2.

     U sobi je nastala tišina, prekidana samo tihim pucketanjem vatre. Konačno je Igrena začula sebe kako duboko udiše, kao da se upravo probudila iz sna. "Šta mi to govorite? Znači li da će Gorloas biti otac tog Vrhovnog Kralja?" Čula je reči kako joj odjekuju i odzvanjaju u mislima, i upitala se kako to da nikada nije ni pomislila da Gorloasa čeka tako velika sudbina. Videla je kako se njena sestra i Merlin zgledaju, a primetila je i sitan pokret kojim je sveštenica naložila starcu da ćuti.
     "Ne, gospodaru Merline, ovo mora žena da kaže ženi... Igrena, Gorloas je Rimljanin. Plemena neće slediti čoveka koji je rođen kao sin Rima. Vrhovni Kralj koga će slediti mora biti dete Svetog ostrva, pravi sin Boginje. Tvoj sin, Igrena, da. Ali neće samo Plemena moći da oteraju Saksonce i druge divlje narode sa Severa. Trebaće nam podrška Rimljana, Kelta i Simrija, a oni će slediti samo svog vojskovođu, svog Pendragona, sina čoveka kome su verovali da ih vodi i vlada nad njima. A Stari Narod, oni će tražiti sina plemenite majke. Tvog sina, Igrena - ali otac će biti Uter Pendragon."
     Igrena se upiljila u njih, polako shvatajući, sve dok se kroz otupelost nije probio gnev. Potom je planula. "Ne! Ja imam muža i rodila sam mu dete! Ne dozvoljavam da se ponovo igrate piljaka sa mojim životom! Udala sam se onako kako ste mi naredili - i nikada nećete znati..." Reči su joj zastale u grlu. Nikada neće imati načina da im kaže kako je izgledala ta prva godina; čak ni Vivijen nikada neće znati. Mogla je da kaže bojala sam se, ili bila sam sama i užasnuta, ili silovanje bi mi lakše palo jer bih posle mogla da pobegnem i umrem, ali sve to bi bile samo reči koje bi sadržale tek mali deo onoga što je osećala.
     A čak i da je Vivijen znala sve, da joj je dodirnula um i saznala sve što nije mogla da joj kaže, Vivijen bi je pogledala sa saosećanjem i čak sa malo sažaljenja, ali ne bi se predomislila niti bi imalo umanjila ono što je zahtevala od Igrene. Dovoljno često je slušala sestru, dok je Vivijen još verovala da će Igrena postati sveštenica Misterija: Ako želiš da izbegneš sudbinu ili da izbegneš patnju, to te samo osuđuje da dvostruko propatiš u narednom životu. I zato nije ništa rekla, samo je pogledala Vivijen sa prigušenim otporom iz protekle četiri godine, kada je obavljala svoju dužnost, odvažno i usamljeno, podvrgavajući se sudbini i ne žaleći se više nego što je dopušteno ženama. Ali zar opet? Nikada, nemo je rekla u sebi Igrena, nikada. Tvrdoglavo je odmahnula glavom.
     "Slušaj me, Igrena", rekao je Merlin. "Ja sam ti otac, mada mi to ne pruža nikakva prava; krv Gospe prenosi plemstvo, a ti si potomak najstarije plemenite krvi, potomak kćerinih kćeri sa Svetog ostrva. Zapisano je u zvezdama, dete, da samo kralj koji potiče od dve plemenite loze, jedne iz Plemena koja poštuju Boginju, a druge iz redova onih koji se ugledaju na Rim, može zalečiti našu zemlju od svih ovih borbi. Mora nastati mir u kome će naša dva sveta opstajati rame uz rame, mir takav da u njemu opstanu i krst i pehar. Ako budemo imali takvog vladara, Igrena, čak i oni koji slede krst imaće svest o Misterijama da ih teši u njihovim praznim životima patnje i greha, u njihovom verovanju u jedan kratak život tokom koga se bira između večnog raja i večnog pakla. Inače će naš svet nestati u magli, i tokom stotina - možda i hiljada - godina Boginju i Sveto ostrvo zaboraviće čitavo čovečanstvo, osim onih malobrojnih koji će moći da se kreću između svetova. Hoćeš li dozvoliti da Boginja i njena dela izblede sa ovog sveta, Igrena, ti koju su rodili Gospa od Svetog ostrva i Merlin od Britanije?"
