18. USUDOV PRIBEG

     Troj smesta skoči u uspravan položaj da se suoči sa suncem.
     Drugovi su stajali sa njim u napetoj tišini, kao da nameravaju da podele s njim ono što bude video. Ali znao je da čak ni krvna garda ne može da se nosi sa njegovim mentalnim vidom. Nije obraćao pažnju na njih. Sva svest bila mu je obuzeta postepenim razotkrivanje zore.
     Najpre je video samo sve slabiju sivu i ljubičastu tminu. Ali onda direktni zraci sunca zahvatiše platformu i njegova okolina poče da diže glavu iz izmaglice. Nad dugačkim ponorom senke on primi prvi vizualni osećaj širokog, otvorenog vazduha u kome je Kevinov Vidikovac stajao kao na vrhu mračnog prsta što optužuje nebesa. Na zapadu, preko rastojanja previše velikog za ma koji vid izuzev njegovog, on vide kako sunčeva svetlost dira tanke snežne vrhove na planinskom vencu koji je razdvajao Južne Zaravni od Garotinog Čestara. A dok se sunce pelo sve više, razaznavao je dugačku krivu vrhova koji su išli najpre ka jugu, a zatim prema zapadu iz doline kamendola Mithil ka Usudovom Pribegu.
     Onda svetlost doseže bregove koji su obrazovali istočnu granicu Zaravni između Kevinovog Vidikovca i Andelejna. Sada je mogao da sledi čitav tok reke Mithil prema sverozapadu i zatim severu, sve do mesta gde se pridruživala Crnoj Reci. Osećao se neobično uzvišeno i moćno. Pogled mu nikada ranije nije razabirao toliko toga i on shvati kako mora da se osećao vrhovni poglavar Kevin. Stajati na Vidikovcu bilo je kao boravak na vrhuncu Zemlje.
     Ali sunce se i dalje dizalo. Poput plime svetlosti, preplavljalo je Zaravni, spiralo mu poslednje ostatke slepila.
     Od onoga što ugleda zatetura se tamo gde je stajao. Užas mu ispuni oči poput naleta lavine. Bilo je gore od svega što je zamišljao.
     Najpre je razaznao ratovniju. Vojska tek što mu je počela da maršira; potezala se prema jugu duž planinskog venca. Jedva da je video išta više od mrlje u podnožju bregova, ali mogao je da joj proceni brzinu. I dalje je bila dva dana od Usudovog Pribega.
     Snage balčaklije Kvana bile su bliže njemu, a dalje od Pribega. Ali konjanici su se kretali brže. Nagonski, trenutno im proceni broj; smesta je znao da su desetkovani. Nestalo je preko trećine od dve stotine krvnih gardista, a od dvanaest Kvanovih eovojni preostalo je manje od polovine. Hitali su nepravilno, gotovo u samrtnom begu.
     Za petama im je mahnitala divovska horda kreša - najmanje deset hiljada divljih žutih vukova. Najmoćniji među njima, najsilnijih dve hiljade, nosili su crne jahače - pragrdane. Osedlani kreši trčali su u zbijenim klinovima, a pragrdanski meštri znanstva sa vrhova klinova vitlali su bujice mračne sile na svakog jahača koji bi im dopao na dohvat.
     U naporu da kontroliše brzinu, da se uzdrži od najčistijeg bega, poneki eovod okretao bi se u pravilnim razmacima. Dvadeset ili četrdeset ratnika bacili bi se na žuti zid da uspore nalet kreša. Troj je video bleske plavog ognja u tim poduhvatima; Kalindril i Verement bili su živi. Ali dva poglavara nisu bila dovoljna. Ratnici su brojčano bili beznadežno slabiji. A već su bili poprilično iza reke Mithil u trci prema Usudovom Pribegu. Čak i ako ne budu trčali brže, stići će do Pribega pre nastupajuće ratovnije.
     Kvan nije bio u stanju da dobije poslednji dan koji je bio neophodan učesnicima marša.
     Pa ipak, čak ni to nije bilo najbolniji prizor. Iza vukova stizala je glavnina Kletnikove armije. Ta glavnina bila je bliža Kevinovom Vidikovcu od ostalih i Troj ju je video sa jezivom jasnoćom.
     Džin koji im je stupao na čelu bio je najmanji od njenih užasa. Za džinovim leđima marširale su nepregledne kolone jamnika - najmanje dvadeset hiljada snažnih, nezgrapnih žitelja stenjaka. Iza njih hitao je jednak broj pragrdana, grabio na sve četiri radi veće brzine. Kroz njihove redove, stotine zastrašujućih, lavovima nalik grifona naizmenično su trčale i letele. A za demonijskim sojem stizala je uzavrela, mračna vojska tako ogromna da Troj nije mogao čak ni da joj nasluti broj: ljudi, vukovi, putnimi, šumske zveri, stvorenja iz Ravnice, svi su zračili bezdanom krvožednošću koja ih je prikupila - mirijade izvitoperenih, pobesnelih stvorenja, izopačenih rukotvorina poglavara Kletnika i Kamena Zlozemlja.
     Veći deo te ogromne vojske već je prešao Mithil goneći balčakliju Kvana i njegove ratnike. Kretao se takvom grozničavom brzinom da jedva da se nalazio na tri dana od Usudovog Pribega. A bio je tako moćan da se nijedna zaseda, koliko god dobro smišljena, nije mogla nadati da će im nauditi.
     Ali zasede neće ni biti. Ratovnija nije znala u kakvoj je opasnosti i neće stići do Pribega na vreme.
     Poput nazubljenih komada stene, te činjenice tukle su vrhovnika Troja dok ga nisu oborile na kolena. "Blagi Bože!" zaječa on očajno. "Šta sam to učinio?" Lavina otkrića obori ga. "Blagi Bože. Blagi Bože. Šta sam to učinio?"
     Iza njega, poglavar Mhoram pitao ga je sa sve većom hitnjom: "Šta je to? Šta vidiš? Vrhovniče, šta vidiš?" Ali Troj nije mogao da odgovori. Svet se vrteo oko njega. Kroz vrtoglavicu sopstvenih čula, bespomoćni um bio mu je u stanju da obuhvati samo jednu misao: bila je to njegova greška, sve je to bilo njegova greška. Zaludnost Korikovog pohoda, kraj džinova, neizbežni pokolj ratovnije - za sve je to on bio kriv. On je zapovedao. A kada mu se propast zapovedništva okonča, Domaja će biti bez odbrane. Služio je Opakog od samog početka, a da to nije ni znao, a ono za šta je Atiaran, družbenica Trelova, dala život bilo je gore od ničega.
     "Gore", zaječa on. Osudio je svoje ratnike na smrt. A oni su bili samo početak naplate koju će poglavar Kletnik izvući zbog njegove pogrešne procene. "Blagi Bože." Požele da urliče, ali grudi su mu bile previše pune užasa; nije bilo prostora za krike.
     Nije shvatao kako vojska Opakog može biti toliko velika. Prevazilazila je najužasnije noćne more.
     Divlje se digao na noge. Grabio je rukama grudi, pokušavao da iščupa dovoljno vazduha iz svog neizrecivog promašaja za makar jedan krik. Ali ga nije mogao dobiti; pluća su mu bila zagušena ruševinama. Nagla, bučna navala bespomoćnosti urlala mu je u ušima i on posrnu napred.
     Nije shvatio da je pokušao da skoči dok ga Terel i Ruel ne uhvatiše za noge i povukoše nazad preko ograde.
     Onda oseti kako mu obrazi gore. Poglavar Mhoram ga je šamarao. Kada se trgao, poglavar ga privuče bliže sebi i povika mu u bezoko lice: "Vrhovniče! Haile Troju! Počuj me! Shvatam - vojska Opakog je ogromna. A ratovnija neće stići do Usudovog Pribega na vreme. Mogu da pomognem!"
     Ošamućeno, nagonski, Troj pokuša da ispravi sunčane naočari na licu i otkri da su nestale. Izgubio ih je preko ivice Kevinovog Vidikovca.
     "Slušaj me!" viknu Mhoram. "Mogu da pošaljem poruku. Ukoliko su Kalindril ili Verement u životu, mogu me čuti. Oni mogu upozoriti Amorin." On dograbi Troja za ramena i prsti mu se zabiše u njih u pokušaju da dohvate Trojeve kosti. "Slušaj me! U stanju sam da to učinim. Ali moram imati razloga, nade. Ne mogu - ukoliko je beskorisno. Odgovaraj!" zahtevao je kroz stegnute zube. "Ti si vrhovnik. Nađi nadu! Ne ostavljaj ratnike da umru!"
     "Ne", prošapta Troj. On pokuša da se iščupa iz Mhoramovog stiska, ali poglavarovi prsti bili su prejaki. "Nema načina. Kletnikova vojska je prevelika."
     Požele da se zaplače, ali ga Mhoram nije puštao. "Otkrij način!" besneo je poglavar. "Biće pobijeni! Moraš ih spasti!"
     "Ne mogu!" povika Troj u naglom besu. Oštra nemogućnost Mhoramovog zahteva dirnu skriveni izvor u njemu i on povika: "Kletnikova vojska previše je prokleto velika! Naše snage stići će tamo prekasno! Jedini način da bar još malo prežive jeste da pojure pravo kroz Pribeg i da nastave sve dok ne popadaju! Tamo ničeg nema - samo Pustare, Pustinja, hrpe ruševina i...!"
     Iznenada mu se srce zgrči. Činilo mu se da se Kevinov Vidikovac ljulja pod njim i on dograbi Mhorama za članke da bi se zadržao. "Slatki Isuse!" prošapta on. "Postoji jedna mogućnost!"
     "Reci je!"
     "Postoji jedna mogućnost", ponovo Troj zapanjenim tonom. "Isuse." Uz napor, on prisili pažnju da mu se usredsredi na Mhorama. "Ali to ćeš morati ti da uradiš."
     "Onda ću to uraditi. Reci mi šta mora biti učinjeno."
