19. RUŠEVINE PUSTARA JUŽNIKA

     U času kada je vrhovnik Troj pojahao od Usudovog Pribega sa poglavarima Mhoramom i Kalindrilom i grupom krvnih gardista, on odloži u stranu uznemirenost, polusvesnu žudnju da sakrije glavu. Nestao je i osećaj užasa koji ga je paralizovao kada je poglavar Verement umro. Potiskivao je te stvari tokom mraka noći, dok su se Mhoram i Kalindril borili da održe Reč opomene. Sada se osećao neobično sažežen. Bio je vrhovnik i vratio se svom poslu. Razmišljao je - odmeravao rastojanja, procenjivao međusobne odnose brzina, predviđao brzinu osipanja ratovnije. Zapovedao je.
     Video je potrebu svoje vojske za vođstvom kao da je to na neki način užasno. Ispred njega, ratovnija je lagano skretala pema jugu da izbegne podnožje planine pred sobom, a preko tog lakšeg terena išla je brzinom koja nije mogla pokriti više od sedam milja dnevno. Ali uslovi marša ipak su bili užasni. Vojska je zalazila u sasušenu polupustinju Pustara Južnika.
     Nijedan zaostatak niti nagoveštaj jeseni nije vlažio sasušeni vetar koji je duvao prema severu iz sušne, beživotne Sive Pustinje. Najveći deo trave već je nestao, a nekoliko potočića i rečica koji su se slivali sa planine isparavali su pre nego što zađu pet milja u Pustaru. A čak i južno od podnožja planine teren je bio težak - erodiran, neravan i isečen dugim vekovima duvanja jalovog vetra u nazubljene bregove, jarkove i šance. Ishod je bila oštra, od vreline izbledela zemlja posednuta neobičnom i neprijateljskom lepotom. Ratovnija je bila prisiljena da maršira preko utabanog tla koje je pod nogama bilo tvrdo i neprijateljsko poput kamena, pa ipak je dizalo gustu prašinu kao da ne predstavlja ništa drugo osim praha.
     Na tri milje od Pribega, Troj i njegovi pratioci naiđoše na prvog mrtvog ratnika. Leš drvograđanina ležao je izobličen na tlu poput žrtve mučenja. Iscrpljenost mu je zacrnela usne i jezik, a upiljene oči bile su mu pune prašine. Troj je imao ludački poriv da se zaustavi i sahrani ratnika. Ali bio je siguran u svoje proračune; po toj palećoj vrelini, gubici ratovnije verovatno će se udvostručavati svakog dana. Nijedan od živih nije mogao dopustiti odvajanje vremena i snage na brigu za mrtve.
     Do vremena kada je vrhovnik stigao vojsku, izbrojao je još deset palih ratnika. Brojevi su mu se gonili po mozgu: jedanaest mrtvih prvog dana, dvadeset dva drugog, četrdeset četiri trećeg - šest stotina devedeset tri ljudska bića ubijena surovim zahtevima marša pre nego što stignu na odredište. A Bog sam zna koliko još posle - on zateče sebe kako se pita hoće li ikada više biti u stanju da usni.
     Ali prisili se da obrati pažnju kada mu Kvan i Amorin podnesoše raport o nastojanjima da održe ratnike u životu. Hrana je bila racionisana; svi vrčevi sa vodom dopunjavani su na svakom potoku, koliko god malom; svaki stožernik i bojni stožernik išao je peške da bi konji mogli da nose najslabije muškarce i žene; Kvanovi preostali jahači isto su tako hodali, a povređeni konji nosili su rančeve i pale ratnike; sve izviđanje i prikupljanje vode obavljali su krvni gardisti. A svakom ratniku koji nije mogao dalje ostavljana je hrana i naređivano mu je da potraži bezbednost u planinama.
     Zapovednici nisu mogli učiniti više ništa.
     Sve to ispunjavalo je Troja bolom. Ali onda mu Kvan opisa koliko je malo ratnika odabralo da napusti marš i skrije se u brdima. Ta novost primiri Troja; osećao je da je istovremeno užasno i divno da je toliko muškaraca i žena spremno da ga sledi do samog kraja njegovih zamisli. Prikupio je pouzdanje da odgovori na neizbežna pitanja Kvana i Amorine.
     Kvan pređe bez okolišenja na srž problema: "Da li nas Ljudoseča sledi?"
     "Da", odvrati Troj. "Poglavar Verement zadobio nam je otprilike jedan dan. Ali džin sada stiže za nama - i stiže brzo."
     Kvanu nije bilo potrebno da pita šta se dogodilo sa poglavarom Verementom. Umesto toga, on reče: "Ljudoseča će se brzo kretati. Kada će nas stići?"
     "Negde sutra po podne. Najkasnije sutra uveče."
     "Onda smo izgubljeni", reče Amorin, a glas joj je podrhtavao. "Ne možemo brže. Ratnici su previše iznureni da se okrenu i bore. Vrhovniče", preklinjala ga je, "skini to sa mene. Daj mesto prvog stožernika drugome. Ne mogu podneti... ne mogu dati te zapovesti."
     Pokušao je da je smiri svojom samouverenošću. "Ne brini. Još nismo poraženi." Ali samom sebi više je zvučao histerično nego samouvereno. Imao je naglu želju da vrišti. "Nećemo morati da marširamo brže. Naprosto ćemo još malo okrenuti prema jugu, tako da stignemo do ruševina starog grada - 'Doriendor Koriševa', kako ga zove Mhoram. Trebalo bi da stignemo tamo pre sutrašnjeg podneva."
     Osetio je da govori previše brzo. Prisilio se da uspori dok je objašnjavao svoje namere. Onda je osetio olakšanje kada je video mrgodno povlađivanje na licima oficira. Prva stožernica Amorin duboko, drhtavo uzdahnu kada je ponovo smogla hrabrost, a Kvanove oči zasvetlucaše krvavim obećanjima za neprijatelja. On kratko upita: "Ko će zapovedati eovojnama koje moraju da ostanu?"
     "Dopusti meni", reče Amorin. "Na kraju sam snage za ovaj marš. Želim da se borim."
     Balčaklija otvori usta da joj odgovori, ali Troj ih zaustavi oboje jednim pokretom. Na trenutak je u umu odmeravao terete, tražio tačku ravnoteže. Onda reče Kvanu: "Poglavari i ja ostaćemo sa prvom stožernicom Amorin. Biće nam potrebno osam eovojni dobrovoljaca i svaki konj koji još može da stoji. Krvna garda će verovatno ostati sa nama. Ukoliko to obavimo kako valja, većina će nas preživeti."
     Kvan se namrgodi na tu odluku. Ali prihvatanje mu je bilo isto toliko iskreno koliko i nedopadanje. On reče Amorini: "Moramo naći one koji su spremni i pripremiti ih danas, tako da sutra ne gubimo vreme."
