9.

     Na dan proleća, sedme godine vladavine Utera Pendragona u Karleonu, Vivijen, sveštenica Avalona i Gospa od Jezera, pošla je u zoru da pogleda u čarobno ogledalo.
     Mada je tradicija po kojoj je bila Gospa i sveštenica starija i od druida, delila je sa njima jedno od osnovnih načela druidske vere: da moćne sile koje su stvorile Vaseljenu ne mogu biti potpuno obožavane u kući načinjenoj ljudskim rukama, niti se Beskonačnost može sadržati u bilo kom predmetu koga je načinio čovek. Stoga Gospino ogledalo nije bilo od bronze, čak ni od srebra.
     Iza nje su se dizali veliki kameni zidovi drevnog Hrama Sunca, koji su izgradili Sjajni kada su došli ovamo iz Atlantide, pre više stoleća. Pred njom se nalazilo veliko jezero, okruženo visokom, uznjihanom trskom i poluzaklonjeno maglom koja je, čak i u vedre dane, sada ležala preko čitavog Avalona. A iza Jezera nalazila su se ostrva i druga jezera, koja su sva zajedno nosila naziv Letnje Zemlje. Ležala je uglavnom pod vodom, blatom i slanim močvarama, ali na vrhuncu leta, bare i neka plića jezera su se sušili na suncu i zemlja je ležala tamo, plodna i spremna za ispašu, puna trave i korova.
     Odavde se, zapravo, povlačilo unutrašnje more, odstupajući svake godine pred suvim tlom; jednog dana sve ovo će biti bogata polja... ali ne u Avalonu. Avalon je sada zauvek ležao okružen maglama, skriven od svih osim od vernika, a kada su ljudi dolazili na hodočašće u manastir koji su hrišćanski sveštenici nazvali Staklenim Gradom, nisu mogli da vide Hram Sunca, jer je ležao u nekom drugom svetu; Vivijen je mogla da vidi, kad bi usmerila Vid na njega, crkvu koja je tu sagrađena.
     Znala je da odavno stoji tu, mada nikada nije stupila nogom u nju. Pre više vekova - tako joj je Merlin rekao, i verovala mu je - mala grupa sveštenika došla je ovamo sa juga, a sa sobom su doveli nazarenskog proroka da ga obuče; prema priči, sam Isus je bio obrazovan ovde, u obitavalištu druida gde se nekada dizao Hram Sunca, i tu je naučio sve njihove mudrosti. A godinama kasnije, kada je - prema priči - njihov Hrist odveden na žrtvovanje, odigravši svojim životom Misteriju žrtvovanog Boga koja je starija od same Britanije, jedan od njegovih rođaka se vratio ovamo, zabio svoj štap u tlo Svetog Brda, a on je iznikao u trnovito drvo sa pupoljcima, ne samo zajedno sa ostalim šibljem, na dan dugodnevice, nego u dubokom snegu. A druidi, u znak sećanja na blagog proroka koga su poznavali i voleli, pristali su da Josif od Arimateje sagradi, na tlu Svetog ostrva, kapelu i manastir svoga Boga; jer svi bogovi su jedan.
     Ali to se desilo vrlo davno. Hrišćani i druidi obitavali su jedni uz druge, obožavajući Jednoga, ali onda su na Ostrvo došli Rimljani i, mada se znalo da su popustljivi prema lokalnim božanstvima, prema druidima nisu imali milosti: sekli su i spaljivali njihove svete gajeve i proturali laži o žrtvovanju ljudi u njima. Jedini njihov zločin, naravno, bio je taj što su ohrabrivali narod da ne prihvata rimske zakone i mir sa Rimljanima. A onda je, jednim velikim činom druidske magije, kako bi zaštitili poslednje dragoceno pribežište svoje škole, načinjena poslednja velika promena u svetu; promena koja je uklonila Ostrvo Avalon iz sveta čovečanstva. Sada je ležalo sakriveno u maglama koje su ga zaklanjale, osim pred onim posvećenicima koji su školovani ovde ili su poznavali tajne puteve preko Jezera. Plemena su znala da je tu, i tu su se klanjala. Rimljani, hrišćani još od Konstantinovog vremena, jer on je preraspodelio sve svoje legije u skladu sa nekom vizijom koju je imao u bici, verovali su da su druidi iščezli pred njihovim Hristom, ne znajući da nekolicina preostalih druida živi i prenosi svoju drevnu mudrost u skrivenoj zemlji.
