15.

     Otkako je došla ovamo, Morgana je izbivala iz Avalona svega dva-tri puta, i to samo radi kratkih putovanja u male zemlje na ivicama Letnjeg mora, kako bi upoznala okolna mesta koja su sadržala, uprkos zanemarenosti, ranije stare moći.
     Vreme i mesto sada nisu bili njena briga. Odvedena je sa Ostrva u zoru, u tišini, ogrnuta plaštom i velom kako nijedno neupućeno oko ne bi videlo namenjenu, a nosili su je u zatvorenoj nosiljci kako joj ni sunce ne bi palo na lice. Za manje od dana putovanja od Svetog ostrva potpuno je izgubila pojam o vremenu, prostoru i pravcu, udubljena u meditaciju, nejasno svesna početka magijskog zanosa. Nekada se borila da nadvlada začetak ekstaze. Sada ga je jedva dočekala, potpuno otvarajući um Boginji, pozivajući je da je obuzme, kao oruđe, da joj uzme telo i dušu, kako bi u svemu mogla da se ponaša kao sama Boginja.
     Veče; mesec je bio gotovo pun kada je provirio kroz zavese nosiljke. Kada su trkači stali, osetila je kako je zapljuskuje hladnim svetlom, nalik na poljubac Boginje, i osetila je vrtoglavicu početka ekstaze. Nije znala gde se nalazi i nije joj bilo važno. Išla je tamo kuda je nose, pasivna, slepa, u zanosu, znajući samo da ide u susret svojoj sudbini.
     Nalazila se unutar kuće, gde su je predali u ruke nepoznatoj ženi, koja joj je donela hleba i meda, što Morgana nije ni okusila - neće prekinuti post pre obrednog obroka - kao i vodu, koju je žudno ispila. Bio je tu i krevet, tako postavljen da ga mesec osvetljava; nepoznata žena pošla je da zatvori drvene kapke, ali Morgana ju je zaustavila zapovedničkim pokretom. Veći deo noći ležala je u zanosu, osećajući mesečinu kao vidljivi dodir. Konačno je zaspala, ali nemirno, tonući u san i budeći se kao nesiguran putnik, a u umu su joj sjaktale neobične slike - njena majka, pognuta nad plavom kosom uljeza Gvideona, sa belim grudima i bakarnom kosom nekako zabranjenim umesto punim dobrodošlice; Vivijen, samo što je nekako Morgana bila žrtvena životinja, a Gospa od Avalona ju je vodila nekuda vezanu užetom, i čula je sebe kako nadureno govori: ne moraš da cimaš, idem; Ravena, kako bezvučno vrišti. Ogromna rogata prilika, pola čovek, pola životinja, naglo je sklonila zavesu i stupila u njenu sobu - probudila se i napola sela, ali nije bilo nikoga, samo mesečina, i nepoznata žena koja je tiho spavala kraj nje. Brzo je ponovo legla i zaspala, ovog puta duboko i bez snova.
     Probudili su je oko sat pre zore. Sada, za razliku od zanosa prethodnog dana, bila je potpuno budna i oštro svesna svega - hladnog, svežeg vazduha, ružičaste izmaglice tamo gde će sunce uskoro izaći, snažnog mirisa sitnih, tamnoputih žena u odeći od loše štavljene kože. Sve je bilo oštro ocrtano i blistavo obojeno, kao da je sve upravo izišlo ispod ruku Boginje. Tamne žene šaputale su među sobom, ne želeći da uznemire sveštenicu što stiže izdaleka; čula ih je, ali je razumela tek poneku reč njihovog jezika.
     Posle nekog vremena, najstarija od njih - ona koja ju je sinoć dočekala i uvela unutra - prišla je Morgani i donela joj svežu vodu. Morgana se zahvalila naklonom, što je pozdrav sveštenice sveštenici, a onda se upitala zašto je to učinila. Žena je bila stara; njena kosa, dugačka, zamršena i prihvaćena koštanom ukosnicom, bila je gotovo potpuno seda, a na tamnoj koži imala je izbledele plave mrlje. Odeća joj je bila od jednako loše uštavljene kože kao i kod ostalih, ali preko nje nosila je plašt od jelenjeg krzna, prošaran magijskim simbolima; oko vrata je imala dve ogrlice, jednu od divnih zrna ćilibara - ni Vivijen nije imala lepšu - a drugu od naizmenično nanizanih komadića roga i zlatinh pločica. Držala se dostojanstveno kao sama Vivijen, i Morgana je znala da je ovo Majka plemena i sveštenica svog naroda.
