19.

     Nekoliko dana kasnije Morgana je pošla, sa još nekoliko žitelja Avalona, na Arturovo krunisanje. Za sve godine provedene u Avalonu - osim nekoliko trenutaka kada je otvorila izmaglicu kako bi odvela Gvenvir u njen manastir - nikada nije stupila na tlo Ostrva sveštenika, Inis Vitrin, Ostrvo Stakla. Činilo joj se da sunce sija neobično grubo, za razliku od blagog i maglovitog sjaja nad Avalonom. Morala je da se podseti kako je za gotovo sve ljude u Britaniji ovo stvarni svet, a da Avalon predstavlja samo začarani san, kao i kraljevstvo vila. Za nju je Avalon bio stvaran, a ovaj svet je bio grubi san iz koga se, ko zna zašto, sada nikako nije budila.
     Prostor oko crkve bio je ispunjen šarenim šatorima i paviljonima, nalik na neobične pečurke. Morgani se činilo da crkvena zvona odjekuju danju i noću, sat za satom, zveketavim zvukom koji joj je pritiskao živce. Artur ju je pozdravio, i prvi put je upoznala Ektorijusa, dobrog viteza i ratnika koji je odgajio njenog brata, i njegovu ženu Flavilu.
     Za ovo putovanje u spoljašnji svet, na Vivijenin savet, odbacila je plave haljine sveštenice Avalona i tuniku od jelenje kože, i obukla je jednostavnu haljinu od crne vune, sa lanenom košuljom i belim velom preko upletene kose. Ubrzo je shvatila da u toj odeći izgleda kao matrona; među britanskim ženama mlade devojke išle su raspuštene kose i nosile su jarko obojene hajine. Svi su je smatrali za pripadnicu manastira na Inis Vitrinu, nedaleko od crkve, gde su sestre nosile tako ozbiljne haljine; Morgan se nije potrudila da ih razuveri. A nije ni Artur, mada je podigao obrve i značajno joj se nasmešio.
     "Pomajko", rekao je Flavili, "mnogo stvari treba da se uradi - sveštenici žele da razgovaraju sa mnom o mojoj duši, a kraljevi Orknija i Severnog Velsa žele da ih primim. Hoćeš li da povedeš moju sestru do naše majke?"
     Do naše majke, pomislila je Morgana; ali naša majka nam je oboma postala stranac. Potražila je u umu nekakav nagoveštaj radosti zbog predstojećeg susreta, ali nije uspela da ga nađe. Igrena je mirno pustila oboje dece da odu, dete iz prvog braka bez radosti, i dete iz drugog punog ljubavi; kakva žena to može da uradi? Morgana je uhvatila sebe kako se priprema da bude stroga u prvom susretu sa Igrenom. Čak joj se ne sećam ni lica, pomislila je.
     Ali kada je videla Igrenu, shvatila je da bi je svakako prepoznala.
     "Morgana!" Zaboravila je, ili se sećala samo u snovima, koliko je Igrenin glas bogat i topao. "Drago moje dete! Pa ti si već odrasla žena. U srcu te uvek vidim kao devojčicu - i kako si umorna i neispavana - jesu li ti sve ove svetkovine teško pale, Morgana?"
     Morgana je poljubila majku, opet osećajući kako je suze guše u grlu. Igrena je bila prelepa, a ona - opet su joj se u sećanju pojavile poluzaboravljene reči: mala i ružna kao da je od vilinskog naroda - da li je i Igrena mislila da je ona ružma?
     "Ali šta je to?" Igrenine lake ruke dodirnule su polumesec na njenom čelu. "Obojena si kao da si od vilinskog naroda - je li to prikladno, Morgana?"
     Morganin glas bio je strog. "Ja sam sveštnica Avalona i sa ponosom nosim znak Boginje."
     "Onda ga pokri velom, dete, ili ćeš uvrediti opaticu. Stanovaćeš sa mnom u manastiru."
     Morgana je stegla usne. Da li bi opatica, da je došla u Avalon, krila svoj krst kako ne bi uvredila mene, ili Gospu? "Ne želim da te vređam, majko, ali ne bi bilo prikladno da obitavam među zidovima manastira; opatica to ne bi volela, a ne bi ni Gospa, a ja sam podređena Gospi i živim po njenim pravilima." Od pomisli na obitavanje unutar tih zidova, čak i samo tokom tri noći krunisanja, uz stalno oglašavanje tih paklenih zvona, ledila joj se krv.
     Igrena je izgledala uznemirena. "Pa, neka bude po tvome. Možda bi želela da odsedneš kod moje sestre, kraljice od Orknija. Da li se sećaš Morgoze?"
     "Rado ću primiti svoju rođaku Morganu", rekao je blagi glas, i Morgana je podigla pogled, suočivši se sa slikom sopstvene majke, onakve kakvom je se sećala iz detinjstva; ponosna, raskošno odevena u jarku svilu, sa draguljima i bogato upletenom kosom oko čela. "Pa, ti si bila tako mala devojčica, a sad si odrasla i postala si sveštenica!" Morgana se našla u njenom toplom i mirisnom naručju. "Dobro došla, rođako, hodi da sedneš kraj mene. Kako je naša sestra Vivijen? Čujemo velike stvari o njoj, da je ona glavna pokretačka snaga svih velikih događaja koji su doveli Igreninog sina na presto. Čak ni Lot nije mogao da se suprotstavi onome koga podržavaju i Merlin i vilinski narod i sva Plemena i svi Rimljani. I tako će tvoj mali brat postati kralj! Hoćeš li doći na dvor, Morgana, da ga savetuješ, kao što bi Uter dobro uradio da je primao savete Gospe od Avalona?"
     Morgana se nasmejala, opustivši se u Morgozinom zagrljaju. "Kralj će učiniti onako kako smatra da treba, to je prvi nauk koji moraju znati svi oko njega. Pretpostavljam da Artur dovoljno liči na Utera da bi to znao."
