3. PRIZIVANJE

     Silovita rika lagano se uobličavala, menjala prazninu njegovog vidnog polja. Kako je zvuk nadirao, potez sivo-zelene boje stade da se uzdiže sve dok ga nije prekrivao poput obmotanog prekrivača. Nijansa zelene bila mu je mučna i on oseti kako se guši u njenom bliskom, slatkastom, vlažnom zadahu - mirisu ružine esencije. Ali ton koji mu je ispunjavao uši postajao je usredsređeniji i sve viši. Kapljice zlata krvarile su na vidno polje kroz zelenilo. Onda zvuk postade mekši i više nalik napevu, i dalje visok, da bi se pretvorio u tiho ljudsko zapevanje. Zlato prisili zelenilo da se povuče. Ubrzo mu oči ispuni topli, poznati sjaj.
     Kako se zvuk sve više pretvarao u žensku pesmu, zlato se širilo i produbljivalo - ljuljuškalo ga kao da ga blago nosi bujicom tog glasa. Melodija je preplitala svetlost, davala joj teksturu i oblik, čvrstinu. Nemoćan da učini drugo, obgrlio je zvuk, usredsredio se na njega usta rastegnutih u pobuni.
     Lagano, grlo koje je pevalo otvori se. Njegove harmonije postadoše oštrije, zahtevnije. Kovenant oseti kako ga sada nešto vuče napred, goni plimom pesme. Bremenita značenjima, ona poprimi reči:

     Budi što jesi, Neverniče...
     Odgovori na zov. Jer život je
     onaj što daje:
     smrt okončava sve.
     Obećanje je istina,
     a kobi nestaju
     pred održanim obećanjima:
     ali duboka je kletva duše
     pred prekršenim zavetom
     i bezvernim sužnjevanjem,
     jer usud tmine
     pokriva sve.
     Budi što jesi, Neverniče...
     Odgovori na zov.
     Budi što jesi.

     Pesma kao da je posezala u njegovu unutrašnjost, budila sećanja, prizivala ljude za koje je nekada, u jednom od svojih proročkih raspoloženja, smatrao da imaju pravo da pred njega postavljaju zahteve. Ali odupirao se. Ćutao je, uzdržavao se.
     Melodija ga je uvlačila u toplo zlato.
     Najzad svetlo poprimi oblik. Sada je mogao da odredi njegov položaj pred sobom; zapljuskivalo mu je vidno polje kao da gleda u sunce. Ali na poslednje reči pesme, svetlost izblede, izgubi blistavost. Dok je glas pevao: "Budi što jesi", pratilo ga je mnogo grla: "Budi što jesi!" Ta naredba protezala ga je poput zatezanja strune do njenog konačnog tona.
     Onda se izvor svetlosti uklopi u sliku i on je mogao da vidi iza njega.
     Prepoznao je mesto. Nalazio se u Zabranu, poglavarskoj sali za većanje u srcu Veselkamena. Njegovi redovi sedišta pružali su se iznad njega na sve strane prema granitnoj tavanici dvorane.
     Iznenadilo ga je što se zatekao uspravan na dnu Zabrana. Taj položaj pomeo mu je osećaj ravnoteže i on se zatetura napred prema jami sa oblučkom, izvoru zlatne svetlosti. Oganj-kamenovi goreli su pred njim, ne trošeći se pri tom, punili su vazduh mirisom sveže iskopane zemlje.
     Snažne šake uhvatiše ga za obe ruke. Kada su ga zadržali da ne padne, kapljice krvi prsnuše na kameni pod na rubu jame sa oblučkom.
     Povratio je ravnotežu i grubo kriknuo: "Ne dirajte me!"
     Vrtelo mu se od zbunjenosti i besa, ali suspregao se dok je prinosio ruku čelu. Prsti mu se odvojiše od njega, prekriveni krvlju. Gadno se posekao na ivici stočića. Na trenutak, piljio je u crvenu ruku.
     Kroz njegovu preneraženost, tih, čvrst glas reče: "Neka si dobro došao u Domaju, prapoglavaru Tomase Kovenante, Neverniče i Prstenošo. Ja sam te pozvala do nas. Naša potreba za tvojom pomoći je silna."
     "Ti si me pozvala?" zakreketa on.
     "Ja sam Elena", odvrati glas, "vrhovni poglavar po izboru Veća i nosioc Žezla zakona. Ja sam te pozvala."
     "Ti si me pozvala?" On lagano podiže oči. Gusta vlaga tekla mu je iz očiju, kao da plače krvlju. "Ti si me zvala?" Osetio je kako se u njemu nešto lomi, kao da prska stenje, i njegovo samosavlađivanje se rasprsnu. Glasom tihog besa, on reče: "Razgovarao sam sa Džoanom."