     Žena je svojim rukama počela da priprema Morganu za obred. Svukla ju je i obojila joj tabane i dlanove u plavo, i obnovila joj polumesec na čelu; na grudima i trbuhu iscrtala joj je pun mesec, nad tamnim trouglom između nogu ucrtala joj je tamni mesec. Nakratko, gotovo površno, rastavila je devojci noge i opipala je; Morgana, nimalo postiđena, znala je čemu to. Za ovaj obred sveštenica mora biti devica. No, plemenska sveštenica joj neće naći manu; Morgana je bila nedirnuta, ali osetila je iznenadan poluprijatan nalet straha, a istog trenutka postala je svesna da je užasno gladna. Pa, naučila je da zanemari glad, i posle nekog vremena glad ju je napustila.
     Sunce je upavo izlazilo kad su je izveli napolje, ogrnutu plaštom istim kao staričin, sa magijskim simbolima - mesecom i jelenjim rogovima. Bila je svesna krutosti sveže obojenog tela, a nešto duboko u njoj, vrlo daleko, iznenađeno se i na trenutak prezrivo zagledalo u te simbole misterija starijih od druidske mudrosti kojoj je bila tako pažljivo naučena. To je trajalo samo trenutak i smesta je nestalo; verovanja neznano drevnih pokolenja dala su ovom obredu svoje moći i svetost. Videla je iza sebe okruglu kamenu kuću; preko puta nje nalazila se druga, iz koje su upravo izvodili mladića. Nije ga jasno videla; suce na izlasku sijalo joj je u oči, i mogla je da razabere samo da je visok, plavokos i snažno građen. Znači da nije iz njihovog naroda? Ali to se nje nije ticalo. Muškarci iz plemena - naročito starci, sa čvornovatim mišićima kovača, crni kao metal koji su kovali - bojili su mladićevo telo od glave do pete plavim biljem, ogrnuvši ga plaštom od neštavljenih koža i premazujući ga jelenjom mašću. Na glavu su mu pričvrstili rogove; na tiho izgovoreno naređenje, on je mahnuo glavom kako bi proverio da mu neće spasti, ma kakav pokret načinio. Morgana je posmatrala ponosni pokret te mlade glave i iznenada je osetila kako joj telo zapljuskuje talas svesti, da joj obuzima butine i sliva se u tajne delove njenog tela.
     Ovo je Rogati, ovo je Bog, ovo je parnjak Device Lovca...
     Upleli su joj u kosu nisku purpurnih bobica i krunisali je prvim prolećnim cvećem. Dragocena ogrlica od zlata i kostiju skinuta je sa puno poštovanja sa vrata Majke plemena i postavljena oko njenog; osetila je njenu težinu kao težinu same magije. Oči su joj bile zaslepljene suncem na izlasku. Stavili su joj nešto u ruku - bubanj, napetu kožu razapetu preko drvenog rama. Kao da dopire ko zna otkud, čula je svoju ruku kako ga gladi.
     Stajali su na padini, gledajući u dolinu prekrivenu gustom šumom, praznom i nemom, ali mogla je da oseti život u njoj - jelene kako se tiho kreću, vitkih nogu, životinje kako se penju po drveću, ptice kako se gnezde i lepršaju, pune života prve plime punog meseca proleća. Osvrnula se na trenutak i pogledala padinu iza sebe. Nad njima, ocrtana belom kredom, nalazila se ogromna prilika, nije znala da li muškarca ili životinje, jer oči su joj bile zaslepljene; je li to bio jelen u trku, ili muškarac u hodu, ili falus, uspravan i takođe pun prolećne plime?
