15. "POBEDA POGLAVARA MHORAMA"

     Napor izvlačenja mrtvih tela iz zemlje i njihovog bacanja na Veselkamen iscrpeo je samadhi Besomuka, iscedio ga sve dok više nije bio u stanju da održava toliko trošenje snage. Video je kad su jamnici zderali steg Vrhovnog poglavara sa jarbola na vrhu kule. Znao je da je ovim napadom postigao bar deo ciljeva svog gospodara. Dok njegove snage drže kulu... dok tone peska blokiraju unutrašnju kapiju Konaka... dok zima drži ogoljenu visoravan iznad Veselkamena... poglavarima i njihovom narodu sudbina je zapečaćena. Neće moći beskonačno da jedu unutar kamenih zidina. Na kraju krajeva, džin-Besomuk je znao da bi i samim strpljenjem lako pretvorio veliki Konak u smrdljivu raku ili grobnicu. Pustio je mrtve da se raspadnu u pesak.
     Ipak ga je razbesnelo to što nije uspeo da raznese unutrašnju kapiju, pa je dahtao od želje za odmazdom, iako mu je nedostajala snaga da sam napadne na zidove. Bio je Besomuk, pun nezasite žeđi za krvlju uprkos granicama koje je smrtnost postavila telu džina u kojem je boravio. I sve ostalo gonilo ga je dalje. Vetar je bio pun neumitne prisile, zahteva koji nije dopuštao nikakav promašaj, ma koliko sitan ili beznačajan.
     Dok su se mrtvi raspadali, Sotonpest je naredio dugo zadržavanoj vojsci da pođe u napad.
     Sa urlikom od kojeg je vazduh uzdrhtao, divlje odjekujući od izdubljenih zidova, udarajući o grudobrane kao zavijanje zuba, kandži i gladnih sečiva, vojska Opakog jurnula je napred. Preleteli su preko predgorja kao kreštava, siva poplava i bacili se na Veselkamen.
     Napad su vodile iz kamena okoćene spodobe poglavara Kletnika - ne zato što su mogle da savladaju granitne zidove i ograde, nego zato što ih je bilo za bacanje. U Besomukovoj vojsci bilo ih je dva puta po stotinu hiljada, a svakog dana pristizalo ih je još, marširajući u bitku od Kletnikovog Tabora kroz Središnjne zaravni. Zato ih je samadhi upotrebio da progutaju odbranu Konaka, štiteći na taj način jamnike i pragrdane. Hiljade izopačenih stvorenja padalo je pod strelama, kopljima i džilitima bačenim na njih, ali još mnoge hiljade su napredovale dalje. A iza njih su dolazile snage koje su znale kako da naude Veselkamenu.
     Juriš je u trenutku stigao do zidina. Pobesneli, kamenu vični jamnici našli su pogodna uporišta u kamenu i uzverali se do najnižih grudobrana i balkona. Moćni klinovi pragrdana očistili su crnom kiselinom gornje grudobrane, a onda su oni kidisali naviše po čvrstim drvenim lestvama koje su druga stvorenja dovukla do zidina. Veselkamen je ubrzo bio napadnut duž čitavog južnog i severnog zida.
     No, drevni džinovi koji su načinili Poglavarev konak sagradili su ga tako da se može braniti od napada. Čak i najniži grudobrani bili su visoko iznad tla; mogli su se zapečatiti, tako da napadači nemaju pristupa u grad; branioci su ih napadali sa viših nivoa. A vrhovnik Kvan vežbao je ratovniju godinu za godinom, pripremajući je baš za ovakvu bitku. Pregrupisana odbrana Konaka bacila se u boj istog trenutka kad je gradom odjeknula uzbuna. Ratnici su ostavili sve druge zadatke i potrčali na grudobrane; stvoreni su lanci da snabdevaju gornje nivoe strelama i ostalim oružjem; uvežbani eovodi jurišali su na jamnike i pragrdane koji su prodrli na niže nivoe. Onda su pristigli znanstvozornici, zubljonoše i oblučari. Znanstvozornici su odbijali napade pesmama moći, zubljonoše su palile lestve, oblučari su podupirali zidove da podnesu snagu jamnika.
     Dok je zapovedao bitkom sa osmatračnice na gornjim zidovima, Kvan je brzo video da bi njegovi ratnici lako odbili napad da ih nije bilo jedan na trideset ili više - da nije svaki ratnički život bio važan u njegovoj vojski, a tako nevažan u Besomukovoj. Ali ratovnija je bila nadjačana; bila joj je potrebna pomoć. U odgovor na odlomke izveštaja koji su pristizali iz Zabrana - izveštaja o vatri, moći i ogromnom olakšanju - poslao je hitnog glasnika da prizove poglavare u pomoć Veselkamenu.
     Glasnik je našao Vrhovnog poglavara Mhorama, ali Mhoram nije uzvratio na Kvanov poziv. Dotakao mu je samo ivicu uma, jer ga je nežno zadržao na udaljenosti, van sebe. Kada je čuo kako jedan od stražara objašnjava glasniku šta se dešavalo u vatrom uništenom Zabranu, pustio je da njegova svest o bici sklizne... da sve misli o trenutnoj opasnosti spadnu sa njega i prepustio se stapanju sa poglavarima.
     Sedeli su na neravnom podu oko posude sa oblučkom, sa žezlima na kamenu pred sobom - Trevor i Loerija levo, Amatin desno od njega. U Mhoramovim drhtavim rukama kril je blistao vrelom potvrdom belog zlata. Ipak je jedva video svetlost; oči su mu bile spržene vrelinom i zaslepljene suzama olakšanja koje nikako nisu prestajale. Kroz tihi dodir stapanja širio je snagu oko sebe i delio znanje koje ga je opterećivalo više nego što je i pomišljao. Rekao je ostalim poglavarima kako je uspeo da izvadi kril iz kamene kanije i zašto mu nije spržio ranjivo telo.
     Mogao je da oseti kako se Amatin grči od onog što čuje, kako se Trevor trese od bola koji je samo delimično poticao od povrede, kako Loerija procenjuje njegovo saopštenje kao što bi procenjivala novo oružje. Davao je sebe svakome od njih; pokazivao im je svoje uverenje, svoje razumevanje, svoju snagu. A u rukama je držao dokaz, kako ne bi sumnjali u njega. Sa takvim dokazom koji je sijao u uništenom Zabranu pratili su proces koji ga je doveo do tajnog znanja i delili strepnju koja ga je prisiljavala da čuva tajnu.
     Na kraju je poglavar Amatin glasno izgovorila svoje pitanje. Bilo je preveliko za ćutanje; zahtevalo je govor, kako bi i sam Veselkamen mogao da ga čuje. Nespretno je progutala knedlu pre nego što je zavitlala reči u neukaljanu akustiku odaje. "Znači, mi smo ti... mi sami... tokom tolikih pokoljenja sami poglavari su uskraćivali sebi moć Kevinovog znanstva."
     "Da, poglavaru", šapnuo je Mhoram, znajući da ga svi u Zabranu čuju.
     "Zavet mira je sprečavao..."
     "Da, poglavaru."
     Dah joj je za trenutak zadrhtao. "Onda, znači da smo izgubljeni."
     Mhoram je osetio u njenim rečima izgubljenost i dvoumljenje, pa se u sebi uspravio, navlačeći na ramena autoritet Vrhovnog poglavara. "Ne."
     "Bez moći smo izgubljeni", odvratila je. "Bez Zaveta mira nismo oni koji jesmo i izgubljeni smo."
     "Tomas Kovenant se vratio", odgovorila je Loerija.
     Amatin je brzo srušila ovu nadu. "Svejedno. On ili nema moći ili njegova moć narušava mir kojim smo se borili da služimo Domaji. Tako smo opet izgubljeni."
     "Ne", ponovio je Vrhovni poglavar. "Nismo izgubljeni. Mi... i prapoglavar Kovenant... moramo naći mudrost da steknemo i Mir i moć. Moramo sačuvati naše saznanje ko smo, ili ćemo pasti u očaj kao što je pao Kevin Zemljogub, u Obesvećenje. Istovremeno moramo očuvati saznanje o moći, ili nećemo uspeti da što više učinimo za Domaju. Možda će budući poglavari shvatiti da se moraju okrenuti od Kevinovog Znanstva - da moraju naći sopstveno znanstvo, znanstvo koje nije toliko pogodno za uništavanje. Mi nemamo vremena za takvu potragu. Znajući izazov ove moći, moramo se još više držati sebe, tako da ne izdamo Domaju."
     Njegove reči kao da su opkolile Zabran i prošlo je neko vreme pre nego što je Amatin progovorila glasom punim bola. "Nudiš nam stvari koje su u međusobnoj suprotnosti i govoriš nam da moramo očuvati oboje, postići oboje odjednom. Lako je dati takav savet."
     Vrhovni poglavar ćutke se trudio da im prenese svoje osećanje kako bi trebalo prevazići suprotnosti i načiniti celinu od njih; pustio je da se njegova ljubav prema Domaji, prema Veselkamenu, prema njoj, otvoreno uliju u njen um. Nasmešio se kad je čuo tihi glas poglavara Trevora. "Može se učiniti. Osetio sam nešto nalik na to. To malo snage što mi se vratilo zbog potrebe Konaka postalo je u meni jače nego strah od neprijatelja Konaka."
     "Strah", potvrdila je Loerija kao odjek.
     "Strah... ili mržnja", dodao je Mhoram.
     Trenutak kasnije Amatin je počela tiho da plače od razumevanja. Zajedno sa Loerijom i Trevorom, Mhoram je obmotao hrabrost oko nje i držao je sve dok u njoj nije popustio strah od sopstvenih opasnosti, od sopstvene sposbnosti da obesveti Domaju. Onda je Vrhovni poglavar spustio kril i otvorio oči pred Zabranom.
     Iako je sve bilo zamućeno i zamračeno, razabrao je srdočnika Torma i Trela. Trel je još bio zgrčen u sebe, izbegavajući užas onoga što je počinio. Torm se držao za glavu, saučestvujući u rhadhamaerlskom bolu sa mučenjem duše koje je moglo okrenuti oblučara protiv voljenog kamena. Ćutali su, a Mhoram je piljio u njih kao da je on kriv za Trelovo stanje.
     Pre nego što je uspeo da progovori, u Zabran je stigao novi glasnik od vrhovnika Kvana, zahtevajući pažnju. Kada je Vrhovni poglavar podigao pogled ka njemu, glasnik je ponovio Kvanov hitni poziv u pomoć.
     "Uskoro", uzdahnuo je Mhoram, "uskoro. Reci mom prijatelju da ćemo doći kada budemo mogli. Poglavar Trevor je ranjen. Meni", kratkim pokretom pokazao je sprženu kožu na glavi, "poglavaru Amatin i meni neophodna je hrana i odmor. Poglavar Loerija..."
     "Poći ću", odlučno je rekla Loerija. "Nisam se još valjano borila za Veselkamen." Obratila se glasniku. "Odvedi me na mesto gde sam najpotrebnija, a onda prenesi odgovor Vrhovnog poglavara vrhovniku Kvanu." Smirenim pokretima, kao da je otkriće nove moći odgovorilo na njene najcrnje sumnje, popela se uz stepenice i pošla za ratnikom nekuda ka južnim zidinama Konaka.
     Dok se udaljavala, poslala je stražare da pozovu iscelitelje i donesu hranu. Ostali poglavari neko vreme su bili sami i Torm je iskoristio priliku da upita Mhorama šta da se radi sa Trelom.