     Jedan dugi trenutak osećaj odlaganja pogubljenja zapanjivao je Troja, nadmašivao potrebu za delanjem, gotovo ga ošamućivao. "Biće gadno", promrmlja on za sebe. "Bože! Ima da bude gadno." Ali uporni Mhoramov stisak i dalje ga je držao. Govoreći polako da bi pomogao sebi da se sabere, on reče: "To ćeš morati ti da izvedeš. Nema drugog načina. Ali prvo moraš da se probiješ do Kalindrila ili Verementa."
     Probojni Mhoramov pogled ispitivao je Troja. Onda Mhoram pomože vrhovniku da se digne na noge. Poglavar tiho upita: "Da li su Kalindril i Verement u životu?"
     "Da. Video sam im oganj. Možeš li doći do njih? Oni nemaju ono vrhovno drvo."
     Mhoram se mrgodno nasmeši. "Koju poruku da im prenesem?"
     Sada Troj poče da proučava Mhorama. Osećao se čudno ranjiv bez sunčanih naočara, kao da je izložen zameranju, čak i gnušanju, ali je oštro video Mhorama. Ono što je ugledao vrati mu pouzdanje. Poglavarove oči blistale su opasnom sposobnošću, a kosti lobanje imale su mu prisenak nepokornosti. Kontrast sa sopstvenom slabošću postide Troja. On se okrete da ponovo pogleda preko zaravni. Teški pokreti hordi poglavara Kletnika nastavljali su se kao ranije i pred tim prizorom on oseti ponovnu navalu panike. Ali držao ju je pod sopstvenom silom zapovesti, stezao ju je da bi zaustavio stid. Onda konačno reče: "U redu. Krenimo. Tule, ti bolje kreni nazad do kamendola. Neka Ranihini pođu putem prema nama što je bliže moguće. Očekuje nas dalek trk."
     "Da, vrhovniče." Tul bez glasa napusti Vidikovac.
     "A sada, Mhorame. Imao si ispravnu zamisao. Amorin mora biti upozorena. Mora da stigne do Pribega pre Kvana." Na pamet mu pade da Kvan možda više nije živ, ali on potisnu taj strah. "Nije me briga kako će to izvesti. Mora da ima spremnu zasedu kada jahači stignu. Ukoliko ne..." Morao je da stegne čeljust da bi sprečio glas da mu ne zadrhti. "Možeš li to preneti?" Uzdrhtao je na pomisao o mukama ratnika. Posle dvadeset petodnevnog marša moraće da trče poslednjih pedeset milja - samo da otkriju da kušnjama nije došao kraj. Okrenuvši se da se suoči sa Mhoramom, on upita: "Dakle?"
     Mhoram je već izvadio štap od lomilialora iz odore i sada ga je vezivao preko žezla uzicom od prijanjka. Kada je pričvrstio štap, on reče: "Prijatelju moj, treba da napustiš Vidikovac. Bićeš bezbedniji dole."
     Troj se pokori bez pitanja. Još jednom je pogledao vojske da bi bio siguran da im je pravilno procenio brzine, zatim požele sreću poglavaru Mhoramu i poče da se spušta. Stepenište mu je pod rukama i nogama bilo klizavo, ali ga je smirivalo Ruelovo prisustvo odmah ispod njega. Uskoro je stajao na ispustu u podnožju Vidikovca i gledao naviše ka plavom nebu prema poglavaru Mhoramu.
     Posle stanke koja se Troju, zbog sve tegobnije hitnje, činila nedopustivo duga, on začu delove pesme sa vrha stuba. Pesma je rasla u vazduhu, a zatim naglo zamukla. Odjednom oganj izbi oko poglavara Mhorama, progutavši čitavu platformu Vidikovca i ispunivši vazduh utiskom drhtaja, kao da lice litice odjekuje rastegnutim i nečujnim vriskom. Od bezvučnog lelekanja Trojeve uši zaplamteše; on požele da ih pokrije i da sakrije glavu, ali se prisili da izdrži. Nije skidao pogled sa Vidikovca.
     Jeka je bila milosrdno kratka. Nekoliko trenutaka pošto je njen poslednji titraj zamro, Terel pođe niz stepenište, napola noseći poglavara Mhorama.
     Troj se plašio da se poglavar povredio. Ali Mhoram je samo bio naglo iscrpljen - bila je to cena njegovog napora. Svi pokreti bili su mu slabašni, nesigurni, a znoj mu se slivao sa lica, ali je uspeo da se bledo nasmeši Troju. "Ne bih voleo da sam Kalindrilov neprijatelj", reče on bledo. "Jak je. Šalje ratnike Amorini."
     "Dobro." Trojev glas bio je ogrubeo od ljubavi i olakšanja. "Ali ukoliko ne stignemo do Usudovog Pribega pre popodneva sutrašnjeg dana, sve će biti uzalud."
     Mhoram klimnu. On se osloni o Terelovo rame i poče da se tetura niz ispust sa Trojem i Ruelom iza sebe.
     Najpre su sporo napredovali zbog Mhoramove iscrpljenosti, ali nedugo potom stigoše do male doline uokvirene borovima i obilato zarasle u alianthu. Doručak od blagovnjača preporodi poglavara Mhorama i posle toga bio je u stanju da se kreće brže.
     Iza Mhorama i Terela, sa Ruelom za leđima, Troj je putovao sa vetrom hitnje, pritiskom za što veću brzinu, koji je pretio da se pretvori u buru. Jedva je čekao da stigne do Ranihina. Kada sretoše Tula i ostale krvne gardiste na putu uz stazu, on smesta uzjaha Merila i potera Ranihina hitrim kasom nazad prema kamendolu Mithil.
     Nameravao je da projaše pravo pored naselja na putu prema Zaravnima, gde su Ranihini mogli da trče. Međutim, kada se on i njegovi drugovi primakoše kamendolu, ugledaše kako ih pored staze čeka krug Staraca. Uz oklevanje, on se zaustavi i pozdravi ih.
     "Živeo, vrhovniče Troje", odvrati Teres, družbenica Slenova. "Živeo, poglavaru Mhorame. Čuli smo neke od vesti o ratu i znamo da morate žuriti. Ali Triok, sin Tulerov, želi da prozbori sa vama."
     Kada ga je Teres predstavila, Triok kroči napred.
     "Živeli, Starci kamendola Mithil", odvrati Mhoram. "Primite ponovo našu zahvalnost za gostoljubivost. Trioče, sine Tulerov, poslušaćemo te. Ali govori hitro - vreme nas je teško pritislo."
     "Nije to velika stvar", reče Triok žurno. "Želim samo da zatražim izvinjenje zbog svog ranijeg ponašanja. Imam razloga za muku, kao što znate. Ali održao sam zavet mira na zahtev Atiaran, družbenice Trelove, u vreme kada sam silno želeo da ga prekršim. Ne želim da joj sada ukaljam hrabrost.
     Nadao sam se da će oblučar Trel ostati sa vrhovnom poglavarkom - da je zaštiti." Rekao je to prkosno, kao da očekuje da mu Mhoram zameri. "Sada on nije sa njom - a ni ja nisam sa njom. Srce mu se plaši toga. Ali kada bi to bilo moguće, povukao bih oštrinu prema vama."
     "Nema potrebe za izvinjenjem", odgovori Mhoram. "Moja sopstvena nedovoljna vera te je izazvala. Ali moram ti reći da verujem da je Tomas Kovenant prijatelj Domaje. Breme njegovog zločina boli ga. Verujem da će tražiti iskupljenje na strani vrhovne poglavarke."
     Zastao je, a Triok se nakloni na način koji je govorio da prihvata poglavareve reči, iako nije uveren. Onda Mhoram produži: "Trioče, sine Tulerov, molim te prihvati moj dar - u ime vrhovne poglavarke, koju voli čitava Domaja." On poseže u odoru i izvadi štap od lomilialora. "Ovo je vrhovno drvo, Trioče. Bio si u Znanstvigoru i znaćeš neke načine da se ono upotrebi. Ja ga više neću koristiti." Rekao je to sa odlučnošću koja iznenadi Troja. "A tebi će biti potreban. Nazivaju me prorokom i vidovnjakom - govorim zato što znam, iako je sama svrha toga zatvorena za mene. Molim te da ga prihvatiš - zarad ljubavi koju delimo - i kao iskupljenje za moju sumnju."
     Triokove oči se razrogačiše, a grč lica nakratko mu popusti. Troj na trenutak vide kako bi Troj izgledao da mu život nije bio uništen. On nemo primi štap iz Mhoramovih ruku. Ali kada uze vrhovno drvo, stara gorčina dograbi mu crte i on oporo reče: "Možda ću mu pronaći namenu koja će te zaprepastiti." Onda se naklonio, a ostali Starci nakloniše se sa njim i oslobodiše put Mhoramu i Troju.
     Troj im salutira i iskoristi priliku. Nije imao vremena za Mhoramov neobični poklon i Triokova mračna obećanja. Umesto toga podbode Merila petama i galopom povede drugove iz doline kamendola Mithil.
     Za kratko vreme zaobišli su zapadni obod planina i prebacili se u Zaravni. Dok je Troj prelazio pogledom svoje pratioce, iznenadio se kada je video da Tulov at može da održi korak sa ostalima. Taj Ranihin jahan je proteklih osam dana kroz opasnost surovim brzinama i napor mu je naudio koraku. Ali bio je to Ranihin; glava mu je bila dignuta, oči ponosite, a zamršena griva na vratu poput zastave koja se plemenito napinje da se razmota. Na trenutak, Troj shvati zbog čega Ranjani ne jašu. Ali nije činio ustupke Ranihinovoj iscrpljenosti. Tokom čitavog dana trkom je predvodio družinu prema zapadu, nalik hitroj grmljavini.
     Žudeo je da se pridruži svojim ratnicima, da podeli sa njima borbu i očaj, da im pokaže način na koji se može ukrasti pobeda iz zuba vojske poglavara Kletnika. Samo ga nužda za snom natera da se zaustavi tokom dela noći.
     Ruel ga probudi pre zore i on ponovo pojaha po osnovici Venca Južnika. Kada mu dnevna svetlost vrati vid, ugledao je pred sobom litice u blizini Usudovog Pribega. Sada će ga pravi put prema Pribegu hitro voditi pod uglom sve bliže predstražama vojske poglavara Kletnika. Ali nastavljao je napred. U blizini te horde kreša i pragrdana naći će ono što je preostalo od eovojni na konjima.