     Nije videla mladića kraj sebe, osećala je samo život u njemu. Čitavu padinu prekrilo je ozbiljno ćutanje puno iščekivanja. Vreme je nestalo, sve je bilo prozirno, nešto u čemu se kretala, kupala, slobodno koračala. Bubanj je ponovo bio u rukama stare sveštenice, ali nije se sećala kad joj ga je predala. Oči su joj bile zaslepljene suncem i osećala je glavu Boga među dlanovima, koji ju je blagosiljao. Nešto na tom licu... pa naravno: pre nego što su se bregovi podigli, poznavala je to lice, tog muškarca, svog para, od pre početka sveta... nije čula svoje obredne reči, samo je osećala snagu u njima: Pođi i pokori... trči sa jelenima... brz i snažan kao prolećne plime... neka su zauvek blagoslovene noge koje su te ovamo donele... Nije bila svesna reči, samo moći, svojih ruku u blagoslovu, sile koja joj je tekla iz tela, kroz telo, kao što je sila samog sunca tekla kroz nju i kroz muškarca pred njom. Sada je moć zime slomljena i novi život proleća ići će sa tobom i odvešće te do pobede... život Boginje, život sveta, krv zemlje naše Majke, prolivena za naš narod...
     Podigla je ruke, bacajući blagoslov na šumu, na zemlju, osećajući nalet moći kako joj teče kroz šake kao vidljivo svetlo. Mladićevo telo blistalo je kao i njeno pod sunčevom svetlošću; niko oko njih nije se usudio da progovori sve dok, naglo privukavši ruke, nije osetila talas moći kako ih sve zahvata, oslobađajući napev koji se podigao svuda unaokolo. Nije čula reči, samo tutnjavu moći u njima:
     Život narasta u proleće, jeleni trče u šumi, i naš život trči sa njima. Kralj Jelen sveta će ih dovesti, Kralj Jelen, Rogati koga je blagoslovila Majka pobediće...
     Stigla je do poslednjeg čvora napetosti, tetiva luka napeta strelom snage koja će je odaslati. Dodirnula je Rogatog, oslobađajući moć, i dok ih je sve prožimala, pošli su, trčeći kao vetar niz padinu, jureći kao da ih nose prolećne plime. Iza njih, sluteći da je moć napušta, Morgana se sklupčala i legla na zemlju, osećajući njenu hladnu vlagu kako joj prožima telo. Ali nije bila svesna toga, bila je obuzeta Vidom.
     Ležala je gotovo beživotno, ali deo nje pošao je sa njima, trčeći uz njih, jureći niz padinu, trkajući se sa muškarcima iz plemena, za petama Rogatom. Lajavi uzvici, kao da su psi, vili su se nad njima, i nešto u njoj znalo je da to uzvikuju žene, ubrzavajući trk.
     Sunce je odskočilo, veliki Točak Života koji se okreće na nebesima, neuspešo hitajući za njenim božanskim parnjakom, Tamnim Sinom...
     Život zemlje, tutnjeće plime proleća, zapljuskivali su i odjekivali u srcima trkača. Potom, kao mir koji sledi za talasom, sa osunčane padine nad njima sklopila se tama šume i progutala ih, i brzo su sa trka prešli na bešuman korak, oponašajući pažljive korake jelena; i bili su jeleni, prateći rogove svog Rogatog, noseći ogrtače koji će opčarati jelene, ogrlice koje simbolišu beskrajan lanac života, život, jelo, teret i smrt kako bi se nahranila deca Majke.
     ...čuvaj svoju decu, Majko, tvoj Kralj Jelen mora umreti kako bi nahranio život njenog Tamnog Sina...
     Tama, unutrašnji život šume, sklopila se oko njih; tišina, tišina jelena... Morgana, sada svesna šume i jelena u svom srcu bacila je svoje moći i svoj blagoslov kroz šumu i preko nje. Deo nje ležao je na osunčanoj padini, u zanosu, iscrpljen, puštajući da je život sunca zapljuskuje, njeno telo i krv i unutrašnje biće, a deo nje trčao je s jelenima i muškarcima dok nisu svi postali jedno... stopili se u jedno... plime života bili su tihi jeleni u gustišu, male srne, vitke i spretne, život je kipteo u njima baš kao što je kipteo u njenom telu, plime života u muškarcima, koji su nemo i napeto stupali kroz senke... ...
     Negde u šumi osetila je Kralja Jelena kako podiže glavu, njušeći vazduh, svestan mirisa neprijatelja, jednog od svoje vrste, jednog iz tuđinskog plemena života... nije znala je li blagosiljala četvoronogog Kralja Jelena ili dvonogog, bili su jedno u životu Majke Zemlje, i njihova sudbina počivala je u rukama Boginje. Rogovlje je odgovorilo na njihanje rogovlja, njuškanje je upijalo mirise šume, tragajući za tuđincem, za plenom, za grabljivcem, za suparnikom tamo gde ga nije moglo biti.