     Mhoram se osvrnuo po uništenim galerijama kao da pokušava da proceni koliko je izneverio Trela. Znao je da će biti potrebna pokolenja truda rhadhamaerla da se do izvesne mere povrati korisna ispravnost odaje i pogled mu se ponovo zamaglio od suza kada se obratio Tormu. "Treba ga odvesti isceliteljima. Možda će oni moći da mu povrate um."
     "Čemu bi to služilo? Kako da podnese saznanje o onom što je počinio?"
     "Moramo mu pomoći da podnese. Ja mu moram pomoći. Moramo pokušati svako isceljenje, ma koliko teško bilo. Ja, koji sam ga izneverio, ne mogu mu sada odreći pomoć."
     "Izneverio?" upitao je Trevor. Bol od rane povukao mu je krv iz lica, ali nije izgubio raspoloženje koje mu je pomoglo da uzme tolikog udela u odbrani Konaka. "Čime? Nisi izazvao njegovo očajanje. Da si bio nepoverljiv prema njemu, ne bi postigao ništa osim da potvrdiš njegove strahove. Nepoverenje je samo sebi potvrda."
     Mhoram je klimnuo glavom. "A ja sam bio nepoverljiv... nepoverljiv prema svima. Držao sam saznanje u tajnosti čak iako sam znao da je to pogrešno. Sreća da šteta nije ispala i veća."
     "Ipak nisi mogao da sprečiš..."
     "Možda. A možda... da sam podelio sa njim svoje znanje, tako da je upoznao sve opasnosti... poznate... možda bi smogao snage da se seti sebe... da se seti da je oblučar rhadhamaerla, onaj koji voli kamen."
     Torm se ukočeno složio, ali saosećanje sa Trelom ga je nagnalo da doda. "Pogrešio si, Vrhovni poglavaru."
     "Da, srdočniče", odgovorio je Mhoram glasom punim nežnosti. "Takav sam kakav sam... smrtni čovek. Imam još... mnogo da učim."
     Torm je zatreptao i pognuo glavu. Ramena su mu bila toliko napeta da je izgledao besan, ali Mhoram je prošao kroz mnoga iskušenja sa njime i znao je kako da ga razume.
     Trenutak kasnije u Zabran je žurno ušlo nekoliko iscelitelja. Doneli su dvoja nosila i u jednima pažljivo izneli Trela. Poglavar Trevor iznet je na drugima uprkos glasnim protestima. Torm je pošao za Trelom. Uskoro su Mhoram i Amatin ostali sami sa ratnikom koji im je doneo hranu i isceliteljem koji je nežno nanosio blagi melem na opekotine Vrhovnog poglavara.
     Čim su mu obradili povrede, Mhoram je otpustio ratnika i iscelitelja. Znao je da će Amatin želeti da razgovara sa njim, pa joj je pripremio teren pre nego što je počeo da jede. Onda se okrenuo hrani. Iako premoren, prisilio se da jede kako bi obezbedio snagu i mogao da se vrati na posao.
     Poglavar Amatin je ćutala kao i on; prilagodila se čak i ritmu kojim je žvakao, kao da je njegov primer jedina podrška koju ima u suočavanju sa ranije nezamislivom opasnošću. Mhoram je shvatio da su je godine odanog izučavanja Kevinovih krugova ostavile potpuno nepripremljenu za ono što joj je saopštio; njeno poverenje u znanstvo drevnih poglavara bilo je neizmerno. Zato je jeo ćutke; kada je završio, ostao je da sedi i odmara se, čekajući da ona progovori i otvori mu srce.
     No, kada je postavila pitanje, bilo je potpuno neočekivano. "Vrhovni poglavaru", rekla je pokazujući glavom ka krilu, "ako se Tomas Kovenant vratio u Domaju... ko ga je prizvao? Kako su izveli takav poziv? I gde je on sada?"
     "Amatin...", počeo je Mhoram.
     "Ko osim Opakog može da izvede tako nešto?"
     "Postoji..."
     "A ako to nije delo poglavara Kletnika, gde se Kovenant pojavio? Kako nam može pomoći ako nije ovde?"
     "Neće nam pomoći", odlučno je rekao Mhoram da bi prekinuo bujicu pitanja. "Ako ikome može biti od pomoći, pomoći će Domaji, a ne nama u ovoj opsadi. Postoje i druga mesta sa kojih može pomoći Domaji... da, i drugi koji ga mogu prizvati. Mi i poglavar Kletnik nismo jedine moći. I sam Tvorac se može odazvati na nevolju Domaje."
     Ispitivala ga je nesigurnim pogledom, pokušavajući da otkrije razlog tolike uverenosti. "Nemam toliko poverenja u tog Tvorca. Čak i ako postoji takvo biće, Zakon koji čuva Zemlju sprečava... pa i predanja govore da ako Tvorac prelomi luk Vremena kako bi spustio ruku na Domaju, onda će i luku i svemu ostalom doći kraj i Opaki će biti slobodan."
     "Tako se priča", potvrdio je Mhoram. "Ne sumnjam u to. Ipak, sudbina svega stvorenog u rukama je Tvorca. Naš trud je dovoljan za nas. Ne možemo da se zamaramo teretom koji pripada bogovima."
     Amatin je uzdahnula. "Govoriš vrlo uvereno, Vrhovni poglavaru. Kada bih ja izrekla takve reči, zvučale bi olako."
     "Onda ih ne govori. Pričam ti o onom što mi daje hrabrost. Ti si drugačija osoba i imaš drugačiju hrabrost. Seti se da si poglavar, sluga Domaje... seti se ljubavi koja te je okrenula ovom poslu i nemoj da je izneveriš."
     "Da, Vrhovni poglavaru", odgovorila je zagledana u njega. "Ipak ne verujem toj moći koja omogućuje Obesvećenje. Neću da rizikujem."
     Zagledala se iza njega i naterala ga da se okrene ka krilu. Beli dragulj plamteo je kao svetlo paradoksa, obećanje života i smrti. Polako je pružio ruku i dotakao držalje. Do sada mu je zanos splasnuo, pa je povukao ruku od vreline.
     Nakrivo se nasmešio. "Da", šapnuo je, kao da se obraća oštrici, "to je rizik. I ja se plašim." Pažljivo je ispod ogrtača izvukao komad tkanine; obazrivo je umotao kril i sklonio ga dok ne bude prenesen na mesto gde će ga proučavati znanstvozornici. Onda je podigao pogled i ustanovio da i Amatin pokušava da se nasmeši.
     "Hodi, sestro Amatin", obratio se njenoj hrabrosti, "predugo smo odlagali svoj posao."
     Zajedno su se vratili u bitku i sa poglavarom Loerijom prizivali vatru iz žezala da bi je bacali na horde Opakog.
     Kasno po podne im se, hramljući i umotan u zavoje, pridružio i Trevor. Do tog časa Veselkamen je već preživeo najmahnitiji deo Sotonpestovog napada. Poglavari su dali ratovniji potrebnu podršku. Pod komandom tvrdoglavog Kvana ratnici su zadržali napad. Gde god su poglavari delovali, gubici među braniocima gotovo su nestajali, a među napadačima se užasno povećavali. U takvoj bici pragrdani nisu mogli da dobro usmere svoje moći. Sve u svemu, poglavari su uspeli da stvore priličan haos među jamnicima i ostalim stvorenjima. Pre nego što je mračni dan jedva prešao u veče, samadhi Besomuk povukao je svoje snage.
     Ali ovog puta nije pustio Konak da se odmara. Napadi su ponovo počeli ubrzo posle mraka. Zaklonjeni hladnom zimskom tamom, pragrdani su istrčavali da bace tečnu jarost na grudobrane, a za njima su jurišale zbijene čete spodoba opremljenih štitovima i lestvama. Sada više nije bilo nasumičnih besnih napada, nekontrolisanih divljih pokušaja da se odjednom zauzme čitav Konak. Umesto njih pojavili su se preciznost i cilj. Režeći od gladi, horde su se pregrupisale tako da izmore Veselkamen što brže i što delotvornije.
     Tokom narednih dana borbe su tekle bez predaha. Sotonpest je kontrolisao napade tako da gubici ne budu veći od stalnog priliva pojačanja; ali nemilosrdno je održavao pritisak, ne dajući ratnicima ni trenutka odmora. Uprkos Kvanovim naporima da smenjuje eovojne i eovode kako bi se naizmenično odmarali, ratovnija je postajala sve umornija i umornija... a umorni ratnici lakše ginu. One koji padnu nije imao ko da zameni.
     Ipak, ratovnija nije sama nosila teret bitke. Oblučari, zubljonoše i znanstvozornici takođe su se borili. Ljudi koji nisu imali drugi važan posao... beskućni ratari i stočari, umetnici, čak i starija deca... preuzeli su sve pomoćne poslove; donosili su strele i drugo oružje, držali stražu, prenosili poruke. Tako je više eovoda bilo oslobođeno za bitku i odmor. Poglavari su žurno delovali kad god bi Kvan zatražio njihovu pomoć. Bili su moćni i ubedljivi; svako na svoj način, borili su se žilavom snagom ljudi koji znaju da su sposobni za obesvećenje a ne nameravaju da dospeju do takve krajnosti.
     Zato je Poglavarev Konak istrajavao. Eovodi i eovojne su svakog dana ginuli; skladišta hrane su se praznila; isceliteljske zalihe bilja i melema su čilele. Ljudima su se lica izborala od napetosti koja im je glodala tkivo sve dok im lobanje nisu ostale prekrivene samo pritiskom i iščekivanjem. Ali Veselkamen je štitio svoje stanovnike i zato su istrajavali.
     Poglavari su isprva usmerili pažnju na potrebe bitke. Nagonski su se sklanjali od sopstvenog opasnog znanja. Trošili su snagu na rad i borbu radije nego da proučavaju poslednje pribežište. Ali kada su neprekidni udari napada odjekivali kroz Konak već šesti dan, Vrhovni poglavar Mhoram ustanovio je da je počeo da strepi od trenutka kada će Sotonpest promeniti taktiku - kada će Besomuk i njegov gospodar biti spremni da ponovo upotrebe Kamen i Žezlo. Tokom sedme noći Mhoram je nemirno spavao, izmučen mutnim snovima nalik na senke ranijih vidilačkih noćnih mora. Vremenom je ponovo osetio da gotovo čuje, negde duboko u duši, zvuk vriska jednog Neomeđenog. Probudio se obliven znojem i požurio u visoravni da vidi je li se nešto desilo Neomeđenom sa Zlatosinja.
     Neomeđeni je bio živ i zdrav, kao i Loerijine kćeri. Ali to nije donelo Mhoramu olakšanje. U dubini kostiju ostala mu je jeza, kao odjek zime. Bio je siguran da je negde neko bio ubijen u mukama. Boreći se protiv drhtavice užasa, pozvao je ostale poglavare na Veće, gde je prvi put postavio pitanje kako da upotrebe novo znanje protiv Opakog.
     Pitanje je u svima izazvalo drhtavicu neizgovorenog. Amatin se iskolačenih očiju upiljila u Vrhovnog poglavara, Trevor se trgao, Loerija se zagledala u šake... a Mhoram je osetio da njihove različite reakcije govore isto... Zar misliš da treba ponoviti delo Kevina Zemljoguba? Ali znao je da ne nameravaju da ga optuže. Čekao je i konačno je Loerija smogla glas. "Kada si branio Zabran... radio si protiv tuđeg zla. Kako ćeš kontrolisati tu moć ako je sam oslobodiš?"
     Mhoram nije umeo da odgovori.
