1. OPASNOST U SNOVIMA

     Tomas Kovenant je govorio u snu. Ponekad je znao šta čini; iskidani delovi glasa nejasno su mu prodirali u ukočenost, kao iskre nevinosti. No, nije mogao da se uspravi - težina iscrpljenosti bila je prevelika. Buncao je kao milioni ljudi pre njega - zdravi i bolesni, istinski i lažni. U njegovom slučaju nije bilo nikoga da ga čuje. Ne bi bio usamljeniji ni da je ostao poslednji živi spavač.
     Kada ga je presekla prodorna zvonjava telefona, probudio se cvileći.
     Za trenutak, uspravljen u postelji, nije mogao da razluči telefon od sopstvenog užasa; oboje je odjekivalo kao oluja kroz njegov zamagljeni um. Onda je telefon ponovo zazvonio. Nagnao ga je da se, oznojen, izvuče iz kreveta, primorao ga da se otetura u dnevnu sobu i prisilio ga da podigne slušalicu. Utrnuli, bolesno hladni prsti klizili su po crnoj plastici, a kada ju je konačno stegao, držao ju je uz slepoočnicu kao pištolj.
     Nije imao šta da joj kaže, pa je čekao u tami da se oglasi osoba sa druge strane.
     Javio se nesiguran ženski glas. "Je li to gospodin Kovenant? Tomas Kovenant?"
     "Da", promrmljao je, pa prekinuo, pomalo iznenađen svime što je priznao tom jednom reči.
     "Ah, gospodine Kovenante", rekao je glas. "Ovde je Megan Roman." Pošto joj nije odgovorio, dodala je pomalo jetko. "Vaš advokat, sećate li se?"
     Nije se sećao; nije znao ništa o advokatima. Tupa izmaglica pomela je sve veze u njegovom sećanju. Uprkos smetnjama na vezi, njen metalni glas zvučao je pomalo poznato; no, nije mogao da je prepozna.
     Nastavila je. "Gospodine Kovenante, ja sam vaš advokat već dve godine. Šta vam je? Jeste li dobro?"
     Poznati glas ga je uznemirio. Nije želeo da se seti ko je to. Glupo je promumlao: "To nema veze sa mnom."
     "Mora da se šalite. Ne bih zvala da nema veze sa vama. Ni ja ne bih imala veze sa tim da se ne tiče upravo vas."
     "Ne." Nije želeo da se seti. Sebe radi, upinjao se da objasni. "Zakon nema nikakve veze sa mnom. Ona ga je prekršila. Uostalom, ja... meni ne može ništa."
     "Bolje bi vam bilo da poverujete da može. I bolje da me saslušate. Ne znam šta vam je, ali..."
     Prekinuo ju je. Bio je suviše blizu da se seti tog glasa. "Ne", ponovo je rekao. "Mene ne obavezuje. Ja sam - spolja. Odvojen. Meni ne može ništa. Zakon nije", zastao je na časak, tragajući kroz maglu za onim što je hteo da kaže, "nije suprotan od Opačije."
     A onda je uprkos sebi prepoznao njen glas. Uprkos bestelesnoj neodređenosti telefonske linije, shvatio je ko mu govori.
     Elena.
     Mučnina poraza iscedila je iz njega otpor.
     "...šta govorite", govorila je. "Ja sam vaš advokat, Megan Roman. A ako mislite da vam zakon ne može ništa, onda me bolje saslušajte. Zato vas i zovem."
     "Da", bespomoćno je rekao.
     "Slušajte, gospodine Kovenante." Prestala je da sakriva bes. "Nije baš da mi se sviđa što sam vaš advokat. Trzam se od same pomisli na vas. No, dosad još nisam ostavila klijenta, pa neću da počnem od vas. Saberite se i saslušajte me."
     "Da." Elena, tupo je ječao. Elena? Šta sam ti to učinio?
     "Dobro. Evo kako stojimo. Taj... taj vaš nesrećni izlazak u subotu uveče... doveo je stvari do vrhunca. To... jeste li morali da idete u noćni klub, gospodine Kovenante? Zar baš u noćni klub?"
     "Nisam hteo." Nije mogao da smisli bolje opravdanje.
     "Pa, šta je tu je. Šerif Liton se naoštrio. Dali ste mu razlog da se okomi na vas. U nedelju uveče i jutros je razgovarao sa mnoštvom ljudi. Ljudi sa kojima je bio u vezi govorili su sa drugim ljudima. Gradsko veće se sastalo u podne.
     Gospodine Kovenante, ovo se verovatno ne bi desilo da svima nije u sećanju vaš poslednji dolazak u grad. I tada se puno pričalo, ali uglavnom se sve stišalo. Sada su se svi opet uznemirili. Ljudi traže da se nešto preduzme.
     Veće namerava da to i učini. Naša oprezna uprava izvršiće komasaciju vaše imovine. Farma 'Utočište' će verovatno postati zona za industrijsku gradnju. Čim se to desi, moraćete da se selite. Verovatno će vam pošteno platiti za imanje... ali u ovom okrugu nećete moći da nađete drugo prebivalište."
     "Ja sam kriv", rekao je. "Imao sam moć, a nisam znao kako da je upotrebim." Kosti su mu bile do srži ispunjene starom mržnjom i smrću.
     "Šta? Da li me slušate? Gospodine Kovenante, vi ste moj klijent - ma šta da to znači. Ne nameravam da stojim po strani i puštam da vam se to dešava. Bolesni ili ne, imate građanska prava kao i svako drugi. Postoje zakoni koji štite pojedince od... od proganjanja. Borićemo se. Sada hoću", uprkos metalnim odjecima u telefonu razabrao je kako prikuplja snagu, "hoću da dođete u moju kancelariju. Danas. Razmotrićemo situaciju, pronaći ćemo način da utičemo na odluku, ili ćemo podneti tužbu, ili nešto treće. Pretrešćemo sve detalje i napraviti plan. U redu?"
     Utisak namernog izlaganja opasnosti u njenom glasu za trenutak ga je dosegao. "Ja sam gubavac", rekao je. "Ne smeju me dirati."
     "Glavačke će vas izbaciti! Prokletstvo, Kovenante, vi izgleda ne razumete šta se dešava. Izgubićete svoj dom. Možemo se boriti - ali vi ste klijent i ne mogu da se borim bez vas."
     Od njene žestine izgubio je zanimanje. Nejasna sećanja na Elenu vitlala su se u njemu dok je govorio. "To nije dobar odgovor." Odsutno je sklonio slušalicu sa uha i prekinuo vezu.
     Dugo je stajao i piljio u crni aparat. Nešto u tom nepromenljivom obliku ga je podsećalo na to da ga boli glava.
     Desilo mu se nešto važno.
     Tek sad je čuo advokata kako govori. Nedelja uveče i ovo jutro. Drvenasto se okrenuo i pogledao u zidni sat. Isprva nije mogao da usredsredi pogled; piljio je u njega kao da je slep. Konačno je uspeo da razabere vreme. Popodnevno sunce u prozorima ga je potvrdilo.
