5. LOMILIALOR

     Težina smrtnosti koja je zarobila Kovenanta kao da ga je pritiskala sve dublje i dublje u tvdrokornu materiju tla. Osećao je da je odustao od disanja - da ga stenje i zemlja kroz koje je tonuo odsecaju od kiseonika - ali nedostatak vazduha ga nije uznemirio; više nije osećao potrebu za bolnim naporom disanja. Tonuo je naniže, bez pokreta i bez otpora, kao čovek koji pada u svoj usud.
     Crna zemlja oko njega polako se pretvarala u maglu i hladnoću. Nije izgubila čvrstoću ni bezvazdušnu težinu, ali bit joj se izmenila i postepeno postala potpuno crna magla, masivna i nerazlučiva kao granitni blok. Uz to se pojačavala i hladnoća. Hladnoća, zima i magla obmotale su se oko njega kao vosak.
     Nije imao osećanje za vreme, ali u jednom trenutku postao je svestan ledenog vetra u magli. To mu je malo olakšalo pritisak i oslobodilo ga stege. Onda se na izvesnoj udaljenosti iznenada pojavila pukotina. Kroz nju je ugledao bezdano noćno nebo, bez ijedne zvezde. Iz pukotine je prodirao zrak zelenog svetla, hladnog i primamljujućeg kao najokrutniji smaragd.
     Oblak sa pukotinom lebdeo je nošen povetarcem sve dok nije prešao iznad Kovenanta. Pri tom je ugledao, iza teških oblaka, pun mesec - pun zelene snage; smaragdni krug zračio je zlo po nebesima. Bolesno zeleno svetlo ga je uhvatilo. Kada je pukotina kroz koju je video proletela povrh njega nekuda dalje, osetio je da i sam reaguje. Mesečeva vlast, samostalnost, nisu se mogle poreći: počeo je bez svoje volje da leti kroz maglu, po tragu pukotine.
     No, uplela se još jedna sila. Za trenutak mu se učinilo da oseća miris soka iz srca drveta, a kroz hladnoću je začuo odlomke pesme: budi što jesi... odgovori... slomljene vere...
     Uhvatio se za njih i to moćno prizivanje ga je zaustavilo. Tama u magli se ponovo sklopila oko njega i počeo je da tone u pravcu pesme.
     Sada se hladnoća stvrdnjavala pod njim, pa je osećao kako se spušta ka kamenoj ploči i da preko njega duva vetar. Bio je suviše smrznut da bi se pokretao, a samo osećanje vazduha u grudima govorilo mu je da ponovo diše. Rebra i dijafragma su radili, automatski pumpali vazduh u i iz pluća. Slepa, vlažna, vetrovita noć zadobila je još jednu dimenziju, spoljašnju granicu; davala je utisak da se zalepila samo za njega i ostavila ostatak sveta na sunčevoj svetlosti. Uprkos oblaku, mogao je da oseti nagoveštaj svetlosti u hladnom vetru negde iza sebe. Ledena kamena ploča pod njim postajala je sve čvršća i čvršća, sve dok nije osetio da leži na odru sa piramidom tame preko sebe.
     Poznata pesma ga je tu oslobodila. Neko vreme je čuo samo zviždanje vetra i promukli, šuškavi zvuk sopstvenog disanja dok se dah probijao između oteklih usana i desni. Polako se smrzavao, tonuo u ledeno jedinstvo sa kamenom na kome je ležao. Onda je začuo dahtanje tik pored sebe. "Sedmice mi! Uspeli smo."
     Onaj ko je govorio zvučao je iscrpljeno umorom i neobično bezvučno, usamljeno. Samo hujanje vetra podržavalo je njegovo postojanje; da nije bilo toga, mogao je govoriti sam sa sobom u nesvatljivoj pustoši između zvezda.
     Odgovorio mu je vedar glas pun zadovoljstva. "Da, prijatelju. Tvoje znanstvo nam je dobro poslužilo. Nismo se uzalud trudili ova tri dana."
     "Moje znanstvo i tvoja snaga. I lomilialor vrhovnog poglavara Mhorama. Ali pogledaj ga. Povređen je i bolestan."
     "Zar ti nisam rekao da i on pati?"
     Vedri glas zazvučao je Kovenantu poznato. Približio mu je sunčevu svetlost i zbijao maglu sve dok nije bila sva u njemu, a na licu je mogao da oseti hladni sjaj.
     "Rekao si mi", odgovorio je usamljeni glas. "A ja sam tebi kazao da je trebalo da ga ubijem kada mi je bio nadohvat ruke. No, sve što činim ispadne pogrešno. Gledaj - čak i sada, Nevernik je na samrti kada stiže na moj poziv."
     Drugi glas uzvratio je tonom blagog protivljenja. "Prijatelju, ti..."
     Prvi ga je prekinuo. "Ovo mesto je puno zlih vetrova. Ovde mu ne možemo pomoći."