     Igrena je pognula glavu, podižući u umu zid pred nežnošću u starčevom glasu. Oduvek je znala, a da joj niko nije rekao, da je Talesin, Merlin od Britanije, stvorio sa njenom majkom iskru života iz koje je ona nastala, ali kćer Svetog ostrva ne govori o takvim stvarima. Kćer Gospe pripada jedino Boginji i onom muškarcu u čije ruke Gospa odluči da je preda - najčešće bratu, a samo vrlo retko muškarcu koji ju je začeo. Postojao je razlog za to: nijedan pobožan muškarac ne može tvrditi da je otac detetu Boginje, a sva deca koju rodi Gospa jesu deca Boginje. To što je Talesin pomenuo ovu činjenicu duboko ju je uznemirilo, ali ju je i dirnulo.
     No, i dalje je bila tvrdoglava i odgovorila je ne pogledavši ga: "Gorloas je možda odabrao Pendragona. Taj Uter svakako ne može biti toliko iznad ostalih sinova čovečanstva. Ako morate da nađete takvog, zašto ne upotrebite čarolije, pa da Gorloas bude proglašen za vojskovođu Britanije, i za Velikog Zmaja? Onda, kad nam se bude rodio sin, možete imati svog Vrhovnog Kralja..."
     Merlin je odmahnuo glavom, ali opet je progovorila Vivijen, i to njihovo nemo razumevanje još više je naljutilo Igrenu. Zašto su se ovako ujedinili protiv nje?
     "Nećeš poneti Gorloasovog sina, Igrena", blago je rekla Vivijen.
     "Jesi li ti Boginja, kad udeljuješ ženama trudnoću u njeno ime?" drsko je upitala Igrena, znajući koliko je to detinjasto. "Gorloas je napravio sinove drugim ženama; zašto mu ne bih rodila jednog zakonitog, kao što želi?"
     Vivijen nije odgovorila na to. Samo je pogledala pravo u Igrenu. "Voliš li Gorloasa, Igrena?" upitala je vrlo blagim glasom.
     Igrena je oborila pogled. "To nema nikakve veze. To je pitanje časti. Bio je dobar prema meni..." prekinula je, ali misli su joj nastavile dalje: dobar prema meni kada nisam imala kome da se obratim, kada sam bila sama i napuštena, i kad si me čak i ti prepustila sudbini. Ima li u tome ljubavi?
     "To je pitanje časti", ponovila je. "Dugujem mu to. Pustio me je da zadržim Morganu, jer bila je sve što sam imala u svojoj usamljenosti. Bio je ljubazan i strpljiv, što za muškarca njegovih godina nije lako. Želi sina, veruje da je to važno za njegov život i čast, i neću mu to uskratiti. Ako ponesem sina, to će biti sin vojvode Gorloasa, a ne nekog drugog muškarca. I u to se kunem, tako mi vatre i..."
     "Tišina!" Vivijenin glas, nalik na moćnu zvonjavu, smesta je prekinuo Igrenu. "Naređujem ti, Igrena, ne polaži zavet koga se ne možeš pridržavati doveka!"
     "A zašto misliš da neću moći da ga održim?" planula je Igrena. "Odrasla sam u istini! I ja sam dete Svetog ostrva, Vivijen! Ti jesi moja starija sestra, moja sveštenica i Gospa od Avalona, ali ne možeš se ponašati prema meni kao da sam beslovesno dete poput moje Morgane, koje ne može da razume ni reč što joj se kaže, niti zna značenje zaveta..."
     Kad je čula svoje ime, Morgana se naglo uspravila u Gospinom krilu. Gospa od Jezera se nasmešila i pogladila je po tamnoj kosi. "Nemoj misliti da ovo maleno ne razume. Bebe znaju više nego što zamišljamo; ne mogu da govore, i zato smatramo da ni ne misle. A što se tiče tvoje bebe - pa, to je u budućnosti, i neću da govorim o tome pred njom; ali ko zna, jednog dana će možda i ona biti velika sveštenica..."
     "Nikada! Makar morala da postanem hrišćanka kako bih to sprečila", besnela je Igrena. "Zar misliš da ću te pustiti da praviš zavere oko života mog deteta kako si pravila oko moga?"
     "Mir, Igrena", rekao je Merlin. "Ti si slobodna, kao što je slobodno svako dete bogova. Došli smo da te ubedimo, a ne da ti naredimo. Ne, Vivijen..." rekao je, podigavši ruku kada je Gospa pokušala da ga prekine. "Igrena nije bespomoćna igračka sudbine. Ipak mislim da će, kada sve bude znala, pravilno odabrati."