     "Pa, sada više nema mnogo sumnje u to ko mu je otac, s obzirom na to koliko se o tome govorilo u poslednje vreme", rekla je Morgoza i na trenutak ljupko uzdahnula. "Ne, Igrena, ne smeš ponovo da plačeš - treba da se raduješ, a ne da žališ, što tvoj sin toliko liči na oca i što je prihvaćen u čitavoj Britaniji zato što se latio vladanja svim njenim zemljama i narodima."
     Igrena je zatreptala; poslednjih dana je preterala sa plakanjem, pomislila je Morgana. "Drago mi je zbog Artura", počela je, ali glas joj se prekinuo i nije mogla da nastavi. Morgana ju je pogladila po ruci, ali je osetila nestrpljenje; uopšte nije mislila na decu, samo na Utera, na Utera... Čak i sada, kad je bio mrtav i sahranjen, njena majka će odbaciti nju i Artura radi sećanja na čoveka koga je toliko volela da je zaboravljala na sve ostalo. Sa olakšanjem se ponovo obratila Morgozi.
     "Vivijen kaže da imaš sinove..."
     "Istina je", rekla je Morgoza, "mada su gotovo svi dovoljno mali da budu ovde, među ženama. Ukoliko Artur pogine u boju - a čak ni Uter nije bio imun na tu sudbinu - moj Gaven mu je najbliži rođak, osim ako ti imaš sina, Morgana - ne? Zar su sveštenice Avalona postale čedne kao monahinje, kad u tvojim godinama nisi podarila Boginji ni sina ni kćer? Ili si podelila sudbinu svoje majke i izgubila mnogo dece na porođaju? Oprosti mi, Igrena - nisam htela da te podsetim..."
     Igrena je savladala suze. "Ne treba da plačem zbog Božje volje; imam više od većine žena. Imam kćer koja služi Boginji uz koju sam odrasla, i sina koji će sutra biti krunisan očevom krunom. Moja ostala deca su u Hristovom naručju."
     Za ime Boginje, pomislila je Morgana, kakav način da se zamišlja Bog, sa pokolenjima mrtvih koji se veru po njemu! Znala je da je to samo izraz, uteha ožalošćenoj majci, ali uznemirila ju je bogohulna zamisao. Setila se da joj je Morgoza postavila pitanje i odmahnula je glavom.
     "Ne, nisam rađala decu, Morgoza - sve do ovog Beltana čuvala sam devičanstvo za Boginju." Naglo je prekinula; ne sme reći više. Igrena, koja je postala veća hrišćanka nego što bi Morgana i pomislila, bila bi užasnuta i od same pomisli na obred u kome je igrala ulogu Boginje pred rođenim bratom.
     A onda ju je zapljusnuo novi užas, gori od prvog, toliko da je osetila nalet mučnine. To se desilo pod punim mesecom, i mada je od tada mesec rastao, opadao i ponovo rastao, ona još nije dobila svoju mesečnicu, niti je bilo ikakvog predznaka o tome. Bila je zadovoljna što neće imati problema sa njom tokom krunisanja i mislila je da je to reakcija na veliku magiju; sve do ovog trenutka nije ni pomislila da bi moglo postojati drugo objašnjenje.
     Obred obnavljanja i plodnosti useva i zemlje, i materica žena iz plemena. To je znala. A bila je toliko slepa i toliko ponosna da je pomislila kako sveštenica, kako Boginja može biti izuzeta iz smisla čitavog obreda. Gledala je druge mlade sveštenice kako trpe mučninu posle sličnih obreda, sve dok ne počnu da narastaju od svog zrelog ploda; gledala je rađanje dece, nekima je pri tome i pomogla svojim veštim rukama sveštenice. A ni jedan jedini put, glupa i slepa, nije ni pomislila da bi i ona mogla da iz obreda iziđe otežale materice.
     Primetila je Morgozin oštar pogled, pa je namerno zevnula kako bi prikrila ćutanje. "Putovala sam od praskozorja", rekla je, "i nisam doručkovala; gladna sam." Igrena se brzo izvinila i poslala svoje žene po hleb i pivo koje je Morgana silom pojela, mada joj je od jela bilo muka, a sada je znala i zašto.
     Boginjo! Majko Boginjo! Vivijen je znala da se ovo može desiti, a nije me poštedela! Znala je šta mora da učini i znala je da to mora učiniti što pre; ali neće moći da se time pozabavi tokom tri dana Arturovog krunisanja, jer nije mogla da dođe do trava i korenja kakvo bi lako našla u Avalonu, a i nije se usuđivala da se sada razboli. Osetila je da se grozi od pomisli na bol i bolest, ali to se mora učiniti, bez odlaganja, ili će sredinom zime roditi sina sinu svoje majke. Osim toga, Igrena ne sme znati ništa o tome - to bi joj se učinilo kao nepojmljivo zlo. Morgan je naterala sebe da jede i da razgovara o sitnicama, i da ogovara kao svaka žena.
     Ali um joj je neprekidno radio. Da, lepo rublje koje nosi izrađeno je u Avalonu, nigde nema takvog rublja, možda je to zbog grebenanja u Jezeru, koje daje snažnija i duža vlakna, i belja nego igde drugde. Ali u srcu je mislila drugo. Artur nikako ne sme saznati, ima dovoljno briga na srcu oko krunisanja. Ako mogu da ponesem ovaj teret i ćutim kako bih njemu olakšala, učiniću tako. Da, naučila je da svira harfu - oh, pa glupo je, majko, misliti da je grešno da žena ume da svira. Čak i ako Sveta knjiga kaže da žene u crkvi moraju ćutati, strašno je i pomisliti kako bi Božje uho povredio glas žene koja peva njemu u slavu; zar nije i Njegova mati povala njemu u slavu kada je saznala da će poneti dete Duha Svetog? Potom, kad je Morgana uzela harfu i zapevala majci, ispod napeva ležalo je očajanje, jer je znala, kao i Vivijen, da će ona biti naredna Gospa od Avalona i da duguje Boginji makar jednu kćer. Bilo bi nepromišljeno otarasiti se deteta začetog u Velikom Braku. Ali kako da postupi drugačije? Majka hrišćanskog Boga radovala se što joj je Bog dao dete, ali Morgana je mogla samo da besni u nemom ogorčenju zbog Boga koji je uzeo oblik njenog neprepoznatog brata... Navikla je da živi na dva nivoa svesti, ali usne su joj ipak prebledele, i glas joj je bio napet, i bilo joj je milo kad ju je Morgoza prekinula.
