8. ZIMA

     Sneg se kovitlao oko Tomasa Kovenanta kao opipljiva magla kada je napustio Kamendol Mithil u društvu Srdosolje Penosleda i Lene, kćeri Atiaranine. Bio je na vrhuncu osećanja svrhe... činilo mu se da su svi složeni besovi konačno našli uspešno usredsređenje... i nestrpljivo je koračao zavejanim putem ka severu kao da više nije svestan još nezalečenog čela i usne, ozleđenih nogu i isrpljenosti. Hodao je kao fanatik, nagnut napred, oslanjajući se na vetar.
     No, nije mu bilo dobro, nije mogao dugo da se pretvara da mu je dobro. Pahulje su žurile ka njemu kao nežni sivi komadići zlobe poglavara Kletnika, pokušavajući da isuše životnu toplotu. Osećao se opterećen Lenom. Majka njegove kćeri Elene stupala je ponosno kraj njega kao da ju je njegovo društvo počastvovalo. Pre nego što su prešli pola milje ka ulazu u dolinu, kolena su mu već drhtala, a dah mu je isprekidano šištao kroz bolne usne. Bio je primoran da stane i odmori se.
     Penosled i Lena su ga ozbiljno, zabrinuto pogledali. Ranija odluka da prihvata pomoć sada ga je napustila; bio je suviše besan da bi ga nosili kao dete. Iskrivio je lice na upitni Penosledov pogled kojim mu je nudio pomoć.
     Ni džin nije bio zdrav... rane su ga bolele... i izgleda da je razumeo šta navodi Kovenanta na odbijanje. Ipak je tiho upitao. "Prijatelju, znaš li put", zastao je kao da se priseća kratkog imena, "put do Pustog Grobišta, Kletnikovog Tabora?"
     "To prepuštam tebi."
     Penosled se namrštio. "Ja znam put... urezan mi je u srce i ne mogu ga zaboraviti. Ali ako se razdvojimo..."
     "Ako se razdvojimo nemam nikakvih izgleda", zajedljivo promrmlja Kovenant. Poželeo je da izagna iz svog glasa prizvuk gube, ali bolest se suviše raširila u njemu da bi je prigušio.
     "Da se razdvojimo? Otkuda sad razdvajanje?" Lena se pobunila pre nego što je Penosled stigao da odgovori. "Ne prizivaj takve stvari, džine. Nećemo se razdvojiti. Ja sam se očuvala... neću se odvojiti od njega. Ti si star, džine. Zaboravio si kako izgleda davati život životu iz ljubavi... inače ne bi govorio o razdvajanju."
     Njene reči su na neki način okrenule nož zariven duboko u Penosledovo srce. "Da, star." No, trenutak kasnije uspeo je da se gorko nasmeši. "A ti si svakako suviše mlada za mene, gospo Lena."
     Kovenant se trzao od svake njihove reči. Smilujte mi se, ječao je u sebi. Imajte milosti. Ponovo je krenuo napred, ali skoro smesta se spotakao o snegom pokrivenu neravninu puta.
     Lena i Penosled su ga sustigli sa obe strane i pridržali ga.
     Osvrnuo se prema njima. "Blagovnjača. Potrebna mi je aliantha."
     Penosled je klimnuo glavom i brzo se udaljio, kao da mu neki nagoni džinova tačno govore gde da nađe najbližu alianthu. Ali Lena je i dalje držala Kovenanta za ruku. Nije prebacila kapuljaču preko glave i seda kosa joj je izgledala kao mokri sneg. Piljila je Kovenantu u lice kao da se uželela pogleda na njega.
     Trpeo je taj pogled koliko god je mogao. Onda je pažljivo izvukao ruku iz njenih prstiju. "Ako hoću da preživim sve ovo, moram naučiti da stojim sam."
     "Zašto?" upitala je. "Svi smo voljni da pomognemo... a niko nije voljniji od mene. Dovoljno si prepatio u svojoj usamljenosti."
     Zato što imam samo sebe, odgovorio joj je u sebi. Nije mogao to i da joj kaže. Bio je užasnut saznanjem koliko joj je potreban.
     Pošto joj nije odgovorio, oborila je pogled za trenutak, dalje od groznice u njegovim očima, a onda ga ponovo pogledala očiju osvetljenih idejom. "Prizovi Ranihine."
     Ranihine?