     Spavao je više od trideset sati.
     Elena, pomislio je. To na telefonu nije mogla biti Elena. Elena je mrtva. Njegova kćer je mrtva. On je kriv za to.
     Osetio je žiganje u čelu. Bol mu je pulsirao u mozgu kao bolno blistavo svetlo. Sagnuo je glavu da bi ga nekako izbegao.
     Elena uopšte nije postojala. Nikada nije postojala. Sve je to samo sanjao.
     Elena, zaječao je. Okrenuo se i oteturao ka krevetu.
     Dok se kretao, magla u mozgu postala je crvena.
     Kada je ušao u spavaću sobu, izbečio je oči pri pogledu na jastuk; zaustavio se. Jastučnica je bila prekrivena crnim mrljama. Izgledale su kao trulež, kao nekakva gljiva koja nagriza belu čistoću posteljine.
     Nagonski je podigao ruku ka čelu. No, utrnuli prsti ništa nisu otkrili. Bolest koja kao da mu je ispunila celu lobanju počela je da se smeje. Prazna utroba mu se grčila od mučnine. Pritiskajući čelo obema rukama, pošao je, posrćući, ka kupatilu.
     U ogledalu nad umivaonikom ugledao je ranu na čelu.
     Za trenutak nije video sebe, nego samo ranu. Izgledala je kao guba, kao nevidljiva ruka gube koja mu steže kožu na čelu. Crna, skorena krv oivičavala je neravne ivice posekotine, delujući na bledoj koži kao duboka gangrena; krv i sukrvica su se cedili kroz pukotine u debelim krastama. Prosto je osećao infekciju kako mu se širi kroz lobanju pravo u mozak. Vređala mu je pogled kao da već zaudara na bolest i groznu smrt.
     Strašno drhteći, okrenuo je slavinu da napuni umivaonik. Dok je voda navirala, žurno je prao ruke.
     No, prestao je kad je primetio prsten od belog zlata kako labavo stoji na domalom prstu. Setio se vrele moći koja je u njegovom snu pulsirala kroz taj metal. Čuo je Banora, krvnog gardistu koji mu je čuvao život, kako viče: Spasi je! Moraš! Čuo je sebe kako odgovara: Ne mogu! Čuo je povik Haila Troja: Gubavče! Suviše si sebičan da voliš ikoga sem sebe. Trgao se kada se setio udarca koji mu je otvorio čelo.
     Elena je umrla zbog njega.
     Ona nije ni postojala.
     Pala je u ponor, očajnički se boreći sa prikazom Kevina Zemljoguba, koga je prizvala iz groba. Pala i poginula. Žezlo zakona je izgubljeno. Trebalo je samo da podigne ruku pa da je spase.
     Ona uopšte nije postojala. Sanjao ju je dok je ležao onesvešćen od udarca glavom o stočić za kafu.
     Rastrzan između suprotstavljenih užasa, zurio je u ranu kao da je to optužba protiv njega, dvosekla prijava. Vikala je na njega iz ogledala - proročanstvo bolesti privedeno je kraju.
     Jeknuo je, okrenuo se i požurio do telefona. Petljao je sapunjavim, mokrim rukama dok je birao broj Džoaninih roditelja. Možda je došla kod njih. Bila mu je žena; morao je da razgovara sa njom.
     Na pola okretanja broja zalupio je slušalicom. Mogao je da je zamisli kako stoji pred njim, čedna i zato surova. Sigurno veruje da je on odbio da razgovara kada mu je telefonirala u subotu uveče. Neće mu oprostiti zbog odbijanja na koje je bio primoran.
     Kako da joj kaže da mu treba oproštaj, jer je pustio drugu ženu da umre u njegovom snu?
     Pa ipak, trebao mu je neko - trebao mu je neko kome će zavapiti. Pomozi mi!
     Toliko je odmakao putem ka kraju lepre da više nije mogao sam da se izvuče.
     Nije mogao da pozove lekare iz leprozarijuma. Oni bi ga vratili u Luizijanu. Lečili bi ga, obučavali i savetovali ga. Vratili bi ga u život kao da je njegova bolest jedini problem, kao da mudrost doseže samo do ispod kože - kao da su bol, žaljenje i užas samo opsena, trikovi u ogledalu, nebitni u hromu, porcelanu i čistim, belim, uštirkanim bolničkim čaršavima i fluorescentnom svetlu.
     Prepustili bi ga nestvarnosti njegove strasti.
     Ustanovio je da promuklo šišti, dahćući kao da je vazduh u sobi suviše ustajao za njegova pluća.
     Trebalo mu je... trebalo mu je...
     Grčevito okrećući brojeve, nazvao je informacije i zatražio broj noćnog kluba u koji je otišao na piće u subotu uveče.
     Kad ih je dobio, javila se neka žena i rekla glasom punim dosade kako je Suzi Turston napustila klub. Pre nego što se setio da to pita, rekla mu je i gde pevačica ima sledeći angažman.
     Ponovo je pozvao informacije, a onda mesto gde bi sada trebalo da nastupa Suzi Turston. Telefonistkinja u klubu ga je bez dodatnih pitanja povezala sa njenom garderobom.
     Čim je čuo njen dubok, skitnički glas, promuklo je zabrzao. "Zašto ste to uradili? Je li vas on nagovorio? Kako je uspeo? Hoću da znam..."
     Grubo ga je prekinula. "Ko je to? Nemam pojma o čemu, do đavola, govorite. Šta ste to sebi zamislili? Nemam ja nikakva posla sa vama."
     "Subota uveče. Uradili ste to u subotu uveče."
     "Brale, pojma nemam ni ko si. Nemam ništa sa tobom. Hajde se malo nosi. Skini mi se sa telefona."
     "Jeste, u subotu uveče. On vas je nagovorio. Nazvali ste me 'Berek'." Berek Troprst - davni heroj iz njegovog sna. Ljudi u tom snu, ljudi Domaje, verovali su da je on ponovo rođeni Berek Troprst - verovali su zato što mu je lepra odnela dva prsta sa desne ruke. "Onaj poludeli matori prosjak vam je rekao da me oslovite kao Bereka i vi ste to učinili."
     S druge strane je zavaladala duga tišina. "Oh, to si ti. Ti si onaj tip - ljudi u klubu su rekli da imaš lepru."
     "Nazvali ste me Berek", zakreštao je Kovenant kao da se guši u grobnom vazduhu kuće.
     "Gubavac", dahnula je. "Prokletstvo! Mogla sam i da te poljubim. Brale, pošteno si me uvrnuo. Strašno ličiš na jednog mog drugara."
     "Berek", zarežao je Kovenant.
     "Šta...'Berek'? Pogrešno si čuo. Rekla sam 'Beret'. Beret Vilijams je moj prijatelj. Odavno se znamo. Od njega sam mnogo naučila. Stalno je bio bar tričetvrt lud. Ionako je uvek izigravao klovna. Baš bi ličilo na njega da dođe da me sluša, a da se ne javi. A ti si izgledao..."