     U znak odgovora, prva stožernica pozdravi Kvana i Troja, a zatim odjaha u ratovniju. Držala se uspravnije nego što je to činila već nekoliko dana, a njena spremnost pokaza Troju da je obavio ispravan izbor. On klimnu za njom u sarkastičnoj čestitki samom sebi što je bar nešto učinio kako treba.
     Ali Kvan je i dalje imao pitanja. On kratko reče: "Izvini, vrhovniče - ali bili smo prijatelji i moram ti ovo reći. Zbog čega mi ne objasniš zašto sada marširamo? Ukoliko Usudov Pribeg nije borilište koje želiš, možda će Doriandor Korišev poslužiti. Zbog čega ovaj užasni marš mora da se nastavlja?"
     "Ne, neću objasniti. Ne još." Troj je zadržavao konačni plan za sebe kao da ćutanjem i tajanstvenošću može da zadrži užas. "A Doriendor Korišev neće poslužiti. Tamo bismo se mogli boriti dan ili dva. Ali posle toga, Ljudoseča bi nas okružio i naprosto pritisnuo. Moramo da učinimo nešto bolje."
     Balčaklija mrgodno klimnu. Trojevo odbijanje rastuživalo ga je poput izražavanja nepoverenja. Ali pošlo mu je za rukom da se suvo nasmeši kada je rekao: "Vrhovniče, zar tvojim planovima nema kraja?"
     "Da", uzdahnu Troj. "Da, ima. I stići ćemo tamo. A posle toga, Mhoram će morati da nas spase. Obećao je..."
     Zbog toga što nije mogao da gleda Kvanu u oči sa svim svojim nedostacima, on se okrete. Podbo je Merila petama i pošao u potragu za poglavarima. Želeo je da im objasni namere u vezi sa Doriendor Koriševim i da pronađe kakvu još pomoć Mhoram ili Kalindril mogu pružiti ratovniji.
     Tokom odmora tog dana i sledećeg jutra, on primi redovne raporte krvne garde o napretku Ljudoseče. Vojska džina-Besomuka bila je ogromna i nespretna; prešla je samo devet milja tokom dana posle prolaska kroz Usudov Pribeg. Ali nije se zaustavila tokom mračne noći, a samo se nakratko odmorila pre zore. Troj proceni da će džin stići do Doriendor Koriševa do popodneva.
     Od tog znanja poče da žudi da potera ratovniju brže. Ali nije mogao. Previše ratnika napustilo je vojsku ili pomrlo te noći i sledećeg jutra. Na njegovu preneraženost, osipanje se utrostručilo. Litanija brojeva prolazila mu je kroz mozak - jedanaest, trideset tri, devedeset devet - tom brzinom, sam marš odneće četiri hiljade četiri žrtve do kraja šestog dana. A životi će se gubiti i u Doriendor Koriševu. Bile su mu potrebne složene jednačine da odmeri muke vojske. Nije pokušavao da je požuruje.
     Kao posledica toga, ratnici su mu bili samo na milju ispred Ljudoseče kada pođoše niz dugačku padinu prema ruševinama Doriendor Koriševa. Drevni grad nalazio se na vrhu brega pod večnom mrgodom planina, a sam breg stajao je na početku venca prema jugu. Ruševine su se uzdizale na liniji koja je razdvajala, skrivala jednu od druge, istočnu i zapadnu stranu Pustara Južnika. U prošlim dobima, kada je grad živeo i cvetao, savršeno je zaposedao severni ugao te oblasti, a sada su niski, masivni ostaci utvrda svedočili o tome da su stanovnici grada znali vrednost svog položaja. Prema predanjima očuvanim u Kevinovom Znanstvu, ti ljudi behu ratoborni; bio im je neophodan strateški položaj. Poglavar Kalindril prevodio je ime kao "Glavno mesto" ili "Očaj neprijatelja".
     Predanja su govorila da je Doriendor Korišev vekovima bio glavni grad naroda koji je rodio Bereka Troprsta.
     To je bilo doba prevlasti Jedine Šume u Domaji. Tada ne beše Pustara južno od planina; oblast je bila zelena i naseljena. Ali ubrzo je postala prenaseljena. Grupe ljudi iz te južne zemlje lagano su prelazile u Domaju i počinjale da napadaju Šumu. Najpre su želeli samo drvnu građu za civilizaciju Doriendor Koriševa. Onda su želeli polja za letinu. Potom su želeli domove. Uz nesvesnu pomoć drugih doseljenika sa severa, najzad su uspeli da osakate Jedinu Šumu.
     Ali ta povreda imala je mnogo posledica. Sa jedne strane, obaranje drveća raščinilo je zabranu koju je Kolos Oborine postavio preko Donje Zemlje. Oslobođeni su Besomuci - oslobađanje koje je sa tvrdoglavom neizbežnošću dovelo do uništenja monarhije Doriendor Koriševa u velikom ratu Bereka Troprsta. A sa druge strane, gubitak možda stotinu hiljada kvadratnih milja Šume izmenio je prirodnu ravnotežu Zemlje. Svako oboreno drvo zabijalo je dublje neizbežni usud Glavnog mesta. Kako je drveće umiralo, južne zemlje gubile su razvođe koje ih je čuvalo od Sive Pustinje. Vekovima pošto je razaranje Jedine Šume postalo nepovratno, te zemlje pretvoriše se u sušne ruševine.
     Ali grad je bio pust od vremena Bereka, prvog poglavara. A sada, posle milenijuma vetra i prašine, od Glavnog mesta nije preostalo ništa izuzev uspravnih odlomaka njegovih zidova i zgrada, neke vrste zemaljske mape koju su obrazovali beskrvni ostaci njegove veličanstvenosti. Vrhovnik Troj mogao je sakriti čitavu vojsku po lavirintima prostora i prolaza. Iza delova zidova koji su se besmisleno pružali u nebo ratnici su danima mogli voditi gerilski rat protiv vojske slične veličine.
     Troj se uzdavao da Ljudoseča to zna. Plan mu se oštro oslanjao o njegovu sposobnost da ubedi džina da je ratovnija odabrala da postavi poslednje uporište u Doriendor Koriševu, umesto sigurne smrti u Garotinom Čestaru. Vodio je vojsku u maršu pravo uz dugačku padinu, a zatim u bezube vratnice glavnog mesta. Onda je proveo ratnike kroz grad i napolje na zapadnu stranu, gde su bili skriveni od Ljudoseče grebenom na kome je stajao grad.
     Onda je dao Kvanu naređenja i onoliko ohrabrenja koliko je mogao. Zatim je pozdravio balčakliju i gledao kako glavno telo ratovnije maršira niz padinu. Kada je nestalo, on i njegovi doborovoljci vratiše se do grada sa dva poglavara, prvom stožernicom Amorin, svim krvnim gardistima i svakim konjem dovoljno jakim da ponese jahača.
