Mudrost nije ni dublja ni plića od kože - a moja je vrlo debela. Razume se, rečeno je da iskušenja i teškoće pročišćavaju duh. Ali čuo sam kako džinovi kažu da ima dovoljno vremena za pročišćenje duha kada telo nema drugog izbora."
     Kovenant je čuo i to; to mu je Penosled rekao. On zavrte glavom da se otrese bolnih sećanja. "Ne shvatam."
     "I to sa razlogom", reče poglavar. "Još nisam prozbirio ništa bitno. Ah, Hirime", uzdahnu on sebi, "sažetost je tako prosta reč - pa ipak te nadilazi. Prapoglavaru, zar se nećeš obući? Moram ti ispričati novosti o džinovima, koje ti neće biti drage."
     Titraj bojazni ukoči Kovenanta. Više nije bio sanjiv. "Reci mi."
     "Dok se budeš odevao."
     Psujući nemo, Kovenant požuri u spavaonicu i poče da navlači odeću.
     Poglavar Hirim govorio je iz druge sobe. Ton mu je bio pažljiv, kao da čini svestan napor da bude sažet. "Prapoglavaru, ti znaš za džinove. Srdosolja Penosled lično doveo te je do Veselkamena. Bio si prisutan u Zabranu kada je govorio pred Većem poglavara i rekao im da su došla i prošla predskazanja o nadi džinova za Domom koja je predvideo vrhovni poglavar Damelon."
     Kovenant je znao; živo se toga sećao. Nekada, u vreme drevnih poglavara, džinovi su bili putnici po moru, koji su zalutali. Iz tog razloga, nazvali su sebe Bezemljaši. Decenijama su lutali u potrazi za izgubljenom domovinom, ali je nisu našli. Najzad su došli do obala Domaje u oblasti znanoj kao Primorje, a tamo - gde im je dobrodošlicu i prijateljstvo poželeo Damelon - digli su mesto gde će živeti dok ponovo ne budu otkrili drevni Dom.
     Od tog doba, pre tri hiljade godina, potraga im je bila besplodna. Ali Damelon Džinoljub izrekao i je proročanstvo; predvideo je kraj njihovom izgnanstvu.
     Kada su izgubili Dom, a možda baš zbog toga, džinovi su počeli da propadaju. Iako su izuzetno voleli decu, malo se dece rađalo; seme im se nije obnavljalo. Tokom mnogih vekova, broj im se lagano smanjivao.
     Damelon je prorekao da će se to promeniti, da će im seme povratiti vitalnost. Bilo je to njegovo predskazanje, njegov znak da će se izgnanstvo okončati, na dobro ili zlo.
     Sa svoje strane, Damelonov sin, Lorik, obećao je da će podržati i učvrstiti to proročanstvo. Rekao je da će njegovi poglavari, kada Damelonovo proročanstvo bude ispunjeno, snabdeti džinove moćnim kobilicama i krmama od zlatanike za gradnju novih brodova za putovanje kući.
     I tako je Srdosolja Penosled dojavio Veću poglavara da je Jedrana Vilokosa, žena Mlatišake Brodograda, rodila trojke, tri sina - događaj bez presedana u Primorju. A u isto vreme, izviđački brodovi vratili su se da kažu kako su našli put koji bi mogao odvesti džinove do Doma. Penosled je došao do Veselkamena da zatraži ispunjenje obećanja vrhovnog poglavara Lorika.
     "Tokom četrdeset godina", nastavi poglavar Hirim, "lilianrili Poglavarevog Konaka zalagali su se da ispune to obećanje. Sedam kobilica i krmila sada su gotovo završeni. Ali vreme nam hita za petama i opako nas pritiska. Kada rat bude počeo, bićemo nemoćni da prebacimo zlataniku do Primorja. A biće nam potrebna pomoć Džinova da se borimo protiv poglavara Kletnika. Pa ipak se može desiti da sva takva pomoć i sve nade ne uspeju. Može se desiti..."