     Nejasno je video ženu kroz krv u očima. Stajala je iza kamenog stola jedan nivo nad njim i držala dugačko žezlo u desnoj ruci. Za stolom je bilo i drugih ljudi, a iza njih, na galeriji Zabrana, nalazilo ih se još mnogo. Svi su ga gledali.
     "Sa Džoanom, da li shvataš? Govorio sam sa Džoanom. Ona me je pozvala. Posle toliko vremena. Kada mi je bila potrebna - potrebna. Nemate pravo." Prikupio je snagu poput olujnog vetra. "Nemate pravo! Razgovarao sam sa Džoanom!" Povikao je svom snagom, ali to nije bilo dovoljno. Glas mu nije mogao utažiti osećanja. "Sa Džoanom! Sa Džoanom! Da li me čujete? Bila mi je žena!"
     Čovek koji je stajao pokraj vrhovne poglavarke pohita oko širokog, otvorenog stola u obliku slova "C" i stiže do Kovenanta na nižem nivou. Kovenant prepozna čovekovo koščato lice, sa kobilicom nosa između izvijenih, čovečnih usana i oštrih, zlatom poprskanih, opasnih očiju. Bio je to poglavar Mhoram.
     Položio je šaku na Kovenantovu ruku i blago rekao: "Prijatelju moj. Šta ti se dogodilo?"
     Kovenant divljački zbaci poglavarevu ruku. "Ne diraj me!" stade on da besni u Mhoramovo lice. "Jesi li i gluv kao što si slep? Razgovarao sam sa Džoanom! Preko telefona!" Grčevito se trgao, upinjući se da zahvati slušalicu iz praznog vazduha. "Potreban" - grlo mu se naglo steže i on grubo proguta - "rekla je da sam joj potreban. Ja!" Ali glas nije imao snage da sakrije plač njegovog srca. Pljesnuo se po krvi na čelu, pokušavajući da obriše oči.
     U sledećem trenutku, dohvatio je u pesnicu Mhoramovu nebeski plavu odoru i prosiktao: "Pošalji me nazad! Još ima vremena! Samo ako budem mogao da se vratim dovoljno brzo!"
     Iznad njega, žena pažljivo progovori: "Prapoglavaru Kovenante, žalosti me što čujem da ti je naše prizivanje nanelo zlo. Poglavar Mhoram rekao nam je sve što je znao o tvom bolu i mi ga ne povećavamo svojom voljom. Ali sudba nam je takva da moramo. Neverniče, naša potreba je silna. Uništenje Domaje nadnelo se nad nas."
     Odgurnuvši Mhorama da bi se suočio sa njom, Kovenant se penio: "Baš me briga za tu prokletu Domaju!" Reči su mu stizale takvom dahtavom brzinom da nije mogao ni da ih viče. "Baš me briga za to šta vam je potrebno. Možete svi da pocrkate što se mene tiče. Vi ste halucinacija! Bolest moga uma. Ne postojite! Pošaljite me nazad! Morate me poslati nazad. Dok još ima vremena!"
     "Tomase Kovenante." Mhoram progovori autoritarnim tonom koji okrete Kovenanta. "Neverniče. Saslušaj me."
     Onda Kovenant vide da se Mhoram promenio. Lice mu je i dalje bilo isto - blagost njegovih usta još je uravnotežavala nagoveštaj opasnosti u njegovim dužicama poprskanim zlatom - ali sada je bio star, dovoljno star da bude Kovenantov otac. Oko očiju i usta bile su mu bore, a kosa mu je bila zaprašena sedim. Kada je progovorio, usne mu se iskriviše od samoprezira, a dubine njegovih očiju nespokojno se uskomešaše. Ali izdržao je oganj Kovenantovog pogleda bez uzmicanja.
     "Prijatelju moj, kada bi izbor bio na meni, smesta bih te vratio na tvoj svet. Odluka da te prizovemo bolno je donesena i ja bih je rado raščinio. Domaji nije potrebna usluga koja se ne daje rado i dobrovoljno. Ali, prapoglavaru..." On dohvati Kovenantovu ruku da bi ga primirio, "... prijatelju moj, ne možemo te vratiti."
     "Ne možete?" zaječa Kovenant sve višim, histeričnim tonom.
     "Nemamo znanstva za otpuštanje bremena. Ne znam kako je u tvom svetu - deluješ neizmenjeno u mojim očima - ali četrdeset godina je prošlo otkako smo zajedno stajali na padinama Planine Groma i otkako si ti oslobodio Žezlo zakona za naše ruke. Tokom dugih godina upinjali smo se da..."
