19. PUSTO GROBIŠTE

     Probudio se sa oporim ukusom sumpora u ustima i pepelom u srcu. Isprva nije mogao da se seti gde je; nije mogao da prepozna uništenu zemlju na kojoj je ležao, grebanje sumpora u grlu ni nebo bez sunca; nije mogao da se priseti razloga svoje usamljenosti. Kako iko može da bude toliko sam, a da i dalje diše? Ali posle nekog vremena počeo je da primećuje kroz sumpor miris znoja i bolesti. Znoj, promrmljao je. Lepra. Setio se.
     Polako se podigao u sedeći položaj u jarku, a onda se naslonio leđima na krhki zid i pokušao da razmotri situaciju.
     Misli su mu rastrgano visile sa ostataka uma, iskidane olujom praznine i gubitka. Znao je da je izgladneo. To je u redu, rekao je samom sebi. Tako treba da bude. Stopala su mu bila izubijana, prekrivena posekotinama, a čelo ga je bolelo kao da mu je kroz lobanju proboden bodež. To je u redu. Tako treba da bude. Ali prljava koža nije bila opečena, a na blatom zamrljanoj košulji nije bilo tragova oštećenja vrelinom. Neko vreme je nepokretno sedeo i pokušavao da razume kako to da je još živ.
     Mora da ga je Penosled spasao od vreline usmeravajući snagu kroz njega, isto kao što su džinovi pokretali brodove usmeravajući snagu kroz kobilice od zlatanike. Zavrteo je glavom nad Penosledovom odvažnošću. Nije znao kako će produžiti bez prijateljeve pomoći.
     Ipak nije prolio ni suzu za džinom. Osećao se nesposobnan za suze. Bio je gubavac i nije imao dodira sa radošću ni tugom. Nimalo ravnodušno je zaključio. Događaj kod Kolosa preveo ga je preko svih granica, izvukao je iz njega odgovore koje nije mogao da pojmi. Sada je osećao da se vratio u svoju osnovnu neosetljivost, ponovo dosegao ključnu tačku postojanja. Završio je sa pretvaranjem da je išta više od onog što stvarno jeste.
     Ali njegov posao nije bio gotov. Morao je da nastavi, da se suoči sa Opakim... da izvrši, ako može, svrhu koja ga je dovela ovamo. Još nisu bili ispunjeni svi uslovi za oslobođenje iz Domaje. U dobru ili zlu, moraće da privede kraju Kletnikovu potragu za belim zlatom.
     I moraće da to učini onako kao što bi radili Banor i Penosled... ravnodušno i besno, boreći se i odbijajući da se bori, oboje istovremeno... jer shvatio je još jedan razlog zašto će morati da potraži Opakog. Okružen u sebi svim svojim žrtvama, ustanovio je da još ima samo jednu mogućnost pred sobom.
     Ta mogućnost je bila pobeda nad Opačijom.
     Samo ako porazi poglavara Kletnika moći će da pruži smisao svim životima koji su žrtvovani u njegovo ime, a da u isto vreme očuva sebe, neizlečivu činjenicu svog postojanja.
     Tomas Kovenant: Nevernik. Gubavac.
     Namerno je pogledao u prsten. Labavo je visio sa omršavelog prsta... tup, zlatan i nedokučiv. Jeknuo je i počeo da se mučno podiže na noge.
     Nije znao zašto je još u Domaji iako je Penosled mrtav... i nije mario. Objašnjenje je verovatno ležalo negde u prekršenju Zakona smrti. Opaki može sve. Kovenant je bio spreman da poveruje da je u staništu poglavara Kletnika ukinut celokupan nekadašnji Zemni zakon.
     Počeo je da se penje uz suprotnu stranu jarka. Nije imao nikakve pripreme da izvrši, nikakve zalihe, ni planove, ni sredstva da priprema... nikakvog razloga zašto ne bi jednostavno odmah počeo svoj zadatak. A što duže bude odlagao, postaće sve slabiji.
     Kada se približio vrhu brega, podigao je glavu da se osvrne.
     Tu je prvi put video Kletnikov tabor.
     Stajao je nekih pola milje dalje preko ispucane, gole ravnice mrtve zemlje i kamenja, mesta koje je ostavljeno uništeno i razrovano toliko dugo da je zaboravilo čak i mogućnost života. Sa osmatračnice na brdu... poslednjem uzvišenju između njega i Kletnikovog tabora... video je da se nalazi na ivici pregorja Pustog Grobišta. Na nekoliko stotina jardi od njega tlo se na obe strane strmo spuštalo u liticama koje su se međusobno približavale, pružajući se napred i spajajući se na samoj ivici predgorja. U daljini je čuo talase kako se razbijaju o litice, a daleko iza klinova litica nazirale su se tamne, sivozelene vode Mora.