     "Doći će ti. Dolazili su meni po tvom naređenju. Prošlo je jedva čertdeset dana od kako je poslednji bio ovde. Dolaze svake godine na..." Zastala je i osvrnula se po snegu sa izrazom sećanja na strah. "Na središnju noć proleća." Glas joj se toliko utišao da ju je Kovenant jedva čuo. "Ove godine zimska hladnoća ne odlazi iz moga srca. Domaja je zaboravila proleće... zaboravila... Sunce nas je napustilo. Bojala sam se... bojala sam se da Ranihin više neće doći... da su svi moji snovi lažni.
     Ali pastuv je došao. Znoj i sneg su mu se smrzli na koži, a sa gubice mu je visio led. Dah mu se pušio dok me je pozivao da ga uzjašem, ali ja sam mu se zahvalila iz dna srca i poslala ga kući. Prizvao je toliko sećanja na tebe da nisam mogla da jašem."
     Prestala je da ga gleda i ućutala se kao da je zaboravila zašto govori. Ali kada je podigla glavu, Kovenant je video da joj je staračko lice obliveno suzama. "Oh, dragi moj", tiho je rekla, "slab si i bolan. Prizovi Ranihine i jaši ih kao što ti priliči."
     "Ne, Lena." Nije mogao da prihvati pomoć kakvu bi mu pružili Ranihini. Nespretno je pružio ruku da joj obriše suze. Pod prstima nije osetio ništa. "Napravio sam lošu pogodbu sa njima. Ja pravim samo loše pogodbe."
     "Loše?" Upitala je kao da se zapanjila. "Ti si Tomas Kovenant, Nevernik. Kako ijedno tvoje delo može biti loše?"
     Tako što dozvoljava da činim zločine.
     Ni to nije mogao da izgovori. Zato je reagovao kao da je probudila gnev u njemu.
     "Slušaj, ne znam za koga me ti smatraš ovih dana; možda još imaš na umu Bereka Troprsta. Ja to nisam... nisam nikakav junak. Ja sam običan slomljeni gubavac i činim ovo zato što mi je dozlogrdilo da me ćuškaju u stranu. Sa tobom ili bez tebe, počeću da se svetim bez obzira na sva nakazna čuda koja pokušaju da me spreče. Uradiću to onako kako meni odgovara. Ako nećeš da hodaš, možeš odmah kući."
     Pre nego što je stigla da mu odgovori, postiđeno se okrenuo od nje i ugledao Penosleda kako snuždeno stoji tik kraj njega. "A to je druga stvar", nastavio je gotovo bez pauze. "Dosta mi je i tog tvog groznog jada. Ili kaži šta ti se stvarno desilo ili prestani da cmizdriš." Poslednje reči je naglasio, otevši blagovnjače iz džinovih otvorenih dlanova. "Pakla mu i krvi! Već mi je muka od svega." Besno gledajući džina, strpao je alianthu u usta i žvakao je sa bespomoćnom ratobornošću.
     "Ah, prijatelju", uzdahnuo je džin. "Put koji si odabrao za sebe pravi je vodopad. Osetio sam ga i u sebi. Odneće te pravo do ivice i baciti te u bezdan iz kojeg nema povratka."
     Lena je ponovo dodirnua Kovenantovu mišicu, ali on se otresao. Nije mogao da je pogleda. Još je piljio u Penosleda. "Nisi mi rekao istinu." Okrenuo se i nastavio da prti sneg. Onako besan, nije mogao da oprosti sebi što ne razlikuje mržnju od bola.
     Blagovnjače koje su sakupljali Penosled i Lena održavale su ga u hodu veći deo popodneva, ali koračao je polako i neravnomerno. Snaga ga je konačno izdala kada ih je Penosled poveo sa puta ka istoku, u predgorje iza ulaza u dolinu. Tada je već bio suviše iscrpljen da bi brinuo o činjenici da sneg jenjava. Samo je doklancao u zavetrinu brda i legao da spava. Kasnije, napola priseban, otkrio je da ga džin nosi, ali bio je suviše umoran i da misli o tome.
     Probudio se nešto posle svitanja sa prijatnim osećanjem toplote na licu i mirisom kuvanja u nozdrvama. Kada je otvorio oči, ugledao je Penosleda, nagnutog nad posudom oblučka nekoliko stopa dalje, kako priprema jelo. Bili su u uskoj klisuri. Olovno nebo nadnosilo se nad njima kao poklopac mrtvačkog kovčega, ali u vazduhu nije bilo snega. Lena je ležala kraj njega u dubokom, umornom dremežu.
     "Nije više mlada", tiho je rekao Penosled, "a hodali smo do pred zoru. Pusti je da spava." Mahnuo je ka klisuri i nastavio. "Ovde nas neće lako otkriti. Ostaćemo do mraka. Bolje je da putujemo noću." Bledo se nasmešio. "Duži odmor ti neće škoditi."