     Opazio je Kvanove snage pre nego što je očekivao. Balčaklija mora da je poveo jahače južnom krivinom prema Pribegu da bi zadržao gonioce što je dalje moguće od marševskog pravca ratovnije. Ubrzo posle podneva, Troj i drugovi izbiše na vrh visokog pobrđa što mu omogući da pogleda na nešto veće rastojanje severno prema Zaravnima. A tamo, na samo milju daljine, ugleda desetkovane ostatke Kvanovih snaga u begu.
     Troj najpre oseti zadovoljstvo olakšanja. Ugledao je balčakliju Kvana kako jaše pored svog stegonoše među ratnicima. Najmanje šest dvadesetina krvnih gardista galopiralo je sa eovojnom. A plave odore Kalindrila i Verementa behu jasno vidljive kroz mračnu navalu begunaca.
     Ali onda Troj opazi kako se jahači kreću. Bili su gotovo potpuno poraženi. U zbijenoj masi, poput poteza panike na Zaravnima, gurali su i tiskali jedan drugoga, unezvereno se osvrtali na način koji im je dovodio konje u neravnotežu, praskali od besa i prestrašenih krika. Neki su bičevali konje.
     Iza njih, kreši su trčali poput žute bure isprugane crnilom.
     Pa ipak, rastojanje između ratnika i vukova ostajalo je isto. Trenutak kasnije, Troj shvati. Kvanova eovojna upinjala se da uspostavi brzinu koja tačno odgovara lovačkom koraku kreša. Sami vuci nisu mogli da održe čisti trk. Težina jahača i velika daljina potere silila ih je da idu hitrim, kaskavim korakom lovačkog čopora. A Kvanovi ratnici upinjali su se da održe beg gotovo pravo ispred njuški vukova. Na taj način mamili su kreše napred. Sa tako bliskom lovinom, vukovi nisu mogli ni da se odmore, niti da se okrenu u stranu.
     Kvanova strategija bila je prepredena - prepredena i kobna. Ni ratnici se nisu mogli odmoriti. Bili su ranjivi na svaki nalet brzine kreša. A svaki ratnik koji bi iz bilo kog razloga ispao iz sedla smesta je bio rastrgnut u komade. Druga eovojna već je izgubljena na taj način. Ali ukoliko Kvan održi tu taktiku, eovojna u maršu moraće da zauzme položaj u Usudovom Pribegu do kasnog popodneva.
     Vrhovnik se nije mučio da proračunava verovatnoću. Poterao je Merila napred. Ranihin potrča svom snagom da se pridruži Kvanu.
     Kada ugledaše Troja i poglavara Mhorama, ratnici ispustiše hrapavi, suvi poklič. Kvan, Kalindril i Verement pohitaše prema vrhovniku. Ali bilo je malo radosti u ponovnom susretu. Kada im se primakao, Troj vide da većina konja bukvalno spada sa nogu; samo ih je još strah od vukova držao uspravne i u trku. A ni ratnici nisu bili u boljem stanju. Jahali su danima bez valjane hrane ili sna. Nije bilo nijednog bez povreda. Prašina Zaravni bila im je prilepljena za lica i skorena na ranama, od čega su posekotine i razderotine izgledale kao prerano sazreli ožiljci. Troj je morao da otrgne bolni pogled sa njih da bi pozdravio balčakliju.
     Kroz grmljavinu kopita Kvan povika: "Živeo, vrhovniče! Da valjanog susreta!" Kada Troj skrenu Merila na mesto pokraj njega, on dodade: "Neće biti osam dana, bojim se!"
     "Jesi li poslao vest Amorini?" viknu Troj.
     "Da!"
     "Onda je sve u redu! Sedam će biti dovoljno!" On pljesnu balčakliju po ramenu, a zatim uspori Merila i pomeša se među ratnike.
     Prašina, strah i napetost smesta se zakovitlaše oko njega poput vrelog daha kreša. Sada je mogao da čuje borbeno režanje vukova i lavež pragrdana. Osećao im je prisustvo kao da je reč o njegovoj greški - kao da ih je stvorila njegova ludost. Pa ipak se silio da se smeši ratnicima, da viče ohrabrenja kroz halabuku. Nije mogao dopustiti sebi samooptuživanje. Breme spasavanja ratovnije sada je počivalo na njegovim plećima.
     Nekoliko trenutaka potom nadođe navala kevtavih zapovesti pragrdana. Troj nasluti da će progonitelji okušati novi nalet.
     Hitro je bacio pogled napred, prema okomitim liticama Usudovog Pribega. Nisu bile dalje od dve milje. Tamo je zapadni kraj Venca Južnika skretao prema severu da bi se sukobio sa jugoistočnim uglom planinskog lanca koji je razdvajao Južne Zaravni od Garotinog Čestara, a između ta dva venca bio je procep Usudovog Pribega. Uski kanjon pružao se poput posekotine u stenju, a njegova nepravilna dužina predstavljala je jedini pristup Domaje Pustarama i Sivoj Pustinji.
     Trojev pogled skoči prema ulazu u kanjon.
     Poslednje eovojne u maršu još su pristizale u Pribeg.
     Ukoliko ne budu imali vremena, kreši će ih stići izvan kanjona. Zaseda će propasti.
     Vrhovnik se prebrzo kretao da bi oklevao. Kada je bio siguran da je ratovnija videla Kvanove jahače, on potera Merila napred, dalje od kreša i mahanjem ruke skrenu pažnju balčaklije. Onda dade Kvanu signal rukom kojim je naredio eovojni da se okrene i napadne.
     Kvan nije oklevao; shvatio je neophodnost naredbe. I pored osakaćenog stanja svojih snaga, on odasla oštri, probojni zvižduk koji privuče na njega oči oficira. Signalima ruku, on dade uputstva stožernicima i bojnim stožernicima.
     Jahači gotovo smesta odgovoriše. Spoljašnji krajevi eovojne napraviše krug, a ratnici u središtu pokušaše da se okrenu tamo gde su se zatekli. Mahnito su se borili da okrenu konje i suoče se sa vucima.
     Katastrofa smesta zadesi manevar. Čim su ratnici prestali da beže, kreši uleteše među njih. Čitava prednja ivica Kvanovih snaga pade pod naletom; pragrdanski meštri znanstva vitlali su gvozdenim buzdovanima i raspomamljeno sipali silu u obliku kiseline preko palih ljudi i konja. Njiska konja diže se kroz halabuku urlika i jauka. Široki potez sivo-zelene paprati u trenutku postade krvavo crven.
     Ali naglo mnoštvo leševa prekide napad kreša. Njegovi predvodnici zaustaviše se da ubijaju, razdiru i proždiru, a to unese pometnju među vukove koji su ih sledili. Samo su pragrdanski klinovi terali pravo napred u uskomešano srce eovojne.
     Krvni gardisti pohitaše da pomognu ratnicima. Tri poglavara i sami se baciše na najbliže pragrdane. Ostali ratnici pregrupisali su se i udarali. A kroz središte borbe vrhovnik Troj napadao je poput ludaka, kasapio sve vukove koji mu dođu nadomak.
     Izvesno vreme kreši behu zadržani. Ratnici su se borili očajničkim besom, a hladni krvni gardisti razbijali su vukove u svim pravcima. Poglavari su zajedno razbijali jedan po jedan pragrdanski klin. Ali to je bilo dovoljno samo za desetinu pragrdana koji su jahali. Ostali se pregrupisaše, počeše nanovo da uspostavljaju red, koordinaciju među krešima. Neki konji gubili su oslonac na klizavom tlu. Ostali bi izgubili kontrolu od straha, zbacivali jahače i gubili se sami u zaludnom bacanju među vukovima.
     Troj vide da će morati uskoro da beže ukoliko žele da makar neko od ratnika preživi borbu.
     Probijao se prema poglavarima. Ali iznenada se čitav čopor kreša zakovitla oko njega. Meril se okretao, izbegavao očnjake i ritao se. Troj se borio najbolje što je mogao, ali od Merilovog bacakanja gubio je ravnotežu. Dvaput je gotovo ispao iz sedla. Vuk skoči na njega, a on se jedva spase tako što mu je zabio mač u trbuh.
     Onda mu Ruel dovede druge krvne gardiste u pomoć. Usredsređenim napadom njih desetorica udari po čoporu, razbi ga. Troj se ispravi, beskorisno pokuša da ispravi nepostojeće sunčane naočari, zatim opsova sebe i ponovo potera Merila prema poglavarima.
     Dok je išao, on ošinu pogledom Pribeg. Poslednji učesnici marša upravo su nestajali niz kanjon.
     "Učini nešto!" zaurla on kada se našao blizu Mhorama. "Ovo je pokolj!"
     Mhoram se okrete i dozva povikom Kalindrila i Verementa, zatim se vrati vrhovniku. "Na moj znak!" povika on kroz halabuku. "Bežite na moj znak!" Ne čekajući odgovor, on potera Ranihina galopom i pohita prema Pribegu sa ostalim poglavarima.
     Posle stotinu jardi, oni se razdvojiše. Verement stade tačno između poprišta okršaja i Pribega, dok je Mhoram jurio pravo na sever, a Kalindril prema jugu. Kada su zauzeli položaje, obrazovali su dugački red preko prilaza Usudovom Pribegu.
     Zatim sjahaše. Poglavar Verement diže uspravno žezlo u sredini dok su Mhoram i Kalindril okretali žezla i vikali neobične čini kroz buku borbe. Dok su se pripremali, Troj se probi do Kvana i saopšti mu šta je Mhoram rekao. Balčaklija primi vest bez zastajkivanja. Oni se razdvojiše, počeše da se probijaju prema bokovima okršaja i da šire zapovest.
     Troj se plašio da će Mhoramov povik doći prekasno. Sila devedeset dvadesetina pragrdana žustro je sređivala uskomešane kreše. Dok se eovojna prikupljala za beg, pragrdani odvojiše kreše od razdiranja trupla, ponovo ih prikupiše u borbene klinove i poteraše na ratnike.