     Kovenant je osetio da ga neko hvata za ramena. Uložio je napor da otvori oči. Isprva ništa nije video; sunčevo svetlo mu je zaklanjalo vidik. No, onda se nešto pojavilo između njega i sunca. Zaklonjen senkom, žmirkao je od zaslepljenosti koja mu je mutila čula.
     "Budi se", rekao je prvi glas. "Hoće li me prepoznati?"
     "Verovatno neće. Nisi više mladić, prijatelju."
     "Bolje je tako", promrmljao je čovek. "Poverovao bi da hoću da uspem tamo gde sam jednom pogrešio. Takav čovek je u stanju da razume odmazdu."
     "Loše misliš o njemu. Ja sam ga bliže poznavao. Zar ne vidiš kolika je njegova potreba za milosrđem?"
     "Vidim. Ali i ja ga poznajem. Živeo sam sedam i četrdeset godina sa Tomasom Kovenantom u ušima. On prima milosrđe čak i sad, razumeo to ili ne."
     "Prizvali smo ga iz njegovog istinskog sveta. Je li to za tebe milosrđe?"
     "Da, milosrđe", odgovorio je grubo prvi glas.
     Drugi je posle nekoliko trenutaka uzdahnuo. "Da. I nismo mogli drugačije da izaberemo. Bez njega bi Domaja umrla."
     "Milosrđe?" Zastenjao je Kovenant. Usta su ga strašno bolela.
     "Da!" Potvrdio je čovek koji se naginjao nad njega. "Dajemo ti novu priliku da se odupreš zlu koje si pustio na Domaju."
     Kovenant je postepeno razabrao da čovek nad njim ima četvrtasto lice i široka ramena Kamendolca. Crte lica nije mogao da razabere od senke, ali na ramenima debelog, krznom opervaženog kožuha nosio je šaru ukrštenih munja - čiji je uzora Kovenant negde već video. No, bio je još suviše ošamućen od magle i šoka da bi pretraživao po sećanju.
     Pokušao je da sedne. Čovek mu je pomogao i pridržao ga u tom položaju. Za trenutak je šarao pogledom oko sebe. Ustanovio je da se nalazi na kružnoj kamenoj platformi oivičenoj niskim zidom. Iza ograde nije video ništa osim neba. Hladna, plava praznina prikovala mu je pogled kao da ga priziva; slagala se sa njegovom prazninom. Morao je silom da otrgne pogled i usmeri ga na Kamendolca.
     Iz tog ugla, sunce je osvetljavalo čovekovo lice. Po prosedoj kosi i izboranim obrazima izgledalo je da ima preko pedeset godina, ali starost nije bila najupadljivija. Čitava njegova pojava ostavljala je protivrečan utisak. Imao je stegnute usne sa izrazom gorčine, kao da je jeo kiseli hleb toliko dugo da je zaboravio ukus slasti, ali oči su mu bile pune preklinjanja, kao da je proveo godine gledajući u nebo i moleći sunce da ga ne oslepi. Taj čovek bio je duboko povređen i nije to lako podnosio.
     Kao da su reči tek prodirale kroz izmaglicu, Kovenant je začuo čoveka kako govori trebalo da ga ubijem. Čovek sa utkanim ukrštenim munjama na ramenima jednom je pokušao da ubije Kovenanta - a sprečila ga je Atiaran, družbenica Trelova. Pozvala se na Zavet mira.
     "Triok?" Promuklo je jeknuo Kovenant. "Trioče?"
     Čovek nije ni trepnuo od Kovenantovog bolnog pogleda. "Rekao sam ti da ćemo se ponovo sresti."
     Vatru mu paklenu, jeknuo je Kovenant u sebi. Pakla mu i krvi. Triok je voleo Lenu, kćer Atiaraninu, pre nego što ju je Kovenant uopšte sreo.
     Borio se da ustane na noge. Na strašnoj hladnoći, bolni mišići nisu mogli da ga nose; gotovo se onesvestio od napora. No, Triok mu je pomogao, a još neko ga je pridržao s leđa. Nesigurno je stajao, bespomoćno se držeći za Trioka, i gledao preko ograde.
     Kamena platforma stajala je u praznom prostoru kao da lebdi na nebu, nošena vetrom. U pravcu kuda je Kovenant gledao, mogao je da vidi skroz do najdaljeg obzorja, a to obzorje bilo je more sivih oblaka - ustalasana, gusta masa praznine nalik na pokrov preko zemlje. Zateturao se korak bliže ogradi i video da duboko more pokriva sve ispod njega. Platforma je stajala nekoliko stotina stopa iznad oblaka, kao da je to jedino mesto na svetu gde sunce još sija.