     Među ruševnim zidovima, on se obrati ratnicima iz osam eovojni koje su se ponudile da kupe ratovniji bekstvo iz Doriendor Koriševa. Imao je osećaj suvoće i zategnutosti u grlu kada je počeo: "Svi ste dobrovoljci i zbog toga neću da se izvinjavam zbog onoga što činimo. Ali želim da budem siguran da znate zašto to činite. Imam dva glavna razloga. Najpre, pružićemo ostalim ratnicima priliku da povećaju rastojanje između sebe i Ljudoseče. Drugo, pomoći ćemo istiskivanje pobede u ovom ratu. Pripremam malo iznenađenje za Kletnikovu vojsku, a mi ćemo da pomognemo da upali. Delovi te vojske kreću se brže od drugih - ali ukoliko se previše rašire, neće svi upasti u moju zamku. Zato ćemo ih okupiti na ovom mestu."
     On zastade da pogleda ratnike. Stameno su stajali pred njime sa izrazima obojenim svim mogućim prelivima namrgođenosti, iscrpljenosti ili odlučnosti, a same kosti kao da su im zračile smrtnošću. Pred tim prizorom on poče da shvata Mhoramovu tvrdnju da zaslužuju da znaju istinu; slušali su mu zapovesti samim dušama. On grubo nastavi: "Ali ima još jedna stvar. Ljudosečina vojska možda planira za nas neko iznenađenje. Mnogi od vas bili su sa balčaklijom Kvanom tokom one oluje - znate o čemu govorim. Taj džin ima moć i namerava da je upotrebi. Mi ćemo mu pružiti priliku. Bićemo meta, tako da ono što učini pogodi nas, a ne ostatak ratovnije. Mislim da to možemo preživeti - ukoliko izvedemo stvari kako treba."
     On se naglo okrete prema Amorin i naredi joj da razmesti eovojne po strateškim položajima sa istočne strane glavnog mesta. "Proverite linije povlačenja. Neću da mi se ljudi pogube po ovim lavirintima kada dođe vreme da se izvučemo." Onda se obrati krvnoj gardi i zatraži da pođu u izviđanje iza grada, duž grebena. "Moram smesta saznati ako Ljudoseča pokuša da nas opkoli."
     Terel klimnu i nekoliko krvnih gardista odjaha.
     Prva stožernica Amorin povede svoju eovojnu nazad preko Doriendor Koriševa. Ostavili su sve konje, uključujući i Ranihine, na zapadnoj kapiji, pod stražom nekoliko krvnih gardista.
     U pratnji ostalih krvnih gardista, Troj i dva poglavara pođoše peške do istočnog zida.
     Dok su prolazili kroz ruševine, poglavar Mhoram upita: "Vrhovniče, veruješ li da Ljudoseča neće pokušati da nas opkoli? Zbog čega bi postupio drugačije?"
     "Instinkt", odvrati Troj kratko. "Mislim da će veoma paziti da nas pusti da pobegnemo sa zapadne strane. Čuo si ga kako se smeje - tamo kod Usudovog Pribega - kada je video kuda smo krenuli. Mislim da u stvari želi da nas pritesni uz Garotin Čestar. On je Besomuk. Verovatno smatra da je zamisao da upotrebi tu Šumu protiv nas neizmerno zabavna."
     Onda je bio zahvalan što se Mhoram uzdržao od pitanja šta on sam misli o Garotinom Čestaru. Nije želeo da razmišlja o tome. Umesto toga pokušao je da se usredsredi na raspored grada, tako da može da se probije kroz njega i noću ukoliko to zatreba. Ali srce mu nije bilo posvećeno zadatku. Ophrvavalo ga je previše drugih bojazni.
     Kada je stigao do istočnog zida i popeo se uz obrušene ostatke da proviri, ugledao je Ljudosečinu vojsku.
     Prilazila je poput velikog obezbojenja, tamne modrice preko izbledelog tla Pustare. Prednji kraj pružao joj se i severno i južno od ruševina. Bila je udaljena manje od milje.
     I bila je ogromna van svakog poimanja. Troj nije mogao da zamisli kako je poglavar Kletnik bio u stanju da stvori toliku vojsku.
     Prilazila je sve dok nije stigla do podnožja brega na kome je stajao Doriendor Korišev.
     Dok je gledao, Troj dohvati balčak mača kao da je to jedina stvar koja ga uzdržava od panike. Nekoliko puta je pružio ruku da podesi sunčane naočari koje više nije imao. Taj pokret bio je poput nevoljne molitve ili preklinjanja. Ali nijedan poglavar nije ga gledao. Lica su im bila uperena prema Ljudoseči.
     Troj gotovo uskliknu od oduševljenja kada džin-Besomuk zaustavi vojsku u podnožju brega. Zaustavljanje prođe kroz horde poput šoka, kao da je sila koja ih je gonila udarila u zid. Vukovi su osećali miris plena; sada počeše da zavijaju od osujećenosti što su se zaustavili. Pragrdani su mahnito kevtali. Izvitoperena ljudska bića ječala su, a jamnici su gladno poskakivali sa noge na nogu. Ali Ljudosečino zapovedanje sve ih je držalo. Širili su se dok ne obrazovaše spremni luk oko čitave istočne strane brega, a zatim stadoše da čekaju.
     Kada je bio zadovoljan položajem svoje vojske, Besomuk napravi par koraka uz breg, položi pesnice na bokove i sarkastično povika: "Poglavari! Ratnici! Znam da me čujete! Poslušajte moje reči! Predajte se! Ne možete pobeći - zarobljeni ste između Pustinje i Čestara. Mogu vas obrisati sa lica Zemlje desetinom snage. Predajte se. Ukoliko mi se pridružite, možda ću biti milosrdan." Na reč milosrdan, graja protesta i gladi podiže se iz vojske. Čekao je da galama prestane pre nego što je nastavio: "Ukoliko odbijete, uništiću vas! Spaliću vam i razneti domove. Od Veseldrva ću stvoriti kosturnicu, a Veselkamen ću upotrebiti kao đubrište. Uništavaću i sakatiti Domaju do sloma samog vremena! Slušajte me i očajavajte! Predajte se ili umrite!"
     Na to, neodoljivi poriv zahvati vrhovnika; osujećenost i bes previrali su u njemu. Bez upozorenja, iskočio je na zid. Raširio je noge da se učvrsti i prkosno digao pesnice. "Ljudosečo!" povika on. "Gamadi! Ja sam vrhovnik Hail Troj! Ovde ja zapovedam! Pljujem ti u lice, Besomuče! Ti si samo rob! A i tvoj gospodar samo je rob! Robuje gladi i glođe svoju bezvrednost kao staru kosku. Odlazi nazad! Ostavi Domaju! Mi smo slobodni ljudi. Očajanje je nemoćno nad nama. Ali ja ću te naučiti očajanju ukoliko se usudiš da se boriš protiv mene!"