     U tom trenutku poglavar Mhoram dade signal žezlom.
     Jahači poteraše konje trkom pravo prema Usudovom Pribegu. Činilo se da izleću ispod prikupljene opruge sačinjene od kreša. Prednji ratnici ponovo padoše pod masivnim talasom kreša. Ali ovog puta preostali ratnici nisu uzvratili borbom. Dali su oduška strahu konja i utekli.
     Nenadanost njihovog bega otvori procep između njih i vukova, a procep se lagano povećavao kako su konji najzad nalazili oduška za sav prikupljeni užas. U nekoliko trenutaka Troj i Kvan sa poslednja tri eovoda i nešto više od stotinu krvnih gardista suknuše sa obe strane poglavara Verementa. Dok su prolazili kraj njega, on diže žezlo sa mesta na kome ga je zabio u zemlju u liniji između Mhorama i Kalindrila, uhvati ga po jednom rukom za svaki kraj i diže iza glave.
     Onda poslednji jahač pređe liniju.
     Verement zamahnu žezlom i svom snagom udari u tlo linije.
     U trenutku, titravi zid sile izbi između Mhorama i Kalindrila. Kada prvi kreši naleteše na njega, ovaj blesnu blistavim, plavim plamenom i baci ih nazad.
     Videvši da je zid izdržao, poglavar Mhoram skoči na Ranihina i pojuri za ratnicima. Poglavar Verement sledio ga je svom brzinom koju je mogao da mu pruži snažni mustang. Kada se primakoše Troju i Kvanu, Mhoram povika: "Žurno! Odbojnica ne može dugo da drži. Pragrdani će je probiti! Bežite!"
     Ratnicima nije bilo potrebno požurivanje, a Kvan pojuri za njima, poče da ih goni povicima prema Pribegu. Troj pođe sa njim. Na trenutak, Mhoram i Verement bili su odmah iza njega. Ali poglavari iznenada stadoše. Istovremeno, svi krvni gardisti okretoše Ranihine i galopom se uputiše nazad prema odbojnici.
     Preneraženo psujući, Troj se okrete da vidi šta se dogodilo.
     Poglavar Kalindril bio je na tlu u blizini zida. Nekoliko teško ranjenih ratnika palo je sa konja na par jardi od plavog ognja, a Kalindril je pokušavao da im pomogne. Brzo im je cepao odeću u trake i pravio zavoje i bandaže.
     Nije dizao pogled da vidi opasnost.
     Pragrdani su se već spremali da napadnu zid. Poslali su najveći deo kreša bez jahača trkom oko krajeva vatre. Tri klina pragrdana krenu napred da napadne. Ostatak se nakratko povuče i poče pregrupisanje u jedan jedini divovski klin.
     Troj obode Merila u galop i pridruži se krvnoj gardi koja je sledila Mhorama i Verementa.
     Poglavar Mhoram bio je na dvadeset jardi ispred Troja, ali nije mogao da stigne do Kalindrila na vreme. Tri klina pragrdana napadoše. Nisu pokušavali da probiju zid poglavara. Umesto toga, meštri znanstva usresrediše svu silu na jedno mesto. Uz oštro zvečanje, oni udariše gvozdenim buzdovanima jednim o drugi. Ogromni nalet tečne sile pokulja iz udara, pljesnu u vatru odbojnice i prođe kroz nju.
     U crnom, palećem brizganju, nagrizajuća tečnost pljusnu prema Kalindrilu. Pala je prekratko, nije ga dohvatila. Ali udarila je u tlo takvom silinom da je i njega i povređene ratnike bacila u vazduh poput mlitavih vreća.
     Kada ponovo padoše, ostaše nepokretni.
     Tri klina smesta požuriše u stranu, a novi, zasebni, nakupljeni klin zalete se prema zidu.
     Istovremeno, prvi kreši obiđoše oba kraja vatre.
     Sledećeg trenutka, poglavar Mhoram baci se sa leđa Ranihina i sruči blizu Kalindrila. Hitri pogled rekao mu je da su ratnici mrtvi; silina udara ih je pobila. Usredsredio se na Kalindrila. Dodirujući poglavara sa obe ruke, on potvrdi ono što su mu oči rekle: život je i dalje titrao u Kalindrilu, ali mu srce nije kucalo.
     Onda Troj stiže do Mhorama, a krvni gardisti se postaviše da brane poglavare. Iz sedla, Verement je radio na zidu odbojnice, ojačavao ga pred napadom klina. Ali nije se mogao suprotstaviti petnaestini stotina pragrdana. Klin se kretao lagano, ali jedva da je bio na dvadeset jardi od vatre. A kreši su sada kuljali sa obe strane zida, jurili prema krvnim gardistima i poglavarima. Krvni gardisti krenuše da dočekaju vukove, ali stotinu krvnih gardista nije moglo dugo zadržavati pet hiljada vukova.
     "Bežite!" kriknu Mhoram. "Odlazite! Spasavajte se! Ne smemo svi izginuti ovde!"
     Ali nije čekao da primeti da ga niko nije poslušao. Umesto toga, ponovo se nagao nad palog poglavara. Držeći donju usnu među zubima, masirao je Kalindrilove grudi, u nadi da će mu povratiti bilo. Ali ovome je srce ostajalo nepokretno.
     Mhoram naglo duboko uvuče dah, diže pesnicu i još jednom udari svom snagom po Kalindrilovim grudima.
     Udarac trže poglavarevo srce. Ono zadrhta, posrnu, zatim pređe u tegobno kucanje.
     Mhoram povikom dozva Morila. Krvni gardista smesta skoči sa Ranihina, uze Kalindrila u ruke i ponovo skoči. Kada to vide, poglavar Verement se odvoji od zida odbojnice i pođe prema Usudovom Pribegu. Mhoram i Troj uzjahaše, pojuriše od zida za njim. Krvna garda ih je sledila u zaštitnom prstenu oko poglavara.
     Nekoliko trenutaka potom nakupljeni pragrdanski klin udari u zid i rascepi ga. Mračna, tečna sila kidala je plavi oganj, trgala ga u komade i rasipala. U trenutku, ostatak kreša pokulja za Ranihinima u begu. A vuci koji su zapljuskivali ivice zida izmeniše pravac da presretnu jahače.
     Ali Ranihini su povećavali rastojanje. Veliki konji sa Ra promicali su kraj Verementa i grmeli prema Usudovom Pribegu.
     Pred njima, pod pozno popodnevnim senkama litice, balčaklija Kvan gonio je poslednje ratnike u kanjon.
     Pomahnitali zbog bega tako mnogobrojne lovine, kreši počeše da zavijaju od besa i okrenuše se da se sruče na poglavara Verementa.
     Mustang mu je trčao oštro i hrabro. Ali već je bio iscrpljen; kreši su ga lagano pristizali. Pre nego što je prešao polovinu rastojanja do Pribega, Troj vide da će izgubiti trku.
     On pozva pomoć, ali krvna garda nije odgovarala. Zaostao je samo Tomin, krvni gardista direktno odgovoran za Verementa. Razjaren, Troj se okrete da se sam vrati, ali ga Mhoram zaustavi povikom: "Nema potrebe!"
     Tomin je čekao do poslednjeg mogućeg trenutka - sve dok kreši nisu počeli da besne za petama mustanga. Onda povuče poglavara na sopstvenog Ranihina i ponese ga prema Pribegu. Gotovo smesta, mustang uz njisku pade pod lavinom vukova.
     Na trenutak, izmaglica senke litice u Trojevim očima postade jezivo crvena. Ali onda ga Merilov uporni trk iznese van domašaja krika, ponese pravo prema procepu u litici. Jurio je u sve dublju tminu procepa. Izuzev pukotine svetlosti pred sobom, nije video ništa. Grmljavina kopita tukla ga je sa litica, a kroz jeku dopiralo je oštro, graktavo podsmevanje gavranova. On oseti kako mu se vode tmine zatvaraju nad glavom. Kada je izbio na drugi kraj Pribega i na nejasno, kasno svetlo dana, olakšanje ga gotovo zaslepi.
     Pošto je prošao, prva stožernica Amorin ispusti prodorni zvižduk i hiljade ratnika pojuri sa litica na obe strane procepa. I pored duge iscrpljenosti koja ih je slamala, trčali su skladno, zauzimali mesta, obrazovali luk nad krajem kanjona, zatvarali klopku.
     Nekoliko trenutaka kasnije prvi kreši uz zavijanje izleteše iz Pribega i skočiše na njih. Ali Amorina je pripremila osamnaest eovojni za dočekivanje naleta. Luk se izvi, ali se ne prekide.
     Uz napor, Troj uspostavi kontrolu nad sobom. Sa jedne strane čuo je kako poglavar Verement kevće: "Puštaj me! Jesam li dete da moraš da me nosiš?" Troj se mrgodno nasmeši, a zatim potera Merila iza luka tako da može da pomogne ratnicima ukoliko ih vuci nadvladaju. Žudeo je da vidi ishod zamke, ali tama Pribega kvarila mu je vidno polje.
     Međutim, ubrzo je mogao da čuje kako zvuci borbe odjekuju iz tesnaca. Kroz galamu borbenog luka on razazna naglo, oštro zavijanje kada je kreše iz Pribega napala dvadesetina eovojni skrivenih po zidinama kanjona. Najpre je zavijanje sadržavalo iznenađenje i bes, ali ne i strah; vuci nisu shvatali u kakvoj su se opasnosti našli.
     Pragrdani su bili mudriji. Zapovesti su im se oštro usecale u bes vukova. A urlanje se uskoro izmeni. Na svoju preneraženost, kreši počeše da shvataju radost gavranova. A kevtanje pragrdana postade silovitije, više očajničko. U uskom procepu, nisu mogli delotvorno upotrebiti borbene klinove, a bez tog fokusa moći bili su ranjivi na strele, koplja i bačeno stenje. Zarobljeni u uzavreloj, zbunjenoj gomili vukova, klinovi počeše da padaju.