     Ah, Boginjo... pošli su, probijali su se kroz grmlje, ljudi za njim bili su još tiši, trčali su, trčali... trči dok ti srce tuče kao da će pući u grudima, trči dok ti život u telu ne preplavi sve znanje i misli, trči, tražeći i krijući se, trči sa jelenima koji beže i ljudima koji gone, trči sa kovitlacem života velikog sunca i plimom proleća, trči sa tokom života ...
     Nepokretno ležeći, lica zagnjurenog u zemlju, sa sunčevom toplotom u leđima, vreme se naizmenično vuklo i letelo, Morgana je počela da vidi - i nekako izdaleka joj se činilo da je sve ovo već videla, u viziji, nekada, negde, vrlo davno - visokog, žilavog mladića, kako steže nož, kako pada, pada među jelenima, među razmahnutim kopitama - znala je da je glasno vrisnula i istovremeno je znala da je njen vrisak odjeknuo svuda, pa je čak i Kralj Jelen zastao usred juriša, uplašen, kad ga je čuo. U tom času sve se zaustavilo, i u tom strašnom trenutku ćutanja videla je da se mladić nekako uspravio, dahćući, da je jurnuo pognute glave, zamahujući rogovljem, jurišajući glavom napred, da se njiše i upire, rvući se sa jelenom, svojim snažnim šakama i mladim telom... nož je blesnuo naviše; krv je linula na zemlju, i on je krvario, Rogati, krv na njegovim rukama, krv iz duboke posekotine na boku, krv kako lije na zemlju, žrtva prolivena Majci kako bi se život hranio njenom krvlju... a onda je krv Kralja Jelena potekla preko njega u bujici kad je nož našao srce, i ljudi oko njega su jurnuli sa kopljima...
     Videla je kako ga donose nazad, prekrivenog krvlju njegovog blizanca i suparnika, Kralja Jelena. Svuda unaokolo muvali su se mali, tamnoputi ljudi, prebacujući mu preko ramena toplu, sirovu kožu. Vraćali su se u trijumfu, vatre su buknule u sve gušćoj tami, i kada su žene podigle Morganu, videla je, bez čuđenja, da sunce zalazi, i zeteturala se, kao da je i ona čitavog dana trčala sa lovcima na jelene.
     Ponovo su je krunisali trijumfalnim purpurom. Doneli su pred nju Rogatog, koji je krvario, i blagoslovila ga je i označila mu čelo krvlju jelena. Doneli su glavu sa rogovljem koje će oboriti narednog Kralja Jelena; rogovlje koje je nosio Rogati, izlomljeno, bačeno je u vatru. Uskoro se osetio miris pečenog mesa i ona se upitala je li to meso muškarca ili jelena...
     Postavili su ih da sede jedno uz drugo, i prve zalogaje doneli su njima, još pune krvi i masnih sokova. Morgana je osećala da joj se vrti u glavi, bogati ukus mesa nadjačao ju je posle dugog posta; za časak se pobojala da će joj opet pozliti. On je kraj nje gladno jeo, i u svetlosti vatre primetila je da ima lepe, snažne šake... žmirnula je, setivši se u trenutku udvojenog vida da su se oko tih ruku uvijale zmije, a onda su opet nestale. Svuda oko njih muškarci i žene iz Plemena učestovali su u obrednoj gozbi, pevajući trijumfalni napev na starom jeziku koji je Morgana samo napola razumela:

     On je likovao, on je ubio...
     krv naše Majke prolivena je na zemlju...
     krv Boga prolivena je na zemlju...
     i on će ustati i vladati zauvek...
     on je likovao, likovaće zauvek, sve do kraja sveta...

     Stara sveštenica, koja ju je tog jutra oslikala i opremila, podigla joj je do usana srebrnu posudu; osetila je kako joj žestoko piće pali grlo i žari je čitavim putem naniže. Vatra, sa snažnim ukusom meda u pozadini. Već je bila pijana od krvi u mesu - u proteklih sedam godina svega nekoliko puta je okusila meso. U glavi joj se vrtelo dok su je odvodili, svlačili i ponovo joj ukrašavali nago telo bojom i vencima, bojeći joj bradavice i čelo krvlju ubijenog jelena.
