9. RANJANSKO SKLONIŠTE

     Kovenant se zapanjio od pogleda na njega. Okružile su ga gipke, smeđe prilike, poneke ogrnute lakim ogrtačima obojenim tako da odgovaraju sivobelom snegu; prilazili su mu kao da žele da provere njegov identitet; nekoliko ih je napetim glasom promrmljalo "Prstenoša". Jedva ih je video. "Ali Mhoram je rekao..."
     Ali Mhoram je rekao da su izgubili Krvnu gardu.
     "Prapoglavaru Kovenante." Banor je pognuo glavu u lakom naklonu. "Oprosti moju grešku. Dobro si prerušen."
     "Prerušen?" Kovenant nije imao pojma o čemu to Banor govori. Mhoramov bol je bio tako pun ubeđenja. Tupo je pogledao naniže kao da očekuje da će Banoru nedostajati dva prsta desne šake.
     "Kamendolska jakna. Sandale. Džin kao saputnik." Banorove mirne oči pretraživale su Kovenantovo lice. "I zaudaraš na infekciju. Jedino je tvoje držanje prepoznatljivo."
     "Prepoznatljivo." Kovenant nije mogao da se obuzda. Ponovio je reč zato što ju je Banor poslednju izgovorio. Borio se da uspostavi kontrolu nad sobom. "Zašto nisi sa poglavarima?"
     "Zavet je izopačen. Više ne služimo poglavare."
     Kovenant je zinuo kao da je taj odgovor potpuno besmislen. Razumevanje mu je bilo zamagljeno zbunjenošću. Je li Mhoram rekao nešto o tome? Ustanovio je da mu kolena klecaju kao da zemlja podrhtava pod njim. Više ne služimo poglavare, tupo je ponovio u sebi. Nije znao šta te reči znače.
     Onda su do njega doprli zvuci Leninog otimanja. "Naudili ste mu", ljutito je dahtala. "Pustite me!"
     Uložio je napor da se pribere. "Pusti je", rekao je Banoru. "Zar ne shvataš ko je ona?"
     "Je li džin govorio istinu?"
     "Šta? Je li on - šta?" Kovenant se od tolikog nepoverenja gotovo vratio u pređašnju tupost, ali Lene radi duboko je uzdahnuo i odupro se. "Ona je majka Vrhovnog poglavara Elene", zarežao je. "Reci im da je puste."
     Banor je pogledao pored Kovenanta u Lenu. "Poglavari su govorili o njoj", zamišljeno je rekao. "Nisu mogli da je izleče." Slegnuo je ramenima. "Mnogo šta nisu mogli da izleče."
     Pre nego što je Kovenant stigao da odgovori, krvni gardista dao je znak svojim ljudima. Trenutak kasnije Lena se stvorila kraj Kovenanta. Odnekud ispod ogrtača izvukla je kameni nož i mahnula njime između Banora i Kovenanta. "Ako si mu naudio", besnela je, "naplatiću to tvojom kožom, starče."
     Krvni gardista ju je začuđeno pogledao. Kovenant je pružio ruku ka njoj da je zadrži, ali još je bio suviše ošamućen da bi smislio način da je smiri i uveri. "Lena", beskorisno je promrmljao, "Lena." Kada im se pridružio i Penosled, Kovenant je pogledom zatražio pomoć.
     "Ah, kraljice moja", tiho je rekao Penosled. "Seti se svog Zaveta mira."
     "Mira!" Gorko se obrecnula Lena. "Njima pričaj o miru. Napali su Nevernika."
     "Ipak nam nisu neprijatelji. To su Ranjani."
     Trgla se i sa nevericom pogledala džina. "Ranjani? Oni koji se staraju o Ranihinima?"
     I Kovenant se iznenađeno upiljio. Ranjani? Nesvesno je pretpostavio da su Banorovi sadruzi takođe krvni gardisti. Ranjani su uvek pritajeno mrzeli krvnu gardu jer je mnogo Ranihina izgubilo život noseći krvne gardiste u bitke. Ranjani i krvna garda? Tlo pod njim počelo je primetno da se trza. Ništa nije onako kako je on verovao; sve u Domaji ga je ili čudilo ili užasavalo, samo ako bi mu kazali istinu.
     "Da." Penosled je uzvratio Leni. Sada je Kovenant i sam prepoznao Ranjane. Bilo ih je osam oko njega, muškaraca i žena. Bili su vitki i gipki, sa oštrim licima lovaca i kožom toliko tamnom od godina provedenih na otvorenom da je čak ni ova zima nije izbledela. Osim tankih ogrtača, koji su služili za kamuflažu, bili su obučeni na ranjanski način onako kako ih je Kovenant zapamtio... kratke košulje i tunike koje su im ostavljale slobodne ruke i noge; bili su bosi. Sedam ih je imalo kratku kosu i konopac oko pojasa, što je bila osobina uzlara; osmi je bio opremljen kao grivenar, jer mu je dugačka crna kosa bila vezana konopcem i jer je oko čela nosio venčić žutog cveća.
     Ipak, bili su drugačiji; nisu ličili na Ranjane kakve je poznavao pre četrdeset sedam godina. Najlakše mu je bilo da uoči promenu u odnosu prema njemu. Tokom prve posete Domaji gledali su ga sa strahopoštovanjem. Bio je Prstenoša, čovek pred kojim se propelo stotinu Ranihina. Ali sada su njihova ponosna, oštra lica pokazivala ogorčenost koja je išla do otvorenog besa, kao da je ugrozio njihovu čast izvršivši neko neizrecivo verolomstvo.
     No, to nije bila jedina promena na njima. Dok je posmatrao stroge poglede oko sebe, postao je svestan mnogo značajnije razlike, nečega što nije mogao da razgraniči. Možda je u njihovom držanju bilo manje samopouzdanja ili ponosa; možda su toliko često napadani da su počeli da se po navici trzaju; možda je odnos od jednog grivenara na sedam uzlara, umesto na tri ili četiri kao što bi trebalo, ukazivao na velike gubitke među vođama, učiteljima znanstva o Ranihinima. U svakom slučaju izgledali su progonjeno, nekako načeto, kao da im neki nevidljivi vampir glođe srž hrabrosti. Dok ih je gledao, Kovenant je odjednom shvatio da oni trpe Banora i čak ga slede, zato što nemaju dovoljno samouverenosti da oteraju krvnog gardistu.
     Trenutak kasnije postao je svestan da Lena govori; sada je bila više zbunjena nego besna. "Zašto ste nas napali? Zar ne prepoznajete Nevernika? Zar se ne sećate Domajine kamenbraće? Zar ne vidite da sam jahala Ranihina?"
     "Jahala!" zarežao je grivenar.
     "Kraljice moja", tiho reče džin, "Ranjani ne jašu."
     "Što se tiče džinova", nastavio je čovek, "oni su izdajnici."
     "Izdajnici?" Kovenantu je krv pulsirala u slepoočnicama, kao da je preblizu bezdanu skrivenom pod snegom.
     "Džinovi su već dva puta vodili Zubošine razdiračke vojske severno od ravnica Ra. Ta 'kamenbraća' poslala su dvadesetine hiljada zuba i kandži da razdiru Ranihine. Gledaj!" Gipkim pokretom izvukao je uže iz kose i zategao ga čvrsto kao garotu. "Svako ranjansko uže crno je od krvi." Zglavci na prstima pobledeli su mu kao da se sprema da skoči na džina. "Ljudom je napušten. Ranjani i Ranihini su razbijeni. Džinovi!" Pljunuo je kao da mu se gadi ukus same reči.
     "Ti me ipak poznaješ", obratio se Penosled Banoru. "Znaš da ja nisam od one trojice što su pripali Besomucima."
     Banor je slegnuo ramenima. "Dvojica od trojice su mrtva. Ko može reći da su Besomuci nestali?"
     "Ja sam džin, Banore!" bio je uporan džin, glasom punim preklinjanja, kao da je ta činjenica jedini dokaz njegove odanosti. "Ja sam taj koji je prvi put doveo Tomasa Kovenanta u Veselkamen."
