12. AMANIBHAVAM

     Mržnja.
     To je bila jedina pomisao u Kovenantovom umu. Težina stvari koje nije znao skršila je sve ostalo.
     Mržnja.
     Držao se neodgovorenog pitanja dok se kopljem podštapao uzbrdo, preko ivice udoline, i šepao nizbrdo kraj poslednjih ugaraka Pietenove vatre.
     Mržnja.
     Ubogaljeno stopalo vukao je po zemlji, stružući raspukle kosti članka jedne o druge sve dok mu po koži nisu izbili mučenički potoci znoja i odmah se smrzli na zimskom vetru. Ipak se držao koplja i hramao dalje, niz padinu, pa dijagonalno uz sledeću. Vetar ga je sekao po desnom obrazu, ali nije obraćao pažnju na to; postepeno se okrenuo udesno zbog strmine brda, a ne zbog ikakve svesti o pravcu. Kada ga je nagib sledeće padine ponovo okrenuo ka severu, dalje od ravnice Ra i jedinih prijatelja koje je imao, pošao je duž nje, hramao niz nju, lelujajući se na vetru kao osakaćeni ludak, misleći samo:
     Mržnja.
     Atiaran, družbenica Trelova, rekla je da je na živima da daju smisao žrtvama mrtvih. Imao je čitavu Domaju punu smrti kojima je trebalo dati smisao. Iza sebe je ostavio Lenu, ubijenu, u lokvi sopstvene krvi, sa drvenim sečivom zarivenim u stomak. Elena je bila pokopana negde u utrobi Melenkurion Nebozora, mrtva u sopstvenoj apokalipsi zbog njegovih proračuna i njegovih promašaja. Nikada nije ni postojala. Ranihini su gladovali i bivali poklani. Banor i Penosled su možda mrtvi ili u očajnom položaju. Pieten, Hail Troj, Trel i Triok - svi su njegova krivica. Niko od njih nije ni postojao. Njegov bol nije postojao. Ništa nije bilo važno osim jednog konačnog pitanja.
     Mumlao je duboko u grlu. "Mržnja?"
     Ništa nije moglo da ima smisao bez odgovora na to pitanje. Uprkos višestrukim prerušavanjima, prepoznao ga je kao ono pitanje koje mu je uobličilo život još od dana kada je prvi put shvatio da je podređen zakonu lepre. Odvratnost, gađenje od samog sebe, strah, silovanje, ubistvo, gubavac, nečist pogana - sve je to bilo isto. Vukao se u potrazi za odgovorom.
     Prvi put od kako se našao u Domaji bio je potpuno sam.
     Bolesno, sivo svitanje zateklo ga je kako postepeno napreduje ka severoistoku... grozničavo se otiskujući kopljem, drhteći na studenom vetru. Sumorna svetlost podstakla je, izgleda, nešto u njemu. Zario se u plitku zavetrinu padine i pokušao da proceni sopstvenu situaciju.
     Ledeni vetar zavijao je oko njega dok je bolesnim i smrznutim prstima potezao nogavicu. Kada je uspeo da ukloni tkaninu, osetio je tupo iznaneđenje od tamnog obezbojenja kože iznad članka. Stopalo mu se nastavljalo na nogu pod nemogućim uglom, a kroz skorenu krv video je krajeve kosti kako proviruju kroz kaiševe od sandala.
     Povreda je izgledala gore nego što je mislio. Od bola mu je i koleno tupo pulsiralo, odašiljući tupe talase kroz butinu do kuka, ali sam članak bio je podnošljiv. Oba stopala bila su mu smrznuta do neosetljivosti. A bila su i izranjavljena i izubijana i bezbolno inficirana kao stopala hodočasnika. Tupo je pomislio da će verovatno izgubiti ono slomljeno. No, ta mogućnost ga nije opteretila; bila je samo deo iskustva koje nije postojalo.
     Bilo je stvari koje bi trebalo da učini sebe radi, ali nije imao pojma koje su. Nije imao predstavu o bilo čemu osim o dubokoj potrebi koja ga je vodila. Trebala mu je hrana, toplota, saznanje gde je i kuda ide. Ipak mu se već silno žurilo da krene dalje. Ništa sem pokreta nije moglo da mu očuva cirkulaciju životne krvi... ništa sem pokreta nije moglo da mu pribavi odgovor.