     "Morgana, tvoj glas je divan, nadam se da ću ga čuti i na svom dvoru. I, Igrena, nadam se da ćemo se još dosta viđati dok traje krunisanje, ali sada moram da se vratim i vidim kako mi je beba. Ne volim crkvena zvona i molitve, a čini mi se da je Morgana umorna od puta. Mislim da ću je povesti do svojih šatora i naterati je da legne, pa će ujutro biti sveža i odmorna da vidi Artura krunisanog."
     Igrena nije ni pokušala da prikrije olakšanje. "Da, a ja treba da budem na podnevnoj službi", rekla je. "Znajte, obe, da ću, kada Artur bude krunisan, ja preći u manastir u Tintagelu. Artur me je zamolio da ostanem uz njega, ali nadam se da će uskoro steći svoju kraljicu, pa mu ja neću biti potrebna."
     Da, zahtevaće da se Artur oženi, i to što pre. Morgana se pitala koji će od ovih sitnih kraljeva osvojiti čast da bude kraljev tast. A moj sin bi mogao da bude naslednik prestola... ne. Ne, neću čak ni da mislim na to.
     I opet ju je obuzeo ogorčeni bes, nalik na gušenje; zašto, zašto joj je Vivijen ovo učinila? Pokrenula je nebo i zemlju da bi njih dvoje, Artur i Morgana, izigravali bogove i boginje... zar se sve svodi na to?
     Igrena ih je obe zagrlila i poljubila, obećavši da će se ubrzo ponovo videti. Dok su išle ka blistavom nizu paviljona, Morgoza je prva progovorila. "Igrena se toliko promenila da je ne bih poznala - ko bi i pomislio da će postati tako pobožna? Očito će pred kraj života biti strah i trepet gomili časnih sestara; mada to nije lepo reći, milo mi je što neću biti među njima. Nimalo mi se ne dopada manastirski život."
     Morgana je naterala sebe da se nasmeši. "I meni se čini; izgleda da ti brak i materinstvo prijaju. Procvetala si kao divlja ruža u živici, tetka."
     Morgana se lenjo nasmešila. "Moj muž je dobar prema meni, i odgovara mi da budem kraljica", rekla je. "On je severnjak i zato ne misli da je loše savetovati se sa ženom, kao što to tvrde one budale Rimljani. Nadam se da Artura nije pokvarilo vaspitavanje u rimljanskoj porodici - to bi ga možda učinilo moćnim ratnikom, ali ako prezire Plemena, neće dugo vladati. Čak je i Uter bio dovoljno mudar da to zna i da dozvoli da ga krunišu na Zmajevom ostrvu."
     "I Artura su tamo krunisali", rekla je Morgana. Više nije smela da govori.
     "Tako je. Čula sam nešto o tome i mislim da je mudro postupio. Što se mene tiče, ja sam ambiciozna; Lot me pita za savet, i u našoj zemlji sve ide dobro. Sveštenici su veoma ljuti na mene i kažu da se ne držim onako kako doliči jednoj ženi - sigurno misle da sam nekakva zla čarobnica ili veštica, zato što ne sedim skromno u uglu, predući i tkajući. Ali Lot ne obraća mnogo pažnje na sveštenike, iako je njegov narod uglavnom hrišćanski... iskreno rečeno, većina sveta tamo ne mari mnogo da li je bog u njihovoj zemlji beli Hrist, ili Boginja, ili Rogati, ili saksonski Bog-Konj, samo dok im usevi uspevaju i dok su im trbusi puni. Mislim da je to sasvim u redu - zemlja kojom vladaju sveštenici puna je tirana, i na zemlji i na nebesima. Uter se malo previše oslanjao na njih poslednjih godina, ako mene pitaš. Neka bi Boginja dala da Artur bude razumniji."
     "Zakleo se da će jednako postupati prema bogovima Avalona, pre nego što mu je Vivijen dala druidski mač."
     "Dala mu ga je?" upitala je Morgoza. "Otkuda joj samo ta pomisao? Ali dosta smo pričale o bogovima i kraljevima i tome slično - Morgana, šta te muči?" Pošto Morgana nije odgovorila, nastavila je. "Zar misliš da ne mogu da poznam noseću ženu kad je vidim? Igrena ništa nije primetila, ali ona ima oči samo za svoju tugu."
     Morgana je naterala sebe da olako odgovori. "Pa, možda je i tako; učestvovala sam u obredima Beltana."
     Morgoza se nasmejala. "Ako ti je to bilo prvi put, možda nećeš znati još mesec dana, ali želim ti sreću. Već si prošla najbolje godine za rađanje - ja sam u tvojim godinama imala troje. Savetujem ti da ne kažeš Igreni - ona je sad tolika hrišćanka da bi joj bilo teško da prihvati dete Boginje. Pa, pretpostavljam da sve žene vremenom ostare. I Vivijen mora da je već dosta zašla u godine. Nisam je videla otkako se rodio Gaven."
     "Meni se čini ista kao i uvek", rekla je Morgana.
     "I tako nije došla na Arturovo krunisanje. Pa, možemo i bez nje. Ali mislim da se neće zadovoljiti da dugo ostane u pozadini. Jednog dana, nimalo ne sumnjam, odlučiće da na naše oltare postavi Boginjin pehar umesto hleba i vina hrišćanske ljubavi, i priznajem da neću plakati kada dođe taj dan."
