13.
Pred proleće naredne godine, kroz
pljusak i oluju pozne zime, u Avalon je jedne noći stigao Merlin.
Kada je Gospa čula vest, iznenađeno je podigla pogled.
"Po ovakvoj noći i žabe bi se
udavile", rekla je. "Šta ga dovodi po ovom vremenu?"
"Ne znam, Gospo", rekao je mladi
druid koji je doneo vest. "Čak nije poslao ni po barku, nego je sam
došao skrivenim stazama i rekao da vas mora videti još večeras, pre
nego što zaspite. Poslao sam po suvu odeću za njega - možete
zamisliti kako njegova izgleda. Poslao bih mu i hranu i vino, ali
je zamolio da večera sa vama."
"Reci mu da je dobrodošao", kazala je
Vivijen, pazeći da joj lice ostane neutralno - dobro je naučila
veštinu prikrivanja misli - ali kada je mladić otišao, dopustila je
sebi da začuđeno gleda za njim i da se namršti.
Poslala je po dežurne služavke i
naložila im da donesu za nju uobičajenu skromnu večeru, ali i hranu
i vino za Merlina, i da ponovo raspire vatru.
Posle nekog vremena, napolju su se
začuli njegovi koraci, i kada je ušao, pošao je pravo ka vatri.
Talesin je sada bio pogrbljen, potpuno sede kose i brade, i
izgledao je nekako neprilično u zelenoj odeždi barda-početnika,
koja mu je bila prekratka, pa su mu koščati članci nogu provirivali
ispod ivice odeće. Posadila ga je kraj vatre - primetila je da i
dalje drhti - i prinela mu jelo i piće, dobro jabukovo vino iz
samog Avalona, u graviranom srebrnom peharu.
Potom je sela na stoličicu kraj njega
i stala da ga posmatra kako jede, grickajući hleb i suvo voće. Kada
je odgurnuo tanjir i prihvatio se vina, progovorila je. "Sad mi
reci sve, oče."
Starac joj se nasmešio. "Nisam mislio
da ću te ikada čuti da me tako zoveš, Vivijen. Ili misliš da sam
pristupio nekom crkvenom redu?"
Odmahnula je glavom. "Ne", rekla je,
"ali bio si ljubavnik moje majke, koja je bila Gospa pre mene, i
otac si dvema mojim sestrama. Zajedno smo služili Boginji i Avalonu
duže nego što mogu da se setim, i možda mi noćas nedostaje uteha
očinskog glasa... ne znam. Večeras se osećam tako stara, oč...
Talesine. Misliš li da sam suviše stara da bih ti bila kćer?"
Stari druid se nasmešio. "Ni
slučajno, Vivijen. Ti si bezvremena. Znam koliko ti je godina - ili
bih mogao da izračunam ako ustreba - ali meni i dalje izgledaš kao
devojka. I sada bi mogla da imaš ljubavnika koliko poželiš, ako
ushtedneš."
Odmahnula je rukom. "Budi siguran da
nikada nisam našla muškarca koji bi mi značio išta više od
neophodnosti, ili dužnosti, ili zadovoljstva za jednu noć", rekla
je. "A samo jednom, čini mi se, srela sam muškarca, osim tebe, koji
mi je dorastao po snazi..." Nasmejala se. "Mada, da sam bila deset
godina mlađa - šta misliš, kako bi mi pristajao tron žene Velikog
Kralja i majke njegovog sina?"
"Mislim da Galahad - kako sada želi
da ga zovemo? Lanselet? - mislim da on nije građa za kralja. On je
vizionar, trska koja se povija na vetru."
"Ali da mu je otac Uter
Pendragon..."
Talesin je odmahnuo glavom. "On je
sledbenik, Vivijen, nije vođa."
"Svejedno. To mu je od odrastanja na
Banovom dvoru, gde su ga odgajali kao kopile. Da je odgajen kao
kraljevski sin..."
"A ko bi vladao Avalonom za to vreme,
da si odabrala krunu u hrišćanskom svetu?"
"Da sam vladala uz Utera", rekla je,
"ne bi to bio hriščanski svet. Mislila sam da će Igrena imati moć
nad njim i da će je iskorititi Avalona radi..."