     "Ne možete?" ponovi Kovenant oštrije.
     "Upinjali smo se da upotrebimo silu kojom nismo mogli zagospodariti i znanstvo u koje nismo uspeli da prodremo. Četrdeset godina bilo je potrebno da nas dovede dovde, da bismo mogli tražiti tvoju pomoć. Došli smo do granice onoga što možemo učiniti."
     "Ne!" okrenuo se u stranu jer nije mogao da podnese iskrenost koju je video na Mhoramovom licu i dreknuo na ženu sa Žezlom: "Pošalji me nazad!"
     Na trenutak gledala je ravno u njega i odmeravala krajnjost njegovog zahteva. Onda je rekla: "Preklinjem te da shvatiš. Počuj istinu u našim rečima. Poglavar Mhoram govorio je otvoreno. Čujem bol koji smo ti naneli. Nisam nedirnuta." Nalazila se na dvadeset ili trideset stopa od njega, iza jame sa oblučkom i iza kamenog stola, ali glas joj se jasno prenosio do njega kroz kristalnu akustiku Zabrana. "Ali ne mogu raščiniti tvoje prizivanje. A i kada bih imala tu moć, Domajina nevolja bi mi protivurečila. Poglavar Kletnik Opaki..."
     Zabačene glave, širom razmahnutih ruku, Kovenant zaurla: "Nije me briga!"
     Prisiljena na oštar ton, vrhovna poglavarka reče: "Onda se sam vrati. Imaš moć. Ti nosiš belo zlato."
     Uz krik, Kovenant pokuša da je napadne. Ali pre nego što je mogao da napravi i korak, neko ga uhvati otpozadi. Otimajući se i okrećući, on se nađe u zahvatu Banora, večno budnog krvnog gardiste koji ga je čuvao tokom prethodne halucinacije.
     "Mi smo krvna garda", reče Banor svojim bezvučnim, tuđinskim naglaskom. "Briga za poglavare u našim je rukama. Ne dozvoljavamo nikakvo ugrožavanje vrhovnog poglavara."
     "Banore", preklinjao je Kovenant, "bila mi je žena."
     Ali Banor je samo gledao bez ijednog treptaja saosećanja.
     Divljački se bacajući svom težinom, uspelo mu je da se okrene u moćnom zahvatu krvnog gardiste, sve dok ponovo nije bio suočen sa Elenom. Krv mu se rasipala sa čela dok se bacakao. "Bila mi je žena!"
     "Dosta", naredi Elena.
     "Pošalji me nazad!"
     "Dosta!" Udarila je o pod krajem Žezla zakona okovanim u gvožđe i odjednom plavi oganj briznu čitavom njegovom dužinom. Plamen je živo buktao, poput rascepa u tkanini zlatne svetlosti, i dopustio skrivenoj moći da sine kroz njega; a silina plamena baci Kovenanta nazad u Banorove ruke. Ali njena ruka, tamo gde je držala Žezlo, bila je nedirnuta. "Ja sam vrhovna poglavarka", reče ona čvrsto. "Ovo je Veselkamen - Poglavarev Konak, a ne Kletnikov Tabor. Dali smo Zavet mira."
     Na njeno klimanje glavom, Banor pusti Kovenanta i on se zatetura unatrag, a zatim se sruči u hrpu pokraj oblučka. Na trenutak je ležao na kamenu i oštro dahtao. Onda se uzdigao u sedeći položaj. Činilo mu se da mu je glava klonula od poraza. "Dobićete mir", zagrokta on. "Sve će vas uništiti. Jeste li rekli četrdeset godina? Preostalo vam je još samo devet. Ili ste zaboravili njegovo proročanstvo?"
     "Znamo", reče Mhoram tiho. "Mi ne zaboravljamo." Sa iskrivljenim osmehom, on se naže da pogleda Kovenantovu ranu.
     Dok je Mhoram to činio, vrhovna poglavarka Elena zagasi oganj Žezla i reče osobi koju Kovenant nije mogao da vidi: "Moramo se sada pobrinuti za ovo, ukoliko želimo da se makar malo nadamo belom zlatu. Neka dovedu zarobljenika."