     Njegova potreba nije se mogla zadovoljniti nesigurnim ili polovičnim odgovorom.
     S naporom se podigao, okliznuo se i pao, nesvesno kriknuvši od bola koji nije osetio. Za trenutak mu je zima grmela u ušima kao grabljivac pun likovanja. Dah mu se skratio kao da su mu kandže hladnoće već iščupale dušnik i pluća. Ipak je ponovo ukopao koplje u smrznutu zemlju, podigao se uz njega šaku po šaku sve dok nije stajao uspravno. Onda se još jednom otisnuo dalje.
     S mukom se uzverao uz breg i dalje do niskog grebena koji mu se isprečio na putu kao omanji zid. Ruke su mu drhtale od napora nošenja čitavog tela, a šake su mu stalno klizile niz glatku dršku koplja. Uspon ga je gotovo nadvladao. Kada je stigao do vrha, vazduh mu je šuplje zviždao, ulazeći i izlazeći iz promrzlih pluća, a od ledene vrtoglavice čitav zimski predeo počeo je da se nesigurno klati. Zastao je da predahne, naslonjen na koplje. Tako je teško disao da je pomislio kako su mu se smrznuti znoj i dah toliko nakupili na licu da su počeli da ga guše. Ali kada je pokušao da ih ukloni, otrgao je sa lica zaštitni sloj, ozledio kožu i izložio hladnoći nove nerve. Ostavio je ostatak ledene maske nedirnut i ostao da dašće sve dok mu se vid konačno nije razbistrio.
     Grubo ogoljeno područje pred njim bilo je toliko turobno, toliko podivljalo od Kletnikove okrutnosti, da je jedva podneo pogled na njega. Bilo je ledeno sivo i mrtvo od obzorja do obzorja pod mrtvo sivim oblacima... ne meko, prijatno sivilo od opsene praskozorja, od prigušenih boja razlivenih jedna preko druge kao uteha ili raspoloženje, nego više kao sivilo neutešnosti i očaja, suprotstavljeno tupo i sirovo, moćno i dosadno, sivo kao spaljeni ostaci boje, snage, krvi i kostiju. Sivi vetar nosio je sivu hladnoću preko sivih smrznutih brda; sivi sneg nakupljao se u tanke slojeve u zavetrinama sivog zemljišta; sivi led oivičio je crne, trošne, gole grane drveća jedva vidljivog u daljini sleva, i okovao siv, turoban tok reke gotovo van domašaja pogleda zdesna; siva praznina lepila mu se za telo i dušu. Poglavar Kletnik Opaki bio je svuda.
     Onda se za neko vreme setio svog cilja. Zario je smrznute zube u ledeni dah mraza i šepajući pošao sa grebena pravo prema izvoru zime. Napola oslepljen vetrom koji mu je duvao u susret, batrgao se ne obraćajući pažnju na delimične zaklone i raštrkanu alianthu, krivudavo se probijao kroz brda, vukući smrznuto stopalo kao optužnicu koju namerava da podigne protiv Opakog.
     No, sećanje mu je postepeno bledelo, nestajalo iz svesti kao i sve ostalo osim ponavljanog pitanja mržnje. Neki nagoveštaj nagona čuvao ga je da se ne uputi ka reci, ali inače ga je potpuno napustio svaki osećaj pravca. Sa vetrom na desnom obrazu polako se probijao uzbrdo, uzbrdo, kao da je jedino penjanjem mogao da se održi u uspravnom položaju.
     Kako je jutro odmicalo, počeo je sve češće da pada. Nije više mogao da čvrsto drži koplje; šake su mu bile suviše ukočene, suviše slabe, a tanak sloj leda učinio je koplje suviše klizavo. Sve češće je, uz krckanje leda i sopstvene dahtave krike, padao na zemlju. A posle nekoliko grčevitih napora da nastavi, ostao je da leži ničice na uništenom tlu, dok mu je dah krkljao u grlu, i pokušao da zaspi.
     No ubrzo se ponovo pokrenuo. Nije mu bio potreban san; njemu nije bilo mesto u jedinom usmerenom delu svesti. Teško dahćući, pridigao se na kolena. Onda se, trapavo i naglo kao da pokušava samog sebe da uhvati na prepad, oslonio na slomljeni članak.
     Bio je dovoljno utrnuo. Bol mu je pulsirao u ostatku noge, a stopalo mu se krivilo, ali članak je bio dovoljno utrnuo.
