11.

     Sunce je zalazilo kad su sigli do Jezera. Vivijen je okrenula ponija kako bi pogledala Morganu, koja je jahala malo iza nje. Devojčciino lice bilo je bledo od umora i gladi, ali nije se žalila, i Vivijen, koja je namerno nametnula brz korak kako bi joj ispitala izdržljivost, bila je zadovoljna. Život sveštenice u Avalonu nije lak, i morala je da sazna kako Morgana podnosi umor i teškoće. Sada je usporila ponija i pustila da joj se Morgana primakne.
     "Tamo leži Jezero", rekla je. "Uskoro ćemo biti unutar zidova, gde ćemo naći vatru, hranu i piće."
     "Biće mi milo zbog sve troje", rekla je Morgana.
     "Jesi li umorna, Morgana?"
     "Malo", stidljivo je rekla devojčica, "ali žao mi je što se putovanje završava. Volim da vidim nove stvari, a nikada ranije nisam putovala."
     Zaustavile su konje na ivici vode, i Vivijen je pokušala da vidi poznatu obalu onako kako bi izgledala strancu - tamnosive vode Jezera, visoka trska na obali, nemi, niski oblaci i nanosi algi u vodi. Sve je bilo tiho, i Vivijen je mogla da čuje devojčicine misli: ovde je tako pusto, mračno i strašno.
     "Kako ćemo stići do Avalona? Mosta nema - svakako nećemo plivati sa konjima?" upitala je Morgana. Setivši se da se baš tako mora kada vode nadođu posle prolećnih kiša, Vivijen je požurila da je umiri.
     "Ne; pozvaćemo brod."
     Podigla je ruke preko lica, zatvorila oči kako bi isključila svetlo i zvuk, i poslala nemi poziv. Za nekoliko trenutaka, preko sive površine Jezera, pojavila se niska barka. Optočena s jednog kraja crnim i srebrom, toliko tiho je plovila da je izgledalo da lebdi na vodi kao lokvanj - nisu se čula vesla, ali kada je prišla bliže, videli su se nemi veslači kako zamahuju bez ikakvog pljuska ili zvuka. Svi su bili sitni, tamnoputi muškarci, polunagi, istetovirani plavim magičnim simbolima, i Vivijen je primetila kako Morgana širi oči kada je to primetila; ali nije rekla ništa.
     Svuše mirno prima sve ovo, pomislila je Vivijen. Dovoljno je mlada da ne primeti misteriju u ovome što činimo; moram joj nekako skrenuti pažnju na to.
     Ćutljivi veslači nasukali su čamac i privezali ga neobično ispletenim užetom od trske. Vivijen je dala devojčici znak da sjaše, pa su prvo odveli konje na barku. Jedan od tetoviranih ljudi pružio je Morgani ruku kako bi joj pomogao da se ukrca; očekivala je da će se pokazati kako je nematerijalna, vizija, kao i barka, ali umesto toga je ustanovila da je ruka čvrsta i žuljevita kao rog. Na kraju je i Vivijen zauzela mesto na pramcu, i barka se otisnula na Jezero, polako i tiho.
     Pred njima su se dizali Ostrvo i Tor sa visokom kulom Svetog Mihajla; preko tihe vode pronosila se prigušena zvonjava. Morgana se iz navike prekrstila, a jedan od veslača se tako namrštio na nju da se trgla i brzo spusitla ruku. Dok je barka klizila kroz vodeno bilje mogla je da razabere zidove crkve i manastira. Vivijen je osetila kako devočicu obuzima strah - da li će na kraju ipak otići na Ostrvo sveštenika, gde će se oko nje zatvoriti zidovi manastira?
     "Da li idemo u crkvu na Ostrvu, tetka?"
     "Nećemo stići u crkvu", mirno je odgovorila Vivijen, "mada je istina da običan putnik, ili ti, da si sama, nikako ne može stići u Avalon. Čekaj i videćeš, i ne postavljaj nikakva pitanja; to ti je dužnost dok si na obuci."
     Morgana je zaćutala. Oči su joj i dalje poigravale od straha. "Ovo je kao bajka o vilinskoj barci", ipak je rekla, "koja jedri sa ostrva ka Zemlji Mladosti..."