     "Penosled", prekide ga Kovenant. Petljao se sa pertlama na čizmama. Oštra briga činila ga je nestrpljivim, punim hitnje. "Šta je sa njim? Da li je...? Šta mu se desilo - posle pohoda?"
     Poglavarov ton postade još pažljiviji. "Kada su učesnici pohoda za Žezlom zakona pošli kući, otkrili su da je Srdosolja Penosled živ i nepovređen. Stigao je bezbedno do Andelejna i tako izbegao Ognjene lavove. Vratio se svom narodu i od tog vremena dva puta je dolazio u Veselkamen da pomogne oblikovanje zlatanike i da podeli znanje. Mnogi džinovi dolazili su i odlazili, puni nade.
     Ali sada, prapoglavaru..." Hirim zastade. U njegovom glasu bilo je tuge i turobe. "Ah, sada."
     Kovenant žustro ode nazad do dnevne sobe i pogleda poglavara u oči. "Sada?" I njegov glas bio je nesiguran.
     "Sada je već treća godina kako je tišina popala po Primorju. Nijedan džin nije došao do Veselkamena - nijedan džin nije nogom kročio na Gornju Zemlju." Da odgovori na iznenadni blesak Kovenantovog pogleda, on produži: "Oh, nismo zaludno sedeli. Godinu dana nismo činili ništa - Primorje je udaljeno gotovo četiri stotine milja, a jednogodišnje ćutanje nije neuobičajeno. Ali posle te godine, počeli smo da se brinemo. Onda smo tokom godinu dana slali glasnike. Nijedan se nikada nije vratio. Tokom proleća, poslali smo čitav eovod. Dvadeset ratnika i njihov stožernik nisu se vratili.
     Zato je Veće odlučilo da ne rizikuje više nijednog ratnika. U leto, poglavar Kalindril i poglavarka Amatin pojahali su istočno sa svojim krvnim gardistima u potrazi za prolazom. Vratila ih je nazad mračna i bezimena sila u Sarangravskoj ravnici. Sestra Amatin poginula bi kada joj je konj pao, ali Kalindrilov Ranihin odneo je oboje u sigurnost. Tako je senka popala između nas i naše drevne Kamenbraće, a usud džinova je neznan."
     Kovenant zaječa u sebi. Penosled mu je bio prijatelj - pa ipak nije čak rekao ni zbogom džinu kada su se rastali. On oseti oštru žalost. Želeo je da ponovo vidi Penosleda, želeo je da se izvini.
     Ali istovremeno je bio svestan Hirimovog pogleda na sebi. Poglavareve prirodno vesele oči odavale su izgled bolne ozbiljnosti. Očigledno je imao nekakav razlog da ovako probudi Kovenanta pre zore. Uz trzaj ramenima, Kovenant potisnu tugu i reče: "I dalje ne razumem."
     Najpre se poglavar Hirim nije pokolebao. "Onda ću ti govoriti otvoreno. Tokom noći posle tvog prizivanja, poglavara Mhorama vizija je pozvala od tvog uzglavlja. Ruka sile popala je po njemu i on vide prizore koji mu krv u venamapretvoriše u užas. Vide..." Onda se naglo okrenuo. "Ah, Hirime", uzdahnu on, "ti si debela, slaboumna budala. Šta ti imaš da sanjaš o poglavarima i Znanstvu, o džinovima i hrabrim poduhvatima? Kada su ti takve misli prvi put zašle u tu detinjastu glavu, trebalo je da te ozbiljno izdevetaju i pošalju da čuvaš ovce. Ta tvoja debelokožna, nesposobna ličnost malo toga čini što je na čast Hulu, družbeniku Greninom, ocu tvome, koji se uzdao u to da te budalaste sanjarije neće skrenuti sa puta." Preko ramena blago je rekao: "Poglavar Mhoram vide kako smrt maršira prema džinovima. Nije mogao da razazna lice te smrti. Ali video je da će u slučaju da im se ubrzo ne pomogne - ubrzo, možda za dvadesetinu dana - svakako biti uništeni."
