4. OPSADA

     Dvanaest dana pošto su i poslednja ugljenisana stabla Veseldrva sagorela, pretvorena u pepeo i zdrobljena pod nogama, Sotonpest Besomuk, desna ruka Sivog Krvnika, doveo je svoju ogromnu, groznu vojsku pred kamene kapije Poglavarevog Konaka. Približio im se polako, iako su njegove horde nadirale napred kao vukovi na povocu; obuzdavao je besomučnost pragrdana, jamnika i ostalih bića kojima je zapovedao, tako da su svi žitelji Trotgarda i predela između Veseldrva i Severnih zaravni imali vremena da potraže sklonište u Konaku. To je učinio iz želje da se svi ljudi koje je nameravao da pobije okupe na jednom mestu. Svako povećanje stanovništva Konaka smanjiće njegovu izdržljivost, jer će isprazniti skladišta hrane. A masa ljudi biće osetljivija na strah koji je donosio nego uvežbani poglavarski ratnici.
     Bio je siguran u ishod opsade. Njegova vojska nije bila tako ogromna kao ona koju je njegov brat, moksha Ljudoseča, izgubio u Garotinom čestaru. Da bi osigurao kontrolu nad oblastima koje je osvojio, ostavljao je mnoge hiljade svojih bića iza sebe, duž Lunjinstana i doline koja je činila južnu granicu Andelejna, kao i širom Središnjih zaravni. No, Opaki je u prethodnom ratu izgubio nešto više od trećine snaga. Umesto vukova, kreša i divljih grifona, Sotonopest je sa sobom vodio više znanstvu vičnih, krastavih, crnih, bezokih pragrdana i mnoštvo gnusnih stvorenja koje je poglavar Kletnik odgajio u Velikoj močvari, Davilji, u Sarangravskoj ravnici, u Ubojnim zaravnima i šiprazima oko Podrivnice - odgajio i obezumio moćima Kamena Zlozemlja. Osim toga, džin-Besomuk je za sobom nosio moć koju poglavari Veselkamena nisu poimali. Zato je nameravao da odugovlači približavanje Konaku, te da time ubrza njegov neizbežni i konačni pad.
     I tako, rano ujutro dvanaestog dana urlik koji protresao nebo proneo se kroz njegove horde kada su prvi put ugledali planinsku zaravan Veselkamena. Hiljade stvorenja počela su ludački da jure ka njemu preko bregova u podnožju, ali on ih je zadržao batinom svoje moći. Upravljajući vojskom kao zelenim bičem, potrošio je čitav dan na približavanje i postavljanje snaga u formaciju. Kada je dnevna svetlost konačno iščilila u noći, vojska se obmotala oko čitavog predgorja Veselkamena, od najzapadnije ivice južnih zidova do litica severozapadne visoravni. Logori su opasali Konak u širokom prstenu i tako sprečili i bekstvo i spas i pohode po hranu i poslanstva do nekakvih saveznika. Te noći Sotonpest se gostio mesom zatočenika koji su uhvaćeni tokom dugog marša od Domajinog Sunovrata.
     Da su ijedne oči iz Veselkmena mogle da prodru kroz masu oblaka koji su se sada stalno nadvijali nad Domajom, videle bi da je te noći bio mladi mesec središnje noći proleća. Natprirodna zima Opakog stezala je Domaju već četrdeset dva dana.
     Sotonpest se pažljivo pridržavao plana koji mu je saopštio gospodar pre polaska na marš kroz Gornju zemlju.
     Sledećeg jutra pošao je pred stražarnicu na klinastom spoju dugačkih zidova Veselkamena. Nije obraćao pažnju na zamršeni rad džinova koji su stvorili splet uglova, doksata, prolaza i grudobrana na glatkim liticama; ono što bi primetilo tu lepotu odavno je uništio Besomuk u njemu. Ni ne pogledavši liticu i ratnike postrojene na prorezima grudobrana, prošao je duž podbrđa i zaustavio se pred ogromnom kamenom kapijom u podnožju kule na jugoistočnoj strani - jedinim ulazom u Poglavarev konak.
     Nije se iznenadio što je kapija otvorena. Iako je strast džinova za rad u kamenu bila ućutkana u njemu, zadržao je znanje o Konaku. Znao je da će se masivne, čvrste vratnice, sve dok ostanu nedirnute, zatvoriti i zarobiti svakog ko se odvaži da uđe u tunel pod kulom. Kada se nađu u tunelu, napadači će biti izloženi protivnapadu iz odbrambenih prozora ugrađenih u krov prolaza. A iza tunela nije bilo ničeg osim dvorišta, otvorenog jedino ka nebu, sa novom kapijom - još čvršćom od prve. U samu kulu se nije moglo ući drugačije osim po visećim mostovima iz glavnog Konaka ili kroz dvoje malih vrata iz dvorišta. Poglavarev konak bio je valjano sagrađen. Džin-Besomuk nije prihvatio izazov otvorene kapije.
     Umesto toga, postavio se taman dovljno blizu kule da začikava vične strelce i povikao uz kamene zidove glasom punim zlobe i veselosti. "Živeli, poglavari! Slavni poglavari! Pokažite se, poglavarčići! Iziđite iz zaklona svojih beskorisnih kokošarnika i dođite da razgovaramo. Gledajte! Učtivo sam došao da primim vašu predaju!"
     Nije bilo odgovora. Kula, koja je dosezala tek do polovine visine samog Konaka, stajala je sa prozorima i grudobranima praznim kao da je napuštena. Kroz vojsku Besomukovih nakaza pronelo se cviljenje i režanje kojim su molili za dozvolu da jurnu kroz otvorenu kapiju.
     "Čujte me, poglavarčići!" vikao je. "Pogledajte mrežu moći koju sam omotao oko vas. Vaši životi su mi u šaci. Nema nade za vas, osim ako se predate na milost Opakom." Pragrdani su ovo propratili podsmešljivim kevtanjem, a Sotonpest se iscerio. "Govorite, poglavarčići! Govorite ili umrite!"
     Trenutak kasnije na vrhu kule su se pojavile dve prilike - jedan ratnik i jedan poglavar u plavom ogrtaču kojeg je Sotonpest prepoznao. Isprva nisu obraćali pažnju na džina. Pošli su do jarbola i podigli steg vrhovnog poglavara, azurnoplavi simbol Veća. Tek kada se steg prkosno zalepršao na ledenom vetru, prišli su grudobranu i suočili se sa Besomukom.