     Ubrzo se Trevor nagnao da progovori. "Nemamo ništa čime bismo kanalisali toliku moć. Srce mi govori da žezla neće biti dovoljna... neće imati snagu da upravljaju tolikom količinom sile. Nedostaje nam Žezlo zakona, a znam da ništa drugo nije doraslo takvom zahtevu."
     "Osim toga", oštro je dodala Amatin, "to znanje u koje si se usudio da položiš nadu nije bilo dovoljno Vrhovnom poglavaru Kevinu, sinu Lorikovom. Samo je povećalo cenu njegovog očajanja. Ja sam... ja sam posvetila život njegovom znanstvu i govorim istinu. Takva moć je zamka i opsena. Ne možemo je kontrolisati. Udara ruku koja je nosi. Bolje je umreti u ime mira nego kupiti jedan dan života po cenu tolike opasnosti!"
     Mhoram ponovo nije imao odgovor. Nije mogao da navede razloge koji su ga naveli da postavi pitanje. Samo ga je ledena slutnja u kostima podsticala, govoreći mu da su neznani užasi snašli Domaju negde daleko od Veselkamena. Uto je Amatin gorko zaključila: "Zar se bojiš da će nas prapoglavar Kovenant ipak Obesvetiti?"
     Nije mogao da porekne da se boji.
     Zato se Veće završilo bez zaključaka i poglavari su se vratili u odbranu Konaka.
     Borbe su se nastavile bez predaha. Tokom četiri naredna dana poglavari su upravljali vatru iz žezala svom snagom i veštinom koju su imali... ratovnija je prevazišla umor kao da se on može savladati... a ostali narod Veselkamena činio je sve što se može kako bi bacali sa zidina jamnike, pragrdane i kameni nakot. Ali Sotonpest nije posustajao. Nastavljao je napad kao da su mu gubici beznačajni, traćio čitave odrede spodoba da bi načinio ma i najmanju štetu zidinama. A cena koju je Poglavarev Konak plaćao za istrajavanje rasla je iz dana u dan.
     Tokom petog dana Mhoram se povukao iz bitke kako bi utvrdio u kakvom je stanju grad. Pratio ga je vrhovnik Kvan i kada su videli strašnu osiromašenost skladišta hrane i prebrojali izgubljene živote, Kvan je pogledao Mhorama pravo u oči. "Pašćemo", rekao je drhtavim glasom. "Makar ovaj Beosmuk više ni prst ne podigao na nas, ipak ćemo pasti."
     Mhoram je uzvratio pogled starom prijatelju. "Koliko dugo ćemo izdržati?"
     "Trideset dana... u najboljem slučaju. Četrdeset... ako uskratimo hranu bolesnima, ranjenima i nejakima."
     "Nećemo uskratiti hranu nikom živom."
     "Znači, trideset. I manje, ako moji ratnici izgube snagu i dopuste proboj preko zidova." Oborio je pogled. "Vrhovni poglavaru, je li dotle došlo? Je li ovo kraj... za nas... i za Domaju?"
     Mhoram mu je čvrstim pokretom spustio ruku na rame. "Ne, prijatelju. Nismo stigli do kraja svojih snaga. A i Nevernik... nemoj zaboraviti na Tomasa Kovenanta."
     To ime vratilo je Kvanu ratobornost. "Ne bih ga zaboravio i da hoću. On će..."
     "Polako, vrhovniče", mirno ga je prekinuo Mhoram. "Ne prenagljuj sa prorokovanjem usuda. Postoje tajne Zemlje o kojima ništa ne znamo."
     "Zar mu još veruješ?" promrmljao je Kvan trenutak kasnije.
     Vrhovni poglavar nije oklevao. "Verujem da Opačija nije vrhunac života."
     Kvan ga je na to pogledao u oči kao da pokušava da nađe izvor tih reči. Na licu mu se pokazao nagoveštaj protivljenja ili molbe; ali pre nego što je stigao da progovori, došao je glasnik da ga pozove nazad u borbu. Smesta se okrenuo i udaljio.
     Mhoram je za trenutak posmatrao njegova uspravljena leđa, a onda je žurno pošao da obiđe iscelitelje. Hteo je da sazna ima li poboljšanja kod Trela, družbenika Atiaraninog.
     U dubokom, potmulom hodniku, koji su iscelitelji pretvorili u bolnicu za stotine povređenih, našao je krupnog oblučara pruženog kao olupina na dušeku nasred poda. Mučila ga je snažna moždana groznica. Na Mhoramov užas, izgledao je kao oličenje sudbine svih Kovenantovih žrtvi... ispijena budućnost koja iz zasede vreba čitavu Domaju. Vrhovnom poglavaru zadrhtale su ruke. Bio je siguran da nema snage da posmatra događanje tog neizbežnog uništenja.
     "Isprva smo ga smestili uza zid", tiho je objasnio jedan negovatelj, "tako da bude blizu kamena. Ali on se užasnuto povlačio od njega. Zato smo ga postavili ovamo. Ne oporavlja se... ali više ne vrišti. Naši napori da mu pomognemo su neizmerni."
     "Kovenant će mu pomoći", šapatom je odvratio Mhoram, kao da je negovatelj rekao nešto sasvim drugo. "Mora mu pomoći"
     Okrenuo se, drhteći, i pokušao da nađe olakšanje za svoj strah u bici za Veselkamen.
     Sledeće noći samadhi je promenio taktiku. Pod zaklonom noći odred jamnika suknuo je napred i uspuzao se do jednog od glavnih grudobrana, a kada su ratnici jurnuli da presretnu napad, dva klina pragrdana skrivena u mraku brzo su stvorila Odbojnicu preko krajeva grudobrana, pa su ratnici bili zarobljeni, bez mogućnosti za bekstvo ili spas. Dva eovoda su bila uhvaćena i pobijena pre nego što je poglavar Amatin uspela da slomi jednu odbojnicu.
     Isti postupak primenjen je istovremeno na nekoliko tačaka duž Konaka.
     Vrhovnik Kvan izgubio je preko osam dvadesetina ratnika pre nego što je shvatio cilj te taktike. Nisu hteli da prodru u Veselkamen, nego da pobiju branioce.
     Zato su poglavari bili prisiljeni da prime na sebe glavni teret odbrane od novih napada; odbojnica predstavlja ispoljavanje moći koju samo oni mogu na nadvladaju. Napadi su se nastavili sve dok je tama pokrivala prikradanje pragrdana, ne dajući poglavarima vremena da predahnu. A u svitanje je Šeol Sotonpest nastavio raniju strategiju napada.
     Posle četiri takve noći Mhoram i njegovi sadruzi bili su na ivici snage. Svaka odbojnica zahtevala je ogromno naprezanje dvoje poglavara; jedan ne bi mogao da se dovoljno brzo suprotstavi radu tri ili četiri dvadesetine pragrdana. U ovom trenutku Amatin je bila bleda i šupljeg pogleda kao bogalj; Loerijini nekada čvrsti mišići sada su joj visili sa kostiju kao lanci smrtnosti; a Trevoru se pogled trzao od svega što bi video, kao da je i u najdubljoj bezbednosti Konaka okružen zlim duhovima. I sam Mhoram se osećao kao da mu je na srce nalegao ogroman teret. Svi su mogli da osete tačnost Kvanovih mračnih predviđanja i bilo im je mučno od toga.
     Tokom kratkog trenutka omamljenog polusna pred kraj četvrte noći Vrhovni poglavar uhvatio je sebe kako mrmlja "Kovenante, Kovenante", kao da pokušava da podseti Nevernika na dato obećanje.
     No, sledećeg jutra napadi su prestali. Vetar je donosio do Veselkamena tišinu nalik na ćutanje otvorenog groba. Sve spodobe su se vratile u logor, a u njihivom odsustvu Veselkamen je dahtao i drhtao kao izmučeni zatvorenik između udaraca bičem. Mhoram je iskoristio priliku da jede, ali ubacivao je hranu u usta ne videći je i žvakao je ne osećajući ukus. Negde duboko u sebi pokušavao je da premeri ostatak sopstvene izdržljivosti. Ipak je odmah reagovao kada mu je žurno prišao glasnik sa obaveštenjem da se samadhi Besomuk sam približava Konaku.
     Zaštićen odredima strelaca od svakog napada neprijatelja koji su zauzeli kulu, Mhoram i ostali poglavari pošli su do jednog od visokih blakona blizu istočnog kraja Konaka i suočili se sa Sotonpestom.
     Džin-Besomuk se sarkastično približavao, kočopernim hodom i sa izrazom zadovoljstva. Ogromnom pesnicom stezao je svoj komad Kamena koji je izgledao studeno na mrazovitom vazduhu. Zaustavio se tik van dometa strela, iskezio se na poglavare i gromoglasno se proderao. "Živeli, poglavari! Pozdravljam vas! Jeste li dobro?"
     "Dobro!" poluglasno je zarežao Mhoram. "Neka priđe pet koraka bliže pa ću mu pokazati njegovo dobro."
     "Moj gospodar se zabrinuo za vas!" nastavio je samadhi. "Strahuje da ste počeli da trpite zbog ovog nepotrebnog sukoba!"
     Vrhovnom poglavaru su oči blesnule od ovog ruganja. "Tvoj gospodar živi od tuđih patnji! Zar hoćeš da poverujemo kako je raskrstio sa Opačijom?"
     "Začudio se i rastužio što mu se opirete. Zar i dalje ne vidite da je on jedina reč istine u ovom naopakom svetu? On je jedina snaga... jedino pravo. Tvorac Zemlje je nedostojno i okrutno stvorenje! To znaju svi koji nisu zaslepljeni besmislicama. Svi koji nisu kukavice pred licem istine znaju da je poglavar Kletnik jedina istina. Zar vas patnje ničemu nisu naučile? Zar vas Tomas Kovenant ničemu nije naučio? Predajte se, kažem vam! Prekinite izopačenu patnju koju sami sebi priređujete... predajte se! Kunem vam se da ćete biti ravni meni u službi poglavaru Kletniku!"
     Uprkos strašnom sarkazmu, Besomukov glas imao je neobičnu ubedljivost. Moć Kamena bila mu je u rečima, navodeći slušaoce da mu se pokore. Dok je samadhi govorio, Mhoram je osetio da iz njega nestaje tkanje otpora, da mu same kosti ostaju izložene zimi. Grlo ga je bolelo od ukusa odustajanja i morao je mučno da proguta pljuvačku pre nego što je odgovorio.
     "Samadhi Šeole", zakreštao je, ponovo progutao i uneo u glas svu svoju odlučnost. "Samadhi Šeole! Izazivaš nas, ali mi nismo izazvani. Nismo slepi... vidimo da je tvoje ubeđivanje puno svireposti. Odlazi! Slugeranjo Kletnikova! Vodi svoju vojsku mučnine i prezira... vrati se svom gospodaru. On je izazvao tvoje patnje... neka uživa u njima dok može. Čak i dok stojimo ovde, dani njegove moći su odbrojani. Kada ga sustigne kraj, budi siguran da neće učiniti ništa da očuva tvoje bedno postojanje. Odlazi, Besomuče! Ne zanimaju me tvoje providne pogrde."
     Nadao se da će Besomuk odgovoriti gnevom, da će učiniti nešto što će ga dovesti na domet strlecima. Ali Sotonpest se samo nasmejao. Režeći od divljeg veselja, okrenuo se i uzvikom poslao svoje snage da obnove napad.