On je odmahnuo glavom. "Nema smisla
žaliti zbog lanjskih snegova, Vivijen. Došao sam da pričamo o
Uteru. On umire."
Podigla je glavu i zagledala se u
njega. "Znači, već je vreme." Srce joj je ubrzano tuklo. "Premlad
je da umre..."
"Vodio je svoju vojsku u boj, mada bi
mudriji čovek u njegovim godinama to prepustio generalima; ranjen
je i dobio je groznicu. Ponudio sam mu svoje usluge kao
iscelitelja, ali Igrena je to zabranila, baš kao i sveštenici.
Ionako ne bih mogao da pomognem; njegovo vreme je došlo. Video sam
mu to u očima."
"Kako je Igrena?"
"Baš onako kako si predvidela", rekao
je stari druid. "Lepa je, dostojanstvena i pobožna, i uvek je u
crnini zbog dece koju je izgubila. Rodila je još jednog sina na Sve
Svete; poživeo je svega četiri dana. A njen domaći sveštenik ubedio
ju je da je to kazna za njene grehe. Nije napravila ništa ni nalik
na skandal otako se udala za Utera - osim što je prvo dete rodila
tako brzo. Ali to je bilo dovoljno. Pitao sam je šta će biti sa
njom posle Uterove smrti, i kad je prestala da plače zbog toga,
rekla je da će se povući u manastir. Ponudio sam joj da dođe u
Avalon, gde bi mogla da bude blizu kćeri, ali ona je rekla da to ne
bi bilo prikladno za jednu hrišćansku kraljicu."
Vivijenin osmeh malo je otvrdnuo.
"Nikad ne bih pomislila da će Igrena reći tako nešto."
"Vivijen, ne smeš je kriviti, čak ni
u mislima, zbog onoga što si sama počinila. Avalon ju je izagnao
kada joj je bio najpotrebniji; hoćeš li grditi sirotu devojku što
je našla utehu u veri jednostavnijoj od tvoje?"
"Nisam ni sumnjala - ti si jedina
osoba u Britaniji koja može o Velikoj Kraljici da govori kao o
devojci!"
"Za mene, Vivijen, čak i ti si
ponekad devojčica - ista ona devojčica koja mi se nekada pela u
krilo i opipavala žice na harfi."
"A sada jedva mogu da sviram. Prsti
su mi sa godinama izgubili finoću dodira", rekla je Vivijen.
On je odmahnuo glavom. "A, ne, draga
moja", kazao je, pruživši svoje mršave, čvornovate staračke prste.
"U poređenju sa ovim, tvoje ruke su mlade, a ja ipak svakog dana
razgovaram sa svojom harfom, a i ti bi mogla. Tvoje ruke su
odabrale da tkaju moć, a ne muziku."
"A šta bi bilo sa Britanijom da sam
odabrala drugačije?" planula je Vivijen.
"Vivijen", rekao je on, pomalo
strogo, "nisam te grdio. Samo sam rekao kako stvari stoje."
Uzdahnula je i spustila bradu na
dlanove. "Imala sam pravo kad sam rekla da mi je večeras potreban
otac. Znači, već nas je snašlo ono čega smo se bojali i ono što smo
planirali sve ove godine. Šta je sa Uterovim sinom, oče? Je li
spreman?"
"Mora biti spreman", odvratio je
Merlin. "Uter neće doživeti dugodnevicu. I već se okupljaju
krunisane glave, kao i kada je Ambrozije ležao na samrti. Što se
tiče dečaka - ti ga nisi videla?"
"Povremeno ga primetim u magijskom
ogledalu", rekla je. "Izgleda mi zdrav i snažan, ali to mi ništa ne
govori sem da može izgledati kao kralj ako do toga dođe. Ti si ga
posećivao, zar ne?"