     Banor nije bio dirnut. "Kako onda da si još živ?"
     Na to se Penosledu zamagliše oči. Odgovorio je piskavim glasom. "Bio sam odsutan iz Koerkrija... kada su moji sunarodnici prekratili svoje godine u Primorju."
     Krvni gardista podigao je obrve, ali nije se usuprotivio. Trenutak kasnije Kovenantu je postalo jasno da rešenje ovog sukoba leži u njegovim rukama. Nije bio u stanju da se nosi sa takvim problemima, ali znao je da mora reći nešto. S naporom se okrenuo ka Banoru. "Ne možeš tvrditi da se ni mene ne sećaš. Verovatno imaš noćne more o meni, čak i ako nikada ne spavaš."
     "Poznajem te, prapoglavaru Kovenante." Dok je govorio, Banor je širio nozdrve kao da mu smeta zadah bolesti.
     "I ti me znaš", obratio se Kovenant grivenaru sa rastućom žurbom. "Tvoj narod me zove Prstenoša. Ranihini su se propeli preda mnom."
     Grivenar je odvratio pogled od Kovenantovih upornih očiju i za trenutak mu je lice poprimilo izraz progonjenosti, kao da tragedija traje. "Ne govorimo o Prstenoši", tiho je rekao. "Ranihini su izabrali. Nije naše da raspravljamo o odlukama Ranihina."
     "Onda se povuci!" Kovenant nije nameravao da viče, ali bio je suviše ispunjen nejasnim strahovima da bi se obuzdavao. "Ostavi nas na miru! Vatru mu paklenu! I ovako imamo dovoljno nevolja."
     Od takvog tona u grivenaru se probudio ponos. "Zašto si došao?" svečano je upitao.
     "Nisam 'došao'. Uopšte ne želim da budem ovde."
     "Šta ti je cilj?"
     Odgovorio je glasom punim zajedljivosti. "Nameravam da malo zavirim u Kletnikov Tabor."
     Te reči su protresle uzlare i začulo se kako im vazduh šišti kroz zube. Grivenar je ščepao oružje.
     Banorove oči su se istog časa ispunile divljom čežnjom, ali odmah mu se vratila smirena bezosećajnost. Zgledao se sa grivenarom pre nego što je progovorio. "Prapoglavaru, ti i tvoji saputnici morate sa nama. Povešćemo vas na mesto gde će više Ranjana moći da razmisli o vama."
     "Znači li da smo zarobljeni?" planuo je Kovenant.
     "Prapoglavaru, u mom prisustvu nijedna ruka se neće dići na tebe, ali ove stvari se moraju razmotriti."
     Kovenant se besno upiljio u Banorovu bezizraznost, a onda se obratio Penosledu. "Šta misliš?"
     "Ne sviđa mi se takav odnos", ubacila se Lena. "Srdosolja Penosled je istinski prijatelj Domaje. Moja majka Atiaran sa toplinom je govorila o svim džinovima. A ti si Nevernik, nosilac belog zlata. Pokazuju nepoštovanje. Hajde da ih ostavimo i pođemo svojim putem."
     Penosled im je odgovorio oboma. "Ranjani nisu slepi. Banor nije slep. Kasnije će mnogo jasnije videti, a vredi tražiti njihovu pomoć."
     "U redu", promrmlja Kovenant. "Ionako nisam dobar borac." Kruto se obratio Banoru. "Poći ćemo sa vama." Zbog svega što se desilo između njega i krvne garde, morao je da doda: "Bez obzira na to šta se ovde dešava, ti si mi suviše često spasavao život da bih sad prestao da ti verujem."
     Banor mu se opet plitko naklonio. Grivenar je smesta izdao uzlarima nekoliko naređenja. Dvojica su otišla ravnim trkom ka severoistoku, drugo dvoje se udaljilo da zauzme izviđačke položaje sa obe strane družine, a ostali su pokupili male rance iz skrovišta oko udoline. Dok ih je posmatrao, Kovenant se ponovo začudio lakoći i gipkosti kojom su se stapali sa okolinom. Kao da su čak i njihovi otisci u snegu nestajali pred njegovim očima. Dok je Penosled pakovao svoju kožnu vreću, uklonili su sve tragove svog prisustva u udolini. Izgledala je neuznemireno kao da niko nije zalazio u nju.
     Kovenant je uskoro pešačio između Lene i Penosleda u istom pravcu kuda su otišla dvojica trkača. Grivenar i Banor brzo su koračali pred njima, a preostalo troje grivenara bilo im je iza leđa, kao straža. Izgledalo je da se otvoreno kreću, kao da se ne plaše neprijatelja. Ipak, Kovenant se dvaput osvrnuo i video ih kako brišu tragove koje su ostavili u sivim smetovima i na hladnom tlu.
     Prisustvo trojke spremne da ubija samo mu je povećavalo zbunjenost. Uprkos dugom iskustvu sa nepoverenjem, nije bio spreman na toliko neprijateljstvo Ranjana. Bilo je očito da su se dešavale važne stvari... događaji o kojima nije imao pojma. To neznanje izazvalo je u njemu snažno osećanje da se sudbuna Domaje kreće u pravcu krize, prelomnog zapleta u kojem je njegova sopstvena uloga bila zamagljena i nejasna. Skrivaju činjenice od njega. To osećanje stavljalo je pod sumnju čitavo oporo zdanje njegove svrhe, kao da je podignuto na sporom živom pesku. Morao je da postavi pitanja i sazna odgovore. Ali uznemiravala ga je neizgovorena pretnja ranjanskih užadi. A Banor...! Nije mogao da uobliči pitanja, čak ni u sebi.
     I bio je umoran. Već je putovao čitavu noć i nije spavao od prehodnog popodneva. Prošla su samo četiri dana od kako su ga prizvali. Dok se trudio da održi korak, ustanovio je da mu nedostaje snaga usredsređenosti za razmišljanje.
     Ni Lena nije bila u boljem stanju. Iako je bila zdravija od njega, bila je stara i nenavikla na hodanje. Postepeno je postao jednako zabrinut za nju koliko i umoran. Kada je počela da naleže na njega, mirno je rekao Banoru da mora da se odmori.
     Spavali su do sredine popodneva, a zatim nastavili put do duboko u noć pre nego što su se ponovo ulogorili. Kovenant i Lena sada su se bolje držali. Hrana koju su im Ranjani davali bila je topla i okrepljujuća. Uskoro pošto je mutnosivi dan prešao u olovnu noć stigli su do kraja bregova, nadomak ravnice Ra. Tu su skrenuli ka severu, držeći se neravnog tla u podnožju bregova radije nego da se otisnu u otvorenu, zaleđenu izloženost ravnice. Ipak im je bilo lakše da hodaju. Kovenant se vremenom dovoljno oporavio da počne sa postavljanjem pitanja.
     Kao i obično, bilo mu je teško da razgovara sa Banorom. Nepokolebljiva ravnodušnost krvnog gardiste plašila ga je, često ga je činila zlobnim ili besnim zbog običnog osujećenja; takva ćutljivost izgledala je potpuno imuna na razum... antiteza lepre. Sada su svi krvni gardisti napustili poglavare, Veselkamen i pobijanje smrti. Poglavarev Konak bez njih će pasti. Pa ipak, Banor je bio tu, živ, rame uz rame sa Ranjanima. Kada je Kovenant pokušao da postavlja pitanja, osećao je da više ne poznaje čoveka sa kojim razgovara.
     Banor je na prva oprezna ispitivanja odgovorio upoznajući Kovenanta sa Ranjanima... grivenarom Kamom i uzlarima Vanom, Lalom i Pulom... i uveravajući ga da će stići na odredište do sledeće večeri. Objasnio je da ova grupa Ranjana predstavlja izviđačku patrolu zaduženu da otkriva razbojnike duž zapadnog ruba ravnica Ra; našli su Kovenanta i njegove saputnike pre slučajno nego po planu. Kada je Kovenant upitao za Jadinku, grivenarku koja je pre sedam godina donela u Veselkamen vesti o Ljudoseči, Banor je mirno rekao da je umrla ubrzo po povratku kući. Posle toga Kovenant je morao silom da izvlači iz njega ono što je želeo da zna.