     "On vas je nagovorio. Stari prosjak vas je naterao. Pokušava da mi napakosti."
     "Brale, ti imaš lepru i u mozgu. Ne poznajem nikakvog prosjaka. Ionako imam dovoljno beskorisnih staraca. Hej, možda ti i jesi Beret Vilijams. Ovo liči na njegovu šalu. Berete, proklet bio, ako mi smeštaš nešto..."
     Kovenanta je opet spopala mučnina. Prekinuo je vezu i previo se napola. Želudac mu je bio suviše prazan za povraćanje; nije jeo punih četrdeset osam sati. Obrisao je znoj iz očiju utrnulim prstima i ponovo nazvao informacije.
     Poluosušeni sapun sa prstiju počeo je da mu peče oči i magli vid dok je okretao dobijeni broj na drugom kraju zemlje.
     Kada je oštar vojnički glas rekao "Ministarstvo odbrane", zatreptao je zbog vlage koja mu je ispunila oči kao da se stidi. "Dajte mi Haila Troja". I Troj je bio u njegovom snu. Tvrdio je da je stvaran, da potiče iz stvarnog sveta, da nije tvorevina Kovenantove more.
     "Hail Troj? Samo trenutak, gospodine." Kovenant je čuo kratko šuškanje papira. Onda se ponovo javio glas. "Gospodine, nemam na spisku nikoga pod takvim imenom."
     "Hail Troj", ponovio je Kovenant. "Radi u nekom vašem... u nekom vašem odeljenju za smišljanje. Imao je nesreću. Ako nije poginuo, dosad se sigurno već vratio na posao."
     Vojni glas je izgubio na oštrini. "Gospodine, ako je zaposlen tamo gde kažete, onda spada u zaštićeno osoblje. Ne bih vam mogao dati vezu sa njim, čak i da ga imam na spisku."
     "Samo mi ga dajte", zastenjao je Kovenant. "Razgovaraće sa mnom."
     "Kako se zovete, gospodine?"
     "Ma, želeće da me čuje."
     "Možda hoće. Ipak moram da znam vaše ime."
     "Oh, prokletstvo!" Kovenant je obrisao oči nadlanicom, a onda ponizno rekao. "Ja sam Tomas Kovenant."
     "Da, gospodine. Spojiću vas sa majorom Rolom. On će moći da vam pomogne."
     Čuo je prekopčavanje, pa tišinu. U pozadini je naslutio niz metalnih otkucaja nalik na mrtvački sat. Pritisak u njemu je rastao. Ranu na čelu osećao je kao vrisak. Pritisnuo je slušalicu na uvo i obgrlio se slobodnom rukom, ne bi li povratio samokontrolu. Kada je linija ponovo oživela, jedva se uzdržao da ne drekne.
     "Gospodine Kovenante", rekao je učtiv, ulagivački glas. "Ovde je major Rol. Ne možemo da pronađemo osobu sa kojom želite da govorite. Znate kako je, ovo je veliko odeljenje. Možete li mi reći nešto više o njemu?"
     "Zove se Hail Troj. Radi u nekom vašem odeljenju za smišljanje. Slep je." Reči su mu podrhtavale na usnama kao da se smrzava.
     "Slep, kažete? Gospodine Kovenante, pomenuli ste nesreću. Možete li mi reći šta se desilo sa tim Hailom Trojem?"
     "Samo mi dajte da pričam sa njim. Je li tamo ili nije?"
     Major je malo oklevao. "Gospodine Kovenante, u našem odeljenju nema slepih ljudi. Možete li mi reći odakle vam ti podaci? Bojim se da ste vi žrtva..."
     Kovenant je iznenada pobesneo i počeo da viče. "Pao je kroz prozor kad mu se zapalio stan i poginuo je! Nikad nije ni postojao!"
     Divljim trzajem je istrgao telefonski vod iz utikača, okrenuo se i bacio aparat na zidni časovnik u dnevnoj sobi. Telefon je pogodio časovnik i pao na pod kao da je neosetljiv na povrede, ali časovnik se smesta raspao.
     "Mrtav je već danima! Nikad nije ni postojao!"
     Obuzet besom, šutnuo je i srušio stočić za kafu utrnulom, obuvenom nogom. Stočić se prevrnuo i razbio ram Džoanine slike koja se našla na podu. Ponovo ga je šutnuo i slomio mu jednu nogu. Preskočio je sofu i jurnuo do polica za knjige. Rušio ih je na pod jednu za drugom.
     Uredna soba gubavca za nekoliko trenutaka pretvorila se u preteći haos. Odmah je nastavio ka spavaćoj sobi. Drhtavim prstima izvadio je perorez iz džepa, otvorio ga i njime rasparao okrvavljeni jastuk. Dok je perje letelo kao zli sneg iznad kreveta i stočića, vratio je nož u džep i izleteo iz kuće.
     Pošao je u šumu iza farme, trčeći ka izdvojenoj kolibi u kojoj mu je bila kancelarija. Ako ne može da govori o svojoj nevolji, možda će moći da je zapiše. Dok je žurio stazom, prsti su mu se već pružali da iskucaju: pomozite mi pomozite pomozite pomozite! Ali kad je stigao do kolibe, ustanovio je da izgleda kao da je već bio u njoj. Vrata su bila istrgnuta iz šarki, a unutra su olupine pisaćih mašina ležale razbacane usred haosa rasute dokumentacije i papira. Sve zajedno bilo je zamazano izmetom, a zaudaralo je i na mokraću.
     Isprva je piljio u sliku uništenja kao da ga je uhvatila amnezija. Nije se sećao da je učinio ovo. U stvari, znao je da nije; ovo je bio vandalizam, napad na njega kao i požar u štalama pre nekoliko dana ili nedelja. Neočekivana šteta ga je zbunila. U jednom trenutku zaboravio je šta je upravo učinio u kući. Ja nisam nasilan čovek, tupo je pomislio. Nisam.
     A onda je skučeni prostor kolibe skočio na njega sa svih zidova. Grudi mu je stegao osećaj gušenja. Po treći put je poželeo da povrati, ali nije mogao.
     Dašćući kroz stegnute zube, požurio je u šumu.
     Prvo je besciljno lutao, vodeći šupljine u kostima što je dublje mogao u šumu, želeći jedino da pobegne. Kada je predvečerje ispunilo bregove i staze sumrakom, usmerio je korake ka gradu. Pomisao na ljude privlačila ga je kao mamac. Dok se spoticao kroz prolećno veče, srce su mu stegle čudne, nerazumne navale nade. Povremeno bi pomislio da bi ga umirio prizor običnog lica, bez optužujućeg izraza - da bi to dovelo pod kontrolu krajnosti položaja u kome se našao.
     Bojao se da ugleda takvo lice. Ne bi mogao da podnese saznanje o mentalnom zdravlju takve osobe.