     Ali nije obratio mnogo pažnje na predeo. Sam Tabor privlačio mu je pogled kao magnet. Po onom što je slušao, pretpostavio je da se većina doma poglavara Kletnika nalazi pod zemljom, a sada je video da to mora biti tačno. Predgorje se podizalo do visoke hrpe kamenja na vrhu, a tamo je stajao Tabor. Dve istovetne kule, visoke i vitke kao minareti, dizale su se nekoliko stotina stopa uvis, a između njih je u nivou tla bila tamna otvorena rupa jedinog ulaza. Nije se videlo ništa drugo od Kletnikovog prebivališta. Sa prozora na vrhu kula poglavar Kletnik ili njegovi stražari mogli su da osmatraju predgorje, Uboj Plampepel, čak i Lomnik bregove, ali ostatak boravišta... uzgajališta, skladišta, ložišta, barake, prestona dvorana... morali su biti pod zemljom, ukopani u stenu, dostupni samo kroz ona jedna vrata i tunele skrivene pod Kuraš Kvelinirom.
     Kovenant je piljio preko predgorja; tamni prozori kula uzvraćali su mu mračnim zurenjem kao bezdušne oči, prazni i odvratni. Isprva je bio prosto opčinjen prizorom, ošamućen što se našao tako blizu ovog mesta. Ali kada je to osećanje izbledelo, počeo je da se pita kako da neprimećen stigne do Tabora. Nije verovao da su kule prazne kao što izgledaju. Opaki sigurno nije ostavio prilaze bez nadzora. A ako bude čekao noć da ga prikrije, može pasti sa litice ili u neku pukotinu.
     Neko vreme je mozgao o problemu, ne nalazeći nikakav odgovor. Konačno je odlučio da mora da rizikuje. Situacija nije bila ništa više nemoguća nego ranije. Teren koji je morao da pređe bio je neravan i ispucao, prekriven gomilama šljake, hrpama pepela i pukotinama; moći će da nađe zaklon na najvećem delu puta.
     Počeo je tako što se vratio u jarak i pošao njime na jug sve dok nije počeo da se spušta niz liticu. Sada je jasno video i čuo okean, iako je sumpor iz lave još maskirao miris soli u vazduhu; ali primećivao ga je samo koliko da izbegne opasnosti na litici. Odatle se ponovo uspeo na brdo i provirio preko njega da osmotri okolni teren.
     Na svoje veliko olakšanje ugledao je nove jarke. Pružali su se od podnožja brda kao mreža ožiljaka od erozije preko tog dela ravnice. Ako uspe da neprimećen stigne do njih, biće neko vreme bezbedan.
     Gorko je čestitao sebi na umazanosti košulje, koja se sada lepo uklapala u boje uništenog tla. Za trenutak je prikupljao hrabrost i pribirao se. Onda je potrčao, skotrljao se niz poslednju padinu i upao u najbliži jarak.
     Bio je suviše plitak da bi se kretao uspravno, ali naizmeničnim saginjanjem i puzanjem mogao je da se probije do mreže. Posle toga je brže napredovao.
     No, iza vreline Uboj Plampepela vazduh je postao hladan i vlažan kao isparenja ustajale grobnice; upijao se u njega uprkos košulji, izazivao ledeno pečenje znoja i isisavao mu ono malo snage. Teren je bio neravan, a dok je puzao, osećao je prigušeno zlo kako mu pulsira u steni pod kolenima. Glad je bezdano zijala u njemu, ali nastavljao je dalje.
     Iza jaraka se neko vreme lako kretao, hramljući između gomila šljake i pepela. Ali posle toga je nastupio ravan deo bez zaklona, prošaran pukotinama i procepima. Kroz neke je dopiralo udaranje Mora; iz ostalih je izbijao smrdljivi vazduh, ventilacija Tabora. Morao je da se nezaštićen provuče preko ravnice, trčeći između širokih pukotina u tlu, bacajući se u vrtoglavom strahu preko rascepina što bi mu se našle na putu. Kada je konačno dosegao podnožje grube, izdignute stene koja je vodila do kula, sručio se u zaklon jedne gromade i ostao ležeći, dahćući, drhteći na vlažnoj hladnoći, strahujući od zvuka približavanja straže.
     No, nije čuo uzbunu, nikakve uzvike žurne potere... ništa osim sopstvenog promuklog disanja, grozničavih udara sopstvenog srca, udara talasa. Ili ga nisu videli ili mu je straža pripremala zasedu. Prikupio je ostatke snage i počeo da se vere uz stenje.
     Kako se penjao, obuzimala ga je malodušnost. Slabost mu je ispunjavala glavu vrtoglavicom, činila neosetljive ruke nemoćnim da stežu, noge nemoćnim da guraju. Ipak je nastavljao. Povremeno se zaustavljao uz lupanje srca kada bi čuo... ili pomislio da čuje... neko klizanje kamena ili šuškanje odeće koje je govorilo da mu se prikradaju. Ipak je primoravao sebe da nastavi. Ošamućen, slab, sam, drhtav, ranjiv... upustio se u borbu koju je mogao da razume. Otišao je predaleko za bilo kakvu vrstu predaje.