     Na kraju nije smislio nikakav uvijen način da postavi pitanje. "Ostavili ste poglavare", nespretno je rekao. "Zašto ste ovde?"
     "Zavet je pogažen. Kako smo mogli da ostanemo?"
     "Potrebni ste im. Nikada im niste bili potrebniji."
     "Prapoglavaru, kažem ti da je zavet pogažen. Mnoge stvari su pogažene. Bio si tamo. Nismo mogli... prapoglavaru, ja sam sada star. Ja, Banor, međnik krvne garde. Potrebni su mi san i toplo jelo. Iako sam othranjen za planine, ova hladnoća mi prodire u kosti. Nisam dostojan sluga Veselkamena... ne, ne za poglavare, iako nisu ravni Vrhovnom poglavaru Kevinu koji je otišao pre njih."
     "Zašto si onda ovde? Zašto niste lepo otišli kući i zaboravili sve ovo?"
     Penosled se namrštio na Kovenantov ton, ali Banor je mirno odgovorio. "To mi je bio naum... kada sam napustio Poglavarev Konak. Ali ustanovio sam da ne mogu da zaboravim. Jahao sam suviše mnogo Ranihina. Noću sam ih video... trčali su mi kroz snove kao vedro nebo i čistota. Zar ih nisi posmatrao? Bez zaveta i poricanja smrti, oni su nadmašivali sudbinu krvne garde. Zato sam se vratio."
     "Samo zato što si vezan za Ranihine? Prepustio si poglavare i Veselkamen i sve ostalo paklu i krvi, a ovamo si došao zato što ne možeš da se odrekneš jahanja Ranihina?"
     "Ja ne jašem."
     Kovenant se upiljio u njega.
     "Došao sam da podelim posao sa Ranjanima. Nekolicina Haručaija... ne znam koliko... nekolicina ih je mislila kao i ja. Poznavali smo Kevina u vreme mladosti i slave i nismo mogli da zaboravimo. Terel je ovde, i Runik. Ima i drugih. Učimo Ranjane našim veštinama i učimo od njih negovanje velikih konja. Možda ćemo naučiti da se pomirimo sa porazom pre nego što umremo."
     Da se pomire, jeknuo je Kovenant. Banor! Obeshrabrila ga je jednostavnost objašnjenja krvnog gardiste. Znači, tolika stoleća službe bez mrlje i bez sna pretvorila su se u ovo.
     Nije više ispitivao Banora; bojao se odgovora.
     Ostatak dana bio je van dodira sa svojim ciljem. Uprkos Lenine i Penosledove brige i prijateljstva, hodao je između njih u mrzovoljnoj izdvojenosti. Od Banorovih reči utrnulo mu je srce. Te noći je spavao na leđima, lica okrenutog naviše, kao da ne veruje da će ikada više videti sunce.
     Sledećeg jutra ipak se setio. Ubrzo posle svitanja, grupa grivenara Kama srela je još jednog uzlara. Čovek je bio na putu ka ivici ravnice, a u rukama je nosio dva mala buketa žutog cveća. Sivi vetar patetično je tresao krhke latice. Pošto je pozdravio grivenara Kama, pošao je dalje na otvoreno, oštro uzvikujući uz vetar reči na jeziku koji Kovenant nije razumeo. Ponovio je uzvik i stao sa ispruženim rukama kao da nudi cveće vetru.
     Uskoro su iz zaklona smrznute jaruge izišla dva Ranihina, pastuv i kobila. Pastuvove grudi bile su prekrivene svežim tragovima kandži, a kobila je imala slomljen, šupalj pogled, kao da je upravo izgubila mlado. Oboje su bili mršavi kao kostur; glad im je iscedila ponos iz ramena i sapi, otkrila im rebra i pretvorila ispijene mišiće u poniznu golotinju. Izgledali su jedva sposobni da podignu glavu. Ipak su rzanjem pozdravili uzlara. Saplićući se, dokasali su do njega i odmah počeli da jedu cveće koje im je pružao. Hrana je nestala u tri zalogaja. Uzlar ih je brzo zagrlio i okrenuo se, očiju punih suza.
     Grivenar Kam dao je bez reči uzlaru uveli venac iz kose, kako bi Ranihini imali još po zalogaj. "To je amanibhavam, lekovita trava ravnice Ra", kruto je objasnio Kovenantu. "To je žilava trava, ne propada na zimi tako lako kao što bi Besnik želeo. Održaće ih u životu... još jedan dan." Dok je govorio, besno se zagledao u Kovenanta kao da je jadno stanje dvaju konja Nevernikovo delo. Grubo je mahnuo glavom prema uzlaru koji je hranio konje. "Danas je prešao deset milja da bi našao to malo hrane za njih." Lice mu je odjednom sablasno upalo; izgledao je kao žrtva nečije kletve. Okrenuo se sa bolnim izrazom lica i ponovo pošao ka severu, duž ivice ravnice.
     Kovenant se setio; sada mu nije bilo teško da se seti svoje svrhe. Kada je pošao za grivenarom, hodao je kao da se besno bori sa mrtvilom sopstvenih stopala.
     Tokom tog dana video je još nekoliko Ranihina. Dvoje je bilo nepovređeno, ali svi su bili izgladneli i poniženi. Svi su bili blizu smrti od gladi.
     Leni je teško pao pogled na njih. Dok ih je gledala, nije bila zbunjena, nije bilo izvrtanja ili nejasnosti slike. Taj prizor ju je satirao. Kako je vreme odmicalo, oči su joj upale, kao da pokušavaju da se sakriju u lobanji, i dobile su teške podočnjake. Tako je krhko izgledala dok je piljila pred sebe kao da joj i Kovenant izgleda nejasno... kao da ne primećuje ništa sem isturenih rebara i mršavih udova Ranihina.
     Kovenant ju je držao za ruku dok su hodali, vodio je i pridržavao što je bolje mogao. Umor mu je postepeno postajao nevažan; kao da je čak i oštar vetar koji se obrušavao na njih iz ravnica izgubio na važnosti. Klancao je pored Kama kao divlji prorok koji dolazi da prenese Ranjanima lažno proročanstvo.
     Sredinom popodneva stigli su do isturenih straža Kamovog odredišta. Dvojica Ranjana iznikla su pred njima iz ogoljene šikare i pozdravili grivenara Kama na ranjanski način - podizanjem ruku do glave, raširenih dlanova i bez oružja. Kam je uzvratio naklon, kratko progovorio s njima tihim, dahtavim jezikom, a onda dao znak Kovenantu, Leni i Penosledu da pođu za njim. "Moji uzlari uspeli su da sazovu samo još tri grivenara", rekao je kad su odmakli dalje kroz brda, "ali četvoro će biti dovoljno."
     "Dovoljno?" upitao je Kovenant.
     "Ranjani će prihvatiti odluku četvoro grivenara."
     Kovenant je mirno izdržao Kamov pogled. Trenutak kasnije grivenar se okrenuo sa neobično obeshrabrenim izrazom lica, kao da se setio da Kovenantovo pravo potiče od Ranihina. Sada je žurno vodio družinu uzbrdo, sa sivim vetrom u leđa.
     Popeli su se uz dve strme litice koje su pružale panoramski pogled na ravnice. Grubo otvoreno zemljište ležalo je pred njima uništeno, sprženo zimom i sivim snegom, naizgled osakaćeno i beživotno. Grivenar Kam se ipak žurno kretao dalje, ne obraćajući pažnju na prizor. Poveo je saputnike pored litica u dolinu zgodno sklonjenu među grubim bregovima i visovima. Dolina je bila velikim delom zaklonjena od vetra, a na padinama su se videle retke zasađene leje nezrelog amanibhavama. Sada se Kovenant sećao šta je tokom ranijih prolazaka kroz dolinu Ra čuo o amanibhavamu. Ta trava sadržala je retku lekovitu moć za konje, a za ljude je bila otrovna.