     Ipak se neravnomerno kretao kroz šumu, kao leptir koji leprša u napola voljnoj želji za smrću. Nije mogao da odoli hladnoj sireni ljudi, mamljenju i bolu svoje obične smrtne krvi. Pomozite! Trzao se kad god bi ga pogodila surova nada. Pomozite mi!
     No, kad se približio gradu - kad je izbio iz šume iza raštrkanih starih kuća koje su zaštitnički okružavale poslovno srce malog grada - nije smogao hrabrosti da priđe bliže. Jasno osvetljeni prozori, verande i prilazi delovali su neprolazno; morao bi da podnese suviše osvetljenja, suviše izlaganja da bi stigao do vrata, pa dočekali ga dobrodošlicom ili ne. Noć je bila jedini preostali pokrivač njegove strašne ranjivosti.
     Ječeći od osujećenosti i potrebe, pokušao je da primora sebe na korak napred. Kretao se od kuće do kuće, tražeći neku, ma koju, koja bi mu ponudila makar najmanju mogućnost utehe. Ali svetla su ga odbijala. Strahu koji ga je zadržavao pridružila se i svest o nepristojnosti postupka uznemiravanja nespremnih ljudi u njihovom rođenom domu. Nije mogao da se natura muškarcima i ženama koji su živeli u utočištu iza bleštavila. Nije mogao da podnese težinu novih žrtava.
     Na taj način - saginjući se i šunjajući po ivicama zajednice kao zaludni duh, vampir nesposoban da prepada - prošao je kraj kuća i otišao kao što je i došao, isprekidanim putem do farme "Utočište" kao suvi list, trošan do lomljivosti i pogodan za vatru.
     Tokom sledeća tri dana ponekad bi poželeo da spali kuću, da je preda vatri - da je pretvori u lomaču ili grobnicu svoje nečisti. Mnogo češće, u manje divljačnim raspoloženjima, želeo je da prosto preseče vene - da ispusti krv i pusti da sa njom oteče i njegova spora beda. No, nije mogao da skupi hrabrosti ni za jedno od toga. Rastrzan između različitih užasa, kao da je izgubio moć odlučivanja. Ono malo snage volje što mu je ostalo trošio je na odricanje od hrane i počinka.
     Uzdržavao se od hrane zato što je jednom već gladovao i ta glad mu je pomogla da se provuče kroz šumu samoobmana do saznanja koliko je užasno to što je učinio Leni, Eleninoj majci. Sada je hteo da postigne isto; želeo je da preseče sve izgovore, opravdanja, stranputice i odbrane i da se suoči sa svojim stanjem u najgorem izdanju. Ako ne uspe u tome, svaki zaključak do kojeg dođe biće izdan od rođenja, kao Elena, zbog njegove nesposobnosti da zaključuje i razumeva.
     Borio se sa dubokom potrebom za odmorom zato što se bojao onoga što bi mu se moglo desiti u snu. Shvatio je da nedužni ne spavaju. Krivica počinje u snovima.
     Nijedno odricanje ga nije nadmašilo. Mučnina koja ga je neprestano vrebala u dubini želuca pomogla mu je da ne jede. Ni groznica zbog položaja u kome se našao nije ga napuštala. Držala ga je i žuljala kao oklop; kao da mu je ojedala dušu. Kad god bi mu zapretio nedostatak volje, izleteo bi iz kuće kao zalutali vetar i miljama bi pešačio po brežuljcima uz i niz šumovite obale Pravedničkog potoka. A kad ne bi mogao da se razdrma kretanjem, ispružio bi se po izlomljenom nameštaju u dnevnoj sobi, tako da mu bude neudobno, pa da ne zaspi dovoljno duboko za sanjanje.
     Za to vreme nije se ničim starao o svojoj bolesti. Potpuno je zanemario VPE - vizuelni pregled ekstremiteta, od čega je zavisila njegova borba protiv lepre - i ostale navike samozaštite, jer su izgubili svako značenje. Nije uzimao lekove koji su jedno vreme sprečili širenje bolesti. Čelo mu se zagnojilo; hladna utrnulost ga je nagrizala, napredujući uz nerve na šakama i stopalima. Prihvatio je takve stvari, prenebregavao je opasnost. Bilo je prigodno; zaslužio je to.
     Ipak, svake večeri zapadao je u isto grozničavo raspoloženje. U večernjem sumraku potreba za ljudima postajala je nepodnošljiva; izlazio je, pljujući i stežući zube, u spoljni mrak oko kućnih svetala u gradu. Jedno veče za drugim, pokušavao je da priđe vratima kuće, bilo koje kuće. No, nije mogao da sakupi dovoljno hrabrosti da se približi svetlu. Ljudi nadohvat ruke oko njega ostali su jednako nedostižni kao da žive u nekom drugom svetu. Svake večeri se, odbačen, vraćao u društvo nezalečenog ispoljavanja svoje bolesti - i pulsirajućeg bola koji mu je ispunjavao lobanju, jer se infekcija čela širila.
     Elena je umrla zbog njega. Bila mu je kćer i voleo ju je. Ipak ju je poslao u smrt.
     Nikad nije ni postojala.
     Nije mogao da nađe pravi odgovor.
     A onda, u četvrtak uveče, njegov pad se prekinuo. Tokom uzaludnog lutanja postao je svestan zvukova u tamnom vetru. Ton se dizao i spuštao kao glas u oratorijumu, a u pauzama je čuo pevanje. Bestelesni u mraku, glasovi su nosili neujednačen prizvuk žaljenja, kao da pozivaju na okupljanje ukletih duša - stihovi i hor koji su odgovarali jedni drugima na tugu. Elena je bila pevač, kćer u porodici pevača. Nespretno se probijajući kroz mračno predgrađe, pratio je nejasnu tugu melodije.
     Vodila ga je pored kuća, oko grada, niz put, do golog polja koje je služilo za parade kad god bi grad slavio neki nacionalni praznik. Nekoliko ljudi još je žurilo ka polju kao da kasne, a Kovenant ih je izbegao hodajući pored puta. Kad je stigao na poljanu, video je veliki šator. Stranice su bile podignute, tako da se iz njega širila živa svetlost.
     Šator je bio pun ljudi. Upravo su seli na klupe posle pevanja, a nekoliko razvodnika je upućivalo zakasnele na poslednja slobodna sedišta. Klupe su bile postavljene u gusto zbijenim redovima oko široke bine u prednjem delu šatora i tu su sedela tri čoveka. Pred njima je stajala masivna govornica, a iza njih improvizovani oltar, žurno sklepan od borovih dasaka i sumorno ukrašen sa nekoliko nakrivljenih sveća i tmurnim, ofucanim zlatnim krstom.
     Kad su se ljudi smestili na klupe, jedan od onih na bini - nizak i nabijen, obučen u crno odelo i belu košulju - ustao je i stao za govornicu. "Pomolimo se", rekao je zvučnim, ubedljivim glasom.