     Uništeni? - ponovi Kovenant nemo poput jeke. Uništeni? Onda krenu korak dalje. Da li je i to moja greška? "Zašto?" poče on, a zatim grubo proguta, "zašto mi to pričaš? Šta očekuješ da uradim?"
     "Zbog vizije brata Mhorama Veće je donelo odluku da pošalje misiju do Primorja - smesta. Zbog rata, ne možemo odvojiti veliki deo snaga - ali Mhoram kaže da je brzina neophodnija od snage. Zbog toga je vrhovna poglavarka Elena odabrala dvojicu poglavara koje prihvatiše Ranihini - Šetru, družbenicu Verementovu, čije je poznavanje Sarangravske ravnice veće od ičijeg, i Hirima, sina Hulovog, koji ima uzgredno poznavanje znanstva džinova. Za našu pratnju međnik Morin odabra petnaest krvnih gardista pod vođstvom Korika, Cerina i Sila. Vrhovna poglavarka poverila im je misiju kao i nama, tako da će oni i ukoliko mi padnemo produžiti da pomognu džinovima.
     Korik je među najstarijim krvnim gardistima." Činilo se da poglavar okoliša, izbegava nešto što mu se nije mililo da kaže. "Uz Tuvora, Morina, Banora i Terela, zapovedao je prvobitnom vojskom haručaija koja je krenula protiv Domaje - krenula i naišla na vrhovnog poglavara Kevina, sa Ranihinima i džinovima, pa su njene pripadnike ljubav, čuđenje i zahvalnost toliko dirnuli da su se zavetovali službi kojom je stvorena krvna garda. Sil je krvni gardista koji se posebno stara o meni, kao što Cerin čuva poglavarku Šetru. Zatražio bih od njih da nas dobro čuvaju", zabrunda Hirim kada se vratio šali. "Ne želim da pogubim svu ovu put koju sam tako radosno sticao."
     Osujećen, Kovenant oštro ponovi: "Šta očekuješ da učinim?"
     Hirim se lagano okrete da bi ga pogledao u oči. "Poznavao si Srdosolju Penosleda", reče on. "Voleo bih da pođeš sa nama."
     Kovenant zapanjeno zinu na poglavara. Iznenada se osećao kao da će se obeznaniti. Iz daljine je čuo sebe kako slabašno pita: "Da li vrhovna poglavarka zna za to?"
     Hirim se isceri. "Od njenog besa koža će mi se ispržiti na licu kada čuje šta sam ti rekao." Ali trenutak docnije bio je ponovo ozbiljan. "Prapoglavaru, ne kažem da treba da nas pratiš. Možda silno grešim što pitam. Ima mnogo toga što ne znamo u pogledu namera Opakog vezanih za ovaj rat - a od svega je najveće neznanje o smeru iz koga će napasti. Hoće li poći južno od Andelejna kao što je to činio u ranije doba, a zatim napasti severno kroz Središnje Zaravni, ili će marširati duž Domajinog Sunovrata da nam priđe sa istoka? To neznanje paralizuje nam odbranu. Ratovnija se ne može pokrenuti dok ne bude znala odgovor. Vrhovnik Troj vrlo je zabrinut. Ali ukoliko poglavar Kletnik odluči da nas napadne sa istoka, onda će nas misija prema Primorju povesti pravo u njegove ruke. Iz tog razloga, bilo bi neopisivo glupo da nas belo zlato prati.
     Ne, da je mudro da ti pođeš sa nama, poglavar Mhoram već bi govorio s tobom o tome. Pa ipak te pitam. Volim džinove iz dna duše, prapoglavaru. Dragoceni su za čitavu Domaju. Izazvao bih čak i gnev vrhovne poglavarke Elene da im pružim ma kakvu pomoć."