     Ne gledajući više odbačeno koplje, ispravio se, zateturao - i ponovo zahramao dalje.
     Dugo je nastavio tako, oslanjajući se na slomljeni članak kao rđavo upravljana marioneta kojom zapovedaju trapavi prsti. Nastavio je da pada; umesto stopala imao je dve grudve leda i nije mogao da održava ravnotežu kada su padine postajale prestrme. A nagibi su postajali sve gori. Iz nekog razloga nesvesno je skretao ulevo, gde se tlo podizalo u susret crnom drveću; tako je sve češće i češće nailazio na uzbrdice i nizbrdice koje su mu delovale kao ponori, iako bi zdravom putniku bile sasvim blage. Penjao se na rukama i kolenima, grebući po pustom tlu da nađe uporište, i bespomoćno se kotrljao niz njih kao neki prokletnik.
     Posle svakog pada ležao je ničice u snegu kao pokajnik, a posle svakog odmora ponovo je posrtao ili puzao dalje, tražeći svoju ličnu i neizbežnu apoteozu, iako je bio potpuno nesposoban da dospe do nje.
     Kako je dan odmicao u popodne, sve češće i češće je padao. Posle pada bi nepokretno ležao i slušao kako mu vazduh zviždi ulazeći i izlazeći iz pluća kao da je prelom članka oštetio i neku neophodnu kost u njemu, neku tvrdoglavu sposobnost istrajavanja... kao da ga je čak i utrnulost izdala, pokazala se na neki način nedovoljna, prepustila ga ne milost i nemilost povredi. Postepeno je poverovao da će ga sopstveni san ipak ubiti.
     Negde sredinom popodneva okliznuo se, preturio i našao na leđima. Nije imao snage da se okrene. Kao insekt proboden čiodom, za trenutak se borio, a onda se prepustio snu izmoždenosti... uhvaćen u zamku između tučanih nebesa i gvozdene zemlje.
     Snovi su mu se uskovitlali od nesvestice, ne pružajući mu nikakvu utehu. Stelno iznova preživljavao je udarac obema šakama kojim je probo Pietena. Ali sada je tim udarcem probijao druga srca... Lauru, grivenarku Jadinku, Elenu, Džoanu, ženu koja je poginula štiteći ga u bici kod Vitog Drvograda... zašto se nikad nije raspitao kako se zvala? U snu ih je sve pobio. Ležali su unaokolo sa zracima svetla koji su im izvirali iz rana kao tonovi tuđinske melodije. Pesma ga je mučila, vukla... ali pre nego što je stigao da je čuje, pred njim je iznikla nova prilika, naherena kao oštećena lađa. Čovek je bio zaogrnut tajanstvom i nasiljem. Ruke su mu bile krvave, a u očima je nosio želju za ubistvima, ali Kovenant nije mogao da mu razabere lice. Ponovo je podigao nož, ponovo ga je svom snagom zario u izložene grudi. Tek tada je shvatio da je taj čovek zapravo on sam.
     Zateturao se kao da se prazno nebo sručilo na njega i pao na grudi kako bi sakrio lice, zaklonio ranu.
     Kada se setio da leži u snegu, nesigurno se podigao na noge i othramao dalje u popodne.
     Uskoro je stigao do padine koju nije mogao da savlada. Bacio se na nju, hramao i puzao naviše što je bolje mogao, ali bio je iscrpljen i obogaljen. Skrenuo je levo i oteturao duž padine, tražeći mesto kuda će moći da se popne, ali onda je odjednom počeo da se kotrlja nizbrdo. Kada se sa treskom zaustavio u podnožju, neko vreme je zbunjeno mirovao. Mora da je prešao vrh, a da to nije primetio. Ponovo se teško uspravio, dahćući, i pošao dalje.
     Ni sledeće brdo nije bilo ništa bolje, ali morao je da ga savlada. Kada više nije mogao naviše, ponovo je skrenuo levo, uvek levo i gore, iako ga je iz nekog čudnog razloga to vodilo sve bliže reci.
     Posle nekog vremena naišao je na trag u snegu.
     Nešto u njemu znalo je da bi trebalo da se uplaši, ali osetio je samo olakšanje i nadu. Trag je značio da je neko prošao ovuda... i to nedavno, ili bi vetar izbrisao otiske. A taj neko bi mogao da mu pomogne.