     I Mhoram se bolnim pokretom okrenuo da se suoči sa ostalim poglavarima. Ali oni ga nisu gledali. Zagledali su se u glasnika koji je drhteći stajao pred njima. Lice mu je bilo obliveno znojem užasa uprkos hladnoći, a mišići u grlu su mu se zgrčili i onemeli ga. Ćutke je posegao pod tuniku i izvukao smotuljak tkanine. Ruke su mu se tresle dok ga je odmotavao.
     Trenutak kasnije u grozničavim rukama držao je kril.
     Dragulj na njemu bio je mračan kao smrt.
     Mhoramu se učinilo ga je čuo uzdahe, ječanje, uzvike, ali nije bio siguran. U ušima mu je grmeo užas od kojeg su ostali zvuci postali nejasni. Zgrabio je kril. Užasnuto piljeći u njega, pao je na kolena kao da su mu noge odsečene. Svom silom sopstvene želje zario je pogled u dragulj, pokušavajući da nađe u njemu makar nagoveštaj bleska. Ali metal mu je bio hladan pod prstima, a ivice sečiva tupe. Slepa, prazna zima ispunila je i najdalje dubine dragog kamena.
     Nada u divlju magiju je izgubljena. Kovenant je nestao.
     Sada je Mhoram razumeo zašto se Besomuk smejao.
     "Mhorame?"
     "Vrhovni poglavaru."
     "Mhorame!"
     Reči su dopirale do njega, moleći ga za snagu, preklinjući ga, zahtevajući. Nije obraćao pažnju. Stresao je dodir stapanja koji mu je dopro do uma. Proročanstvo užasa počelo je da se obistinjuje. Nije više imao ništa čime bi odgovorio na preklinjanja.
     "Ah, Vrhovni poglavaru!"
     U molbama je bilo i suza i očaja, ali nije imao čime da im uzvrati.
     Bio je samo nejasno svestan da ustaje na noge, da vraća glasniku kril. Želeo je da mu ga sklone sa očiju kao da je to izdajnik, ali to osećanje zauzelo je samo deo njega. Ostatak je pritezao tanki plavi plašt, kao da je još dovoljno glup da poveruje kako će ga zaštititi od hladnoće, i tupo se udaljio od grudobrana. Ćuba kratke, krute kose koja mu je izrasla posle požara u Zabranu dala mu je izbezumljen izgled. Ljudi su pošli za njim, preklinjući, zahtevajući, ali on je držao korak odrvenelim nogama i ostajao ispred njih kako ne bi video lica puna molbe.
     Nije mislio kuda se uputio sve dok nije stigao do grananja prolaza. Tu ga je težina odluke gotovo ponovo oborila na kolena - levo i dole u Konak, ili desno i napolje prema planinskoj visoravni. Skrenuo je desno zato što je već znao da nema izbora.
     Kada je pošao dugim putem uzbrdo, ljudi iza njega usporili su i pustili ga da ode. Čuo je njihov šapat.
     "Ide do Neomeđenog... do tumača snova."
     Ali nije se tamo uputio; nije imao pitanja koja bi postavio proroku. Proroci su za ljude kojima razne vizije nešto znače, ali sada su Vrhovnom poglavaru Mhoramu, sinu Variolovom, nešto značile samo one stvari koje će mu dati hrabrost.
     Ukočen od užasa, izišao je na vetar koji je hujao preko otvorene visoravni. Kroz ledeno zavijanje čuo je bitku kako udara o zidine Konaka, horde napadača kako se bacaju kao talasi na prkosnu, ali konačno slomivu liticu. Ali ostavio je zvuk za sobom; to je bio samo simbol, usredsređenje užasnog usuda čitave Domaje. Bez Tomasa Kovenanta...! Mhoram nije mogao da završi misao. Hodao je naviše kroz ogoljene bregove, sve dalje od Veselkamena, ka reci, pa duž nje na sever, sa bezdanom u srcu na mestu gde bi trebalo da bude spas Domaje. Ovako, rekao je samom sebi, ovako se sigurno osećao Kevin Zemljogub kada je poglavar Kletnik zauzeo Kuraš Plenetor, čineći uzaludnim sve odgovore osim Obesvećenja. Nije znao kako se može izdržati toliki bol.
     Posle nekog vremena shvatio je da stoji, smrznut na vetru, na bregu iznad Zlatosinja. Pod njim su dragocene, moćne vode jezera ležale nenamreškane uprkos udarima vetra. Iako je nebo nad njima bilo sivo kao pepeo kraja sveta, izgledalo je kao da sija od sećanja na sunčevu svetlost. Jasno je odražavalo bregove i udaljene planine, a kroz čistu vodu mogao je da vidi nedostižno kameno dno.
     Znao je šta treba da učini; nedostajala mu je hrabrost, a ne mudrost. Poslednji zahtevi vere ležali su razvijeni pred njim kao mapa zemlje koja više ne postoji. Kada se smrznuto oteturao naniže ka jezeru, učinio je to zato što nije imao kuda drugde da ide. U Zlatosinju se nalazila Zemna moć. Položio je žezlo na obalu, svukao ogrtač i bacio se u jezero, moleći se da mu ledene vode učine ono što nije mogao da učini sam sebi.
     Iako je već bio utrnuo od hladnoće, voda kao da mu je istog časa opržila čitavu kožu, otrgla ga iz utrnulosti kao požar u nervima. Kada je skliznuo u dubinu nije ni pomišljao na plivanje, ali snaga Zlatosinja naterala ga je na delo i primorala ga da se grčevito usmeri ka površini. Izbio je iz vode hrapavo udišući vazduh, boreći se za trenutak kako bi uhvatio dah u strašnoj hladnoći, a onda je zaplivao ka obali gde je ostavio ogrtač.
     Dok se verao uz obalu, osećao je da gori od hladnoće, ali primorao je sebe da se ne obuče dok ledeni vetar nije pretvorio vodu na njemu u led i tako ga osušio. Tek tada je žurno navukao ogrtač preko ramena i prigrlio žezlo na grudi kako bi ga njegova topolota grejala tamo gde je bila najpotrebnija. Trebalo je neko vreme da ga prođe grozničava drhtavica, a dok je čekao hrabrio je samog sebe, pripremajući se da okuraži srce pred preprekama i strahom koji su ga čekali.
     Morao je da učini ono što je očito nemoguće. Morao je da ubije samadhi Besomuka.
     Biće mu potrebna pomoć.
     Rešen da zaboravi sve ranije sumnje, okrenuo se jedinom mogućem izvoru pomoći... jedinom pomoćniku čija je vernost odgovorala njegovoj potrebi. Podigao je smrznutu ruku i triput prodorno zviznuo.
     Orkanski vetar kao da je razneo zvuk na komadiće i smesta ga razbio. Na mestu gde je eho uobičajen njegov poziv je nestao bez odjeka ili odgovora; vetar ga je otrgao kao da bi da ga spreči, da ga učini nečujnim. Ipak je prikupio poverenje i s mukom se uzverao uz brdo kako bi stajao i čekao na povoljnijem mestu na prevoju. Ispunila ga je napetost nalik na očajanje, ali gledao je u zapadne planine kao da u srcu nema ni sumnje ni strepnje.
     Prošlo je nekoliko dugih trenutaka koji su mu izoštrili napetost do tačke vrištanja, a onda je ugledao tamnosmeđi pokret kako napreduje iz planina ka njemu. Srce mu je poskočilo uprkos teretu, pa se uspravio na vetru koji mu je zviždao oko ušiju tako da dostojno dočeka Ranihina koji mu je odgovorio na poziv.
     Od čekanja mu se krv gotovo smrzla u venama, ali Ranihin je konačno stigao do bregova oko Zlatosinja i zanjištao u znak pozdrava.
     Mhoram je jeknuo od tog prizora. Da bi uzvratio na poziv, Ranihin je morao poći iz ravnice Ra pre više dvadesetina dana... mora da je bežao od Sotonpestove vojske kako bi prešao pravo preko Središnjih zaravni u Zapadnik planine, a onda se probijao kroz bespuće između zaleđenih vrhova na severu do isturenog dela koji se izvijao ka istoku i završavao na visoravni Veselkamena. Dugi napori surovog puta mnogo su stajali velikog pastuva. Koža mu je labavo visila sa mršavih rebara, bolno je posrtao na oteklim zglobovima, a dlaka mu je izgledala jadno ofucana. Mhoram je ipak prepoznao Ranihina i pozdravio ga sa svim poštovanjem koje je mogao da izrazi.
     "Živeo, Drini, ponosni Ranihinu! Oh, kakvo hrabro delo! Ponosni sine ponosne majke. Tako mi Nebeskog repa i Grive sveta, ja sam...", grlo mu se steglo od osećanja i morao je da završi šapatom, "...ja sam počastvovan."
     Drini je pokušao da dokasa do Mhorama, ali kada je stigao do Vrhovnog poglavara naslonio je drhtavu glavu Mhoramu na rame, kao da mu treba oslonac da se ne bi srušio. Mhoram mu je obgrlio vrat, šaputao mu reči pohvale i ohrabrenja, gladio mu smrznutu dlaku. Stajali su zajedno kao da, onako slabi svako na svoj način, daju jedan drugom obećanje. Tek tada je Mhoram odgovorio na gurkanje Drinijevog neugasivog ponosa i skočio mu na leđa. Grejući žezlom ogromnog konja, jahao je polako i odlučno nazad ka Veselkamenu.
     Jahanje je potrajalo... a vreme se mučno i bolno oteglo zbog slabosti Drinijevih mišića i njegovog bolnog, iscrpljenog posrtanja. Dok su prolazili niz bregove, Mhoramu se vratio umor i on se prisetio svoje nedovoljnosti, svog otpljujućeg užasa. Ali stupio je na pravu stazu svoje vere; stezao je kolenima Ranihina i učvršćivao se u odluci da se ne okrene nekuda drugde. Drini mu je odgovorio na poziv. U mislima mu se širio deo Zlatosinjeve bistrine dok je pravio plan.
     Uto je ždrebac konačno ishramao iz prostranog tunela koji je vodio u Poglavarev Konak. Udar kopita tiho je odjekivao od glatkih kamenih zidova i tavanice... odjekivao i pronosio se ispred Vrhovnog poglavara kao tiha najava njegovog povratka. Uskoro je osetio glasove kako po Konaku šire vest o njemu, objavljujući da se vratio na Ranihinu. Ljudi su ostavljali posao i žurili ka glavnom prolazu iz tunela kako bi ga videli. Poređali su se duž puta, mrmljali u čudu ili bolu kada bi ugledali Ranihina, napeto se došaptavali o izrazu usmerene opasnosti koji mu je blistao u očima. Ujahao je u Konak kao da ga nosi tiha struja čuđenja i nade.
     Pošto je prejahao nekoliko stotina jardi duž glavnih hodnika Veselkamena, ugledao je pred sobom ostale predvodnike grada... poglavare Trevora, Amatin i Loeriju, vrhovnika Kvana i dvojicu srdočnika, Torma i Borilara. Čekali su ga kao da su zajedno došli da bi mu iskazali počast. Kada se Ranihin zaustavio pred njima, nemo su pozdravili Vrhovnog poglavara i njegovog konja, kao da im nedostaju reči da izraze ono što osećaju.
