10.

     Putovali su uglavnom tokom jutra, prikrivši se preko dana i ponovo izjahavši u sumrak. U ovom času zemlja je bila mirna - rat je bio daleko na istoku. No, znalo se da su lutajuće bande krvoločnih severnjaka i Saksonaca napadale sela i izdvojene kuće. Stoga su i putnici, ako nisu imali naoružanu pratnju, bili oprezni i nisu nikome verovali.
     Vivijen je napola očekivala da nađe Uterov dvor napušten, prepušten ženama, deci i onima koji ne mogu da se bore, ali izdaleka je videla zastavu sa zmajem kako leprša, što je značilo da je kralj u dvoru. Stegla je usne; Uter nije voleo druide sa Svetog ostrva i nije im verovao. Ipak, ona je postavila na presto čoveka koga nije volela, jer je bio najbolji od svih vođa koji su se pojavli na ostrvu, i sada, nekako, mora da sarađuje sa njim. Barem nije bio toliko vatreni hrišćanin da bi se dao na posao da zbriše druge vere. Bolje je, pomislila je, imati za Velikog Kralja nevernika nego religijskog fanatika.
     Otkako je poslednji put bila na Uterovom dvoru, zidine su postale više, a na njima su se videli stražari, koji su bučno zaustavili njihovu grupu. Dala je ljudima uputstva da ne izgovaraju njene titule, nego da samo kažu kako je došla kraljičina sestra. Nije bilo vreme da zahteva ukazivanje poštovanja Gospi od Avalona; posao zbog koga je došla bio je suviše hitan.
     Pustili su ih kroz travom obrasli opkop, kraj spoljašnjeg bedema. Čula je u pozadini zvuk oružara i kovača kako udaraju po nakovnjima. Pastirske žene, obučene u grube tunike od ovčije kože, uvodile su stado na noćenje. Vivijen je u tome prepoznala pripremu za opsadu i blago je podigla obrve.
     Pre samo nekoliko godina Igrena je istrčala da je dočeka u dvorištu Tintagela. Sada ju je ozbiljan komornik, bogato odeven, i samo sa jednom rukom - svakako veteran iz borbi pod Uterom - dočekao dubokim naklonom i sproveo je u gornje odaje. "Izvinjavam se, Gospo", rekao je, "ovde imamo malo prostorija. Morate deliti ovu sobu sa dvema kraljičinom gospama."
     "Biću počastvovana", mračno je odgovorila.
     "Poslaću vam služavku. Tražite od nje sve što vam ustreba."
     "Sve što meni trba", rekla je, "jeste malo vode za umivanje i da čujem kada mogu videti sestru."
     "Gospo, siguran sam da će vas moja kraljica primiti u odgovarajuće vreme..."
     "Znači da je Uter pravi dvor nalik na cezarov? Slušaj me, momče, ja sam Gospa od Avalona i nisam navikla da me ostavljaju da čekam. Ali ako je Igrena postala tako uzvišena, molim te da mi pošalješ gospu Morganu što je pre moguće!"
     Jednoruki veteran se trgao, ali kada je odgovorio, glas mu je bio manje zvaničan, a više ljudski. "Gospo, siguran sam da će vas Kraljica smesta primiti, ali došli ste u trenutku nevolja i opasnosti. Mladi princ Gvideon je jutros pao sa konja koga mu niko nije dopustio da jaše, i kraljica ne želi da ga napusti ni za trenutak."
     "Boginje mi! Znači, došla sam prekasno!" šapnula je Vivijen. "Vodi me tamo, smesta", rekla je glasno. "Ja sam vešta u isceljivanju i sigurna sam da bi me Igrena pozvala kad bi znala da sam ovde."
     Naklonio joj se. "Ovuda, Gospo."
     Dok je išla za njim, Vivijen je shvatila da čak nije imala vremena ni da skine ogrtač i muške pantalone koje je nosila zbog jahanja; a želela je da se pojavi sa punim dostojanstvom Avalona. Pa, ovo je bilo važanije.
     Komornik je zastao pred jednim vratima. "Rizikujem glavu što ću sada uznemiriti kraljicu. Ona ne dozvoljava ni da joj njene gospe donesu hranu ili piće..."
     Vivijen je gurnula teška vrata i upala u sobu. Mrtva tišina; bilo je jezivo kao u samrtničkoj sobi. Igrena, bleda i ispijena, sva izgužvana, klečala je kao kameni kip kraj kreveta. Sveštenik u crnim haljinama nepokretno je stajao, poluglasno mrmljajući molitve. Ma koliko da se tiho kretala, Igrena ju je čula.
     "Kako se usuđuješ..." počela je besno da šapuće, ali brzo je prekinula. "Vivijen! Mora da mi te je Bog poslao!"
     "Dobila sam upozorenje da sam ti možda potrebna", rekla je Vivijen. Ovo nije bio trenutak za pominjanje magičnih vizija. "Ne, Igrena, plakanje ništa ne pomaže", dodala je. "Daj da ga pogledam i vidim koliko je ozbiljno."
     "Kraljev lekar..."