     Boginja prima svog para i ponovo će ga ubiti na kraju vremena, rodiće svog Tamnog Sina koji će ubiti Kralja Jelena...
     Devojčica, obojena u plavo od glave do pete, sa širokom posudom u rukama, trčala je preko uzoranih polja, rasipajući tamne kapi u trku, i Morgana je čula snažan uzvik koji se uzdizao iza nje.
     "Polja su blagoslovena; daj nam hranu, o Majko naša!"
     Na trenutak, nešto duboko u Morgani, ošamućeno i pijano i samo napola prisutno u njoj, hladno je primetilo kako mora da je poludela; ona, civilizovana i obrazovana žena, kneginja, sveštenica i pripadnica kraljevske loze Avalona, koju su obučili druidi, čuči ovde obojena kao divljak i zaudarajući na sveže prolivenu krv, i trpi ovo varvarsko paradiranje...
     ...a onda je sve opet nestalo, i puni mesec, ozbiljan i ponosan, podigao se iznad oblaka koji su ga zaklanjali od vida. Naga i okupana mesečinom, Morgana je osetila svetlost Boginje kako pada preko nje, kroz nju... više nije bila Morgana, bila je bezimena, sveštenica, devica i majka... ovenčali su je oko slabina vencem od purpurnih bobica; gruba simbolika ispunila ju je iznenadnim strahom, i osetila je punu težinu devičanstva kako se uliva u nju i preplavljuje je kao prolećna plima. Buktinja joj je plamtela u oči dok su je vodili u tamu, u odjeke tišine iznad i pozadi, u pećinu. Svuda oko sebe, po zidovima, videla je svete simbole, oslikane na početku vremena, jelena i rogovlje, muškarca sa rogovima na čelu, nabrekli stomak i pune grudi One Koja Daje Život...
     Sveštenica je položila Morganu na ležaj od jelenjih koža. Na trenutak joj je bilo hladno i uplašila se, zadrhtavši, a staričino čelo naboralo se od saosećanja; privukla je Morganu u naurčje i poljubila je u usta, a Morgana se na trenutak privila uz staricu, grleći je u iznenadnom užasu, kao da je njeno naručje zapravo majčino... a onda se žena nasmešila, ponovo je poljubila, dodirnula joj grudi pokretom blagosiljanja i otišla.
     Ležala je tako, osećajući život zemlje oko sebe; kao da se širila, ispunivši pećinu, mali grubi crteži bili su joj oslikani na grudima i trbuhu, a nad njom se nalazila ogromna prilika od krede, muškarac ili jelen, u trku sa podignutim penisom... nevidljivi mesec spolja zapljuskivao joj je telo svetlošću dok se Boginja javljala u njoj, u telu i u duši. Protegla je ruke i znala je da se na njeno naređenje, van pećine, pod svetlom plodonosnih vatri, spajaju muškarci i žene, privučeni jedni drugima pulsiranjem života. Malu, u plavo obojenu devojku, koja je raznosila poljima oplođujuću krv, zgrabio je mišićavi stari lovac, i Morgana ju je videla kako se nakratko otima i uzvikuje, kako nestaje pod njegovim telom, šireći noge pred nepopustljivom silom prirode u njima. Videla je bez vida, očiju sklopljenih zbog sjaja baklje, čujući samo uzvike.
     Sada se on nalazio na ulazu u pećinu, bez rogovlja na čelu, umrljane kose, tela obojenog u plavo i umrljanog krvlju, sa belom kožom nalik na kredu kojom je bila nacrtana ogromna prilika iznad pećine... Rogati, njen par. I on se nesigurno kretao, nag, osim venca oko slabina nalik na njen, i videla je uspravni život kako buja u njemu, kao na onoj prilici od krede. Kleknuo je kraj nje, i kraj baklje, ošamućen, i sad je videla da je tek nešto stariji od dečaka, da ne pripada malom, tamnoputom narodu, nego je visok i plavokos... Zašto su izabrali kralja koji nije od njihovog naroda? Pomisao joj je proletela kroz um kao zrak mesečine i nestala; više nije razmišljala.