     Osim trave, u dolini su se nalazile još samo četiri mrtve šikare na različitim mestima duž najstrmije padine. Grivenar Kam pošao je pravo ka najgušćoj. Dok se približavao, iz šume mu je u susret izišlo četvoro uzlara. Izgledali su napeto i krhko, što je navelo Kovenanta da primeti koliko su mladi; čak i dve starije devojke izgledale su kao da nisu bile spremne za grivenarstvo koje im je nametnuto. Nervozno su pozdravile Kama, a kada im je uzvratio naklon sklonile su se u stranu da ih propuste u šikaru.
     Kovenant je pošao za Banorom u šumu i ustanovio da se u njenom zadnjem delu nalazi uzak usek u padini. Usek se nije zatvarao, ali gornje ivice bile su toliko zakrivljene da Kovenant nije mogao da vidi vrh. Pod nogama je osećao sloj vlažnog, mrtvog lišća kako mu prigušuje korake; prolazio je između hladnih kamenih zidova bešumno kao senka. Nozdrve mu je ispunio miris ustajale drevnosti, kao da je napalo lišće već pokolenjima trulilo u useku; uprkos vlazi, osećao je oko sebe širenje prigušene toplote. Svi su ćutali. Stežući utrnulom rukom Lenine ledene prste, hodao je za Banorom duž useka koji je neravnomerno krivudao kroz stenje.
     Grivenar Kam se zaustavio. Kada ga je Kovenant sustigao, tiho je rekao, "Sada ulazimo u tajna mesta ranjanskih skloništa. Upozoravam te, Prstenošo. Ako odlučimo da ne verujemo tebi i tvojim saputnicima, nećeš napustiti ovo mesto. Ovo je poslednje sklonište u čitavoj dolini Ra i okolnim brdima.
     Ranjani su u svoje vreme imali nekoliko ovakvih skrivenih mesta za sklanjanje. U njima su grivenari negovali strašne rane Ranihina i obučavali uzlare tajnim obredima grivenarstva. Ali jedno po jedno, sva skloništa...", Kam se upiljio u Kovenanta demonskim pogledom, "...sva su bila izdata. Iako smo ih čuvali svim svojim veštinama, kreši, pragrdani, jamnici... zlo meso u svim oblicima... svi su našli naša skrivena skloništa i opustošili ih." Posmatrao je Prstenošu kao da traži neki znak koji bi obeležio Kovenanta kao izdajnika. "Zadržaćemo te tu... pobićemo tvoje saputnike... radije nego da dozvolimo izdaju ovog mesta."
     Ne davši Kovenantu vremena da odgovori, okrenuo se na peti i pošao uz sledeću krivinu useka.
     Kovenant ga je pratio, mračno namrgođen. Iza okuke se našao u velikoj prostoriji. Bilo je polumračno, ali videlo se dovoljno dobro da bi razabrao nekoliko Ranihina kako stoje pored zidova. Jeli su oskudne snopove trave, a u zatvorenom prostoru zavrtelo mu se u glavi od oštrog mirisa amanibhavama. Svi su bili povređeni... neki tako teško da su jedva stajali. Jedan je u borbi izgubio čitavu stranu lica, drugi je još krvario iz okrutne mreže tragova kandži na bokovima, a ostalo dvoje su imali slomljene noge koje su mlitavo visile, sa groznim krajevima kosti koji su virili kroz raskinutu kožu.
     Primetili su ga dok je mračno zurio u njih. Svi su se nemirno pokrenuli i bolno podigli glave, upirući u njega meke, tužne oči. Za trenutak su ga gledali kao da bi trebalo da ga se boje, ali bili su suviše teško povređeni za strah. Onda su, u agoniji, čak i konji sa polomljenim nogama pokušali da se propnu.
     "Prestanite. Prestanite." Kovenant je jedva bio svestan da glasno ječi. Ruke su mu se grčile pred licem, kao da pokušavaju da odagnaju strašni prizor. "Ne mogu da podnesem."
     Banor ga je čvrsto uhvatio za ruku i povukao ga kroz prostoriju u sledeći prolaz u kamenu.
     Noge su ga izdale posle nekoliko koraka, ali Banor ga je ščepao i poneo naviše. Grčevito se držeći beskorisnim prstima za ramena krvnog gardiste, uspeo je da se okrene tako da ga pogleda. "Zašto?" dahnuo mu je pravo u ravnodušno lice. "Zašto su to uradili?"
     Banorovo lice i glas nisu ništa otkrivali. "Ti si Prstenoša. Dali su ti obećanje."
     "Obećanja." Kovenant je protrljao oči. Kroz sećanje su mu proletela obećanja Ranihina. "Pakla mu i krvi." S naporom se odvojio od Banora. Držeći se za zid useka, stegao je drhtave pesnice kao da pokušava iz njih da iscedi smirenost. Prsti su ga svrbeli od želje za grlom Opakog. "Treba ih ubiti!" promuklo je uzviknuo. "Treba ih osloboditi muka! Kako možete biti tako okrutni?"
     Grivenar Kam se pobunio. "Da li se tako radi u tvom svetu, Prstenošo?"
     Ali Banor je mirno odgovorio. "Oni su Ranihini. Ni ne pomišljaj da im ponudiš milost. Kako ma koji čovek može doneti odluku između njihove smrti i bola?"
     Na to je Penosled pružio ruku i dodirao Banoru rame u znak poštovanja.
     Kovenantu su se vilice grčile da bi zadržale uzvike. Primetio je džinov pokret, okrenuo se i sumorno pogledao Penosleda. I džin i Banor su prisustvovali njegovoj pogodbi sa Ranihinima pre četrdeset sedam godina, kada su se veliki konji prvi put propeli pred njim; Banor, Penosled, Mhoram i Kvan su možda poslednji preživeli iz pohoda za Žezlom zakona, ali i to je bilo dovoljno. Mogli su da ga optuže. Ranjani su mogli da ga optuže. Još nije znao za šta bi sve mogli da ga optuže.
     Burma mu je labavo visila na domalom prstu; smršao je, pa se belo zlato klatilo kao da je beznačajno. Bila mu je potrebna njegova moć. Bojao se da bez moći nagađa stvari koje su od njega krili.
     Naglo je zakoračio ka Kamu i ubo ga ukočenim prstom u grudi. "Pakla mu", promrmljao je u odgovor na grivenarov besni pogled, "ako to činiš samo iz ponosa, nadam se da ćeš istrunuti od njega. Mogli ste ih odvesti na jug, u planine... mogli ste ih spasti od ovog. Ponos nije dovoljno dobar izgovor."
     Kamov pogled opet je potamneo od vampirski nastalog bola. "To nije ponos", tiho je odgovorio. "Ranihini su rešili da ne idu."
     Kovenant mu je poverovao, iako to nije želeo. Nije mogao da posumnja u ono što je video u grivenaru. Povukao se, ispravio ramena i duboko udahnuo. "Onda mi bolje pomozi. Veruj mi, želeo to ili ne. Mrzim Kletnika isto koliko i ti."
     "To je moguće", odgovorio je Kam, povrativši žestinu. "Što se tiče tebe, nećemo protivurečiti Ranihinima. Video sam... ne bih verovao da nisam video. Da se propnu! Onako povređeni! Ne moraš nas se bojati, ali tvoji saputnici su nešto drugo. Što se tiče žene...", uložio je napor da mirno govori, "...tu nisam nepoverljiv. Na licu joj se vidi ljubav prema Grivi. Ali ovaj džin... on se mora dokazati."
     "Čujem te, grivenaru", tiho je rekao Penosled. "Poštovaću tvoje nepoverenje što bolje mogu."
     Kam je izdržao džinov pogled, a onda se osvrnuo ka Banoru. Krvni gardista je neosetljivo slegnuo ramenima. Kam je klimnuo glavom i poveo grupu dalje niz usek.
     Pre no što je pošao za njim, Kovenant je ponovo uhvatio Lenu za ruku. Nije podigla glavu, a u polumraku joj nije video oči, nego samo modrice pod njima. "Budi hrabra", rekao je što je nežnije mogao. "Možda neće biti tako strašno." Nije mu odgovorila, ali nije se ni oduprla kada ju je povukao dalje. Držao ju je kraj sebe i uskoro su zajedno izišli iz drugog kraja prolaza.