"Po Uterovoj volji, odlazio sam
povremeno da vidim kako raste. Postarao sam se da ima iste one
latinske i grčke knjige iz kojih je tvoj sin toliko naučio o
strategiji i ratovanju; Ektorijus je Rimljanin do srži, i Cezarova
osvajanja i Aleksandrova istraživanja deo su njegovog bića. On je
obrazovan čovek i pripremio je za ratovanje obojicu sinova. Mladi
Kajus bio je u svom prvom boju prošle godine; Artur se bunio što ne
ide i on, ali on je poslušan Ektorijusov sin i pokorio se ocu."
"Ako je toliki Rimljanin", upitala je
Vivijen, "hoće li Artur biti spreman da se pokori Avalonu? Jer on
mora vladati Plemenima, baš kao i Piktima."
"Postarao sam se za to", rekao je
Merlin, "jer sam udesio da upozna neke pripadnike malog naroda,
rekavši da su oni saveznici Uterovih vojnika u ovom ratu za odbranu
našeg ostrva. Sa njima je naučio da gađa iz vilinskog luka, da se
nečujno kreće preko močvare i..." malo je oklevao pre nego što je
naglasio, "...ume da ubije jelena i ne plaši se da zađe među
njih."
Vivijen je na trenutak zatvorila oči.
"On je tako mlad..."
"Boginja uvek odabira najmlađe i
najjače muškarce da vode njene ratnike", rekao je Talesin.
Vivijen je pognula glavu. "Neka bude
tako", kazala je. "On će biti iskušan. Dovedi ga ovamo, ako možeš,
pre nego što Uter umre."
"Ovamo?" Merlin je odmahnuo glavom.
"Ne pre iskušavanja. Tek tada mu možemo pokazati put za Avalon i za
dva područja kojima mora vladati."
Vivijen je opet pognula glavu. "Onda
na Zmajevo ostrvo."
"Hoćeš li mu prirediti drevno
iskušenje? Uter nije bio iskušan pred krunisanje..."
"Uter je bio ratnik; bilo je dovoljno
učiniti ga gospodarem zmaja", rekla je Vivijen. "Ovaj dečak je mlad
i neiskusan. Mora biti iskušan."
"A ako ne uspe..."
Vivijen je zaškripala zubima. "Ne sme
da ne uspe!"
Talesin je sačekao da ga ona pogleda
u oči. "A ako ne uspe..." ponovio je.
Uzdahnula je. "Lot je svakako spreman
za taj slučaj."
"Trebalo je da uzmeš jednog od
Morgozinih sinova i da ga odgajiš ovde, u Avalonu", rekao je
Merlin. "Gaven je pristao dečak. Usijana glava, prznica - bik, dok
je Uterov sin mladi jelen. Ali Gaven je ono od čega se prave
kraljevi, čini mi se, a takođe je sin Boginje - i Morgoza je kćer
tvoje majke, i njeni sinovi imaju kraljevsku krv."
"Ne verujem Lotu", silovito je rekla
Gospa, "a Morgozi verujem još manje!"
"No, Lot ipak drži klanove sa severa,
i mislim da bi ga Plemena prihvatila..."
"Ali oni koji se drže Rima nikada ne
bi", prekinula ga je Gospa, "a onda bi u Britaniji postojala dva
kraljevstva, uvek zaraćena i nedovoljno snažna da odbiju Saksonce i
divlje severnjake. Ne. To mora biti Uterov sin, i on ne sme da
omane!"
"Biće onako kako Boginja želi",
strogo je rekao Merlin. "Postaraj se da ne mešaš svoju volju sa
njenom."
Vivijen je pokrila lice dlanovima.
"Ako ne uspe - ako ne uspe, sve će biti uzalud", naglo je rekla,
"sve što sam učinila Igreni, sve što sam učinila onima koje volim.
Oče, jesi li predvideo da neće uspeti?"
Starac je odmahnuo sedom glavom, a
glas mu je bio pun saosećanja.
"Boginja mi nije objavila svoju
volju", rekao je, "a ti si predvidela da će ovaj dečak imati moći
da vodi čitavu Britaniju. Upozorio sam te na ponos, Vivijen -
misleći da ti znaš šta je najbolje za svakog živog muškarca i ženu.
Dobro si vladala Avalonom..."