     Morgana je osetila proročku groznicu kad je u umu ugledala sveštenika kako podiže pehar Misterija pred Hristovim oltarom; jasno je videla Lanseleta kako kleči, lica osvetljenog kako nikad dotle nije videla... odmahnula je glavom da otera neželjeni Vid.

     Dan Arturovog krunisanja svanuo je sunčan i blistav. Čitave noći su pristizali, uzduž i popreko Britanije, da vide krunisanje Vrhovnog Kralja ovde na Ostrvu sveštenika. Bile su tu grupice sitnih, tamnoputih ljudi; pripadnici Plemena obučeni u kožu i grubu odeću ukrašenu tamnim kamenjem sa Severa, crvenokosi, visoki i bradati; a više od svih ostalih bilo je Rimljana iz civilizovanih zemalja. A bili su tu i visoki ljudi širokih ramena i plave kose, Angli i Saksonci iz ugovornih trupa, postavljenih južnije, u Kentu, koji su došli da obnove prekinuti savez. Padine su bile prepune sveta; Morgana čak ni na Beltanskim svečanostima nije videla toliko ljudi na jednom mestu i osetila je strah.
     Ona je imala povlašćeno mesto, sa Igrenom, Lotom, Morgozom i njenim sinovima, i sa ektorijusovom porodicom. Kralj Lot, vitak, tamnokos i prijatan, poljubio joj je ruku i zagrlio ju je, pa je napravio čitavu predstavu nazivajući je rođakom i nećakom, ali Morgana, koja je videla ispod površinskog osmeha, primetila je u Lotovom pogledu ljutnju i gorčinu. On je planirao i spletkario da spreči ovakav dan. Sada će njegov sin, Gaven, biti proglašen Arturovim najbližim naslednikom; hoće li to zadovoljiti njegovu ambiciju, ili će nastaviti da podriva vlast Vrhovnog Kralja? Morgana je začkiljila u Lota i zaključila da joj se uopšte ne dopada.
     A onda su zazvonila crkvena zvona i duž svih padina oko nje proneo se uzvik, a kroz vrata crkve izišao je vitak mladić, sa suncem u blistavoj kosi. Artur, pomislila je Morgana. Njihov mladi kralj, kao junak iz predanja, sa tim velikim mačem u ruci. Mada sa svog mesta nije mogla da čuje reči, videla je kako mu sveštenik stavlja na glavu tanki zlatni krug Uterove krune.
     Artur je podigao mač i rekao nešto što nije čula. No, pronosilo se od usta do usta, i kada je čula reči, Morgana je osetila isto uzbuđenje kao kada joj je došao, pobedonosan i krunisan, posle pobede nad Kraljem Jelena.
     Za sve narode Britanije, rekao je, moj mač da vas štiti, i moja ruka da donese pravdu.
     Pojavio se Merlin u svečanoj beloj odeždi; kraj časnog biskupa od Glastonberija delovao je blago i smireno. Artur se kratko naklonio obojici, uhvativši ih za ruku. Boginja mu ga je podstakla da to učini, pomislila je Morgana - i tog časa je začula Lotov glas.
     "Prokleto pametno, da tako stane zajedno sa Merlinom i biskupom, u znak da će ga obojica savetovati!"
     "Ne znam ko ga je tome naučio", rekla je Morgoza, "ali verujte mi da Uter nije ni mogao imati glupog sina."
     "Na nas je red", rekao je Lot i ustao, pruživši ruku Morgozi. "Hodi, gospo; ne brini da li ćeš uznemiriti tu gomilu matorih bradonja i sveštenika. Ne stidim se da priznam da si mi ti desna ruka i da si mi ravna u svemu. Utera bi trebalo da je stid što nije tako postupao sa tvojom sestrom."
     Morgozin osmeh bio je malo mračan. "Možda je naša sreća što Igrena nije imala dovoljno snage volje da to zahteva."
     Morgana je ustala, vođena iznenadnom pomišlju, i pošla sa njima. Lot i Morgoza učtivo su je propustili pred sebe. Mada nije kleknula, lako je naklonila glavu. "Donosim ti pozdrave Avalona, gospodaru Arture, i onih koji služe Boginji." Iza leđa je čula mrmljanje sveštenika i videla je Igrenu među sestrama iz manastira, umotanim u crno. Mogla je da nasluti šta je Igrena pomislila: Smela i otvorena, i kao dete je bila tvrdoglava. Pravila se da ništa ne primećuje. Ona je sveštenica Avalona, a ne neka od tih kvočki koje služe Bogu!
     "Želim ti dobrodošlicu, i tebi i Avalonu, Morgana." Artur ju je uzeo za ruku i postavio je kraj sebe. "Ukazujem ti čast kao jedinoj sestri, i kao vojvotkinji od Kornvola po rođenju, draga sestro." Pustio joj je ruku, a ona je morala da pogne glavu kako se ne bi onesvestila, jer pred očima joj se maglilo i vrtelo joj se u glavi. Zašto baš sada moram ovako da se osećam? To je Arturovo delo. Ne, nije njegovo, nego je delo Boginje. To je njena volja, a ne naša.
     Pristupio je Lot, kleknuo pred Arturom, a Artur ga je podigao. "Dobro došao, dragi tečo."
     Isti taj dragi teča, pomislila je Morgana, ako ne grešim, želeo je da umreš kao dete.
     "Lote od Orknija, da li ćeš braniti svoje obale od severnjaka i hoćeš li mi doći u pomoć ako obale Britanije budu ugrožene?"
     "Hoću, rođače, kunem se."
     "Onda ti naređujem da zadržiš presto Orknija i Lotije u miru, i nikada neću pokušavati da ti ga oduzmem, milom ili silom", rekao je Artur i sagnuo se da poljubi Lota u obraz. "Neka bi ti i tvoja gospa vladali dugo i mudro na severu, rođače."