     Sada je trenutak da Boginja dočeka Rogatog dobrodošlicom - klečao je na ivici ležaja od kože, njišući se i žmirkajući pod svetlošću baklje. Pružila je ruke ka njemu, stegla ga za mišice, povukla ga na sebe, osećajući meku toplotu i težinu njegovog tela. Morala je da ga vodi. Ja sam Velika Majka koja zna sve stvari, koja je devica i majka i žena-mudrac, koja vodi devicu i njenog para... ošamućena, užasnuta, oduševljena, samo napola prisebna, osetila je silu života kako ih oboje obuzima, krećući njeno telo bez učešća volje, krećući i njega, vodeći ga da snažno prodre u nju, i oboje su počeli da se kreću ne znajući kakva ih je sila zahvatila. Čula je svoj krik kao iz velike daljine, čula je njegov glas, visok i drhtav u tišini, ne znajući da je i jedno od njih uzviknulo tog časa. Baklja je dogorela i ugasila se, a kad ih je obavila tama, sva divlja snaga njegove mladosti planula je i slila joj se u matericu.
     Jeknuo je i pao preko nje, beživotan osim što je promuklo dahtao. Malo ga je odigla, njišući ga u naručju, grleći ga sa umornom toplinom. Osetila je da joj je poljubio grudi. Potom se polako, umorno, njegovo dahtanje svelo na obično disanje, i ubrzo je shvatila da joj je zaspao u naručju. Poljubila ga je u kosu i obraz sa divljom nežnoću, a onda je i sama zaspala.
     Kada se probudila, noć je već odmakla; mesečina je prodrla u pećinu. Bila je užasno umorna, čitavo telo ju je bolelo, i posegnula je između nogu i utvrdila da krvari. Zabacila je vlažnu kosu i pod mesečinom pogledala ispruženo beloputo telo koje je kraj nje još spavalo premorenim snom. Bio je visok, snažan i divan, mada pod mesečinom nije mogla da mu razabere lice, a magijski Vid ju je napustio; sada je imala samo mesečevu svetlost i sjaj, a ne ubedljivo lice Boginje. Ponovo je bila Morgana, a ne senka Velike Majke; bila je ponovo ono što jeste, potpuno svesna onoga što se dešavalo.
     Na trenutak je pomislila na Lanseleta, koga je volela i kome je čeznula da pruži ovaj dar. Sada je došao on, ne ljubavnik nego stranac bez lica... ne, ne sme tako da razmišlja. Ona nije žena nego sveštenica, i dala je snagu svog devičanstva Rogatom, kao što joj je bilo određeno za sudbinu pre nego što su položeni temelji sveta. Prihvatila je svoju sudbinu onako kako mora jedna sveštenica Avalona i osećala je da se protekle noći desilo nešto užasno važno.
     Bilo joj je hladno, pa je legla, pokrivši se jelenskom kožom. Malo je nabrala nos od njenog zadaha; bili su je natrljali slatkim travama, pa barem nema buva u njoj. Vešta u procenjivanju plime, pretpostavila je da je ostao još jedan sat do svitanja. Mladić kraj nje je osetio njeno meškoljenje i sanjivo je seo.
     "Gde smo to?" upitao je. "Ah, da, sećam se. U pećini. Pa, već je skoro svanulo." Nasmešio se i pružio ruke ka njoj; pustila ga je da je povuče k sebi i da je poljubi, grleći je snažnim rukama. "Noćas si bila Boginja", promrmljao je, "ali sad kad sam budan, vidim da si žena."
     Tiho se nasmejala. "A ti nisi Bog, nego muškarac?"
     "Mislim da mi je dosta da budem Bog, a osim toga, čini mi se da je to suviše uobraženo za čoveka od krvi i mesa", rekao je. "Sasvim mi odgovara da budem samo čovek."
     "Možda postoji vreme kada treba biti Bog i Boginja, i vreme kada treba biti od krvi i mesa", rekla je ona.
     "Sinoć sam te se bojao", priznao je. "Mislio sam da si Boginja, veća od života... a zapravo si tako sićušna!" Iznenada je zažmirkao. "Pa, ti govoriš mojim jezikom. Nisam primetio - ti, znači, nisi iz ovog plemena?"
     "Ja sam sveštenica sa Svetog ostrva."
     "A sveštenica je žena", rekao je, nežno joj gladeći grudi koje su se naglo probudile od njegovog dodira. "Misliš li da će se Boginja naljutiti na mene ako mi se žena više dopada?"
     Nasmejala se. "Boginja je mudra i razume se u muškarce."
     "A njena sveštenica?"