     No, levo od njega se iz sivog mora pomaljalo planinsko predgorje. Kada je bacio preko ramena pogled na čoveka koji ga je pridržavao s leđa, ugledao je i sa te strane još jedno visoko predgorje; glatka litica preprečila mu je vidik, a sa obe njene strane planinski lanac se gubio u oblacima.
     Bio je ponovo na Kevinovom Vidikovcu, na vrhu kamenog stuba koji se negde dole, daleko od pogleda, spajao sa tom liticom.
     Za trenutak je bio odveć iznenađen da bi osetio vrtoglavicu. Nije očekivao ovo; očekivao je da će ga ponovo prizvati u Veselkamen. Ko je u Domaji, osim poglavara, imao moć da ga prizove? U vreme kada ga je poznavao, Triok je bio stočar, a ne nosilac znanstva. Ko bi, osim Opakog, mogao da omogući takvo prizivanje?
     U tom času mu je do svesti stigao prizor dugačke padine, a vrtoglavica mu je oduzela poslednju snagu iz nogu. Da nije bilo ruku koje su ga držale, pao bi preko ograde.
     "Mirno, prijatelju", smirivao ga je Triokov sadrug. "Neću te pustiti. Nisam zaboravio koliko ne voliš visine." Okrenuo je Kovenanta licem od zida, bez ikakvog napora.
     Kovenantu se glava nekontrolisano klatila, ali kada je Vidikovac prestao da se okreće oko njega, primorao je sebe da pogleda Trioka. "Kako?" Promuklo je upitao. "Ko... odakle vam moć?"
     Triokove usne su se izvile u grubom osmehu. "Zar ti nisam rekao da će razumeti osvetu?" Govorio je svom sadrugu. "Veruje da bih čak i sada prekršio zavet zbog njega." Onda je usmerio gorčinu ka Kovenantu. "Neverniče, zaslužio si odmazdu. Gubitak vrhovnog poglavara Elene je izazvao..."
     "Mirno, prijatelju", rekao je drugi čovek. "Doživeo je dovoljno bola za sada. Nemoj mu pričati tužne priče. Moramo ga preneti nekuda gde ćemo moći da mu pomognemo."
     Triok je ponovo pogledao Kovenantove povrede. "Da", umorno je uzdahnuo. "Oprosti mi, Neverniče. Proveo sam sedam i četrdeset godina sa ljudima koji ne mogu da te zaborave. Budi s mirom - čuvaćemo te od zla što bolje umemo. I odgovorićemo na tvoja pitanja, ali prvo moramo da odemo odavde. Suviše smo izloženi. Sivi Krvnik ima mnogo očiju, a neke od njih su možda videle moć koja te je prizvala."
     Gurnuo je pod kožuh gladak drveni štap i obratio se sadrugu. "Kamenbrate, možeš li da poneseš Nevernika niz ove stepenice? Imam uže, ako ti je potrebno."
     Njegov pratilac se tiho nasmejao. "Ja sam džin, prijatelju. Nisam se okliznuo na kamenu još od prvog morskog putovanja kojim sam postao muškarac. Tomas Kovenant biće siguran u mojim rukama."
     Džin? Tupo je pomislio Kovenant. Tek tada je prvi put primetio veličinu ruku koje su ga pridržavale. Bile su dvostruko veće od njegovih. Lako su ga okrenule i podigle kao da uopšte nema težinu.
     Našao se lice u lice sa Srdosoljom Penosledom.
     Džin kao da se nije mnogo izmenio od kako ga je Kovenant poslednji put video. Kratka, kruta, gvozdena brada bila je sivlja i duža, a duboke bore zabrinutosti prekrivale su mu čelo na kome se jedva nazirao ožiljak od rane koju je zadobio u bici kod Vitog Drvograda; ali duboko usađene oči još su blistale ispod gustog svoda obrva kao ushićeni dragulji, a usne su mu se neravnomerno izvile u osmeh dobrodošlice. Gledajući ga, Kovenant nije mogao da pomisli ništa drugo nego kako se nije oprostio od džina kada su se razdvojili kod Podlačeve Klisure. Penosled mu je bio prijatelj - a on mu to prijateljstvo nije uzvratio čak ni rečima pozdrava. Stid ga je nagnao da otrgne oči sa Penosledovog lica. Prešao je pogledom preko džinovog čvornovatog tela, nalik na hrast. Zapazio je da su na Penosledu debela kožna jakna i nogavice iskrzani i ofucani, a kroz mnoge poderotine su se videli ožiljci iz borbi, stari i novi. Najnoviji su ga zaboleli kao da su urezani u njegovo sopstveno telo.
     "Penoslede", zastenjao je. "Žao mi je."
     "Mirno, prijatelju", blago je odgovorio džin. "Sve je prošlo. Ne krivi sebe."
     "Vatru mu paklenu." Kovenant nije mogao da savlada slabost. "Šta ti se desilo?"