     "Čujem te!" Obrecnuo se poglavar. "Čujem te, samadhi Besomuče. Znam te, Šeole Sotonpesti. I ti znaš mene. Ja sam Mhoram, sin Variolov, vrhovni poglavar po izboru Veća. Odlazi, Besomuče! Vodi sa sobom svoje bolesne horde. Dodirnuo si me. Znaš da me nećeš zastrašiti."
     Od sećanja koje je Mhoram probudio u džinovim očima blesnu bes, ali samo je položio šaku preko komada Kamena skrivenog pod kožuhom i cinično se naklonio Mhoramu. "Znam te, Mhorame", odgovori on. "Kada sam spustio ruku na tebe u lavirintu Kuraš Kvelinira, upoznao sam te. Bio si suviše zaslepljen glupošću i neznanjem da bi osetio mudro očajanje. Jesi li još slep? Zar nemaš očiju da vidiš kako je tvoj beskorisni kraj pod mojim rukama siguran koliko i svod Vremena? Jesi li zaboravio džinove? Jesi li zaboravio krvnu gardu? U ime Opakog, zdrobiću te ma gde se sakrio!"
     "Prazne reči", odvrati Mhoram. "Lako je biti hrabar na rečima - ali biće ti malo teže da to i dokažeš. Melenkurion abatha! Odlazi, Besomuče! Vrati se svome prokletom gospodaru pre nego što Tvorac zaboravi ograničenja i sruči na tebe bezvremenu osvetu."
     Džin se promuklo nasmeja. "Ne teši sebe lažima, poglavarčiću. Svod Vremena će biti srušen ako Tvorac poželi da prodre kroz njega - a tada će poglavar Kletnik Opaki, Sotonsrce i Dušomor, Izopačitelj i Razdirač, biti slobodan nad celim svemirom! Ako se Tvorac usudi da podigne ruku, moja braća i ja gostićemo se njegovom dušom! Predaj se, budalo! Nauči da se plašiš dok puzanje još može da ti spase život. Možda ću ti dozvoliti da me služiš kao lični rob."
     "Nikada!" Smelo uzviknu vrhovni poglavar Mhoram. "Nikada ti se nećemo pokloniti, dogod ijedan tračak vere bije u Domaji. Zemna moć još ima snage da ti se odupre. Tražićemo je dok ne nađemo načina da zbacimo i tebe i tvog gospodara i sva njegova zlodela. Tvoje pobede su šuplje sve dok ostaje makar jedna duša sa dovoljno daha da uzvikne protiv tebe!" Podigao je žezlo i mahnuo njime tako da mu je plava vatra poigravala oko glave. "Odlazi, samadhi Besomuče! Melenkurion abatha! Duroc minas mil khabaal! Nikada se nećemo predati!"
     Sotonpest se trgao od snage sadržane u rečima. No, trenutak kasnije skočio je napred svlačeći kožuh. Držeći u šaci komad Kamena Zlozemlja koji se pušio, zavitlao je prema vrhovnom poglavaru zrak smaragdne sile. Istog časa stotine stvorenja narušilo je formacije i jurnulo ka otvorenoj kapiji.
     Mhoram je dočekao napad svojim žezlom i poslao ga uvis, gde ga je njegova vatrena moć napala i uništila. Onda se sklonio iza proširenja na grudobranu. Preko ramena je pozvao vrhovnika Kvana. "Zatvori kapiju! Naredi strelcima da pobiju sve stvorove koji stignu do dvorišta. Sa ovim protivnikom nema nežnosti."
     Kvan je već žurio niz stepenište u složene prolaze pod kulom, izvikujući naređenja dok je hitao da nadgleda okršaj. Mhoram je pogledao dole da se uveri kako Sotonpest nije prošao kroz kapiju, a onda je požurio za Kvanom.
     Posmatrao je okršaj sa najvišeg visećeg mosta preko dvorišta. Snažni drvogradski strelci upućivali su sa ispusta na obe strane dvorišta hice u uzmuvana stvorenja, a zvuk oružja odjekivao je kroz tunele. Škrgućući zubima nad prolivenom krvi, Mhoram je prepustio vičnim Kvanovim rukama vođenje okršaja i prešao drveni most do glavnog Konaka, gde su ga očekivali ostali poglavari.
     Kada je sreo ozbiljne poglede Trevora, Loerije i Amatin, obuzela ga je iznenadna malaksalost. Pretnje Sotonpesta bile su tako blizu istine. Ni on ni njegovi drugovi nisu bili dorasli korišćenju čak i ono malo moći i tajni koje su posedovali. A nije bio ništa bliže rešenju tajnog znanja nego što onda kada je prizvao i izgubio Tomasa Kovenanta. Uzdahnuo je i pustio da mu se ramena opuste. "Nisam ni pomislio da na svetu ima toliko pragrdana", rekao je da bi objasnio svoje ponašanje. No, te reči su samo dodirivale ono što je stvarno osećao.
     Ipak, nije mogao sebi da dozvoli toliku malaksalost. Bio je vrhovni poglavar. Trevor, Loerija i Amatin imali su svoje nesigurnosti, svoje potrebe koje nije mogao da zanemari; već im je naneo dovoljno štete u ličnim dvoumljenjima svoga srca. Naterao je sebe da se uspravi i rekao im šta je video i čuo od Besomuka i vojske poglavara Kletnika.
     Kada je završio, Amatin se gorko nasmešila. "Suprotstavio si se samadhi Besomuku. To je bilo vrlo odvažno, vrhovni poglavaru."
     "Nisam želeo da ga obodrim činjenicom da je bezbedan od nas."
     Na ovo se Loerija trgla. "Je li on zaista bezbedan?" Bolno je upitala.
     Mhoramov glas je očvrsnuo. "Nije bezbedan dogod postoje srce, kost ili zemna moć da mu se suprotstave. Kažem samo da ne znam kako da se borimo protiv njega. Neka sam otkrije moje neznanje."
     Kao mnogo puta ranije, Loerija je ponovo pokušala da razotkrije njegovu tajnu. "Pa ipak, dodirnuo si Lorikov kril i dao mu život. Tvoja ruka izvukla je iz dragulja plavi odsjaj. Zar u tome nema nade? Predanja kažu da je kril Lorika Zloupokojitelja bio moćan protiv izazova iz Demonije."