     Ljudoseča zareža zapovest. Tuce struna na lukovima zazuja; strelice sunuše pokraj Trojeve glave kada ga Ruel povuče sa zida. Troj se zatetura kada je sleteo, ali ga Ruel zadrža. Kada vrhovnik povrati ravnotežu, Mhoram reče: "Ozbiljno si rizikovao. Šta si time dobio?"
     "Razbesneo sam ga", odvrati Troj nesigurno. "Ovo treba da bude izvedeno kako valja i ja ću to da uradim. Što se više razbesni, bolje ćemo stajati."
     "Jesi li toliko siguran u to šta će učiniti?"
     "Da." Troj oseti čudnu uverenost, ubeđenje da se neće pokazati da greši sve do samog kraja. "Već to čini - zaustavio se. Ukoliko se dovoljno razbesni, najpre će nas sam napasti. Vojska će mu i dalje stajati. To želimo."
     "Onda verujem da si uspeo", umeša se poglavar Kalondril tiho. Gledao je preko zida dok je govorio. Mhoram i Troj mu se pridružiše i videše na šta je mislio.
     Ljudoseča se povlačio sve dok između njega i brda ne ostade prazno, ravno tlo. Oko njega, vojska se komešala. Nekoliko hiljada pragrdana pokrenu se da obrazuje klinove sa meštrima znanstva spremnim sa obe strane. Tamo su čekali dok je džin-Besomuk ocrtavao široki krug u prašini koristeći vrh jednog buzdovana meštra znanstva. Onda Ljudoseča naredi svima osim pragrdana da iziđu iz kruga.
     Kada se prostor raščistio, meštri znanstva počeše da rade.
     Napevajući u neritmičnom jednoglasju poput hipnotisanog hora pasa, pragrdani poteraše svoje moći napred, u ruke meštara znanstva. Meštri znanstva uperiše vrhove buzdovana u obod Ljudosečinog kruga i počeše lagano da pomeraju gvožđe napred i nazad.
     Nizak, zujavi zvuk postade čujan. Pragrdani su pevali sopstvenim opakim jezikom, a od njihove pesme ravno, utabano tle poče da podrhtava. Zujanje se lagano pojačavalo, kao da je u prašini zarobljen roj ogromnih, mahnitih osa. A krug u zemlji poče vidljivo da pulsira. Stenje i zemlju obuhvati promena poput povećanja topline; vreli, crveni titraji nasumično su plesali po krugu, a površina poče da mu previre. Zujanje postade silovitije, oštrije.
     Proces je bio spor, ali užasna opčinjenost činila je da posmatračima deluje hitro. Kako je dnevna svetlost počela da zamire na bolnom nebu, zujanje je zameni poput tegobnog ječanja samog tla. Besomukov krug je treptao i ključao kao da je zemljište u njemu rastopljeno.
     Zvuk je mučio Troja; grabio mu je uši, puzao mu po koži poput vaši. Znoj mu ovlaži bezoko čelo. Izvesno vreme plašio se da će biti prisiljen da vrišti. Ali pisak najzad iziđe iz opsega njegovih čula. Bio je u stanju da se okrene, da nakratko otpočine.
     Kada je vratio pogled na krug, otkrio je da su se pragrdani povukli iz njega. Ljudoseča je tamo stajao sam. Demonski pogled zahvatao mu je lice dok je piljio u vrelo, crveno, uzavrelo tlo.
     U rukama je držao jednog meštra znanstva. Ovaj je prestravljeno ječao, držao buzdovan, ali nije mogao da mu raskine zahvat.
     Uz smeh, Ljudoseča podiže meštra znanstva iznad glave i zavitla ga u krug. Kada ovaj udari u tlo, vrisak mu zamre u blesku vatre. Preostao mu je samo buzdovan, lagano se topio na površini.
     Kada je sunce zašlo, Ljudoseča poče da koristi svoj odlomak Kamena da preoblikuje istopljeno gvožđe, da ga kuje u nešto novo.
     Blago, kao da se plaši da bi ga džin-Besomuk mogao čuti, Troj upita poglavare: "Čemo to? Šta to radi?"
     "Pravi alatku", prošapta Mhoram, "Neko sredstvo da poveća ili usredsredi moć."
     Značenje toga dade Troju osećanje mrgodnog zadovoljstva. Strategija mu je bila opravdana bar utoliko da će glavno telo ratovnije biti pošteđeno ovog posebnog napada. Ali znao je da takvo opravdanje nije dovoljno. Konačna igra počivala mu je u trbuhu poput mrtvog tega. Očekivao je da izgubi zapovedništvo nad ratovnijom čim je razotkrije; toliko će zgroziti ratnike da će se pobuniti. Posle tolikih obećanja pobede, osećao se kao lažni prorok. Pa ipak mu je plan bio jedina nada ratovnije, jedina nada Domaje.
     Molio se da mu Mhoram bude dorastao.
     Sa zalaskom sunca, vid ga izda. Bio je prisiljen da se oslanja na Mhoramovo izveštavanje o napredovanju Besomuka. U tami se osećao zarobljeno, lišen zapovedanja. Mogao je da vidi samo amorfni, mutni sjaj rastopljene zemlje. Povremeno bi razaznao blesak i sevanje oštre zelene boje preko crvenila, ali to mu nije ništa značilo. Jedina uteha bila mu je u činjenici da je za Ljudosečino pripremanje bilo potrebno vreme.
     Duž zidova, sa obe njegove strane, eovojne prve stožernice Amorin nadgledale su Besomukove radove. Niko nije spavao; naperena pretnja Ljudosečine vojske sve je opčinila. Izlazak meseca nije umanjio tminu; do mladog meseca ostalo je samo tri noći. Ali Besomukovo kovanje bilo je dovoljno sjajno da zamrači zvezde.
     Tokom čitavog dugog bdenja Ljudoseča nijednom nije napustio rastopljeni krug. Izvesno vreme posle ponoći izvadio je novonapravljeni skiptar i ohladio ga mahanjem nad glavom u kiši iskara. Onda mu je na kraj učvrstio svoj komad Kamena. Ali kada je završio, ostao je pored kruga. Kako je noć bledela prema danu, pravio je pokrete i pevao prema rastopljenom kamenu, ispredao čini iz njegove vrele siline. Ovaj mu je oštro obasjavao pokrete, a Kamen je s vremena na vreme sevao preko njega, odavao zelene odsjaje zlobe.
     Ali sve to Troj nije mogao da razazna. Držao se svoje nade. U tami, proračuni su mu bili jedina preostala stvarnost i on ih je deklamovao kao brojanicu noći. Kada ga prvi prorez zore dodirnu sa istoka, osetio je neku vrstu oduševljenja.