     Bila mu je potrebna pomoć. Bio je smrznut, izgladneo, nemoćan. Pod pokoricom leda i krvi, članak mu je još krvario. Dostigao je vrhunac nemoći, nemogućnosti, tačku posle koje nije mogao da nastavi, nije mogao da se nada, da zamišlja, veruje kako je moguć nastavak, život. Trebalo mu je da neko ili nešto što je ostavilo taj trag odluči njegovu sudbinu umesto njega.
     Pratio je trag ulevo, naniže, u udolinu između bregova. Držao je pogled na tragu neposredno pred sobom, plašeći se da podigne oči i ustanovi da je ono što ostavlja trag van pogleda, van domašaja. Video je gde je taj neko padao, krvario, odmarao se, hramao dalje. Uskoro je stigao do sledećeg brda i počeo da puže uz njega duž traga puzanja. Bio je očajan... sam i jadan kao nikada u Domaji.
     Konačno je ipak shvatio istinu. Kada je trag zaokrenuo i otpuzao ulevo, pao niz padinu, više nije mogao poricati da prati samog sebe, da je trag njegov, krug između brda koja nije mogao da savlada.
     Uz promuklo ječanje prešao je granicu. Napustila ga je i poslednja snaga. Oštre varnice proletale su mu kroz tamni ponor pod sklopljenim kapcima, ali nije mogao da reaguje na njih. Pao je unazad i skliznuo niz brdo u plitak smet.
     No, čak i tada se mučenje nastavilo. Pri padu je otkrio nešto pod snegom. Dok je ležao bespomoćno dahćući, dok mu je srce podrhtavalo u grudima, obavio ga je miris. Uprkos hladnoći, privlačio mu je pažnju; podizao se, pikantan i zavodljiv, ulazio u njega pri svakom udisaju, navodio ga da reaguje. Pridigao se na drhtave ruke i obrisao sneg umrtvljenim prstima.
     Našao je travu koja je rasla pod smetom. Njen žilavi život nekako je odolevao; čak je i nekoliko žutih cvetova propupelo pod težinom snega. Njihov oštrar miris ga je obuzeo. Nije mogao da bere rukama, pa je razbio deo leda oko usta. Onda je spustio lice do trave, otrgao vlati zubima i pojeo ih.
     Kada je progutao travu, njen sok mu je potekao pravo u mišiće kao snaga ludila. Iznenadni napad zatekao ga je nespremnog. Baš se naginjao da zagrize ponovo kada ga je obuzeo grč, pa se srušio ukočen i sklupčan dok mu je sirova moć besnela kroz vene.
     U prvi mah je vrisnuo u agoniji. No, odmah se našao negde izvan sebe, u praznoj divljini gde nije postojalo ništa osim zime i zla. Osetio je natprirodni napad poglavara Kletnika nečim što nije bilo ni vid ni sluh ni dodir, nego nešto kao spoj svih čula. A usred opažaja pogodila ga je misao, zarila se u njega kao da je to vrh koplja zime. Prepoznao je ono što nije razumeo.
     Bila je to magija.
     Oštre varnice nadvladale su mu misli, a onda su se povukle. Magija: strašna, natprirodna moć. Tako nešto ne postoji, ne može postojati. Ipak je bila deo Domaje. A njemu je bila uskraćena. Ta pomisao se bolno okretala u njemu kao da su neke okrutne ruke uvrtale koplje.
     Čuo je Mhoramove reči. Ti jesi belo zlato. Šta je to značilo? Nije imao moć. San je bio njegov, ali nije mogao da učestvuje u njegovoj životnosti. Njegova životnost dosad je bila san. Magija: moć. Izlivala se iz njega, a on nije mogao da je dodirne. Nemoguće. Sa usudom Domaje zatvorenim u neizmenjivom krugu prstena od belog zlata, nije imao načina da spase sebe samog.
     Zahvaćen začetkom ubeđenja, gde su proroštvo i ludilo postali nerazlučivi, bacakao se oko suprotnosti i pokušavao da je obuhvati, da je sjedini sa sobom.
     A onda je to nestalo u oblaku oštrih tuđinskih iskri. Našao se na nogama, a da se nije sećao kako se uspravio. Iskre su mu poigravale oko glave kao nema melodija. Divlje svetlo iz trave hujalo mu je kroz krv i mušiće, uzdižući hladnoću i prazninu do položaja vrhovnih sveštenika koji prinose nesvetu žrtvu. Nasmejao se beskrajnim mogućnostima sopstvene uzaludnosti. Njegovi pokušaji da preživi sam bili su toliko glupi da su ga zabavljali.