     "Neću da se odmaram", promumlao je Kovenant, iako je bio otupljen od slabosti. "Hoću da idem dalje."
     "Odmaraj se", naredio je Penosled. "Biće ti lakše da putuješ kada ti se zdravlje popravi."
     Kovenant je nevoljno poslušao. Nedostajalo mu je snage za raspravu. Dok je čekao jelo, pregledao se. Osećao se mirnije; vratio mu se deo vlasti nad sobom. Otok na usni se smanjio, a čelo mu, izgleda, više nije bilo upaljeno. Infekcija se po svemu sudeći nije širila dalje od izubijanih tabana.
     Ali šake i stopala i dalje su mu bili neosetljivi kao da su ih promrzline postupno odgrizle od tela. Na gornjoj strani šake i risovima stopala još je ostalo nešto osetljivosti, ali u kostima mu se već ukotvilo mrtvilo. Isprva je želeo da veruje kako je to stvarno zbog promrzlina, ali znao je da nije. Oči su mu jasno pokazivale da nije led to što mu preti.
     Guba se širila. Pod vladavinom poglavara Kletnika... pod sivom, zlokobnom zimom... Domaja više nije imala moći da mu pruži zdravlje.
     Zdravlje u snu! Znao je da je to oduvek bila laž, da je lepra neizlečiva jer se mrtvi nervi ne regenerišu, da je i prethodno nemoguće oživljavanje prstiju na rukama i nogama bilo samo neoborivi dokaz da je Domaja san, opsena. Ipak ga je izostanak tog zravlja uzdrmao, poremetio tajnu, žudnu neposlušnost neizlečivog tela. Ne više, nemo je zurio. Sada mu je i to oduzeto. Tolika surovost bila je više nego što je mogao da podnese.
     "Kovenante?" zabrinuto je upitao Penosled. "Prijatelju?"
     Kovenant se upiljio i u džina i potreslo ga je još jedno saznanje. Penosled mu je bio zatvoren. Osim neumorne tuge koja se skupila iza džinovih očiju, Kovenant nije video ništa od njegovog unutrašnjeg stanja, nije video je li mu je drug zdrav ili bolestan, ispravan ili pogrešan. Vid ili prodornost stečeni u Domaji bili su mu oduzeti, ubogaljeni. Mogao se nalaziti i u svom slepom, nepropusnom, površinskom svetu.
     "Kovenante?" ponovio je Penosled.
     Nova činjenica je neko vreme prevazilazila granice Kovenantovog razumevanja. Probao je... da, video je beskrajnu izopačenost kako progriza put ka zglobovima, ka srcu. Mogao je da nanjuši mogućnost gangrene u stopalima. Mogao je da oseti ostatke zmijskog otrova u usni, poslednje tragove upale na čelu. Mogao je da vidi tragove Lenine starosti, Penosledove tuge. Mogao je da okusi zlokobnost koja je kovitlala ovu zimu preko Domaje... to je nesumnjivo mogao da oseti. I svakako je video zlo u razbojnicima u Kamendolu Mithil.
     Ali to nije bila nikakva majstorija; njihova pogrešnost bila je toliko vidljiva da bi je i dete uočilo. Sve ostalo mu je bilo potpuno zatvoreno. Nije mogao da dokuči Penosledov duh, Leninu zbunjenost, pogrešnost snega. Tvrdoglavost koja bi morala biti očita u kamenim padinama pozadi bila je nevidljiva. Bio mu je uskraćen čak i taj retki dar koji mu je Domaja dosad dva puta pružila.
     "Penoslede." Jedva se uzdržao da ne zajeca. "Ne vraća mi se. Ne mogu... ova zima... ne vraća mi se."
     "Tiho, prijatelju. Čujem te. Video sam...", gorko se osmehnuo, "...video sam kako ova zima deluje na tebe. Možda bi trebalo da mi je drago što ne vidiš kako deluje na mene."
     "Kako deluje?" zaškripao je Kovenant.
     Penosled je slegnuo ramenima kao da mu smeta sopstveno stanje. "Ponekad... kada suviše dugo provedem bez zaklona na ovom vetru... ustanovim da se ne sećam nekih dragocenih predanja džinova. Prijatelju, džinovi ne zaboravljaju priče."
     "Pakla mu i krvi." Kovenentu je glas grčevito podrhtavao, ali nije uzviknuo ni promolio se ispod pokrivača. "Spremi tu hranu", rekao je drhtavim glasom. "Moram da jedem." Bila mu je potrebna snaga iz hrane. Njegov cilj zahtevao je snagu.