     Tiho je zatražio Amorin.
     "Vrhovniče." Bila je odmah pokraj njega.
     "Amorin, slušaj. To čudovište je napravilo grešku - protraćilo je previše vremena. Sada ćemo ga naterati da plati za to. Vodi ratnike odavde. Pošalji ih za ratovnijom. Šta god da se desi, taj džin neće nas dobiti toliko mnogo koliko misli. Samo zadrži po jednog ratnika za svakog dobrog konja kojim raspolažemo."
     "Možda bi trebalo da svi pođemo", odvrati ona, "pre nego što Besomuk napadne."
     Troj se nasmeši na tu ideju. Mogao je da zamisli Ljudosečin bes kada bi prilikom napada otkrio da je Doriendor Korišev prazan. Ali znao je da još nije zadobio dovoljno vremena. Odgovorio je: "Želim da mu iscedim još pola dana. Sa krvnom gardom i par stotina ratnika moći ćemo to da izvedemo. A sada, pokret."
     "Da, vrhovniče." Smesta je pošla i ubrzo je mogao da čuje kako se većina ratnika povlači. Ponovo je dograbio zid i zagledao se u izlazak sunca, čekajući da mu dođe vid.
     Ubrzo postade svestan da se sušni vetar sa juga pojačava.
     Onda mu se izmaglica diže iz uma. Najpre je mogao da vidi ruševni zid, zatim padinu brega; najzad je opazio vojsku koja je čekala.
     Nije se pokrenula tokom noći.
     Nije joj bilo potrebno da se pokrene.
     Ljudoseča je i dalje stajao posred kruga. Vatra tla je zamrla, ali pre nego što je nestala iskoristio je da obavije sebe u blistavu, prozračnu čauru sile. Unutar te sile, bio je uspravan poput ikone. Držao je skiptar kruto nad glavom; nije se micao; nije ispuštao ni zvuka. Ali kada ga sunčevo svetlo dodirnu, vetar iznenada udari u žestoko duvanje poput silovitog izdisanja kroz zube Pustinje. A pojačavao se u nepravilnim udarima kao kada počinje da duva široko.
     Onda tihi povik jednog ratnika skrenu Trojevu pažnju sa Ljudoseče. On okrete glavu i zagleda se u ždrelo sve jače bure.
     Sa jugoistoka, tamo gde se Venac Južnika sretao sa Sivom Pustinom, prema Doriendor Koriševu stizao je tornado. Njegov talasavi stub orao je pravo preko Pustare.
     Odavao je toliki utisak moći da prođe nekoliko trenutaka pre nego što je Troj shvatio da nije reč o onoj vrsti kovitlaca kakvu je poznavao.
     Nije sa sobom nosio ni kišu, ni oblake; bio je suv poput Pustinje. I nije nosio ni prašinu ni pesak; bio je prozračan poput praznog vazduha. Uopšte nije trebalo da bude vidljiv. Ali čista silina učinila ga je vidljivim za Haila Troja. Osećao je kako dolazi. Bio je toliko živ za njega da najpre nije mogao da pojmi činjenicu da se tornado ne kreće sa vetrom.
     Orkan je duvao pravo sa juga, divljački otrzao prašinu kako je nailazio. A tornado je zasecao dijagonalno preko njega, nije obraćao pažnju na vetar, već je urlao pravo prema Doriendor Koriševu.
     Troj je piljio u njega. Prašina mu je napunila usta, ali on nije bio svestan toga sve dok nije pokušao nešto da vikne. A onda, grčevito kašljući, otrgao je oči sa prizora. Široko ga smesta zakači. Kada je prestao da gleda u tornado, zateturao se od siline vetra. Ruel ga uhvati. Okrenuo se oko krvnog gadriste i bacio prema poglavaru Mhoramu.
     Kada je stigao do Mhorama, povikao je: "Šta je to?"
     "Neka nas Tvorac sačuva!" odvrati Mhoram. Urlajući vetar otrzao mu je glas sa usana i Troj ga je jedva čuo. "To je vrtlog strepnje."
     Troj pokuša da potera reči kroz vetar do Mhoramovih ušiju. "Šta će da učini?"
     Vičući pravo u Trojevo lice, Mhoram odgovori: "Izazvaće u nama strah!"
     Sledećeg trenutka povukao je Troja za ruku i pokazao naviše, prema vrhu tornada. Tamo su letela mnogobrojna mračna stvorenja, jahala gornje slojeve tornada.
     Tornado je već prešao više od polovine rastojanja do Doriendor Koriševa i Troj je oštro video stvorenja. Bile su to optice velike poput kreša. Imala su stisnuta, satanska lica poput slepih miševa, široka orlovska krila i masivne, nazubljene kandže. Dok su letele, dozivale su jedna drugu i otkrivale dvostruke nizove kukastih zuba. Krila su im tukla od požude.
     Bila su to najjezivija stvorenja koja je Troj ikada video. Dok ih je gledao, pokušavao je da se pripremi za borbu protiv njih - procenjivao im je brzinu, proračunavao vreme preostalo do nailaska, planirao odbranu. Ali mutile su mu um; nije mogao da pojmi postojanje koje ih je dopuštalo.
     Borio se da se pokrene, da dovoljno povrati ravnotežu da kaže sebi da već oseća ukus vrtloga strepnje. Ali bio je paralisan. Glasovi su vikali oko njega. Imao je nejasni osećaj da horde Ljudoseče radosno pozdravljaju vrtlog - ili su ga se i one plašile? Nije znao.
     Onda ga Ruel dograbi za ruku, otrže od zida, povika mu u uvo: "Vrhovniče, dođi! Moramo da organizujemo odbranu!"
     Troj nije mogao da se seti da je ikada ranije čuo jednog krvnog gardistu kako viče. Ali čak i sada Ruelov glas nije zvučao panično. Troj oseti da u takvoj imunosti ima nečeg jezivog. Pokušao je da se obazre, ali vetar je šibao ruševine tolikom prašinom da su se sve pojedinosti izgubile. Oba poglavara su nestala. Ratnici su trčali u svim smerovima, teturali se nasuprot vetru. Krvni gardisti pojavljivali su se na vidiku i nestajali poput zloduha.
     Ruel ponovo viknu na njega. "Moramo spasti konje! Poludeće od straha!"
     Jedan izgubljeni trenutak, Troj požele da je vrhovna poglavarka Elena sa njim, da joj kaže da to nije njegova greška. A onda naglo shvati da je napravio još jednu grešku. Ukoliko pogine, niko neće znati kako da spase ratovniju. Konačni plan poginuće sa njim i za posledicu svi muškarci i žene njegove vojske biće iskasapljeni.
     Ovo uviđanje kao da ga je gurnulo poreko ruba. Pao je na kolena. Široko i prašina su ga davili.
     Ruel povika: "Vrhovniče! Izopačenje napada!"