     Usek se otvarao u skrivenu dolinu koja je delovala prostrano posle skučenog prostora na prilazu. Nad ravnom površinom nabijene zemlje strmi zidovi su se čvrsto dizali ka uskoj krpici noćnog neba. Sama dolina bila je dugačka i duboka; savijala se u obliku slova "S", završavajući se drugim usekom u brdima. Na nekoliko mesta duž zidova doline nalazili su se isprani kameni stubovi i gomile stenja, a u uglovima i pukotinama oko tog ogromnog stenja, zaklonjeni od snega koji bi dopro sa otvorenog neba, stajali su šatori Ranjana... nomadski domovi pojedinih porodica. Izgledali su jadno malobrojno.
     Grivenar Kam se oglasio uzvikom kada je ušao u dolinu; kada su ga Kovenant i Lena pristigli, desetine Ranjana već su se kretale od šatora ka njima. Kovenant je bio neprijatno iznenađen što svi izgledaju jednako progonjeno kao Kam. Za razliku od Ranihina, nisu bili izgladneli. Ranjani su bili poznati po lovačkoj veštini i očito su mogli da obezbede više mesa za sebe nego trave za konje. Ipak, bili su napaćeni. Svi osim dece i bolesnih nosili su oznake uzlara, iako je čak i Kovenantovo nevično i površno oko videlo koliko su neki od njih nespremni za rad i opasnosti uzlarenja. To je potvrdilo njegovu raniju pretpostavku da je broj Ranjana opasno smanjen, usled zime ili rata. I svi su imali Kamov izmučeni, neispavani pogled, kao da ne mogu da se odmaraju jer su im snovi ispunjeni užasom.
     Sada je Kovenant nagonski shvatio šta je to. Svi su, čak i deca, bili progonjeni krvavim izgledom istrebljenja Ranihina. Bojali su se da će svrha, cilj postojanja čitavog naroda uskoro potpuno nestati iz Domaje. Ranjani su oduvek živeli za Ranihine i sada su verovali da će živeti tek toliko dugo da vide kako umire poslednji Ranihin. Dogod veliki konji odbijaju da napuste Zaravan, Ranjani su bili bespomoćni da spreče takav kraj.
     Samo ih je njihov tvrdoglavi, borbeni ponos čuvao od očajanja.
     Dočekali su Kovenanta, Lenu i džina ćutanjem i praznim pogledima. Lena ih je jedva primetila, ali Penosled im se naklonio ranjanskim načinom i Kovenant je sledio njegov primer, iako je tim pokretom izložio pogledima svoj prsten.
     Nekoliko uzlara je zažamorilo pri pogledu na belo zlato, a neko od grivenara je gorko rekao: "Znači, istina je. Vratio se." Kada im je Kam rekao šta su učinili ranjeni Ranihini, neki su se zgrčili od bolnog čuđenja, a ostali su ljutito zažamorili u pola glasa. Ipak su se svi naklonili Kovenantu; Ranihini su se propeli pred njim i Ranjani mu nisu mogli odbiti dobrodošlicu.
     Onda su se sunačari, Ranjani premladi ili prestari ili suviše bolesni za uzlare, udaljili, a troje grivenara o kojima je Kam ranije govorio prišlo je da se predstavi. Kada su izgovorili imena, grivenar Jain, mrgodna žena koja je maločas govorila, obratila se Kamu. "Je li bilo neophodno primiti i džina?"
     "On mi je prijatelj", smesta se obrecnuo Kovenant. "I Banor zna da mu se može verovati, iako su krvni gardisti suviše bandoglavi da bi to glasno rekli. Ne bih stigao dovde da nije bilo Srdosolje Penosleda."
     "Precenjuješ me", ironično je dodao Penosled.
     Grivenari su odmeravali Kovenantove reči kao da je taj kratki govor imao više od jednog značenja. Tu se ubacio Banor. "Srdosolja Penosled učestvovao je u pohodu za Žezlom zakona sa Vrhovnim poglavarom Prothalom, prapoglavarom Kovenantom i grivenarkom Litom. U to vreme bio je vredan poverenja. Možda nije preostalo ništa od starih vrednosti džinova."
     "Ni ti ne veruješ u to", obrecnuo se Kovenant.
     Banor je podigao jednu obrvu. "Jesi li video Lelej, prapoglavaru? Je li ti Srdosolja Penosled rekao šta se desilo u primorskom domu džinova?"
     "Ne."
     "Onda si mu prerano poklonio poverenje."
     Kovenant se trudio da se savlada. "Zašto mi ne kažeš šta je bilo?"
     "To nije moje mesto. Nisam se ja ponudio da te vodim do Pustog Grobišta."
     Kovenant je zaustio da se pobuni, ali Penosled mu je umirujuće spustio ruku na rame. Uprkos sukobljenim osećanjima koja su mu izborala čelo i opasno se zgusnula u uvučenim očima, džinov glas bio je miran. "Je li običaj Ranjana da ostave svoje goste da stoje na hladnoći, gladni, posle dugog putovanja?"
     Kam je pljunuo na zemlju, a umesto njega odgovorila je grivenarka Jain. "Ne, to nam nije običaj. Pogledaj." Mahnula je glavom prema nastavku kanjona, gde su sunačari poslovali oko velike vatre pod zaklonom jednog od stubova. "Hrana će uskoro biti spremna. To je meso kreša, ali možete ga mirno jesti - mnogo puta je skuvano." Onda je uhvatila Lenu za ruku. "Hodi. Patila si pri pogledu na Ranihine. Znači da deliš naš bol. Učinićemo šta možemo da se oporaviš."
     U Kovenantu su se uskomešali bespomoćnost i strah, ali nije mogao da se odupre toploti logorske vatre; bila je bolno potrebna njegovom promrzlom telu. Prsti su mu, onako utrnuli, još dobili i promrzline celom dužinom, sve do zglavaka. Znao je da će, ukoliko se ne postara za njih, uskoro biti u opasnosti od trovanja krvi ili gangrene. Boleo ga je napor samokontrole, ali ipak je pošao ka vatri, za Lenom i Jain. Što je tiše mogao, zamolio je jednog sunačara za malo tople vode kako bi oprao noge.
     Uprkos utrnulosti, osetio je olakšanje od zgrejanih nogu. Topla voda pomogla je da mu se kosti otope na toploti vatre. Ni noge mu nisu bile onako strašno oštećene kao što se plašio. Otekle su od infekcije, ali šteta nije bila ništa veća nego pre nekoliko dana. Iz nekog razloga, telo mu se odupiralo bolesti. Bilo mu je drago zbog otkrića da nije u opasnosti da izgubi stopala.
     Hrana je bila gotova malo kasnije. Kamovih sedam uzlara selo je prekrštenih nogu oko vatre sa četvoro grivenara, Banorom, Penosledom, Lenom i Kovenantom, a sunačari su postavili pred njih tanjire od suvih, krtih listova banane. Kovenant se našao između Lene i Banora. Hromi čovek, koji je mrmljao nešto za sebe, poslužio ih je gulašem i vrelim zimskim krompirima. Kovenant nije uživao u pomisli da jede kreše... očekivao je da će meso biti smrdljivo i žilavo... ali bilo je toliko dugo kuvano, sa tako jakim travama, da je ostala samo slaba gorčina. I bilo je vruće. Njegova želja za toplotom bila je nezasita. Jeo je kao da vidi pred sobom duge dane hladnoće i oskudice.
     Imao je dobar razlog. Bez pomoći, ni on ni njegovi saputnici neće moći da nađu dovoljno hrane za put do Kletnikovog Tabora. Kao da se setio da je negde čuo kako aliantha ne raste na Ubojnim zaravnima. Neprijateljstvo Ranjana predskazivalo im je zlo na više načina.
     Iako se bojao, znao je da mora dopreti do srži tog neprijateljstva.