     "Odsjaj", odgovorio je Mhoram. Čak i unutar svoga saznanja bojao se čudne moći koja mu je dala da osvetli krilov prozirni dragulj. Nedostajala mu je hrabrost da objasni poreklo te snage. "Kakva je korist od toga?"
     Loerijino lice mu je odgovorilo trzajem punim zahteva i protivljenja, ali pre nego što je stigla da ih izgovori, uzvik iz dvorišta privukao je pažnju poglavara. Vrhovnik Kvan je stajao na kamenim pločama, okružen leševima. Kada mu je Mhoram odgovorio, ćutke je pozdravio mačem.
     Mhoram je uzvratio pozdrav, prihvativši Kvanovu pobedu, ali nije mogao da izbegne prizvuk tuge u glasu kada je rekao: "Prolili smo prvu krv u ovoj opsadi. Tako će čak i oni koji se protive zlu morati da nanose zlo žrtvama tog zla. Prenesite leševe do gornjih bregova i spalite ih pročišćujućim vatrama, tako da njihova tela povrate nevinost u pepelu. Raspite im pepeo u Steg-vodopade, kao znak celoj Domaji da se gnušamo zla Opakog, a ne robova koje je načinio da mu služe."
     Vrhovnik se namrštio, nevoljan da oda toliku počast neprijatelju, ali odmah je izdao naređenja da bi izvršio Mhoramova uputstva. Ponovo pogrbljen, Mhoram se obratio ostalim poglavarima kako bi sprečio dalje iskušavanje. "Džin zna da ne može probiti ove zidove mačevima i kopljima. Ipak, neće dokono stajati i čekati da glad obavi njegov posao. Suviše je žedan krvi. Napašće nas. Moramo biti spremni. Moramo držati stalnu stražu unutar kule - da se suprotstavimo svakoj sili koju povede na nas."
     "Ja ću stražariti", rekao je poglavar Trevor, spreman da preuzme svaku odgovornost koju bi smatrao da odgovara njegovim sposobnostima.
     Mhoram je to prihvatio klimanjem glave. "Pozovi nekog od nas kad se umoriš. I pozovi nas sve kada Sotonpest reši da napadne. Moramo ga videti na delu, pa ćemo možda naučiti kako da se branimo." Obratio se ratniku koji je stajao u blizini. "Stožerniče, prenesi poruku srdočnicima Tormu i Borilaru. Zamoli zubljonoše i oblučare Poglavarevog konaka da podele stražu sa poglavarima. I oni moraju naučiti kako da se branimo."
     Ratnik je salutirao i brzo se udaljio. Mhoram je spustio ruku Trevoru na rame i za časak ga čvrsto stegao. Bacio je još jedan pogled na zimom okovano nebo i pošao sa balkona u svoje odaje.
     Nameravao je da otpočine, ali uznemirio ga je pogled na Elenin ukoštani kip koji je neumorno stajao na stolu. Imao je fanatični, ranjivi pogled čoveka izabranog da bude prorok, a koji potpuno greši u tome - pa umesto da govori željnim ušima reči nade koje su mu poverene, traći vreme propovedajući patnje i povratak u divljinu. Gledajući u poprsje, Mhoram je morao silom da se seti kako je Kovenant odbacio Domaju da bi spasao dete u svom svetu. Nevernikova sposobnost da odbije pomoć desetinama hiljada života - čitavoj Domaji - radi jednog jedinog života bila je dar koji ne treba uzimati olako. Mhoram je verovao da se velike ravnoteže mogu pomeriti težinom samo jednog života. Ipak, lice biste izgledalo je u ovom trenutku napeto od pogrešno upotrebljene svrhe - zasenjeno svim onim ljudima koji će umreti da bi jedna devojčica preživela.
     Dok je gledao u to otelotvorenje Kovenantove sudbine, vrhovni poglavar Mhoram iznenada je opet osetio onu naglu strast koja mu je dala da izvuče odsjaj iz Lorikovog krila. Oči su mu se ispunile opasnošću i zgrabio je kip kao da namerava da viče na njega. Ali usne su mu se opustile i samo je tiho uzdahnuo. Sa osećanjima koja su mu se još sudarala na licu, preneo je figuru anundivian yaj±a u Hol poklona i spustio je na počasno mesto na jednom od grubih stubova, nalik na korenje u pećini. Tek tada se vratio u svoje odaje i zaspao.
     Tik posle podneva probudilo ga je Trevorovo prizivanje. Dremež bez snova smesta je nestao i već je bio na putu iz svojih odaja pre nego što je mladi ratnik koji je doneo poruku stigao da drugi put zakuca na vrata. Žurno je pošao iz dubina Veselkamena ka grudobranima nad kapijom glavnog Konaka, gde je naišao na srdočnika Torma. Zajedno su prešli do kule i uspeli se stepeništem do vrha. Tu su našli Trevora, družbenika Loerijinog, sa vrhovnikom Kvanom i zubljonošom Borilarom.
     Kvan je stajao između poglavara i srdočnika kao da upija njihove različite napetosti. Čitavo Trevorovo lice bilo je belo i zgrčeno od iščekivanja, a Borilaru su ruke na žezlu drhtale od mešavine straha i odlučnosti; no, Kvan je držao ruke prekrštene na grudima i mrštio se kao da je izgubio sposobnost da se iznenadi od ičega što učini sluga Sivog Krvnika. Kada im se pridružio Vrhovni poglavar, stari vrhovnik je pokazao tamnom, mišićavom rukom, a ukrućeni prst vodio je Mhoramov pogled, kao da optužuje, ka pragrdanima koji su se okupljali pred kapijom kule.
     Pragrdani su bili na dometu strela, ali niz crvenookih jamnika sa drvenim štitovima zaklanjao ih je od povremenih strela koje su Kvanovi ratnici puštali sa prozora kule. Iza zaklona, pragrdani su gradili.
     Radili su brzo i vešto i građevina se brzo uobličavala. Mhoram je uskoro video da grade katapult.
     Uprkos ledenom gnevu Kletnikovog vetra, ruke na žezlu počele su da mu se znoje. Dok su pragrdani zatezali tešku užad oko drvenih zupčanika na zadnjem delu naprave, prebacivali ih preko snažne središnje grede i munjama crne moći pričvršćivali veliku, zlokobnu gvozdenu posudu na kraj grede, shvatio je da postaje napet i priziva sve svoje znanstvo i snagu. Nagonski je znao da napadači neće bacati kamenje na Veselkamen.