     Poglavar Mhoram nežno obrisa Kovenantovo čelo, zaviri u posekotinu, a zatim ustade i pođe da se dogovori sa nekim. Ostavljen nasamo, sa najvećim delom krvi obrisanim iz očiju, Kovenant usredsredi bolni pogled da bi utvrdio gde se nalazi. Neki još neugašeni poriv za samoodržanjem natera ga da pokuša da odmeri opasnosti oko sebe. Nalazio se na najnižem nivou odaje sa sedištima, a visoka, zasvođena tavanica uzdizala se nad njim, osvetljena zlatnim odsjajem oblučka i sa četiri velike, bezdimne baklje lilianrila u zidovima. Oko središta Zabrana, na sledećem nivou, nalazio se kameni poglavarski sto za većanje u vidu tri četvrti kruga, a nad stolom i iza njega bila su nanizana sedišta galerije. Dvojica krvnih gardista stajala su na visokim, masivnim vratima glavnog ulaza, koja su džinovi napravili tako da budu dovoljno velika za džinove, iznad i naspram sedišta vrhovne poglavarke.
     Galerija je bila šaroliko popunjena ratnicima ratovnije, znanstvozornicima iz Znanstvigora, sa nekoliko žezlonoša i oblučara odevenih u tradicionalne ogrtače, odnosno tunike, i još nekoliko krvnih gardista. Visoko iznad vrhovne poglavrke sedela su dva čoveka koji se Kovenantu učiniše poznati - oblučar Torm, srdočnik Poglavarevog Konaka; i Kvan, bojni stožernik koji je pratio pripadnike pohoda za Žezlom zakona. Sa njima bila su još dvojica - jedan od njih bio je žezlonoša, sudeći po drvograđanskom ogrtaču i venčiću od lišća oko glave, verovatno drugi srdočnik; a jedan je bio međnik krvnih gardista. Kovenant se nejasno upita ko je zauzeo taj položaj kada su izgubili Tuvora u katakombama ispod Planine Groma.
     Pogled mu je lutao po Zabranu. Za stolom je stajalo sedam poglavara, ne računajući vrhovnu poglavarku i Mhorama. Kovenant nije poznavao nijedno od njih. Mora da su svi prošli probe i ušli u Veće tokom poslednjih četrdeset godina. Četrdeset godina? - nejasno se upita on. Mhoram je ostario, ali nije delovao četrdeset godina starije. A Torm, koji jedva da je bio malo više od nasmejanog dečačića kada ga je Kovenant upoznao, sada je izgledao daleko mlađi nego što bi trebalo za srednje godine. Krvni gardisti nisu se uopšte izmenili. Razume se, zaječa Kovenant u sebi, prisetivši se šta se pričalo o njihovoj starosti. Samo je Kvan pokazivao uverljivu starost: bela, proređena kosa davala je nekadašnjem stožerniku izgled kao da je prevalio šezdeseto ili šezdeset peto leto. Ali čvrsta, zapovednička ramena nisu mu bila pogrbljena. A otvorenost njegovog držanja nije se promenila; mrgodio se na Nevernika sa potpuno jednakim, otvorenim neodobravanjem kakvog se Kovenant sećao.
     Nigde nije video Prothala. Prothal je bio vrhovni poglavar tokom pohoda i Kovenant je znao da je preživeo poslednju bitku na padinama Planine Groma. Ali isto tako je znao da je Prothal bio dovoljno star da za četrdeset godina umre prirodnom smrću. I pored bola, otkri da se nada da je nekadašnji vrhovni poglavar preminuo kao što je i zaslužio, u miru i uz počasti.
     Uz gorko mentalno sleganje ramenima preselio je ispitivački pogled na jednog čoveka za poglavarskim stolom koji nije stajao. Ta osoba bila je odevena kao ratnik, sa visokim čizmnama mekih potpetica preko crnih uvijača, crnom bluzom bez rukava ispod štitnika za grudi iskovanog od nekog žutog metala i sa žutom trakom oko glave; ali na štitniku nalazila mu se dvostruka dijagonalna oznaka koja ga je predstavljala kao vrhovnika, zapovednika ratovnije, poglavarske vojske. On nije gledao ni u koga. Sedeo je na kamenom sedištu, spuštene glave i očiju pokrivenih jednom rukom, kao da je usnuo.
     Kovenant se okrete i pusti pogled da mu nasumce luta po Zabranu. Vrhovna poglavarka Elena tiho se dogovarala sa poglavarima pokraj sebe. Mhoram je stajao i čekao pokraj širokog stepeništa koje je vodilo do glavnih dveri. Akustika dvorane prenosila je izmešane glasove sa galerije do Kovenanta, tako da mu je vazduh žamorio oko glave. Obrisao je krv prikupljenu na čelu i pomislio na smrt.
     Vredelo bi, razmišljao je. Na kraju krajeva, vredelo bi pobeći. Nije bio dovoljno čvrst da se održi kada su se čak i snovi okretali protiv njega. Trebalo bi da prepusti život ljudima koji su sposobni za to.