     Morgana je počela da se buni u Gospinom krilu. Vivijen joj je tiho tepala, gladeći je po kosi, i dete se umirilo, ali Igrena je ustala i uzela ga, ljuta i ljubomorna zbog Vivijenine gotovo magične moći da umiri devojčicu. U njenom naručju Morgana je delovala čudno, tuđe, kao da ju je vreme koje je provela u Vivijeninom krilu izmenilo, učinilo nekako manje Igreninom. Igrena je osetila da joj se oči pune suzama. Morgana joj je bila sve na svetu, a sada su joj i nju oduzeli; Morgana je postala žrtva, kao i svi drugi, Vivijenine čarolije, čarolije koja svakoga pretvara u bespomoćnu igračku njene volje.
     Oštro se obratila Morgozi, koja je još držala glavu u Vivijeninom krilu. "Odmah ustani, Morgoza, i idi u svoju sobu; ti si gotovo žena, ne smeš se ponašati kao razmaženo dete!"
     Morgoza je podigla glavu, sklonivši zavesu riđe kose sa lepog, nadurenog lica. "Zašto si odabrala Igrenu za svoje planove, Vivijen?" upitala je. "Ona ne želi da učestvuje u tome. Ali i ja sam žena, i ja sam kćer Svetog ostrva. Zašto nisi odabrala mene za Utera Pendragona? Zašto ne bih ja bila majka Vrhovnog Kralja?"
     Merlin se nasmešio. "Hoćeš li tako spremno požuriti u susret svojoj sudbini, Morgoza?"
     "Zašto je odabrana Igrena, a ne ja? Ja nemam muža..."
     "U tvojoj budućnosti postoje kralj i mnogi sinovi; ali time se, Morgoza, moraš zadovoljiti. Nijedan muškarac ni žena ne mogu preuzeti tuđu sudbinu. Tvoja sudbina, i sudbina tvojih sinova, zavise od ovog Vrhovnog Kralja. Više od toga ne mogu da kažem", rekao je Merlin. "Dosta, Morgoza."
     Igrena je, stojeći sa Morganom u naručju, malo povratila kontrolu nad sobom. Progovorila je praznim glasom. "Nisam dovoljno gostoljubiva, sestro, gospodaru Merline. Dozvolite da vas sluge odvedu u gostinske odaje koje su spremne za vas, da vam donesu vino i vodu za umivanje, a u sumrak će biti spreman obrok."
     Vivijen je ustala. Glas joj je bio zvaničan, i Igrena je za trenutak osetila olakšanje; opet je bila gospodarica na svom ognjištu, ne pasivno dete nego žena Gorloasa, vojvode od Kornvola.
     "Znači, u sumrak, sestro."
     Ali Igrena je primetila kako se zgledala sa Merlinom, i mogla je da rauzme taj pogled jasno kao reči: Pusti to zasad. Savladaću je, kao i uvek, kasnije.
     Igrena je osetila da joj je lice očvrslo kao gvožđe. Da, to je oduvek radila. Ali ovog puta neće biti tako. Jednom sam se pokorila njenoj volji, kada sam bila dete i kada nisam znala za bolje. Ali sada sam odrasla, žena sam, i nije me lako navesti kao dete koje je dala za nevestu vojvodi Gorloasu. Sada ću učiniti po svojoj volji, a ne po volji Gospe od Jezera.
     Sluge su odvele goste; Igrena se uputila u svoje odaje, spustila Morganu u krevet i nervozno se pozabavila oko nje, misli punih onoga što je čula.
     Uter Pendragon. Nikada ga nije videla, ali Gorloas je bio pun priča o njegovim vrlinama. Bio je blizak srodnik, sestrić, Ambrozija Aurelijanusa, Velikog Kralja Britanije, ali za razliku od Ambrozija, Uter je bio Brit iz Britanije, bez kapi rimske krvi, pa Simri i Plemena nisu okevali da ga prate. Nije bilo sumnje da će jednog dana Uter biti izabran za Velikog Kralja. Ambrozije više nije bio mlad: taj dan nije bio daleko.
     A ja ću biti kraljica... Kako to razmišljam? Zar da izdam Gorloasa i svoju čast?