     "On je verovatno matora budala koja zna samo za trave i kozju balegu", mirno je rekla Vivijen. "Ja sam lečila ovakve rane još dok si ti puzala, Igrena. Daj mi da vidim dete."
     Uterovog sina videla je samo jednom i to nakratko; imao je oko tri godine i izgledao je kao svako drugo plavokoso i plavooko detence. Sada je ležao ispružen, neobično visok za svoje godine - mršav, ali mišićavih ruku i nogu, prekrivenih ogrebotinama kao kod svakog živahnog dečaka. Sklonila je pokrivače i videla da mu je čitavo telo pokriveno modricama.
     "Je li iskašljavao krv?"
     "Nimalo. Imao je krvi na usnama, ali to je bilo od izbijenog zuba."
     Vivjan je takođe primetila posečenu usnu i šupljinu između preostalih zuba. Mnogo ozbilnija je bila modrica na slepoočnici, i Vivijen je za trenutak osetila istinski strah. Je li ovo kraj svih njenih planova?
     Prešla mu je prstima preko glave. Primetila je da se trgao kada je dodirnula modricu, i to je bio najbolji mogući znak. Da je imao krvarenje unutar lobanje, do sada bi bio toliko duboko u komi da ne bi osetio nikakav bol. Spustio je ruku i uštinula ga za butinu, vrlo jako, i on je jeknuo u snu.
     "Nanosiš mu bol!" pobunila se Igrena.
     "Ne", rekla je Vivijen, "pokušavam da vidim hoće li živeti ili umreti. Veruj mi, živeće." Nežno ga je pljesnula po obrazu i on je za trenutak otvorio oči.
     "Donesite mi sveću", rekla je Vivijen, i polako mu je pomerila ispred očiju. Pratio ju je pogledom za trenutak pre nego što je ponovo zatvorio oči, uz bolno ječanje.
     Vivijen je ustala. "Pazi da vlada tišina, i ne sme jesti ništa sem vode i supe, ništa čvrsto dan ili dva. I ne natapaj mu hleb u vino; samo u supu ili mleko. Za tri dana, jurcaće na sve strane."
     "Kako znaš?" pobunio se sveštenik.
     "Zato što sam vešta u isceljivanju, a šta si mislio?"
     "Zar nisi ti čarobnica sa Ostrva veštica?"
     Vivijen se tiho nasmejala. "Ni slučajno, oče. Ja sam žena koja je, kao i ti, provela život proučavajući svete stvari, a Bog je smatrao prikladnim da me obdari veštinom lečenja." Mogla je, setila se, da okrene njegove reči protiv njega; znala je, ako on i nije, da je Bog koga su oboje poštovali veći i manje netrpeljiv od svakog sveštenika.
     "Igrena, moramo da razgovaramo. Hodi..."
     "Moram da budem ovde kad se ponovo probudi, tražiće me..."
     "Glupost; pošalji mu dadilju. Ovo je veoma važno!"
     Igrena ju je prostrelila pogledom. "Dovedite Izotu da sedi kraj njega", rekla je jednoj od žena, uz ljutiti pogled, i pošla za Vivijen u hodnik.
     "Igrena, kako se ovo desilo?"
     "Nisam sigurna - pričali su nešto kako je jahao očevog pastuva - zbunjena sam. Znam samo da su ga uneli kao mrtvaca..."
     "I imala si ogromnu sreću što nije bio mrtav", oštro je rekla Vivijen. "Zar Uter ovako čuva život svog jedinog sina?"
     "Vivijen, ne prebacuj mi - pokušala sam da mu rodim druge", rekla je Igrena, a glas joj je drhtao. "Ali mislim da je to kazna zbog neverstva, da više ne mogu da rađam sinove Uteru..."
     "Jesi li poludela, Igrena?" prasnula je Vivijen, a onda se savladala. Nije bilo pošteno da grdi sestru koju je upravo otrgla od sinovljeve bolesničke postelje. "Došla sam jer sam predvidela neku opasnost po tebe i dete. Ali o tome možemo i kasnije. Pozovi služavke, presvuci se - kada si poslednji put nešto pojela?" oštro je upitala.
     "Ne sećam se - mislim da sam sinoć uzela malo hleba i vina..."
     "Onda pozovi poslugu i doručkuj", nestrpljivo je rekla Vivijen. "Još sam prašnjava od jahanja. Idem da se umijem i obučem kako to pristoji gospi u zamku, a onda ćemo razgovarati."
     "Da li se ljutiš na mene, Vivijen?"
     Vivijen ju je potapšala po ramenu. "Ljutim se, ako se to može tako reći, samo na sudbinu koja nam je zapala, a to je glupo od mene. Idi i presvuci se, Igrena, i pojedi nešto. Dete ovog puta nije ozbiljno stradalo."
     U sobi ju je čekala vatra, a na stoličici pred njom primetila je sićušnu žensku osobu, obučenu u tako tamnu i jednostavnu haljinu da je Vivijen za trenutak pomislila da je posredi neka služavka. Tek potom je primetila da je jednostavna haljina sašivena od najfinije tkanine i bogato izvezena, i prepoznala je Igreninu kćer.