     Demonijski nakot radio je bez uputstava Sotonpesta. On ih je posmatrao iz daljine, ali nije govorio niti se kretao. Kada se čitava grupa uspentrala na katapult - podešavajući, zatežući i pričvršćujući - vrhovni poglavar Mhoram se smrknuto čudio kako dobro grade bez očiju. No, izgleda da im oči nisu bile potrebne; nosevi su bili jednako precizni kao vid. Ubrzo je završeni katapult stajao uspravljen pred kulom Veselkamena.
     Kroz logor se proneo hor kevtavih uzvika i stotinu pragrdana potrčalo je ka napravi. Obrazovali su klinove na obe strane da bi usmerili silu i postavili se tako da su njihovi meštri znanstva stajali kraj čekrka. Koristeći gvozdene šipke, dva meštra znanstva počela su da okreću zupčanike i tako zatežu užad, polako savijajući unazad glavnu gredu katapulta. U poređenju sa njim izgledali su kao patuljci, ali usredsređujući snagu u klinovima mogli su da okreću zupčanike i savijaju gredu. Dok se to dešavalo, ostali pragrdani su se sakupili i načinili ogroman klin iza katapulta. Na pozadini od ugaženog snega izgledali su kao vrh koplja usmeren ka srcu Konaka.
     Delićem uma Mhoram je primetio da kraj njega stoji poglavar Amatin. Osvrnuo se tražeći Loeriju i video je na balkonu glavnog Konaka. Mahnuo joj je u znak odobravanja; ako neka nesreća pogodi kulu stražaru, neće stradati svi poglavari. Podigao je obrve prema Kvanu i kada je vrhovnik klimnuo glavom, pokazujući da su ratnici spremni za sva iznenadna naređenja, ponovo se zagledao u pragrdane.
     Kada je glavna greda katapulta bila povučena unazad, oblučar Torm kleknuo je na grudobran, šireći ruke i pritiskajući dlanovima blagu krivinu zida. Prigušenim, tuđim glasom počeo je da peva pesmu o granitnoj izdržljivosti kamena.
     Tada je greda dostigla krajnju tačku savijanja. Drhteći kao da će se svakog časa otrgnuti, stremila je ka kuli. Smesta su je uhvatili i pričvrstili gvozdenim kukama. Široka posuda bila je spuštena tačno pod ruke meštra znanstva koji je stajao na vrhu najvećeg klina.
     Uz reski zvuk, meštar je udario posudu svojom šipkom. Moć je prostrujala kroz zbijena crna ramena; zračili su snagu dok je meštar radio oko posude. Gusta, okrutna tečnost, divlja kao vitriol koji podjednako rastvara drvo, meso i kamen, pljusnula je iz šipke, mračno svetlucajući, pravo u spremnu posudu.
     Vrhovni poglavar video je ljudska tela kako se raspadaju u pepeo od samog dodira takve tečnosti. Okrenuo se da upozori Kvana. No, starom vrhovniku upozorenje nije bilo potrebno; i on je video ratnike kako umiru u demonijskoj kiselini. Pre nego što je Mhoram stigao da progovori, Kvan je vikao niz stepenice u kulu, naređujući ratnicima da se drže dalje od izloženih prozora i grudobrana.
     Tik pored Mhorama, krhka poglavarka Amatin počela je da drhti na vetru. Držala je žezlo prigrljeno kao da pokušava da njime otera hladnoću.
     Meštrova tečnost polako je punila posudu. Pljuskala je i talasala se kao crna lava, bacajući u vazduh ponoćne varnice; ali znanstvo pragrdana ju je obuzdavalo, držalo tamnu silu na okupu i sprečavalo je da razori katapult.
     A onda je posuda bila puna.
     Pragrdani nisu oklevali. Spustili su kuke uz promukli, gladni krik.
     Greda se divlje bacila napred i žestoko udarila o poprečnu prepreku na kraju zamaha.
     Tamna masa vitriola, velika kao kamendolska kuća, poletela je kroz vazduh i razbila se o kulu nekoliko desetina stopa ispod najvišeg grudobrana.
     Kiselina se rasprsnula čim je dodirla kamen. Užarena bez trunke svetlosti, spalila je planinski kamen kao žar crnog sunca. Torm je bolno kriknuo, a kamen se uvijao u agoniji pod Mhoramovim nogama. Skočio je napred. Sa Trevorom i Amatin kraj sebe, prizvao je plave poglavarske vatre iz žezla i bacio ih dole, na vitriol.
     Tri žezla su zajedno planula u susret kiselini. Pošto pragrdani nisu mogli da je dopune, začas se raspala i pala sa zida kao parčad mržnje, prljeći tlo pre nego što se ugasila.
     Ostavila je za sobom u kamenu dugačak ožiljak rđe, ali nije prodrla kroz zid.
     Torm je zaječao i oteturao se sa grudobrana. Znoj mu je lio niz lice i mešao se sa suzama, pa Mhoram nije znao plače li oblučar od bola, tuge ili besa. "Melenkurion abatha!" Promuklo je uzviknuo. "Ah, Veselkamene!"
     Pragrdani su već ponovo povijali katapult u položaj za nov udarac.
     Mhoram je za trenutak bio zbunjen i bespomoćan. Sa takvim katapultom, tolike hiljade pragrdana moći će da rastrgnu Poglavarev Konak komad po komad i pretvore ga u mrtvu šljaku. A onda je u njemu oživeo nagon za održanjem. "Ti udarci ne smeju stići do Konaka", reče Trevoru i Amatin. "Pridružite mi se. Uobličićemo odbojnicu."
     Čim su se udaljili od njega na obe strane da bi pripremili između sebe što širu odbranu, znao je da ta taktika neće biti dovoljna. Tri poglavara mogu da odbiju najveću štetu nekoliko napada, ali neće moći da izdrže napad petnaest ili dvadeset hiljada pragrdana. "Torme", oštro je naredio, "Borilare!"
     Srdočnik Torm smesta je počeo da doziva ostale oblučare, ali Borilar je oklevao, nesigurno se osvrćući kao da ga je hitnost situacije sprečila da razmišlja i sakrila od njega sopstveno znanstvo.