     Sada je bio toliko visoko da je retko mogao sasvim da se sakrije od kula. Ali ugao je bio nepovoljan za stražare koji možda stoje na prozorima. Zato je, dok je dahtao i vukao se uz poslednje uspone, manje brinuo o prikrivanju. Bile su mu potrebne sva pažnja i energija samo za pokretanje ruku i nogu, podizanje tela naviše, naviše.
     Konačno se približio vrhu. Vireći kroz pukotinu između dve gromade, prvi put je izbliza video ulaz u Kletnikov tabor.
     Bio je gladak i simetričan, neukrašen, savršeno načinjen. Okrugli otvor bio je okružen potpornim stubovima isklesanim od kamena... izbrušeno i uglačano utvrđenje koje je obuhvatalo ulaz kao da vodi u svetu kriptu. Onako sjajno, tačno je odražavalo oblačno nebo, odbijalo besprekorno sivu sliku grudobrana.
     Pred prećinom je stajao stražar visok kao džin. Imao je tri glave, tri para očiju tako da gleda na sve strane, tri mišićave noge raspoređene tako da mu daju postojanost. Tri ruke bile su postavljene u položaj pripravnosti. U svakoj je bila po jedna sablja, svaka je bila zaštićena debelim kožnim trakama. Veliki kožni oklop štitio mu je trup. Kovenant isprva nije primetio nikakav pokret koji bi pokazao da je stražar živ. Ali kada je zatreptao, zapazio je odvratne žute oči. Neprestano su preletale preko vrha brega, tražeći neprijatelje. Kada su prešle preko pukotine kroz koju je virio, trgao se kao da su ga otkrile.
     Ali ako ga je stražar i primetio, nije to ničim pokazao. Trenutak kasnije Kovenant se smirio. Čuvar je postavljen tako da nadgleda samo najbliži prilaz pećini, a ne celo predgorje; cela njegova putanja od Uboj Plampepela bila je van domašaja pogleda. Zato je bio bezbedan tu gde je. Ali ako želi da uđe u Kletnikov tabor, moraće da prođe kraj stražara.
     Nije imao pojma kako to da učini. Nije mogao da se bori protiv čudovišta. Nije mogao da smisli način da ga nadmudri. A što je duže čekao nekakvo nadahnuće, strah i iscrpljenost postajali su sve veći.
     Da ne bi ostao na mestu sve dok ga strah ne parališe, otpuzao je potrbuške između stena do nasipa kraj samog ulaza. Skriven iza grudobrana gotovo tačno u sredini ispod kula bliznakinja, zgrčio se da priguši disanje i pokušao da prikupi hrabrost za jedini pristup koji je mogao da smisli... da skoči sa grudobrana pravo u prilaz i pokuša da bude brži od stražara. Sada je bio toliko blizu čudovištu da je bio siguran da ovaj oseća njegov znoj, da čuje kovitlanje njegove vrtoglavice i udare srca.
     Ipak nije mogao da se pomeri. Osećao se potpuno izložen pogledu sa kula, iako je bio van domašaja pogleda sa prozora; no, nije mogao da se pomeri. Bojao se. Kad se jednom pojavi... kada ga stražar ugleda... Kletnikov tabor biće upozoren. Svi Penosledovi napori i žrtve, sva pomoć jeherina, biće u trenutku obezvređeni. Biće sam protiv celokupne odbrane Pustog Grobišta.
     Prokletstvo! - dahtao je u sebi. Hajde, Kovenante! Ti si gubavac... trebalo je da se dosad već navikneš.
     Kletnikov tabor je veliko mesto. Ako prođe pored stražara, možda će neko vreme moći da izbegne zarobljavanje, možda će čak uspeti da nađe tajna vrata o kojima je govorio jeherin. To ako bilo je veće od bilo kojeg drugog. Bio je zarobljen između smrtničke nesposobnosti i neodoljive potrebe; odavno je izgubio sposobnost da sračunava gubitke i odmerava rizik.
     Oslonio se rukama o kamen i duboko udahnuo.
     Pre nego što je stigao da se pomeri, nešto je naletelo na njega i srušilo ga. Otimao se, ali gvozdeni stisak mu je blokirao ruke iza leđa. Nečija težina mu je prikovala noge. Besan i prepadnut, pokušao je da vikne. Ruka mu se zalepila za lice.
     Bio je bespomoćan. Napadač je mogao jednim pokretom da mu slomi kičmu. Ali ruke su ga i dalje samo držale... potvrđujući vlast nad njim i čekajući da on popusti i preda se.
     Jedva je primorao mišiće da se opuste.
     Ruka mu nije oslobodila usta, ali iznenada se našao okrenut na leđa.
     Ustanovio je da gleda pravo u toplo, čisto lice Srdosolje Penosleda.
     Džin mu je pokretom pokazao da ćuti, a onda ga je pustio. Kovenant je smesta zagrlio džina, stegao ga, privio se uz njegov snažni vrat kao dete. Radost je kao svitanje sprala tamu sa njega, uzdigla ga u nadu kao da je to čista, bistra zora novog dana.