     Nije se pitao šta smera da učini. Bio je prikovan za to kao da je guba gozdeni lanac. A ruke koje drže dizgine nalazile su se u Kletnikovom Taboru.
     Žurno i drhtavo pojeo je čorbu koju mu je pružio Penosled, a onda se vratio pod pokrivač kao da se pruža na kamenu ploču i primorao se na odmor, kako bi mirovao i čuvao snagu. Kada su ga topla čorba i davna potreba za oporavkom gurnuli u san, zaspao je još se preteći mršteći prema praznom, sivom, oblačnom nebu.
     Probudio se oko podneva i ustanovio da Lena još spava. No, sada se privila uz njega, blago se smešeći u snu. Penosleda nije bilo u blizini.
     Kovenant se osvrnuo i ugledao džina kako čuva stražu blizu ulaza u klisuru. Mahnuo je kad je uhvatio Kovenantov pogled. Umesto odgovora Kovenant se pažljivo odvojio od Lene i izvukao ispod pokrivača. Pričvrstio je sandale na utrnule noge, pritegao jaknu i pošao do džina.
     Sa mesta gde je sedeo Penosled mogli su se preko ivice klisure nadgledati svi prirodni prilazi. "Koliko smo daleko dospeli?" tiho je upitao malo kasnije. Dah mu se kondenzovao kao da su mu usta puna dima.
     "Obišli smo najseverniju tačku ovog predgorja", odgovorio je Penosled. Mahnuo je glavom preko levog ramena. "Kevinov Vidikovac je iza nas. Kroz ova brda stići ćemo do ravnica Ra za tri noći."
     "Trebalo bi da pođemo", promumlao je Kovenant. "Žuri mi se."
     "Vežbaj strpljenje, prijatelju. Nećemo postići ništa ako požurimo pravo razbojnicima u ruke."
     Kovenant se osvrnuo. "Zar Ranjani puštaju razbojnike toliko blizu Ranihinima? Ili im se nešto desilo?"
     "Možda. Nisam bio u dodiru sa njima, ali Ravnice su ugrožene duž celog Lunjinstana i Zemljospusta. Ranjani se neštedimice žrtvuju da zaštite velike konje. Možda ih ima premalo da bi štitili ove bregove."
     Kovenant je to primio što je mogao mirnije. "Penoslede", promrmljao je, "šta se desilo sa svom tom pričljivošću džinova po kojoj si bio onoliko poznat? Zapravo mi nisi ni rekao zašto si toliko zabrinut. Da li zbog onih 'očiju' koje su te videle kako me prizivaš sa Triokom? Kad god te nešto upitam, ponašaš se kao da su ti usta vezana."
     Penosled se mutno osmehnuo. "Živeo sam grubim životom. Više me ne privlači zvuk sopstvenog glasa."
     "Je li to toliko tragično?" odugovlačio je Kovenant. "Čuo sam i gore stvari."
     "Možda", tiho je rekao Penosled, ali nije objašnjavao dalje.
     Džinova ćutljivost budila je nova pitanja u Kovenantu i nekako napadala njegovo neznanje. Bio je siguran da su u pitanju ozbiljne stvari, da je ono što još ne zna o sudbini Domaje užasno važno, ali sećao se kako je cedio podatke iz Banora na zaravni kraj Ulom-kamena. Nije mogao da zaboravi posledice onoga što je učinio. Ostavio je na miru Penosledove tajne.
     Dole, u klisuri, Lenin san postajao je sve nemirniji. Uzdrhtao je kad je počela da se uvija u snu, poluglasno jecajući. Osetio je želju da siđe do nje i spreči je da se bacaka u strahu koji bi mogao da joj slomi stare, krhke kosti; ali odupro se tome. Nije mogao da priušti sebi sve ono što je želela da mu znači.
     Ipak, kada se trgla i panično se osvrnula, kada je otkrila da se udaljio od nje... kada je prodorno kriknula, kao da je napuštena... već je bio na pola puta niz brdo, ka njoj. Tako ga je primetila. Podigla se ispod pokrivača, požurila mu u susret i bacila mu se u naručje. Privila se uz njega tako da su joj jecaji bili prigušeni njegovim ramenom.
     Desnom rukom... preostali prsti bili su utrnuli i nespretni kao da bi i njih trebalo amputirati... pogladio joj je sedu kosu. Pokušao je da je uteši zagrljajem i time nadoknadi nedostatak odgovarajućih reči. Polako se pribirala. Kada je popustio zagrljaj, zakoračila je unazad. "Oprosti mi, voljeni", skrušeno je rekla. "Uplašila sam se da si me ostavio. Ja sam slaba i glupa, inače ne bih zaboravila da si ti Nevernik. Zaslužuješ više poverenja."