     Prosta iskrenost poglavarove molbe dirnu Kovenanta. Iako tek što je upoznao čoveka, otkrio je da mu se dopada Hirim, sin Hulov - da mu se dopada i da bi voleo da mu pomogne. A džinovi su bili moćan razlog. Nije mogao podneti pomisao na to da bi Srdosolja Penosled, toliko pun života, smeha i razumevanja, mogao biti ubijen ukoliko mu se ne pomogne. Ali taj razlog gorko je podsećao Kovenanta da je manje sposoban za pomoć od ikoga u Domaji. A Elenin uticaj na njega i dalje je bio jak. Nije želeo da učini ništa što bi je razljutilo, išta što bi joj moglo pružiti dodatni razlog da ga mrzi. Bio je rastrzan; nije mogao da odgovori na iskreno pitanje u Hirimovom pogledu.
     Poglavarove oči naglo se ispuniše suzama. On skrenu pogled, brzo trepćući. "Zadao sam ti bol, prapoglavaru", reče on blago. "Oprosti mi." Kovenant je očekivao da začuje ironiju, kritiku u rečima, ali Hirimov ton izražavao je samo jednostavnu tugu. Kada se ponovo suočio sa Kovenantom, na usnama mu je bio slabašni osmeh. "Onda dobro. Zar nećeš, ako ništa drugo, bar poći sa mnom do dvorišta? Misija će se uskoro tamo sakupiti da bi krenula. Tvoje prisustvo reći će čitavom Veselkamenu da si delao na osnovu izbora, a ne iz neznanja."
     To Kovenant nije mogao odbiti; suviše se stideo sopstvene suštinske nemoći, ona ga je suviše ljutila. Silovito se dao u pokret i dugim koracima krenuo iz prebivališta.
     Smesta je zatekao Banora iza svoga lakta. Između krvnog gardiste i poglavara koračao je naniže kroz hodnike i prolaze prema vratnicama Veselkamena.
     Postojao je samo jedan ulaz u Poglavarev Konak, a džinovi su ga izgradili valjano da brani grad. Na isturenom vrhu visoravni izdubili su kamen tako da obrazuje dvorište između glavnine Konaka i stražarske kule koja je čuvala spoljašnje vratnice. Te vratnice - džinovske, užlebljene kamene ploče koje su se mogle zatvoriti prema unutra da bi u potpunosti zapečatile ulaz - vodile su do tunela ispod kule. Tunel se otvarao prema dvorištu, a ulaz u Konak sa dvorišta branile su još jedne dveri masivne i čvrste poput prvih. Glavnina Konaka bila je povezana sa tornjem nizom drvenim prelaza obešenih u pravilnim razmacima iznad dvorišta, ali jedini pristup kuli na nivou tla bio je kroz dvoje malih vrata sa svake strane tunela. Na taj način, neprijatelj koji bi ostvario gotovo nemoguć zadatak provaljivanja kroz spoljašnje dveri potom bi bio prisiljen da pokuša isti poduhvat na unutrašnjim dverima dok bi istovremeno bio pod udarom borbenih sredstava i sa stražarske kule i iz glavnine Konaka.
     Dvorište je bilo popločano škriljčanim pločama, osim u središtu, gde je raslo staro stablo zlatana koga su napajala vrela sveže vode. Poglavar Hirim, Banor i Kovenant zatekoše ostale pripadnike pohoda tamo, pokraj drveta, pod sve bleđom tamom neba. Zora je počinjala da rudi.
     Drhteći na oštrom vazduhu, Kovenant se obazre po dvorištu. U svetlosti odraženoj sa Konaka video je da su svi ljudi pokraj drveta krvni gardisti, izuzev jedne poglavarke, visoke žene. Stajala je licem okrenuta Veselkamenu; Kovenant ju je jasno video. Imala je krutu, gvozdeno-sivu kosu koju je kratko podsekla; a lice joj je bilo poput glave sokola - oštrog nosa i oka, tankih obraza. Oči su joj sadržale oštri blesak nalik lovačkom pogledu sokola. Ali iza tog bleska Kovenant razazna nešto što je izgledalo kao bol čežnje, žudnju koju nije mogla ni zadovoljiti, niti potisnuti.