     "Mirno, zubljonošo", rekao je Mhoram da ga umiri. "Katapulti su načinjeni od drveta."
     Borilar se smesta okrenuo i odjurio. Kad je prošao pored vrhovnika Kvana, povikao je "Strelci!" i nastavio da viče ka glavnom Konaku. "Zubljonoše! Donesite lor-liaril! Napravićemo strele!"
     Pragrdani su opasno brzo povili svoju napravu i počeli da pune posudu crnim vitriolom. Ispalili su sledeći hitac trenutak pošto se Tormovo pojačanje rhadhamaerla postavilo da pomogne kamenu.
     Na Mhoramovo naređenje, poglavari su napali hitac kiseline pre nego što je stigao do kule. Žezla su im blesnula kada su podigli zid vatre na putu kojim bi prošla kiselina.
     Tečnost je pogodila vatru silinom koja je zdrobila odbojnicu. Crna kiselina se probila kroz njihovu moć i udarila o zid kule. Ipak, pri tom je izgubila mnogo snage. Kada je stigla do kamena, Torm i njegovi oblučari mogli su da je podnesu.
     Razbila se o snagu koju su prizvali iz kamena i pala na zemlju u divljem plamenu, ostavljajući za sobom crne mrlje na zidu, ali bez ozbiljnije štete.
     Torm se okrenu da pogleda vrhovnog poglavara Mhorama. Divlji bes i napor zarumeneli su srdočnikovo lice, ali otkrio je zube u osmehu koji je mnogo obećavao u budućoj odbrani Veselkamena.
     Poglavarima se pridružilo troje Kvanovih strelaca, a u stopu su ih pratila dvojica zubljonoša. Strelci su bili visoki drvogradski ratnici, čija je vitkost skretala pažnju sa snage zapetih lukova. Vrhovnik Kvan ih je pozdravio i upitao Borilara šta želi da učine. Umesto odgovora, Borilar je primio od zubljonoša šest dugačkih, tankih strela. Bile su pažljivo optočene runama, uprkos tankoći, a na krajevima su bile ukrašene lakim, smeđim perjem. Srdočnik je dao po dve svakom strelcu, govoreći pri tom: "Ovo je lor-liaril, retko drvo koje džinovi zovu 'zlatanika'. Zato..."
     "Mi smo Drvograđani", prekinula ga je žena koja je predvodila strelce. "Poznat nam je lor-liaril."
     "Dobro ih upotrebite", uzvratio je Borilar. "Ovo su jedine koje imamo pripremljene. Prvo udarite na jamnike."
     Žena je pogledala Kvana da vidi ima li dodatnih naređenja, ali on je samo mahnuo ka grudobranu. Mirno i samouvereno, strelci su postavili strele, napeli lukove i naciljali katapult.
     Pragrdani su već zategnuli glavnu gredu i sada su ponovo punili gvozdenu posudu.
     "Sada", rekao je Kvan kroz zube.
     Tri tetive zu zazujale kao jedna.
     Jamnici u prvom redu odbrane smesta su podigli štitove da presretnu strele.
     Istog časa kad su strele dodirnule drvo, pretvorile su se u plamen. Sila udara raširila je vatru po štitovima, rasipajući iverje i ugarke po jamnicima. Skičeći od iznenađenja i bola, klimatava stvorenja pobacala su štitove i odskočila od vatre.
     Strelci su smesta ponovo napali. Strele su zazujale kroz vazduh i pogodile glavnu gredu katapulta, tik ispod posude. Lor-liaril je smesta eksplodirao i zapalio i crnu kiselinu. U iznenadnom požaru, moćna tečnost zdrobila je katapult i rasula užareno drvo na sve strane. Deo pragrdana i nekoliko jamnika nastradali su, a ostali su se puzeći udaljili van domašaja strela, ostavljajući komađe naprave da sagori.
     Drvograđanka se sa divljim osmehom obratila Borilaru. "Lilianril daje gadne strele, srdočniče."
     Borilar se trudio da izgleda smireno, kao da je naviknut na takve uspehe, ali morao je dvaput da proguta knedlu pre nego što je došao do glasa. "Tako izgleda."
     Vrhovni poglavar Mhoram spustio je ruku srdočniku na rame u znak pohvale. "Zubljonošo, ima li još lor-liarila od koga bi se napravile takve strele?"
     Borilar je klimnuo glavom kao veteran. "Ima. Sva kormila i kobilice od zlatanike koje su načinjene za džinove... pre... to drvo se može preoblikovati."
     "Zamoli zubljonoše da smesta počnu", tiho je rekao Mhoram.
     Široko nasmešen, Torm je stao pokraj Borilara. "Srdočniče, nadmašio si me", rekao je, zadirkujući ga. "Rhadhamaerli neće počinuti dok ne nađu načina da dostignu ovaj tvoj trijumf."
     Od tih reči Borilarova smirenost se rasplinula u izraz dubokog zadovoljstva. Napustio je kulu ruku pod ruku sa Tormom, praćen ostalim zubljonošama i oblučarima.
     Pošto su se naklonili pred Kvanom i primili nekoliko reči pohvale, i strelci su otišli. Vrhovnik i troje poglavara ostali su sami na kuli, tmurno zagledani jedni drugima u oči.
     Kvan je konačno izgovorio misao koja im je svima bila na umu. "Ovo je mala pobeda. Veći katapulti mogli bi da napadaju sa razdaljine van domašaja strela. Veći klinovi imali bi dovoljnu snagu da probiju zidove. Ako nekoliko katapultova krene zajedno u napad, jedva bismo izdržali čak i prve hice."
     "A Kamen Zlozemlja još nije upotrebljen protiv nas", promrmljao je Mhoram. Još je mogao da oseti kako mu od snage koju je uložio u odbranu trepere zglavci i laktovi. Zamislio se i nastavio. "Osim u obliku ove strašne zime i vetra."
     Za trenutk je stopio um sa Trevorom i Amatin, deleći snagu sa njima i podsećajući ih na ono što imaju. Poglavarka Amatin je uzdahnula. "Ja sam Drvograđanka po krvi. Pomoći ću srdočniku Borilaru u izradi strela. To je spor posao, a mnogi lilianrili imaju druge zadatke."
     "A ja ću poći do Torma", rekao je Trevor. "Nemam znanstva u rhadhamaerlu, ali možda se način borbe protiv ove demonijske kobi može naći uz pomoć oganj-kamenova."