     U hrani je tražio protivotrov za strah, ali u žvakanju i razmišljanju prekinuo ga je neobičan čovek koji je neočekivano ušao u sklonište. Došao je kroz dalji deo kanjona i pošao pravo, otvoreno prema okupljenim muškarcima i ženama. Po odeći je pomalo podsećao na Ranjane; koristio je iste tkanine za tanku košulju i pantalone, isti kožuh. No, kožuh mu je visio sa ramena tako da je sprečavao slobodu pokreta više nego što bi ijedan Ranjanin trpeo. I nije nosio konopac na sebi. Umesto te ranjanske oznake, imao je u jednoj ruci kratko koplje nalik na žezlo; a za pojas mu je bio zataknut oštar drveni bodež.
     Uprkos otvorenosti kojom se približavao, davao je utisak nesigurnog izazivanja, kao da iz nekog razloga veruje kako Ranjani mogu da mu se narugaju. Pogledom je plašljivo preletao po njima, kao da više odskače nego prilazi onom što vidi.
     Oko njega je lebdeo oblak krvi koji Kovenant nije mogao da objasni. Bio je čist i nepovređen; ni koplje ni bodež nisu pokazivali tragove skorog korišćenja. Ipak je nešto u njemu govorilo o krvi, o ubijanju i gladi. Dok se čovek približavao vatri, Kovenant je shvatio da svi Ranjani sede nepomično ukočeni - ne mičući se, ne jedući, ne gledajući stranca. Poznavali su tog čoveka po nečemu što im je zadavalo bol.
     Trenutak kasnije, čovek se svađalački oglasio. "Jedete bez mene? I meni je potrebna hrana."
     Grivenarka Jain nije podigla pogled sa zemlje. "Znaš da si nam dobro došao. Pridruži nam se ili uzmi hrane koliko ti je potrebno."
     "Jesam li stvarno dobro došao? Gde su pokreti i reči pozdrava? Pah! Čak me ni ne gledate."
     Ali kada ga je Kam prostrelio pogledom ispod natuštenih obrva, čovek se trgao i skrenuo pogled.
     "Pio si krv", tiho je rekla Jain.
     "Da!" brzo je odgovorio čovek. "I vi ste uvređeni. Ništa vi ne razumete. Da nisam najbolji trkač i negovatelj Ranihina u čitavoj ravnici Ra, ubili biste me na mestu bez trenutka razmišljanja o datim obećanjima."
     "Nismo toliko prevrtljivi da zaboravimo obećanje", mračno je promrmljao Kam.
     Nepoznati nije obratio pažnju na te reči. "Sada vidim goste među vama. Prstenoša lično. I džin...", jetko je naglasio, "...ako me oči ne varaju. Jesu li i Besomuci dobro došli?"
     Kovenant se iznenadio kad je Banor progovorio pre nego što su Jain ili Kam stigli da odgovore. "On je Srdosolja Penosled." Tuđinski naglasak krvnog gardiste imao je čudan prizvuk žestine, kao da saopštava ključnu činjenicu.
     "Srdosolja Penosled!" Podsmehnuo se nepoznati, ali nije pogledao džina u oči. "Onda je gotovo sigurno da je Besomuk."
     "Mi nismo sigurni", rekao je Kam.
     Čovek nije obratio pažnju na njega. "I Prstenoša... mučilac konja. Je li i on besomučan? Drži se svog mesta... desna ruka krvne garde. Ovo je ponosna gozba... svi najokrutniji neprijatelji Raihina su na okupu. I dobro došli!"
     Na ovo je Jainin glas otvrdnuo. "I ti si dobro došao. Pridruži nam se... ili uzmi hrane koliko ti je porebno i idi."
     Sunačar je nesigurno pošao ka nepoznatom, noseći list pun hrane. Ovaj mu ga je naglo oteo iz ruku. "Ići ću. Čujem kako tvoje srce poriče tvoje reči. Nisam ponosan ni dovoljno dobro došao da jedem sa takvima." Smesta se sarkastično okrenuo na peti i pošao u pravcu iz kojeg je došao. Trenutak kasnije napustio je sklonište jednako naglo kao što je i ušao.
     Kovenant je ga je ispratio zbunjenim pogledom, a onda osmotrio grivenare, tražeći objašnjenje. Sedeli su zagledani u hranu kao da ne mogu nikoga da pogledaju u oči. Ni Penosled, izgleda, nije razumeo šta se upravo desilo. Lena nije ni primetila; onako sedeći, napola je zaspala. Kovenant je pogledao Banora.
     Krvni gardista se mirno suočio sa Kovenantovim pitanjem i odgovorio onom istom bezosećajnom žestinom. "To je Pieten."
     "Pieten", sumorno je ponovio Kovenant. Penosled je promuklo ponovio. "Pieten!"
     "Njega i časnicu Lauru spasli smo u pohodu za Žezlom zakona, u bici kod Vitog Drvograda. Sećaš li se? Lauru i malog Pietena su povredili..."
     "Sećam se", gorko je odgovorio Kovenant. "Pragrdani su im nešto učinili. Upotrebili su ih kao mamac. Ona... ona..." Sećanje ga je užasnulo. Laura je bila užasno zloupotrebljena i sva njena ogromna hrabrost nije bila dovoljna da prevaziđe ono što joj je učinjeno. A dete, Pieten... i dete je bilo zloupotrebljeno.
     Penosled je progovorio preko Kovenantovog užasa. "Poveli smo i časnu Lauru i Pietena do ravnica Ra i Ljudoma." Kovenant se setio da je džin nosio Pietena u naručju. "Tu, na Prstenošin zahtev i... i moj... Ranjani su preuzeli brigu o Lauri i Pietenu."
     Banor je klimnuo glavom. "To je obećanje koje je pomenuo."
     "A Laura?" obeshrabreno je upitao Kovenant.
     "Umrla je dok je Pieten bio još mali. Ono što joj je učinjeno prekratilo joj je život."
     "A Pieten?" Penosled je bio uporan. "Šta su mu to pragrdani učinili?"
     Tišinu je prekinulo Kamovo mrmljanje. "On je lud."
     Jain mu se gorko suprotstavila. "On je najbolji trkač i negovatelj Ranihina u čitavoj ravnici Ra... kao što je i rekao."
     "On služi Ranihine", dodao je Banor. "Stara se o njima potpuno kao mnogi grivenari. Ali postoji...", za trenutak je tražio pravu reč, "...izopačenost u njegovoj ljubavi. On..."
     "Voleo je ukus krvi", prekinuo ga je Kovenant. U sećanju je video Pietena... jedva četiri godine starog... u purpurnoj svetlosti bolesnog meseca. Pieten je umazao prste na okrvavljenoj travi, olizao ih i nasmešio se.
     Banor se složio klimanjem glave.
     "On liže rane Ranihinima da bi ih očistio!" Užasnuto je rekao Kam.
     "Zbog njegove velike veštine sa Ranihinima", nastavio je Banor, "i zbog starih obećanja datih u vreme pohoda, Ranjani dele sa njim svoj život i posao. Ali boje ga se zbog divljačnosti. Zato živi sam. A ponaša se prema Ranjanima kao da su ga prognali."
     "Pa ipak se bori", dodala je Jain trenutak kasnije. "Videla sam kad je kopljem ubio tri kreša koji su gotovo savladali Ranihina."
     "Bori se", promrmljao je Kam. "On je lud."
     Kovenant je duboko uzdahnuo kao da pokušava da udahne hrabrost. "A mi smo odgovorni... Penosled i ja... mi smo vam ga dali, znači mi smo odgovorni. Je li tako?"
     Na zvuk njegovog glasa Lena se promeškoljila i pospano zatreptala, a Penosled mu je odgovorio. "Nije, prijatelju."
     Grivenarka Jain je odgovorila uznemirenim glasom: "Ranihini su te odabrali. Ne tražimo da ih spaseš."
     "Nazovi to ponosom ako hoćeš", dodao je Kam. "Ranihini su vredni ponosa."