     "Morgana", rekla je i poljubila je. Devojka je bila visoka gotovo kao ona. "Pa, ja još mislim o tebi kao o detetu, a ti si već gotovo žena..."
     "Čula sam da si došla, tetka, i pohitala sam da te pozdravim, ali rekli su mi da si odmah otišla kod mog brata. Kako je on, gospo?"
     "Gadno je ugruvan i modar, ali sasvim će se oporaviti bez ikakvog lečenja sem malo odmora", rekla je Vivijen. "Kada se probudi, moram nekako ubediti Igrenu i Utera da ga drže daleko od lekara i njihovih glupih napitaka; ako ga nateraju da povraća, samo će mu pogoršati stanje. Od tvoje majke nisam izvukla ništa sem plača i cviljenja. Možeš li ti da mi kažeš kako se ovo desilo? Zar ovde nema nikoga ko može valjano da čuva dete?"
     Morgana je preplela tanke prste. "Nisam sigurna šta se desilo. Moj brat je odvažno dete i uvek želi da jaše konje koji su suviše brzi i suviše snažni za njega, ali Uter je naredio da sme da jaše samo sa konjušarem. Tog dana je njegov poni hramao, pa je tražio drugog konja, ali kako je uspeo da izvede Uterovog pastuva, to niko ne zna; svi konjušari znaju da on ne sme ni da priđe Munji, i svi poriču da su ga uopšte videli. Uter se zarekao da će obesiti konjušara koji ga je pustio, ali verujem da je taj sad već daleko odavde. Ipak, kažu da se Gvideon držao konju na leđima kao ovca zakačena u gustiš sve dok neko nije pustio kobilu u žaru pred pastuva, a ne možemo da otkrijemo ko je to učinio. I, naravno, pastuv je jurnuo za kobilom, a moj brat je pao istog časa!" Njeno lice, malo i tamnoputo, sada se zgrčilo. "Hoće li zaista preživeti?"
     "Zaista će preživeti."
     "Je li iko javio Uteru? Majka i sveštenik su rekli da on ničemu ne bi služio u bolesničkoj sobi..."
     "Igrena će se svakako postarati za to."
     "Svakako", rekla je Morgana, a cinični osmeh na njenom licu iznenadio je Vivijen. Morgana, očito, nije nimalo volela Utera, a nije poštovala ni majčinu ljubav prema njemu. No, ipak je bila dovoljno razumna da se seti da Uteru treba javiti šta se desilo sa njegovim sinom. Ovo uopšte nije obična mlada devojka.
     "Koliko ti je sada godina, Morgana? Godine tako brzo prolaze da ne mogu više da se sećam, mora da počinjem da starim."
     "Na dugodnevicu će mi biti jedanaest."
     Sasvim dovoljno, pomislila je Vivijam, da počne obuku za sveštenicu. Spusitla je pogled i shvatila da je još u odeći prašnjavoj od puta. "Morgana, hoćeš li da pošalješ služavke da mi donesu vodu za umivanje i da mi pomognu da se obučem kako treba za pojavljivanje pred kraljem i kraljicom?"
     "Po vodu sam već poslala; eno je tamo, u bakraču kraj vatre", rekla je Morgana, a posle kratke pauze stidljivo dodala: "Bila bih počastvovana da vam sama pomognem, gospo."
     "Ako želiš." Vivijen je pustila da joj Morgana pomogne da svuče gornju odeću i spere prašinu od puta. Bisage su bile donete u sobu, pa je obukla zelenu haljinu; Morgana je sa divljenjem dodirnula tkaninu.
     "Ovo je divna zelena boja. Naše žene ne umeju da naprave takvu. Reci mi, od čega je pravite?"
     "Vrbovnik, samo to."
     "Mislila sam da od njega izlaze samo plave boje."
     "Ne. Ovaj se drugačije obrađuje, kuva se i posebno pripravlja... kasnije ćemo pričati o bojama, ako te zanima umeće trava. Sada nas zanimaju druge stvari. Reci mi, je li tvoj brat već upadao u slične nevolje?"
     "Ne baš. On je snažan i izdržljiv, ali je obično dovoljno poslušan", rekla je Morgana. "Jednom ga je neko zavitlavao što jaše tako malog ponija, a on je rekao da je ratniku i vojniku najpreča dužnost da sluša naređenja, a da je njemu otac naredio da ne sme jahati velike i snažne konje. I zato ne mogu da shvatim kako to da je uzjahao Munju. No, ipak, ne bi se povredio da nije..."
     Vivijen je klimnuula glavom. "Volela bih da znam ko je pustio tu kobilu i zašto."
     Morgana je raširila oči kad je shvatila šta to znači. Vivijen se zagledala u nju. "Razmisli. Je li on još koji put ovako jedva izbegao smrt, Morgana?"
     Morgana je oklevala sa odgovorom. "Imao je letnju groznicu - ali to su lane imala sva deca. Uter je rekao da ne bi smeo da se igra sa pastirskim dečacima. Od njih je dobio groznicu. Čini mi se da su četvorica umrla. Ali jednom je bio i otrovan..."