     Penosled mu je za trenutak uzvratio zagrljaj, a onda se oslobodio i tiho se odmakao. Kovenant je pošao za njim, iako su mu oči bile toliko pune suza da je jedva video kuda ide. Džin ga je poveo od grudobrana do dalje strane jedne od kula. Tu su bili skriveni od čuvara, a tutnjava talasa prikrivala im je glasove. Džin se smešio od uha do uha. "Oprosti mi, molim te", šapnuo je. "Nadam se da ti nisam naudio. Tražio sam te, ali te nisam video. Kada si stigao do grudobrana, nisam mogao da te pozovem, jer bih uzbunio onaj Kletnikov nakot. A bojao sam se da ćeš, ako te iznenadim, odati svoje prisustvo."
     Kovenant je zatreptao da savlada suze. Glas mu je drhtao od radosti i olakšanja. "Da ti oprostim? Prepao si me do kosti."
     Penosled se tiho nasmejao, jedva uzdržavajući zadovoljstvo. "Ah, prijatelju, strašno sam zadovoljan što te ponovo vidim. Bojao sam se da sam te izgubio u Uboj Plampelelu... bojao sam se da si zarobljen... bojao sam se... ah! Imao sam gomilu strahova."
     "Mislio sam da si mrtav." Kovenant je kratko zajecao, a onda se savladao i umirio. Brzo je obrisao oči kako bi pogledao džina.
     Penosled je izgledao divno zdravo. Bio je nag... izgubio je odeću u plamenu Uboja... a od glave do pete je bio zdrav i čitav. Ranija napetost pogleda bila mu je zamenjena nečim zdravijim, nečim vedrim; oči su mu iz uvučenih duplji blistale od smeha. Bledi udovi sijali su mu od snage kao mermer; a osim nekoliko svežih ogrebotina dobijenih pri veranju iz Uboj Plampepela do Tabora, čak i stari ratni ožiljci su nestali, izbrisani vatrom koja ga je obnovila do srži. Ništa na njemu nije pokazivalo kroz kakve je muke prošao.
     Ipak, Kovenant je imao utisak agonije ili prolaznog bola koji je iz osnova promenio džina. Penosled je negde u Uboj Plampepelu doveo svoje najgore more do uništenja.
     Kovenant se umirio udišući morski vazduh. "Mislio sam da si mrtav", ponovio je. Džinova sreća se nije umanjila. "I ja sam mislio. Ovaj ishod mi je neverovatan kao i tebi. Kamena mu i mora! Zakleo bih se da ću umreti. Kovenante, Opaki nikada neće potpuno pokoriti svet u kome se dešavaju ovakve stvari."
     To je tačno, pomislio je Kovenant. U ovakvom svetu. "Ali kako... kako si uspeo?" upitao je. "Šta se desilo?"
     "Nisam sasvim siguran. Prijatelju, mislim da nisi zaboravio kamoru, obrednu vatru bola kod džinova. Obična vatra ne može da naškodi telu džina. Bol pročišćava, ali ne peče. Na taj način Bezemljaši povremeno daju oduška bolu svojih srca.
     Osim toga... iznenadićeš se kad čuješ da mislim kako mi je tvoja divlja magija pomogla do izvesne mere. Pre nego što sam te bacio sa ramena, osetio sam... nekakvu silu kako deli snagu sa mnom, baš kao što sam ja delio snagu sa tobom."
     "Vatru mu paklenu." Kovenant se upiljio u slepu zlatnu traku na prstu. Vatru mu paklenu i krvavog mu pakla. Ponovo se setio Mhoramoviih reči. Ti jesi belo zlato. Ali i dalje nije mogao da shvati šta je to Vrohvni poglavar hteo da kaže.
     "A... osim toga", nastavio je džin, "postoje tajne na Zemlji o kojima poglavar kletnik, Sotonsrce i Dušomor, ni ne sanja. Zemna moć koja je govorila Bereku Troprstu sada ne ćuti. Možda govori drugim jezikom... možda su ljudi koji žive na Zemlji zaboravili njene puteve... ali nije prigušena. Zemlja ne bi postojala da ne sadrži dovoljno dobrog za suprotstavljanje kobima kao što je Kamen Zlozemlja."
     "Možda", zamislio se Kovenant. Jedva je čuo samog sebe. Pomisao na prsten povukla je potpuno nov niz ideja. Nije želeo da ih prepozna, bilo mu je mučno da govori o njima, ali trenutak kasnije se primorao na to. "Jesi li... jesi li siguran da nisi... da nisi oživljen... kao Elena?"
     Džinovo lice se osvetlilo od osmeha. "Kamena mu i mora! To baš liči na Nevernika."
     "Jesi li siguran?"
     "Ne, prijatelju", nasmejao se Penosled, "nisam siguran. Ne znam, niti me je briga. Samo mi je drago što imam još jednu priliku da ti pomognem."
     Kovenant je primio Penosledov odgovor i pronašao svoju reakciju. Potrudio se da bude ravan džinu dok je govorio. "Onda hajde da preduzmemo nešto dok još možemo."
     "Da." Džinovo lice je postepeno postalo ozbiljno, ali nije izgubio oreol razdraganosti i bola. "Moramo. Sa svakim trenutkom odlaganja Domaja gubi nove i nove živote."