     "A odgovornost je moja", dodao je Penosled tako bolnim glasom da je Kovenant osetio bol pri slušanju. "Mene treba kriviti. Posle bitke kod Vitog Drvograda... kada je čitav pohod znao kakva je bezimena strava pričinjena detetu... ja sam mu uskratio glinu-vidarku koja bi ga možda izlečila."
     Kovenant se sećao i toga. Progonjen žaljenjem zbog silnih jamnika koje je pobio, Penosled je poslednjom glinom-vidarkom olakšao muke nekoj ranjenoj spodobi umesto da pomogne Pietenu. Pokušao je da se pobuni protiv džinove samooptužbe. "Nisi je uskratio. Samo si..."
     "Nisam je dao." Penosledov odgovor bio je konačan, kao odrezan.
     "Oh, pakla mu!" Kovenant se osvrnuo po grupi, tražeći način da nekako savlada situaciju. Ali nije ga nalazio.
     Nehotice je probudio Lenu. Brzo je sela i upitala: "Voljeni, šta nije u redu?"
     Kovenant ju je utrnulim prstima uhvatio za ruku. "Nemoj da se brineš. Samo pokušavam da shvatim šta se ovde dešava."
     "Kraljice moja", ubacio se Penosled. Obrisao je usta, spustio lišće na kome je stajala hrana i uspravio se na noge. Previsok u krugu Ranjana, iskoračio je da bi stao kraj vatre. "Kraljice moja, naš problem je u tome što Ranjani pogrešno sumnjaju u mene. Izrazili su poštovanje prema tebi, Leni, kćeri Atiaraninoj, i prihvatili su prapoglavara Tomasa Kovenanta, Nevernika i Prstenošu. Ali meni ne veruju."
     Lena je podigla pogled ka njemu. "Znači da su budale", dostojanstveno je rekla.
     "Ne." Penosled se bledo nasmešio. "Istina je da sam bio gost u Ljudomu i saputnik grivenarke Lite u pohodu za Žezlom zakona. I istina je da me krvni gardista Banor poznaje. Borili smo se zajedno kod Vitog Drvograda. Ali oni nisu budale. Snašao ih je usud džinova i to nepoverenje zaslužuje poštovanje."
     Obratio se grivenarima. "Ipak, iako shvatam vašu sumnju, teško mi je da je podnosim. Moje srce traži da odem sa mesta na kome mi ne veruju. Ne bi vam bilo lako da me zaustavite. Ali neću poći. Moje misli traže da ostanem sa svojim prijateljem Tomasom Kovenantom. Možda će vas on ubediti da me prihvatite. Ali neću ga moliti za to. Moram se sam izboriti za vaše poverenje. Trudiću se da razumem vašu sumnju... tako da se neprijatelji Opakog, Dušomora i Zuboše, ne dele među sobom. Tražite sve što želite."
     Grivenari su se oštro zgledali i Kovenant je osetio da se opet stvara zategnuta atmosfera. Džinovo lice bilo je zlokobno mirno, kao da je svestan lične krize i zna kako da se izbori sa njom. Ali Kovenant ništa nije razumeo. Neprijateljstvo Ranjana i dalje ga je čudilo. Sve ga je svrbelo da skoči u odbranu džina.
     Uzdržao se jer je shvatao zašto Penosled hoće da se dokaže - i jer je strašno, užasno želeo da vidi kako će to džin učiniti.
     Grivenari su se posavetovali bez ijedne reči, a onda je Jain ustala i preko vatre pogledala Penosleda. Iako nepozvan, Banor joj se pridružio. Za trenutak su ozbiljno posmatrali džina. Konačno je Jain progovorila. "Srdosoljo Penoslede, Besnik je vičan zlobi. Da bi se otkrile sve njegove prevare treba imati istu toliku spretnost. Ranjani tu spretnost nemaju. Kako onda da te isprobamo?"
     "Ispitajte moju prošlost", odgovori Penosled ravnim glasom. "Bio sam van Koerkrija što su ga žinovi izgradili kada su Besomuci spustili ruku na moj narod. Od tog vremena krstarim Domajom i napadam... ubijam razbojnike. Borio sam se uz Kamendolce u odbrani njihovih domova. Ja sam..."
     "Imaju stvorenja koja uništavaju kamen!" prekinula ga je Lena sa iznenadnom žustrinom. "Njihove ogromne, okrutne ruke razdiru domove i pretvaraju ih u šljaku. Bez snage ovog džina ne bismo sačuvali ni jedan jedini uspravan kamen."
     "Lena!" Kovenant je hteo da zatapše, da glasno pohvali njenu potvrdu, ali umesto toga ju je nežno prekinuo, stežući joj ruku sve dok nije ka njemu okrenula ljutiti pogled. "Nije mu potrebna naša pomoć", rekao je kao da se boji da će joj od tolikog gneva stradati krhke kosti lica. "Može sam da odgovara."
     Njen bes se postepeno pretvorio u bol. "Zašto nas muče? Cilj nam je da spasemo i Ranihine. Ranihini nam veruju."
     Kovenant ju je umirivao što je bolje umeo. "Patili su. Odgovorni su i za same sebe."
     "I ja sam učestvovao u povratku Tomasa Kovenanta u Domaju", nastavio je Penosled. "Ni on ne bi sedeo ovde, nameran da pomogne Domaji, da nisam uližio svoju snagu."
     "To nije dovoljno", nemilosrdno je rekla Jain. "Besnik ne bi oklevao da ubije i svoje radi krupnijih ciljeva. Možda si služio Kamendolcima u prizivanju kako bi ovo belo zlato palo u ruke Zuboši."
     "A nisi nam objasnio Lelej." Banorov glas bio je tih, uzdržan, kao da poteže vrlo osetljivo pitanje.
     Ali Penosled je to odgurnuo u stranu trzajem krupne glave. "Onda zaboravite moju prošlost... zaboravite ožiljke rizika koji mi pokrivaju kožu. Moguće je da sam oruđe Opakog. Prosudite ono što vidite. Pogledajte me. Da li zaista verujete kako bi se Besomuk prerušio u mene?"
     "Kako da odgovorimo?" promrmljala je Jain. "Nikada te nismo videli zdravog."
     Penosled je gledao Banora; pitanje je bilo upućeno krvnom gardisti.
     Banor je odgovorio mirno i nepristrasno. "Džine, ne izgledaš mi dobro. Mnoge stvari su iskrivljene po ovoj zimi... ali ti ne izgledaš dobro. Postoji u tebi požuda koju ne razumem. Liči mi na Izopačenje."
     Grivenari su složno zaklimali glavama u znak slaganja.
     "Banore!" Penosled je teško disao. Ukočena smirenost se začas razbila i lice mu se iskrivilo od muke. "Ne proklinji me tako kratkim rečima. Može biti da suviše ličim na Pietena. Zadavao sam udarce koje ne mogu da opozovem ili sprečim. A ti si video... na mojoj glavi leži krv džinova."
     Krv džinova? Kovenant je jeknuo. Penoslede!
     Sledećeg trenutka Penosled je povratio kontrolu nad sobom. "Ali poznavao si me, Banore. Vidiš da mi nije namera da služim Opakog. Ne bih mogao...!" Reči su mu se divlje otkidale sa usana.
     "Poznavao sam te", složio se Banor. "A da li te sada poznajem?"
     Džinove ruke su se grčile kao da se spremaju za nasilan odgovor, ali zadržao je smirenost. Ne ispuštajući Banorov pogled, kleknuo je kraj vatre. Čak je i tako bio viši od Banora i grivenarke Jain. Mišići su mu se napeli kad se nagnuo napred, a narandžasti plamen se opasno odražavao sa duboko usađenih očiju.
     "Video si kaamoru, Banore", napeto je rekao, "obred vatre koji džinovi koriste u tuzi. Video si njen bol. Nisam spreman... ovo nije moje vreme za takve obrede. Ali neću se povući dok me ne priznaš, Banore iz krvne garde."
     I dalje gledajući Banora u oči, gurnuo je obe pesnice u najusijaniji žar logorske vatre.
     Uzlari su od tog prizora glasno dahnuli, a ostali grivenari su skočili i pridružili se Jain. Kovenant ih je pratio kao da ga je džin povukao na noge.