     Kovenant je nemo odmahnuo glavom, kao da želi da protivureči svemu, a ne zna odakle da počne.
     "Ali ne bih podnela da ostanem bez tebe", nastavila je. "U dugim noćima... kada mi hladnoća zahvati grudi, pa ne mogu da je odagnam... kada me ogledalo laže da nisam ostala nepromenjena tebe radi... sećala sam se tvog obećanja da ćeš se vratiti. Nisam se kolebala, ne! Ali shvatila sam da ne mogu da podnesem tvoje odsustvo... ne ponovo. Zaslužila sam... jesam... ali ne mogu da podnesem... da se sama šunjam po noći i skrivam se kao da se stidim... ne opet."
     "Ne opet", dahnuo je Kovenant. U tom staračkom licu sada je ponovo video Elenu, toliko lepu i izgubljenu da mu se srce grčilo od ljubavi. "Sve dok sam u svemu ovome... neću nikuda ići bez tebe."
     Izgleda da je čula samo ogradu, a ne i obećanje. Na licu joj se ocrtavala patnja. "Moraš li da odeš?"
     "Da." Usta su mu još bila ukočena pa mu je bilo teško da nežno govori; pri izgovoru je stalno iznova povređivao tek obrazovane kraste. "Ja ne spadam ovamo."
     Dahnula je od tih reči kao da ju je udario. Spustila je pogled sa njegovog lica. "Opet!" Promrmljala je isprekidano. "Ne mogu... ne mogu... oh, majko moja Atiaran! Volim ga. Bez žaljenja sam mu dala život. Kada sam bila mlada, bolno sam želela da te pratim u Znanstvigor... da odvažno uspem kako bi ti rekla 'U mom životu postoji značenje, postoji moja kćer'. Želela sam da se udam za poglavara. Ali dobila sam... "
     Iznenada je obema rukama ščepala Kovenanta za jaknu i prišla mu sasvim blizu, žurno mu se unoseći u lice. "Tomase Kovenante, hoćeš li se oženiti mnome?"
     Kovenant se užasnuto upiljio u nju.
     Uzbuđena tom pomišlju, žurno je nastavila. "Hajde da se venčamo! Oh, najdraži, to bi me oporavilo. Nosila bih svaki teret. Nije nam potrebna nam dozvola staraca... mnogo puta sam im govorila o svojim željama. Znam obred, znam kako se daju obećanja... naučiću te. A džin može biti svedok sjedinjenja naših života." Pre nego što je Kovenant uspostavio kontrolu nad sopstvenim licem, nastavila je da moli. "Oh, Neverniče! Rodila sam ti kćer. Jahala sam Ranihina kojeg si mi poslao. Čekala sam...! Svakako sam pokazala dubinu ljubavi prema tebi. Oženi se mnome, voljeni. Nemoj me odbiti."
     Zgrčio se od te molbe, osećao se glupo i nečisto. Obuzet bolom, poželeo je da joj okrene leđa, da je odgurne i ode. Nešto u njemu već je vikalo. Ti si luda, matora! Ja volim tvoju kćer! ali obuzdao se. Ramena zgrčenih kao da njima guši grubost sopstvene reakcije, uhvatio je Lenu za doručja i odvojio joj ruke od svoje jakne. Podigao ih je tako da su mu prsti bili tačno pred njenim licem. "Pogledaj mi ruke", zaškripao je. "Pogledaj mi prste."
     Divlje je zurila u njih.
     "Pogledaj bolest u njima. Nisu samo hladni... bolesni su, utrnuli od bolesti gotovo preko celih dlanova. To je moja bolest."
     "Zatvoren si mi", potišteno je rekla.
     "To je lepra, kažem ti! Tu je... čak i ako si slepa za nju, ipak je tu. I postoji samo jedan način da je dobiješ. Produženo izlaganje. Možeš je dobiti ako dovoljno dugo budeš pored mene. A deca... kakav je to brak bez dece?" Nije mogao da izbriše osećanja iz glasa. "Deca su još osetljivija. Lakše je dobijaju... deca i... i starci. Kada sledeći put nestanem iz Domaje ti ćeš ostati i jedino što ćeš sigurno naslediti od mene biće lepra. Kletnik će se postarati za to. Kao vrhunac svega, biću odgovoran i za zaraženost čitave Domaje."