     "Nadam se da imaš plan." Kovenant se borio da suzbije strepnju. "Ne verujem da će nas onaj stražar propustiti unutra ako ga lepo zamolimo."
     "Razmišljao sam malo o tome." Penosled je pažljivo izneo svoja razmišljanja.
     Kovenant je malo razmislio. "To je vrlo dobro", rekao je. "Ali šta ako znaju da dolazimo? Šta ako nas čekaju... tamo unutra?"
     Džin je odmahnuo glavom i objasnio da je neko vreme osluškivao kroz kameni zid kula. Nije čuo ništa što bi ukazivalo na zasedu, ništa što bi nagovestilo da u kulama ikoga ima. "Možda Dušomor stvarno ne veruje da mu neko može ovako prići. Možda je ovaj čuvar jedina straža. Uskoro ćemo saznati."
     "Da, zaista", promrmljao je Kovenant. "Jedino što mrzim jesu iznenađenja. Nikada ne znaš hoće li ti neko od njih uništiti život."
     Penosled je smrknuto odgovorio: "Možda ćemo moći da uzvratimo ravnom merom i uništimo onoga ko uništava."
     Kovenant je klimnuo glavom. "Iskreno se nadam."
     Zajedno su se prikrali nazad do ulaza i tu se razdvojili. Po džinovim uputstvima, Kovenant se provukao između gromada i šljake, pokušavajući da se što više približi prednjoj strani pećine, a da ga ne primete. Kretao se u luku, što je opreznije mogao. Na kraju je ipak bio bar četrdeset jardi od opkopa. Razdaljina ga je plašila, ali nije bilo drugog načina. Nije pokušavao da se prošunja pored čuvara; želeo je samo da ga navede na oklevanje.
     Hajde, Kovenante, frknuo je. Obavi to. Ovo nije mesto za kukavice.
     Duboko je udahnuo, još jednom opsovao sebe kao da mu je to poslednja prilika i izišao iz skloništa.
     Smesta je osetio na sebi stražarev pogled, ali pokušao je da ne misli na to, trudeći se da stigne do pećine sa makar nečim nalik na opuštenost. Stežući šake iza leđa, bezvučno zviždućući kroz zube, koračao je kao da očekuje audijenciju u Kletnikovom taboru.
     Izbegavao je čuvarev pogled. Piljenje je bilo dovoljno vrelo da ogoli njegov cilj, da ga otkrije kakav je u stvari. Koža ga je svrbela od gađenja. Ali kada je izišao iz pojasa šljake na uglačanu kamenu platformu prilaza, prisilio je sebe da pogleda čudovište u lice.
     Nehotice se trgao i prestao da zvižduće. Obuzela ga je strava od žutog zla u čuvarevom pogledu. Te oči kao da su ga prozrele kroz kožu do duše, kao da su znale sve o njemu i držale sve što znaju u potpunom preziru. U jednom trenutku prepao se da je ovo stvorenje sam Opaki. Ali znao je da nije. Kao i toliki razbojnici, ova spodoba je načinjena od izopačenog mesa... žrtva Kamenrada poglavara Kletnika. A u njenom držanju primećivala se nesigurnost.
     Glumeći razmetljivost, prešao je platformu sve dok nije bio gotovo na domašaju čuvarevog mača. Tu se zaustavio i namerno odmerio čudovište. Kada ga je ispitao od glave do pete, ponovo ga je pogledao u oči i rekao sa svom drskošću koju je uspeo da prikupi. "Nemoj reći Kletniku da sam tu. Hoću da ga iznenadim."
     Kada je rekao iznenadim, naglo je izvukao ruke iza leđa. Sa pruženim domalim prstom leve ruke na kojem je nosio prsten jurnuo je napred kao da će napasti čuvara udarom divlje magije.
     Čuvar je odskočio u odbrambeni položaj. Za trenutak je okrenuo sve tri glave prema Kovenantu.
     Istog časa Penosled je skočio preko grudobrana nad ulazom u Tabor.
     Čuvar mu je bio van domašaja; ali pri doskoku džin se bacio napred, zakotrljao i izbio mu oslonac. Spodoba se sručila na gomilu.
     Penosled ga je smesta opkoračio. Bili su jednake veličine, možda je stražar bio jači. Bio je i naoružan. Ali džin ga je zasuo toliko snažnim udarcima i toliko silno ga pritisnuo sopstvenim telom, da ovaj nije mogao da se brani. Pošto je dobio dva snažna udarca obema pesnicama za vrat, omlitavio je.
     Penosled je brzo zgrabio jedan od mačeva da mu odrubi glavu.
     "Penoslede!" pobunio se Kovenant.
     Penosled se podigao sa onesvešćenog tela i pogledao Kovenanta, stežući mač u šaci.
     "Nemoj ga ubiti."
     Džin je bio zadihan od napora. "Uzbuniće Tabor čim se osvesti." Lice mu je bilo mračno, ali ne i divlje.
     "Bilo je dosta ubijanja", promuklo je odgovorio Kovenant. "Mrzim to."