     Na reč Izopačenje, potpuna lucidnost obuze Troja. Strah mu ispuni sve misli kristalnom oštrinom. Smesta je shvatio da krvni gardista pokušava da ga raščini; Ruelova nepopustiva vernost bila je svestan napad na njegovu sposobnost zapovedanja.
     Od tog uviđanja oseti vrtoglavicu, ali reagovao je bistro, vešto. Poslednji put se obazro oko sebe, video kako se jedna ili dve prilike i dalje kolebaju napred-nazad kroz modru agoniju prašine. Ruel se pokretao da ga uhvati. Nad glavom, mračne ptice obrušavale su se prema ruševinama. Troj uze kamen i diže se na noge. Kada ga je Ruel dodirnuo, on iznenada pokaza iza krvnog gardiste. Ruel se okrete da pogleda. Troj ga udari u potiljak kamenom.
     Onda vrhovnik potrča. Nije mogao da napreduje naspram vetra i zato se dao poprečno na njega. Zidovi građevina uzdizali su se iz prašine i nadnosili nad njim. Pošao je prema kapiji.
     Bez upozorenja, naleteo je na prvu stožernicu Amorin.
     Dohvatila ga je, počela da ga udara povicima nalik na strah. Ali i ona je bila neko veran, neko ko mu nije pretio. On nalete na nju ramenom, baci je na tlo. Smesta je utekao u lavirint glavnog mesta.
     Nekoliko puta je pao kada je vetar iskakao na njega kroz neočekivane pukotine po zidovima. Ali silio se da ide dalje. Jasnoća njegovog užasa bila je potpuna; znao je šta mora da čini.
     Posle kratke, haotične borbe, našao je ono što mu je bilo potrebno. Žurno je izleteo na središte ogromnog otvorenog prostora - bili su to ostaci jedne od dvorana za sastanke Doriandor Koriševa. Na tom nezaštićenom prostranstvu, silina vetra otrovno ga je tukla. On joj požele dobrodošlicu. Osećao je paradoksalno veselje od straha; sopstveni užas ga je oduševljavao. Stao je poput uzbuđenog fanatika nasred otvorenog prostora i digao pogled da vidi koliko će još dugo morati da čeka.
     Kada se obazre, srce mu poskoči. Jedna ptica bez napora je klizila prema njemu, kao da u potpunosti upravlja vetrom. Prilaz do njega bio joj je čist. Lakoća njenih pokreta izazivala je u njemu uživanje i on se pripremi da joj skoči u kandže.
     Ali kada mu se primakla, on vide da ova u moćnim kandžama nosi Ruelovo zgrčeno telo. Mogao je da vidi Ruelove ravne crte lica bez ikakvih osećanja. Krvni gardista delovao je kao da je izdan.
     Grč protrese Troja. Kada ptica sunu prema njemu, on se priseti ko je. Silina užasa galvanizovala mu je mišiće; dograbio je mač i udario.
     Njegov udarac raspoluti lobanju ptice. Njena težina ga preturi. Zelena krv briznu mu preko glave i ramena. Vrela krv gorela ga je poput kiseline i toliko je zaudarala na cvetnu esenciju da mu se smuči. Uz prigušeni krik, on se uhvati za čelo, pokuša da otrgne bol. Ali paleća kiselina proždirala mu je čeonu traku, sagorevala lobanju na putu ka mozgu. On izgubi svest.

     Probudio se u tišini i tmini noći.
     Posle dugog protoka vremena poput beskrajnog krika, digao je glavu. Vetar je nagomilao prašinu na njega, a njegov pokret je poremeti. Ispunila mu je grlo, usta i pluća. Ali on priguši grč kašlja i poče da osluškuje u tami.
     Svuda oko njega Doriendor Korišev bio je miran poput mogile. Vetar i vrtlog su nestali i ostavili samo ponoćnu prašinu i smrt na svom tragu. Tišina je poput kobi počivala na ruševinama.
     Onda je morao da se zakašlje. Dahćući, krkljajući, digao se na kolena. Samom sebi zvučao je eksplozivno glasno. Pokuša da upravlja silovitošću sopstvenog kašlja, ali nije mogao da se uzdrži sve dok grč ne prođe.
     Kada ovaj popusti, shvatio je da i dalje steže mač. Nagonski pojača stisak na njemu. Proklinjao je svoje noćno slepilo, a onda je rekao sebi da mu je tama jedina nada.
     U licu su mu udarali damari bola, ali nije obraćao pažnju na to.
     Stajao je nepomično dok je razmišljao.
     Ovoliko dugo posle vrtloga, zaključivao je, svi njegovi saveznici ili su mrtvi ili ih nema. Ukoliko ih vrtlog i ptice nisu pobili, onda ih je Ljudosečina vojska počistila iz ruševina. Zbog toga nisu mogli da mu pomognu. Nije znao koliko deo te vojske je zaostao na glavnom mestu.
     A nije mogao da vidi. Bio je ranjiv do dana. Samo ga je tama štitila; nije mogao da se odbrani.
     Prva reakcija bila mu je da ostane tamo gde se zatekao i da se moli da ga neće otkriti. Ali shvatao je zaludnost tog plana. U najboljem slučaju samo bi odložio smrt. Kada zora dođe, i dalje će biti sam protiv neznanog broja neprijatelja. Ne, jedina prilika bila mu je da se sada iskrade iz grada i da se izgubi u Pustari. Tamo može da nađe neki jarak ili rupu da se sakrije.
     Taj beg bio je moguć, jedva moguć, zbog toga što je imao jednu prednost; nijedno stvorenje Ljudoseče izuzev pragrdana nije se moglo noću kretati kroz ruševine tako dobro kao on. A Besomuk sigurno nije ostavio pragrdane iza sebe. Bili su previše dragoceni. Ukoliko Troj bude mogao da se priseti nekadašnjih veština - svog osećaja za okolinu, pamćenja terena - biće u stanju da se upravlja kroz grad.
     Moraće da se uzda da ga sopstveni sluh upozori na neprijatelje.
     Počeo je tako što je tiho spustio mač u kanije. Onda je počeo da pipa da nađe put po vrelom pesku. Bilo mu je potrebno da odredi gde se nalazi, a znao je samo za jedan način da to učini.
     U blizini, ruke mu nađoše deo tla koji je izgledao spaljeno. Zemlja koja mu se prilepila za prste zaudarala je na cvetnu esenciju. A usred tog poteza pronašao je Ruelovo iskrivljeno telo. Osećaj dodira rekao mu je da je Ruel gadno izgoreo. Mračna ptica mora da se zapalila kada je poginula pa je izgorela i ostavila za sobom leš krvnog gardiste.
     Dodirivanje tog mesta izazvalo mu je mučninu i on se povuče. Teško se znojio. Znoj ga je pekao po opekotinama. Noć je bila vrela; zalazak sunca nije doneo olakšanje ruševinama. Obavivši trbuh rukama, on se diže na noge.