     Svi prisutni su sagnuli glave. Kovenant je tamah hteo da zgađeno ode, ali tiha smirenost čovekovog glasa ga je zadržala. Nevoljno ga je slušao kako se sklopljenih ruku tiho moli za govornicom.
     "Dragi Isuse, Bože i Spasitelju - molim ti se, pogledaj duše koje su se ovde okupile. Pogledaj u njihova srca, Gospode - vidi bol, patnju, usamljenost, tugu - da, i greh - i glad za Tobom u njihovim srcima. Uteši ih, Gospode. Pomozi im, isceli ih. Nauči ih miru i čudu koje donosi molitva pravom imenu Tvojem. Amin."
     Ljudi su odgovorili u horu. "Amin."
     Čovekov glas privukao je Kovenanta. Naslutio je u njemu nešto što je zvučalo kao iskrenost, kao obično saosećanje. Nije bio siguran; kao da je u snovima naučio koliko malo zna o iskrenosti. Ali nije otišao. Dok su ljudi podizali glave posle molitve, oprezno se približavao svetlu i došao dovoljno blizu da pročita veliki natpis postavljen kraj puta.

     USKRŠNJE HODOČAŠĆE ZA ZDRAVLJE
     Dr Sem B. Džonson
     preporoditelj i iscelitelj
     od danas pa samo do nedelje

     Na bini je za govornicom stajao drugi čovek. Nosio je sveštenički okovratnik, a oko vrata mu je visio srebrni krst. Podigao je teške naočari koje su mu skliznule niz nos i osvrnuo se po okupljenima. "Osobita mi je čast", rekao je, "da pozdravim doktora Džonsona i Metjua Logana. Oni su poznati u celoj zemlji po divnim bogosluženjima radi duhovnih potreba ljudi kao što smo mi. Ne moram vas podsećati na to koliko nam je potreban preporod - koliko je mnogo onih među nama koji treba ponovo da otkriju moć vere, naročito sada, pred Uskrs. Doktor Džonson i gospodin Logan će nam pomoći da se vratimo u beskrajnu milost Božiju."
     Ponovo je ustao onaj niski u crnom. "Hvala, gospodine", rekao je. Sveštenik je zastao, a onda napustio govornicu kao da je oteran - prekinut na samom početku ulagivačkog uvoda - a dr Džonson je mirno nastavio. "Prijatelji, evo mog dragog brata po Hristu, Metjua Logana. Čuli ste njegovo divno, divno pevanje. Sada će vam čitati Reč Božiju. Brate Logane."
     Kad je prišao govornici, Metju Logan se čitavim ogromnim telom nadneo nad dr Džonsona. Iako je izgledao kao da uopšte nema vrat, glava posađena na široka ramena bila je bar pola jarda iznad njegovog kolege. Dostojanstveno je listao debelu crnu Bibliju na govornici, našao ono što je želeo i sagnuo glavu da bi čitao kao da se klanja Reči Božijoj.
     Počeo je bez uvoda.
     "'Ako povrgnete uredbe moje i duši vašoj omrznu zakoni moji i raskinete zavjet moj, i ja ću vama učiniti ovo: pustiću na vas strah, suhu bolest i vrućicu, koje će vam oči iskvariti i dušu ucvijeliti; i zaludu ćete sijati sjeme svoje, jer će ga jesti neprijatelji vaši. I okrenuću lice svoje na suprot vama, i sjeći će vas neprijatelji vaši, i koji mrze na vas biće vam gospodari, i bježaćete kad vas niko ne tjera. Učiniću da nebo nad vama bude kao gvožđe, a zemlja vaša kao mjed. Snaga će se vaša trošiti uzalud, jer zemlja vaša neće rađati roda svojega, i drveta po zemlji neće rađati roda svojega.
     Ako mi uzidete na suprot i ne htednete me slušati, dodaću vam sedam puta više muka prema grijesima vašim. Pustiću na vas zvijeri poljske, koje će vam djecu izjesti i stoku potrti i vas umaliti, i opustjeće putovi vaši. I ja ću vama ići na suprot, i pustiću na vas mač, koji će osvjetiti moj zavjet; a kad se sležete u gradove svoje, tada ću pustiti pomor među vas, u bićete predani u ruke neprijatelju.'"
     Dok je Metju Logan ređao reči, Kovenant je osetio da ga zahvata njihova čarolija. Obećanje kazne ga je pogodilo u srce; uhvatilo ga je u klopku kao da je čekalo u zasedi njegovu sivu, usukanu dušu. Ukočeno, nesvesno, pošao je ka šatoru kao da ga sama kletva privlači.
     "'A ako me ni tako ne stanete slušati, nego mi uzidete na suprot, i ja ću vama s gnjevom ići na suprot, i sedam puta većma karaću vas za grijehe vaše. I ješćete meso od sinova svojih, i meso od kćeri svojih ješćete. Mrziće moja duša na vas. Obratiću gradove vaše u pustoš, i razoriću svetinje vaše, a vas ću rasijati po narodima, i učiniću da vas gone s golijem mačem; i zemlja će vaša biti pusta i gradovi vaši raskopani.
     Tada će zemlji vašoj biti mile subote njezine za sve vrijeme dokle bude pusta'"
     Kovenant se zavukao pod ivicu šatora i našao se kraj razvodnika u zadnjem delu šatora. Razvodnik ga je nepoverljivo odmerio, ali nije ni pokušao da mu pronađe sedište. Visoko na bini sa druge strane Metju Logan je stajao kao divlji patrijarh koji spušta odmazdu na pognute, ranjive glave ispod sebe. Kletva je pokrenula oluju u Kovenantu i on se uplašio da će kriknuti pre nego što se završi. No, Metju Logan je tu zastao i ponovo prolistao Bibliju. Kad je našao novo mesto, pročitao je znatno tiše:
     "'Ko god, stoga, jede hljeb i pije čašu Gospodnju nedostojno, biće kriv što huli na krv i meso Gospodnje. Svako ko jede i pije ne štujući Gospoda svojega, taj jede i pije osudu nad sobom. Zato mnogi od vas bijahu slabi i bolesni, a neki i umreše. Ako vaistinu procenimo sebe, neće nam se suditi nad glavama našim. Kada nam Gospod bude sudio, bićemo čisti i nećemo deliti sudbinu sveta ostalog.'"
     Odlučno je zaklopio Bibliju i mirno se vratio na svoje mesto.
     Dr Sem B. Džonson se smesta našao na nogama. Sada je prosto zračio energijom; jedva je čekao da počne sa govorom. Vilice su mu podrhtavale od uzbuđenja kad se obratio publici.
     "Prijatelji, kako su divne reči Božije! Kako brzo stižu do srca. Kako teše bolesne, ponižene, slabe. I kako lako nagone i najčistije da se trgnu. Slušajte, prijatelji! Slušajte reč iz Apokalipse:
     'Žednome ću dati iz izvora vode žive za badava. Koji pobijedi, daću mu sve, i biću mu Bog, i on će biti moj sin. A strašljivcima i nevjernima i poganima i krvnicima, i kurvarima, i vračarima, i idolopoklonicima, i svima lažama, njima je dijel u jezeru što gori ognjem i sumporom; koje je smrt druga.'