     Lot je ustao. "Dozvoli da ti predložim jednog viteza za tvoju družinu; preklinjem te da ga učiniš jednim od svojih sadruga, gospodaru Arture. Moj sin, Gaven..."
     Gaven je bio krupan, visok i snažno građen, prilično nalik na Igrenu i Morgozu. Crvenkaste kovrdže okruživale su mu glavu, i mada nije bio mnogo stariji od Artura - zapravo, pomislila je Morgana, morao bi da bude malo mlađi, jer Morgoza se udala za Lota tek posle Arturovog rođenja - već je bio mladi div, preko metar i osamdeset. Kleknuo je pred Artura, a Artur ga je podigao i zagrlio ga.
     "Dobro došao, rođače. Rado ću te učiniti prvim od mojih sadruga; nadam se da ćeš se pridružiti mojim najdražim prijateljima i da će te lepo dočekati", rekao je i klimnuo glavom trojici mladića koji su stajali kraj njega. "Lanselete, Gaven nam je rođak. Ovo je Kaj, a ovo je Bedvir; oni su mi usvojena braća. Sada imam sadruge, baš kao Aleksandar Veliki."
     Morgana je čitavog dana stajala i gledala kako kraljevi iz čitave Britanije prilaze da izjave odanost prestolu Vrhovnog Kralja i da se zakunu da će mu se pridružiti u ratu i da će braniti svoje obale. Plavokosi kralj Pelinor, gospodar Jezerske zemlje, došao je da klekne pred Artura i da ga zamoli za dozvolu da ode pre kraja svečanosti.
     "Šta, Pelinore", nasmejao se Artur. "Ti, za koga sam misio da će mi biti najčvršća uzdanica, napuštaš me tako brzo?"
     "Dobio sam loše vesti od kuće, gospodaru. Tamo besni nekakav zmaj. Zakleo sam se da ću ga naći i ubiti."
     Artur ga je zagrlio i predao mu zlatan prsten. "Neću da zadržavam nijednog kralja kada ga narod zove u nevolji. Idi i postaraj se da zmaj umre, a onda mi donesi njegovu glavu."
     Već se bližilo veče kada su se izređali svi kraljevi i velikaši koji su došli da se zakunu na savezništvo sa svojim Vrhovnim Kraljem. Mada je bio samo dečak, Artur je izdržao dugo popodne uvek jednako učtiv, obraćajući se svakoj osobi koja mu je prišla kao da je prva po redu. Samo Morgana, u Avalonu naučena da čita lica, videla je na njemu znakove umora. Ali konačno je bilo gotovo, i sluge su počele da donose gozbu.
     Morgana je očekivala da će Artur sesti da večera sa mladićima koje je označio kao svoje sadruge; dan je bio dug; on je bio mlad i čitavog dana je vrlo smerno obavljao svoju dužnost. No, on je seo sa biskupima i starijim kraljevima koji su bili članovi Veća njegovog oca - Morgani je bilo drago što vidi da je i Merlin među njima. Na kraju krajeva, Talesin mu je, zapravo, deda, mada nije bila sigurna da li Artur to zna. Kada je završio sa jelom (a trpao ga je u sebe kao izgladneli dečak koji još raste) ustao je i zašao među goste.
     U svojoj jednostavnoj beloj tunici, sa tankom zlatnom krunom kao jedinim ukrasom, isticao se među blistavo obučenim kraljevima i plemićima kao beli jelen u tamnoj šumi. Njegovi sadruzi su ga pratili; ogromni mladi Gaven, i Kaj, crn, sa rimskim orlovskim crtama lica i sarkastičnim osmehom - kada je prišao bliže, Morgana je videla da u uglu usana ima ožiljak, još crven i ružan, od koga mu se ta strana lica krivila u neprijatan kez. To je bila šteta; pre toga je verovatno bio pristao. Lanselet je bio lep kao devojka - ne; kao nešto divlje, muževno i divno, možda kao divlja mačka. Morgoza ga je pohlepno posmatrala.
     "Morgana, ko je taj lepi mladić - onaj između Kaja i Gavena, onaj u purpuru?"
     Morgana se nasmejala. "To ti je nećak, tetka; Vivijenin sin Galahad. Ali Saksonci su ga nazvali Vilinska strela, a uglavnom ga oslovljavaju sa Lanselet."
     "Ko bi pomislio da Vivijen, koja sasvim obično izgleda, može da ima tako lepog sina! Njen stariji sin Balan - on nije lep; grub je, snažan i izdržljiv, i veran kao stari pas, ali liči na Vivijen. Niko živi nju ne bi mogao da nazove lepom!"
     Te reči pogodile su Morganu pravo u srce. Kažu da ja ličim na Vivijen; znači li to da svi misle da sam ružna? Ona devojčica je rekla da sam mala i ružna kao neko iz vilinskog naroda. Hladno je odgovorila. "Ja mislim da je Vivijen veoma lepa."
     Morgoza je šmrknula. "Lako je videti da si odrasla u Avalonu, koji je još izdvojeniji od većine manastira. Mislim da ne znaš šta muškarci smatraju lepotom žene."
     "Ma hajde", umirujuće je rekla Igrena, "ima i drugih vrlina sem lepote. Ovaj Lanselet ima majčine oči, a niko nikada nije porekao da Vivijen ima divne oči; ona je toliko ljupka da niko ne zna i ne mari je li lepa, toliko ih začara svojim lepim očima i blagim glasom. Lepota nije jedino u kraljevskom stasu, bledoj koži i plavim kovrdžama, Morgoza."