     Vivijen nije obraćala pažnju na nju. Stajala je na pramcu barke, duboko dišući, prizivajući snagu za čin magije koji je trebalo da izvede; na trenutak se upitala ima li još dovoljno snage za to. Stara sam, pomislila je obuzeta panikom, ali moram poživeti dok Morgana i njen brat ne odrastu. Mir čitave zemlje zavisi od onoga što mogu učiniti da ih sačuvam!
     Prekinula je takve misli; sumnja je bila opasna. Podsetila se da je ovo činila skoro svakog dana otkako je odrasla, i da joj je do sada to bilo toliko prirodno da bi mogla da uradi i u snu ili na samrti. Nepokretno je stajala, ukočena, obuzeta napetošću magije, a onda je ispružila ruke i podigla ih nad glavom, dlanova okrenutih ka nebu. Potom ih je, naglo izdahnuvši vazduh, spustila - a sa njima je pala i magla, pa je prizor crkve nestao, kao i obale Ostrva sveštenika, čak i Tor. Barka je klizila kroz gustu, neprozirnu maglu, tamnu kao noć koja ih je okruživala, a u tami je čula Morganu kako brzo diše kao neka mala, uplašena životinja. Počela je da govori - kako bi uverila devojčicu da nema čega da se plaši - a onda je zaćutala. Morgana je sada bila sveštenica na obuci i mora naučiti da savlada strah kao što je savladala umor i glad na putu.
     Barka je zašla u maglu. Brzo i sigurno - jer na ovom Jezeru nema drugih barki - hitala je kroz gustu, lepljivu vlagu; Vivijen ju je osećala na licu i u kosi, ovlaženoj čak i kroz vuneni šal. Morgana je počela da drhti od hladnoće.
     A onda, kao da se zavesa razmakla, magla je nestala, i pred njima su se pružile osunčana voda i zelena obala. Tor je bio tu, ali Vivijen je čula devojčicu kako je jeknula od šoka i čuđenja. Na vrhu Tora nalazio se krug od uspravljenog stenja, blistav na sunčevoj svetlosti. Ka njemu je vodio prostran put, krivudajući naviše zavojito, oko ogromnog brega. U podnožju Tora stajale su se zgrade u kojima stanuju sveštenici, a na padini su se videli Sveti Kladenac i srebrni sjaj bazena sa ogledalom. Duž obale su nicali zasadi jabuka, a iza njih ogromni hrastovi, sa zlatastim izdancima imele na granju u visini.
     "Divno je..." šapnula je Morgana, a Vivijen je u njenom glasu osetila čuđenje. "Gospo, je li ovo stvarno?"
     "Stvarnije je od bilo kog drugog mesta koje si ikada videla", odgovorila je, "a uskoro ćeš to i iskusiti."
     Barka je pošla ka obali i teško zagrebala po pesku; nemi veslači su je osigurali konopcem i pomogi Gospi da se iskrca. Potom su izveli konje, a Morganu su ostavili da iziđe sama.
     Devojčica nikada neće zaboraviti taj prvi pogled na Avalon pri zalasku sunca. Zeleni travnjaci spuštali su se do same trske duž Jezera, a labudovi su plovili, tiho kao i barka, preko bistrih voda. Ispod zasada hrastova i jabuka nalazile su se niske zgrade od sivog kamena, i Morgana je videla prilike u belom kako polako hodaju duž šetališta sa stubovima. Odnekuda se, vrlo tiho, čuo zvuk harfe. Nisko, iskošeno svetlo - je li to ono sunce koje je poznavala? - zasipalo je predeo zlatom i tišinom, i ona je osetila kako joj se grlo steže od suza. Dolazim kući, pomislila je, ne znajući zašto, mada je čitav život provela u Tintagelu i Karleonu i nikada ranije nije videla ovu vilinsku zemlju.
     Vivijen je izdala uputstva oko konja i ponovo se okrenula ka Morgani. Videla je na licu devojčice izraz čuđenja i divljenja, pa je ćutala dok Morgana nije drhtavo udahnula, kao da se budi iza sna. Žene u tamno obojenim haljinama i tunikama od jelenske kože, poneka sa plavo tetoviranim polumesecom između obrva, sišle su stazom do njih; neke su ličile na Morganu i Vivijen, sitne i tamnopute, kao da su Pikti, ali neke su bile visoke i vitke, sa plavom ili crvenkastom kosom, a na dve ili tri se jasno videlo da su rimskog porekla. Poklonile su se pred Vivijen, ćutke joj iskazujući poštovanje, a ona je podigla ruku u gestu blagosiljanja.
