14.
Bledi srp mladog meseca stajao je
zapadno od Avalona. Morgana je polako išla uzbrdo, pronalazeći put
bosim nogama, bešumna i bleda kao mladi mesec. Kosa joj je bila
raspuštena, jedina haljina neukrašena. Znala je da je stražari i
sveštenice posmatraju, ćutke, kako neka nepozvana osoba ne bi
uznemirila njeno ćutanje nepotrebnim rečima. Iza tamne zavese kose
oči su joj bile oborene. Nepogrešivo je išla stazom, bez potrebe za
gledanjem. Ravena je ćutke išla iza nje, bosonoga kao i Morgana, a
raspuštena kosa zaklanjala joj je lice. Naviše i naviše kroz sve
gušći sumrak, sa svega nekoliko bledih zvezda na sivoj kupoli neba.
Prsten od kamenja bio je siv i senovit, a unutra se video
usamljeni, bledi plamsaj - ne vatra; neka vilinska svetlost, čiji
je plamen magično sijao iz začaranog kruga.
Pod poslednjim svetlom zalazećeg
meseca, za trenutak odraženim sa svetlucave površine Jezera u
dubini, ka njima je ćutke pošla mlada sveštenica, zapravo
devojčica, odevena u nebojenu vunu, sa kratkom kosom nalik na
zgusnutu tamu. Ponudila je Morgani pehar i Morgana ga je prihvatila
i ćutke otpila, a zatim ga je predala Raveni, koja je popila
preostale kapi. Srebro i zlato svetlucali su na zamirućem sjaju.
Morgana je iz nevidljivih ruku preuzela veliki mač sa unakrsnim
balčakom, jeknuvši malo od njegove neočekivane težine. Bosonoga,
smrzuta mada to nije osećala, pošla je u krug unutar prstena od
kamenja. Ravena je iza nje primila dugačko koplje i zarila ga u
srce začarane vatre. Svetlost je zahvatila vrh i ona ga je ponela,
sledeći Morganu, duž istog kamenog kruga, a nejasni sjaj vilinske
vatre ocrtavao je za njom liniju kroz tamu. Vrativši se do vatre u
središtu, ugledale su Vivijenino lice; bezvremeno, večito, kako
bestelesno lebdi u vazduhu - lice Boginje, svetlucavo. Mada je
Morgana znala da je to učinak svetlucave materije nanesene na
obraze i čelo, i okolne tame i tamne odeće, uvek je ostajala bez
daha kad bi to videla.
Bestelesne, svetlucave šake položile
su nešto u ruke prvo njoj, pa Raveni. Morgana je zagrizla oštro,
gorko drvo i primorala sebe da proguta zalogaj, uprkos mučnini.
Spustila se tišina. Oči su svetlucale u tami, ali nisu se videla
lica. Osećala se kao da stoji sred mnoštva sveta na vrhu Tora, ali
nije uspevala da razabere ni jedno jedino lice. Čak je i Vivijenino
bestelesno lice nestalo u tami. Osećala je toplotu Raveninog tela
kraj sebe, mada se uopšte nisu dodirivale. Pokušala je da umiri um,
da se udubi u meditaciju, zadubivši se u naučeno ćutanje, ne
znajući zašto je dovedena ovamo.
Vreme je proticalo; zvezde su
postajale sve jače na sve tamnijem nebu. Vreme, pomislila je
Morgana, vreme u Avalonu drugačije teče, ili možda i ne postoji. U
mnogim noćima tokom dugih godina išla je zavojitom stazom uz Tor,
okušavajući Misterije vremena i prostora unutar kamenog prstena.
No, večeras je sve delovalo čudnije, tamnije, nekako opterećeno
misterijom; nikada ranije druge sveštenice nisu je pozvale da igra
glavnu ulogu u obredu. Znala je da je ono što je dobila, magijski
obrok, zapravo biljka koja pojačava vid; to nije umanjivalo ni moć
ni magiju.
Posle nekog vremena, u tami, počela
je da nazire slike u umu, male, obojene slike kao sa vrlo velike
udaljenosti. Videla je krdo jelena u trku. Ponovo je videla veliku
tamu nad zemljom kada je sunce zašlo i dunuo hladan vetar, i
uplašila se da je to kraj sveta; ali starije sveštenice su joj
objasnile, kad su se okupile u dvorištu, da je Bog Mesec umanjio
sjaj Boginje, i stoga je veselo potrčala sa njima da se pridruži
kricima kojima su ga žene terale. Kasnije su joj objasnili kako se
kreću sunce i mesec, i kako, povremeno, jedno od njih prelazi preko
lica drugog; to je bilo prirodno, a verovanja prostog sveta po kome
su to lica bogova bilo je samo simbol, potreban čovečanstvu u ovoj
fazi evolucije kako bi mogli da shvate veliku istinu. Jednog dana
će svi muškarci i žene znati unutrašnju istinu, ali im neće biti
potrebna.