     Kad je ponovo uzela ogledalo, iza sebe je na vratima ugledala sestru. Vivijen je skinula pantalone koje je nosila zbog jahanja, i obukla je komotnu haljinu od nebojene vune; kosa joj je bila raspuštena, meka i tamna kao vuna crne ovce. Izgledala je mala, krhka i stara, a oči su joj bile kao oči sveštenice u pećini odrastanja, pre mnogo godina i u drugom svetu... Igrena je nestrpljivo odbacila takve misli.
     Vivijen joj je prišla i pružila ruku da joj dodirne kosu.
     "Mala Igrena. Više nisi tako mala", nežno je rekla. "Znaš li, malena, da sam ti ja dala ime: Grena, po Boginji Beltanskih vatri... Koliko je prošlo otkako si služila Boginju u Beltanu, Igrena?"
     Igrena je tek malo pomerila usne; osmeh nije otišao dalje od zuba. "Gorloas je Rimljanin i hrišćanin. Da li zaista veruješ da njegovo domaćinstvo održava obrede Beltana?"
     "Ne, verovatno ne", rekla je vedro Vivijen. "Mada, da sam na tvom mestu, ne bih smela da se zakunem kako se sluge ne iskradaju na dan dugodnevice da pale vatre i ležu zajedno pod punim mesecom. Ali gospodar i gospa hrišćanskog domaćinstva ne mogu to da čine, bar ne pred očima svojih sveštenika i njihovog strogog i nepomirljivog Boga..."
     Igrena ju je oštro prekinula. "Ne govori tako o Bogu moga muža, koji je Bog ljubavi."
     "Ti tako kažeš. A ipak je poveo rat protiv ostalih bogova i ubija one koji ga ne obožavaju", odgovorila je Vivijen. "Trebalo bi da se molimo da nas poštedi takve ljubavi. Mogla bih ti se obratiti u ime zaveta koje si nekada položila, da učiniš ono što sam te molila u ime Boginje i Svetog ostrva..."
     "Ma nemoj", sarkastično je rekla Igrena. "Sada moja Boginja zahteva od mene da postanem kurva, a Merlin od Britanije i Gospa od Jezera će mi držati sveću!"
     Vivjanin pogled je planuo; prišla je za korak, i Igreni se za trenutak učinilo da će je sveštenica udariti. "Kako se usuuješ!" rekla je Vivijen, i mada joj je glas bio tih, odjeknuo je u čitavoj odaji, tako da je Morgana, koja je zaspala pod Igreninim vunenim pokrivačem, sela i zaplakala se od straha.
     "Eto, sad si mi probudila bebu..." rekla je Igrena i sela na ivicu kreveta, umirujući dete. Sa Vivijeninog lica postepeno je nestalo gnevnog rumenila. Sela je kraj Igrene. "Nisi me razumela, Grena. Zar misliš da je Gorloas besmrtan? Reći ću ti, dete, pokušala sam da pročitam u zvezdama sudbinu onih koji su važni za jedinstvo Britanije u narednim godinama, i kažem ti, njegovo ime nije tamo zapisano."
     Igrena je osetila da joj kolena klecaju i da joj popuštaju svi zglobovi. "Hoće li ga Uter ubiti?"
     "Kunem ti se: Uter neće imati udela u njegovoj smrti, i kada Gorloas umre, Uter će biti daleko odatle. Ali razmisli, dete. Tintagel je veliki zamak; zar misliš, kada Gorloas više ne bude mogao da ga brani, da Uter Pendragon neće požuriti da kaže nekom svom ratniku: Uzmi taj zamak i ženu koja je u njemu? Bolje Uter nego neki njegov ratnik."
     Morgana. Šta će biti sa mojim detetom; šta će biti sa Morgozom, mojom malom sestrom? Zaista, žena koja pripada nekom muškarcu mora se moliti da on poživi kako bi je štitio.
     "Zar ne mogu da se vratim na Sveto ostrvo i da poživim u Avalonu kao sveštenica?"
     "To nije tvoja sudbina, malena", rekla je Vivijen. Glas joj je opet bio nežan. "Ne možeš se sakriti od svoje sudbine. Dato ti je da igraš ulogu u spasenju ove zemlje, ali put ka Avalonu ti je zauvek zatvoren. Hoćeš li poći putem svoje sudbine, ili moraju bogovi da te vuku njime protiv tvoje volje?"