     "Kovenante... voljeni", šapnula je Lena, "preklinjem te. Nemoj me odbiti." Oči su joj se ispunile suzama, rastrzane surovim naporom da vidi sebe onakvu kakva je stvarno. "Pogledaj, slaba sam i grešna. Nisam ni vredna ni hrabra da sama preživim. Dala sam... molim te, Tomase Kovenante." Pre nego što je stigao da je spreči, pala je na kolena. "Preklinjem te... nemoj me posramiti pred čitavim mojim životom."
     Odbrambeni bes nije delovao na nju. Grubo ju je podigao na noge kao da hoće da joj slomi vrat, ali onda ju je nežno zagrlio, pazeći da licem pokaže svu nežnost koju je mogao da prikupi. Za trenutak se osećao kao da u rukama drži dokaz kako je on... a ne poglavar Kletnik... odgovoran za bedu Domaje. Nije mogao da prihvati tu odgovornost, a da ne odbaci Lenu. Tražila je od njega da zaboravi...
     Znao je da ga Penosled gleda. No, čak i da su Triok, Mhoram i Banor bili sa njim... čak i da su tu bili Atiaran i Trel... to ne bi promenilo njegov odgovor.
     "Ne, Lena", tiho je rekao. "Ne volim te dovoljno... nemam pravu vrstu ljubavi da bih se oženio tobom. Samo bih te varao. Ti si prelepa... prelepa. Nijedan drugi muškarac ne bi čekao da ga ti moliš. Ali ja sam Nevernik, sećaš se? Postoji razlog što sam ovde." Bolesno je iskrivio usta u nešto možda nalik na osmeh. "Ni Berek Troprst se nije oženio svojom kraljicom."
     Te reči su ga ispunile gađenjem. Osećao je da je ta laž gora nego laž o venčanju... da bi svaka ponuđena uteha naudila oštroj istini. Ali kada je shvatila šta joj je rekao, zgrabila je osnovnu ideju i privila se uz nju. Brzo je zatreptala da osuši suze i sa lica joj je nestao onaj strašan napor savladavanja sopstvene zbunjenosti. Iznenada se smireno, stidljivo nasmešila. "Znači li da sam ja tvoja kraljica, Neverniče?" upitala je glasom punim čuđenja.
     Kovenant ju je grubo zagrlio da ne bi videla svirepost od koje mu se lice izobličilo. "Naravno." Silom je istisnuo reči kao da su suviše velike za njegovo bolno grlo. "Niko drugi me nije dostojan."
     Držao ju je, napola u strahu da će se srušiti ako je pusti, ali malo kasnije se sama povukla iz zagrljaja, sa pogledom koji ga je podsetio na njeno prolećno devojaštvo. "Hajde da kažemo džinu", rekla je kao da želi da objavi nešto bolje od veridbe.
     Zajedno su se okrenuli i popeli, ruku pod ruku, uz klisuru prema Srdosolji Penosledu.
     Kada su stigli do njega, videli su da mu je masivno lice još vlažno od suza, okovano sivim ledom koji mu je visio sa brade u ledenicama. Rukama je grčevito stezao kolena. "Penoslede", iznenađeno je rekla Lena, "ovo je trenutak sreće. Zašto plačeš?"
     Trgao je ruke da otare led, a onda joj se nasmešio sa divnom toplinom. "Ti si suviše lepa, kraljice moja", nežno joj je rekao. "Više nego što mogu da izdržim."
     Zasijala je od zadovoljstva zbog tog odgovora. Ostarelo lice za trenutak joj je mladalački porumenelo i pogledala je džina sa radošću u očima. Onda se pribrala i trgla. "Ali ja sam nehatna. Spavala sam, a vi niste jeli. Moram da vam kuvam." Lako se okrenula i požurila nizbrdo prema Penosledovim zalihama.
     Džin je pogledao ledeno nebo, a zatim Kovenantovo napeto lice. Duboke oči za trenutak su oštro blesnule, kao da razume kroz šta je Kovenant prošao. Upitao je jednako nežnim glasom kao i Lenu. "Da li veruješ u Domaju?"
     "Ja sam Nevernik. Ne mogu se promeniti."
     "Ne možeš?"
     "Ja ću"... Kovenant je pogurio ramena... "istrebiti poglavara Kletnika, prokletog Opakog. Zar ti to nije dovoljno?"
     "Oh, meni je dovoljno", odgovorio je Penosled sa iznenadnom žestinom. "Meni nije potrebno ništa više. Ali tebi to neće biti dovoljno. U šta veruješ... kakva je tvoja vera?"
     "Ne znam."
     Penosled je ponovo pogledao u nebo. Oči su mu bile sakrivene iza teških obrva, ali osmeh mu je bio tužan, gotovo bespomoćan. "Zato se bojim."