Posmatrala je unutrašnjim Vidom, kao
što je činila čitavog života, kako se godišnja doba ponovo i ponovo
kreću oko velikog kamenog prstena; pomatrala je rođenje, plodnost i
umiranje Boga; videla je velike povorke kako zavojito krivudaju ka
hrastovom gaju pre nego što je kamenje bilo tu postavljeno... vreme
je bilo prozirno, prestalo je da ima značenje kada su sitni,
obojeni ljudi došli, procvetali i bili posečeni, pa onda Plemena,
pa Rimljani kad je na njih došao red, pa visoki stranci sa obala
Galije, a za njima... vreme je nestalo, i videla je samo kretanje
naroda i rast sveta, led se spuštao, povlačio i ponovo napredovao,
videla je velike hramove Atlantide, sada zauvek potopljene pod
pokrovom okeana, videla je nove svetove kako se izdižu i cvetaju...
i tišinu i velike zvezde kako se njišu i okreću iza noći...
Iza sebe je čula jeziv zvuk zavijanja
i koža joj se naježila. Ravena je kriknula, Ravena čiji glas nikada
nije čula; Ravena, koja je jednom, kada su zajedno služile u Hramu,
uhvatila svetiljku iz koje se prelivalo ulje i, opečena zapaljenim
uljem, sedela je prigušujući vriske dlanovima dok su joj previjali
opekotine, kako ne bi prekršila zavet kojim je stekla glas Boginje.
Zauvek će imati ožiljke; jednom je, pogledavši je, Morgana
pomislila: Moj zavet je mali u poređenju sa njenim, a ipak sam bila
toliko blizu da ga prekršim sa crnokosim muškarcem umilnog
glasa.
A sada je Ravena, u noći bez
mesečine, glasno vrisnula, piskavim, strašnim vriskom, kao žena na
porođaju. Tri puta je vrisak odjeknuo Torom, i Morgana je opet
uzdrhtala, znajući da čak i sveštenici na drugom ostrvu koje
odgovara njihovom mora da su se probudili u svojim usamljeničkim
ćelijama i prekrstili se, čuvši taj krik progonjenog koji je
odzvanjao između svetova.
Posle krika nastupila je tišina,
tišina koja se Morgani učinila puna dahtanja - premda je zadržavala
dah - nevidljivih iskušenica što su sada okruživale strašnu
samotnost u kojoj su se nalazile samo tri nepokretne sveštenice.
Potom je, dahćući i gušeći se, kao da joj je glas uništen od dugog
ćutanja, Ravena povikala:
"Ah... sedam puta Točak, Točak sa
trinaest paoka, okrenuo se na nebu... sedam puta je Majka rodila
svog tamnog sina..."
Opet ćutanje, još dublje, osim
jecavog dahtanja proročice u zanosu. "Ah... ah... gorim", povikala
je ponovo, "gorim... vreme je... vreme je..." pa opet potonula u
duboko ćutanje, opterećeno užasom.
"Oni trče! Trče prolećnom stazom,
trče... bore se, biraju sebi kralja... ah, krv, krv... i najveći od
svih njih, i on trči, i eno krvi na parošcima njegovog
ponosa..."
Opet se odužilo ćutanje, i Morgana,
koja je u tami ispod kapaka videla prolećnu trku jelena, opet je
ugledala ono što je uočila u davno zaboravljenom pogledu u srebrnu
činiju - čoveka među jelenima, kako se otima i bori...
"To je dete Boginje, on trči, trči...
Rogati mora da umre... i Rogati mora da bude krunisan... Devica
Lovac mora pozvati kralja sebi, mora položiti svoje devičanstvo
Bogu... ah, stara žrtva, stara žrtva... gorim, gorim..." I reči su
počele da se nagomilavaju jedna preko druge i da zamiru u dugom,
jecavom vrisku. Iza sebe, čak i sklopljenim očima, Morgana je
videla kako Ravena pada bez svesti i ostaje da leži, dahćući, i to
je bio jedini zvuk u sve dubljoj tišini.
Negde se javila sova: jednom, dva
puta, tri puta.
Iz tame su došle sveštenice, tmaste i
neme, sa plavim sjajem na čelu. Nežno su podigle Ravenu i odnele
je. Podigle su i Morganu, i osetila je da su joj bolnu glavu nežno
položili na ženske grudi dok su je odnosili. Potom više ništa nije
znala.
Tri dana kasnije, kada je donekle
povratila snagu, Vivijen je poslala po nju.