     "Ah, to je duga priča, puna dodataka i izostavljanja. Sačekaću dok te odnesemo do mesta gde ćemo moći da ti pomognemo. Dovoljno si bolestan da sam pričaš priče o smrti."
     "Povređen si", nastavio je Kovenant, ali prodorni džinov pogled ga je prekinuo.
     "Tišina, Neverniče", naredio je džin šaljivom strogošću. "Na ovakvom mestu neću da slušam nikakve tužne priče." Nežno je podigao povređenog čoveka u naručje i obratio se Trioku. "Pažljivo pođi za mnom, kamenbrate. Naš posao je tek počeo. Ako padneš, moraću da se trudim da te uhvatim."
     "Pazi ti na sebe", osorno je odvratio Triok. "Nisam ni ja nenavikao na kamen - čak ni na ovako leden kamen."
     "No, dobro. Požurimo koliko god možemo. Mnogo smo podneli da ovo postignemo, ti i ja. Ne smemo sada izgubiti prapoglavara."
     Ne čekajući odgovor, pošao je niz grubo stepenište Kevinovog Vidikovca.
     Kovenant se okrenuo licem ka džinovim grudima. Vetar je imao visok, usamljenički zvuk dok je zviždao oko litica i kovitlao se oko Penosleda; podsetio je Kovenanta na to da se Vidikovac nalazi na preko četiri hiljade stopa iznad predgorja. No, Penosledovo srce tuklo je sa pravedničkom samouverenošću, a ruke su delovale nesalomivo. Pri svakom koraku naniže kroz njega se pronosio blag udar, kao da se stopalo zalepilo za kameni stepenik. Kovenant više nije imao dovoljno snage čak ni za strah. Tupo je sedeo na džinovim rukama dok se hujanje vetra pojačavalo, a Penosled silazio korak po korak u more oblaka.
     Uskoro je sunčeva svetlost nestala kao da je izgubljena zauvek. Vetar je postao suv i divalj, oštar, suviše hladan da bi ga vlaga ublažila. Kovenant i Penosled spuštali su se kroz mutan, neproziran vazduh, leden kao polarna magla - oblak debeo i gust kao pesnica stegnuta oko sveta. Pod njegovim pritiskom, Kovenant je osetio ledenice kako mu pužu uz kičmu ka poslednjoj životnoj toplini koja je u njemu ostala.
     Tako su dospeli do grebena u podnožju Kevinovog Vidikovca. Tamni ponor zjapio je tik pored njih kada je Penosled skrenuo desno i pošao duž grebena, ali džin je sigurno koračao kao da ne zna šta je to pad. Ubrzo je napustio otvorenu ivicu litice i počeo da se probija uz planinsku stazu. Posle toga je iz Kovenantovog uma nestao i poslednji trag napetosti. Slabost se otvorila u njemu kao grobljanska hrizantema, a izmaglica ga je uvukla u bolešljiv, grozničav dremež.
     Neko vreme nije znao kuda Penosled ide. Prosto je osećao kako na smrt krvari u sivom vazduhu. Spokojstvo mu je okružilo srce kao komad leda. Više nije razumeo o čemu Penosled govori kada je ovaj žurno prošaptao. "Trioče, on se gubi. Moramo mu pomoći, sad ili nikad."
     "Da", složio se Triok. "Donesi ćebad i oblučak!" uzviknuo je. "Moramo ga ugrejati."
     "To nije dovoljno. Bolestan je i ranjen. Moramo ga lečiti."
     "Vidim", obrecnuo se Triok. "Nisam slep."
     "Pa šta da uradimo? Ja sam tu bespomoćan - džinovi nemaju znanstva o hladnoći. Ona nam ne nanosi zlo."
     "Trljaj mu udove. Prenesi svoju snagu na njega. Moram da razmislim."
     Kovenant je osetio da ga struže nešto grubo, ali led na njemu ostao je neosetljiv. Odsutno se pitao zašto ga Penosled i Triok ne puste da spava.
     "Zar ovde nema gline-vidarke?" upitao je džin.
     "Nekada je bilo", odgovorio je iz daljine Triok. "Lena... Lena ga je izlečila baš na ovom mestu - kada je prvi put došao u Domaju. Ali ja nisam rhadhamaerl - ne osećam tajne ukuse i moći Zemlje. A priča se da se glina-vidarka... povukla... da se sakrila kako bi izbegla zlo koje je nad Domajom. Ili da ju je zima ubila. Ne možemo mu pomoći na taj način."
     "Moramo mu pomoći. Smrznut je do kostiju."
     Kovenant je osetio da ga obrću i umotavaju u ćebad. Negde daleko u izmaglici učinilo mu se da vidi žutu svetlost oblučka. To ga je obradovalo; lepše će počinuti ako siva magla ne pokriva sve oko njega.
     "Možda mu moć Veledrva može pomoći", nesigurno je rekao Triok.
     "Pa počni onda!" požurivao ga je džin.