     Poglavar Hirim drugarski je pozdravi, ali ona nije obraćala pažnju na njega, već je i dalje zurila prema Konaku, kao da ne može da podnese da ga ostavi.
     Iza nje, krvni gardisti bili su zauzeti raspodeljivanjem tereta, pakovanjem zaliha u svežnjeve uz pomoć vrpci prijanjka. Ove su vezivali za leđa da im ne bi ometale pokrete. Ubrzo, jedan od njih - Kovenant prepozna Korika - kroči napred i obznani poglavaru Hirimu da su spremni.
     "Spremni, prijatelju Koriče?" Hirimov glas imao je šaljiv prizvuk. "Ah, voleo bih kada bih ja mogao da kažem isto. Ali, Sedmice mu! Nisam ja čovek prilagođen velikim opasnostima - podesniji sam da pljeskam pobedama nego da ih lično stvaram. Da, moje veštine leže u tom smeru. Da mi ti doneseš pobedu, ispio bih u njenu čast zdravicu koja bi te zapanjila. Ali ovo - žustro jahanje preko Domaje, pravo u čeljust ko zna kakvim proždrljivim opasnostima...! Možeš li nam reći nešto o tim opasnostima, Koriče?"
     "Poglavaru?"
     "Dobro sam porazmislio o ovoj stvari, prijatelju Koriče - a možeš zamisliti koliku mi je to teškoću predstavljalo. Ali vidim da je vrhovna poglavarka poverila ovu misiju tvojim rukama sa dobrim razlogom. Počuj šta sam pomišljao - napore poput mojih ne bi trebalo traćiti. Razmotri ovo. Od svih ljudi Veselkamena, samo su krvni gardisti videli Domaju pre Obesvećenja. Znali ste lično Kevina. Svakako o njemu znate daleko više od nas. I svakako znate daleko više o Opakom. Možda znate kako on ceni rat. Možda znate o opasnostima koje leže između nas i Primorja više nego što nam može reći poglavar Kalindril."
     Korik neznatno sleže ramenima.
     "U dubini duše verujem", produži Hirim, "da možete odmeriti opasnosti pred nama bolje no ijedan poglavar. Trebalo bi da govorite o njima, da bismo se mogli pripremiti. Može biti da ne bi trebalo da iskušavamo opasnosti Grimerdora ili Sarangrava, već da umesto toga pojašemo severno i okolo, i pored dodatnih dana."
     "Krvna garda ne poznaje budućnost." Korikov glas bio je bez ikakvih osećanja, pa ipak Kovenant začu slabašni naglasak na reči poznaje. Činilo se da Korik upotrebljava tu reč na drugi način u odnosu na Hirima, u širem ili možda više proročkom smislu.
     Ali poglavar nije bio zadovoljan. "Možda i ne. Ali niste delili Kevinovu vladavinu, a da niste ništa naučili. Plašite li se da ne možemo izdržati znanje koje nosite?"
     "Hirime, zaboravljaš se", umeša se naglo poglavarka Šetra. "Zar je to tvoje poštovanje prema nosiocima zaveta?"
     "Ah, sestro Šetra, ne razumeš. Moje poštovanje prema krvnoj gardi je bezgranično. Kako bih mogao da osećam išta drugo prema ljudima zakletim preko svakog ljudskog zaveta da me održe u životu? A tek kada bi mi obećali dobru hranu, bio bih u potpunosti njihov dužnik. Ali ti svakak vidiš naš položaj. Vrhovna poglavarka poverila je pohod u njihove ruke. Ukoliko ih opasnost prema kojoj tako veselo idemo prisili na takav izbor, krvna garda će radije nastaviti pohod nego da nas brani."
     Na trenutak, poglavarka Šetra prostreli Hirima oštrim pogledom nalik izrazu prezira. Ali kada je progovorila, njen glas nije mu se podsmevao. "Poglavaru Hirime, nisi ti veseo. Veruješ da sa ovim pohodom jaše i opstanak džinova i tražiš načina da sakriješ strah za njih."