     Vivijen je mogla da vidi, kad bi želela, udvojenim Vidom, jer ona je bila Velika sveštenica Avalona. Kada bi poželela, mogla je da vidi kulu koju su sagradili na samom Toru, na Svetoj planini posvećenja; kulu posvećenu Mihajlu, jednom od jevrejskih anđela čija je drevna dužnost bila da kontorliše niže svetove sa demonima. To se Vivijeni činilo kao svetogrđe, čak i sada, ali je tešila sebe pomišlju da se kula uopšte ne nalazi u njenom svetu; ako uskogrudi hrišćani žele da misle o starim bogovima kao o demonima, utoliko gore po hrišćane. Boginja je živela, ma šta hrišćani mislili o njoj. Sada je počela da misli na svoj posao: trebalo je da pogleda u čarobno ogledalo dok je mladi mesec još na nebu.
     Mada je i dalje bilo dovoljno svetla da bi bilo sasvim vidno, Gospa je ponela sa sobom malu svetiljku sa sićušnim, treperavim plamenom. Okrenula je leđa trsci i slatini i pošla u kopno stazom, polako se penjući obalom pokrivenom trskom, prošavši kraj drevnih, istrulelih stubova kuća koje su kraj jezera sagrađene u vrlo davna vremena.
     Mala svetiljka je treperila, postajući sve primetnija u tami, a nad drvećem je lebdeo čisti, vitki srp mladog meseca, jedva vidljiv, sijajući kao srebrni ukras oko Gospinog vrata. Išla je starim hodočasničkim putem, polako - jer, mada je i dalje bila čvrsta i snažna, više nije bila mlada - dok nije došla do jezerca ogledala, koje je ležalo, bistro, između uspravljenog kamenja neizmerno starog.
     Voda je bila bistra, odražavajući mesečinu, a kad se nagnula nad nju, uhvatila je i plamen Gospine male svetiljke. Sagnula se, zagnjurila dlan u vodu i otpila - bilo je zabranjeno spuštati u jezerce išta načinjeno ljudskom rukom, mada su ranije, kada bi voda nabujala i dala izvor, hodočasnici dolazili sa bocama i vrčevima i odnosili ono što su mogli da uhvate. Okusila je bistru vodu metalnog ukusa, i kao i uvek osetila komešanje divljenja; ovaj kladenac tekao je od početka sveta i teći će zauvek, čaroban i bogat, dostupan svim ljudima. Ovakav izvor svakako je mogao da bude samo dar Velike Boginje, i Vivijen je klekla dok je pila, podižući lice ka tankom srpu na nebu.
     No, posle kratkog naleta divljenja, koje ju je obuzelo još kada je prvi put došla ovamo, kao novakinja u Kući Devojaka, posvetila se poslu. Postavila je svetiljku na zaravnjenu stenu kraj same ivice jezerca, kako bi se njeno svetlo ogledalo unutra, baš kao i mladi mesec. Sada su bila prisutna četiri elementa: vatra, u svetiljki; voda, koju je pila; zemlja, na kojoj je stajala; a dok je prizivala moći vazduha, videla je, kao i uvek tokom prizivanja, kako blagi povetarac mreška površinu.
     Za trenutak je sela, zadubljena u meditaciju. Potom je konačno uobličila pitanje koje je došla da postavi čarobnom ogledalu.
     Kako je u Britaniji? Kako je moja sestra, i njena kćer koja je rođena za sveštenicu, i sin koji je nada Britanije?
     Za trenutak, dok je vetar mreškao površinu jezerceta, videla je samo zbrkane slike kako lebde - jesu li u njenom umu, ili u nemirnoj površini jezerca? Nazrela je bitke, zamućene nemirnom vodom; videla je Uterovu zastavu sa zmajem i videla je svoja Plemena kako se bore uz njega. Videla je Igrenu u plaštu i sa krunom, kao što ju je videla i u stvarnosti. A onda, u trenutku od koga joj je srce brže zakucalo, videla je Morganu u suzama; a u drugom i užasnom blesku Vida, videla je plavokoso dete kako leži bez svesti, nepokretno - živo ili mrtvo?
     Potom je mesec nestao u magli, i vizija je nestala, i ma koliko se trudila, Vivijen nije više ništa mogla da prizove sem nejasnih nagoveštaja: Morgoza sa drugim sinom, Lot i Uter kako koračaju po velikoj dvorani i ljutito raspravljaju, i zbrkano sećanje na izubijano dete na samrti. Ali jesu li te stvari već bile ili su samo upozorenje na predstojeće događaje?
     Ugrizavši se za usnu, Vivijen je podigla svetiljku. Bacila je preostale kapi čistog ulja u jezerce - ulje koje je gorelo radi Vida ne sme se više koristiti za ovozemaljske svrhe - i brzo pošla u sve gušću tamu duž hodočasničkog puta, u obitavalište sveštenica.
     Čim je stigla, prizvala je nadzornicu.
     "Pripremite sve da izjašemo u praskozorje", rekla je, "i neka se novakinje spreme za službu pri punom mesecu, jer pre nego što svane novi dan ja moram biti u Karleonu. Pošaljite vest Merlinu."