     Ah, vatru mu paklenu, uzdahnu on. Vatru mu paklenu.
     Čuo je iz daljine kako se velike dveri Zabrana otvaraju. Žamor u vazduhu smesta se prekide; svi se okrenuše i pogledaše prema vratima. Prisiljavajući se da utroši deo snage koja je čilila, Kovenant se okrete da bi video ko dolazi.
     Prizor ga grubo ošinu, činilo se da mu oduzima i poslednje ostatke čvrstine iz kostiju.
     Gledao je okrvavljenim očima kako dvojica krvnih gardista silaze niz stepenište i drže uspravno između sebe sivo-zeleno stvorenje sa koga je strah curio na sve strane. Iako se nisu odnosili grubo prema njemu, stvorenje se treslo od užasa i gađenja. Njegova bezdlaka koža bila je klizava od znoja. Imalo je opšte ljudske crte, ali telo mu je bilo neobično dugačko, a udovi kratki, svi podjednake dužine, kao da je prirodno trčalo na sve četiri kroz niske pećine. Ali udovi su mu bili iskrivljeni i beskorisni - izvitopereni kao da su mnogo puta lomljeni, a potom nisu sastavljeni. A ostatak tela pokazivao je znake još gorih povreda.
     Glava mu je bila najmanje ljudska od svih crta. Na goloj lobanji nije bilo očiju. Nad neravnim prorezom usta, na središtu lica, nalazile su se dve široke, vlažne nozdrve koje su preplašeno drhturile po rubovima dok je stvorenje mirisalo svoj položaj. A čitav zadnji deo njegove glave nestao je. Nad razderotinom bila je zelena membrana poput ožiljka, koja je pulsirala uz preostale delove mozga.
     Kovenant je smesta znao šta je to. Video je jednom ranije takvo stvorenje - čitavog tela, ali mrtvo, pruženo na tlu svog putevnika sa gvozdenim šiljkom kroz srce.
     Bio je to Putnim. Demonijski soj, poput pragrdana. Ali za razliku od crnih, moćnih srodnika, Putnimi su posvetili znanstvo službi Domaje.
     Ovaj Putnim bio je okrutno mučen.
     Krvni gardisti donesoše stvorenje do dna Zabrana i prineše ga Kovenantu. I pored duboke slabosti, prisilio se da se digne na noge i zadržavao se držanjem za zid sledećeg nivoa. Činilo se da već poprima neke od dodatnih dimenzija vida tipične za Domaju. Mogao je da prozre u unutrašnjost Putnima, da očima oseti šta mu je učinjeno. Video je mučenje i izuzetni bol - video zdravo telo Putnima zgrabljeno pesnicom zla i veselo zdrobljeno do tog obogaljenog oblika. Prizor mu je vređao oči. Morao je da stegne kolena da bi se održao na nogama. Hladna izmaglica letargije i očaja ispuni mu glavu i bilo mu je drago zbog krvi koja mu je ispunjavala oči; štedela ga je pogleda na Putnima.
     Kroz maglu, čuo je Elenu kako govori: "Prapoglavaru Kovenante, neophodno je da te opteretimo ovim prizorom. Moramo te uveriti u našu nevolju. Prisila naše kušnje ostavlja nam malo izbora.
     Prapoglavaru, ovo jadno stvorenje dovelo nas je do odluke da te prizovemo. Godinama smo znali da Opaki priprema svoju silu za marš protiv Domaje - vreme dato njegovih proročanstvo postajalo nam je sve kraće. Ti si nam preneo proročanstvo, a poglavari Veselkamena nisu sedeli skrštenih ruku. Od dana kada je poglavar Mhoram doneo Žezlo zakona i drugi Krug Kevinovog Znanstva u Poglavarev Konak, trudili smo se da iziđemo nakraj sa usudom. Uvišestručili smo ratovniju, proučavali svoju odbranu, uvežbavali se u svim veštinama i moćima. Naučili smo neke načine upotrebe Žezla. Znanstvigor je sa svom mudrošću i posvećenošću proučavao drugi Krug. Ali za četrdeset godina nismo stekli znanje o namerama poglavara Kletnika. Posle preotimanja Žezla zakona od Drula Stenotočca, obličje Opakog napustilo je Kiril Trendor na Planini Groma i ubrzo se ustoličilo u velikoj prestonoj dvorani Riddžek Toma, Kletnikovog Tabora, sred drevnog doma Sivog Krvnika. Od tada, naši izviđači nemoćni su da prodru na teritoriju poglavara Kletnika. Tamo deluju sile - sile i zlo - ali nismo mogli saznati ništa o tome, iako se poglavar Mhoram lično poduhvatio tog zadatka. Nije mogao da probije odbojnu moć Opakog.