     "Ah, nisi dovoljno prefinjena, Igrena", odvratila je Morgoza. "Ti si kraljica, a svi uvek misle da su kraljice lepe. A bila si udata za čoveka koji te je voleo. Većina nas ostalih nije te sreće, i utešno je znati da se drugi muškarci dive tvojoj lepoti. Da si provela čitav život sa starim Gorloasom, i tebi bi bilo milo što imaš bledo lice i divnu kosu, i trudila bi se da zaseniš one žene koje imaju samo šarm, lepe oči i mio glas. Muškarci su kao deca - vide samo ono što im najviše treba, punu dojku..."
     "Sestro!" planula je Igrena, i Morgoza je odgovorila uz mračan osmeh. "No, dobro, tebi je bilo lako da budeš puna vrlina, jer je čovek koga si volela bio kralj. Većina nas ostalih nije te sreće."
     "Zar ne voliš Lota posle svih ovih godina, Morgoza?"
     Morgoza je slegnula ramenima. "Ljubav je razonoda za izlete u polju i sedenja kraj ognjišta u zimu. Lot se savetuje sa mnom o svemu, i u vreme rata mi prepušta da vladam domaćinstvom; i kad god donese plen od zlata ili dragulja ili lepe odeće, ja prva biram. Zato sam mu zahvalna. Uz to, on nikada nije došao u priliku čak ni da pomisli da podiže tuđeg sina. Ali to ne znači da treba da se pravim slepa kada neki mladić ima lepo lice i ramena kao mladi bik - ili kada mu se dopadne njegova kraljica."
     Nimalo ne sumnjam, pomislila je Morgana, pomalo zgađena, da se Morgozi to čini kao velika vrlina i da sebe smatra za vrlo čednu kraljicu. Prvi put posle mnogo godina osetila se zbunjena, znajući da se čednost ne može tek tako odrediti. Hrišćani su je cenili više od svih drugih vrlina, dok je u Avalonu najveća vrlina bila prepustiti svoje telo Bogu ili Boginji, u skladu sa tokovima prirode; i jedni i drugi su vrlinu onih drugih smatrali za najcrnji grehi i nezahvlanost prema svom Bogu. Ako su jedni u pravu, onda su drugi svakako stašno zli. Njoj se činilo da hrišćani odbacuju najsvetiju stvar pod kapom nebeskom, ali oni bi nju smatrali za kurvu. Ako bi govorila o vatrama Beltana kao o svetoj dužnosti prema Boginji, čak i Igrena, koja je odrasla u Avalonu, zapiljila bi se u nju i pomislila bi da ju je opseo neki demon.
     Ponovo se zagledala u mladiće koji su se približavali; Artur, plavokos i sivook; Lanselet, vitak i gibak; i krupni, crvenokosi Gaven, koji je nadvisivao ostalu dvojicu kao što bi bik nadvisio par španskih konja. Artur je prišao da se pokloni pred majkom.
     "Gospo", počeo je, ali se brzo popravio. "Majko, je li ti dan bio dug?"
     "Ništa duži nego tebi, sine. Hoćeš li da sedneš sa nama?"
     "Samo na trenutak, majko." Dok je sedao, Artur, mada se dobro najeo, rasejano je uzeo šaku slatkiša koje je Morgana sklonila sa svog tanjira. Od toga je Morgana ponovo shvatila koliko je on još mlad. I dalje je žvakao krem od badema kad je progovorio. "Majko, da li želiš da se ponovo udaš? Ako želiš, naći ću najbogatijeg - i najljubaznijeg - kralja da se oženi tobom. Kralj Urijens od Severnog Velsa je udovac; on bi svakako bio srećan da nađe dobru ženu."
     Igrena se nasmešila. "Hvala ti, dragi sine. Ali pošto sam bila žena Vrhovnog Kralja, ne želim da budem žena nekog nižeg. A volela sam tvog oca; ne želim da ga zameni neko drugi."
     "Pa, majko, neka bude kako ti želiš", rekao je Artur, "samo sam se bojao da ćeš biti usamljena."
     "Teško je biti usamljen u manastiru, sine, sa drugim ženama. A i Bog je tu."
     "Ja bih radije živela u pustinjačkoj izbi usred šume nego u kući punoj brbljivih žena!" rekla je Morgoza. "Ako je Bog tamo, mora da mu je teško da dođe do reči!"
     Kada joj je Igrena odgovorila, Morgana je na trenutak u njoj prepoznala nekadašnju veselu majku. "Pretpostavljam da, kao i svaki uviđavan muž, provodi više vremena slušajuči svoje neveste nego govoreći im - ali ko se potrudi da oslušne, ustanoviće da glas Božji nije daleko. Ali jesi li ti ikada ćutala dovoljno dugo da oslušneš i čuješ ga, Morgoza?"
     Morgoza se nasmejala i načinila pokret kojim borac priznaje poraz. "A ti, Lenselete?" upitala je, izazivački se smešeći. "Jesi li već krunisan, jesi li možda i oženjen?"
     On se nasmejao i odahnuo glavom. "Oh, ne, tetka. Moj otac, kralj Ban, svakako će mi naći ženu. Ali za sada želim samo da sledim svog kralja i da mu služim."
     Artur se nasmešio svom prijatelju i pljesnuo ga po ramenu. "Sa ovakva dva snažna rođaka, biću jednako bezbedan, potpuno sam siguran, kao oni nekadašnji imperatori!"
     Igrena mu se tiho obratila. "Arture, mislim da je Kaj ljubomoran; reci nešto lepo i o njemu." Morgana, koja je to čula, podigla je pogled ka nadurenom, ožiljcima izbrazdanom Kaju. Njemu je ovo zaista teško padalo; pošto je godinama smatrao Artura za posvojče svog oca, sada mu zapoveda mlađi brat - koji je postao kralj - i okružen je novim prijateljima kojima je predao svoje srce.
     "Kada mir dođe u ovu zemlju", rekao je Artur, "naći ćemo žene i zamkove za sve vas, nimalo ne sumnjam. Ali tebe ću, Kaje, zadržati kod sebe da mi budeš komornik."