Morgana je ustala i pokušala da se
obuče, ali i dalje je bila slaba i prihvatila je pomoć jedne od
mlađih sveštenica, zahvalna što je devojka pod zavetom ćutanja, pa
nije mogla da joj se obrati. Dugi post, užasna mučnina od obrednog
bilja, napetost obreda, još su joj držali telo; prethodno veče
pojela je malo supe, a jutros malo hleba u mleku, ali i dalje joj
je bilo muka i osećala se prazna od dugih napora, a glava joj je
pulsirala, i mesečno krvarenje zahvatilo ju je snagom kakvu ranije
nije poznavala. Znala je da i to može biti posledica svetog bilja.
Bolesna i nimalo radoznala, poželela je da je Vivijen ostavi da se
na miru oporavi, ali pokorila se Vivijeninoj volji kao što bi se
pokorila Boginjinoj, da se Boginja nagnula sa nebesa i glasno joj
se obratila. Kada je bila obučena i očešljana, kose povezane kožnom
vrpcom, i kada joj je polumesec na čelu bio premazan svežim slojem
boje, pošla je stazom ka kući u kojoj živi Velika Sveštenica.
Sada je imala povlasticu da uđe bez
kucanja ili najavljivanja. U ovoj kući uvek joj se činilo da je
Vivijen čeka, sedeći na stolici nalik na presto, kao Boginja na
svom tamnom prestolu, ali danas se Vivijen muvala u dnu sobe, a
vatra nije gorela, nego je ognjište bilo hladno i tamno. Vivijen je
nosila običnu haljinu od nebojene vune sa kapuljačom preko kose, i
Morgana je prvi put jasno shvatila da je Vivijen sveštenica, ne
devojka, niti Majka, nego drevna žena-mudrac - koja je takođe Stara
Smrt. Lice joj je bilo izborano i izmoždeno, i Morgana je
pomislila: Pa naravno, ako se od obreda razbolela i Ravena, i ja, a
obe smo mlade i snažne, šta tek mora da se desilo Vivijeni, koja je
ostarila u službi onoj kojoj sve služimo?
A onda joj se Vivijen okrneula i
nasmešila joj se, osmehom punim ljubavi, i Morgana je opet osetila
nalet stare ljubavi i nežnosti. Ali kao što to pristoji mlađoj
sveštenici u prisustvu Gospe, čekala je da Vivijen prva
progovori.
Vivijen joj je dala znak da sedne.
"Jesi li se oporavila, dete?"
Morgana se skljokala na klupu i znala
je da je čak i od kratke šetnje potpuno iscrpljena. Odmahnula je
glavom.
"Znam", rekla je Vivijen. "Ponekad,
kada ne znaju kako ćeš reagovati, daju ti previše. Sledeći put
nemoj uzeti sve što ti daju - proceni koliko možeš da uzmeš -
dovoljno da ti da Vid, ali ne dovoljno da se toliko razboliš. Sada
imaš to pravo; stigla si do stepena kada se pokornost može umanjiti
po tvojoj proceni."
Te reči su zbog nečeg počele da
odjekuju u Morganinom umu: pokornost se može umanjiti po tvojoj
proceni, pokornost se može umanjiti po tvojoj proceni. Još sam
bolesna od toga što su mi dali, pomislila je i odmahnula glavom,
nestrpljivo, kako bi oterala zvuk i slušala dalje Vivijen.
"Koliko si razumela od Raveninog
proročanstva?"
"Vrlo malo", priznala je Morgana.
"Bilo mi je veoma tajanstveno. Nisam sigurna ni zašto sam bila
tamo."
"Delom", rekla je Vivijen, "da bi joj
predala svoju snagu; ona nije snažna. Još je vezana za postelju, i
brinem se za nju. Ona zna koliko trave sme da uzme, ali čak i to
malo je, izgleda, bilo previše; povraćala je krv i još krvari. Ali
neće umreti."
Morgana je pružila ruku da se osloni;
osećala se prazna, i opet ju je zahvatio talas mučnine, učinivši je
bledom i ošamućenom. Bez reči je ustala, oteturala se napolje i
počela da povraća, izbacivši hleb i mleko koje je jutros pojela.
Čula je Vivijen kako je poziva po imenu, i kada se pribrala i
uspravila, držeći se za dovratak i tresući se, prišla joj je mlada
sveštenica da joj krpom obriše lice; tkanina je bila vlažna i blago
je mirisala na slatko bilje. Vivijen joj je pomogla da uđe i
pružila joj malu posudu.
"Polako ispij", rekla je.
Opeklo joj je jezik i na trenutak je
pojačalo mučninu - bilo je to neko žestoko piće severnih Plemena,
zvali su ga voda života. Okusila ga je samo jednom ili dva puta.
Ali kad je ispila, osćala je snažnu toplotu kako joj se širi iz
praznog stomaka, i posle nekoliko minuta bilo joj je bolje, bila je
mirnija, gotovo opijena.
"Još malo", rekla je Vivijen. "Od
toga će ti ojačati srce. A sad, je li ti bolje?"