     Za trenutak im je uzvratio pogled, proučavajući ih. Svako na svoj način, svi su bili ispijeni, bolni, izmoreni bitkom. Posebno je Kvan izgledao izuzetno iscrpljeno. Njegovo oštro, srezano, ostarelo lice imalo je uobičajen namršten izraz, kao da ga samo grč stalne ratobornosti drži na okupu. I Amatin je izgledala gotovo očajno; kao da je zbog fizičke slabosti iscrpla moralnu izdržljivost. Borilaru je lice bilo obliveno suzama za koje je Mhoram znao da su izazvane nestankom Tomasa Kovenanta. Trevor i Loerija oslanjali su se jedno na drugo, nesposobni da sami stoje uspravno. Od svih njih samo je Torm bio smiren, a ta smirenost odavala je čoveka koji je već prošao kroz sve lične krize. Za njega ništa nije moglo biti gore od Obesvećenja kamena koje je iskusio u Zabranu... iskusio i savladao. Ostali su dočekali Mhorama sa mešavinom nade, strepnje, napetosti i beznađa na licima... izrazima koji su preklinjali da saznaju šta znači njegov povratak na Ranihinu.
     Uzvratio je na njihov nemi pozdrav klimanjem glave, a onda se s mukom spustio sa Drinijevih leđa i prišao im korak-dva bliže. Odgovorio im je jedinim načinom za koji je imao dovoljno nage... autoritetom. Govorio je tiho, ali glas mu je bio grub od opasnosti. "Čujte me. Ja sam Mhoram, sin Variolov, Vrhovni poglavar po izboru Veća. Doneo sam odluku. Čujte me i pokorite se. Vrhovniče Kvane, Ranihinu Driniju je potrebna nega. Treba mu hrana i lečenje... mora se brzo vratiti u snagu. Uskoro ću ga opet jahati.
     Poglavari, srdočnici, vrhovniče... moramo povratiti stražarsku kulu Veselkamena. Kapija Konaka mora biti raščišćena. Učinite to brzo. Vrhovniče, pripremi konje za ratovniju. Pripremi sve konjanike i onoliko pešaka koliko misliš da treba... pripremi ih za napad na samadhi Sotonpesta. Napašćemo čim nam put bude raščišćen."
     Video je da su zbunjeni njegovim naredbama, da su užasnuti strašnim izgledom napada na Besomukovu vojsku. Ali nije im ponudio nikakvu pomoć, nikakvo uveravanje. Kada kucne čas umiranja za novootkriveni cilj, nadao se da će ostaviti za sobom ljude koji su sebi dokazali da mogu da izdrže sve... vođe koji su naučili da se snađu bez njega.
     Ipak im nije mogao uskratiti objašnjenje izdatih naređenja. "Prijatelji", nastavio je i dalje grubim glasom, "svetlo krila nas je izneverilo. Znate šta to znači. Tomas Kovenant je napustio Domaju... ili je pao u smrt... ili mu je oduzet prsten. U tome leži naša jedina nada. Ako je Nevernik živ... i dok divlja magija nije okrenuta protiv nas... možemo se nadati da će se ponovo dočepati svog prstena.
     Moramo raditi u toj nadi. Mala je... ali u ovim vremenima sve nade su male. Naše je da izvučemo pobedu iz krvi i haosa očajanja. Moramo da delujemo. Opaki sigurno zna da je prapoglavar Tomas Kovenant izgubio belo zlato... ako ga je izgubio, a nije zarobljen, ni otišao iz Domaje. Zato misli na njega moraju neko vreme biti daleko od nas. Za to vreme možemo da se nadamo u uspeh protiv samadhi Besomuka. A ako poglavar Kletnik želi da spreči Nevernika da ponovo stekne prsten, moramo izdaleka pomoći prapoglavaru Kovenantu tako što ćemo primorati Opakog da nas ponovo pogleda."
     Nije mogao da podnese pogled na užasnuto preklinjanje koje je izobličilo lica njegovih prijatelja. Spustio je ruku Driniju na vrat i zaključio kao da se obraća Ranihinu. "To je moj izbor. Ako moram, jahaću sam protiv Sotonpesta, ali to se mora učiniti."
     Konačno je Amatin uspela da progovori. "Melenkurione! Melenkurion abatha! Mhorame, zar ništa nisi naučio od Trela, družbenika Atiaraninog... od krvne garde... od samog Kevina Zemljoguba? Rešio si da izvršiš Obesvećenje. Ovako ćemo naučiti da uništavamo one koje volimo!"
     Odgovor Vrhovnog poglavara Mhorama bio je pun autoriteta. "Vrhovniče, neću povesti sa sobom nijednog ratnika koji nije slobodno odlučio da preuzme na sebe rizik. Moraš objasniti ratovniji da nas je svetlo Lorikovog krila izneverilo."
     Čeznuo je da požuri svoje prijatelje, žudeo da im priđe, da ih zagrli, da im na neki način pokaže koliko ih voli i koliko su mu strašno potrebni. Ali poznavao je sebe; znao je da će biti potpuno nesposoban da ih napusti ako prvo ne pokažu pred njim i pred sobom nezavisnost... tako što će sami uzvratiti na njegove zahteve. I njegova sopstvena hrabrost bila je na samoj ivici; bio mu je potreban neki znak od njih kako bi mogao da sledi pravu liniju vere. Zato se savladao grleći Drinija za trenutak, a onda se okrenuo i ukočeno se povukao u svoje odaje.
     Proveo je naredne dane sam, pokušavajući da se odmori... tražeći u sebi neki izvor koji bi mu omogućio da podnese nemoguću i beskorisnu odluku. Ali duša mu je bila grozničava. Temelji spokojstva koje ga je tako dugo održavalo postali su trošni. Bilo da je ležao, jeo, hodao po odaji ili čitao, osećao je ogromnu prazninu u srcu Konaka, tamo gde bi trebalo da se nalazi vatra krila. Nije shvatao koliko ga je taj beli plamen naveo da se oslanja na Nevernika. Njegovo gašenje ostavilo ga je licem u lice sa uzaludnom smrću... smrću za njega, za Drinija, za svakog ko se usudi da ga prati... smrću koja će sigurno skratiti opstanak Veselkamena. Zato je provodio mnogo vremena četvoronoške na podu, tragajući kroz kamen u naporu da oseti kakve su reakcije na njegova naređenja.
     Bez teškoća je razabrao odgovor ratovnije. Pripremali su nekoliko stotina konja smeštenih u Konaku. Smene ratnika izvršene su tako da se oni koji su rešili da prate Vrhovnog poglavara odmaraju i spremaju. Zato je teret odbrane od samadhijevih napada pao na manji broj ramena. Uskoro je otpor stigao do grozničavog vrhunca koji je odgovarao Mhoramovoj groznici. Njegova naređenja podstakla su neizbežan pad ratovnije u hitnju i očajanje. Stezao je zube od tog bola i tražio dalje po gradu poglavare.
     Ustanovio je da se poglavar Amatin povukla u biblioteke Znanstvigora, ali Trevor, Loerija i srdočnik Torm bili su aktivni. Poglavar Trevor i Torm zajedno su sišli u jednu od retko posećenih pećina ispod kule. Tu su spojili svoja znanstva u obredu opasno sličnom Trelovom uništenju Zabrana i poslali talas vreline kroz kamen pravo u prolaze kule. Podsticali su vatru čitavog dana, podizali je protiv neprijatelja sve dok jamnici i ostale spodobe nisu počeli da napuštaju kulu.
     A kada su najniži nivoi ostali prazni, poglavar Loerija povela je nekoliko eovoda u napad. Pod zaklonom noći iskočili su iz glavnog Konaka u pesak, prešli preko dvorišta i ušli u kulu da oružjem izbore put naviše. U zoru trećeg dana odneli su pobedu. Preko dvorišta su prebačeni improvizovani viseći mostovi i stotine strelaca požurilo je preko njih da pomogne u obezbeđenju kule.
     Njihov uspeh doneo je Mhoramu dovoljno ponosa da mu olakša strepnje na neko vreme. Sumnjao je da će se kula održati više od dan ili dva, ali dan ili dva će biti dovoljno, ako se ostatak naređenja izvrši jednako uspešno.
     Tokom trećeg dana Amatin se vratila na posao. Provela je vreme u dubokom izučavanju određenih drevnih delova Drugog Kruga koje Vrhovni poglavar Mhoram nikada nije shvatio i tamo je našla obrede i prizive koje je tražila. Naoružana tim znanjem, pošla je na grudobrane tik iznad dvorišta, načinila u kamenu čudne znake i simbole, isplela retke pokrete, pevala pesme na izgubljenom jeziku drevnih poglavara... i pod njom su se peščani ostaci mrtvih polako razdvojili. Povukli su se dovoljno da dozvole otvaranje kapije, dovoljno da dozvole vojsci izlazak iz Veselkamena.
     Njen uspeh naterao je Mhorama da iziđe iz svojih odaja i posmatra. Kada je završila, srušila mu se u naručje, ali bio je toliko ponosan na nju da je olakšanje u njemu nadvladalo zabrinutost. Kada su ga iscelitelji uverili da će se Amatin brzo oporaviti ako se bude dovoljno odmarala, ostavio ju je i pošao u štale da obiđe Drinija.
     Našao je Ranihina koji je jedva ličio na ofucanog, izmorenog konja na kojem je ujahao u Veselkamen. Dobra hrana i lečenje povratili su svetlost u Drinijeve oči, obnovili mu telo, vratili mišićima gipkost. Počeo je da poigrava i rže pred Mhoramom, kao da mu pokazuje da je spreman.
     Sve to je podmladilo Mhorama. Bez oklevanja je rekao vrhovniku Kvanu da će sledećeg jutra izjahati protiv Besomuka.
     No, kasno te noći, dok su se Trevor, Loerija i Kvan borili protiv naročito divljeg niza napada, poglavar Amatin došla je u Mhoramove odaje. Nije govorila, ali od njenog bezbojnog, bolnog izgleda steglo mu se srce. Nešto joj se desilo od prevelikog napora; iscrpela se toliko da je izgubila sposobnost odbrane, ostala izložena opasnostima i osećanjima za koja nije bila spremna ni sposobna. Ta ranjivost dala joj je izraz poniznosti, kao da je došla da se baci Mhoramu pred noge.
     Bez reči je podigla ruke ka Vrhovnom poglavaru. U njima je držala Lorikov kril.
     Prihvatio ga je, ne spuštajući pogled sa njenog lica. "Ah, sestro Amatin", nežno je šapnuo, "trebalo bi da se odmaraš. Zaslužila si..."
     Ali prekinuo ga je grč bola oko njenih očiju. Spustio je oči i prisilio se da pogleda kril.
     Duboko u dragulju ugledao je slabe smaragdne odsjaje.
     Amatin se bez reči okrenula i ostavila ga samog sa saznanjem da je Kovenantov prsten pao pod moć Opakog.
     Kada je sledećeg jutra napustio svoje odaje, izgledao je kao čovek koji je proveo noć uzalud se boreći protiv sopstvenog prokletstva. Više nije samouvereno hodao; kretao se kao da su mu kosti labave i povijene. I opasno obećanje izbledelo mu je iz pogleda, ostavljajući mu oči tupe i bolne. Nosio je kril pod ogrtačem i mogao je da oseti kako u njemu reži bolesno zeleno svetlo poglavara Kletnika. Znao je da će uskoro zelena hladnoća početi da mu peče kožu. Ali odavno je prestao da obraća pažnju na takve opasnosti. Vukao se napred kao da se sprema da izvrši podlost koje se užasava.
     Pridružio se ratnicima u velikom ulaznom holu, blizu i dalje zatvorenih kapija Veselkamena. Bili su svrstani u eovode; jednim pogledom je procenio da ih ima oko dve hiljade; jedna eovojna konjanika i četiri pešadijske... trećina preostale ratovnije. Uzdrhtao je od tog prizora; nije očekivao da će biti odgovoran za tolike smrti. Ali ratnici su ga odvažno pozdravili, pa je primorao sebe da uzvrati kao da veruje da će ih dobro voditi. Onda je nespokojno pošao da im se stavi na čelo, gde ga je očekivao Drini.
