9.
Na dan proleća, sedme godine
vladavine Utera Pendragona u Karleonu, Vivijen, sveštenica Avalona
i Gospa od Jezera, pošla je u zoru da pogleda u čarobno
ogledalo.
Mada je tradicija po kojoj je bila
Gospa i sveštenica starija i od druida, delila je sa njima jedno od
osnovnih načela druidske vere: da moćne sile koje su stvorile
Vaseljenu ne mogu biti potpuno obožavane u kući načinjenoj ljudskim
rukama, niti se Beskonačnost može sadržati u bilo kom predmetu koga
je načinio čovek. Stoga Gospino ogledalo nije bilo od bronze, čak
ni od srebra.
Iza nje su se dizali veliki kameni
zidovi drevnog Hrama Sunca, koji su izgradili Sjajni kada su došli
ovamo iz Atlantide, pre više stoleća. Pred njom se nalazilo veliko
jezero, okruženo visokom, uznjihanom trskom i poluzaklonjeno maglom
koja je, čak i u vedre dane, sada ležala preko čitavog Avalona. A
iza Jezera nalazila su se ostrva i druga jezera, koja su sva
zajedno nosila naziv Letnje Zemlje. Ležala je uglavnom pod vodom,
blatom i slanim močvarama, ali na vrhuncu leta, bare i neka plića
jezera su se sušili na suncu i zemlja je ležala tamo, plodna i
spremna za ispašu, puna trave i korova.
Odavde se, zapravo, povlačilo
unutrašnje more, odstupajući svake godine pred suvim tlom; jednog
dana sve ovo će biti bogata polja... ali ne u Avalonu. Avalon je
sada zauvek ležao okružen maglama, skriven od svih osim od vernika,
a kada su ljudi dolazili na hodočašće u manastir koji su hrišćanski
sveštenici nazvali Staklenim Gradom, nisu mogli da vide Hram Sunca,
jer je ležao u nekom drugom svetu; Vivijen je mogla da vidi, kad bi
usmerila Vid na njega, crkvu koja je tu sagrađena.
Znala je da odavno stoji tu, mada
nikada nije stupila nogom u nju. Pre više vekova - tako joj je
Merlin rekao, i verovala mu je - mala grupa sveštenika došla je
ovamo sa juga, a sa sobom su doveli nazarenskog proroka da ga
obuče; prema priči, sam Isus je bio obrazovan ovde, u obitavalištu
druida gde se nekada dizao Hram Sunca, i tu je naučio sve njihove
mudrosti. A godinama kasnije, kada je - prema priči - njihov Hrist
odveden na žrtvovanje, odigravši svojim životom Misteriju
žrtvovanog Boga koja je starija od same Britanije, jedan od
njegovih rođaka se vratio ovamo, zabio svoj štap u tlo Svetog Brda,
a on je iznikao u trnovito drvo sa pupoljcima, ne samo zajedno sa
ostalim šibljem, na dan dugodnevice, nego u dubokom snegu. A
druidi, u znak sećanja na blagog proroka koga su poznavali i
voleli, pristali su da Josif od Arimateje sagradi, na tlu Svetog
ostrva, kapelu i manastir svoga Boga; jer svi bogovi su jedan.
Ali to se desilo vrlo davno. Hrišćani
i druidi obitavali su jedni uz druge, obožavajući Jednoga, ali onda
su na Ostrvo došli Rimljani i, mada se znalo da su popustljivi
prema lokalnim božanstvima, prema druidima nisu imali milosti:
sekli su i spaljivali njihove svete gajeve i proturali laži o
žrtvovanju ljudi u njima. Jedini njihov zločin, naravno, bio je taj
što su ohrabrivali narod da ne prihvata rimske zakone i mir sa
Rimljanima. A onda je, jednim velikim činom druidske magije, kako
bi zaštitili poslednje dragoceno pribežište svoje škole, načinjena
poslednja velika promena u svetu; promena koja je uklonila Ostrvo
Avalon iz sveta čovečanstva. Sada je ležalo sakriveno u maglama
koje su ga zaklanjale, osim pred onim posvećenicima koji su
školovani ovde ili su poznavali tajne puteve preko Jezera. Plemena
su znala da je tu, i tu su se klanjala. Rimljani, hrišćani još od
Konstantinovog vremena, jer on je preraspodelio sve svoje legije u
skladu sa nekom vizijom koju je imao u bici, verovali su da su
druidi iščezli pred njihovim Hristom, ne znajući da nekolicina
preostalih druida živi i prenosi svoju drevnu mudrost u skrivenoj
zemlji.
Vivijen je mogla da vidi, kad bi
želela, udvojenim Vidom, jer ona je bila Velika sveštenica Avalona.