     Kada klinovi popustiše, strah i nesigurnost prodreše u vučju žeđ za krvlju. U iscepkanim gomilama kreši se razbiše, pokušaše da pobegnu kroz kanjon. Ali nakupljena panika njihove brojnosti samo ih je ometala i činila pragrdane ranjivijim. A smrt je pljuštala po njima kroz veselje gavranova. U ludom mahnitanju, podivljali od želje da se bore protiv neprijatelja koga nisu mogli da dohvate, kreši počeše da napadaju pragrdane.
     Nije pobegao nijedan vuk niti pragrdan. Kada je bitka bila gotova, čitava prethodnica vojske Ljudoseče ležala je mrtva u Usudovom Pribegu.
     Jedan trenutak tišina poleže po bojnom polju; čak i gavrani zamukoše. Onda hrapavo klicanje poče da odjekuje po kanjonu. Eovojna koja je zatvarala kraj Pribega glasno odgovori. A gavranovi počeše da se spuštaju na dno kanjona i da se goste demonijskim sojem i krešima.
     Troj lagano postade svestan da je prva stožernica Amorin pored njega. Kada joj se okrenuo, osećao je da se mahnito kliberi, ali nije mario, čak ni bez sunčanih naočara. "Čestitam, Amorin", reče on. "Dobro si to učinila." Večernja magla na njegovom vidu već je bila toliko gadna da je morao da je pita za povređene.
     "Izgubili smo samo nekolicinu ratnika", odvrati ona sa mrgodnim zadovoljstvom. "Borbeni plan ti je dobar."
     Ali njena hvala samo ga podseti na ostatak vojske poglavara Kletnika i muke koje su tek čekale ratovniju. On zavrte glavom. "Nije dovoljno dobar." Ali onda, umesto da joj objašnjava na šta je mislio, on reče: "Prva stožernice, prenesi moje zahvaljivanje ratnicima. Neka obeduju i smeste se za noć - danas više neće biti borbe. Kada se budu sredili, održaćemo veće."
     Amorinin pogled pokazivao je da ne shvata njegovo držanje, ali ga je pozdravila bez pitanja i pošla da prenese naređenja. Njegova prazna magla smesta je proguta. Tama je duvala oko njega kao da jaše na vetru povika ratovnije. On pozva Ruela i zatraži od njega da ga odvede do poglavara Mhorama.
     Zatekli su Mhorama pokraj male logorske vatre u zavetrini zapadnih planina. Lečio je poglavara Kalindrila. Kalindrilu se vratila svest, ali koža mu je bila bleda poput alabastera i delovao je slabašno. Mhoram mu je kuvao nekakvu čorbu na logorskoj vatri i masirao ga dok se čorba grejala.
     Poglavar Kalindril slabašno pozdravi vrhovnika, a Troj mu odgovori sa zadovoljstvom. Bilo mu je drago da vidi da Kalindril nije smrtno ranjen; poglavar će mu biti neophodan. Biće mu potrebna sva sila do koje je mogao doći.
     Ali morao je da razmotri i druge stvari pre nego što bude razmišljao o potrebi za pomoći. Kada se uverio da je Kalindil na putu da se oporavi, on povuče Mhorama u stranu radi ličnog razgovora.
     Čekao je dok se nisu našli van dosega ušiju onih u logoru ratovnije. Onda je umorno uzdahnuo: "Mhorame, nismo završili. Ne možemo se zaustaviti ovde." Bez prelaza, kao da nije promenio temu, on produži: "Šta ćemo da radimo sa poglavarom Verementom? Jedan od nas mora mu reći - o Šetri. Ja ću, ukoliko želiš. Verovatno to zaslužujem."
     "Ja ću to učiniti", promrmlja Mhoram kao iz daljine.
     "U redu." Troj oseti živo olakšanje što je oslobođen te odgovornosti. "A sada, šta je sa onim - što nam je Tul ispričao? Ne dopada mi se zamisao da svima saopštimo... da je pohod..." Nije mogao da se prisili da izgovori reči: džinovi su mrtvi. "Ne verujem da će ratnici preživeti ono što ih čeka ako saznaju šta se dogodilo sa pohodom. To je previše za njih. Dovoljno je loše što su tri džina obuzeli Besomuci. A ja lično moraću da im kažem još gore stvari od toga."
     Mhoram blago uzdahnu: "Zaslužuju da znaju istinu."
     "Zaslužuju?" Trojev duboki osećaj krivice pretvori se u bes. "Ono što zaslužuju jeste pobeda. Boga mu, nemoj meni govoriti šta zaslužuju! Malo je prekasno da počneš da se brineš o tome šta znaju ili ne znaju. Sve vreme smatrao si da treba da skrivaš stvari od mene. Bog zna koliko mi još užasa nisi rekao. Jezik za zube o ovome."
     "Tu odluku donelo je Veće. Nijedna osoba nema pravo da zadržava znanje od druge. Niko nije dovoljno mudar." Mhoram je govorio kao da se bori sam sa sobom.
     "Prekasno je za to. Ukoliko hoćeš da govoriš o pravima - ti nemaš prava da mi uništiš vojsku."
     "Prijatelju moj, jesi li... jesi li patio... da li te je skrivanje znanja povredilo?"
     "Otkud znam? Da si mi rekao istinu... o Atiaran... možda ne bismo bili ovde. Možda bih se plašio rizika. Ti mi reci da li je to dobro ili loše." Onda mu se gnev ublaži. "Mhorame", preklinjao ga je. "Nalaze se na ivici. Već sam ih doterao do ruba. A nismo završili. Naprosto, želim da ih poštedim nečega što bi ih toliko povredilo..."
     "Vrlo dobro", uzdahnu Mhoram tonom predaje. "Neću im govoriti o džinovima."
     "Hvala", reče Troj vatreno.
     Mhoram ga ispitivački pogleda, ali on kroz tminu nije mogao da pročita poglavarev izraz. Na trenutak se plašio da se Mhoram sprema da mu kaže nešto, da otkrije poslednje tajne o Trelu, Eleni i Kovenantu. Nije želeo da čuje takve stvari - ne sada, kada je već bio toliko preopterećen. Ali konačno se poglavar nemo okrete i vrati prema Kalindrilu.
     Troj ga je sledio. Ali putem zastade da razgovara sa Terelom, koji je postrojavao krvnu gardu. "Terele, želim da pošalješ izviđače do Južnih Zaravni. Ne očekujem Kletnikovu vojsku pre sutrašnjeg podneva, ali ne bi trebalo da rizikujemo - a ratnici su previše umorni. No, ima jedna stvar. Ukoliko Kletnik, Ljudoseča ili ko im već zapoveda pošalje izviđače u ovom smeru, pobrini se da saznaju da smo ovde. Ne želim da imaju imalo sumnje o tome gde nas mogu naći.
     "Da, vrhovniče", reče Terel i udalji se da organizuje sve što je potrebno. Troj i Mhoram pođoše do logorske vatre.
     Zatekli su poglavara Verementa kako hrani Kalindrila. Dok je prinosio kašiku sa čorbom Kalindrilovim usnama, poglavar sokoljeg profila ravnomerno je govorio tihim, besnim tonom, kao da mu je ponos povređen; ali pokreti su mu bili blagi i nije prepustio zadatak Mhoramu. Nadnosio se nad Kalindrila sve dok ovome topla čorba ne vrati boju u blede obraze. Onda se Verement diže i zareža: "Bio bi manje neoprezan da nemaš Ranihina. Manji konj naučio bi te granicama sopstvene snage."
     To naopako ponavljanje Verementove stare optužbe prema samom sebi najednom nadvlada Mhorama. Ječanje mu se probi kroz zube, a oči ispuniše suzama. Tokom tog trenutka činilo se da ga je snaga izdala i on dođe do Verementa kao da pipa po slepom bolu. Ali onda se zaustavi i iskrivljeno nasmeši na grubi izraz iznenađenja i brige na Verementovom licu. "Dođi, brate moj", promrmlja on. "Moram da razgovaram sa tobom." Zajedno su otišli u noć i ostavili Troja da pazi na Kalindrila.
     Slabašnim glasom, Kalindril upita: "Šta se dogodilo? Šta to muči Mhorama?"
     Uz težak uzdah Troj sede pokraj poglavara. Bio je prepunjen svim zlom koje je izazvao. Morao je da proguta nekoliko puta pre nego što je mogao da dođe do glasa i kaže: "Runik se vratio iz Korikovog pohoda. Poglavarka Šetra poginula je u Sarangravu."
     A onda je bio zahvalan što Kalindril ništa ne govori. Nije verovao da bi mogao da izdrži prekorevanje u vidu još bola. Zajedno su sedeli u tišini dok se poglavar Mhoram nije vratio sam.
     Mhoram se bolno kretao, kao da su ga upravo prebili motkama. Put oko očiju bila mu je crvena i naduta, puna tuge. Ali same oči nosile su vrelu opasnost, a pogledi su mu bili poput koplja. Ništa nije rekao o poglavaru Verementu. Reči su bile nepotrebne; Mhoramov izraz otkrivao je kako je Verement primio vesti o smrti svoje žene.
     Da se primiri, Mhoram se dade na pripremanje hrane za Troja i sebe. Obrok im prođe prekriven turobom, ali dok je jeo poglavar Mhoram lagano ovlada sobom, opuštanjem skide bol sa lica. Da se usaglasi sa njim, vrhovnik Troj poče da traga za uverljivim tonom koji će mu biti neophodan kada počne većanje. Nije želeo da pokaže da sumnja; nije želeo da mu vojska plaća zbog njegovih ličnih dilema i nesposobnosti. Kada se balčaklija Kvan primače vatri i izjavi da su svi stožernici spremni, i Troj i Mhoram odgovoriše mu odlučno, smireno.
     Poglavar nabaca veliku gomilu drveta na vatru dok je Kvan dovodio oficire u širok krug oko nje. Ali i pored blistavog sjaja vatre, stožernici su Troju delovali magličasto i nematerijalno. Tokom jednog iracionalnog trenutka, plašio se da će se svi raspasti u priviđenja i nestati kada im bude rekao šta moraju da učine. Ali se suspregao. Balčaklija Kvan i prva stožernica Amorin stajali su u blizini sa jedne strane poput stubova, a poglavar Mhoram gledao ga je sa druge. On se nakašlja i otvori većanje.