     "Ovo je moja srodnica", rekla je. "Zove se Morgana. Biće jedna od vas. Uzmite je..." pri tom je pogledala devojčicu, koja je stajala drhteći u sve jačoj tami posle zalaska sunca, koja je pogasila fantastične boje predela. Dete je bilo umorno i uplašeno. Čeka je još mnogo poslova i iskušenja; ne mora početi baš ovog časa.
     "Sutra", rekla je Morgani, "sutra ćeš poći u Kuću Devojaka. Tamo neće biti važno što si moja rođaka i kneginja, nećeš imati ime ni bilo kakve povlastice osim onoga što sama zaslužiš. Ali večeras pođi sa mnom; imaćemo malo vremena da razgovaramo o ovom putovanju."
     Morgana je osetila kako joj kolena klecaju od naglog olakšanja. Žene pred njom, sve nepoznate, u čudnim haljinama i plavim šarama na čelu, uplašile su je više nego čitav Uterov dvor. Primetila je Vivijenin blagi pokret, i sveštenice - jer pretpostavila je da su to sveštenice - su se okrenule i otišle. Vivijen je pružila ruku i Morgana ju je prihvatila, osetivši da su joj prsti umirujuće hladni i čvrsti.
     Vivijen je opet bila ona poznata rođaka, ali istovremeno i čudesna osoba koja je dozvala maglu. Morgana je opet osetila potrebu da se prekrsti i upitala se da li bi čitava ova zemlja nestala, jer otac Kolumba kaže da sva đavolja dela i vradžbine nestaju pred tim znakom.
     Ali nije se prekrstila; odjednom je shvatila da to više nikada neće učiniti. Taj svet je zauvek ostao iza nje.
     Na ivici jabučnjaka, između dva upravo procvetala drveta, stajala je kućica od pletera i naboja. Unutra je gorela vatra, i mlada žena - nalik na ostale koje je videla, u tamnoj haljini i tunici od kože - dočekala ih je nemim naklonom.
     "Ne obraćaj joj se", rekla je Vivijen. "Ona je, u ovom času, pod zavetom ćutanja. Sveštenica je četvrtu godinu i zove se Ravena."
     Ravena je ćutke svukla Vivijeninu gornju odeću i izula joj blatnjave i od puta pohabane cipele; na Vivijenin znak pomogla je i Morgani. Donela im je vode za umivanje, a kasnije i hranu: ječmeni hleb i suvo meso. Za piće je bilo samo hladne vode, ali bila je sveža i ukusna, drugačija od svake vode koju je Morgana dosad okusila.
     "Ovo je voda iz Svetog Kladenca", rekla je Vivijen. "Ovde ne pijemo ništa drugo; ona donosi vizije i bistar vid. A med je iz naših košnica. Jedi meso i uživaj u njemu, jer ga više godinama nećeš okusiti; sveštenice ne jedu meso sve do kraja obuke."
     "Zašto, gospo?" Morgana nije mogla da je oslovi sa 'tetka' niti sa 'rođako'. Između nje i poznatih imena nalazilo se sećanje na priliku nalik na Boginju koja priziva maglu. "Je li loše jesti meso?"
     "Svakako da nije, i doći će dan kada možeš jesti sve što se stavi pred tebe. Ali ishrana bez životinjskog mesa daje visok nivo svesti, a to ti je potrebno dok učiš kako da upotrebljavaš Vid i koristiš magijske moći, umesto da one koriste tebe. Kao i druidi na početku obuke, sveštenice jedu samo hleb i voće, i ponekad malo ribe iz jezera, i piju jedino vodu iz Svetog Kladenca."
     "Ti si pila vino u Karleonu, Gospo", stidljivo je rekla Morgana.
     "Naravno, i pićeš ga i ti, kada budeš znala koje je odgovarajuće vreme za jelo i piće, a kada je vreme za post", strogo je rekla Vivijen. To je ućutkalo Morganu, pa je sedela i grickala hleb sa medom. Ali iako je bila gladna, hrana kao da joj je zastajala u grlu.