     Nije čekala da Igrena odgovori. "Neće dugo trajati. Ambrozije Aurelijanus umire; mnogo godina je vodio Britance, a sada će se njegove vojvode sastati da izaberu Velikog Kralja. A ne mogu verovati nikome do Uteru. I tako će Uter biti i vojskovođa i Veliki Kralj. I trebaće mu sin."
     Igrena je osećala da se klopka zatvara oko nje. "Ako ti je već toliko važno, zašto to sama ne uradiš? Ako žena britanskog vojskovođe i Velikog Kralja stiče toliku moć, zašto ne pokušaš da osvojiš Utera svojim čarolijama, i sama začneš novog kralja?"
     Vivijen ju je iznenadila dugom pauzom pre nego što je odgovorila. "Zar misliš da nisam pomislila na to? Ali zaboravljaš koliko sam stara, Igrena. Starija sam od Utera, a on nije mlad za jednog ratnika. Imala sam dvadeset šest godina kad se rodila Morgoza. Sada mi je trideset devet, Igrena, i moje godine rađanja su prošle."
     U bronzanom ogledalu, koje joj je ostalo u ruci, Igrena je videla sestrin odraz, izmenjen i izobličen, kako se talasa kao voda, zamagljujući se i bistreći. "Misliš?" upitala je Igrena. "A ja ti kažem da ćeš začeti još jedno dete."
     "Nadam se da neću", rekla je Vivijen. "Starija sam nego naša mati kada je umrla rađajući Morgozu, i ne mogu se nadati da bih izbegla takvoj sudbini. Ovo je poslednja godina u kojoj ću učestvovati u obredima Beltana; potom ću predati svoju dužnost nekoj mlađoj ženi i postaću žena-mudrac, kao Drevni. Nadala sam se da ću jednog dana predati mesto Boginje Morgozi..."
     "Pa zašto je onda nisi zadžrala u Avalonu i obučila je da bude sveštenica posle tebe?"
     Vivijen je izgledala veoma tužno. "Ona nije prikladna. Pod odeždom Boginje vidi samo moć, a ne beskonačno žrtvovanje i patnju. I stoga taj put nije za nju."
     "Meni se ne čini da si patila", rekla je Igrena.
     "Ne znaš ti ništa. Ni ti nisi odabrala da ideš tim putem. Ja, koja sam tome posvetila čitav život, kažem da bi ipak bilo jednostavnije živeti životom seljanke, tovarne životinje preko godine i rasplodne kada dođe vreme. Vidiš me obučenu i krunisanu kao Boginju, pobedonosnu kraj pehara; ne vidiš tamu pećine ni dubinu velikog mora... Tebi to nije suđeno, dete, i treba da zahvališ Boginji što je tvoja sudbina drugačija."
     Misliš da posle ove četiri godine ne znam ništa o patnji i nemom trpljenju, pomislila je Igrena, ali ništa nije rekla. Vivijen se naginjala nad Morganom, sa nežnim izrazom lica, gladeći detetovu svilastu, crnu kosu.
     "Ah, Igrena, ne možeš znati koliko ti zavidim - čitavog života sam čeznula za kćeri. Morgoza mi je kao rođeno dete, Boginja to zna, ali uvek mi je bila i strana kao da ju je rodila strankinja, a ne moja rođena mati... Čeznula sam za kćeri u čije bih ruke predala službu." Uzdahnula je. "Ali rodila sam samo jedno žensko dete, koje je umrlo, a moji sinovi su sada daleko." Stresla se. "Pa, takva mi je sudbina, i treba da pokušam da se pomirim kao i ti sa tvojom. Samo to tražim od tebe, Igrena, a ostalo ostavljam onoj koja je gospodarica svih nas. Kada Gorloas stigne kući, spremaće se za Londinijum na izbor Velikog Kralja. Moraš ga nekako ubediti da povede i tebe."
     Igrena je prasnula u smeh. "Samo to tražiš, a to je najteže od svega! Zar zaista misliš da će Gorloas opteretiti svoje ljude vodeći mladu ženu u Londinijum? Stvarno bih volela da pođem, ali Gorloas će me povesti kada smokve i narandže sa juga niknu u baštama Tintagela!"
     "Svejedno, moraš ga nekako ubediti i moraš potražiti Utera Pendragona."
     Igrena se opet nasmejala. "I verovatno ćeš mi dati neku čaroliju, pa će se on beznadežno zaljubiti u mene?"