     Penosled ga je za trenutak gledao u oči. Onda je zabacio glavu i počeo da se smeje.
     Kovenanta je obuzela malaksalost od zahvalnosti. Kolena su mu gotovo popustila. "Tako je bolje", promrmljao je sa olakšanjem. Naslonjen na zid kraj ulaza, odmarao se i uživao u džinovom raspoloženju.
     Penosled se postepeno smirio. "Vrlo dobro, prijatelju", tiho je rekao. "Smrt ovog bića dala bi nam vremena... vremena za koje bismo mogli da obavimo posao i pokušamo bekstvo. Ali bekstvo nam nikada nije bilo cilj." Bacio je mač preko pruženog čuvara. "Ako nam njegova nesvest omogući da stignemo do cilja, smatraću da smo dobro usluženi. Neka se bekstvo postara samo za sebe." Gorko se nasmešio, a onda nastavio. "Ipak, na srcu mi leži da nekako bolje iskoristim ovaj oklop." Sagnuo se preko čuvara, svukao mu odeću i pokrio kožom svoju golotinju.
     "U pravu si", uzdahnuo je Kovenant. Nije nameravao da beži. "Ali nema razloga da i ti budeš ubijen. Samo mi pomozi da nađem ona tajna vrata... a onda beži odavde."
     "Da te ostavim?" Penosled je nameštao nezgrapnu kožu sa izrazom gađenja. "Kako da odem odavde? Ne bih da ponovo iskušavam Uboj Plampepel."
     "Skoči u More... otplivaj... ne znam." U Kovenantu je narastala hitnja; nisu imali vremena za raspravu na samom ulazu u Kletnikov tabor. "Samo me nemoj terati da budem odgovoran i za tebe."
     "Naprotiv", mirno je odgovorio džin, "ja sam odgovoran za tebe. Ja sam te prizvao."
     Kovenant se trgao. "Ne brinem za to."
     "Ni ja", uzvrato je Penosled uz osmeh. "Ali ne sviđa mi se ovaj razgovor o napuštanju. Prijatelju... poznate su mi takve situacije."
     Ozbiljno su se zgledali; u džinovom pogledu Kovenant je jasno video da ne može preuzeti odgovornost za svog prijatelja ni donositi odluke u njegovo ime. Mogao je samo da prihvati Penosledovu pomoć i da mu bude zahvalan. Jeknuo je od bola zbog ishoda koji je očekivao. "Onda, hajdemo", obeshrabreno je rekao. Neće još dugo trajati."
     Umesto odgovora, džin ga je uhvatio za ruku da ga pridrži. Rame uz rame, okrenuli su se ka mračnom ulazu u pećinu.
     Na njihovo iznenađenje, tama je nestala kada su prošli kroz koprenu mraka. Iza nje su se našli na užem kraju hola u obliku jajeta. Bio je osvetljen hladnim svetlom kao da zeleni morski led plamti u njegovim zidovima; sve je izgledalo kao da će svakog časa planuti ledenom vatrom.
     Nehotice su zastali i zagledali se oko sebe. Simetrija i rad u kamenu bili su besprekorni. Na najširem mestu hol se otvarao u simetrične prolaze koji su vodili naviše ka kulama, a pod na suprotnom kraju savršeno se spuštao, dajući široko, zavojito stepenište u kamenu. Kamen se svuda pružao i stapao bez ivica, pukotina, spojeva; hol je bio tako glatko izveden, uglačan i ravan, tako neukaljan ukrasima, predmetima, greškama, kao da je idealna zamisao njegovog tvorca uklopljena u besprekorni kamen bez uplitanja ruku koje omanu i umova koji pogrešno razumeju. Ovo očito nije bilo delo džinova; nedostajalo mu je sve što bi pokvarilo savršenu preciznost oblika, nedostajalo mu je za džinove tipično oduševljenje pojedinostima. Umesto toga, kao da je nadišao svaki trag smrtnosti. Bio je natprirodno savršen.
     Kovenant je zijao. Penosled se odvojio da po bočnim zidovima potraži vrata o kojima je govorio jeherin, a Kovenant je izišao u hol i naizgled besciljno pošao ka zavojitom stepeništu. Ovde je bilo drevne magije, moći očuvane mržnjom i glađu; mogao je da je oseti u voštanom svetlu, u oštrom, hladnom vazduhu, u savršenim zidovima. Ovo plameno, ledeno mesto bilo je dom poglavara Kletvika, sedište i koren njegove moći. Čitavo bezdušno stanište govorilo je o njegovoj vlasti, njegovoj potpunoj i nenarušivoj vladavini. Već sam ovaj hol stvarao je od njegovih neprijatelja patuljke i bube. Kovenant se setio da je čuo kako Kletnik neće biti poražen dogod Pusto Grobište postoji. Sada je verovao u to.