     Dok je nesigurno stajao na otvorenom, on pokuša da izbaci Ruela i pticu iz misli. Bilo mu je neophodno da se priseti kako da postupa sa slepilom, kako da se orijentiše u ruševinama. Ali nije mogao da odredi kojim putem je došao na taj otvoreni prostor. Mašući rukama pred sobom pošao je u potragu za zidom.
     Noge mu nisu verovale tlu - nije mogao da stupa bezbedno - i zbog toga se nespretno kretao. Osećaj ravnoteže napustio ga je. Lice ga je peklo, a znoj mu je palio očne duplje. Ali on suspregnu usredsređenost i odmeri rastojanje.
     Posle dvadeset jardi stigao je do zida. Dodirnuo ga je pod uglom, spremno se poravnao prema njemu, a zatim krenuo duž njega. Bila mu je potrebna pukotina koja će mu omogućiti da dodirne obe strane zida. Bilo kakva razlika u temperaturi između strana reći će mu kojim pravcem je krenuo.
     Posle još dvadeset jardi, stigao je do ugla. Okrenuo se pod pravim uglom i počeo da sledi novi zid. Držao ga se uporedo tako što je prelazio prstima preko kamena. Ubrzo se saplete po nekim otpacima i pronađe ulaz.
     Zidovi su ovde bili debeli, ali mogao je da dodirne naspramne strane, a da ne raširi ruke. Obe strane bile su veoma tople, ali mu se učini da je temperatura nešto viša na strani okrenutoj nazad prema otvorenom prostoru. Taj smer bio je zapadni, zaključi on; popodnevno sunce svakako je zagrejalo zapadnu stranu zida.
     Sada je morao da odluči kuda će.
     Ako pođe prema istoku, manje je verovatno da će naići na neprijatelje. Pošto ga nisu već našli, možda su ga obišli i potraga će im ići od istoka prema zapadu za ratovnijom. Ali ukoliko postoji ikakva prilika da su mu prijatelji ili Meril ostali, to će biti na zapadnoj strani.
     Činilo se da ta nedoumica nema razrešenja. On zateče sebe kako vrti glavom i ječi kroz zube. Smesta je ispunio grlo tišinom. Odlučio je da krene zapadno prema Merilu. Dodatni rizik bio je bolji od bezbednog bekstva prema istoku - bekstva koje bi ga ostavilo samog u Pustari Južnika, bez hrane, vode ili konja.
     Još se nekoliko trenutaka oslanjao o neprirodnu vrelinu zida i duboko disao da se primiri. Onda je ustao, uhvatio osećaj za smer svom usredsređenošću do koje je mogao da dođe i pošao pravo iz ruševne dvorane.
     Napredak mu je bio spor. Zbog nesigurnosti koraka stalno se teturao dalje od prave linije prema zapadu. Ali ispravljao je odstupanje što je bolje mogao i nastavljao. Bez oslonca zida, ravnoteža mu je bila gora sa svakim korakom. Pre nego što je prešao trideset jardi, tlo se zavrte oko njega i on pade na kolena. Morao je da suspregne grlo da ne bi zajecao.
     Kada se ponovo osovio na noge, začuo je tihi smeh - najpre jedan glas, zatim njih nekoliko. Bio je to surov zvuk, kao da je usmeren na njega. Malo se odbijao o zidove, tako da nije mogao da mu odredi položaj, ali činilo se da dopire odnegde ispred njega.
     Sledio se tamo gde se zatekao. Bespomoćno se molio da ga tmina zaštiti.
     Ali glas mu razbi tu nadu. "Gle, braćo", reče on. "Čovek - sam." Izgovor mu je bio nespretan, zagušen slinama, ali ga je Troj mogao razumeti. Lako je razabrao zlobu u tihom horu smeha koji mu odgovori.
     Progovoriše i drugi glasovi.
     "Čovek, da. Krvnik ga odneo!"
     "Gle. Kako lepa odeća. Neprijatelj."
     "Ha! Pogledaj ponovo, budalo! Nije to čovek."
     "Nema očiju."
     "Da li je pragrdan?"
     "Ne - čovek, kažem. Čovek bez očiju! To vam je neki šaljivdžina, braćo."
     Svi glasovi ponovo se nasmejaše.
     Troj ne zastade da se začudi kako to da ga govornici vide. Okrenuo se i potrčao putem kojim je stigao.
     Oni se smesta dadoše u poteru. Čuo je pljeskanje bosih stopala po kamenu, oštro disanje. Brzo su ga prestigli. Nešto mu priđe, saplete ga. Kada je pao, trčeća stopala ga opkoliše.
     "Polako, braćo. Ne ubijajte brzo. Biće zabave za sve nas."
     "Ne ubij ga."
     "Ne ubij? Hoću da ubijem. Da ubijem i jedem."
     "Džin će hteti ovoga."
     "Pošto se budemo zabavili."
     "Zašto reći džinu, braćo? On je pohlepan."
     "Uzima nam meso."
     "Zadržimo ovog za sebe, da."
     "Krvnik neka nosi džina."
     "Njegovi dragoceni pragrdani. Tamo gde je opasno, ljudi moraju prvi."
     "Da. Braćo, ješćemo ovo meso."
     Troj se osovi na noge. Kroz brzo blebetanje glasova čuo je moraju prvi i gotovo ponovo pao. Ukoliko su ova stvorenja bila prvi pripadnici Ljudosečine vojske koji su zašli u glavno mesto...! Ali on potisnu značenja te pomisli i dograbi mač.
     "Mač? Ho ho!"
     "Gle, braćo. Čovek bez očiju hoće igru."
     "Igraj!"
     Troj začu udar biča; struna mu udari oko zglavka. Ona uhvati i trže, baci ga sa nogu. Snažne ruke oduzeše mu mač. Mešto ga udari u grudi, obori na leđa. Ali grudna ploča ga je zaštitila.
     Jedan glas jauknu: "Krvniče! Moja noga!"
     "Budalo!" dođe odgovor. Začu se smeh.
     "Ubij ga!"
     Metalno oružje začangrlja mu po grudnoj ploči, pade na tlo. Stade da grabi za njime po prašini, ali ruke se naglo pojaviše i odgurnuše ga. Trgao se i ponovo digao na noge.
     Začuo je zvižduk biča i struna ga ošinu po člancima na nogama. Ali ovog puta nije pao.
     "Ne ubijajte ga još. Gde je tu zabava?"
     "Nateraj ga da igra."
     "Da, braćo. Da igra."
     "Igraj za nas, čoveče bez očiju."
     Bič ga opeče oko vrata. Zateturao se pod udarcem. Zbunjujuća unakrsna vatra glasova se nastavljala.
     "Igraj, Krvnik te nosio!"