     Ali po čitavoj Domaji došlo je do mračnih i opominjućih komešanja. Kreši sa istoka i Pragrdani sa Planine Groma, grifoni i ostala gnusna stvorenja sa Sarangravske ravnice, Jamnici, slabo znani stanovnici Davilje, velike močvare - čuli smo se da su se svi zaputili prema Ubojnim Zaravnima i Kletnikovom Taboru. Oni nestaju iza Lomnik-bregova i više se ne pojavljuju. Nije nam potrebna velika mudrost da nas poduči da Opaki priprema vojsku. Ali nam je ipak nedostajalo jasnije znanje. Onda nam je najzad znanje došlo. Tokom leta, naši izviđači uhvatili su ovo stvorenje, ove slomljene ostatke Putnima, na zapadnim ivicama Grimerdorske šume. Doneseno je ovde da bismo mogli pokušati da saznamo novosti od njega."
     "I zato ste ga mučili da biste otkrili šta zna." Kovenantove oči bile su lepljive od krvi i on ih je držao zatvorene, prepuštajući se beskorisnom gnevu i izmaglici.
     "Zar veruješ da smo to učinili?" Vrhovna poglavarka zvučala je povređeno. "Ne. Mi nismo Opaki. Ne bismo izdali Domaju na takav način. Postupali smo sa Putnimom što smo blaže mogli, a da ga ne pustimo. Rekao nam je svojom voljom sve što smo želeli da znamo. Sada nas preklinje da ga ubijemo. Neverniče, poslušaj me. Ovo je delo ruku poglavara Kletnika. On poseduje kamen Zlozemlja. Ovo je delo te kobi."
     Kroz sivilo svog uma, Kovenant začu kako se vrata ponovo otvaraju. Neko siđe niz stepenište i stade da se došaptava sa Mhoramom. Onda Mhoram reče: "Vrhovna poglavarko, donesena je glina vidarka za Nevernika. Plašim se da se njegove rane protežu mnogo dublje od te proste posekotine. Drugo je zlo na delu u njemu. Mora biti lečen bez odlaganja."
     "Da, smesta", odvrati spremno vrhovna poglavarka Elena. "Moramo učiniti sve što možemo da ga izlečimo."
     Čvrstim korakom, Mhoram pođe ka Kovenantu.
     Na pomisao o glini vidarki, Kovenant se odgurnu od zida, obrisa usirenu krv iz očiju. Ugledao je Mhorama kako drži malu kamenu posudu sa svetlim blatom poprskanim zlatnim iskrama koje kao da su pulsirale u sjaju Zabrana.
     "Sklanjaj tu stvar od mene", prošapta on.
     Mhoram je bio zapanjen. "To je glina vidarka, prapoglavaru. To je lekovito tlo Zemlje. Ona će te povratiti."
     "Znam kako deluje!" Kovenantov glas bio je škripav od sveg vikanja i zvučao je sablasno i ispražnjeno, poput škriputa olupine. "Dobio sam je ranije. Stavljaš mi tu stvar na glavu i pre nego što to i shvatiš osećaj dodira vraća mi se u prste na rukama i nogama i ja pođem okolo i počnem da si..." Jedva se zaustavio. "Da provređujem ljude."
     Čuo je kako Elena blago kaže: "Znam", ali nije obraćao pažnju na nju.
     "To je prava laž", zareža on prema posudi, "ta stvar unutra. Od toga se osećam toliko zdravo da to ne mogu podneti." Duboko je udahnuo, a onda grozničavo rekao: "Neću je."
     Mhoram je držao Kovenanta pogledom oštrim od pitanja. A kada Kovenant ne pokaza neodlučnost, poglavar upita tiho, zapanjenim glasom: "Prijatelju moj, da li želiš da umreš?"
     "Upotrebi to na onom ubogom đavolu tamo", odvrati Kovenant turobno. "On ima pravo na to."
     Ne menjajući direktnost pogleda, Mhoram reče: "Pokušali smo. Znaš nas, Neverniče. Znaš da ne bismo mogli da odbijemo zahtev tolike nevolje. Ali ovaj Putnim je van našeg dosega. Naši iscelitelji ne mogu se ni primaknuti njegovim unutrašnjim ranama. A na dodir gline vidarke gotovo je umro."
     Kovenant i dalje nije popuštao.
     Iza njega, vrhovna poglavarka Elena nastavi ono što je Mhoram govorio. "Čak se ni Žezlo zakona ne da usporediti sa silom koja je iskrivila ovog Putnima. Takva je naša kušnja, prapoglavaru. Kamen Zlozemlja prevazilazi nas.