     "Otrovan?"
     "Izota - a ja joj verujem svim srcem, gospo - Izota se kune da mu je u supu stavila samo hranljive trave. A bio je bolestan kao da mu se u kaši našla najsmrtonosnija pečurka. A kako je to moguće? Ona razlikuje jestive od otrovnih, a nije mnogo stara i vrlo dobro vidi." Morgana je opet raširila oči. "Gospo Vivijen, zar misliš da se neko zaverio protiv života mog brata?"
     Vivijen je privukla devojčicu uz sebe. "Došla sam zato što sam dobila upozorenje. Nisam još shvatila odakle opasnost potiče, nisam imala vremena. Imaš li još Vid, Morgana? Kad smo poslednji put razgovarale, rekla si..."
     Devojčica je pocrvenela i oborila pogled. "Zabranila si mi da govorim o tome, a Igrena kaže da treba da okrenem misli ka stvarnosti, a ne mašti, pa sam tako i pokušala..."
     "Igrena je tu u pravu; ne smeš da nemarno govoriš o takvim stvarima onima koji se jednom rađaju", rekla je Vivijen. "Ali preda mnom uvek možeš da govoriš otvoreno. Moj Vid mi pokazuje samo ono što je važno za bezbednost Svetog ostrva i za opstanak Avalona, ali Uterov sin je sin tvoje majke i tim putem će ga tvoj Vid naći i moći ćeš da kažeš ko pokušava da izazove njegovu smrt. Uter ima dovoljno neprijatelja, sam Bog to zna."
     "Ali ja ne znam kako da koristim Vid."
     "Pokazaću ti, ako želiš", rekla je Vivijen.
     Devojčica ju je pogledala, lica napetog od straha. "Uter je zabranio čaranje na svom dvoru."
     "Uter nije moj gospodar", polako je rekla Vivijen, "a niko ne može vladati tuđom savešću. Ipak - da li misliš da je vređanje Boga ako pokušaš da otkriješ da li to neko ugrožava život tvog brata ili je posredi samo niz nezgoda?"
     "Ne", nesigurno je rekla Morgana, "mislim da to nije ružno." Zastala je, progutala knedlu i konačno prevalila preko jezika: "A mislim da me ti ne bi navela da radim nešto loše, tetka."
     Vivijenino srce se zgrčilo od bola. Čime je zaslužila ovoliko poverenje? Čitavom dušom je poželela da je ova mala, ozbiljna devojčica njena kćer, kćer koju je dugovala Svetom ostrvu, a koju nikada nije uspela da rodi. Čak i pošto je rizikovala kasnu trudnoću, koja ju je umalo ubila, rodila je samo sinove. A ovo je, izgleda, naslednica koju joj je poslala Boginja, devojčica sa Vidom, koja ima puno poverenje u nju. Za trenutak nije mogla da progovori.
     Jesam li spremna da budem nemilosrdna i prema ovoj devojčici? Mogu li da je obučim, ne štedeći je, ili će me ljubav učiniti manje strogom nego što se mora biti u obuci Velike Sveštenice?"
     Mogu li da iskoristim njenu ljubav prema meni, koju ničim nisam zaslužila, da je dovedem Boginji pred noge?
     No, zbog mnogih godina discipline, odgovorila je jasnim i potpuno mirnim glasom. "Neka tako bude. Donesi mi srebrnu ili bronzanu činiju, savršeno čistu i oribanu peskom, i napuni je svežom kišnicom, a ne vodom iz bunara. Pazi da ne razgovaraš ni sa jednim muškarcem ili ženom pošto napuniš činiju."
     Čekala je, pribrana, sedeći kraj vatre, sve dok se Morgana nije vratila.
     "Morala sam sama da je oribam", rekla je, ali činija koju je džrala bila je čista i blistava, do ivice puna bistre vode.
     "Sada raspleti kosu, Morgana."
     Devojčica ju je radoznalo pogledala, ali Vivijen ju je pretekla tihim i strogim glasom. "Bez pitanja."
     Morgana je izvukla koštanu ukosnicu, i njena dugačka kosa, tamna, gusta i savršeno prava, pala joj je preko ramena.
     "Sada, ako imaš ikakav nakit, skini ga, i stavi ga tamo, da ne bude blizu činije."
     Morgana je skinula dva mala posrebrena prstena i broš sa haljine. Pošto je ništa više nije pridržavalo, haljina joj je skliznula sa ramena, i Vivijen joj je bez reči pomogla da je svuče, tako da je ostala samo u košulji. Potom je Vivijen otvorila vrećicu koju je nosila oko vrata i izvukla malo tucanog bilja, koje je odaju ispunilo slatkasto-mošusnim mirisom. Nekoliko zrnaca je ubacila u činiju sa vodom pre nego što je progovorila tihim, neutralnim glasom. "Pogledaj u vodu, Morgana. Neka ti um bude potpuno miran, i reci mi šta vidiš."