     Vivijen ju je pogladila po kovrdžavoj, riđoj kosi. "Mlada si, Igrena, i verovatno nemaš pojma koliko si lepa. Mislim da Uteru neće trebati nikakve čarolije."
     Igrena je osetila da joj se telo iznenada grči od straha. "Možda bi mi ipak bila potrebna čarolija, da ne pobegnem od njega!"
     Vivijen je uzdahnula. Dodirnula je opal koji je Igrena nosila oko vrata. "Ovo ti nije poklonio Gorloas..."
     "Ne. Ti si mi ga dala na dan venčanja, sećaš se? Rekla si da je pripadao majci."
     "Daj mi ga." Vivijen je posegnula pod Igreninu bujnu kosu i otkopčala lanac. "Kada ti se ovaj dragulj vrati, Igrena, seti se šta sam ti rekla i učini ono što Boginja bude zahtevala od tebe."
     Igrena je gledala u opal u rukama sveštenice. Uzdahnula je, ali se nije bunila. Ništa joj nisam obećala, ljutito je pomislila, baš ništa.
     "Hoćeš li i ti doći u Londinijum na izbor Velikog Kralja, Vivijen?"
     Sveštenica je odmahnula glavom. "Idem u zemlju drugog kralja koji još ne zna da se mora boriti zajedno sa Uterom. Ban od Armorike, u Donjoj Britaniji, postao je Veliki Kralj svoje zemlje, i njegovi druidi su mu rekli da mora izvršiti Veliki obred. Ja sam odabrana da služim u Svetom Braku."
     "Mislila sam da je Bretanja hrišćanska zemlja."
     "Oh, i jeste", ravnodušno je odgovorila Vivijen, "i sveštenici će zvoniti svojim zvonima, i poliće ga svojim svetim uljima, i reći će mu da se njegov Bog žrtvovao za njega. Ali narod neće prihvatiti kralja koji se nije i sam zakleo Velikoj Žrtvi."
     Igrena je duboko uzdahnula. "Toliko malo znam..."
     "U stara vremena, Igrena", rekla je Vivijen, "Veliki Kralj je svojim životom odgovarao za sreću svoje zemlje i zaklinjao se, kao što se zaklinje svaki Merlin od Britanije, da će - ukoliko zemlja dođe u opasnost - umreti kako bi zemlja opstala. A ukoliko odbije tu žrtvu, zemlja će nestati. Ja... ne bi trebalo da ti govorim o tome, jer to je Misterija, ali i ti ćeš, Igrena, na neki način ponuditi svoj život radi isceljenja svoje zemlje. Nijedna žena ne zna, kada leže da rodi, hoće li Boginja zahtevati njen život. I ja sam ležala, vezana i bespomoćna, sa nožem pod grlom, znajući da će, ukoliko umrem, moja krv iskupiti zemlju..." Glas joj je zamro u tišinu; i Igrena je ćutala, obuzeta čudom.
     "I deo Donje Britanije je nestao u maglama, a Veliki kameni oltar niko ne može da nađe. Put koji vodi ka oltaru sada je prazan kamen, osim ako se zna put do Karnaka", rekla je Vivijen, "ali kralj Ban se zarekao da održi svetove zajedno i da kapije budu otvorene pred Misterijama. I stoga će sklopiti Sveti Brak sa zemljom, u znak da će njegova krv biti prolivena da nahrani useve ukoliko zatreba. Prikladno je da moja poslednja služba Majci, pre nego što se pridružim ženama-mudracima, bude vezivanje njegove zemlje za Avalon, i stoga ću u toj Misteriji biti njegova Boginja."
     Zaćutala je, ali Igrena je osećala kako je odaja puna odjeka njenog glasa. Vivijen se sagnula i podigla usnulu Morganu, veoma nežno je držeći.
     "Ona još nije devojka, a ja još nisam žena-mudrac", rekla je, "ali mi smo Trojstvo, Igrena. Zajedno činimo Boginju, i ona je sada ovde, sa nama."
     Igrena se upitala zašto nije pomenula njihovu sestru, Morgozu, a bile su toliko otvorene jedna pred drugom da je Vivijen to čula kao da je izgovoreno naglas.
     Odgovorila je šapatom, a Igrena je primetila da drhti. "Boginja ima četvrto lice, koje je tajna, i treba da joj se moliš, kao što se ja molim - a molim se, Igrena - da Morgoza nikada ne ponese to lice."