     "Melenkurion Nebosklon!" zareža Hirim da bi se uzdržao od smeha. "Samo pokušavam da sačuvam svoju finu i teško stečenu kožu od neočekivanog napada. Počastvovalo bi te da podeliš sa mnom tako vrlu želju."
     "Miruj, poglavaru. Nemam duše za šale", uzdahnu Šetra i okrete se da nastavi proučavanje Veselkamena.
     Poglavar Hirim ju je nakratko ćutke posmatrao, a zatim reče Koriku: "Pa, ona ima manje tela za čuvanje nego ja. Može biti da je fini duh rezervisan za zanemarivanu put. Moram o tome prozboriti koju sa džinovima - ukoliko stignemo do njih."
     "Mi smo krvna garda", odgovori Korik glatko. "Stići ćemo do Primorja."
     Hirim baci pogled prema noćnom nebu i reče tihim, zamišljenim glasom: "Pomozi i prikloni. Voleo bih da nas je više. Džinovi su ogromni i ako su oni u nevolji - nevolja će biti ogromna."
     "Oni su džinovi. Nisu li oni dorasli svakoj nevolji?"
     Poglavar blesnu pogledom prema Koriku, ali nije odvratio. Uskoro priđe Šetri i tiho reče: "Hajde, sestro. Put nas zaziva. Putovanje je dugo i ako se nadamo da ga okončamo, moramo ga najpre započeti."
     "Čekaj!" kliknu ona tiho, poput udaljenog ptičjeg zova.
     Hirim ju je proučavao još jedan trenutak. Onda se vrati Kovenantu. Šapatom tako tihim da ga je Kovenant jedva čuo, poglavar reče: "Želi da vidi Verementa, muža svog, pre nego što pođemo. Njihova je priča tužna, prapoglavaru. Njihov brak je uzburkan. Oboje su ponositi - zajedno su otputovali do Ravnica Ra da se ponude Ranihinima. A Ranihini - ah, Ranihini su odabrali nju, ali su njega odbili.
     Dakle, oni biraju na sopstveni način i njihove postupke ne umeju da objasne čak ni Ranjani. Ali to je unelo razliku između njih dvoje. Brat Verement je vredan čovek - pa ipak, sada ima razloga da veruje kako je manje vredan. A sestra Šetra ne može ni da prihvati ni da porekne njegovu presudu nad samim sobom. A sada ova misija - Verement je imao svako pravo da pođe umesto mene, ali misija zahteva brzinu i izdržljivost Ranihina. Zarad nje same, voleo bih da možeš ti da pođeš umesto nje."
     "Ja ne jašem Ranihina", odvrati Kovenant nesigurno.
     "Došli bi oni da ih pozoveš", odgovori Hirim.
     Kovenant ponovo nije mogao da odgovori; plašio se da je to istina. Ranihini su mu se zavetovali, a on im nije dao oproštaj. Ali nije mogao da jaše tako velikog konja. Propeli su se pred njime u strahu i gađenju. Ponovo nije imao da ponudi Hirimu ništa osim pogleda svoje neme neodlučnosti.
     Nekoliko trenutaka kasnije on začu pokrete iz ždrela Konaka iza sebe. Kada se okrenuo, video je dvoje poglavara kako grabe preko dvorišta - vrhovna poglavarka Elena i čovek koga još nije upoznao.
     Od Eleninog dolaska uzdrhtao je; najednom, činilo se da je vazduh pun krila, lešinarskih nagoveštaja. Ali i čovek kraj nje privukao mu je pažnju. Smesta je znao da je to poglavar Verement. Čovek je previše podsećao na Šetru da bi bio ma ko drugi. Imao je istu takvu kratku, oštru kosu, iste crte sokola, isti gorki ukus u ustima. Kretao se prema njoj kao da namerava da se baci na nju.
     Ali zaustavio se na deset stopa. Oči mu ustuknuše pred njenim oštrim pogledom; nije mogao da se prisili da je pogleda pravo u oči. Tihim glasom, rekao je: "Hoćeš li poći?"
     "Znaš da moram."