     Morgana je prišla i kleknula pred činiju, napeto zagledana u bistru površinu. U sobi je vladala potpuna tišina, toliko duboka da je Vivijen čula tiho cvrčanje nekog sitnog insekta napolju. Potom je Morgana progovorila, nesigurnim, zbunjenim glasom. "Vidim brod. Zaogrnut je crnim i na njemu su četiri žene... četiri kraljice, jer nose krune... a jedna od njih si ti... ili sam to ja?"
     "To je barka za Avalon", tiho je rekla Vivijen. "Znam šta vidiš." Blago je prešla dlanom preko vode i videla da za njom ostaju talasići. "Pogledaj ponovo, Morgana. Reci mi šta vidiš."
     Ovog puta ćutanje je bilo duže. Devojčica je na kraju ipak progovorila, istim onim čudnim glasom. "Vidim jelene - veliko krdo jelena, a među njima čoveka obojenog tela - oh, pao je, ubiće ga..." Glas joj je zadrhtao i Vivijen je ponovo prešla rukom preko površine vode, i površinom su se proneli talasići.
     "Dosta", naredila je. "Sada vidi svog brata."
     Opet tišina, tišina koja se otegla i razvukla; Vivijen je osetila da joj telo hvata grč od nepokretnosti, ali usled duge obuke uspela je da se ne pokrene. Morgana je konačno promrmljala. "...kako nepokretno leži... ali diše, uskoro će se probuditi. Vidim majku... ne, nije to majka, to je moja tetka Morgoza, i sva njena deca su sa njom... ima ih četvoro... čudno, svi nose krune... a evo još jednog, drži bodež... zašto je tako mlad? Je li to njen sin? Oh, ubiće ga, ubiće ga - oh, ne!" Glas joj se podigao do vriska. Vivijen joj je dodirnula rame.
     "Dosta", rekla je. "Probudi se, Morgana."
     Devojčica je tresla glavom kao kuče koje se budi iz sna. "Jesam li išta videla?" upitala je.
     Vivijen je klimnula glavom. "Jednog dana ćeš naučiti da vidiš i pamtiš", rekla je. "Za sada je dovoljno i ovo."
     Sada je bila spremna za susret sa Uterom i Igrenom. Lot od Orknija je, koliko je znala, bio častan čovek i zakleo se da podržava Utera. Ali ako Uter umre bez naslednika... Morgoza je rodila dva sina i verovatno će ih biti još - Morgana je videla četvoricu, a malo kraljevstvo Orknija nikako nije moglo da izdržava četiri kneza. Braća, kada odrastu u muškarce, najverovatnije će se zakrviti. A Morgoza... Vivijen je uzdahnula, setivši se Morgozine ogromne ambicije. Ako Uter umre bez naslednika, onda će Lot, oženjen kraljičinom rođenom sestrom, biti logičan izbor za presto. A potom će biti prvo Lot Veliki Kralj, pa Lotovi sinovi u četiri manja kraljevstva...
     Da li bi se Morgoza upustila u zaveru protiv života jednog deteta?
     Vivijen nije htela ni da pomisli to o devojčici koju je othranila na sopstvenim grudima. Ali Morgoza i Lot, sa svojim ambicijama!
     Verovatno je bilo sasvim lako podmititi konjušara ili ubaciti svog čoveka na Uterov dvor, sa naređenjem da dovodi dete u opasnost što je češće moguće. Naravno, nije bilo tako lako nadmudriti odanu dadilju koja je bila majčina verna služavka, ali nju su mogli da drogiraju, makar i pićem jačim nego obično, kako bi je pomeli, pa da nešto smrtonosno uspe da prođe pored nje. A ma kako dobro dečko umeo da jaše, potrebna je snaga kakvu nema nijedan šestogodišnjak da se obuzda pastuv koji je nanjušio kobilu u žaru.
     Svi naši planovi bi se srušili u trenutku...
     Za večerom je zatekla Utera samog za stolom, dok su vazali i posluga jeli hleb i slaninu za manjim stolom u dvorani. Ustao je i učtivo je pozdravio.
     "Igrena je još kraj sina, svastiko; preklinjao sam je da ode da spava, ali rekla je da će spavati tek kad se on probudi i prepozna je."
     "Već sam razgovarala sa Igrenom, Utere."
     "Oh, da, rekla mi je to i kazala je da si dala reč da će dečko preživeti. Je li to bilo mudro? Ako sada umre..."
     Uterovo lice bilo je mračno i zabrinuto. Nije izgledao ništa stariji nego onda kada se oženio Igrenom; kosa mu je toliko plava da se u njoj ne primećuju sede vlasi, pomislila je Vivijen. Bio je bogato odeven u rimskom stilu, a bio je i glatko obrijan, opet kao Rimljanin. Nije nosio krunu, ali oko mišica je imao ukrase od čistog zlata, kao i bogat zlatni okovratnik.
     "Ovog puta neće umreti. Imam nešto iskustva sa povredama glave. Povrede po telu nisu doprle do pluća. Za dan ili dva već će trčati okolo."
     Uterovo lice se malo opustilo. "Ako ikada otkrijem ko je pustio tu kobilu... trebalo bi da ga živog oderem od batina što je jahao Munju!"