     "Nisam žezlonoša. Nemam znanstva lilianrila... proučavao sam te stvari samo godinu dana u Znanstvigoru... pošto mi je vrhovni poglavar Mhoram dao lomilialor. Ne mogu da kontrolišem toliku moć."
     "Svejedno! Moraš da pokušaš."
     Triok se pobunio. "Proba istine Veledrvetom može iscediti iz njega poslednju iskru života. Čak i zdrav i čitav mogao bi da padne na takvom ispitu."
     "A bez njega će sigurno umreti."
     Triok je neko vreme gunđao u pola glasa. "Dobro", konačno je kiselo rekao. "Dobro, kamenbrate. Vidiš dalje od mene. Održavaj ga u životu. Moram da se pripremim."
     Kovenant je rastuženo gledao kako se žuto svetlo udaljava od njega u sivilo. Nije znao hoće li podneti taj gubitak. Ledena, užasna magla nije imala prava da nadvlada oblučak u ravnoteži Domaje. A nije bilo gline-vidarke. Tuga u njemu se pretvorila u bes. Pakla mu! Kletniče, pretio je u sebi, ne možeš tako. Ne dam ti. Počela je da mu se vraća mržnja koju je uzalud tražio noćima po svetu. Snagom koju mu je dao bes, uspeo je da otvori oči.
     Nad njim je stajao Triok. Kamendolac je držao lomilialor štap kao da namerava da ga zabode pravo među Kovenantove oči. Belo drvo toplo je sijalo u njegovim rukama i isparavalo se u ledenom vazduhu. Miris soka iz drveta pridružio se glinovitom mirisu oblučka.
     Mrmljajući nešto što Kovenant nije razmeo, Triok je spuštao štap sve dok nije njime dodirnuo groznicu ugneždenu pod Kovenantovim čelom.
     Isprva nije osetio ništa osim dodira; lomilialor je neuspešno pulsirao na rani kao da je imun na njega. A onda je iskusio dodir iz drugog pravca. Iznenadni bol od vreline prosekao mu je led na levom dlanu, šireći se od prstena na toj ruci. Probio se u njega i počeo da se širi kroz doručje. Bolelo ga je kao da mu otkida hladnoću i meso sa kostiju, ali istovremeno mu je pružao i nekakvo divlje zadovoljstvo. Uskoro mu je cela leva ruka oživela od mučenja. Pod vrelinom su mu se modrice probudile i vratile se iz mrtvih.
     Kada je ledeni zagrljaj tu bio probijen, počeo je da popušta i na drugim mestima. Toplina iz ćebadi dosegla mu je do izubijanih rebara. Zglobovi na nogama tištali su ga kao da su gurnuti u život. Ubrzo mu se probudio i bol u čelu.
     Onda mu je Triok premestio vrh Veledrva sa čela na crnu oteklinu na usni. Smesta se javio razdirući bol, a Kovenant se bacio u njega kao u utočište.
     Svest mu se vraćala vrlo polako, ali kada je otvorio oči znao je da je postao čvršći. Rane mu nisu bile isceljene; i čelo i usta su ga boleli kao pečati utisnuti u meso, a po čitavom telu osećao je uboje. No, led mu više nije glodao kosti. Otok na usni se smanjio, a vid mu se poboljšao kao da su mu očna sočiva očišćena. Ipak je osetio bol zbog utrnulosti koja se zadržala u šakama i stopalima. Mrtvi nervi još nisu ponovo stekli zdravlje koje je očekivao od Domaje.
     Ali bio je živ - bio je u Domaji - video je Penosleda. Ostavio je tugu zbog nerava za kasnije i osvrnuo se.
     Ležao je u maloj, strmoj dolini u planinama ispod Kevinovog Vidikovca. Dok je bio bez svesti, okolno more oblaka povuklo se za nekoliko stotina stopa i sada je vazduh bio ispunjen lakim snegom kao tihim mrmljanjem. Već ga je pokrivao debljinom od čitavog inča. Nešto u zvuku tog snega stavljalo mu je do znanja da je kasno popodne. Ali nije se brinuo zbog vremena. Bio je već jednom u ovoj dolini, sa Lenom.
     Sećanje na to bilo je u oštroj suprtnosti sa onim što je video. Ovo je bilo tiho, travnato mesto prošarano borovima nalik na visoke stražare koji su čuvali mir i živahnim potokom koji je proticao kroz nju. No, sada se kroz sve deblji sneg pomaljala samo gola, jalova zemlja. Borovi su bili ogoljeni i ispucali od zime kakvu nisu mogli da prežive; a umesto vode kroz dolinu je tekla pruga leda, kao stari ožiljak.
     Kovenant se sa bolom upitao koliko će potrajati ovakvo vreme.