     Poglavari i vrhovnik Kvan bili su kraj Ranihina, ali prošao je pored njih jer nije mogao da ih pogleda u oči, i pokušao da uzjaše. Mišići su ga izdali; bio je napola paralisan užasom i nije mogao da skoči dovoljno visoko da dosegne Drinijeva leđa. Drhteći na ivici krika, grčevito se oslonio na konja, tragajući u sebi za spokojstvom koje mu je bilo najveća uzdanica.
     Ipak nije mogao da skoči; Drinijeva leđa bila su mu previsoka. Žudeo je da zamoli pomoć. No, pre nego što je uspeo da protisne reči kroz stegnuto grlo, osetio je iza sebe Kvana i Kvanovu ruku na svom ramenu. Glas starog vrhovnika bio je promukao od žurbe. "Vrhovni poglavaru, ovaj rizik oslabiće Veselkamen. Trećina ratovnije... dve hiljade protraćenih života. Vrhovni poglavaru, zašto? Zar si postao kao Kevin Zemljogub? Zar želiš da uništiš ono što voliš?"
     "Ne!" Mhoram je šaputao zato što stegnuto grlo nije propuštalo glasniji zvuk. Rukama je preklinjao Drinija za snagu. "Ja ne... ne zaboravljam... ja sam Vrhovni poglavar. Staza vere je jasna. Moram da je pratim... zato što to nije očajanje."
     "Naučićeš nas očajanju... ako ne uspeš."
     Mhoram je razabrao bol u Kvanovom glasu i primorao sebe da odgovori. Nije mogao da odbije Kvanovu potrebu; bio je suviše slab, ali nije mogao da je odbije. "Ne. Poglavar Kletnik uči očajanju. To je lakši nauk nego hrabrost." Polako se okrenuo, pogledao u oči prvo Kvana pa ostale poglavare. "Lakši nauk", ponovio je. "Zato namere očajanja i mržnje nikada ne mogu nadvladati Opačiju."
     Njegov odgovor samo je pojačao Kvanov bol. Grč užasa zahvatio mu je izražajno lice dok je slomljeno ječao. "Ah, poglavaru. Zašto onda odlažeš? Zašto strahuješ?"
     "Zato što sam smrtan i slab. Ovaj put je jasan... ali ne i siguran. U svoje vreme bio sam vidovnjak i prorok. Sada... sada priželjkujem znak. Želim da vidim."
     Govorio je jednostavno, ali gotovo istog časa njegova smrtnost i slabost postali su preveliki za njega. Pogled mu se zamaglio od suza. Ovaj teret nije mogao da nosi sam. Raširio je ruke i bacio se u zagrljaj ostalim poglavarima.
     Stapanje umova posegnulo je ka njemu, ulilo se u njega na talasu zajedničke brige. Obavijen njihovim rukama i njihovim mislima, osetio je da ga teši njihova ljubav, da ga ispunjava kao voda posle duge žeđi, da hrani njegovu glad. Tokom opsade davao im je svoju snagu, a sada su mu je vraćali. Poglavar Trevor mu je tiho i snebivljivo zalečio oštećeno osećanje istrajnosti u službi... postojanost koja je dolazila ne od onog koji služi nego od dragocenosti onoga čemu se služi. Poglavar Loerija podelila je sa njim svoj nagon za zaštitom, svoju sposobnost za bitku dece radi... radi voljenih koji ne mogu sami da se brane. A poglavar Amatin, iako još slaba, dala mu je jasnu, nezamagljenu suštinu svog proučavanja, svoju mudrost znanstva... redak dar koji mu je, njega radi, pružila odvojeno od svog nepoverenja u osećanja.
     Tako stopljen sa njima počeo je da se oporavlja. Krv mu se vratila u vene; mišići su mu se opustili; kosti su se prisetile čvrstine. Prihvatio je poglavare duboko u sebe, a za uzvrat je podelio sa njima sva osećanja koja su učinila njegovu odluku neophodnom. Onda se oslonio na njihovu ljubav i pustio da ga ona umiruje.
     Njegova želja za stapanjem kao da nije imala dna, ali posle nekog vremena dodir je prekinut kreštavim glasom tako punim neobičnih treperenja da poglavari nisu mogli da ga ne slušaju. U dvoranu je uletela žena stražar, zahtevaući pažnju, i kada su je pogledali počela je da viče. "Besomuk je napadnut! Njegova vojska... logor! Napali su ih. Putnimi! Ima ih malo... malo... ali Besomuk nema nikoga na toj strani, i već su načinili veliku štetu. Odazvao je vojsku od Veselkamena da bi se borili protiv njih!"
     Vrhovni poglavar Mhoram smesta se okrenuo i u hodu naredio da se ratovnija spremi. Čuo je vrhovnika Kvana kako ponavlja njegova naređenja. Izmenili su pogled pun teških posledica po Besomuka; a onda je Kvan skočio na svog konja... čvrstog planinskog mustanga. Mhoram je video kako na jednom krilu, zajedno sa ratnicima, uzjahuje i srdočnik Borilar. Zaustio je da mu naredi da ostane; zubljonoše nisu borci. Ali onda se setio koliko je nade Borilar polagao u Tomasa Kovenanta i ostavio je srdočnika na miru.
     Loerija je već bila na putu u pomoć braniocima kule, kako bi osigurala ratovniji mogućnost povratka u Veselkamen. Trevor je pošao ka kapiji. Samo je Amatin ostala da vidi blesak opasnosti u Mhoramovim očima. Kratko ga je zagrlila. "Izgleda da su Putnimi doneli istu odluku", promrmljala je.
     Mhoram se okrenuo i lako skočio Driniju na leđa. Ranihin je zarzao; kroz hol su odjeknuli talasi ponosa i prkosa. Kada se ogromna kapija otvorila ka dvorištu, Mhoram je poterao Drinija kasom napred.
     Ratovnija se pokrenula za njim i Mhoram je na njenom čelu izjahao u rat.
     U trenutku je projurio kroz kapiju, preko dvorišta između strmih nasipa peska i zemlje, u pravi tunel pod kulom. Drini se likujući protezao prod njim, uzbuđen zdravljem, trčanjem i mirisom bitke. Dok je prolazio kroz rasturene ostatke spoljašnje kapije, Mhoram je već isprednjačio ispred ratovnije.
     Iza kapije je za trenutak zaustavio Drinija kako bi se osvrnuo ka veličanstvenom Konaku. Nije video ratnike na kuli, ali je osetio da su načičkani iza grudobrana i prozora. Glatka stena kule, sa Veselkamenom koji se podizao iza nje kao krma ogromnog broda, uzvratila mu je granitnom istrajnošću kao da predstavlja proročanstvo drevnih džinova... tajanstveno saznanje da su pobeda i poraz ljudski izrazi koji nemaju značenje na jeziku planina.
     Tog trenutka su ispod kule galopom izišli jahači i Mhoram se okrenuo da pogleda neprijatelja. Prvi put je sa zemlje gledao samadhijevu vojsku. Crnela se u ogoljenom polju oko njega kao omča u koju će dobrovoljno gurnuti vrat. Zakratko se prisetio drugih bitaka... Kiril Trendora, Usudovog pribega, Doriendor Koriševa... kao da su to bile dečije igre, obične senke u odnosu na boj koji ga je očekivao. Ali potisnuo ih je iz uma i usmerio pažnju na pokrete u predgorju pred sobom.
     Kao što je stražarka rekla, napadači su se žurno slivali od Veselkamena ka svom logoru. Bio je udaljen svega nekoliko stotina jardi i Mhoram je jasno video zašto je samadhi opozvao svoje snage. Džina-Besomuka napao je zbijen odred od deset ili petnaest dvadesetina Putnima.
     Nisu se uputili pravo na Sotonpesta, iako se i on borio protiv njih divljim blescima zelenog. Putnimi su navalili na nebranjenu pozadinu logora kako bi uništili zalihe hrane. Već su uspeli da spale ogromna korita puna leševa i krvi kojima su se hranile spodobe poglavara Kletnika; i dok su odbijali napade Sotonpestovog kamena što su bolje mogli, napadali su i ostale zalihe i pretvarali u pepeo ogromne kamare nagomilanog mrtvog mesa.
     Čak i da su se suočili samo sa Besomukom, ne bi imali izgleda da prežive. Sa snagom džinova i komadom Kamena Zlozemlja... uz podršku Žezla zakona... mogao je da porazi deset ili petnaest hiljada Putnima. A imao je i pomoć čitave vojske. Stotine pragrdana gotovo su stigle dovoljno blizu; hiljade ostalih stvorenja slivale su se u borbu sa svih strana. Putnimima je ostalo još samo nekoliko trenutaka života.
     Ipak su se borili dalje, odupirali se samadhijevom smaragdnom zlu sa iznenađujućim uspehom. Kao i pragrdani, poticali su iz Demonije... meštri mračnog i moćnog znanstva kojem se nijedan poglavar nikada nije približio. A nisu protraćili sedam i četrdeset godina tokom kojih su se krili. Pripremili su se za otpor Opačiji. Kevćući tajanstvene reči moći, žurno mašući rukama, stresali su Besomukove munje i nastavljali da uništavaju svako korito i gomilu hrane do kojih su mogli da stignu.
     Sve to je Vrhovni poglavar Mhoram gotovo smesta uočio. Besni vetar ozleđivao mu je lice, pekao mu oči, ali probijao se pogledom kroz izmaglicu kako bi video. I video je da, zbog Putnima, Sotonpestova vojska još nije primetila ni njega ni ratovniju.
     "Vrhovniče", žurno je rekao, "moramo pomoći Putnimima! Izdaj naređenja."
     Kvan je odmah povikao uputstva jahačima i vojevnicima četiri pešadijske eovojne koje su izlazile iz tunela. Stotinu jahača smesta se postavilo sa obe strane Vrhovnog poglavara. Ostalih dvesta svrstalo iza njih. Ne kvareći korak, pešaci su prešli u trk.
     Mhoram je dodirnuo Drinija i pošao laganim galopom pravo niz predgorje, prema Besomuku.
     Neki dalji delovi logora ugledali su jahače pre nego što su prešli trećinu razdaljine. Promukli krici upozorenja razlegli su se sa svih strana; pragrdani, jamnici i kamena bića koji još nisu pošli u pomoć džinu-Besomuku sručili su se na ratovniju kao dronjava plima. Ali zbrka oko Putnima sprečila je glavne Sotonpestove snage da čuju uzbunu. Besomuk nije okrenuo glavu. Protivnapad iz Veselkamena stigao je gotovo do njega kada je uočio opasnost.
     U poslednjem trenutku vrhovnik Kvan povikao je naređenje i jahači su prešli u puni galop. Mhoram je imao vremena da još jednom osmotri situaciju. Snage oko samadhija još su bile usmerene na Putnime. Besomukova pojačanja bila su predaleko. Ako Kvanovi ratnici dovoljno snažno napadnu i dovoljno brzo se probiju do Putnima, pešadijska eovojna moći će da im zaštiti pozadinu dovoljno dugo da jednom napadnu Besomuka i povuku se. Tako će neki ratnici moći da prežive i vrate se u Konak.
     Mhoram je poterao Drinija napred brzinom koja će ga dovesti u prve redove jahača što će se zariti u Sotonpestove nepripremljene horde.