     "To ne bi imalo svrhe. Već je platio cenu za nepromišljenost, i sigurna sam da će ga to naučiti pameti", rekla je Vivijen. "Ali treba da bolje čuvaš svog sina."
     "Ne mogu ga paziti danju i noću." Uterovo lice bilo je izmoždeno. "Često sam odsutan zbog ratova, a tako velikog dečaka ne mogu držati vezanog za dadiljinu kecelju! Jednom već umalo da ga izgubimo..."
     "Morgana mi je rekla."
     "Loša sreća, loša sreća. Čovek sa samo jednim sinom uvek je na udaru loše sreće", rekao je Uter. "Ali ja sam ispao neučtiv, rođako. Evo, sedi kraj mene, podelićemo jelo ako želiš. Znam da je Igrena želela da pošalje po tebe, i ja sam joj dozvolio da otpremi glasnika, ali stigla si brže nego što smo mogli i da sanjamo - znači, istina je da veštice sa Svetog ostrva umeju da lete?"
     Vivijen se nasmejala. "Volela bih da mogu! Ne bih upropastila dva para dobrih cipela po baruštinama! Avaj, narod Avalona, kao i sam Merlin, moraju da hodaju ili jašu, baš kao obični ljudi." Uzela je komad pšeničnog hleba i poslužila se maslacem iz male drvene kutije. "Ti, koji nosiš zmije oko ruku, trebalo bi da znaš da ne treba verovati takvim pričama! Ali nas povezuje krvna veza. Igrena je kćer moje majke, i znam kada sam joj potrebna."
     Uter je stegao usne. "Dosta mi je snova i čarolija. Ne želim ih više u svom životu."
     Time je ućutkao Vivijen, baš kao što je i nameravao. Pustila je da joj sluga donese usoljnu ovčetinu i ljubazno je razgovarala o sveže skuvanom bilju, prvom te godine. Kada je pojela nešto malo, spustila je nož. "Ma kako da sam došla ovamo, Utere, to je sreća i znak da tvoje dete čuvaju bogovi, jer on je potreban zemlji."
     "Neću moći da podnesem još mnogo takve sreće", rekao je Uter umorno. "Ako si zaista čarobnica, svastiko, molim te da daš Igreni amajliju protiv jalovosti. Kada smo se venčali, mislio sam da će mi dati mnogo dece, pošto je već rodila kćer matorom Gorloasu, ali imamo samo jedno, a njemu je već šest godina."
     U zvezdama je zapisano da nećeš imati druge sinove. No, Vivijen nije to rekla čoveku pred sobom. "Razgovaraću sa Igrenom, kako bih se uverila da nije u pitanju neka bolest koja je sprečava da začne."
     "Oh, začinje ona često, ali ne može da nosi dete duže od mesec ili dva, a ono koje je uspela da rodi iskrvarilo je do smrti kad su mu presekli pupak", mračno je rekao Uter. "Bio je nedonesen, pa je možda tako i bilo bolje, ali ako možeš da joj daš neku amajliju za zdravu decu - ne znam da li verujem u te stvari, ali spreman sam da se uhvatim za svaku slamku!"
     "Nemam takve amajlije", rekla je Vivijen, iskreno ga žaleći. "Nisam ja Velika Boginja da dajem ili oduzimam decu, a i da mogu, ne bih to činila. Ne mogu se uplitati u ono što je sudbina odredila. Zar ti tvoj sveštenik to nije rekao?"
     "Da, otac Kolumba mi stalno govori o pokoravanju Božjoj volji, ali sveštenik nema kraljevstvo kojim treba vladati i koje će zapasti u haos ako umrem bez naslednika", rekao je Uter. "Ne mogu da poverujem da Bog to želi!"
     "Niko ne zna šta Bog želi", rekla je Vivijen, "ni ti, ni ja, čak ni otac Kolumba. Ali meni izgleda sigurno - a da bi se to videlo nisu potrebne ni amajlije ni čarolije - da moraš čuvati život svog jedinca, pošto će on naslediti presto."
     Uter je stegao usne. "Neka me Bog poštedi takve sudbine", rekao je. "Ako bi dečak umro, žalio bih zbog Igrene, kao i zbog sebe - on je dobro i pametno dete - ali on ne može biti naslednik Velikog Kralja Britanije. Uzduž i popreko kraljevstva ne postoji čovek koji ne zna da je on začet dok je Igrena još bila Gorloasova žena, a rodio se čitav mesec ranije nego što bi trebalo da je moj sin. Istina, bio je mali i žgoljav, i bebe se ponekad rađaju pre vremena, ali ne mogu ići okolo i objašnjavati to onima koji jedva broje na prste, zar ne? Kada odraste, on će biti vojvoda od Kornvola, ali ne mogu ni da pomislim da ga proglasim za Velikog Kralja posle sebe. Čak i ako doživi da odraste, što mi se u ovom času čini malo verovatno."
     "Sasvim liči na tebe. Zar misliš da su svi na dvoru slepi?"