"Ali sam stara", rekla je, podigavši
lice, i videla je sažaljenje u njegovom pogledu. "i jednog dana,
uskoro..."
Merlin je pognuo glavu; i on je živeo
po tom zakonu. "Kada dođe taj čas, znaćeš; ali još nije došao,
Vivijen."
"Ne", rekla je, savlađujući iznenadno
očajanje koje ju je obuzelo, što joj se ponekad dešavalo - vrelina
u telu, oluja u umu, "kada dođe, kada više ne budem mogla da vidim
šta leži preda mnom, znaću da je vreme da predam vladavinu Avalonom
nekom drugom. Morgana je još mlada, a Ravena, koju veoma volim,
zavetovala se na ćutanje i na glas Boginje. Još nije vreme; ali ako
dođe prebrzo..."
"Kada god dođe, Vivijen, to će biti
pravo vreme", rekao je Merlin. Ustao je, visok i nesiguran, i
Vivijen je primetila da se teško oslanja o štap. "Znači, dovešću
dečaka na Zmajevo ostrvo, čim počne prolećno otapanje, i videćemo
da li je spreman da postane kralj. A onda ćeš mu predati mač i
pehar, u znak večne veze između Avalona i spoljašnjeg sveta..."
"Mač svakako", rekla je Vivijen "Za
pehar... nisam sigurna."
Merlin je pognuo glavu. "To prepuštam
tvojoj mudrosti. Ti si, a ne ja, glas Boginje. Ali ipak, za njega
nećeš biti Boginja..."
Vivijen je odmahnula glavom. "Srešće
Majku kada trijumfuje", rekla je, "i iz njene ruke će primiti mač
pobede. Ali prvo mora da se dokaže i mora se sresti sa Devicom
Lovcem..." Licem joj je preleteo nagoveštaj osmeha. "I bez obzira
na to šta se potom desi", rekla je, "nećemo rizikovati kao sa
Uterom i Igrenom. Postaraćemo se za kraljevsku krv, ma šta kasnije
ispalo od toga."
Pošto je Merlin otišao, dugo je
sedela, zagledana u slike u vatri, videći samo prošlost, ne
pokušavajući da pogleda kroz maglu vremena prema budućnosti.
I ona je, pre više godina, toliko
godina da se sada nije sećala tačnog broja, položila svoje
devičanstvo Rogatom Bogu, Velikom Lovcu, gospodaru plesa spirale
života. Jedva je i pomislila na devicu koja će učestvovati u tom
delu predstojećeg krunisanja, nego je pustila da joj misli odlutaju
u prošlost, ka drugim prilikama, kada je igrala ulogu Boginje u
Velikom Braku...
...za nju je to uvek bila samo
dužnost; ponekad prijatna, ponekad neprijatna, ali uvek dužnost,
nalog Velike Majke koja je vladala njenim životom otkako je prvi
put došla ovamo. Odjednom je pozavidela Igreni, i nešto duboko u
njoj zapitalo se zašto zavidi ženi koja je izgubla svu svoju decu,
jer neka su umrla, a neka su usvojena, a sada će postati udovica i
okončati život iza manastirskih zidova.
Zavidim joj na ljubavi koju je
upoznala... Ja nemam kćeri, moji sinovi su mi strani i tuđi...
Nikada nisam volela, razmišljala je. Niti sam saznala kako izgleda
biti voljena. Strah, divljenje, poštovanje... to mi je ukazivano.
Nikada ljubav. A bilo je vremena kada sam mislila da bih se svega
odrekla za jedan pogled bilo kog ljudskog bića, onakav kakvim je
Uter gledao Igrenu na venčanju.
Duboko je uzdahnula, poluglasno
ponovivši Merlinove reči. "Pa, nema smisla žaliti zbog lanjskih
snegova." Podigla je glavu, i sluškinja je bešumno prišla.
"Gospo...?"
"Donesi mi... ne", rekla je, naglo se
predomislivši; neka devojka spava. Nije tačno da nikada nisam
volela ni bila voljena. Neizmerno volim Morganu, a ona voli
mene.
Sada će i to morati da se okonča. Ali
i to mora biti po Boginjinoj volji.