     Umreće smrću gubavca.
     Smeh mu se popeo do piskavog kikotavog oduševljenja. Spoticao se, hramao, padao, dizao i ponovo hramao za muzikom prema tamnom drveću.
     Nasmejao bi se pri svakom padu, nesposoban da savada tajni humor čitave situacije; od smrznute agonije koja mu je glodala članak otimali su mu se kratki prodorni glasovi nalik na krike. Ali iako je sada već jedva čekao kraj, željan bilo kakvog praznog prokletničkog predaha, oštre iskre su ga ipak nosile dalje. Napredovale su i uzmicale, podsticale ga, osvetljavale mu put kao plavičaste latice ćilibara, navodile ga da ustane posle svakog pada i nastavi ka ivici šume.
     Posle nekog vremena poverovao je da mu to drveće peva. Iskre koje su ispunjavale vazduh padale su oko njega u nepravilnim razmacima, kao vlažni, plavo-zeleni odsjaji pesme drveta. No, nije mogao ni da ih vidi ni da ih čuje; primećivala ih je samo neumorna energija koju je nosio u krvi. Kada je onako izbezumljen pokušao da ih uzbere kao da su aliantha, povukle su se van njegovog domašaja, pozivajući ga dalje i dalje posle svakog pada, sve dok se nije našao među prvim stablima crnim od zime.
     Dok se provlačio kroz početak šume, osetio je neočekivano jenjavanje hladnoće. Dnevno svetlo zamiralo je na pepeljastom nebu iza njega, a pred njim nije bilo ničega osim dubokog sivila guste šume. Ipak, hladnoća kao da je slabila umesto da ojača sa dolaskom noći. Šepajući dalje, uskoro je otkrio da je sneg sve tanji kako se kretao sve dublje kroz drveće. Na nekoliko mesta je čak video i živo lišće. Mračno se držalo na granama, a samo drveće se držalo jedno drugog, preplitalo grane i naslanjalo jedno drugom na ramena kao pouzdani, snažni, ranjeni ratni drugovi koji se međusobno pridržavaju. Kroz sve tanji sneg provlačili su se životinjski tragovi od kojih mu se zavrtelo u glavi kada je pokušao da ih prati. I vazduh je postajao topliji.
     Postepeno se oko njega širilo prigušeno svetlo. Neko vreme ga nije primetio dovoljno da se upita šta je to; hodao je kao ruševina kroz tuđinsko svetlucanje i nije video da se utvarno bledo svetlo širi. No onda ga je po licu udario mokri busen mahovine, pa se trgao i postao svestan okoline.
     Stabla su bledo svetlucala, kao da se mesečina tajanstveno prenela sa slepog neba u šumu. Zbijala su se oko njega u trgove, uličice i avenije paučinaste iluminacije; stajala su sa svih strana kao bele oči uperene u njega. Sa grana su im visile nabrane, izuvijane zavese i užad vlažne, crne mahovine.
     Tada ga je kroz ludilo spopao strah, kao uzvik drevnog šumskog gneva zbog neosvećenih ubistava drveća; okrenuo se da beži. Izgubljeno cvileći, odgurnuo je mahovinu i pokušao da trči, ali članak se savijao pod njim pri svakom koraku. A i muzika ga je zadržavala. Ranije prizivanje postalo je naredba, skrećući ga protiv njegove volje tako da ga je čak i panični beg odveo dublje u šumu, među mahovinu i svetlo. Izgubio je svaku vlast nad sobom. Snaga trave obuzela ga je kao otrov; iskre su poigravale pred njim u plavo-zelenim razmacima, vodeći ga. Trčao je kao progonjen, zapinjao i naletao na drveće, uplitao se u mahovinu, čupajući kosu od straha. Životinje su mu se sklanjale sa puta, a uši su mu odzvanjale od neutešnog glasanja sova.
     Uskoro je bio iscrpljen. Mišići nisu mogli da izdrže dalje. Kada mu se cviljenje pretvorilo u paniku, veliki dlakavi leptir veličine ptice iznenada je izlepršao odnekud između grana, počeo da panično menja pravac i naleteo pravo na njega. Udarac ga je bacio na zemlju kao gomilu beskorisnih kostiju. Za trenutak se skljokao. Nije mogao da povrati dah, smiri se i ustane. Posle kratke borbe, srušio se na toplo busenje i predao se šumi.