     Kada je stigao do širokog zavojitog stepeništa, ustanovio je da otvoreno središte liči na ogroman bunar koji pri spuštanju postepeno skreće nazad u predgorje. Samo stepenište bilo je dovoljno široko za petnaest ili dvadeset ljudi odjednom. Pratio je pogledom kruženje kroz osvetljeni otvor sve dok se nije nagnuo preko ivice da bi video što dalje; simetrija mu je silno podstakla vrtoglavicu, nerazumnu ljubav i užas od pada.
     Ali dokučio je tajnu vrtoglavice i nije pao. Pretraživao je bunar pogledom. Trenutak kasnije ugledao je nešto što mu je narušilo opasnu opčinjenost.
     Velika grupa pragrdana bešumno je trčala iz dubine.
     Brzo se povukao. "Bolje da požuriš", doviknuo je Penosledu. "Dolaze."
     Penosled nije prekinuo ispitivanje zidova. Mrmljao je dok je pretraživao kamen rukama i očima, tražio bilo kakav znak skrivenog ulaza. "Dobro je sakriven. Ne znam kako je moguće tako uobličiti kamen. Moj narod nije bio početnik u ovoj veštini, ali o ovakvim zidovima mogli su samo da sanjaju."
     "Imali su previše i sopstvenih noćnih mora", odbrusio je Kovenant. "Nađi ga! Oni pragrdani se brzo približavaju." Setio se bića koje je izazvalo njegov pad pod Planinom groma i dodao. "Mogu da nanjuše belo zlato."
     "Ja sam džin", odgovorio je Penosled. "Kamenrad je mom narodu u krvi. Ova vrata se neće sakriti od mene."
     Tog časa je rukom napipao deo zida koji je delovao šuplje. Brzo ga je prepipao i premerio, iako se na besprekornom kamenu nije naslućivao nikakav vidljiv znak postojanja vrata.
     Kada je odredio ulaz što je tačnije mogao, pritisnuo je samu sredinu gornje ivice.
     Svetlucajući zelenim šarama, u praznom zidu se pojavila gornja greda. Od nje do poda pružili su se dovraci kao da su tog časa stvoreni u kamenu, a između njih su se vrata bešumno otvorila ka unutra.
     Penosled je zadovoljno protrljao ruke i nasmejao se. "Na tvoju zapovest, prapoglavaru." Mahnuo je Kovenantu da prvi prođe kroz vrata.
     Kovenant je pogledao ka stepeništu, a onda žurno ušao u malu odaju iza vrata. Penosled je pošao za njim, saginjući se da izbegne gredu i nisku tavanicu. Brzo je zatvorio vrata i video ih kako se ponovo stapaju u savršenu stenu. Onda je pošao ispred Kovenanta kroz hodnik koji se nastavljao na odaju.
     Ovaj prolaz bio je jasno i hladno osvetljen kao i hol napolju. Penosled i Kovenant videli su da se strmo spušta naniže, pravo ka dubinama predgorja. Gledajući niz njega, Kovenant se nadao da će ga odvesti tamo kuda je želeo da stigne; bio je suviše slab da se šunja kroz čitav Tabor u potrazi za svojim usudom.
     Nijedan od njih nije govorio; nisu hteli da ih pragrdani slučajno čuju. Penosled je pogledao Kovenanta, slegnuo ramenima i pošao niz tunel.
     Zbog niske tavanice džin je morao pognuto da hoda, ali je napredovao kroz hodnik što je brže mogao. Kovenant je držao korak naslonjen na njegova leđa i puštajući da mu sila teže vuče onemoćale noge korak po korak. Kao blizanci, braća međusobno spojena uprkos svim razlikama običnom pupčanom vrpcom, povijali su se i teturali kroz stenje Pustog Grobišta.
     Dok su silazili, Kovenant je nekoliko puta pao. Osećanje hitnje i straha raslo je u teasnom hodniku; ali to ga je više iscrpljivalo nego osnaživalo, čineći ga tromim kao da je već poražen. Modra hladnoća isisavala ga je, uvlačila mu se u kosti kao plamen potpune jeze, okruživala ga sve dok nije počeo da se oseća neobično prijatno u njoj... prijatno i sanjivo kao da je iscrpljeni putnik koji konačno stiže kući da se spusti pred ognjište koje mu pripada. Povremeno je primećivao duh mesta na kome se nalazi, neporecivu savršenost koja je nekako podsticala i osnaživala najbešnje i najnezasitnije zlo. U ovom vazduhu prezir i prijatnost postajali su jedno. Kletnikov tabor bio je prebivalište bića koje razume savršenstvo... bića koje prezire život, ne zato što mu predstavlja ikakvu pretnju, nego zato što napadi smrtnosti vređaju osnovnu srž njegovog postojanja. U tim trenucima Kovenantova neosetljiva, ranjava stopala promašivala su kamen, te je padao je pravo Penosledu na leđa.
     Ali nastavljali su da idu i konačno su stigli do kraja tunela. Otvarao se u niz neukrašenih, nenameštenih odaja... neverovatno istih i simetričnih... koje nisu pokazivale nikakav znak da je ikada iko stanovao ili bi trebalo da stanuje u njima. Ipak je svuda blistalo hladno zeleno svetlo, a vazduh je bio hladan kao kristali leda. Penosledu se u bradi stvorio smaragdni grozd od zaleđenog znoja i drhtao je uprkos uobičajenoj otpornosti na temperaturu.