     "Dakle, tu smo. I pored svega, postigli smo nešto za šta bi svako od nas rekao da je nemoguće. Pre nego što pređemo na ono što nas čeka, želim da vam se svima zahvalim za ono što ste učinili. Ponosan sam na vas - više nego što ću ikada moći da izrazim rečima."
     Dok je govorio, morao je da se odupire iskušenju da sagne glavu, kao da se stidi svoje razotkrivene bezokosti. Bolno se pitao kako na stožernike deluje to gledanje na njega. No, prisilio se da drži dignutu glavu dok je govorio: "Ali moram vam otvoreno reći - nismo se još ni primakli pobedi u ovom ratu. Dobro smo započeli, ali to je samo početak. Stvari će biti gore..." Izgubio je glas na trenutak i morao je da se suspregne da bi ga povratio. "Neće ići onako kako sam planirao. Balčaklijo Kvane... prva stožernice Amorin... učinili ste sve što ste mogli - sve što sam tražio. Ali neće ići onako kako sam vam rekao da hoće.
     No, sve svojim redom. Potrebno je da podnesemo izveštaje. Balčaklijo, hoćeš li ti prvi?"
     Kvan se nakloni i kroči napred u krug. Četvrtasto, sedokoso lice bilo mu je isprugano prljavštinom, krvlju i premorom, ali otvoreni pogled nije mu zatitrao. Otvorenim, neizveštačenim jezikom opisao je sve što se dogodilo sa njegovim trupama otkako je napustio Veselkamen - opisao je putovanje splavom i odlazak u dolinu Mithila, tamošnju blokadu, napredovanje bitke kako je Ljudoseča, izopačeni džin o kome je govorila grivenarka Jadinka, organizovao uzastopne pokušaje da probije položaje branioca. Pet dana krvna garda, ratnici i dva poglavara izdržavali su jamnike, kreše, izvitoperena čovekolika stvorenja Kamena Zlozemlja, pragrdane.
     "Ali šestog dana", produži Kvan, "Ljudoseča lično pođe na nas." Sada mu je glas izražavao zamor usled duge bitke i izgubljenih ratnika. "Uz silu koju ne imenujem prizvao je grdnu oluju protiv nas. Grozna stvorenja poput onih o kojima je govorila grivenarka Jadinka padala su na nas sa neba. Izazivala su strah među našim atovima i tako smo potisnuti. Onda Ljudoseča probi odbojnicu i posla kreše i pragrdane da nas gone. Ponovo i smo se okretali da se borimo, tako da neprijatelj bude zadržan - i svaki put bili smo nadvladani. Često smo slali jahače ispred sebe da prenesu upozorenje, ali svaki glasnik bio je pogubljen - jata divljih kormorana napadala su ih sa neba i sve ih uništavala, iako su neki od njih bili krvni gardisti.
     Ipak smo se borili", zaključi on. "Najzad, evo nas ovde. Ali polovina krvnih gardista i osam eovojni su pobijeni. A konji su prešli sve granice snage. Mnogi više nikada neće nositi jahače, a svima su im neophodni dugi dani odmora. Preostala bitka mora se voditi peške."
     Kada je završio, vratio se na svoje mesto u krugu. Hrabrost mu je bila očevidna, ali dok je kretao, isturena ramena kao da su mu već nosila svu težinu koju je mogao poneti. A zbog toga što Troj nije mogao da nađe reči da izrazi poštovanje i zahvalnost, nije rekao ništa. On nemo klimnu prvoj stožernici Amorini.
     Ona ukratko opisa poslednjih nekoliko dana marša ratovnije, a zatim podnese izveštaj o trenutnom stanju vojske. "Voda i aliantha nisu obilni ovde, sa druge strane Usudovog Pribega. Ratovnija nosi hranu koja se može rastegnuti na šest dana - ne više. Sami ratnici su ozbiljno povređeni zbog marširanja. Čak je i nepovređene onesposobila iscrpljenost. Veliki broj ih ima rane po stopalima i ramenima - rane koje ne zarastaju. Tri dvadesetine najslabijih pomrlo je tokom poslednjeg trka prema Pribegu. Još mnogo će ih pomreti ukoliko se ratovnija sada ne odmori."
     Od njenih reči Troj zaječa u sebi; bile su pune nenamernih zamerki. On je bio vrhovnik. On je ponovo i ponovo obećavao pobedu ljudima koji su mu verovali. A sada... On oseti oštru želju da ukori sebe, da kaže stožernicima koliko se gadno preračunao. Ali pre nego što je mogao da počne, poglavar Kalindril progovori. Povređenog poglavara držala su dvojica krvnih gardista, ali bio je u stanju da učini svoj slabi glas dovoljno čujno.
     "Mortam govoriti o sili koju balčaklija Kvan nije imenovao. I dalje ne razumem kako je Opaki ovladao džinom - to prevazilazi moje poimanje. Ali Ljudoseča je zaista džin i posednut je ogromnom silom. Sa sobom nosi odlomak Kamena Zlozemlja."
     Poglavar Mhoram bolno klimnu. "Avaj, prijatelji moji", reče on, "mračno je ovo doba za Domaju. Opasnost i smrt opsedaju nas na svakom koraku, a zlo nadvladava sve odbrane. Znam kako je taj džin - taj Ljudoseča - okrenut protiv nas. To je postignuto uz udruženu moć Kamena i Besomuka. Nijedno od njih samo za sebe ne bi bilo dovoljno - džinovi su jaki i sigurni. Ali zajedno...! Ko bi se u Domaji mogao nadati da će izdržati? Zbog toga džin nosi odlomak Kamena Zlozemlja, tako da moć Opakog ostane sa njim, a Besomukova volja poseduje dodatno oružje. Melenkurion abatha! Silno je to zlo."
     Na trenutak je nemo stajao, kao u očajanju, a jad ispuni stožernike kada su okusili veličinu opisanog zla. Ali onda se pribrao, a oči mu sevnuše po krugu. "Pa ipak, uvek je tako sa Opakim. Neka vas poznavanje tog zla ne oslepi niti oslabi. Poglavar Kletnik pokušava da pretvori sve dobro u Domaji u zlo i opačiju. Naš zadatak je jasan. Moramo naći snage da pretvorimo zlo i opačiju u dobro. Iz tog razloga se borimo. Ukoliko sada posustanemo, postaćemo kao Ljudoseča - neprijatelji Domaje i protiv sopstvene volje."
     Njegove ozbiljne reči primiriše stožernike, pomogoše im da povrate odlučnost. Međutim, pre nego što je Troj mogao da nastavi, poglavar Verement oštro reče: "Šta je sa džinovima, Mhorame? Šta je sa pohodom? Koliko je još duša već izgubljeno u korist Opakog?"
     Verement je ušao u krug sa druge strane Troja dok je poglavar Kalindril govorio. Oblaci na vidu sprečili su Troja da vidi Verementov izraz, ali kada poglavar progovori, glas mu je bio oštar od gorčine. "Odgovori, Mhorame! Proroče i vidovnjače! Da li je i Hirim mrtav? Da li je ijedan od džinova u životu?"
     Troj primi Verementovu gorčinu kao napad na ratovniju i upotrebi reči kao bičeve da uzvrati udarac. "To nije naša briga. Ništa ne možemo preduzeti povodom toga. Ovde smo zaustavljeni - ovde ćemo živeti ili umreti! Nije bitno šta se dešava drugde." U srcu je znao da izdaje džinove, ali nije imao izbora. "Jedino možemo da se borimo. Da li me čuješ?"
     "Čujem te." Poglavar Verement zamuče kao da je shvatio Trojevu silovitopst, a vrhovnik ugrabi priliku da promeni temu.
     "U redu", reče on čitavom krugu. "Najzad znamo kako stojimo. Sada ću vam reći šta ćemo da učinimo povodom toga. Imam plan, a uz pomoć poglavara Mhorama ostvariću ga."
     On se nape i otvoreno reče: "Moramo poći odavde. Ljudosečina vojska verovatno neće doći pre sutrašnjeg podneva. Do tog vremena, već nas davno neće biti."
     Stožernici u trenutku zinuše i zatreptaše kada shvatiše da im naređuje novi marš. Onda njih nekolicina naglas zaječa, a ostali se trgoše kao da ih je ošamario. Čak i Kvan otvoreno zatrepta. Troj je želeo da pohita u objašnjenja, ali se suzdržao sve dok Amorin nije kročila napred i pobunila se: "Vrhovniče, zbog čega tvoj raniji plan neće biti dovoljan? Ratnici su dali sve od sebe da stignu do Usudovog Pribegha kao što si zapovedio. Zašto moramo da idemo?"
     "Zbog toga što je Kletnikova vojska previše prokleto velika!" Nije želeo da viče, ali na izvesno vreme nije mogao da se obuzda. "Pobili smo deset hiljada kreša i par hiljada pragrdana. Ali ostatak vojske i dalje je tamo napolju. Nisu tri puta veći od nas - ili čak pet puta veći! Ljudoseča je dvadeset puta brojniji od nas, dvadeset! Video sam." Uz napor, on obuzda besmisleni bes, potisnu ga. "Moj stari plan bio je dobar dok je trajao", produži on. "Ali naprosto nije uzimao u obzir da Kletnikova vojska može da bude toliko velika. Sada se mogu dogoditi samo dve stvari. Ukoliko taj džin bude slao ovamo vojske od po samo deset ili dvadeset hiljada odjednom, borba će trajati nedeljama. Ali mi imamo hrane samo za šest dana - umrećemo ovde od gladi. A ukoliko krene jednim velikim udarom, uspostaviće kontrolu na oba kraja Pribega. Onda ćemo biti zarobljeni i moći će da nas pokupi kada god mu se prohte.
     A sada me slušajte!" povika on preneraženim stožernicima. "Nemam nameru da dozvolim da izginemo sve dok ima ičega što mogu da učinim da to osujetim - bilo čega! A ima i još jedna stvar, samo jedna! Imam još jedan trik u ovoj igri i imam nameru da ga odigram makar morao da nosim svakog od vas na sopstvenim leđima!"