     Istog časa je zadrhtao od značaja sadržanog u tom pitanju i s naporom podigao izmoždeno telo u sedeći položaj kako bi se nagnuo bliže posudi sa oblučkom. Pri tom je ugledao tri prilike kako malo dalje sede oko drugog oblučka. Jedna od njih ga je primetila kako se kreće i saopštila to ostalima. Triok je odmah ustao i pošao ka Kovenantu. Čučnuo je pred Nevernika i pažljivo ga pogledao. "Bio si veoma bolestan", rekao je. "Moje znanstvo nije dovoljno da te isceli, ali vidim da više ne umireš."
     "Spasao si me", rekao je Kovenant što je odvažnije mogao od bola u ustima i osećanja praznine.
     "Možda. Nisam siguran. Divlja magija deluje u tebi." Kovenant ga je gledao bez razumevanja i Triok je nastavio. "Izgleda da je lomilialor izazvao reakciju belog zlata iz tvog prstena. Sa takvom moći nadilaziš svako iskušavanje pravednosti koje bih ti mogao pružiti."
     Moj prsten, tupo je pomislio Kovenant. Nije bio spreman da se nosi s tom mišlju, pa je i nju potisnuo u pozadinu. "Spasao si me", ponovio je. "Postoje stvari koje moram da znam."
     "Neka ih. Sada moraš da jedeš. Mnogo dana nisi uzimao hranu." Osvrnuo se unaokolo. "Srdosolja Penosled ti donosi alianthu."
     Kovenant je začuo teške korake po smrznutom tlu. Trenutak kasnije Penosled je, tiho nasmešen, kleknuo kraj njega. Obe ruke su mu bile pune zelenkastih blagovnjača.
     Kovenant se zagledao u alianthu. Osećao je da je zaboravio šta se čini sa njom; bio je toliko dugo gladan da je glad postala deo njega. No, nije mogao odbiti ponudu džinovog ljubaznog osmeha. Polako je posegnuo utrnulom rukom i uzeo jednu blagovnjaču.
     Kada ju je gurnuo između usana i zagrizao, na jeziku mu se rascvetao oštar ukus soli i breskve, smesta pobivši sve razloge gladovanja. A kada ju je progutao, osetio je kako se hranljivost širi po njemu. Ispljunuo je semenku u dlan; kao da ispunjava obred, bacio ju je preko ramena. A onda je počeo da jede brzo, proždrljivo.
     Nije se zaustavio dok nije ispraznio Penosledove dlanove. Uzdahnuvši kao da želi još, posejao je poslednju semenku za sobom.
     Džin je zadovoljno klimnuo glavom i opušteno seo kraj oblučka. Triok ga je sledio. "Neću zaboraviti ovo", tiho je rekao Kovenant kada su se obojica zagledala u njega. Nije mogao da smisli drugi način kojim bi izrazio zahvalnost.
     Triok se smesta namrštio. "Da li nam on to preti?" upitao je Penosleda.
     Džinove duboko usađene oči ispitivački su pogledale Kovenanta. Bledo se nasmešio. "Nevernik ima čudan način govora. Ne preti... ne preti nama."
     Kovenanta je zahvatio talas gorkog zadovoljstva zbog Penosledovog razumevanja. Pokušao je da mu uzvrati osmehom, ali sprečio ga je otok na usni. Trgao se od napora i privukao ćebad čvršće oko sebe. Osetio je dubinu hladnih odgovora iza pitanja koja je hteo da postavi.
     Nije znao kako da ih postavi. Triokova gorčina i Penosledovi ožiljci isprečili su se između Kovenanta i onih koji su ga prizvali; bojao se da je on kriv za sve što bi mu ispričali ako to zatraži. Ipak je morao da sazna odgovore, morao je da zna na čemu je. Prvi obrisi svrhe uobličavali su se u njemu. Nije mogao da zaboravi kako je ova dolina izgledala kada ju je prvi put video. A Mhoram ga je molio za pomoć.
     Nespretno je počeo. "Nisam očekivao da se pojavim ovde. Mislio sam da će me Mhoram pozvati nazad. No, čak ni on nema Žezlo zakona. Kako... kako ste uspeli?"
     Triok je odgovorio napetim glasom. "Mhoram, sin Variolov, vidovnjak i prorok Veća poglavara, došao je u Kamendol Mithil pre prošlog rata - bitke protiv Ljudoseče Besomuka. Tada mi je dao štap lomilialora koji sam upotrebio danas - i tokom poslednja tri dana. Zbog tog poklona sam putovao u Znanstvigor, da izučavam upotrebu Veledrva. Tamo sam saznao za pad Vrhovnog poglavara Elene... ja..."