     Čudesne, čudesne reči Božije. Ovde u jednom kratkom odlomku čusmo dve velike pouke Biblije, Zakon i Molitvu, Stari Zavet i Novi. Brat Logan vam je čitao najpre iz Starog Zaveta, iz dvaseset šestog poglavlja treće knjige Mojsijeve. Jeste li ga čuli, prijatelji? Jeste li ga saslušali ušima srca svojega? To je bio glas Boga, svemogućneg Boga. On se ne prenemaže rečima, prijatelji. On ne ide izokola. On ne krije stvari finim rečima i otmenim jezikom. Ne! On kaže: ako budete grešni, ako kršite moje zapovesti, prepašću vas i razboleti. Ogoliću zemlju i poslaću vam bolest i pomor. A ako i dalje budete grešni, načiniću od vas ljudoždere i bogalje. 'Tada će zemlji vašoj biti mile subote njezine za sve vrijeme dokle bude pusta'.
     A znate li kakav je Zakon Božiji, prijatelji? Kratko ću vam ga reći rečima Apokalipse. 'Ne budi plašljivac, ni nevernik, ni nečist'. Da ne govorimo o ubistvu, preljubi, vračanju, idolatriji, lažima. Svi mi ovde smo dobri ljudi. Mi ne radimo takve stvari. Ali jeste li se ikada uplašili? Jeste ikada makar malo posumnjali u svoju veru? Jeste li ikada propustili da ostanete čisti u srcu i umu? 'Tada će zemlji vašoj biti mile subote njezine za sve vrijeme dokle bude pusta.'" Apostol Pavle naziva mač mačem. On kaže 'Zato mnogi od vas bijahu slabi i bolesni, a neki i umreše'. Ali Isus ide dalje. On kaže 'Idite od mene, prokletnici, u oganj vječni spremljen za đavola i anđele njegove.'
     Čujem li to da se neki bune? Čujem li neke od vas kako kažu sebi 'Niko ne može biti toliko dobar. Ljudi smo. Ne mogu biti savršen'. U pravu ste! Naravno, u pravu ste. Ali Zakon gospodnji ne mari za vaše izgovore. Ako ste hromi, ako imate artritis, ako slepite ili vam srce otkazuje, ako ste bogalji, ako imate multipleks sklerozu ili dijabetes ili bilo koju od kićenih reči za greh, budite sigurni da je na vama kletva Božija. Ali ako ste zdravi, nemojte misliti da ste bezbedni! Samo imate sreću što Bog nije rešio da vam 's gnjevom ide na suprot'. Ne možete biti savršeni, prijatelji, a Zakon ne mari koliko ste se trudili. Umesto da govorite sebi kako ste zbilja pokušavali, slušajte Bibliju. Stari Zavet vam kaže jasno kao dan 'Gubavac oboleli nosiće odjeću iscepanu i kose na glavi puštene i pokriće usnu gornju i vikaće - prokažen, prokažen'."
     Sada je potpuno zaokupio publiku. Kružni odjek njegovog glasa ih je sve skupio u složenu grupu smrtnosti i slabosti. Čak se i Kovenant zaboravio, zaboravio je da je uljez u šatorskom svetilištu; čuo je toliko ličnih stvari u propovedi da nije mogao odoleti. Bio je spreman da poveruje da je proklet.
     "Ah, prijatelji", nastavljao je dr Džonson, "mračan je onaj dan u kome nas zadesi bolest, kada bol ili gubitak ili lišavanje dođu po svoje, kada ne možemo više da se pretvaramo kako smo čisti. Ali nisam vam još rekao o molitvi. Sećate li se da je Hrist rekao 'onaj ko izgubi život svoj za mene naći će život vječni'? Sećate li se da je sveti Pavle rekao 'Kada nam Gospod bude sudio, bićemo čisti i nećemo deliti sudbinu sveta ostalog.' Jeste li čuli svetog Jovana kako u Apokalipsi kaže 'Koji pobijedi, daću mu sve, i biću mu Bog, i on će biti moj sin'? To je druga strana, prijatelji. Zakon je samo polovina svete poruke Božije. Druga polovina je čistota, oproštaj, nasleđe, isceljenje - milost koja pristaje pravednom Bogu. Treba li da vas podsetim kako je Sin Božiji izlečio svakoga ko ga je zamolio? Čak i gubavce? Treba li da vas podsetim da je On visio na krstu podignutom u bedi i sramu da bi platio cenu našeg greha umesto nas? Treba li da vas podsetim da su klinovi probili njegove šake i stopala? Da mu je koplje probolo bok? Da je bio mrtav tri dana? Mrtav i u paklu?
     Prijatelji, on je to učinio iz samo jednog razloga. Zato da plati za sve naše kukavičke, neverničke, nečiste sabate, tako da možemo biti isceljeni. I svi vi možete biti isceljeni ako verujete u to, i prihvatate to, i volite Gospoda zbog toga. Sve što treba jeste da ponovite kao čovek čije dete je umiralo: 'Ja verujem; pomozi neverovanju mojemu!' Samo pet reči, prijatelji. Ako one dolaze iz srca, dovoljne su da se njima zadobije carstvo pravednih."
     Kao na znak, ustao je Metju Logan i počeo tiho da peva "Blagoslovena sigurnost, Isus je moj". Dr Džonson je sklopio ruke. "Molite se sa mnom, prijatelji", rekao je.
     Sve glave u publici su se smesta sagnule. I Kovenant se pognuo, ali rana na čelu ga je u tom položaju strašno pekla. Ponovo je podigao pogled baš kad je dr Džonson nastavio. "Zatvorite oči, prijatelji. Isključite susede, decu, roditelje, supruge. Isključite sve što bi vas omelo. Pogledajte unutra, prijatelji. Pogledajte duboko u sebe i vidite bolest koja je tamo. Slušajte glas Božiji kako govori. 'Izmerih ti težinu, i videh da si potrebit.' Molite se sa mnom u svojim srcima.
     Isuse dragi, ti si jedina nada naša. Samo tvoja božanska milost može izlečiti bolest od koje kopni naša hrabrost, truli koren naše vere i koja nas kalja u očima tvojim. Polažemo srca naša pred tebe, Gospode. Pomozi nam da smognemo hrabrosti za tih pet teških, teških reči. 'Ja verujem; pomozi neverovanju mojemu!' Molimo ti se, Gospode Bože, daj nam hrabrosti da budemo isceljeni."
     Bez stanke je raširio ruke nad publikom i nastavio. "Osećate li njegov duh, prijatelji? Osećate li ga u svojim srcima? Osećate li prst njegovog pravedništva kako dotiče bolesno mesto na vašoj duši i telu? Ako osećate, istupite napred, sada, i pustite me da se molim sa vama za zdravlje."