     Zaćutaše. Ne mareći za činjenicu da ih posmatraju, stajali su razdvojeni. Neka proba volje kojoj reči nisu bile potrebne visila je među njima. Izvesno vreme, stajali su nepokretno, kao da odbijaju da naprave ma kakav gest koji bi se mogao protumačiti kao kompromis ili predaja.
     "Nije želeo da dođe", šapnu Hirim Kovenantu, "ali ga je vrhovna poglavarka dovela. Sada se stidi."
     Onda se poglavar Verement pokrenu. Naglo uspravi žezlo i baci ga prema Šetri. Ona ga uhvati i dobaci mu svoje žezlo. On uhvati njega. "Budi mi dobro, ženo", reče on turobno.
     "Budi mi dobro, mužu", odvrati ona.
     "Za mene ništa neće biti dobro dok se ne vratiš."
     "Ni za mene, mužu moj", uzdahnu ona napeto.
     Bez ijedne druge reči, on se okrenu na peti i požuri u Veselkamen.
     Na trenutak ga je gledala kako ide. Onda se i ona okrenu i kruto pođe iz dvorišta prema tunelu. Korik i drugi krvni gardisti sledili su je. Ubrzo Kovenant osta sam sa Hirimom i Elenom.
     "Pa, Hirime", reče vrhovna poglavrka blago, "tvoja kušnja mora početi. Žalim zbog toga što će biti toliko naporna za tebe."
     "Vrhovna poglavarko..." poče Hirim.
     "Ali sposoban si ti za to", produži ona. "Nisi još ni počeo da odmeravaš svoju pravu snagu."
     "Vrhovna poglavarko", reče Hirim, "zamolio sam prapoglavara Kovenanta da nas prati."
     Ona se ukoči. Kovenant oseti kako iz nje zrači navala napetosti; iznenada se činilo kao da blista opipljivom napregnutošću. "Poglavaru Hirime", reče ona tihim glasom, "koračaš po opasnom terenu." Ton joj je bio oštar, ali Kovenant je razabrao da to ona ne upozorava Hirima, da mu ne preti. Poštovala je ono što je učinio. I plašila se.
     Onda se okrenula Kovenantu. Pažljivo, kao da se plaši da izrazi svoju živu želju, upitala je: "Hoćeš li poći?"
     Svetlo Veselkamena bilo joj je za leđima i nije mogao da joj vidi lice. Bilo mu je drago zbog toga; nije želeo da zna da li je njen neobični pogled usredsređen na njega. Pokušao je da joj odgovori, ali na trenutak grlo mu je bilo tako suvo da nije mogao da napravi ni zvuk.
     "Ne", reče konačno. "Ne." Zarad Hirima, napravio je napor da kaže istinu. "Ništa ne mogu da učinim za njih." Ali dok je to govorio, znao je da to nije cela istina. Odbio je da ide zbog toga što je Elena, kćerka Lenina, želela da ostane.
     Njeno olakšanje bilo je opipljivo u tmini kao što je bila i njena napetost. "Vrlo dobro, prapoglavaru." Jedan dugi trenutak ona i Hirim bili su okrenuti jedno prema drugom i Kovenant oseti struju njihovog nemog opštenja, njihovog mentalnog stapanja. Onda joj Hirim priđe i poljubi je u čelo. Ona ga zagrli, a zatim ga pusti. On se nakloni Kovenantu i ode u tunel.
     Onda se i ona okrete od Kovenanta i uđe u tunel kroz jedna od malih vrata pored glavnog ulaza. Kovenant ostade sm. Duboko je disao, pokušavajući da se primiri kao da je upravo prebrodio saslušanje. I pored svežine praskozorja, znojio se. Na trenutak je ostao u dvorištu, nesiguran šta da radi. Ali onda začu zviždanje izvan Konaka - oštre, prodorne zvuke koji su odjekivali o zidove Veselkamena. Korikov pohod prizivao je Ranihine.
     Kovenant najednom pojuri u tunel.