     Zastao je za trenutak da bi zauzdao strasti pre nego što je nastavio. "U godinama koje su sledile, čekao sam da se pokaže razlog poklona vrhovnog poglavara. Tokom tog vremena borio sam se sa svojim narodom protiv razbojnika Sivog Krvnika. Onda nam se pridružio džin Srdosolja Penosled i zajedno smo se borili po Južnim Zaravnima. Zima u Domaji se pojačavala, a mi smo napadali, bežali i ponovo napadali, čineći bezmernom neprijatelju koliko god smo štete mogli. A tada je došla vest da je Veseldrvo palo - da je i sam Veselkamen opkoljen. Napustili smo bitke i vratili se u Kamendol Mithil i na Kevinov Vidikovac. Uz lomilialor Vrhovnog poglavara Mhorama, snagu Srdosolje Penosleda i znanstvo koje sam doneo iz Znanstvigora radili smo tri dana i konačno te doveli u Domaju. To nije bilo lako postići."
     Triokov grubi glas palio je u Kovenantovom umu vizije očaja. Da bi se odupro, da bi ih kontrolisao do časa kada bude spreman, nastavio je da pita. "Ali kako? Mislio sam da samo Žezlo zakona..."
     "Mnogo šta je bio srušeno padom Vrhovnog poglavara Elene", uzvratio je Triok. "Domaja još nije iskusila sve posledice tog zla. Žezlo je omogućavalo izvesna ispoljavanja moći - a ograničavalo neka druga. Sada je to ograničenje nestalo. Zar ne osećaš zlokobnost ove zime?"
     Kovenant je klimnuo sa bolom u očima. Odgovornost za Elenin kraj pogodila ga je i navela ga da postavi drugačije pitanje. "To mi ne objašnjava zašto si to učinio. Posle Elene... i Lene... i Atiaran" - nije mogao da natera sebe na veću određenost - "i svega ostalog... imaš manje razloga od ikoga na ovom svetu da poželiš moj povratak. Čak i od Trela... možda Penosled može da zaboravi, ali ti ne možeš. Da si to imalo glasnije pomislio, osetio bih."
     Trioku su se vilice zgrčile od gorčine, ali imao je spreman oštar dogvor, kao da ga je mnogo puta isprobavao. "Penosled zna da bude ubedljiv. Domaja je ubedljiva. Značaj koji znanstvozornici vide u tebi je ubedljiv. A Lena, kćer Atiaranina, još živi u Kamendol Mithilu. U poslednjim godinama života, Atiaran, družbenica Trelova, često je govorila kako je dužnost živih da daju značenje žrtvama mrtvih. Ali ja želim da nađem značenje žrtvama onih koji su živi. Posle... posle zla koje si naneo Leni... sakrila se tako da se ne sazna za zlo... tako da slobodno odneseš svoje proročanstvo poglavarima. Toj žrtvi je potreban smisao, Neverniče."
     Uprkos samom sebi, uprkos očekivanju neprijateljstva i protivoptužbi, Kovenant je poverovao Trioku. Elena ga je upozorila: opisala je veličinu Triokovih sposobnosti. Sada se pitao odakle je Triok crpao snagu. Taj čovek je nekad bio običan stočar bez ambicija. Devojka koju je voleo bila je silovana, a njena vanbračna kćer odrasla je i zavolela silovatelja. Pa ipak, zbog njih je pošao u Znanstvigor, proučavao opasno znanstvo za kojim nije imao ni želje ni sklonosti. Postao je gerilski borac radi Domaje. A sada je prizvao Kovenanta zbog potreba Domaje i sopstvenog grubog osećanja milosrđa. "Održao si Zavet", promuklo je promrmljao Kovenant. Odužiću ti se i za ovo, Kletniče, mislio je za sebe.
     Triok je naglo ustao. Bore oko očiju postale su mu izraženije dok je ispitivao Kovenanta. "Šta ćeš učiniti?" tiho je upitao.
     "Pitaj me kasnije." Kovenant je bio posramljen što ne može da uzvrati Trioku pogled. "Još nisam spreman." Nagonski je stegao desnu ruku oko prstena, skrivajući ga od pažnje.
     "Ima vremena", promrmljao je Penosled. "Velika je tvoja potreba za počinkom."
     "Izaberi što pre", rekao je Triok. "U zoru moramo biti na putu." Brzo se udaljio kroz sve deblji sneg i pridružio se onoj dvojici pored druge posude oblučka.
     "On je dobar čovek", tiho je rekao Penosled. "Veruj mu."
     Oh, verujem mu, pomislio je Kovenant. Kako da mu ne verujem!
     Uprkos toploj ćebadi, ponovo je počeo da drhti.
     Kad se nagnuo još bliže blistavim oganj-kamenovima, primetio je zabrinut izraz na Penosledovom licu. Da bi predupredio izraz strepnje koji bi ga podsetio na to koliko je malo zaslužio džinovu brigu, žurno je rekao: "Još ne znam šta se zbilo sa tobom. Džinovi su... ne znam šta im se desilo. A ti... ti si bio divljački iskasapljen." Nastavio je, trudeći se da ispita Penosleda. "Reći ću ti nešto smešno. Bojao sam se šta ćeš učiniti... posle svega onoga kod Podlačeve klisure. Bojao sam se da ćeš se vratiti svom narodu i... i da ćeš ih ubediti da prekinu borbu, da odustanu. Šta misliš? Jesam li konačno uspeo da ispričam priču kojoj ćeš se i ti nasmejati?"