     Mhoram se ćutke složio i zagrlio dvoje poglavara. "Ja ću ostati na straži", rekao je, "i pozvaću Loeriju kada se umorim." Poslao je Kvana sa njima, tako da vrhovnik pripremi ratnike za sve ono što treba učiniti ako se zidovi oštete. Kada je ostao sam, Vrhovni poglavar se okrenuo ka mračnom logoru hordi Sotonpesta - stajao je ispod zalepršanog stega, već iskrzanog od oštrog vetra, naslanjajući gvozdeni šiljak žezla na kamen, i posmatrao neprijateljsko okruženje kao da u njegovim rukama leži ishod opsade.
     U sivom svetlu predvečerja pragrdani su gradili novi katapult. Van domašaja strela sklapali su jaču napravu, sposobnu da dobaci njihovu moć preko povećanog rastojanja. No, Vrhovni poglavar Mhoram nije nikoga pozvao u pomoć. Kada je crna masa rđe bila hitnuta, morala je duže da putuje; bila je duže van domašaja svojih tvoraca. Mhoramova plava moć ju je presrela kada je bila na najvišoj tačci putanje. Žestoka munja poglavarske vatre zarila se u kiselinu, usporila je i izazvala podbačaj. Vitriol je ljutito i beskorisno pljusnuo i izdubeo u smrznutoj prašini strašnu rupu, nalik na raku.
     Pragrdani su se povukli do bleštavih stražarskih vatri koje su gorele po logoru radi pogrešno rođenih bića kojima je ipak bilo potrebno svetlo. Posle nekog vremena, Mhoram je obrisao znoj sa čela i pozvao poglavarku Loeriju da ga zameni.
     Tokom slepe noći još tri katapulta su sagrađena na bezbednoj razdaljini i dovučena da napadnu Veselkamen. Nijedan nije napao kulu; dva su usmerena na zidove glavnog Konaka sa severa, a jedan sa juga. No, branitelji su svaki put brzo reagovali. Naprezanje moći meštara znanstva, koji su punili mašine, opipljivo je zračilo uz grudobrane, a to je upozoravalo Konak na svaki novi napad. Strelci su čekali sa lor-liaril strelama, spremni da jurnu u odbranu.
     Svetlost za ciljanje dobijali su šaljući strele u tlo blizu katapultova; pri iznenadnom plamenu uništili su dve nove preteće naprave kao što su uništili i prvu. Treća je, međutim, ostala van domašaja i napala južni zid sa položaja kojeg ni Loerija nije mogla da dosegne. No, i ovaj napad je odbijen. U trenutku nadahnuća, vojevnik je naredio da se cilja u kiselinu dok je letela prema Konaku. Strelci su poslali desetak strela u kiselinu, jednu za drugom, i uspeli da je razbiju, tako da je pala po kamenu u malim mrljama i načinila malo štete.
     Na sreću, te noći više nije bilo napada. Iskorišćene su sve nove strele od zlatanike, a postupak pravljenja novih bio je spor i težak. Tokom narednog dana opet nije bilo napada, iako su glasnici videli pragrdane kako u daljini grade katapulte. Nije načinjen nikakav pokret ka Veselkamenu sve do duboke pretponoćne tame. Tada je kroz Konak odjeknula uzbuna, odvajajući sve branitelje od posla ili odmora. U vetrom iskidanom svetlu strela zapaljenih kao baklje zabodene u zemlju, poglavari, zubljonoše, oblučari, ratnici i meštri znanstva ugledali su deset katapultova povijenih na položaju van domašaja strelaca.
     Kroz kamen Konaka prostrujala su naređenja. Muškarci i žene žurili da zauzmu svoja mesta. Začas je pred svakim katapultom stajao ili poglavar ili grupa branilaca. Dok su posude punjene kiselinom, Veselkamen se spremao za suprotstavljanje sili.
     Na blesak močvarno zelenog signala Sotonpesta, deset katapultova bacilo je teret.
     Odbrana je obavila Veselkamen svetlošću toliko punom narandžaste, žute i plave vatre sa zidova da je čitava zaravan bleštala u tami kao prkosni požar. Združeni na kuli, Mhoram i Amatin bacali su zrake moći koji su preprečili put dvema porcijama kiseline. Sa zaravni na vrhu Veselkamena poglavari Trevor i Loerija iskoristili su visinu da bi zadržali još dve posude kiseline i izlili ih na zemlju.
     Još dva napada odbile su strele srdočnika Borilara. Koristeći komad orkresta dobijenog od srdočnika Torma i štap lomilialora poglavarke Amatin, grupe znanstvozornika podigle su prepreke koje su upile većinu siline iz još dva katapulta, sprečivši time ozbiljnu štetu.
     Ostala dva udara pragrdana presreli su oblučari. Torm se sa jednim saborcem postavio na balkon tačno pred jednim katapultom. Stajali su na dve strane kamene posude oblučka i pevali duboku pesmu rhadhamaerla koja je polako dovela njihova smrtna tela u sklad sa rastućim zračenjem oganj-kamenova. Dok su pragrdani punili posudu katapulta, Torm i njegov sadrug spustili su ruke u oblučak i potopili znanstvom zaštićene šake u oganj-kamenove uz ivicu suda. Čekali su u zlatnoj vrelini, pevajući kamenu pesmu, sve dok katapult nije hitnuo vitriol ka njima.
     U poslednji čas bacili su pune šake oblučka ka crnoj masi u letu. Dve sile su se sudarile tek nekoliko stopa iznad njihovih glava, a snaga sudara ih je srušila na pod balkona. Vlažna rđa kiseline smesta je pretvorila oblučak u ugarke, ali moć rhadhamaerla iz oganj-kamenova zauzvrat je spalila kiselinu pre nego što je makar kap pala na Torma ili Veselkamen.
     Drugi par oblučara nije bio tako uspešan. Nisu uskladili pokret podizanja i zato je njihov oblučak zaustavio tek polovinu vitriola. Obojica su umrla u tečnosti koja je uništila veliki deo balkona.
     No, umesto da ponovo napadnu i lansiraju novu kiselinu kako bi zamorili odbranu Konaka, pragrdani su ostavili katapulte i povukli se - očito zadovoljni onim što su naučili o srčanosti Veselkamena.