     Ovaj Putnim mnogo nam je rekao. Mnogo onoga što je bilo skriveno sada je jasno. Ime mu je bilo dharmakshetra, što na jeziku Putnima znači 'hrabrošću pobediti neprijatelja.' Sada naziva sebe dukkha - 'žrtva'. Zbog toga što je njegov narod želeo znanje o Kletnikovim zlim namerama, uputio se u Kletnikov Tabor. Tamo je zarobljen - iskrivljen - i onda oslobođen - za opomenu njegovom narodu, pretpostavljam. Mnogo nam je rekao.
     Neverniče, znamo da u vreme kada si prvi put uručio proročanstvo Opakog vrhovnom poglavaru Prothalu, sinu Dvilijanovom, i Veću poglavara, pre četrdeset godina, nisu bile poznate mnoge stvari koje su se ticale namera Sivog Krvnika. Zašto je upozorio poglavare da je Drul Stenotočac našao Žezlo zakona ispod Planine Groma? Zašto je želeo da nas pripremi za naš usud? Zbog čega je potpomagao Drulovu potragu za mračnom moći, a zatim izdao Jamnika? Na ta pitanja sada je odgovoreno. Drul je posedovao Žezlo, a uz njegovu pomoć izvadio je zakopanu kob, Kamen Zlozemlja. Uz te sile, Opaki je bio na Drulovoj milosti sve dok Jamnik živi.
     Ali sa poglavarom Mhoramom i vrhovnim poglavarom Prothalom, ti si povratio Žezlo i okončao Drulovu pretnju. Na taj način je Kamen dopao šaka poglavara Kletnika. Znao je da je Kamen, skupa sa njegovim znanstvom i moći, veća sila od Žezla zakona. I znao je da nismo gospodari čak ni to malo moći koju posedujemo.
     Tokom četrdeset godina, nismo se odmarali. Govorili smo sa svim narodima Domaje. Znanstvigor je silno narastao, dajući nam neophodne ratnike, znanstvozornike i poglavare. Rhadamaerli i lilianrili radili su do granica sopstvenih moći. I svi su se posvetili proučavanju dva Kruga i Žezla. Napredovalo se. Trotgard, gde su se poglavari zavetovali isceljenju Domaje, procvetao je i tamo smo učinili dela o kojima naši preci nisu ni sanjali. Žezlo ispunjava mnoge zadatke. Ali srce našeg promašaja opstaje.
     Jer sve znanstvo, svekoliko poznavanje Žezla i zemne moći dolazi nam od Kevina, vrhovnog poglavara drevnih poglavara. A on je bio poražen - da, i još gore nego poražen. Sada smo suočeni sa istim neprijateljem, silno ojačanim Kamenom Zlozemlja. A povratili smo samo dva od sedam Krugova u kojima je Kevin ostavio svoje znanstvo. A u suštini čak i ta dva nas prevazilaze. Neka slabost mudrosti ili nesposobnost duha sprečava nas da spoznamo njihovo tajanstvo. Pa ipak, bez ovladavanja nad ta dva ne možemo zadobiti ostale, jer je Kevin, mudar pred opasnostima nespremnog znanja i moći, skrio Krugove svaki iza prethodnog, tako da dokučivanje jednog vodi do otkrića sledećeg.
     Tokom četrdeset godina, ta greška nas se držala. A sada smo saznali da ni poglavar Kletnik nije bio zaludan. To smo saznali od ovog Putnima. Neprijatelj Domaje uvećavao je moć i vojske sve dok oblasti iza Lomnik bregova nisu postale krcate od izopačenog života - nebrojenih jadnih, iskrivljenih stvorenja poput dukkhe, koje moć Kamena drži u stanju pokornosti duha prema poglavaru Kletniku. Sazdao je za sebe silu opakiju od svega što je Domaja ikada doznala, razorniju od svega što se možemo nadati da ćemo osvojiti. Prikupio je tri Besomuka, svoje desne ruke, da zapovedaju njegovim armijama. Može biti da su se te horde već zaputile na nas.
     Zato smo te pozvali, prapoglavaru Kovenante, Neverniče i nosioče belog zlata. Ti si nam poslednja nada. Prizvali smo te, iako smo znali da će to možda nositi za tebe cenu pretešku da bi je podneo. Zavetovali smo se na službu Domaji i nismo mogli drugačije. Tomase Kovenante! Zar nam nećeš pomoći?"