     "Jesi li dosta jela?" upitala je Vivijen. "Dobro, onda neka Ravena odnese posuđe - treba da spavaš, dete. Ali sedi ovde kraj mene, pred vatru, da malo pričamo, jer sutra će te Ravena odvesti u Kuću Devojaka, i više me nećeš viđati, osim na svečanostima, dok ne budeš dovoljno obučena da se smenjuješ sa starijim sveštenicama, kako bi spavala u mojoj kući i služila me. Do tada ćeš već biti pod zavetom ćutanja, nećeš smeti da pitaš ni da odgovaraš. Ali večeras si još moja srodnica, nisi zakleta na službu Boginji i možeš me pitati sve što poželiš."
     Pružila je ruku, i Morgana je sela kraj nje na klupu pred vatrom. Vivijen se okrenula leđima. "Hoćeš li mi izvaditi ukosnicu, Morgana? Ravena je otišla na počinak, i ne bih da je ponovo uznemiravam."
     Morgana je izvukla koštanu šnalu iz njene kose; kosa joj se spustila u vodopadu dugačkih, tamnih vlasi sa sedim pramenom na jednoj slepoočnici. Vivijen je uzdahnula i pružila bose noge ka vatri.
     "Lepo je biti opet kod kuće - poslednjih godina sam previše putovala", rekla je. "A nisam više dovoljno snažna da mi to pričinjava zadovoljstvo."
     "Rekla si da smem da postavljam pitanja", plašljivo je kazala Morgana. "Zašto neke žene nose plavi znak na čelu, a neke ne?"
     "Plavi polumesec je znak da su zaklete na službu Boginji, da žive i umru po njenoj volji", rekla je Vivijen. "One koje su došle samo da malo uvežbaju Vid ne polažu tu zakletvu."
     "A hoću li je ja položiti?"
     "To ćeš sama odlučiti", rekla je Vivijen. "Boginja će ti reći da li želi da položi ruku na tebe. Samo hrišćani koriste svoje manastire kao spremište za nepotrebne kćeri i udovice."
     "Ali kako ću znati da li me Boginja želi?"
     Vivijen se nasmešila u tami. "Pozvaće te glasom koji nećeš moći da ne razumeš. Ako čuješ taj poziv, neće biti mesta na svetu gde bi mogla da se sakriješ od njega."
     Morgana se upitala da li se i Vivijen tako zaklela, ali bila je suviše stidljiva da bi pitala. Pa naravno! Ona je Velika sveštenica, Gospa od Avalona...
     "I ja sam se tako zaklela", tiho je rekla Vivijen, onako kako je već uobičavala da odgovara na neizgovorena pitanja, "ali znak je vremenom izbledeo... ako pažljivo pogledaš, mislim da i dalje možeš da ga razabereš pri korenu kose, ovde."
     "Da, malo... šta to znači zakleti se Boginji, Gospo? Ko je ta Boginja? Jednom sam pitala oca Kolumbu da li Bog ima neko drugo ime, a on je rekao ne, rekao je da postoji samo jedno Ime koje nas može spasti i da je to Isus Hrist, ali..." prekinula je, zbunjena. "Ja vrlo malo znam o tim stvarima."
     "Znati da ne znaš jeste početak mudrosti", odgovorila je Vivijam "Potom, kad počneš da učiš, nećeš morati da zaboraviš sve ono što si mislila da znaš. Bog ima mnogo imena, ali svuda je Jedan; i tako, kad se moliš Mariji, majci Isusovoj, moliš se, ni ne znajući, Majci Sveta u jednom od njenih mnogih oblika. Bog kome se klanjaju sveštenici i Jedan Veliki naših druida jesu isti Jedan, i zato Merlin ponekad ulazi među hrišćanske savetnike Velikog Kralja; on zna, ako oni i ne znaju, da je Bog Jedan."
     "Vaša majka je bila ovde sveštenica pre tebe, tako mi je rekla majka..."
     "To je tačno, ali to nije samo pitanje nasleđa. Pre će biti da sam nasledila njenu nadarenost Vidom, a po svojoj slobodnoj volji sam se zaklela Boginji. Boginja nije pozvala tvoju majku, niti Morgozu. Zato sam poslala Igrenu da se uda za tvog oca, a potom za Utera, a Morgozu da se uda onako kako odredi kralj. Igrenin brak je poslužio Boginji; nad Morgozom nije imala nikakvu moć."
     "Znači da se sveštenice koje pozove Boginja nikada ne udaju?"