     Dok ih je gledao kako odlaze, Vrhovni poglavar Mhoram nosio je na licu izraz iznenađenja, a u srcu ledenu zebnju. Odbrana sigurno nije obeshrabrila pragrdane. Ako Sotonpest sada reši da promeni taktiku, to će biti zato što je odmerio slabost Veselkamena i našao bolji način da se okomi na njega.
     Sledećeg jutra Mhoram je ugledao začetak nove strategije Sotonpesta, ali tokom sledeća dva dana nije uspeo da je razume. Besomukove horde prišle su bliže Veselkamenu i postavile se na jedva stotinak jardi od zidova, okrenute ka visoravni kao da očekuju da branitelji dobrovoljno skoče pravo njima u ralje. Pragrdani su se muvali između sluzavih stvorenja i jamnika i obrazovali brojne klinove koji kao da su bili upereni u samo srce Veselkamena. Iza njih je stajao Sotonpest, na povelikoj čistini, prvi put otvoreno pokazujući svoj Kamen. No, nije počeo nikakav fizički napad, nije ponudio Konaku izbor da udari ili bude udaren. Umesto toga, njegova stvorenja pala su na sve četiri i gladno se zapiljila u Veselkamen, kao četvoronožni grabljivci. Pragrdanski meštri znanstva poboli su svoje motke u zemlju i počeli da kevću nekakvo zapevanje ili prizivanje koje je ledeni vetar u odlomcima nosio do Konaka. A samadhi Besomuk, Šeol i Sotonpest, stezao je svoj komad Kamena Zlozemlja tako da se pušio kao ključali led.
     Dok ih je gledao, Mhoram je mogao da oseti plimu moći sa svih strana; ispoljavanje snage zračilo je ka njemu sve dok mu se koža na obrazima nije zažarila uprkos ledenim ujedima vetra. No, opsađivači nisu ništa više preduzeli. Ostali su na položajima, divlje usredsređeni, krvnički namršteni kao da predosećaju krv žrtava.
     Polako, mučilački, počeli su da deluju na tlo u podnožju. Iz nepomičnog zelenog bleska Kamena raširila se bogata smaragdna nijansa, popala po prašini oko Sotonpestovih nogu i počela da pulsira u tlu. Okružila ga je, kucajući kao smrdljivo srce, a onda je stala da ispušta krivudave pipke, nalik na zelene vene, kroz zemlju - ka Veselkamenu. Rasli su sa svakim divljim otkucajem i granali se sve dok nisu stigli do leđa zgurenih hordi. U tom času, crveni bol bolesno prošaran zelenim propupeo je iz zabodenih vrhova motki meštara znanstva. Kao i Sotonpestova smaragdna, bolesno crvena boja puzala je kroz zemlju poput arterije ili korena bola. Prosijavala je kroz sivi led na zemlji, ne topeći ga, i širila se sa svakim otkucajem samadhijeve središnje moći sve dok čitav Veselkamen nije bio obmotan pulsirajućim sudovima.
     Ceo taj rast bio je spor i smrtonosan; pred veče, crveno-zeleno zlo jedva je prošlo kraj nogu pragrdana; a posle duge, avetinjske noći svitanje je zateklo vene tek na pola puta do zidova. No, širenje je bilo neumitno i sigurno. Mhoram nije mogao da počne nikakvu odbranu protiv njega jer nije znao šta je to.
     Tokom sledeća dva dana, strah od toga se raširio po čitavom Poglavarevom konaku. Svi su počeli da govore šapatom. Muškarci i žene žurili su s mesta na mesto kao u strahu da će se kameni grad okrenuti protiv njih. Deca su iznenada počinjala da se trzaju i plaču pri pogledu na dobro poznata lica. Napeta atmosfera straha i nerazumevanja nadvila se nad Veselkamen kao raširena krila obrušenog lešinara. Pa ipak, Mhoram nije shvatio šta se dešava sve do večeri trećeg dana. Onda se slučajno pribliožio vrhovniku Kvanu neprimetno i nečujno, a na dodir njegove ruke Kvan je panično odskočio i zgrabio mač. Kada je konačno prepoznao Vrhovnog poglavara, vrhovnikovo lice postalo je pepeljasto od jada i on je zadrhtao kao preneraženi regrut.
     Jeknuvši od prosvetljenja, Mhoram je u trenutku razumeo šta se dešava sa Veselkamenom. Strah od nepoznatog bio je samo površinski sloj opasnosti. Kada je obgrlio Kvana da bi smirio njegovo drhtanje, video je da crveno-zeleni sudovi moći iz zemlje nisu samo fizička opasnost; predstavljali su, zapravo, nosač za sirovu emocinalnu snagu zlobe Opakog - direktan napad na volju Konaka, rđu koja je ugrozila moralno tkanje otpora Veselkamena.
     Strah je rastao u srcu Poglavarevog konaka kao smrtonosna bolest. Pod uticajem tih avetinjskih vena počinjala je da truli hrabrost grada.
     Nije bilo odbrane. Lilianrili i rhadhamaerli mogli su da sačine unutar zidova ogromne vatre za grejanje. Znanstvozornici su mogli da pevaju bespomoćno drhtavim glasovima hrabre pesme o odvažnosti i pobedi. Ratovnija je mogla da vežba i radi sve dok ratnicima ne ostane ni vremena ni snage za strah. Poglavari su mogli da lete kroz grad kao plavi sokolovi, noseći svetlost hrabrosti, podrške i nepomirljivosti kuda god prođu, od sive zore do slepe noći i ponovo do sive zore. Konak nije bio dokon. Kako se vreme vuklo, opterećeno strahom, provlačeći kroz kružni kostur gotovo čujno klepetanje ogoljenih kostiju, učinjeno je sve što se moglo. Poglavari su preuzeli da se kreću svuda gde mogu sa upaljenim žezlima, tako da blistavi azur može da se odupre krunjenju duha Veselkamena. No, krvavo zlo u podzemnim sudovima uvećavalo je uticaj na grad. Zloćudnost deset hiljada zlih srca gušila je sav otpor.
     Uskoro je izgledalo da čak i planinski kamen visoravni jeca od straha. Kroz pet dana neke porodice su se zatvorile u svoje odaje i odbile da iziđu; bojali su se da budu na otvorenom u gradu. Drugi su pobegli u očitu sigurnost gornjih bregova. Izbijale su divlje svađe u kuhinjama, gde je svaki kuvar ili raznosač hrane mogao da dočepa nož i udari u iznenadnom napadu užasa. Da bi sprečio takve ispade, vrhovnik Kvan morao je da postavi po eovod u svakoj kuhinji i trpezariji.