     "Zadovoljan sam time, brate - oprosti, trebalo je da kažem gospodaru i kralju moj."
     "Ne", odvratio je Artur, smesta se okrenuvši da zagrli Kaja. "Neka me Bog kazni ako ikada budem zahtevao od tebe da me tako zoveš, brate!"
     Igrena je progutala knedlu. "Arture, kada tako govoriš, čini mi se kao da čujem glas tvog oca."
     "Voleo bih, sebe radi, da sam ga bolje poznavao, gospo. Ali znam da kralj ne može uvek da postupa po svojoj volji, baš kao ni kraljica." Podigao je Igreninu ruku da je poljubi, i Morgana je pomislila: Znači, već je to naučio o kraljevanju.
     "Verovatno su ti već kazali da bi trebalo da se oženiš", rekla je Igrena.
     "Pa, izgleda." Artur je slegnuo ramenima. "Valjda svaki kralj ima kćerku koju bi voleo da uda za Vrhovnog Kralja. Mislim da ću pitati Merlina kojom od njih treba da se oženim." Potražio je pogledom Morganu i na trenutak je izgledao strašno ranjiv. "Ionako ne znam mnogo o ženama."
     Lanselet je vedro upao. "Pa, onda da ti nađemo najlepšu i najotmeniju ženu u kraljevstvu."
     "Ne", polako je rekao Kaj. "Pošto Artur kaže, vrlo razumno, da su njemu sve žene slične, naći ćemo mu onu sa najvećim mirazom."
     Artur se nasmejao. "Prepuštam to tebi, Kaje, i ne sumnjam da ću biti oženjen jednako brzo kao što sam bio krunisan. Predlažem da se posavetuješ sa Merlinom, a svakako će i njegova svetost, nadbiskup, imati šta da kaže o tome. A šta je sa tobom, Morgana? Da li da ti nađem muža, ili ćeš biti jedna od dvorskih dama moje kraljice? Ko bi imao viši položaj na dvoru i u kraljevstvu nego kćer moje majke?"
     Morgana je jedva uspela da odgovori. "Gospodaru moj i kralju, ja sam zadovoljna u Avalonu. Molim te, ne uznemiravaj se oko traženja muža za mene." Čak ni onda, divlje je pomislila, čak ni ako nosim dete! Čak ni onda!
     "Neka onda bude tako, sestro, mada ne sumnjam da će nadbiskup imati da kaže nešto i o tome - on smatra da su sve žene Avalona zle čarobnice ili veštice."
     Morgana nije odgovorila, a Artur je pogledao ostale kraljeve i savetnike gotovo kao krivac; uhvatio je Merlinov pogled i brzo rekao: "Izgleda da sam proveo koliko sam smeo sa svojom majkom, sestrom i sadruzima; moram ponovo da se vratim kraljevanju, gospo." Naklonio se Igreni, pa Morgozi, ali kada se približio Morgani sagnuo se da je poljubi u obraz. Ukočila se.
     Majko, Boginjo, kakvu smo zbrku napravili. On kaže da će me uvek voleti i čeznuti za mnom, a upravo to ne sme da učini! Da je barem Lanselet tako osećao... Uzdahnula je, i Igrena je prišla da je uhvati za ruku.
     "Umorna si, kćeri. Dugo stajanje na suncu te je izmorilo. Jesi li sigurna da nećeš da se vratiš sa mnom u manastir, gde je tako mirno? Ne? Pa, onda, povedi je u svoj šator, Morgoza, hoćeš li?"
     "Da, draga sestro, idi i odmori se." Pratila je pogledom mladiće dok su se udaljavali. Artur je uviđavno podešavao korak prema Kajevom hramanju.

     Morgana se vratila u šator sa Morgozom; bila je umorna, ali morala je da ostane na oprezu dok je Lot govorio o nekom planu koga je pomenuo Artur, o borbi na konjima, sa taktikom napada kakva bi smoždila naoružane bande saksonskih jahača i pešaka, od kojih većina nije obučena za bitku.
     "Dečko je majstor strategije", rekao je Lot. "To bi moglo da uspe; na kraju krajeva, upravo grupice Pikta i Škota, i Plemena, boreći se iz zaklona, mogli su da obeshrabre rimske legije, kako sam čuo - Rimljani su bili toliko navikli na uredno ratovanje po pravilima, i na neprijatelje koji se lepo grupišu na bojnom polju. Konjanici uvek imaju prednost nad svakim pešakom; rimljanske konjičke jedinice, kako su me učili, uvek su odnosile najveće pobede."
     Morgana se setila Lanseleta kako zaneseno govori o svojim teorijama ratovanja. Ako Artur deli to oduševljenje i ako je spreman da sa Lanseletom radi na stvaranju konjičkih jedinica, možda će zaista doći vreme kada će saksonske horde biti isterane iz ove zemlje. Tada će zavladati mir, duži od legendarnih dvesta godina Rimskog mira. A ako Artur ponese mač Avalona i druidske sudove obreda, onda će im predstojati vreme čuda... Vivijen je jednom govorila o Arturu kao o kralju koji dolazi iz legende, noseći legendarni mač. A Boginja će možda ponovo vladati ovom zemljom, a ne mrtvi Bog hrišćana, sav od patnje i smrti... Zanela se u sanjarenje i trgla se tek kad ju je Morgoza blago prodrmala za rame.
     "Draga moja, gotovo da si zaspala, idi lepo u krevet; izvinićemo te mi", rekla je i poslala je svoju služavku da pomogne Morgani da se svuče, da opere noge i uplete kosu.