     Pognuo je glavu u nemoj molitvi dok je čekao da pokajnici slede njegov poziv. Kovenant se smesta uputio ka platformi. Razvodnik je načinio neodlučan pokret kao da će ga zaustaviti, a onda se povukao kad je nekoliko prisutnih podiglo pogled. Kovenant je grozničavo prošao celom dužinom šatora, uspeo se na binu uz grube drvene stepenice i zaustavio se pred dr Džonsonom. Oči su mu gorele. "Pomozite mi", promuklo je šapnuo.
     Čovek je bio niži nego što je izgledalo izdaleka. Crno odelo bilo je usjajeno, a košulja prljava od duge upotrebe. Bio je neobrijan; krute, prosede čekinje prekrivale su mu vilice i obraze. Imao je nesiguran izraz lica - gotovo blizak strahu - kad se Kovenant postavio pred njega, ali to je brzo prikrio blagošću. "Da ti pomognem, sine?" zvonko je rekao. "Samo Bog može da ti pomogne. Ali ja ću rado dodati svoje molitve uzviku svakog pokajničkog srca." Čvrsto je položio ruku Kovenantu na rame. "Klekni, sine, i moli se sa mnom. Zajedno ćemo zamoliti Boga za pomoć."
     Kovenant je želeo da klekne, želeo je da se potčini čvrstoj čaroliji glasa i ruke doktora Džonsona, ali kolena su mu bila ukočena od žurbe i praznine. Bol u čelu goreo je kao da mu kiselina nagriza mozak. Osećao je da će se onesvestiti ako se sagne. "Pomozite mi", ponovo je šapnuo. "Ne mogu da podnesem."
     Lice dr Džonsona se uozbiljilo čim se Kovenant odupro. "Da li si se pokajao, sine?" ozbiljno je upitao. "Jesi li našao bolesno mesto, greh u svojoj duši? Da li istinski žudiš za božanskom milošću Svemogućeg?"
     "Bolestan sam", odgovorio je Kovenant kao da odgovara u litaniji. "Počinio sam zločin."
     "Da li se kaješ? Možeš li izgovoriti onih pet teških reči sa iskrenim bolom u srcu?"
     Kovenentu se odjednom zgrčila vilica. Kroz stegnute zube je rekao kao da jeca. "Pomozi mojem neverovanju."
     "Sine, to nije dovoljno. Znaš da to nije dovoljno." Ozbiljnost dr Džonsona prerasla je u pravedni gnev. "Ne usuđuj se da izazivaš Boga. Kazniće te večnim prokletstvom. Da li veruješ? Da li veruješ u zdravlje Boga jedinog?"
     "Ja..." Kovenant se borio da pomeri vilice, ali zubi su mu bili stegnuti kao da ih je očaj stopio u jedno. "Ja... ne verujem."
     Čuo je kako Metju Logan prekida pesmu. Nagli muk mu je odjeknuo u ušima kao poruga. Bedno je dahnuo: "Ja sam gubavac."
     Po radoznalim licima punim iščekivanja u prvim redovima publike video je da ga ljudi nisu čuli, da ga nisu prepoznali. Nije se iznenadio; osećao je da su ga opsene učinile neprepoznatljivim. Čak i u davna, zdrava vremena nije se mnogo družio sa religioznim sugrađanima. No, dr Džonson ga je čuo. Oči su mu se preteći iskolačile i progovorio je tako tiho da ga je i Kovenant jedva čuo. "Ne znam ko te je nagovorio na ovo, ali neće ti uspeti."
     Jedva da je za trenutak zastao pre nego što je ponovo progovorio tako da ga i narod pod šatorom čuje. "Nesrećniče, ti si van sebe. Ta posekotina je inficirana i sigurno imaš groznicu." Glas za publiku bio je pun saosećanja. "Srce me boli zbog tebe, sine. Biće potrebna velika moć molitve da se tvoj um očisti tako da glas Božiji dopre do tebe. Brate Logane, hoćete li da odvedete ovog sirotog bolesnika u stranu i molite se sa njim? Ako Bog blagoslovi vaše napore i oslobodi ga groznice, može se vratiti po pokajanje."
     Krupne šake Metjua Logana su mu se sklopile oko mišica kao klešta. Zabio je prste u mišiće kao da želi da mu slomi kosti. Prosto je odgurao Kovenanta napred, skoro ga sneo niz stepenice, pa duž prolaza. Čuo je dr Džonsona kako govori iza njega. "Prijatelji, hoćete li mi se pridružiti u molitvi za ovu sirotu napaćenu dušu? Hoćete li da pevate i molite se sa mnom za njegovo isceljenje?"
     Metju Logan mu je šaputao na uvo. "Nismo još pokupili priloge. Ako nas ičim prekineš, polomiću ti obe ruke."
     "Ne diraj me!" zarežao je Kovenant. Grmaljevo ponašanje je otvorilo izvor gneva koji je dugo bio zapečaćen u njemu. Pokušao je da se otme iz Loganovog stiska. "Dalje ruke od mene."
     Utom su stigli do kraja prolaza i provukli se ispod ivice šatora napolje, u noć. Logan je bez ikakvog napora odbacio Kovenanta od sebe. Kovenant se sapleo i pao pravo u prašinu na poljani. Kada je podigao pogled, grmalj je stajao podbočen, kao tamni div sa svetlošću šatora iza leđa.
     Kovenant se bolno uspravio na noge, pribrao ono malo dostojanstva što mu je ostalo i otišao.
     Dok se spoticao po tami, čuo je ljude kako pevaju Blagoslovena sigurnost, a onda se javio patetični dečiji glas. "Gospode, hrom sam! Isceli me!"
     Kovenant je pao na kolena i zgrčio se od gađenja. Potrajalo je dok nije smogao snage da se podigne i pobegne od okrutne pesme.
     Pošao je kući glavnom ulicom, izazivajući ljude iz grada da ga još više povrede. No, sve radnje su bile zatovrene i ulica je bila pusta. Hodao je kao talas tame pod bledim uličnim osvetljenjem, kraj visokih, nadmoćnih divova na stubovima pred sudnicom - i neuznemiren je stigao do kraja grada na putu prema farmi "Utočište".
     Dve milje do farme prešao je kao i sve šetnje - mereno ritmom koraka, nejednakim mehaničkim ritmom nalik na kucanje suviše navijenog časovnika. Glavna opruga za kretanje bila je odveć zategnuta; okretala se prebrzo, žureći da se ispravi. No, desila se promena u sili koja ga je vodila.
     Setio se mržnje.
     Kad je konačno stigao do dugačkog prilaznog puta ka farmi, po glavi je preturao divlje planove osvete. Pod hladnim svetlom zvezda video je težak džak naslonjen na poštansko sanduče. Tek posle nekoliko trenutaka setio se da je u džaku hrana; lokalna bakalnica mu je isporučivala hranu dvaput nedeljno radije nego da se izlože riziku njegovog ličnog dolaska u kupovinu. Juče - u sredu - bio je dan za isporuku. Bio je toliko obuzet svojim upornim gladovanjem da je potpuno zaboravio na to.