     "Obično ne. One se ne zaklinju nijednom muškarcu, osim u Velikom Braku, gde se sveštenik i sveštenica spajaju predstavljajući Boga i Boginju, a tako rođena deca nisu deca smrtnika, nego Boginje. To je Misterija, i naučićeš je kada dođe vreme. Ja sam tako rođena, i nemam ovozemaljskog oca..."
     Morgana je zurila u nju. "Znači li... znači li to da je tvoja majka legla sa Bogom?" šapnula je.
     "Ne, naravno da nije. Samo sa sveštenikom, ispunjenim moćima Boga, sveštenikom čije ime nikada nije saznala, jer je u tom trenutku ili u to vreme Bog ušao u njega i opseo ga, tako da je muškarac ostao zaboravljen i nepoznat." Lice joj je bilo daleko, puno sećanja na neobične stvari; Morgana je videla misli kako joj se kreću preko čela. Kao da je vatra bacala slike po sobi, veliku priliku Rogatog... Naglo se stresla i čvršće se umotala u ogrtač.
     "Jesi li umorna, dete? Trebalo bi da spavaš..."
     Ali Morgana je opet bila radoznala. "Jesi li se rodila u Avalonu?"
     "Da, mada sam odrala na Druidskom ostrvu, daleko na severu, među Ostrvima. A kada sam odrasla, Boginja je položila ruku na mene - u meni je tekla krv sveštenice, baš kao što mislim da teče i u tebi, dete moje." Glas joj je bio dalek; ustala je i zagledala se u vatru.
     "Pokušavam da se setim pre koliko godina sam došla ovamo sa staricom... mesec je tada bio dalje na jugu, jer bilo je vreme žetve, a nailazili su mračni dani Samhe, na izmaku godine. Bila je to teška zima, čak i u Avalonu; noću smo čuli vukove, a sneg je bio dubok, i gladovali smo, jer niko nije mogao da se probije kroz oluje, i bilo je male dece koja su umrla kad je majkama nestalo mleka... Potom se Jezero zamrzlo, i doneli su nam hranu na saonicama. Tada sam bila devojka, grudi mi još nisu porasle, a sada sam stara, starica, strašilo... toliko godina, dete."
     Morgana je osećala kako Vivijeni drhti ruka; teško je ležala na njenoj. Trenutak kasnije Vivijen je privukla devojčicu uz sebe i ostala stojeći, grleći je oko struka.
     "Toliko meseci, toliko dugodnevica... a sada izgleda da Samha ponovo pada odmah posle Beltana - brže nego što je mesec rastao od mladog do punog dok sam bila mlada. A i ti ćeš stajati ovde pred vatrom, i ostarićeš kao što sam ja ostarila, osim ako Majka ima za tebe druge zadatke... oh, Morgana, Morgana, malena, trebalo je da te ostavim u majčinoj kući..."
     Morgana je čvrsto zagrila sveštenicu. "Ne bih mogla da ostanem tamo! Radije bih umrla..."
     "Znam to", uzdahnula je Vivijen. "Mislim da je Majka već položila ruku na tebe, dete. Ali došla si iz života punog obilja u život pun oskudnosti, Morgana, i može se desiti da ti poverim zadatke teške kao oni što ih je meni postavila Velika Majka. Sada misli samo na to kako da naučiš korišćenje Vida i da živiš u divnim predelima Avalona; ali nije lako služiti volji Ceriveden, kćeri moja, ona nije samo Velika Majka ljubavi i rađanja, nego i Gospa od tame i smrti." Uzdahnula je i pogladila deovjčicu po kosi. "Ona je takođe Morigan, donosilac napora, i Veliki Gavran... oh, Morgana, Morgana, volela bih da si moje rođeno dete, ali čak i tako ne bih mogla da te poštedim, moram te upotrebiti za njene svrhe kao što sam nekada i ja bila upotrebljena." Pognula je glavu i na trenutak ju je položila devojčici na rame. "Veruj mi da te volim, Morgama, jer doći će čas kad ćeš me mrzeti isto onoliko koliko me sada voliš..."
     Morgana je bez razmišljanja pala na kolena. "Nikada", šapnula je. "Ja sam u rukama Boginje... i u tvojim..."