     Spavala je dugo i duboko, bez snova, jer umor mnogih dana iznenada se sručio na nju. Ali kada se probudila, jedva je shvatila gde se nalazi i šta se desilo, znala je samo da joj je strašno muka i da se mora iskobeljati iz šatora da povraća. Kada se ispravila, dok joj je u glavi sve zvonilo, Morgoza je bila kraj nje, čvrsta i ljubazna ruka da joj pomogne da se vrati unutra. Tako je se Morgana sećala iz najranijeg detinjstva, naizmenično ljubazne i grube. Sada joj je obrisala znojavo čelo vlažnim peškirom i posadila je kraj sebe, naloživši služavki da donese njenoj rođaci čašu vina.
     "Ne, ne, neću, ponovo će mi pozliti..."
     "Popij to", strogo je rekla Morgoza, "i pokušaj da pojedeš ovaj komad hleba, tvrd je i neće ti smetati - sada moraš imati nešto u stomaku." Nasmejala se. "Zapravo, i imaš nešto u stomaku što ti priređuje sve ove nevolje."
     Postiđena, Morgana je odvratila pogled.
     Morgozin glas ponovo je bio ljubazan. "Hajde, devojko, sve smo mi prošle kroz to. Znači, noseća si - pa šta? Nisi ni prva ni poslednja. Ko je otac - ili ne treba da pitam? Videla sam kako gledaš Vivijeninog lepog sina - je li on taj srećnik? Ko bi te krivio? Nije? Znači, dete Beltanskih vatri? Mogla sam da pomislim. A zašto da ne?"
     Morgana je stegla pesnice pred Morgozinom dobroćudnom otvorenošću. "Neću ga; kada se vratim u Avalon, znam šta treba da uradim."
     Morgoza ju je uznemireno pogledala. "Oh, draga, zar moraš? U Avalonu bi rado dočekali dete Boga, a ti si pripadnik kraljevske loze Avalona. Neću da kažem da nisam i sama tako postupala - rekla sam ti da sam pazila da nikada ne rodim dete koje nije Lotovo, što ne znači da sam spavala sama kad god je bio negde daleko u ratovima. A i zašto bih? Kao da je on spavao sam! Ali jedna stara babica mi je rekla, a ona se razume u svoj posao, da žena nikada ne sme pokušati da pobaci prvo dete koje začne, jer bi time mogla da povredi matericu i da više nikada ne začne ponovo."
     "Ja sam sveštenica, a Vivijen stari; ne želim da mi dete smeta u dužnostima u hramu." Čak i dok je to govorila, znala je da prikriva istinu; u Avalonu je bilo žena koje su vršile svoju dužnost sve do poslednjih meseci trudnoće, a tada su ostale žene pažljivo raspoređivale poslove tako da može da se odmara pre porođaja; a potom su imale vremena da neguju bebu pre nego što bi je poslale na usvojenje. Neke od kćeri bile su podignute među sveštenicama, kao Igrena. Morgoza je do svoje dvanaeste godine rasla u Avalonu kao Vivijenina usvojena kćer.
     Morgoza ju je pažljivo pogledala. "Da, mislim da se svaka žena tako oseća kada prvi put ponese dete u materici - kao da je u zamci, ljuta zbog nečega što ne može da izmeni i čega se plaši. Znam da je tako bilo sa Igrenom, bilo je i sa mnom, pretpostavljam da je isto sa svakom ženom." Pružila je ruke i zagrlila Morganu, čvrsto je privivši uz sebe. "Ali, drago dete, Boginja je dobra. Kako dete bude raslo u tebi, Boginja će ti u srce uliti ljubav prema njemu, makar da ti nije bilo stalo do čoveka koji ti ga je napravio. Dete, udala sam se sa petnaest godina za daleko starijeg čoveka; onog dana kad sam shvatila da sam noseća bila sam spremna da se bacim u more - činilo mi se da je to kraj moje mladosti, kraj mog života. Ah, nemoj plakati", dodala je, gladeći Morganu po kosi, "uskoro ćeš se osećati bolje. Ni ja ne volim da idem okolo sa ogromnim stomakom i da se teturam kao dete koje uči da hoda, ali to će proći, a beba na grudima je toliko zadovoljstvo da vredi malo trpeti zbog toga. Rodila sam četvoro i rado bih rodila još jedno - toliko često sam poželela da imam makar jednu devojčicu. Ako ti ne bi volela da tvoje dete raste u Avalonu, ja ću ga usvojiti - šta misliš o tome?"
     Morgana je duboko, drhtavo uzahnula i podigla glavu sa Morgozinog ramena. "Izvini - pokvasila sam ti čitavu haljinu."
     Morgoza je slegnula ramenima. "Dobro je ako joj se ne desi ništa gore. Vidiš? Mučnina je prošla, i čitavog dana ćeš se dobro osećati. Šta misliš, da li bi te Vivijen pustila da mi dođeš u goste? Možeš se vratiti na Orkni sa nama, ako želiš - nisi još bila tamo, a promena će ti prijati."
     Morgana se zahvalila, ali je rekla da se mora vratiti u Avalon, a pre toga još mora da ode i pozdravi se sa Igrenom.
     "Ne bih ti savetovala da joj se poveravaš", rekla je Morgoza. "Postala je tolika hrišćanka da bi bila šokirana - ili bi mislila da joj je dužnost da bude šokirana."
     Morgana se bledo nasmešila - nije nameravala da se poverava Igreni, kao ni bilo kome drugom. Pre nego što Vivijen sazna, neće saznati niko drugi. Bila je zahvalna Morgozi na savetima, ali nije nameravala da ih se pridržava. Odlučno je rekla u sebi da ima moć odlučivanja; ona je sveštenica, i šta god bude učinila biće to po njenoj proceni.
     Dok se opraštala od Igrene, stalno prekidana prokletim zvonima koja su pozivala kaluđerice na dužnosti, razmišljala je kako Morgoza više nego Igrena liči na majku kakve se sećala. Igrena je postala stara, neosetljiva i pobožna, i sa olakšanjem se oprostila od nje. Kad se vrati u Avalon, znala je, vratiće se kući; sada više nije imala drugu kuću.
     Ali ako joj Avalon više nije dom, šta će onda?