     "Ali šta je sa onima koji nikada nisu bili na dvoru? Ne, moram dobiti naslednika na čijem rođenju neće biti mrlje. Igrena mi mora roditi sina."
     "Neka ti Bog ispuni želju", rekla je Vivijen, "ali ne možeš naturiti svoju volju Bogu, niti dozvoliti da Gvideon nastrada. Zašto ga ne pošalješ na odgajanje u Tintagel? To je prilično daleko, a ako ga poveriš na staranje svom najvernijem vazalu, to će uveriti svakoga da je on pravi sin Kornvola i da ne nameravaš da ga proglasiš za naslednika Velikog Kralja; možda onda više neće pokušavati da ga ubiju."
     Uter se namrštio. "On neće biti bezbedan sve dok mi Igrena ne rodi drugog sina", rekao je, "makar ga poslao čak u Rim ili u zemlju Gota!"
     "S obzirom na opasnosti na putu, to ne bi bilo praktično", složila se Vivijen. "Imam onda još jedan predlog. Pošalji ga kod mene, da ga odgajamo u Avalonu. Tamo ne može da dođe niko sem vernika koji služe Svetom ostrvu. Moj najmlađi sin ima već sedam godina, ali uskoro će biti poslat kralju Banu u Donjoj Britaniji, kako bi bio odgajan kako priliči velikaškom sinu. Ban ima još sinova, pa mu Glahad nije naslednik, ali Ban ga priznaje, dodelio mu je imanja, i primiće ga na dvor kao paža i vojnika kada odraste. Tvoj sin će u Avalonu naučiti sve što treba da zna o istoriji svoje zemlje, i o svojoj sudbini... i o sudbini Britanije. Utere, niko od tvojih neprijatelja ne zna gde leži Avalon i stoga neće moći da mu naude."
     "Bio bi bezbedan. Ali iz praktičnih razloga to nije moguće. Moj sin mora biti odgajen kao hrišćanin; crkva je moćna. Nikada ne bi prihvatili kralja..."
     "Mislila sam da si rekao da on ne može biti kralj posle tebe", suvo je rekla Vivijen.
     "Pa, uvek ostaje mogućnost", očajno je rekao Uter, "ako Igrena ne rodi drugog sina. Ako bude odgajen među druidima i njihovom magijom - sveštenici bi rekli da je to zlo."
     "Da li ti ja izgledam zla, Utere? Ili Merlin?" Pogledala ga je pravo u oči, i Uter je oborio pogled.
     "Ne, naravno."
     "Pa zašto onda ne poveriš Igreninog sina njegovoj i mojoj mudrosti, Utere?"
     "Zato što ne verujem magiji Avalona", konačno je rekao Uter. Nervoznim pokretom dodirnuo je istetovirane zmije na podlakticama. "Na onom ostrvu video sam stvari od kojih bi svaki dobar hrišćanin prebledeo - a do vremena kad moj sin odraste, to ostrvo će biti hrišćansko. Nema potrebe da se kralj razume u takve stvari."
     Vivijen je osetila da će pobesneti. Budalo, Merlin i ja smo te doveli na presto, a ne tvoji hrišćanski sveštenici i biskupi. No, nije bilo svrhe upuštati se u svađu sa Uterom.
     "Treba da postupiš onako kako ti savest nalaže, Utere. Ali preklinjem te da pošalješ dečaka nekuda na odgajanje, i da to mesto ostane tajna. Objavi da ga šalješ kako bi bio odgajen daleko od laskanja kojima bi bio okružen kao knez - to je sasvim uobičajeno - i neka ljudi misle da je otišao u Donju Britaniju, gde ima rođake na Banovom dvoru. Potom ga pošalji kod nekog od svojih siromašnijih vazala - kod nekog od Ambrozijevih starih dvorana, možda; kod Urijensa, Ektorijusa, kod nekoga malo poznatog i vrlo poverljivog."
     Uter je polako klimao glavom. "Igreni će biti strašno da se odvoji od deteta", rekao je, "ali knez mora biti vaspitavan onako kako odgovara njegovoj budućoj sudbini i mora dobiti vojničko obrazovanje. Čak ni tebi, svastiko, neću reći kuda ću ga poslati."
     Vivijen se nasmešila za sebe. Zar zaista misliš da možeš čuvati tajnu od mene, Utere, ako bih poželela da je saznam? - pomislila je. No, ne bi bilo diplomatski da to i glasno kaže.
     "Imam još nešto da te zamolim, zete", rekla je. "Pusti me da odgajam Morganu u Avalonu."
     Uter se zapiljio u nju, a onda je odmahnuo glavom. "Nemoguće."
     "Šta je nemoguće Velikom Kralju, Pendragone?"
     "Za Morganu postoje samo dve sudbine", rekao je Uter. "Mora se udati za čoveka potpuno vernog meni, nekoga u koga imam poverenja. Ili, ako ne nađem dovoljno snažnog saveznika kome bih je dao, ići će u manastir. Neće ona meni podizati Kornvol u ovom kraljevstvu."
     "Meni ne izgleda dovoljno pobožna za dobru monahinju."