     Tokom govora, moć i rečitost njenog glasa narastali su, sve dok nije gotovo pevala. Kovenant nije mogao odbiti da sluša. Njen ton ga doseže i oživi sva njegova sećanja na lepote Domaje. Prisetio se opčinjujućeg plesa svetkovine proleća i bujnog, srcu ugodnog zdravlja bregova Andelejna, nespokojnog, volšebnog odsjaja Morinmosa, dostojanstvenih, širokih Ravnica Ra i silovitih Ranihina, velikih konja. I prisetio se kako je to kada osećaš, kada su ti živi nervi u prstima, sposobni da diraju travu i kamen. Od oštrine svega toga srce ga zabole.
     "Nada te zavodi", zagrokta u muk posle Elenine molbe. "Ništa ja ne znam o moći. To ima neke veze sa životom, a ja sam ti kao mrtvac. Šta misliš da život predstavlja? Život je osećanje. Ja sam ga izgubio. Ja sam gubavac."
     Možda bi ponovo počeo da besni, ali novi glas oštro se useče u njegovu pobunu: "Zašto onda ne baciš prsten?"
     Okrenuo se i našao suočen sa ratnikom koji je sedeo na kraju poglavarskog stola. Čovek siđe do dna Zabrana, gde se suočio sa Kovenantom sa rukama na bokovima. Na Kovenantovo iznenađenje, čovekove oči bile su prekrivene tamnim sunčanim naočarima koje su mu potpuno zaklanjale oči. Iza naočara, glava mu se kretala napeto, kao da sve proučava. Činilo se da skriva neku tajnu. Bez podrške očiju, slabašni osmeh na njegovim usnama delovao je skriveno i nedokučivo, poput reči na stranom jeziku.
     Kovenant shvati neprikladnost naočara - bile su čudno van prirodne okoline u Zabranu - ali govornikovo pitanje previše ga je ubolo da bi se zaustavljao zbog neprikladnosti. Kruto je odgovorio: "To mi je burma."
     Čovek odbaci taj odgovor uz sleganje ramenima. "Govoriš o ženi u prošlom vremenu. Razdvojili ste se - ili razveli. Ne možeš sada imati život na oba načina. Ili se otarasi prstena i drži onoga za šta misliš da je stvarno, ali se otarasi nje i obavi svoju dužnost ovde."
     "Moju dužnost?" Uvreda čovekovog suda pruži Kovenantu energiju da se usprotivi. "Otkud ti znaš šta mi je dužnost?"
     "Ime mi je Hail Troj." Čovek se lako nakloni. "Ja sam vrhovnik ratovnije Poglavarevog Konaka. Posao mi je da utvrdim kako da iziđemo nakraj sa Kletnikovom vojskom.
     "Hail Troj", dodade Elena lagano, gotovo uz oklevanje, "dolazi sa tvog sveta, Neverniče."
     Šta?
     Izjava vrhovne poglavarke kao da izvuče tlo ispod Kovenantovih nogu. Iznenada ga preplavi slabost kostiju. Vrtoglavica ga sveg obuze, kao da stoji na rubu litice i on se zatetura. Mhoram ga dohvati kada se teško sruči na kolena.
     Njegov pokret skrenu pažnju krvnim gardistima koji su držali dukkhu. Pre nego što su mogli da reaguju, Putnim se ote i skoči na Kovenanta, vrišteći od besa.
     Da spase Kovenanta, Mhoram se okrete i zaustavi žezlom dukkhin nalet. Sledećeg trenutka, krvni gardisti ponovo uhvatiše Putnima. Ali Kovenant ga nije video. Kada se Mhoram okrenu od njega, on pade nauznak pokraj jame sa oblučkom. Oseti da je slab, preplavljen očajanjem, kao da krvari na smrt. Na nekoliko trenutaka, on izgubi svest.
     Probudio ga je dodir svežeg olakšanja na čelu. Glava mu je bila na Mhoramovom krilu i poglavar mu je blago razmazivao glinu vidarku preko posečenog čela.
     Već je mogao da oseti dejstvo blata. Smirujuće milovanje širilo mu se sa čela u mišiće lica, opuštalo napetost koja mu je stezala crte. Sanjivost navre u njemu dok ga je isceljujuća zemlja oslobađala, anodizovala nespokojne veze njegovog duha. Kroz zamor, vide zamku halucinacije kako se uvija oko njega. Sa onoliko molbe koliko je mogao da ulije u glas, on reče Mhoramu: "Vodi me odavde."
     Činilo se da je poglavar shvatio. On čvrsto klimnu, a zatim se diže na noge i podiže Kovenanta sa sobom. Bez ijedne reči Veću, on im okrete leđa i pođe uz stepenicem napola noseći Kovenanta iz Zabrana.