     Podigao je džak, ne razmišljajući zašto se uopšte trudi, i poneo ga prilazom ka kući.
     Kada je zavirio u džak pod jasnim kuhinjskim svetlom, ustanovio je da je poželeo da jede. Osveta zahteva snagu; nije mogao ničim da uzvrati svojim mučiteljima ako bude bio preslab da se uspravno drži. Izvukao je iz vreće paket išlera.
     Pakovanje je bilo malo zacepljeno na jednom kraju, ali nije obratio pažnju na otvor. Pocepao je celofan i bacio ga u stranu. Išleri su bili suvi i krti od izloženosti vazduhu. Uzeo je jedan i stavio ga na dlan, pa se zagledao u njega kao da je to lobanja koju je opljačkao iz nekog starog groba. Smučilo mu se od gledanja u hranu. Deo njega je žudeo za čistom smrću od gladi i osećao je da ne može da podigne ruku, da ne može da započne odluku o osveti.
     Naglo je podigao išler do usta i zagrizao.
     Nešto oštro mu se zaglavilo između donje usne i gornjih desni. Duboko ga je zaseklo pre nego što je sigao da prekine grizenje. Žestoki udar bola mu se zario u lice. Jeknuo je i izvukao išler.
     Bio je pokriven krvlju. Krv mu je tekla niz bradu kao pljuvačka.
     Obema rukama je prelomio išler i našao u njemu stari žilet.
     Isprva je bio suviše zapanjen da reaguje. Zarđala oštrica izgledala je nerazumljivo; nije mogao da veruje da mu iz usta lije krv po rukama i podu. Tupo je pustio da mu išler ispadne iz prstiju. Okrenuo se i pošao u haos rasturene dnevne sobe.
     Nesvesno je pogledao Džoaninu sliku. Ležala je licem naviše pod ostacima stočića za kafu, a staklo u okviru bilo je prekriveno mrežom pukotina. Gurnuo je stočić u stranu i podigao sliku. Džoana mu se smešila iza pukotina kao da je uhvaćena u mrežu smrtnosti, a ne zna za to.
     Počeo je da se smeje.
     Počeo je tiho, ali uskoro je prešao u divlji grohot. Voda mu je tekla iz očiju kao suze, ali i dalje se smejao, smejao se kao da će pući. Pri tom mu je krv prskala po rukama i Džoaninoj slici i uništenoj sobi.
     Naglo je bacio sliku i pobegao od nje. Nije hteo da Džoana vidi njegovu histeriju. Divlje se smejući, izjurio je iz kuće u šumu, jer iako je izgubio kontrolu nad sobom, bio je rešen da se slomi što dalje od farme "Utočište".
     Kad je stigao do Pravedničkog potoka, okrenuo se i pošao uzvodno u brda, daleko od opasne privlačnosti ljudi - onoliko brzo koliko su mu dozvoljavala utrnula, nespretna stopala - i celim putem se očajnički smejao.
     U nekom trenutku tokom noći se spotakao; kad se našao na zemlji, naslonio se na drvo da se malo odmori. Istog časa je zaspao i probudio se tek kad mu je jutarnje sunce zasijalo pravo u lice.
     Neko vreme nije mogao da se seti ko je i gde je. Vrela bela sunčana svetlost spalila je sve što je imao u umu; oči su mu bile toliko zasenjene da nije razabirao okolinu. No, kad je čuo piskavi krik straha, počeo je da se kikoće. Bio je preslab da se glasno smeje, ali kikotao se kao da je to jedino što mu je ostalo.
     Piskavi krik se ponovio. Podstaknut time, uspeo je da se glasnije nasmeje i počeo je da se uspravlja na noge. Od tog napora je oslabio. Morao je da prekine smeh kako bi došao do vazduha. Onda je ponovo čuo krik; dečiji krik užasa. Oslonio se na drvo i osvrnuo, čkiljeći kroz zaslepljenost suncem da bi nazro mejasne oblike drveća.
     Postepeno je uspeo da progleda. Nalazio se visoko na brdu u šumi. Većina grmlja i grana propupela je zelenim prolećnim lišćem. Nekoliko jardi odatle Pravednički potok veselo je žuborio niz kamenitu padinu i lunjao kroz drveće kao vedra srebrna traka. Pretežan deo padine brda ispod njega bio je bez grmlja zbog kamenitog terena; ništa mu nije zaklanjalo pogled naniže.
     Pogled mu je privukla mrlja boje u podnožju brega. S naporom je usmerio oči ka njoj. Ugledao je tkaninu, svetloplavu haljinu na detetu - devojčici od možda četiri ili pet godina. Stajala je napola okrenuta ka njemu, leđa pritisnutih uz crno, pravo deblo srušenog drveta. Izgledalo je kao da pokušava da se zavuče u drvo, ali je neosetljivo deblo ne pušta unutra.
     Sada je neprekidno vrištala, a njen glas je preklinjao agoniju u njegovom umu. Dok je cičala, užasnuto je piljila u zemlju dve-tri stope pred sobom. Kovenant za trenutak nije video u šta devojčica gleda, a onda je uhvatio tihi zveckavi zvuk i razabrao zlokobno smeđe kretanje zvečarke.
     Šumska zvečarka bila je sklupčana na manje od jarda od golih nogu devojčice. Glava joj se klatila kao da traži savršeno mesto za napad.
     Sada je prepoznao njen užas. Pre nego što je uspeo da preko skorene krvi na usnama prevali uzvik, odgurnuo se od drveta i potrčao nizbrdo.
     Strmina je izgladala beskonačno dugačka, a Kovenantove noge nisu imale snage da ga podupru. Pri svakom koraku naniže mišići su mu podrhtavali i gotovo je padao na kolena. No, držao ga je detetov nepodnošljivi strah. Nije gledao u zmiju. Zalepio je pogled za njene gole listove i usredsredio se na potrebu da stigne do nje pre nego što se zubi zvečarke zariju u njih. Ostatak devojčice samo je nejasno razabirao, kao da nije ni postojala osim onog što je u opasnosti.
     Svaki drhtavi krik ga je preklinjao da požuri.
     Ali pri tom nije pazio na oslonac. Pre nego što je prešao pola razdaljine, spotakao se i glavačke sručio ni brdo, tumbajući se i udarajući po oštrom kamenju. Za trenutak je uspeo da se zaštiti rukama, ali onda je lupio pljoštimice glavom o širok kamen na padini.
     Izgledalo mu je da propada u kamen, kao da mu lice zaranja u tamu. Tamna površina stene se prelila preko njega kao talas; mogao je da oseti kako uranja u granitno srce stene.
     Ne! kriknuo je. Ne! Ne sada!
     Odupirao se svakim atomom snage, ali bio je nadvladan. Potonuo je u njega kao da se davi u kamenu.