Kada bi poželela, mogla je da vidi kulu koju su sagradili na samom
Toru, na Svetoj planini posvećenja; kulu posvećenu Mihajlu, jednom
od jevrejskih anđela čija je drevna dužnost bila da kontorliše niže
svetove sa demonima. To se Vivijeni činilo kao svetogrđe, čak i
sada, ali je tešila sebe pomišlju da se kula uopšte ne nalazi u
njenom svetu; ako uskogrudi hrišćani žele da misle o starim
bogovima kao o demonima, utoliko gore po hrišćane. Boginja je
živela, ma šta hrišćani mislili o njoj. Sada je počela da misli na
svoj posao: trebalo je da pogleda u čarobno ogledalo dok je mladi
mesec još na nebu.
Mada je i dalje bilo dovoljno svetla
da bi bilo sasvim vidno, Gospa je ponela sa sobom malu svetiljku sa
sićušnim, treperavim plamenom. Okrenula je leđa trsci i slatini i
pošla u kopno stazom, polako se penjući obalom pokrivenom trskom,
prošavši kraj drevnih, istrulelih stubova kuća koje su kraj jezera
sagrađene u vrlo davna vremena.
Mala svetiljka je treperila,
postajući sve primetnija u tami, a nad drvećem je lebdeo čisti,
vitki srp mladog meseca, jedva vidljiv, sijajući kao srebrni ukras
oko Gospinog vrata. Išla je starim hodočasničkim putem, polako -
jer, mada je i dalje bila čvrsta i snažna, više nije bila mlada -
dok nije došla do jezerca ogledala, koje je ležalo, bistro, između
uspravljenog kamenja neizmerno starog.
Voda je bila bistra, odražavajući
mesečinu, a kad se nagnula nad nju, uhvatila je i plamen Gospine
male svetiljke. Sagnula se, zagnjurila dlan u vodu i otpila - bilo
je zabranjeno spuštati u jezerce išta načinjeno ljudskom rukom,
mada su ranije, kada bi voda nabujala i dala izvor, hodočasnici
dolazili sa bocama i vrčevima i odnosili ono što su mogli da
uhvate. Okusila je bistru vodu metalnog ukusa, i kao i uvek osetila
komešanje divljenja; ovaj kladenac tekao je od početka sveta i teći
će zauvek, čaroban i bogat, dostupan svim ljudima. Ovakav izvor
svakako je mogao da bude samo dar Velike Boginje, i Vivijen je
klekla dok je pila, podižući lice ka tankom srpu na nebu.
No, posle kratkog naleta divljenja,
koje ju je obuzelo još kada je prvi put došla ovamo, kao novakinja
u Kući Devojaka, posvetila se poslu. Postavila je svetiljku na
zaravnjenu stenu kraj same ivice jezerca, kako bi se njeno svetlo
ogledalo unutra, baš kao i mladi mesec. Sada su bila prisutna
četiri elementa: vatra, u svetiljki; voda, koju je pila; zemlja, na
kojoj je stajala; a dok je prizivala moći vazduha, videla je, kao i
uvek tokom prizivanja, kako blagi povetarac mreška površinu.
Za trenutak je sela, zadubljena u
meditaciju. Potom je konačno uobličila pitanje koje je došla da
postavi čarobnom ogledalu.
Kako je u Britaniji? Kako je moja
sestra, i njena kćer koja je rođena za sveštenicu, i sin koji je
nada Britanije?
Za trenutak, dok je vetar mreškao
površinu jezerceta, videla je samo zbrkane slike kako lebde - jesu
li u njenom umu, ili u nemirnoj površini jezerca? Nazrela je bitke,
zamućene nemirnom vodom; videla je Uterovu zastavu sa zmajem i
videla je svoja Plemena kako se bore uz njega. Videla je Igrenu u
plaštu i sa krunom, kao što ju je videla i u stvarnosti. A onda, u
trenutku od koga joj je srce brže zakucalo, videla je Morganu u
suzama; a u drugom i užasnom blesku Vida, videla je plavokoso dete
kako leži bez svesti, nepokretno - živo ili mrtvo?
Potom je mesec nestao u magli, i
vizija je nestala, i ma koliko se trudila, Vivijen nije više ništa
mogla da prizove sem nejasnih nagoveštaja: Morgoza sa drugim sinom,
Lot i Uter kako koračaju po velikoj dvorani i ljutito raspravljaju,
i zbrkano sećanje na izubijano dete na samrti. Ali jesu li te
stvari već bile ili su samo upozorenje na predstojeće događaje?
Ugrizavši se za usnu, Vivijen je
podigla svetiljku. Bacila je preostale kapi čistog ulja u jezerce -
ulje koje je gorelo radi Vida ne sme se više koristiti za
ovozemaljske svrhe - i brzo pošla u sve gušću tamu duž
hodočasničkog puta, u obitavalište sveštenica.
Čim je stigla, prizvala je
nadzornicu.
"Pripremite sve da izjašemo u
praskozorje", rekla je, "i neka se novakinje spreme za službu pri
punom mesecu, jer pre nego što svane novi dan ja moram biti u
Karleonu. Pošaljite vest Merlinu."