     "Neka nikada ne zažališ zbog tih reči", rekla je Vivijen. Pružila je ruke ka vatri. Bile su sitne i snažne i pomalo otekle od starosti. "Ovim rukama sam porađala decu; i videla sam kako životna krv teče iz njih. Jednom sam izdala muškarca i oterala ga u smrt, muškarca koji mi je ležao u naručju i kome sam se zaklela na ljubav. Uništila sam mir tvoje majke, a sada sam joj oduzela decu. Zar me ne mrziš, zar me se ne bojiš, Morgana?"
     "Bojim te se", rekla je devojčica, još klečeći pred njom, dok joj je sitno, tamno lice blistalo od plamena vatre, "ali nikada te neću mrzeti."
     Vivijen je duboko uzdahnula, odbacivši predviđanja i jezu. "Ne, ne bojiš se mene", rekla je, "već nje. Obe smo u njenim rukama, dete. Tvoje devičanstvo je žrtvovano Boginji. Postaraj se da tako i ostane dok Majka ne objavi svoju volju."
     Morgana je položila šake preko Vivijeninih. "Neka bude tako", šapnula je, "Kunem se."
     Sutradan je otišla u Kuću Devojaka i tu je ostala mnogo godina.

     Govori Morgana...
     Kako da pišem o stvaranju sveštenice? Ono što nije očito, tajna je. Oni koji su išli tim putem, znaće, dok oni koji nisu, nikada neće znati, mada bih mogla da zapišem sve zabranjene stvari. Sedam puta je dolazilo i prolazilo veče Beltana; sedam puta su nas zime zaogrtale hladnoćom. Vid je dolazio lako, Vivijen je rekla da sam rođena za sveštenicu. Nije bilo lako narediti mu da dođe kada sam želela i samo kada sam želela, i zatvoriti kapije Vida kada nije bilo prikladno da vidim.
     Najteže su mi padale male čarolije, koje prisiljavaju um da stupa neutabanim stazama. Prizvati vatru i zapaliti je voljom, dozvati maglu, doneti kišu - sve je to bilo jednostavno, ali znati kada da prizoveš kišu ili maglu, a kada da to prepustiš bogovima, to nije bilo tako jednostavno. Bilo je i drugih nauka, u kojima mi moje znanje Vida nije nimalo pomagalo; umeće sa travama, i umeće isceljivanja, duge pesme iz kojih se nijedna jedina reč ne sme zapisati, jer kako se znanje o Velikima sme prepustiti ičemu načinjenom ljudskom rukom? Neke lekcije bile su čisto uživanje, jer bilo mi je dozovljeno da učim da sviram na harfi i da je sama pravim, koristeći sveto drvo i creva obredno ubijene životinje; a neke lekcije su bile užasne.
     Najteže od svega, mislim, bilo je gledati u sebe, pod dejstvom droga koje oslobađaju um od tela, bolesnog i punog grčeva, dok um slobodno lebdi van granica vremena i prostora, i čitati stranice prošlosti i budućnosti. Ali o tome ne smem ništa da kažem. Konačno je došao dan kada sam izbačena iz Avalona, obučena samo u košulju, nenaoružana osim malog bodeža sveštenice, da se vratim - ako uzmognem. Znala sam da će me, ako ne uspem, oplakivati kao mrtvu, ali kapije mi se više nikada neće otvoriti osim ako uspem da im to naredim snagom svoje volje i naređenja. A kada su se magle sklopile oko mene, dugo sam lutala obalama nepoznatog Jezera, slušajući samo zvona i žalostivo zapevanje kaluđera. I konačno sam uspela da razbijem maglu i da je prizovem, sa stopalima na zemlji i glavom među zvezdama, pružajući se od obzorja do obzorja, i glasno uzvikujući reč Moći...
     I magla se razdvojila i ugledala sam pred sobom istu onu osunčanu obalu na koju me je Gospa dovela pre sedam godina, i kročila sam na čvrsto tlo svog doma, i plakala sam kao i prvi put kad sam stigla tu kao uplašeno dete. A potom su mi među obrve ucrtali znak polumeseca, rukom same Boginje... ali to je Misterija o kojoj je zabranjeno pisati. Oni koji su osetili kako im čelo gori od poljupca Ceridven znaće o čemu govorim.
     Dva proleća potom, kada sam oslobođena zaveta ćutanja, u Avalon se vratio Galahad, koji je već uvežbao boj protiv Saksonaca služeći svog oca, kralja Bana od Donje Britanije.