     No, iako ih je vodio kao da ima uštavljenu kožu užasa prebačenu preko ramena, nije mogao da sačuva od panike čak ni svoje ratnike. O tome je konačno morao da izvesti Vrhovnog poglavara, a kada je to čuo, Mhoram je pošao da drži stražu na kuli. Usamljen, suočio se sa noći koja mu je pala za vrat kao teška zavesa očajanja - suočio se sa nepomičnom, smaragdnom gnusobom Kamena, sa bolesnom, crveno-zelenom, tečnom vatrom - i odmerio sopstveni strah u tišini svog srca. Da nije bio tako očajan, možda bi zaplakao od saosećanja sa Kevinom Zemljogubom, čiju je nedoumicu sada razumeo sa strašću koja ga je zasekla do dubine duše.
     Dosta kasnije - pošto je tama dodala svu svoju hladnoću zimi poglavara Kletnika, a stražarske vatre logora izbledele do ugljevlja u poređenju sa glasnom, dubokom, smrtonosnom pohlepom samadhija Besomuka, na kulu je došla Loerija, družbenica Trevorova, noseći malu posudu oblučka koju je spustila ispred sebe kada je sela na kamen, tako da je svetlost padala na njeno upalo lice. Kada je podigla glavu oči su joj pale u senku, ali Mhoram je ipak mogao da vidi kako su vlažne od suza.
     "Moje kćeri" ...kao da ju je gušio sopstveni glas... "moja deca... one... ti ih poznaješ, Vrhovni poglavaru", rekla je kao da moli. "Zar to nisu deca kojom se roditelji moraju ponositi?"
     "Budi ponosna", nežno je odgovorio Mhoram. "Roditelji i deca su uvek ponos jedni drugima."
     "Ti ih poznaješ, Vrhovni poglavaru", bila je uporna. "Toliko ih volim da to ponekad predstavlja bol. One... Vrhovni poglavaru, one više neće da jedu. Boje se hrane... vide u njoj otrov. Ovo zlo ih izluđuje."
     "Svi smo izludeli, Loerija. Moramo istrajati."
     "Kako da istrajemo? Bez nade...? Vrhovni poglavaru, bilo bi bolje da ih nisam rodila."
     Mhoram je tiho i nežno odgovorio na drugačije pitanje. "Ne možemo izići u juriš protiv ovog zla. Ako ostavimo ove zidove, to će nam biti kraj. Nemamo drugog zaklona. Moramo istrajati."
     Loerijin glas je bio obliven suzama. "Vrhovni poglavaru, prizovi Nevernika."
     "Oh, sestro Loerija... to ne mogu. Znaš da ne mogu. Znaš da sam dobro odabrao kada sam prepustio Tomasa Kovenanta zahtevima njegovog sveta. Kakve god druge besmislice iskrivile istinski tok mog života, taj izbor nije bio ludost."
     "Mhorame!" Promuklo je preklinjala.
     "Ne. Loerija, razmisli šta tražiš. Nevernik je želeo da spase život na svom svetu. Tamo vreme drugačije teče. Prošlo je sedam i četrdeset godina od kako je prvi put stupio u Veselkamen, a za sve to vreme nije ostario ni tri mesečeva ciklusa. Možda su za njega prošli samo trenuci od poslednjeg prizivanja. Ako ga ponovo dozovemo, možda će ga i to sprečiti da spase dete kome je potreban."
     Pri pominjanju deteta, Loerijino lice se iznenada iskrivilo od besa. "Prizovi ga!" Prosiktala je. "Šta meni znače njegova bezimena deca? Sedmice ti, Mhorame! Prizovi..."
     "Ne." Mhoram ju je prekinuo, ali jednako nežnim glasom. "Neću. On mora imati slobodu nad sopstvenim usudom - to je njegovo pravo. Nemamo prava da mu to oduzmemo - ne, čak ni najveća potreba Domje ne opravdava takav čin. On nosi belo zlato. Neka dođe u Domaju kada on odluči. Neću da poreknem jedinu istinsku odvažnost moga života."
     Loerijin bes se stišao isto onako brzo kao što se javio. Zaječala je trljajući ruke nad oblučkom kao da je iz njih iščezla i nada u toplotu. "Ove večeri moja najmlađa - Jolenida - a još je gotovo beba - vrisnula je kada me je videla." Uz napor je podigla zamagljene oči ka Vrhovnom poglavaru. "Kako da istrajemo?" šapnula je.
     Iako mu je srce krvarilo zbog nje, Mhoram je izdržao pogled. "Jedina druga mogućnost je Obesvećenje." Kad se zagledao u rastrzane crte njenog lica, osetio je sopstvenu potrebu kako se javlja, zahtevajući da podeli svoju strašnu tajnu. Od toga mu je srce za trenutak zakucalo u iščekivanju, jer znao je da će odgovoriti ako ga Loerija upita. "Moć je užasna stvar", dahnuo je da je upozori.
     Njene oči osvetlile su se iskrom nade. Nesigurno se uspravila na noge, približila lice njegovom i ispitivački se zagledala. Prvo otvaranje najave isušilo mu je površinu uma. No, ono što je videla ili osetila u njemu zaustavilo je Loeriju. Njegova hladna nedoumica prigušila je svetlost u njenim očima i udaljila je od njega. "Ne, Mhorame", rekla je neobičnim glasom sa samo blagim nagoveštajem gorčine. "Neću pitati. Verujem ti više nego ikom. Govorićeš kada tvoje srce bude spremno."
     Mhoram je osetio da ga oči peku od zahvalnosti. "Hrabra si, sestro Loerija", rekao je uz nesiguran smešak.
     "Ne." Podigla je posudu oblučka i udaljila se od njega. "To nije njihova krivica, ali moje kćeri me čine kukavicom." Otišla je bez osvrtanja i ostavila Vrhovnog poglavara samog u avetinjskoj noći.
     Držeći žezlo prigrljeno na grudima, okrenuo se i ponovo pogledao nepomično zeleno zlo Besomukovog Kamena. Kada je video zlokobno svetlo, ispravio je ramena i uspravio se, tako da je stajao kao simbol ili svedok nepovredivosti stene Veselkamena.