Morgana je klimnula glavom.
"Hvala."
"Večeras ćeš moći da jedeš", rekla je
Vivijen, i Morgani se u tom neobičnom stanju učinilo da je to
naređenje, kao da Vivijen može narediti i njenom želucu da se
pristojno ponaša. "Dobro. Hajde da popričamo o Raveninom
proročanstvu. U drevna vremena, davno pre nego što su mudrost i
vera druida stigli ovamo iz potopljenih hramova zapadnog
kontinenta, vilinski narod - od koga potičemo i ti i ja - živeo je
ovde, na obalama unutrašnjeg mora, i pre nego što su naučili da
seju ječam i žanju ga, živeli su, sakupljajući voće i loveći
jelene. A u ta vremena nisu imali kralja, nego samo kraljicu koja
im je bila mati, mada nisu naučili da je smatraju za Boginju. A
pošto su živeli od lova, njihove kraljice i sveštenice naučile su
da im dozivaju jelene i da mole njihove duhove da im se žrtvuju i
umru radi opstanka Plemena. Ali žrtva zahteva žrtvu - jelen je
umirao za Pleme, i neko iz Plemena morao je zauzvrat da umre, ili
makar da rizikuje kako bi jeleni, ako požele, mogli da uzmu njegov
život u zamenu za svoj. Tako je održavana ravnoteža. Da li me
razumeš, mila moja?"
Morgana je čula neobično tepanje, i
nejasno se upitala, onako bolesna i poluopijena: Da li to znači da
ću ja biti žrtva? Je li moj život odabran za Pleme?
Nije važno. Ja sam predata Boginji na
život i smrt.
"Razumem, Majko. Bar mislim da
razumem."
"Zato je Majka Plemena svake godine
birala sebi para. I pošto se on složio da da svoj život radi
Plemena, Pleme mu je davalo deo svog života. Čak i ako su mala deca
na majčinim grudima gladovala, on je uvek imao svega u izobilju i
mogao je da legne sa svakom ženom Plemena ako poželi, kako bi on,
najbolji i najsnažniji, mogao da im usadi decu. Osim toga, Majka
Plemena je često već prošla godine rađanja, i stoga je on morao da
odabere mlade devojke, a nijedan muškarac u Plemenu nije se smeo
buniti zbog njegovog izbora. A potom, kad bi prošla godina -
otprilike u ovo doba - on bi stavio jelenje rogove i ogrnuo
neuštavljenu jelensku kožu, kako bi jeleni mislili da je jedan od
njih, i trčao bi sa krdom dok je Majka Lovac bacala na njih čini.
Ali do tog časa krdo bi odabralo svog kralja, i ponekad bi taj
kralj nanjušio stranca i okomio se na njega. I tada je Rogati
umirao."
Morgana je opet osetila jezu kao i na
Toru, kad se taj obred odigravao pred njenim očima. Godišnji kralj
će umreti kako bi njegov narod živeo. Da li je bilje još delovalo
na njen um, kad sve tako jasno vidi?
"Pa, vreme je proteklo, Morgana",
tiho je nastavila Vivijen, "i sada nam ti stari obredi više nisu
potrebni, jer ječam raste i žrtve su bez krvi. Samo u vremenima
velike opasnosti Plemena zahtevaju takvog vođu. A Ravena je
predvidela da je ovo vreme takve opasnosti. I stoga će se opet
održati svečanost čoveka koji trči sa jelenima, rizikujući smrt za
dobro svog naroda.
Jesi li me čula kako pričam o Velikom
Braku?"
Morgana je klimnnula glavom; tako je
rođen Lanselet.
"Plemena vilinskog naroda, i sva
plemena sa severa, dobili su velikog vođu, i odabrani će biti
iskušan drevnim obredom. Ako preživi iskušavanje - što će, do
izvesne mere, zavisiti od snage kojom Devica Lovac može da začara
jelene - postaće Rogati, Kralj jelen, par Device Lovca, krunisan
rogovima boga. Morgana, pre mnogo godina rekla sam ti da tvoje
devičanstvo pripada Boginji. Sada ga ona zahteva na žrtvu Rogatom
Bogu. Ti ćeš biti Devica Lovac i nevesta Rogatog. Ti si odabrana za
tu službu."
U sobi je sve bilo mirno, kao onda
kad su stajale u središtu kamenog prstena tokom obreda. Morgana se
nije usuđivala da prekine ćutanje. Konačno, znajući da Vivijen čeka
nekakvu reč pristanka - kako su glasile one davne reči: To je
pretežak teret da bi se nosio bez pristanka - pognula je glavu.
"Moje telo i moja duša pripadaju
njoj, da čini sa njima šta joj je volja", šapnula je. "A tvoja
volja je njena volja, Majko. Neka bude tako."