     Šibao je očima po krugu, pokušavao da ispuni bezoki pogled autoritetom, zapovedanjem, nekom vrstom moći koja će naterati ratovniju da ga posluša. "Marširaćemo sutra u zoru."
     Tama mu je obuhvatala vid, ali u svetlosti vatre video je Kvanovo lice. Stari veteran borio se sa sobom, upinjao da nađe snage za taj novi zahtev. Nakratko je zatvorio oči, a svi stožernici čekali su ga kao da im je hrabrost u njegovim rukama, tako da može da je podrži ili porekne onako kako on smatra za shodno. Ali glas mu je bio miran.
     "Vrhovniče, kuda ćemo marširati?"
     "Za sada prema zapadu", odvrati vrhovnik žustro, "prema starim ruševinama. Neće biti previše gadno. Ukoliko sredimo stvari kako treba, možemo ići sporije nego što smo to činili do sada."
     "Hoćeš li nam reći svoj plan?"
     "Ne." Troj je bio u iskušenju da kaže: ako vam kažem, toliko ćete se prestraviti da me nikada nećete slediti. Ali umesto toga je dodao: "Želim to da zadržim za sebe za izvesno vreme - da sve pripremim. Moraćete da mi verujete." Zvučao je sebi poput čoveka koji pada sa drveta i dok pada viče ljudima iznad sebe da će ih stići.
     "Vrhovniče", reče Kvan kruto, "znaš da ću ti uvek verovati. Svi ti verujemo."
     "Da, znam", uzdahnu Troj. Preplavi ga nagli zamor i jedva je mogao da čuje sopstveni glas. Već je duboko pao otkako je napustio Veselkamen. Pogrešne procene ogolile su mu sa zamisli svu životnost, lišile ih sve moći da spasu. Pitao se koliko će mu još stvari biti oteto pre nego što taj rat bude okončan. Prošao je dugi trenutak pre nego što je mogao da nađe dovoljno energije da kaže: "Ima još jedna stvar. To mora biti učinjeno - više nemamo nikakvog izbora. Moramo ostaviti neke ljude iza sebe. Da pokušaju da drže Pribeg - da nateraju Ljudoseču da misli da smo i dalje tu - da ga uspore. Biće to samoubistvo i zbog toga su mi potrebni dobrovoljci. Dve ili tri eovojne treba da budu dovoljne da stvar upali."
     Kvan i Amorin to neosetljivo primiše; bili su ratnici, srodni sa takvom vrstom razmišljanja. Ali pre nego što je Troj mogao izreći išta više, poglavr Verement skoči u krug. "Ne!" zakevta on i udari u tlo žezlom. "Niko neće biti ostavljen. Zabranjujem!"
     Sada je Troj mogao da ga vidi jasno. Mršavo lice delovalo je oštro kao da je odneto na brusilicu, a i oči su mu resko plamtele. Trojev vrat iznenada je bio suv poput kostiju. Uz teškoću, on reče: "Poglavaru Veremente, žao mi je. Nemam izbora. Marš će pobiti ratnike ukoliko ne budu mogli da idu laganije. Zbog toga neko mora da im obezbedi vreme."
     "Onda ću ja to učiniti!" Verementov ton bio je oštar. "Ja ću držati Usudov Pribeg. To je mesto koje mi odgovara."
     "Ne možeš", usprotivi se Troj, gotovo zamucavši. "Ne mogu te pustiti. Bićeš mi potreban." Nemoćan da podnese silinu Verementovog pogleda, on se okrete poglavaru Mhoramu za pomoć.
     "Vrhovnik Troj govori istinu", reče Mhoram pažljivo. "Smrt ti neće zalečiti bol. A bićeš silno potreban u danima koji su pred nama. Moraš poći sa nama."
     "Sedmice mu!" kriknu Verement. "Zar me ne čuješ? Rekao sam da ostajem! Šetra, moja žena, je izgubljena! Ona koju sam voleo svom silinom, pa ipak je nisam voleo dovoljno. Melenkurion! Ne govori mi o tome šta ne mogu ili moram! Ostaću. Nijedan ratnik neće biti ostavljen."
     Mhoram se umeša: "Poglavaru Veremente, veruješ li da si u stanju da poraziš Ljudoseču?"
     Ali Verement nije odgovorio na to pitanje. "Izleči Kalindrila", reče on oštro. "Bićete mi potrebni obojica. I pozovi krvnu gardu iz Zaravni. Počinjem u zoru." Onda se okrete i krupnim koracima ode iz kruga u noć.
     Njegov odlazak ostavi Troja zbunjenog i iscrpljenog. Osećao je da mu breme ratovnije već visi na ramenima, povija mu leđa i tera da se kreće poput olupine. Zbunjeni premor nije ga činio pogodnim za govore i on naglo otpusti stožernike. Dok je to činio, osećao je da ih izdaje - da im je potreban da ih vodi, da im pruži jaku ličnost oko koje će moći da se okupe. Ali nije imao snage. Otišao je do pokrivača kao da se nada da će mu san doneti neku vrstu utehe.
     Smesta je utonuo u iscrpljenost i spavao je sve dok mu san ne postade nemoguć - sve dok mu izlazak sunca ne ispuni mozak oblicima i bojama. Kada se digao, otkrio je da je prespavao svu buku koju je stvarala ratovnija dok je obarala logor i otpočinjala marš. Poslednje eovojne već su šepale na putu iz Usudovog Pribega. Gazili su poput bogalja po sušnoj, od vreline izbledeloj zemlji Pustara Južnika.
     Mračno psujući zbog sopstvene slabosti, on dohvati par zalogaja hrane koju mu je Ruel ponudio, a zatim požuri prema Pribegu.
     Tamo je zatekao Kalindrila i Mhorama sa malom grupom krvnih gardista. Poglavari su se popeli sa obe strane južnog kraja procepa koliko god su mogli više uz obrušenu parčad kamenja sve do nabacanih gromada nagomilanih uz zidove kanjona. Sa tih položaja upotrebljavali su žezla na način koji je bacao izmaglicu po vazduhu između njih.
     Iza njih, u samom Usudovom Pribegu, poglavar Verement teturao je preko stenja i obrušenih komada kamenja. Dok se kretao, pleo je ognjem svog žezla kao bakljom na pozadini tmine litica. Samo ga je Tomin pratio.
     Troj pogleda pobliže Kalindrila. Povređeni poglavar delovao je bledo i iscrpljeno, ali je sam stajao i čvrsto nosio žezlo. Troj ga pozdravi, a zatim se uspe uz kamenje sa druge strane da se pridruži poglavaru Mhoramu.
     Pošto je stigao do Mhorama, sedeo je i gledao dok se izmaglica micala i uobličavala. Činilo se da se lagano obrće poput ogromnog točka postavljenog na kraj Pribega. Okretanje ga je nosilo neposredno iznad obrušenog kamenja i stenja, tako da je delotvorno zatvarao pod kanjona, a okretao se kao da visi na osovini između Mhorama i Kalindrila. Iza njega, Troj je video samo prazni Pribeg - kosti pragrdana i vukova koje su očistili gavranovi - i samotnog poglavara koji se upinjao gore-dole po stranama kanjona dok mu je oganj skakutao poput svetlosti lutalice.
     Međutim, ubrzo i Mhoram i Kalindril okončaše svoj tegobni posao. Zabili su žezla poput kotvi na ivicama izmaglice i naslonili se o zidove da se odmore. Poglavr Mhoram umorno pozdravi Troja.
     Posle trenutka oklevanja Troj klimnu prema Verementu. "Šta to radi?"
     Mhoram sklopi oči i reče kao da odgovara Troju: "Napravili smo Reč opomene."
     Dok je smišljao kako da drukčije uobliči pitanje, Troj upita: "A šta to radi?"
     "Zatvara Usudov Pribeg."
     "Kako će da deluje? Vidim je. Neće iznenaditi Ljudoseču."
     "Tvoj vid je oštar u nekim pogledima. Ja ne vidim Reč."
     Troj nespretno upita: "Ima li tamo napolju ikoga - izuzev Verementa?"
     "Ne. Svi ratnici su otišli. Izviđači su pozvani nazad. Nijedan sada ne može da prođe tuda a da se ne sretne sa Reči."
     "Znači, izložio je sebe - zarobljen je tamo."
     "Da." Mhoram gnevno ugrize reč.
     Troj se vrati prvom pitanju. "Šta misli time da dobije? To je samoubistvo."
     Mhoram otvori oči i Troj oseti silinu poglavarevog pogleda. "Tako ćemo obezbediti vreme", reče Mhoram. "Govorio si o potrebi za vremenom." Onda uzdahnu i pogleda niz kanjon. "A poglavar Verement, družbenik Šetrin, dočekaće kraj mukama."
     Troj je ošamućeno pratio Verementa. Sokolji poglavar nije delovao poput čoveka u potrazi za olakšanjem. Kao posednut, bacao se gore i dole po ispreturanim ivicama procepa, probijao kroz oboreno kamenje, kosti bez mesa i opreznu tišinu gavranova. Iscrpljivao se. Korak mu je već bio nesiguran i nekoliko puta je pao. Pa ipak je prekrio manje od trećine Usudovog Pribega nevidljivim tkanjem ognja. Ali neka moć, neka neumorna čvrstina volje, i dalje su ga gonili. Tokom čitavog jutra nastavljao je neobično napredovanje duž kanjona i zaustavljao se samo u retkim trenucima da primi vodu i blagovnjače od Tomina. Do prepodneva bio je napola gotov.
     Ali sada više nije mogao da održi korak. Morao je da se oslanja o Tomina dok se teturao uz stenje i ponovo niz njega, a oganj žezla posustajao mu je i dimio se. Par gavranova spusti se iz visokih gnezda i poče da jedri oko njega kao da hoće da vidi koliko još može da izdrži. Ali on je nastavljao; sila koja je plamtela u njemu nije se pokolebala.
     Na kraju je bio prisiljen da ostavi poslednje jarde Pribega neopletene. Tomin mu pokaza podizanje prašine Ljudosečinog prilaska. Ubrzo, vodeći talas žutih vukova izbi na videlo. Poglavar Verement ostavi se posla, ispravi ramena; dao je Tominu konačnu zapovest. Onda je izišao iz Usudovog Pribega da sretne vojsku Opakog.