     Van zasenjenog dvorišta, nebo je bilo svetlije. Na istoku, prvi rub sunca probio je obzorje. Jutro je išlo prema zapadu, a u njemu petnaestorica krvnih gardista i dva poglavara još jednom ponoviše zov. Pa još jednom. Dok je jeka trećeg poziva zamirala, vazduh se ispuni tutnjavom moćnih kopita.
     Jedan drugi trenutak zemlja je drhtala u ritmu Ranihina, a vazduh je duboko titrao. Onda senka skliznu preko podnožja bregova. Sedamnaest snažnih konja glatkih udova stizalo je silovito i ponosno prema Veselkamenu. Bele zvezde na čelu delovale su im poput pene na talasu dok su galopirali prema jahačima koje su odabrali da služe. Uz oštro njištanje i sevanje kopita, oni usporiše korak.
     U znak odgovora na to, krvni gardisti i dvoje poglavara nakloniše se, a Korik povika: "Živeli, Ranihini. Putnici Domaje i ponositi nosioci! Sunčeva puti i nebeska grivo, drago nam je što ste nam odgovorili na poziv! Zlo i rat nadneli su se nad Domaju! Opasnost i tegobe očekuju neprijatelje Zuboše. Hoćete li nas nositi?"
     Veliki konji zaklimaše i zafrktaše kada su prešli poslednjih nekoliko koraka da glavama gurnu jahače i nagnaju ih da uzjašu. U trenutku, svi krvni gardisti skočiše na leđa Ranihina. Nisu koristili ni sedla ni uzde; Ranihini su voljno nosili jahače i odgovarali na pritisak kolena i dodir ruke - čak i na naredbu mislima. Ista neobična sposobnost sluha koja im je omogućavala da smesta odgovore svojim jahačima, gde god bili u Domaji - omogućavala im da predosete poziv dvadesetinu dana pre nego što se on zaista oglasi i da potrče od Ravnica Ra da odgovore kao da samo trenuci, a ne tri ili četiri stotine milja, razdvajaju jugoistočni ugao Domaje od ostalih oblasti - isto tako im je omogućavala da delaju sa jahačem kao da su jedna celina, savršeno jedinstvo uma i kostiju.
     Poglavari Šetra i Hirim uzjahaše polaganije, a Kovenant ih je gledao stegnutog grla, kao da prihvataju izazov koji po svakom pravu pripada njemu. Penoslede, molim te... pomisli on. Molim te... Ali nije mogao da uobliči reči: oprosti mi.
     Onda začu povik iza i iznad sebe. Okrenuvši se nazad prema Veselkamenu, on ugleda jednu sitnu, vitku priliku kako stoji dignutih ruku na vrhu stražarske kule - vrhovna poglavarka. Kada se družina na atovima okrenula prema njoj, ona diže Žezlo zakona i iz njegovog vrha izvuče siloviti plavi blesak koji je plamteo i buktao dubokim nebom - himna moći koja je u njenim rukama plamtela sa jezgrom stopljenog plavog i belog koje se duž plamena pretvaralo u najčistiji azur. Tri puta je izmahnula Žezlom, a oganj mu je delovao tako blistavo da se činilo da putanja ostaje da mu se ocrtava na pozadini neba. Onda je uskliknula: "Živeli!" i mahnula Žezlom prema napred. Na trenutak ono blesnu čitavom dužinom, tako da je neizmerni, usijani mlaz poglavarskog ognja suknuo prema nebu. U tom trenutku, bacala je toliko svetlosti po podnožju Veselkamena da je čak i sama zora bila nadjačana - kao da želi da pokaže družini da je dovoljno jaka da obriše usud ispisan u jutru.
     Poglavari odgovoriše, noseći sopstvenu silu i izvraćajući reski poklič: "Živeli!" A krvni gardisti povikaše kao jedan: "Pest i vera! Živela, vrhovna poglavarko!"
     Na trenutak, sva žezla bila su izdignuta u ognjevima. Onda svi poglavari utuliše plamenove. Na taj signal, družina misije glatko okrenu i odgalopira u izlazak sunca.