     "Zabavljaj nas!"
     "Zašto zabava? Hoću meso. Krvavo meso."
     "Džin nas hrani peskom."
     "Igraj, kažem! Jesi li slep, čoveče bez očiju? Da li te je sunce zaslepilo?"
     To blebetanje dočeka glasan smeh. Ali Troj je nepomično stajao u svojoj preneraženosti. Sunce? - pomisli on obamrlo. Onda je izabrao pogrešan smer, istok umesto zapada; uleteo je pravo u ta stvorenja. Požele da vrisne. Ali nije imao snage za vrištanje. Osećao je kako ga svetlost života napušta. Ruke su mu drhtale dok je pokušavao da ispravi sunčane naočari."
     "Blagi Bože", zaječa on.
     Ošamućeno, kao da ne zna šta radi, on prinese prste usnama i oštro zviznu.
     Bič mu se omota oko struka i baci ga na tlo.
     "Igraj!" nespretno su vikali glasovi kao jedan.
     Ali kada se ponovo osovio na noge, začuo je zvuk kopita. A nekoliko trenutaka kasnije Merilovo njištanje proseče blebetave glasove. Dirnulo je Trojevo srce poput pokliča truba. On trže glavu naviše, a uši su mu tragale, pokušavale da odrede položaj Ranihina.
     Glasovi se izmeniše u povike besa dok su se kopita primicala.
     "Ranihin!"
     "Ubij ga!"
     "Meso!"
     Ruke dograbiše Troja. On dohvati pesnicu koja je držala nož. Ali onda mu zvuk kopita pohita u blizinu. Njegov udarac odbaci napadača. Okrenuo se, pokušao da skoči na Merilova leđa. Ali samo se isprečio na Merilovom put. Rame Ranihina ga udari, obori.
     Onda začu kako bose noge skaču u napad. Bič je pucao, noževi fijukali. Meril je bio poteran od njega. Kopita su galopirala po kamenu dok se Ranihin povlačio. Uz likujuće zavijanje, stvorenja se dadoše u poteru. Zvuci se povukoše.
     Troj se osovi na noge. Srce mu je tuklo u grudima; bol mu je oštro udarao u licu. Zvuci potere kao da su pokazivali da je ostavljen sam. Ali nije se pokretao. Usredsredivši svu pažnju, pokušavao je da osluškuje kroz udaranje sopstvenog bola.
     Jedan dugi trenutak otvoreni prostor oko njega zvučao je prazno, nepomično. Mahnuo je rukama i nije dotakao ništa.
     Ali onda začu otro udisanje.
     Silovito je drhtao. Želeo je da se okrene i potrči. Ali prisilio se da održi položaj. Usredsredio se, okrenuo svu pažnju prema zvuku. U daljini, druga stvorenja izgubila su Merila. Vraćala su se; mogao je da ih čuje.
     Ali bliski glas prosikta: "Ubiću te. Povredio si mi nogu. Krvnik ih odneo! Ti si moje meso."
     Troj je osećao prilazak stvorenja. Nadnosilo se nad njega poput slabog pritiska na licu. Struganje daha mu se pojačavalo. Sa svakim korakom, sve je oštrije osećao okolinu.
     Napetost je bila mučna, ali on se mirno držao. Čekao je. Beskonačno vreme je prolazilo.
     Iznenada oseti kako se stvorenje napinje da skoči.
     Istrgao je uzicu grivenarke Jadinke iz pojasa, omotao oko vrata napadača i trgao kada je stvorenje naletelo. Uneo je svu snagu u trzaj. Skok stvorenja ga obori, ali je on držao uzicu, nalegao se na nju. Stvorenje se svali preko njega. Prebacio je težinu, popeo se na stvorenje. I dalje je vukao. Sada je mogao da oseti da je telo pod njime postalo mlitavo. Ali nije popuštao stisak. Napinjući uzicu, udarao je i udarao glavom stvorenja o kamen.
     Dahtao je da bi došao do daha. Nejasno je čuo kako ga ostala stvorenja napadaju.
     Nije popuštao zahvat.
     Onda sila zapraska kroz vazduh. Oganj briznu oko njega. Začuo je povike i sudaranje mačeva. Oglasiše se strune lukova. Stvorenja zavrištaše, potrčaše, počeše teško da padaju.
     Nekoliko trenutaka kasnije ruke digoše Troja. Uzeli su mu Jadinkinu uzicu iz ukočenih prstiju. Prva stožernica Amorin kriknu: "Vrhovniče! Vrhovniče! Tvorcu neka je hvala, bezbedan si!" Plakala je od olakšanja. Začuo je Mhorama kako govori: "Prijatelju moj, priredio si nam veselu trku. Bez Merilove pomoći ne bismo te našli na vreme." Glas je bestelesno dopirao iz mraka.
     Troj najpre nije mogao da govori. Srce mu je prolazilo kroz krizu. Nateralo ga je da tako dahće da je jedva stajao. Zvučao je kao da pokušava da jeca.
     "Vrhovniče", reče Amorin, "šta ti se desilo?"
     "Sunce", zadahta on, "da li... sunce... sja?" Činilo mu se da mu napor uobličavanja reči probada srce.
     "Vrhovniče? Ah, vrhovniče! Šta ti je učinjeno?"
     "Sunce!" zakrklja on. Očajnički je želeo da ustraje u tom pitanju, ali mu je samo uspevalo da beskorisno udara nogom.
     "Sunce nam stoji nad glavama", odgovori Mhoram. "Preživeli smo vrtlog i njegova stvorenja. Ali sada Ljudosečina vojska ulazi u Doriendor Korišev. Moramo hitro otići."
     "Mhorame", hrapavo je kašljao Troj. "Mhorame." On se zatetura napred i pade u poglavareve ruke.
     Mhoram ga zadrža umirujućim stiskom. Bez reči, poglavar ga je držao sve dok mu deo bola ne minu i dok nije bio u stanju da diše malo lakše. Onda Mhoram tiho reče: "Vidim da si ubio jednu od ptica Opakog. Valjano si se poneo, prijatelju moj. Poglavar Kalindril i ja smo preostali. Možda je sedamdeset krvnih gardista preživelo. Prva stožernica Amorin je očuvala šačicu ratnika. Posle prolaska vrtloga svi Ranihini su se vratili. Spasli su mnogo konja. Prijatelju moj, moramo poći."
     Nešto od Mhoramove smirenosti doseže Troja i on poče da uspostavlja kontrolu nad sobom. Nije želeo da bude na teret poglavaru. Lagano se povukao, stao na sopstvene noge. Pokrio je oprženo čelo kao da pokušava da sakrije bezokost i rekao: "Moram da ti kažem ostatak svog plana."
     "Može li to da sačeka? Moramo smesta da krenemo."
     "Mhorame", slomljeno zaječa Troj, "ne mogu da vidim."