     Široki front vukova hitao je prema njemu, iznenada željan lovine. Ali naposletku oni zastadoše, počeše da oklevaju. Nepokolebivi izazov njegovog položaja zbunjivao ih je. Iako su silovito škljocali zubima i režali, nisu napadali. Okružili su dva čoveka i uz zavijanje trčali oko njih dok se ostatak vojske približavao.
     Ljudosečina vojska marširala je sa severoistoka dok joj mračna linija ne ispuni obzorje, a trupkanje mirijada nogu ne poče da trese tlo. Izgledalo je da horde Opakog prekrivaju čitavu Zaravan, a njihov divovski broj činio je poglavara Verementa patuljastim, kao da stoji pored okeana. Kada džin priđe bliže, šutirajući vukove, da se suoči sa poglavarom i krvnim gardistom, već sama njegova veličina učini da dvojica ljudi izgledaju jadno i beznačajno.
     Ali kada je džin bio na deset jardi od njih, Verement mu pokretom prepreči put. "Ne prilazi bliže, Besomuče moksha!" povika on hrapavo. "Znam te, Jehanume Ljudosečo! Odlazi nazad! Nazad do zla koje te je stvorilo! Poričem ti pravo na prolaz - ja, Verement, družbenik Šetrin, poglavar Veća Veselkamena! Ovuda nećeš proći!"
     Ljudoseča zastade. "Ah, poglavar", reče on i zagleda se u Verementa kao da je poglavar previše sićušan da bi ga lako video. "Zapanjen sam." Lice mu je bilo izvitopereno, a pogled mu je odavao utisak živog bola, kao da telo ne može da mu prikrije povređivanje koje mu nanosi mahnito prisustvo unutar njega. Ali činilo se da mu glas usisava vazduh i pripija se uz njega poput živog peska. Sadržavao je samo prezir i pohotu kada je nastavio: "Jesi li došao da poželiš dobrodošlicu mom pokolju tvoje vojske? Ali, razume se, ti znaš da je premala da bi bila nazvana vojskom. Borio sam se sa vama i sledio vas od Andelejna, ali nemojte misliti da ste me nadmudrili. Znam da želite da me sretnete u Usudovom Pribegu zbog toga što vam je vojska previše slabašna da bi se borila drugde. Možda si došao da se predaš - da mi se pridružiš."
     "Govoriš kao budala", zakevta Verement. "Nijedan prijatelj Domaje nikada ti se neće predati niti pridružiti. Priznaj istinu i odlazi. Odlazi, kažem! Melenkurion abatha!" On naglo uhvati žezlo obema rukama i zavitla njime iznad glave. "Duroc minas mil khabaal!" Svim imenima zemne moći, zapovedam ti! Nema ovde pobede za Opakog!"
     Dok je Verement vikao reči, Besomuk se lecnu. Da se odbrani, on gurnu ruku u kožnu tuniku i izvadi glatki, zeleni kamen koji mu je ispunjavao pesnicu. Titravi smaragdni plamen poigravao mu je u dubinama i pušio se poput uzavrelog leda. On ga steže, natera da se žešće zadimi i uskliknu: "Veremente, družbeniče Šetrin, stotinu milja gonio sam dva poglavara pred sobom poput mrava! Zbog čega veruješ da mi sada možeš pružati otpor?"
     "Zbog toga što si ubio Šetru, moju ženu!" kriknu poglavar u besu. "Zbog toga što je nisam bio vredan čitavog života! Zbog toga što te se ne plašim, Besomuče! Slobodan sam od svih ograničenja! Nikakav strah niti ljubav ne omeđuju mi snagu! Uzvraćam ti mržnjom za mržnju, Besomuče moksha! Melenkurion abatha!"
     Žezlo mu se zavitla oko glave, a oštro plavi udar sile briznu iz drveta na Ljudoseču. Istovremeno, Tomin polete napred sa prstima kao kandžama i baci se na džinov vrat.
     Ljudoseča primi napad lako, nemarno. Uhvatio je Verementov plavi udar Kamenom i zadržao ga tamo da gori poput plamena u kadionici. Gotovo smesta, plavi plamen postade duboko, zaslepljujuće zelen, zablista sve više. A drugom rukom, džin uputi Tominu udarac koji ga prostre iza Verementa.
     Ljudoseča stade da potiskuje vatru.
     Poglavarev bes ni ne zatitra. Izmahnuvši žezlom, on zabi metalni kraj poput koplja u brizganje vatre. Divlji, pucketavi zvuci dopirali su iz drveta dok se klobučilo i povijalo - ali je žezlo izdržavalo. Verement je uzvikivao moćne reči nad plamenom, ponovo ga pokoravao svojoj volji. Lagano se zeleno na žezlu pretvori u plavo. Kada ovlada njime, on ga ponovo zavitla na Besomuka.
     Ljudoseča poče da se smeje. Verementov napad, ojačan delom snage samog džina, uhvati se za Kamen kao da mu je zelena stena fitilj. Onda gladno poče da raste sve dok stub smaragdne vatre ne poče da doseže visoko u vazduh.
     Uz smeh, Besomuk ošinu tom vatrom Verementa. Ova mu rasparča žezlo, jednim sevom sažeže delove u ugarke, preplavi ga. Ali zatim mu se plamen oblikova prema telu, dohvati ga, pripi se i poče da puzi po njemu poput korone. Ruke mu padoše, glava se spusti napred sve dok mu brada ne dirnu grudi, oči se zatvoriše; visio je u vatri kao priboden.
     Ljudoseča slavobitno kriknu: "A sad, Veremente, družbeniče Šetrin! Gde ti je sada prkos?" Na trenutak, prezir mu se zaori, poče da odjekuje između litica. Onda produži: "Poražen, koliko vidim. Ali počuj me, lutko. Može biti da ću te ostaviti u životu. Razume se, da zadobiješ život moraš promeniti stranu. Ponavljaj ove reči: 'Obožavam poglavara Kletnika Opakog. On je jedina reč istine.'"
     Usne poglavara Verementa ostale su stegnute. Unutar parališućeg ognja vilični mišići napinjali su mu se dok je stezao čeljust.
     "Izgovori to!" zaurla Ljudoseča. Trzajem Kamena, on steže koronu oko Verementa. Ječanje agonije rascepi poglavarove usne. On poče da govori:
     "Obožavam..."
     Nije stigao dalje. Iza njega, Tomin skoči da obavi poslednju dožnost. Jednim udarcem noge, krvni gardista slomi kičmu poglavara Verementa. Poglavar u trenutku pade mrtav.
     Tominovo lice bilo je ubitačno zategnuto kada je ponovo nasrnuo na ljudoseču.
     Ovog puta, napad krvnog gardiste bio je tako brz i silovit da je probio Besomukovu odbranu. On uhvati Ljudoseču, zabi prste u vrat džina. Na trenutak, džin nije mogao da ga otrgne. Ovaj mu je zabio prste u debeli vrat sa tolikim besom da Ljudoseča nije mogao da mu raskine zahvat.
     Ali onda Besomuk diže Kamen da se njime pomogne. Jednim udarom spalio je Tominove kosti u telu i pretvorio ih u pepeo. Krvni gardista se sruči u hrpu bezobličnog mesa.
     A onda, tokom izvesnog vremena, činilo se da je Ljudoseča poludeo. Urlajući poput kataklizme skakao je i gazio Tominovo obličje sve dok okrvavljeni ostaci krvnog gardiste nisu bili ugaženi u travu. A potom odasla nepregledne horde vukova uz zavijanje u tesnac Usudovog Pribega. Gonjeni njegovim besom, ovi slepo pojuriše niz kanjon i uleteše u Reč opomene.
     Prvi vuk koji je dirnuo Reč aktivira je. U tom trenutku odjednom se učini da je stenje nakupljeno u zidovima eksplodiralo. Sila koju je tamo postavio Verement baci padine tesnaca nadole. Smrtonosna kiša gromada i sitnijeg kamenja obruši se u kanjon i tako hitro zdrobi hiljade vukova da je čopor imao vremena samo za jedan kevtaj užasa.
     Kada se prašina raziđe, Ljudoseča vide da je Pribeg sada blokiran, pretrpan obronjenim stenjem i kamenjem. Vojska bi mogla provesti dane u potucanju kroz ostatke.
     Činilo se da ga je taj ishod smirio. Glad za osvetom nije mu napuštala oči, ali mu je glas bio miran dok je uzvikivao zapovesti. Pozvao je grifone. Teško leteći sa pragrdanima na leđima ovi odoše u Pribeg da se bore protiv Verementove Reči. A za njima Ljudoseča posla jamnike, spretne sa kamenjem, da raščiste prolaz za ostatak vojske.
     Gonjena njegovom moći, stvorenja su radila sa mahnitim očajem. Mnogi grifoni behu uništeni zbog toga što su slepo naletali na Reč. Dvadesetine jamnika ubiše jedan drugoga u mahnitoj želji da počiste krhotine sa dna kanjona. Ali znanstvu vični pragrdani najzad skinuše Reč opomene. A jamnici obaviše ogroman posao. Uz dovoljno vremena i u dovoljnom broju imali su snage i veštine da pomeraju planine. Sada su dizali i komadali nagomilano kamenje. Radili su tokom čitave noći, a do zore raščistili su prolaz širok deset jardi kroz središte Pribega.
     Visoko držeći Kamen, Ljudoseča povede vojsku kroz kanjon. Na južnog kraju Pribega otkri da ratovnije nema. Poslednji njegovi neprijatelji - mala grupa jahača u kojoj su bila dva poglavara - galopirala je izvan njegovog domašaja. On zaurla kletve za njima, zakune se da će ih goniti do smrti.
     Ali onda njegove prodorne oči džina razaznaše ratovniju, na sedam ili osam milja ispred jahača. On im raspozna pravac marša - vide kuda su krenuli. I ponovo poče da se smeje. Zvon sarkazma i slavobitnosti odjekivao je o prazne litice Usudovog Pribega.
     Ratovnija je marširala prema Garotinom Čestaru.