     Uter je slegnuo ramenima. "S obzirom na izdržavanje koje bih joj obezbedio, svaki manastir bi je rado primio."
     Vivijen se sada naljutila. Uperila je pogled u Utera. "A misliš da ćeš dugo držati svoje krljevstvo bez podrške Plemena, Utere? Njima nije stalo do tvoje vere i tvog Hrista. Oni gledaju u Avalon, i kada su ti one..." ispružila je prst i dodirnula njegove tetovirane podlaktice. Uter se nervozno trgao, ali Vivijen je nastavila. "Kada su ti one stavljene na ruke, zakleli su se da će poštovati Pendragona. Ako ti Avalon uskrati podršku - koliko smo te visoko postavili, Utere, toliko nisko možemo da te bacimo."
     "Lepe reči, gospo. Ali možeš li da ispuniš pretnju?" odvratio je Uter. "Da li bi učinila to za jednu devojku, i to još kćer Kornvola?"
     "Isprobaj me." Pogled joj je bio nepomičan. Ovog puta on nije spustio pogled; bio je dovoljno ljut da je gleda u oči. Boginjo! pomislila je Vivijen. Da sam deset godina mlađa, kako bismo vladali ovaj čovek i ja! U životu je upoznala svega jednog ili dvojicu muškaraca koji su joj bili jednaki po snazi; samo je Uter bio protivnik vredan njenog truda. A i mora da bude takav, kako bi očuvao kraljevstvo na okupu dok predskazani kralj ne doraste do krune. Čak ni zbog Morgane nije smela to da ugrozi. No, pomislila je da bi mogla da ga urazumi.
     "Slušaj me, Utere. Devojčica ima Vid; rođena je sa njim. Nema načina da izbegne Neviđeno, to će je pratiti kuda god pošla, a ako se bude poigravala takvim stvarima, proglasiće je za vešticu i prezreće je. Da li to želiš kneginji na svom dvoru?"
     "Zar sumnjaš u Igreninu sposobnost da podiže svoju kćer kako priliči hrišćanki? U najgorem slučaju, ne može počiniti ništa loše iza manastirskih zidova..."
     "Ne!" rekla je Vivijen, toliko glasno da su se za manjim stolom podigle glave. "Utere, ta devojčica je rođena za sveštenicu. Stavi je iza manastirskih zidova i uginuće kao galeb u kavezu. Zar bi mogao da pošalješ Igrenino dete da umre ili da čitavog života pati? Zaista verujem - a razgovarala sam sa njom - da bi tamo umrla."
     Videla je da ga je to pogodilo, pa je požurila da nastavi.
     "Ona je rođena za to. Pusti da je obučimo kako treba. Utere, je li ona zaista toliko srećna ovde, ili je toliko dragocena na tvom dvoru da bi ti bilo žao da je pošalješ?"
     Uter je polako odmahnuo glavom. "Pokušao sam da je volim, Igrene radi. Ali ona je... neprirodna", rekao je. "Morgoza ju je ranije zavitlavala i govorila joj da je od vilinskog naroda; da nisam znao kakvo joj je poreklo, lako bih u to poverovao."
     Vivijen se napeto nasmešila. "Istina. Ona je kao ja, i kao naša majka. Ona nije za manastir, niti za brak."
     "A kako da oduzmem Igreni oboje dece odjednom?" očajno je upitao Uter. To je pogodilo Vivijen i osetila je bol, gotovo krivicu, ali je odmahnula glavom.
     "I Igrenu je rodila sveštenica. Pokoriće se sudbini kao i ti, Utere. A ako se bojiš gneva svog domaćeg sveštenika", dodala je, vođena predosećanjem, i po njegovom pogledu primetila da je pogodila, "onda ne reci nikome kuda je šalješ. Razglasi, ako želiš, da si je poslao na školovanje u manastir. Ona je suviše ozbiljna i mudra za život na dvoru, za male flertove i ženska ogovaranja. A Igrena, ako bude znala da su joj deca sretna i bezbedna, da dorastaju do svoje sudbine, biće zadovoljna sve dok ima tebe."
     Uter je pognuo glavu. "Neka bude tako", rekao je. "Dečaka će odgajati moj najneupadljiviji i najverniji vazal - ali kako da ga pošaljem tamo u tajnosti? Zar ga opasnost neće pratiti?"
     "Može biti poslat tajnim putevima, i pod čarolijom, kao što si ti došao u Tintagel", rekla je Vivijen. "Meni ne veruješ, a da li bi verovao Merlinu?"
     "Poverio bih mu život", rekao je Uter. "Neka ga Merlin odvede. A potom i Morganu u Avalon." Zagnjurio je lice u dlanove, kao da je teret koji je nosio prevelik za njega. "Ti si mudra", rekao je, podigavši glavu i zagledavši se u nju sa netremičnom mržnjom. "Voleo bih da si glupa žena koju bih mogao da prezirem, prokleta bila!"
     "Ako su tvoji sveštenici u pravu", mirno je rekla Vivijen, "već sam dovoljno prokleta i možeš da budeš miran."