     Odjednom se postidela. "Ne... nisam bila sa muškarcem pre ovoga", rekla je, "a i to nisam bila ja, nego Boginja..."
     Privukao ju je još bliže. "Pošto su Bog i Boginja upoznali zadovoljstvo, zar ne bi trebalo to da učine i muškarac i žena?" Ruke su mu postale smelije, i povukao ju je na sebe. "To mi se čini sasvim prikladno", odgovorila je.
     Ovog puta mogla je da uživa pri punoj svesti, u mekoći i čvrstini, u snažnim, mladim rukama i neobičnoj nežnosti ispod grubog pristupa. Oduševljeno se smejala neočekivanom zadovoljstvu, potpuno mu se otvorivši, osećajući njegovo uživanje kao svoje. Nikada u životu nije bila toliko srećna. Iscrpljeni, legli su prepletenih udova, blaženo i umorno milujući jedno drugo.
     Konačno, kad je svetlo postalo primetno, on je uzdahnuo.
     "Uskoro će doći po mene", rekao je, "i čeka me još mnogo čega - odvešće me nekuda da mi daju mač i još mnogo šta." Seo je i nasmešio joj se. "A voleo bih da se operem, i da obučem odeždu dostojnu civilizovanog čoveka, i da se oslobodim sve ove krvi i plave boje... kako sve prolazi! Sinoć nisam ni znao da sam sav umazan krvlju - vidi, i ti si zamazana jelenjom krvlju tamo gde sam ležao na tebi..."
     "Mislim da će uskoro doći i po mene, pa će me okupati i dati mi čistu odeću", rekla je, "a to važi i za tebe, u nekom potoku."
     On je uzdahnuo sa blagom, dečačkom setom. Glas mu je podrhtavao, nesigurni bariton; kako može biti tako mlad, taj mladi div koji se borio sa Kraljem Jelenom i ubio ga običnim nožem?
     "Pretpostavljam da se više nikada nećemo sresti", rekao je, "jer ti si sveštenica i posvećena si Boginji. Ali hoću da ti kažem nešto..." sagnuo se da je poljubi između grudi. "Ti si mi bila prva. Bez obzira na to koliko žena budem imao, čitavog života ću te se sećati i voleću te i blagosiljaću te. Obećavam ti."
     Niz obraz mu je skliznula suza. Morgana je posegnula za uglom odeće i nežno je obrisala, privivši mu glavu na grudi.
     Na taj pokret on kao da je prestao da diše.
     "Tvoj glas", šapnuo je, "I to što si upravo učinila - zašto mi se čini da te poznajem? Je li to zato što si Boginja, a u njoj su sve žene jedno? Ne..." Ukočio se, ustao, obuhvatio joj lice dlanovima. Pod sve jačim svetlom videla je kako se dečačko lice menja u lice muškarca. Još samo napola svesna zašto joj se činilo da ga poznaje, začula je njegov promukli uzvik. "Morgana! Ti si Morgana! Morgana, moja sestra! Oh, Bože, Device Marijo, šta smo to učinili?"
     Polako je pokrila oči dlanovima. "Moj brat", šapnula je. "Ah, Boginjo! Brat! Gvideon..."
     "Artur", promrmljao je on.
     Čvrsto ga je zagrila, i on je gotovo odmah zajecao, još je grleći. "Nikakvo čudo što mi se činilo da te poznajem od pre nego što je svet stvoren", plakao je. "Oduvek sam te voleo, a ovo... oh, Bože, šta smo to učinili..."
     "Nemoj plakati", bespomoćno je rekla, "nemoj plakati. Mi smo u rukama one koja nas je dovela ovamo. Nije važno. Ovde nismo brat i sestra, nego muškarac i žena pred Boginjom i ništa više."
     I nikad te više neću upoznati. Brate moj, dete moje, ti koji si mi kao malo dete ležao na grudima. Morgana, Morgana, rekla sam ti da paziš na bebu, i otišla je i ostavila nas, a on mi je plakao u naručju dok nije zaspao. A ja nisam znala.
     "U redu je", ponovo je rekla, njišući ga, "ne plači, brate moj, voljeni, mali moj, ne plači, u redu je."
     Ali, dok ga je tešila, obuzimalo ju je očajanje.
     Zašto si nam to učnila? Velika Majko, Gospo, zašto?
     I nije znala obraća li se Vivijeni ili Boginji.