     Kovenent je mračno klimnuo glavom, kao da se slaže.
     Ipak, da se u tom trenutku pred njim pojavio poglavar Kletnik, on, Tomas Kovenant, Nevernik i gubavac, pokušao bi da mu golim rukama iščupa srce.
     Morao je da sazna kako se koristi divlja magija belog zlata.
     Nije mogao da nađe odgovor u jelu koje je Lena pripremila za njega i Penosleda, ni u sivom ostatku popodneva, koje je proveo sklupčan kraj oganj-kamenova sa Lenom sanjivo privijenom uz njega, ni u vlažnom, bolesnom sumraku koji je konačno priveo čekanje kraju. Kada ih je Penosled poveo ka istočnom izlazu iz klisure, Kovenant je osećao da razume samo vetar koji je duvao kroz njega kao se podsmeva nemoći sunčeve svetlosti i toplote. Kasnije nije imao vremena da razmišlja o tome. Svu pažnju mu je zaokupio napor neosetljivog spoticanja kroz zamračene bregove.
     Bilo mu je teško da putuje. Iscrpljivala ga je borba sopstvenog tela da se oporavi od povrede i nepokretnosti; iscrpljivala ga je oštra hladnoća. Nije video kuda stupa, nije mogao da izbegne saplitanje, padanje, udaranje o neosetljivo kamenje i prašinu. Ipak je nastavljao da hoda, da posrće za Penosledom dok mu se znoj mrznuo na čelu, a odeća otežavala od slojeva leda. Držala ga je rešenost. Vremenom je osetio čak i nejasno zadovoljstvo što su mu stopala utrnula, pa ne oseća povrede koje nanosi samom sebi.
     Nije imao osećanje trajanja i napretka; merio je vreme po zastancima za odmor, po alianthi koju mu je Penosled neočekivano pružao iz tame. To ga je održavalo. Na kraju je ipak prestao da otire led sa nosa i usana, sa čela i iz fanatičke brade; pustio je da mu siva hladnoća visi sa lica kao maska, kao da postaje zimska spodoba. Spoticao se za džinom.
     Kada se Penosled konačno zaustavio, neposredno pred zoru, Kovenant se jednostavno sručio u sneg i zaspao.
     Kasnije, kada ga je džin probudio za doručak, otkrio je Lenu kako spava kraj njega, sklupčana od hladnoće. Usne su joj blago pomodrele i povremeno bi zadrhtala, nesposobna da se zagreje. Sada su joj se na licu jasno pokazivale godine, kao i u slabaškim pokretima disanja otvorenih usta. Kovenant ju je pažljivo probudio i naterao je da jede toplu hranu, sve dok nije izgubila ledenu nijansu usana, a vene na slepoočnicama postale manje upadljive. Onda ju je, uprokos protivljenjima, vratio pod pokrivače i legao pored nje sve dok nije ponovo zaspala.
     Nešto kasnije ustao je da dovrši svoj doručak. Računajući unazad, pretpostavio je da je džin bio budan najmanje tri dana i noći. Zato je naglo rekao: "Reći ću ti kad više ne budem mogao da ostanem budan." Uzeo je posudu sa oblučkom i udaljio se da promađe zaklonjeno mesto odakle bi čuvao stražu. Tu je seo i gledao kako se nebo nakapava danjim svetlom, koje kao da je curkalo kroz krastu na staroj rani.
     Probudio se kasno po podne i ugledao Penosleda kako sedi kraj njega, a malo dalje je Lena spremala jelo. Trgao se i seo, proklinjući u sebi, ali njegova nemarnost izgleda nije naškodila ostalim saputnicima. Penosled ga je pogledao smešeći se. "Nemoj brinuti. Bili smo bezbedni... iako sam bio veoma umoran i spavao sam do podneva. Severno od nas je jelenja staza i neki tragovi su još sveži. Jeleni ne bi ostali ovde da ima i traga od razbojnika."
     Kovenant je klimnuo glavom. Dah mu se mrznuo na hladnoći. "Penoslede", promrmljao je, "neverovatno sam umoran od ove proklete smrtnosti."
     Sledeće noći bilo mu je lakše da hoda. Uprkos napredovanju neosetljivosti u šakama i stopalima, vratio mu se deo snage. Dok ih je Penosled vodio ka istoku, planine su se udaljavale od njih ka jugu, a bregovi su postajali pitomiji. Sve zajedno, mogao je da drži korak.
     No, blaže zemljište stvorilo je novi problem. Pošto su bili manje zaklonjeni od vetra, često su morali da hodaju pravo u ralje zimi poglavara Kletnika. Po tom vetru, Kovenantu kao da su se i najdublji slojevi odeće pretvarali u led, te je koračao kao da mu to glođe kožu do kosti, kao kostret.