     Penosled se ukočio od agonije. Iako mu plamen nije gutao meso, bilo je jasno da ga užasno muči. Mišići na čelu grčili su mu se i napinjali kao da će mu rastrgnuti lobanju; tetive na vratu su mu iskočile kao užad; znoj mu je lio kao krv niz usijane obraze; usne su mu se zgrčile u belu omču oko zuba. Ali pogled mu nije ni zatitrao. U mukama je zadržavao zahtev svog bola.
     Banor mu je uzvraćao pogled sa izrazom nepristrasne ravnodušnosti na tuđinskom licu.
     Uzlari su bili zgroženi. Mučno su piljili u Penosledove šake. Grivenari su sa izrazom bola i straha gledali Banora i džina, prateći njihovo odmeravanje snage volje. Samo je Lena tiho kriknula i zagnjurila lice Kovenantu u rame.
     Ni Kovenant nije mogao da podnese prizor Penosledove patnje. Okrenuo se Banoru i dahnuo mu u uvo. "Odustani! Priznaj da ga poznaješ. Vatru mu paklenu! Banore... prokleti sebičnjaku! Tako si ponosan... pošto je krvna garda propala ne možeš podneti da priznaš kako je igde ostalo imalo vernosti. Ili ti ili ništa. Ali on je džin, Banore!" Banor se nije ni pomerio, ali mišići u vilici su mu poigravali. "Zar ti Elena nije bila dovoljna?" prosiktao je Kovenant. "Zar pokušavaš da načiniš od njega još jednog Kevina?"
     Banor ove sede obrve su se za trenutak zgrčile u ukočenom mrštenju. Onda je mirno progovorio. "Oprosti mi, Srdosoljo Penoslede. Verujem ti."
     Penosled je izvukao ruke. Bile su ukočene od bola. Privio ih je uz grudi, promuklo dahćući.
     Banor se okrenuo ka Kovenantu. Bilo je nečeg u njegovom držanju od čega se Kovenant zgrčio, kao da je očekivao udarac krvnog gardiste. "I ti si izazvao pad Vrhovnog poglavara Elene", rekao je Banor krhkim glasom. "Ti si nas naterao da otkrijemo neizgovoreno ime, a nisi sam poneo teret tog imena. Zato je Zakon smrti prekršen, a Elena je pala. Nisam ti prebacivao tada, i neću ni sad. Ali kažem ti ovo: čuvaj se, prapoglavaru Kovenante! Držiš suviše mnogo sudbina u svojim bolesnim rukama."
     "Znam to", promrmljao je Kovenant. Toliko se tresao da je morao obema rukama da obgrli Lenu kako bi se pridržao. "Znam to. To je jedina stvar koju sigurno znam." Nije mogao da pogleda Penosleda; bojao se džinovog bola, bojao se da se džinu nije dopalo njegovo uplitanje. Zato se oslonio na Lenu dok se u njemu reakcija na napetost pretvarala u bes.
     "Ali sada mi je dosta toga." Glas mu je zvučao suviše grubo, ali bilo mu je svejedno. Bio mu je potreban odušak. "Nisam više voljan da molim za pomoć. Sad ću vam reći šta da radite. Grivenarka Lita je obećala da će Ranjani učiniti sve što želim. Stalo vam je do obećanja... održite i ovo. Potrebna mi je hrana, koliko god možemo da ponesemo. Potrebni su mi vodiči da nas što brže odvedu do Domajinog Sunovrata. Potrebni su mi izviđači da nam pomognu u prelasku Ubojnih zaravni." Reči su mu se kotrljale između zuba brže nego što je mogao da ih kontroliše. "Ako je Penosled obogaljen... pakla mu, to ćete mu nadoknaditi!"
     "Zatraži još i mesec", promrmljao je grivenar Kam.
     "Ne izazivaj me!" Vreli uzvici su mu navirali u grlo kao vatra; okrenuo se da baci plamen na grivenare, ali njihovi uplašeni pogledi su ga zaustavili. Nisu zasluživali toliki bes. Kao i Banor i Penosled, bili su žrtve Opakog... žrtve stvari koje on, Tomas Kovenant, nije učinio, koje nije hteo ili nije mogao da uradi, za Domaju. Opet je osetio podrhtavanje tla na kojem stoji.
     S naporom se ponovo okrenuo ka Banoru i pogledao ga u ostarele oči. "Ono što se desilo Eleni uopšte nije tvoja krivica", promumlao je. "Ona i ja... smo to učinili zajedno. Ili sam to ja učinio njoj." Primorao se da pođe do Penosleda.
     No, pri prvom pokretu Lena ga je uhvatila za ruku i cimnula ga da se okrene. Oslanjao se o nju, ne obraćajući mnogo pažnje; sada ga je naterala da je pogleda. "Elena... moja kćer... šta joj se desilo?" U očima joj se prelivao užas. Sledećeg trenutka se očajnički zakačila za njega, kao kandžama. "Šta joj se desilo?"
     Kovenant se upiljio u nju. Napola je zaboravio, nije hteo da se seti da ona nema pojma o Eleninom kraju.
     "Rekao je da je pala!" vrisnula je na njega. "Šta si joj to učinio?"
     Držao ju je što je dalje mogao i izmicao. Odjednom mu je svega bilo dosta. Lena, Penosled, Banor, Ranjani... nije mogao da odjednom misli na sve. Okrenuo je glavu ka Penosledu, prenebregavši Lenu, i tupim pogledom zamolio džina za pomoć. Ali Penosled nije ni primetio Kovenantovu skamenjenu, nemu molbu. Još je bio obuzet sopstvenim bolom, trudeći se da savije ukočene prste. Kovenant je oborio glavu i ponovo pogledao Lenu kao da je ona zid o koji mora da udari glavom.
     "Mrtva je", promuklo je rekao. "Ja sam kriv... ne bi se našla u toj zbrci da nije bilo mene. Nisam je spasao jer nisam znao kako."
     Čuo je uzvike iza leđa, ali nisu delovali na njega. Gledao je Lenu. Značaj izgovorenih reči polako je prodirao sve dublje. "Mrtva", ponovila je praznim glasom. "Kriv." Pred Kovenantovim očima svetlo razuma u njenom pogledu jenjavalo je i trnulo.
     "Lena", zaječao je, "Lena!"
     Nije ga prepoznala. Prazno je piljila kroz njega kao da je duša u njoj umrla.
     Vika iza Kovenanta je jačala. Začuo je glasan uzvik tik iza sebe. "Izdati smo! Pragrdani i jamnici...! Pobili su stražare!"
     Glas pun hitnje dopro je do njega. Tupo se okrenuo. Pred grivenarima i Banorom stajala je mlada uzlarka i gotovo cvokotala od straha. Iza nje, na ulazu u sklonište, borba je već počela. Kovenant je čuo kako iz pukotine odjekuju uzvici i stenjanje divlje bitke prsa u prsa.
     Sledećeg trenutka u kanjon je banula zbijena grupa jamnika, mašući ogromnim mačevima u moćnim, lopatastim šakama. Jurnuli su na Ranjane uz prodornu riku.
     Pre nego što je Kovenant stigao da reaguje, Banor je uhvatio i njega i Lenu i počeo da ih vuče ka drugom kraju doline. "Bežite", govorio je dok ih je cimao napred. "Džin i ja ćemo sprečiti poteru. Preuzećemo vas... što pre budemo mogli. Bežite na sever, pa na istok."
     Litice su se sužavale sve dok se Kovenant i Lena nisu našli na ulazu u novu pukotinu u bregovima. Banor ih je gurnuo prema tamnoj raselini. "Žurite. Držite levo." Istog časa je nestao... otrčao je pravo u bitku.
     Napola nesvesno, Kovenant je proverio da li za pojasom još ima Triokov nož. Nešto u njemu žudelo je da potrči za Banorom, da se baci kao on u očišćenje okršaja... da potraži oproštaj.
     Čvrsto je stegao Lenu za ruku i povukao je za sobom u usek.