     Sudarili su se snagom od koje se Vrhovni poglavar zateturao u sedlu. Konji su se propinjali i mahali kopitima. Mačevi su sevali kao metalne munje. Krici iznenađenja, bola i besa protresali su vazduh kada su razbijeni odredi stvorenja počeli da padaju pod napadom. Naginjući konje ka napred, ratnici su se probijali ka Besomuku.
     Ali hiljade spodoba gmizale su između njih i Sotonpesta. Iako su horde bile u pometnji, čista težina njihove brojnosti usporavala je juriš ratovnije. Kada je to video, Kvan je izdao nova naređenja. Na njegov znak, ratnici oko Mhorama raširili su se na obe strane i raščistili prostor između sebe za jahače iza Vrhovnog poglavara. Tako su eovodi jurnuli napred. Kada su stigli do Mhorama, on je prizvao moć svog žezla. Plava vatra buknula je pred njim kao vrh koplja, raskidajući neprijateljske redove, dok je vodio drugi talas jahača dublje u vrtlog Besomukove vojske.
     Za trenutak mu se učinilo da će uspeti. Ratnici su se zajedno sa njim lako probijali kroz neprijatelje. A pred njima se Sotonpest okrenuo od Putnima da presretne novi napad. Besomuk je urliknuo naređenja da bi preorganizovao vojsku, okrenuo svoje snage protiv ratovnije, bacio nekoliko besnih udara u tom pravcu. Mhoram je video da se razdaljina smanjuje. Besno je upravljao svoju poglavarsku vatru, boreći se da stigne do Besomuka pre nego što mu neverovatan broj neprijatelja ne uguši ubrzanje.
     U tom času jahači su naišli na prepreku. Odred jamnika imao je vremena da izvrši Besomukova naređenja; poređali su se tačno na putu ratovnije, prepleli snažne zemljokopačke ruke i čvrsto se uhvatili. Kada su jahači naišli na njih, razbili su se.
     Snaga jamnika bila je tolika da se niz održao. Konji su popadali. Jahači su se našli na zemlji, i ispred i iza zida. Juriš ratovnije se okrenuo protiv nje same jer su se nadolazeći konji spoplitali o prethodne i padali na njih.
     Samo je Mhoram ostao na konju. Drini se u poslednjem trenutku pribrao i skočio; lako je prešao zid, udarajući jamnike po glavama dok ih je preletao.
     Zajedno sa jahačima koji su popadali iza jamnika Mhoram se suočio sa narastajućim klinom pragrdana.
     Jamnici su ga odsekli od ratovnije. Popadali konji dali su samadhijevim spodobama priliku za protivnapad. Pre nego što je Kvan stigao da organizuje ikakav napad na jamnike, njegovi ratnici borili su se za goli život.
     Okrećući Drinija, Mhoram je ustanovio da mu jahači ne mogu pružiti pomoć. Ako se vrati do njih, ako se sam suoči sa zidom, pragrdani će imati vremena da potpuno obrazuju klin; jahači će im biti prepušteni na milost i nemilost.
     Smesta je poslao svoje jahače da napadnu jamnike. Onda se bacio na pragrdane kao munja poglavarske vatre.
     Bio je sam protiv nekoliko stotina crnih, ogavnih spodoba. Ali imao je otkrivenu tajnu znanstva Vrhovnog poglavara Kevina; naučio je da povezuje moć i bes; bio je moćniji nego ikada ranije. Koristeći svu snagu koju je žezlo moglo da podnese, razbio je formaciju kao udarni ovan, zdrobio i rasuo pragrdane kao šljunak. Drini se pod njim propinjao, izvijao i ritao, a on je obema rukama držao žezlo, vitlao oko sebe, slao oštre munje da ruše kao plavi bes oblacima naruženog neba, odjekujući kao zemljotres u napadu srdžbe. Pragrdani su se povijali kao da nebo pada na njih, padali kao da im se zemlja propinje pod nogama. Vatrom se probijao kroz njih kao titan i nije stao sve dok nije stigao do dna niske udoline između bregova.
     Tu se okrenuo i ustanovio da je potpuno izgubio ratovniju. Jahači su bili potisnuti; suočen sa nesavladivom preprekom, Kvan ih je verovatno poveo da se spoje sa pešacima, pa da udruženim snagama pokušaju da spasu Vrhovnog poglavara.
     Na drugoj strani udoline stajao je Sotonpest i zurio u Mhorama. Držao je Kamen spreman za napad, a lice mu je bilo ispunjeno divljom pohlepom Besomuka. Ali okrenuo se, ne napadajući, i nestao iza prevoja, kao da je zaključio kako su Putnimi ozbiljnija pretnja nego Vrhovni poglavar Mhoram.
     "Sotonpeste!" proderao se Mhoram. "Samadhi Šeole! Hodi i bori se! Jesi li kukavica kad se ne usuđuješ na rizik?"
     Još dok je vikao, udario je Drinija petama i poslao Ranihina u poteru za Sotonpestom. No, u trenutku dok mu je pažnja bila usmerena naviše, preživeli pragrdani su se pribrali. Umesto da se povuku i obrazuju novi klin, bacili su se na njega. Nije mogao da zamahne žezlom; grabljive crne kandže pružale su se ka njemu, hvatale ga za ruke, cimale mu ogrtač.
     Drini se opirao, ali jedino je uspeo da se izmakne ispod Vrhovnog poglavara. Moram je izgubio oslonac i našao se pod gomilom pobesnelih crnih tela.
     Krvavocrvena demonijska sečiva zamahivala su na njega. Ali pre nego što je ijedan strašni nož zario u njega, izazvao je erupciju snage koja je rasula pragrdane. Istog časa bio je na nogama, usmerenog žezla, drobeći svako stvorenje koje mu se približilo... grozničavo tražeći svog konja.
     Ranihin je već nestao iz udoline.
     Mhoram je odjednom ostao sam. Poslednji pragrdani su pobegli, ostavljajući ga sa mrtvima i umirućima. Umesto njih nastupila je strašna tišina od koje mu se ledila krv. Ili je borba završena, ili je snažni vetar odneo sve zvuke; nije čuo ništa osim dubokog, okrutnog glasa zime poglavara kletnika i sopstvenog promuklog disanja.
     Iznenadni prestanak buke i huke ukočio je i njega. Želeo je da dozove Kvana, ali nije mogao da podigne glas kroz užasom stegnuto grlo... želeo je da zazviždi Driniju, ali nije mogao da natera sebe da prekine groznu tišinu. Bio je suviše omamljen stravom.
     Sledećeg trenutka shvatio je da ga je Besomuk uhvatio u klopku. Bacio se u trk, dalje od ratovnije, prema Putnimima, u nadi da će tim iznenadnim izborom uspeti da se probije iz klopke.
     Klopka je bila suviše potpuna da bi uspeo. Pre nego što je prešao deset jardi, oko čitave ivice udoline pojavila su se bezbrojna bića. Pokazala su mu se na stotine; stajala su nagnuta ka njemu, gladno kopajući zemlju, slineći u očekivanju ukusa njegove krvi i kostiju. Vetar je nosio grlene zvuke njihove gladi ka Mhoramu kao da su dali jezik oživeloj aveti zime.
     Bio je sam protiv njih.
     Povukao se do središta udoline, žurno tragajući duž prevoja za nekom pukotinom ili slabim mestom u hordi koja ga je opkolila. Nije našao ništa. A iako je slao čula što je dalje mogao, nije uspeo da nađe ni traga ratovniji; ako su ratnici još živi, ako se još bore, bili su izolovani od njega čvrstom silom klopke.
     Kada je shvatio uzaludnost truda, okrenuo se ka unutra i povukao se u sebe kao da i time beži. Tu se suočio sa krajem svih svojih nada i čitave svoje službe Domaji i ustanovio da ga unakažena, užasna vizija više ne plaši. Bio je borac, čovek stvoren da se bori za Domaju. Dogod ostaje nešto za šta će se boriti, biće neosetljiv na strah. A nešto je ostalo; sve dok on živi, goreće makar plamičak ljubavi prema Domaji. Boriće se za to.
     Razvukao je ispucale usne u strašan, preteći osmeh; oči su mu blesnule od vrelog, smirenog likovanja. "Hodite!" povikao je. "Ako je vaš gospodar suviše velika kukavica da se suoči sa mnom, hodite vi po mene! Ne želim da vam naudim, ali ako dođete pred mene pružiću vam smrt!"
     Nešto u njegovom glasu smesta ih je zaustavilo. Oklevali su, nelagodno se meškoljeći. Ali gotovo istog časa stisak njihove zlobe stegao se kao čeljusti. Na kreštavi uzvik naređenja, pošli su ka njemu sa svih strana kao lavina.
     Nije ih čekao. Bacio se u pravcu kuda je otišao Sotonpest, rešen da progoni Besomuka dokle god bude imao snage. Ali neki nagon ili osećanje u poslednji čas su ga zaustavili i skrenuli ga u stranu. Okrenuo se i dočekao licem u lice taj deo lavine.
     Sada ga je jedino ograničavalo samo žezlo. To drvo su uobličili ljudi koji nisu razumeli Kevinovo znanstvo; nije bilo stvoreno da trpi silu koju je sada slao kroz njega. Ali nije imao vremena za oprez. Naterao je žezlo da prevaziđe samo sebe, terao ga je da se propinje i izvija od moći koju je bacalo na napadače. Plamen je postao neugasiv do usijanja; u bleštavilu i sjaju seklo je neprijatelje kao mlaz sunčane vatre.
     Za nekoliko trenutaka njihov ogroman broj ispunio mu je čitavo vidno polje, isključio mu iz svesti sve osim tamnog napada. Nije video ništa, nije osećao ništa osim ogromnih talasa izobličenih demona koji su pokušavali da ga preplave, ne poznajući ništa sem sopstvene žeđi za krvlju i njegovog plavog, plamenog gneva. Iako su se bacali na njega na dvadesetine i stotine, dočekivao ih je, sekao ih i odbijao. Gazeći kroz njihove leševe kao kroz more smrti, borio se sa besom u venama, sa neukrotivošću u kostima, sa preteranim likovanjem u pogledu.
     Ipak su ga nadvladavali. Bilo ih je previše. Svakog časa neko će mu zabiti mač u leđa i doći će mu kraj. Kroz divlju huku bitke čuo je visok, čudan krik pobede, ali jedva je bio svestan da ga je sam ispustio.
     A onda je, neočekivano, kroz pukotinu između napadača ugledao plameno svetlo. Istog časa je nestalo, iščezlo kao da ga nije ni bilo. Ali prepoznao ga je. Ponovo je uzviknuo i počeo da se probija ka njemu. Ne pazeći na opasnost s leđa, probio je pukotinu u lavini pred sobom. Onda je ponovo ugledao vatru.
     Bio je to plamen zubljonoše.
     Na ivici udoline srdočnik Borilar i preostali Putnimi zajedno su se borili protiv Mhoramovih protivnika. Borilar je koristio svoje plameno žezlo kao malj, a Putnimi su ga podržavali svojim moćima. Zajedno su pokušavali nemoguće... da spasu Vrhovnog poglavara.
     Kada ih je video, Mhoram je posrnuo; spazio je ogromna čudovišta kako pristižu da ih zdrobe i ta opasnost mu je narušila usredsređenost. Ali brzo se oporavio, jurnuo ka njima, mašući žezlom dok nije počelo da mu vrišti u rukama.
     Suviše mnogo spodoba zbilo se između njega i spasilaca; nije mogao na vreme da stigne do njih. Dok se borio, posrćući i kližući po krvi, video je Borilarovu smrt, video je razbijanje formacije Putnima. Gotovo je i sam pao od nesposobnosti da im pomogne.