     Ipak, na kraju marša mu je ostalo dovoljno snage da prvi čuva stražu. Džin je postavio logor u udubljenju zaklonjenom sa istočne strane niskim bregom; pošto su jeli, Penosled i Lena su legli da spavaju, a Kovenant je zauzeo položaj ispod mrtve, čvornovate kleke tik ispod vrha brega. Odatle je posmatrao naniže svoje saputnike kako se odmaraju, kao da mu potpuno veruju. Bio je rešen da ih ne izneveri ponovo.
     Ipak je znao, uprkos želji, da je slabo opremljen za takvu dužnost. Kinjila ga je studena osakaćenost čula koja kao da je predosećala propast... kao da njegove nesposobnost da vidi, čuje, nanjuši opasnost istovremeno daje podstrek toj opasnosti. I nije grešio. Iako je bio budan, gotovo na oprezu... iako je dan počeo, ispunjavajući vazduh sivom, hladnom lapavicom... iako je napad došao sa istoka, uz vetar od njega... nije ništa osetio dok nije bilo prekasno.
     Tek je završio krug po brežuljku, osmatrajući teren oko udoline, i vratio se da sedne u slabi zaklon kleke, kada je konačno postao svestan opasnosti. Nešto blisko trčalo je niz vetar; nad udolinom je odjednom nadvila napetost. Sledećeg trenutka iz snega oko Penosleda i Lene iznikle su tamne prilike. Dok je pokušavao da uzvikne upozorenje, prilike su napale.
     Skočio je na noge i pojurio u udolinu. Tamo se Penosled podigao na kolena i bacao u stranu tamne ljude. Lena se, uz prigušeni krik, opirala težini napadača koji su je prikovali pod pokrivačima. No, pre nego što je Kovenant stigao do nje, neko ga je udario s leđa i oborio ga u sneg.
     Prevrnuo se i podvio noge, ali odmah su ga oko grudi i preko laktova obuhvatile ruke. Bio je bespomoćan. Borio se, bacao se sa boka na bok, ali protivnik je bio suviše jak; nije mogao da raskine stisak. Začuo je ravan, tuđinski glas. "Ostani miran ili ću ti slomiti vrat."
     Pobesneo je od bespomoćnosti. "Pa slomi ga", dahtao je dok se otimao. "Samo nju pustite." Lena se panično odupirala, cičeći od besa i bola što ne može da se oslobodi.
     "Penoslede!" promuklo se proderao Kovenant.
     Zapanjen, video je da se džin ne bori. Napadači su uzmaknuli, a on je nepokretno sedeo, ozbiljno zagledan u Kovenantovog protivnika.
     Kovenant je klonuo od jada.
     Napadači su grubo izvukli Lenu ispod pokrivača. Već su joj vezali ruke. Još se borila, ali sada joj je jedini cilj, izgleda, bio da se oslobodi kako bi pritrčala Kovenantu.
     Onda se oglasio Penosled, mirnim i pretećim glasom. "Oslobodi ga." Pošto ruke oko Kovenanta nisu popustile, džin je nastavio. "Kamena mu i mora! Požalićeš ako mu naudiš. Zar me ne poznaješ?"
     "Džinovi su mrtvi", hladno je odgovorio glas kraj Kovenantovog uha. "Ostali su samo džinovi-Besomuci."
     "Pustite me!" prosiktala je Lena. "Oh, pa pogledajte ga, budale! Je li on Besomuk?" Kovenantu nije bilo jasno je li mislila na njega ili na Penosleda.
     Njegov napadač nije obraćao pažnju na Lenu. "Videli smo... video sam Lelej. Putovao sam da vidim delo Besomuka."
     U Penosledovim očima zgusnula se senka, ali glas mu nije zadrhtao. "Dobro, onda mi nemoj verovati. Pogledaj njega, kako ti kaže Lena, kćer Atiaranina. On je Tomas Kovenant."
     Snažne ruke naglo su okrenule Kovenanta. Našao se licem u lice sa krupnim čovekom ravnih očiju i zapovedničkog držanja. Imao je na sebi samo kratak, tanak, proziran ogrtač, kao da je neosetljiv na hladnoću. Nekako se izmenio; obrve su mu bile izrazito bele na tamnoj koži; kosa mu je gotovo sasvim osedela; preko obraza su mu prelazile duboke bore kao erozija vremena. Ali Kovenant ga je ipak poznao.
     Bio je to Banor iz Krvne garde.