     No, odmah je video da nije. Penosled je pognuo glavu i rukom pokrio lice. Za trenutak su mu se mišići na leđima napeli kao da prstima steže sopstvene kosti u položaj koje drugačije ne bi zauzele. "Radost je u ušima koje čuju", rekao je glasom prigušenim od ruke. "Moje uši su suviše pune buke ubijanja."
     Podigao je glavu i lice mu je izgledalo smireno. Samo je pritajena dubina u pećinama očiju pokazivala koliko je povređen. "Još nisam spreman da se tome smejem. Da sam sposoban za smeh, ne bih se ovako osećao - primoran da ubijam Dušomorove spodobe."
     "Penoslede", tiho je rekao Kovenant, "šta ti se dogodilo?"
     Džin je bespomoćno raširio ruke kao da ne zna odakle da počne priču. "Prijatelju, ja sam ono što vidiš. Postoji priča koja je van domašaja, čak i mog, a ja sam džin - iako ćeš se setiti da me moj narod smatra vrlo šturim u govoru. Kamena mu i mora! Kovenante, ne znam šta da kažem. Znaš da sam se borio u pohodu za Žezlom zakona. Kada se pokazalo da će se proročanstvo Damelona Džinoljuba o mom narodu izjaloviti, ustanovio sam da ne mogu prekinuti borbu. Zadao sam udarce koji se ne mogu zaustaviti. Zato sam ostavio Primorje, tako da svojim delovanjem barem pomognem Domaji.
     Ali nisam otišao poglavarima. Zastrašivala me je pomisao na veličanstvenu, retku lepotu Veselkamena, Poglavarevog konaka koji su stvorili džinovi. Nisam hteo da stojim u tim veličanstvenim dvoranama dok Dušomorove spodobe divljaju po Domaji. Iz tog razloga se borim i provodim dane sa ljudima koji se bore. Kada sam sreo Trioka, sina Tulerovog, i njegove sadruge... kada sam shvatio da on poseduje granu Veledrva, potomka Jedinog drveta od kojeg je načinjeno Žezlo zakona... pridružio sam mu se. Tako sam nakupio ove ožiljke i na kraju dospeo ovamo."
     "Predugo si bio sa ljudima", promrmljao je Kovenant. "Ništa mi nisi rekao. Šta...? Kako...? Ne znam ni odakle da počnem."
     "Onda ni ne počinji, prijatelju. Odmaraj se." Penosled je pružio ruku i nežno dodirnuo Kovenantovo rame. "I ti si predugo bio među... ljudima druge vrste. Potrebni su ti dani odmora, a bojim se da ih nećeš imati. Moraš da spavaš."
     Kovenant se iznenadio od saznanja da je sposoban za san. Topla pospanost uvlačila se u njega iz ćebadi i svetlosti oblučka i širila se iz alianthe kroz krv. Sutra će bolje znati kakva pitanja da postavlja. Legao je na hladnu zemlju i povukao pokrivače do ušiju.
     "Koliko će još potrajati zima?" upitao je dok ga je Penosled ušuškavao.
     "Mirno, prijatelju", odgovorio je džin. "Domajino proleće trebalo je da se rodi pre tri puna meseca."
     Kroz Kovenanta je prošao ledeni drhtaj. Pakla mu krvavog, Kletniče, zaškripao je zubima. Vatru mu paklenu!
     No, onako ispružen nije mogao da se odupre davnom umoru. Zaspao je gotovo istog časa, misleći: Vatru mu paklenu. Pakla mu i krvi.
     Ležao je u crvenom, bezvidnom dremežu sve dok mu se neko vreme posle smrkavanja nije učinilo da čuje glasove koji su ga postepeno razbudili. Bestelesni u njegovoj sanjivosti, govorili su preko njega kao da je beživotno telo.
     "Malo istine si mu rekao", govorio je Triok.
     Penosled je odgovarao. "Ima dovoljno bola za jedno srce. Kako sam mogao da mu kažem?"
     "Mora saznati. On je odgovoran."
     "Ne. Za to nije odgovoran."
     "Ipak, mora saznati."
     "Čak i kamen će se slomiti ako se previše optereti."
     "Oh, kamenbrate. Kako ćeš se opravdati ako se on okrene protiv Domaje?"
     "Mirno, prijatelju. Nemoj me mučiti. Već sam shvatio da za mene nema opravdanja."
     Kovenant je slušao, ne razumevajući. Kada su se glasovi udaljili iz njegove svesti, potonuo je u uskovitlane snove o svrhovitosti i divljim povracima.