     Ipak, svojom smrću izazvali su smanjenje navale napadača na tom mestu. Kroz to smanjenje probio se Ranihin Drini, propinjući se i jureći da spase svog jahača.
     Divljom brzinom sjurio se u udolinu. Probijao se kroz spodobe, skakao preko njih, gurao ih s puta. Pre nego što su stigli da se ogranizuju i presretnu ga, Drini je stigao do Vrhovnog poglavara.
     Mhoram mu je skočio na leđa. Iz tog položaja usmerio je svoju moć na glave napadača, a Drini se ritao i probijao nazad uz brdo. Začas su prešli ivicu i izbili na čistiji teren iza nje.
     Dok je vodio Drinija napred, Mhoram je primetio ratovniju. Okupljena oko Kvana, probijala se ka Vrhovnom poglavaru. Jahači su jurišali da razbiju neprijateljske redove, a za njima su ostali ratnici žurili da iskoriste slobodan prostor. Ali bili su potpuno opkoljeni... malo, odvažno ostrvo u moru Sotonpestove vojske. Mučno su napredovali, uz ogromne gubitke. Vrhovni poglavar Mhoram znao je samo jedan delotvoran način da im pomogne i poveo je Drinija bez trenutka oklevanja.
     Zajedno su pošli za samadhi Besomukom.
     Sotonpest je bio samo pedesetak jardi od njih. Stajao je na brežuljku sa kojeg je mogao da upravlja bitkom. Bio je sam; svi odredi bili su zauzeti na drugoj strani. Stajao je na vrhu brega kao monolit mržnje i uništenja, vodeći svoju vojsku snagom zelenog zla.
     Držeći spremno žezlo, Mhoram je poterao Ranihina u napad pravo u ralje zime... pravo na samadhija. Kada je bio na svega nekoliko koraka od protivnika, povikao je iz sveg glasa:
     "Melenkurion abatha! Duroc minas mil khabaal!"
     Svom snagom je sručio udar poglavarske vatre na Besomukovu ogromnu glavu.
     Sotonpest je odbio napad kao da je potpuno nevažan; prezrivo je zbrisao Mhoramovu plavu vatru iz vazduha jednim potezom Kamena i uzvratio munjom toliko punom hladne smaragdne sile da je pržila vazduh kroz koji se kretala.
     Mhoram je osetio njenu moć i znao je da će ga ubiti ako ga pogodi. Ali Drini se pognuo brzim, glatkim pokretom koji je poništio promenu ubrzanja. Munja je promašila, zarila se u stvorenja koja su progonila Vrhovnog poglavara i sva ih pobila.
     To je pružilo Mhoramu trenutak koji mu je bio potreban. Ispravio je Drinijev pravac i zabacio žezlo preko ramena. Pre nego što je samadhi stigao da oslobodi novi udar, Vrhovni poglavar obreo se pred njim.
     Koristeći svu Drinijevu brzinu, svu snagu sopstvenog tela, sav strašni gnev svoje ljubavi za Domaju, Mhoram je udario. Zakačio je žezlom Sotonpesta ravno preko čela.
     Od snage udara pao je iz sedla kao suvi list na vetru. Žezlo mu se raspalo i razletelo u komadiće, a on je tresnuo na zemlju zajedno sa kratkom kišom drvenog iverja. Bio je ošamućen. Bespomoćno se prevrtao nekoliko stopa po smrznutoj zemlji, nesposoban da se zaustavi, nesposoban da uhvati dah. Um mu je za trenutak ostao prazan, a onda ga je zaboleo zajedno sa telom. Ruke i noge su mu utrnule, paralisane silom koja je proletela kroz njih.
     Pa čak i tako izgubljen, uspeo je da se začudi onom što je postigao.
     Sotonpest se zateturao od njegovog udarca i pao unazad. Džin-Besomuk se sručio niz dalju padinu brežuljka.
     Uz grčeviti jecaj, Mhoram je ponovo prodisao. U rukama je osećao trnce; omamljujući bol mu je zatamnio vid. Pokušao je da se pokrene i trenutak kasnije je uspeo da se prevrne na bok. Šake su mu ostale zgrčene kao da su obogaljene, ali pokretima ramena i lakata uspeo je da se okrene na stomak, a onda se odupro na laktove i podigao na kolena. Zastao je da se odmori dok mu je kroz prste strujao bol od povratka života.
     Začuo je zvuk teških koraka, teškog disanja, i podigao pogled.
     Nad njim je stajao samadhi Šeol.
     Sotonpestu je krv lila niz čelo u oči, ali umesto da ga zaslepi, kao da mu je samo pojačala divlji bes. Usne su mu bile izvijene u surovi osmeh; vlažni zubi blistali su mu u zanosu oduševljenja. Između prepletenih prstiju Kamen Zlozemlja goreo je i pušio se kao da je na ivici apoteoze.
     Polako je podigao Kamen nad Mhoramovom glavom kao sekiru.
     Omamljen, ošamućen... bespomoćan kao žrtveno jagnje... Mhoram je gledao kako se njegova smrt podiže nad njim.
     U daljini je čuo Kvana kako divlje, bespomoćno doziva. "Mhorame! Mhorame!" Negde sasvim blizu Drini je frktao i pokušavao da se podigne na noge. Sve ostalo utonulo je u tišinu. Kao da je čitava bitka prekinuta usred pokreta kako bi svi videli Mhoramovo pogubljenje. A on je mogao samo da kleči i žali što je protraćio toliko života radi ovakvog kraja.
     Ipak, kada je trenutak kasnije nastupila promena u vazduhu, bila je toliko jasna, toliko snažna i uzbudljiva, da ga je podigla na noge. I Sotonpest je zadržao udarac, zbunjeno zinuo ka nebu, a onda opustio pesnice i okrenuo se da urlikne kreštave kletve ka istočnom obzorju.
     U tom trenutku i Mhoram je mogao samo da zija i dahće. Nije verovao sopstvenim čulima, nije mogao da veruje dodiru vazduha na promrzlom licu. Kao da je osetio nešto što je odavno nestalo iz ljudskog iskustva.
     Utom se Drini propeo, podigao na raširene noge i digao glavu da bi rzanjem pozdravio promenu. Glas mu je bio slab i prigušen, ali Mhoramu je srce poskočilo kao od fanfara pobede.
     Dok su Sotonpest i njegova vojska bespomoćno piljili, vetar je slabio. Besomuk je počeo da hramlje, da se zanosi i povodi u vazduhu kao ranjena ptica, a onda je beživotno pao na zemlju.
     Prvi put od početka neprirodne zime poglavara Kletnika nije bilo vetra. Samadhi Sotonpest izgubio je neku podršku ili podsticaj.
     Uz urlik gneva, Besomuk se ponovo okrenuo ka Mhoramu. "Budalo!" proderao se, kao da je Vrhovni poglavar likujući uzviknuo. "To je bilo samo jedno od mnogih oružja! Ipak ću ispiti do dna krv iz tvog srca!" Teturajući se pod teretom sopstvenog gneva, ponovo je podigao pesnice da završi konačni udarac.
     Ali sada je Mhoram osetio vatru koja mu je gorela uz kožu ispod ogrtača. U trenutku oduševljenja shvatio ju je, nagonski znajući šta to znači. Dok mu se Kamen podizao nad glavom, raskinuo je ogrtač i zgrabio Lorikov kril. Dragulj mu je plamteo u rukama kao metal u belom usijanju. Bio je do vrhunca ispunjen odjecima divlje magije; mogao je da oseti koliko je oštar kada ga je uhvatio za dršku.
     Ovo oružje bilo je dovoljno jako da podnese svaku moć.
     Pogledao je Sotonpesta u oči. Video je da strepnja i oklevanje nagrizaju Besomukov gnev, samadhi Šeolovu drevnu zlobu i ogromno poverenje u Kamen.
     Pre nego što je Sotonpest stigao da se odbrani, Vrhovni poglavar Mhoram skočio je i zario mu kril duboko u grudi.
     Besomuk je kriknuo u agoniji. Dok mu je Mhoram visio sa grudi, držeći se obema rukama za dršku, mlatarao je rukama kao da nema šta da udari, gde da utroši ogromnu snagu. Onda je pao na kolena.
     Mhoram je dotakao nogama zemlju i spremio se da održi stisak na krilu. Kroz oštricu je uperio svu svoju moć, sve dublje i dublje ka srcu džina-Besomuka.
     Ali samadhi nije umirao. Suočen sa smrću, našao je načina da se odupre. Obema rukama je stegao Kamen tik iznad Mhoramovog vrata. Počeo je da ga steže svom kamenom snagom tela jednog džina.
     Divlja snaga je isparavala i pulsirala kao otkucaji ledenog srca... srca koje panično radi, grčeći se i podrhtavajući da bi se izvuklo iz krize. Mhoram je osetio kako mu se otkucaji završavaju u kičmi. Držali su Sotonpesta u životu, boreći se istovremeno da priguše moć koja je vodila kril.
     Ali Mhoram je otrpeo bol i nije popustio; upro se svom težinom na blistavu oštricu, zario je dublje i još dublje ka osnovnim žilama samadhijevog života. Postepeno je izgledalo kao da mu telo nestaje, bledi kao da je dovedeno u postojanje samo grubom silom, neomeđenim duhom i neumoljivom voljom. Kamen mu je udarao iza leđa kao narastajuća katastrofa, a Sotonpestove grudi podizale su mu se pod rukama u ogromnim, isprekidanim, krvavim trzajima.
     A onda su žilce presečene.
     Pulsirajući van granica kontrole, Kamen Zlozemlja se rasprsnuo, urušio se u sebe uz erupciju koja je srušila Mhorama i Sotonpesta i poslala ih da se nezaustvaljivo skotrljaju sa brda. Udar je zatresao zemlju i načinio rupu u zatišju bitke. Nastao je spori trenutak omamljenog čuđenja i odmah nestao u preplašenim kricima vojske Opakog.
     Trenutak kasnije vrhovnik Kvan i preživeli ostaci konjaničke eovojne jurnuli su ka podnožju brega. Kvan je skočio sa konja i stao uz Vrhovnog poglavara.
     Mhoramu su preko okrvavljenog i osmuđenog tela ostale samo krpe ogrtača; eksplozija ga je raznela. Stezao je kril rukama toliko opečenim da su mu sa kostiju visili jedino pocrneli komadi mesa. Od glave do pete izgledao je kao oličenje bola i slomljenosti. Ali bio je živ; još je slabo, nesigurno disao.
     Kvan je stresao sa sebe strah, umor i oklevanje kao da su beznačajni. Uzeo je kril, umotao ga i zadenuo za pojas, a onda je brzo i pažljivo podigao u naručje Vrhovnog poglavara. Zastao je da se osvrne. Video je u blizini Drinija kako trese glavom da bi se oslobodio posledica eksplozije. Video je vojsku Opakog kako se zbunjeno i desetkovano komeša. Nadao se da će se bez Sotonpestovog vođstva i ubeđivanja raspasti, ali video je i da se pragrdani okupljaju i preuzimaju komandu nad stvorenjima oko sebe, reorganizujući horde.
     Uprkos težini Vrhovnog poglavara Kvan je potrčao i skočio na Drinijeva leđa. "Povlačenje!" doviknuo je ratovniji. "Vratite se u Konak! Sivi Krvnik je još snažan!" Podbo je petama Drinija i poveo Ranihina punim galopom ka otvorenim kapijama Veselkamena.