     Iza stanova su našli niz stepenica koje su ih vodile naniže kroz prazne dvorane, prazne pećine dovoljno velike da ugoste najstrašnije opasnosti, nenastanjene galerije sa kojih je govornik mogao da grmi pred hiljadama slušalaca. Ni tu nisu našli trag ičijeg boravka. Ceo ovaj deo Tabora bio je predviđen za ličnu upotrebu poglavara Kletnika; tu nikada nije bilo nikakvih pragrdana ni drugih stvorenja. Penosled je požurivao Kovenanta kroz jezivo savršenstvo. Išli su sve niže, uvek naniže, tragajući za dubinama u kojima poglavar Kletnik uživa u Kamenu Zlozemlja. A oko njih je drevno zlo Pustog Grobišta postajalo sve teže i sve bolnije na svakom sledećem nivou. Postepeno je Penosledu postalo toliko hladno da ga je obuzela drhtavica; a Kovenant se teturao uz njega kao da ga samo uporna želja da pronađe najhladniji deo Tabora, tačku potpunog leda, održava da ne zaspi na mestu.
     Nagon koji ih je vodio naniže, kuda god se moglo, nije zakazao. Penosled je postepeno počeo da oseća prisustvo Kamena; zračenje te kobi postalo je opipljivo za njegove bolne nerve.
     Konačno su stigli do odmorišta u zidu prazne niše. Tu je džin našao nova skrivena vrata. Otvorio ih je kao i prva i provukao se kroz njih u okruglu dvoranu. Pošto se i Kovenant uteturao preko praga, Penosled je zatvorio vrata i oprezno pošao ka sredini prostorije.
     Kao i ostale dvorane koje su videli, ni ova nije imala nikakvih osobenosti osim ulaza. Izbrojali su osam širokih ulaza, savršeno jednakih, na savršeno jednakim rastojanjima duž zida, zatvorenih savršeno uklopljenim kamenim vratima. Džin nije osećao prisustvo života u blizini, nikakvu aktivnost iza vrata. Ali svi nervi su ga vukli u pravcu Kamena.
     "Tamo", šapnuo je Penosled i pokazao jedan od ulaza. "Tamo je prestona dvorana Pustog Grobišta. Tamo Dušomor drži Kamen Zlozemlja."
     Ni ne pogledavši prijatelja, pošao je do vrata i položio dlanove na njih kako bi proverio osećanje. "Da", dahnuo je. "Tu je." U njemu su se borili užas i likovanje. Prošlo je nekoliko trenutaka pre nego što je shvatio da mu Kovenant ne odgovara.
     Odupro se o vrata da odmeri snagu. "Kovenante", rekao je preko ramena, "prijatelju, kraj je blizu. Drži se svoje hrabrosti još samo trenutak. Provaliću kroz ova vrata. Tada moraš smesta da utrčiš u prestonu dvoranu. Idi do Kamena... pre nego što se uplete neka moć." Kovenant i dalje nije odogovarao. "Neverniče! Stigli smo do kraja. Nemoj sada posustati."
     Kovenant je odvratio avetinjskim glaom. "Ne moraš se truditi da ih provališ."
     Penosled se okrenuo i odskočio od vrata.
     Nevernik je stajao u središtu dvorane. Nije bio sam.
     Meštar znanstva pragrdana stajao je pred njim, a iz raširenih nozdrva dizala mu se para. U rukama je držao lance i okove.
     Penosled je užasnuto posmatrao kako zatvara okove oko Kovenantovih zglobova. Vukući za lanac, doveo ga je do vrata koja vode u prestonu dvoranu.
     Džin je zakoračio ka prijatelju, ali Kovenantov strašni pogled ga je zaustavio. U tamnim, izgladnelim, pomodrelim Kovenantovim očima video je nešto na šta nije mogao da uzvrati. Nevernik je pokušavao nešto da mu kaže, nešto za šta nije imao reči. Penosled je već razmatrao povredu koju su pragrdani naneli Kovenantu, ali nije mogao da dokuči dubinu bede koja bi navela čoveka da se preda demonijskom nakotu.
     "Kovenante!" pobunio se.
     Kovenant je namerno prestao da gleda džina... u jednom trenutku piljio je u njega, a u narednom naglo skrenuo pogled, povlačeći za njim i džinove oči.
     Džin se nesvesno okrenuo i ugledao drugog džina kako stoji na drugoj strani dvorane. Pridošlica je stajao podbočen i divlje se cerio. Penosled ga je smesta prepoznao; bio je to jedan od trojice braće koja su postala žrtve Besomuka. Kao i Elena, bio je prizvan iz smrti da bi njegova izmučena duša služila Dušomoru.
     Pre nego što je Penosled stigao da reaguje, vrata ka prestonoj dvorani su se otvorila, a onda zatvorila za Kovenantom.
     Istovremeno su se sva ostala vrata naglo pootvarala i izlila kamena čudovišta u dvoranu.