     Neko vreme iskre su lebdele nad njim kao da ih čudi njegova nepokretnost. Onda su se razletele po dubini šume, ostavljajući ga obuzetog bolnim snovima. Dok je spavao, svetlo je narastalo sve dok stabla nisu počela da posežu prema njemu svojom svetlošću, tražeći način da ga usisaju, da oslobode tlo od njega, da ga izbrišu svojim prastarim besom. Ali iako su se upinjala, nisu mu naudila. Uskoro se kroz granje i mahovinu začulo pernato vitlanje. Taj zvuk kao da je sveo drveće do zlobne nerazumnosti; povuklo je pretnje kada je jato pauka počelo da se polako spušta na nepokretnog Kovenanta.
     Vođeni iskrama, pauci su se razmileli po njemu kao da traže životnu tačku u koju će zabosti žaoke. Ali umesto da ga ubodu, okupili su mu se oko rana; zajedno su počeli da tkaju mreže preko njega gde god je bio povređen.
     Ubrzo su mu oba stopala bila gusto obmotana biserno-sivim mrežama. Krvarenje iz članka bilo je zaustavljeno, a isturene slomljene kosti bile su mu pažljivo zaštićene. Jedna grupa pauka prekrila mu je svojim nitima promrzle obraze i nos, drugi su mu previjali ruke, a treći su mu premrežavali čelo, iako tamo nije bilo neke vidljive povrede. Onda su se svi razmileli isto onako brzo kao što su i došli.
     Kovenant je spavao dalje. Povremeno su ga zapljuskivali snovi, ali uglavnom je nepomično ležao, pa mu je isprekidani puls postajao mirniji, a bespomoćno cviljenje nestajalo mu je iz daha. Onako umotan u sive mreže, izgledao je kao prestarela čaura u kojoj se rađa nešto novo.
     Mnogo kasnije te noći promeškoljio se i ustanovio da oštre iskre ponovo zaviruju u njega kroz zatvorene kapke. Još je bio daleko od prisebnosti, ali tonovi njihove melodije dovoljno su ga razbudili da bi začuo šuškanje koraka po travi. "Ah, milosti", uzdahnuo je nad njim glas starice. "Milosti. Znači, posle mira i tišine dolazi ovo. Prestala sam da razmišljam o tom poslu... a ipak moj počinak se završava ovim. Imaj milosti."
     Nečiji dlanovi očistili su mu nežne poveze sa glave i lica.
     "Da, vidim... zbog ovog me je Šuma pozvala iz dugog počinka. Povređen, bolestan od hladnoće. I jeo je amanibhavam. Ah, milosti. Kako se svet upliće kad se čak i Morinmos ustalasa zbog nečeg ovakvog. Pa, trava je održala život u njemu, bez obzira na cenu. Ali ne sviđa mi se kako mu izgledaju misli. Biće mi to teško iskušenje."
     Kovenant je čuo reči, iako mu nisu prodrle do hladnog jezgra sna. Pokušao je da otvori oči, ali ostale su mu zatvorene kao da se boje onog što bi ugledale. Dok su ga pretraživale u potrazi za drugim povredama, staričine ruke ispunile su ga gnušanjem; ipak je nepomično ležao, omamljen, opsednut ludačkim snovima. Nije imao volje da joj se suprotstavi. Zato se povukao u sebe, sakrio se od nje do trenutka kad će moći da skoči, udari je i oslobodi se.
     "Milosti", ponavljala je starica, "milosti, zaista. Bolestan od hladnoće i slomljenog uma. Napustila sam taj posao. Gde da nađem snage za njega?" Onda mu je veštim prstima ogolila levu šaku i jeknula. "Melenkurione! Belo zlato? Ah, Sedmice mi! Kako mi je dopao ovakav teret?"
     Potreba da zaštiti prsten dovela ga je bliže svesti. Nije mogao da pomeri ruku, nije mogao čak ni da stegne pesnicu oko prstena, pa je pokušao da je zamaje.
     "Lena", zakrkljao je kroz ispucale usne, ne znajući šta govori. "Lena? Jesi li još živa?"
     Uz napor je rasklopio očne kapke.