16.

     Gvenvir je ležala potpuno budna u tami, očekujući Lanseletove korake, ali ipak je razmišljala o Morgozi koja se smešila - gotovo kezila - dok joj je mrmljala: "Ah, zavidim ti, mila moja! Kormak je dobar momak i vrlo srčan - ali nije ni prineti ljupkosti i lepoti tvog ljubavnika."
     Gvenvir je pognula glavu i oćutala. Kako da se ljuti na Morgozu, kada obe rade isto? Ali bilo je suviše opasno. Biskup je, sad u nedelju, na misi govorio o svetoj zapovesti protiv preljube, rekavši da je vernost žene temelj hrišćanskog načina života, pošto tek venčanjem i vernošću žena može da iskupi Evin greh. Gvenvir se setila priče o ženi uhvaćenoj u preljubi, koju su doveli pred Hrista: Neka onaj ko nikada nije počinio greh baci na nju prvi kamen. Niko nije bio bezgrešan i prvi kamen nije bačen - ali ovde, na njenom dvoru, ima ih tako mnogo bezgrešnih, počev od Artura, koji bi mogli da bace prvi kamen. Isus je potom rekao ženi: Idi i ne greši više. I tako mora i ona...
     Nije želela njegovo telo. Morgoza, koja se oblizivala nad požudnim mladićem koga je uzela za ljubavnika, nikada ne bi poverovala koliko njima dvoma to malo znači. Zaista retko ju je uzimao na način koji je značio greh i beščašće - samo prvih godina, kada su imali Arturov pristanak, kako bi pokušali i videli može li Gvenvir da rodi sina za kraljevstvo. Bilo je i drugih načina da se doživi zadovoljstvo, i nekako joj se činilo da je to manji greh, manje narušavanje Arturovih bračnih prava na njeno telo. Pa čak i tako, nije želja bila presudna, želela je samo da bude sa njim... to se čak više tiče duše nego tela, pomislila je. Zašto bi Bog ljubavi to prokleo? Mogao bi da prokune greh koji su počinili, ali ona ga je stalo okajavala, a kako da prokune ovo, što je najiskrenija ljubav koju srce može da oseti?
     Nisam uskratila Arturu ništa što je od mene želeo. On mora da ima kraljicu, ženu koja će voditi zamak; što se ostalog tiče, želeo je da mu rodim sina, a što nisam, to nije do mene nego do Boga.
     Začula je tihe korake u tami. "Lanselete?"
     "Ne baš." Nejasna svetlost male svetiljke ju je zbunila; na trenutak kao da je videla voljeno lice, iznenada podmlađeno - a onda se setila ko je to.
     "Kako se usuđuješ? Moje gospe nisu toliko daleko da ih ne mogu dozvati vriskom, a niko neće verovati da sam te pozvala ovamo!"
     "Mirno lezi", rekao je on. "Pod grlom ti je nož, gospo moja." Trgla se i povukla, grčevito stežući pokrivač. "Oh, nemoj se zanositi, madam, nisam došao da te silujem. Tvoje čari su suviše bajate za mene, gospo, i suviše istrošene."
     "Dosta je bilo", javio se promukli glas iz tame iza Gvideona. "Ne zavitlavaj je, čoveče! Ovo je prljav posao, njuškanje po spavaćim sobama, i voleo bih da se nisam upleo u to! Tišina, i svi se sakrijte po sobi!"
     Kada joj se pogled privikao na nejasno svetlo, prepoznala je Gavenovo lice, a iza njega je bio još neko poznat. "Garete! Šta ćeš ti ovde?" žalosno je upitala. "Mislila sam da si ti najbolji Lanseletov prijatelj."
     "I jesam", mračno je rekao on. "Došao sam da se postaram da ne dobije ništa gore od onog što je zaslužio. Ovaj", prezrivo je pokazao Gvideona, "ovaj bi mu najradije prerezao grkljan - i ostavio bi ga ovde, da ti budeš optužena za ubistvo!"
     "Tišina", rekao je Gvideon, i svetlo se ugasilo. Gvenvir je osećala na grlu dodir noža. "Ako izgovoriš i najtiši glas da ga upozoriš, madam, preklaću te i rizikovaću da objasnim gospodaru Arturu zašto sam to učinio." Vrh noža ju je toliko pritisnuo da se Gvenvir, grčeći se od bola, upitala da li joj je prolivena krv. Čula je tihe zvuke - šuškanje odeće, zveckanje oružja; koliko je ljudi došlo u zasedu? Ćutke je ležala, očajno kršeći prste. Kad bi mogla da upozori Lanseleta... ali ležala je kao životinjica u klopci, potpuno bespomoćna.
     Minuti su sporo prolazii, a ona je ležala između jastuka i noža. Posle beskrajno dugog vremena, začula je tih zvuk, zviždanje nalik na ptičji zov. Gvideon je osetio da je postala napeta. "Je li to Lanseletov znak?" Ponovo joj je zabio vrh noža u grlo, i Gvenvir se preznojila od užasa. "Da", šapnula je.
     Osetila je kako slama pod njom šuška dok se Gvideon udaljavao. "U sobi je dvanaest ljudi. Samo pokušaj da ga upozoriš, i nećeš živeti ni tri sekunde."
     Čula je zvuke u prednjoj odaji: Lanselet je skinuo ogrtač, pa mač - oh, Bože, zar će ga uhvatiti nagog i nenaoružanog? Opet se ukočila, osećajući unapred nož kako joj se zariva u telo, ali mora nekako da ga upozori, mora da vikne - otvorila je usta, ali Gvideon joj je - je li to Vid, kako je samo znao? - grubo pokrio lice šakom, prigušivši uzvik. Uvijala se pod njim, gušila se, a onda je osetila na postelji Lanseletovu težinu.
     "Gven?" šapnuo je. "Šta je bilo? Zar nisi čula zvižduk, vojena?"
     Uspela je da se izvuče ispod grube ruke.
     "Beži!" vrisnula je. "Ovo je zamka..."
     "Pakla mu!" Osetila je kako je odskočio unazad, kao mačka.
     Gvideonova svetiljka je ponovo planula; svetlo se širilo od ruke do ruke, sve dok soba nije bila potpuno osvetljena, i u njoj Gaven, Garet, Kaj i još desetak drugih ljudi. Gvenvir se zgrčila pod pokrivačem, a Lanselet se uspravio, potpuno nag i bez oružja.
     "Mordrede", prezrivo je rekao. "Ovaj trik ti sasvim pristaje!"
     "U ime kralja, Lanselete", zvanično je rekao Gaven, "optužujem te za izdaju. Daj mi svoj mač."
     "Mani sad to", rekao je Gvideon, "idi i uzmi ga."
     "Garete! Za ime Božje, zašto si se upetljao u ovo?"
     Garetu su oči blistale kao da su pune suze. "Nikada nisam verovao u to, Lanselete. Više bih voleo da sam poginuo u boju nego da sam dočekao ovaj dan."
     Lanselet je pognuo glavu, i Gvenvir je videla kako očima panično šara po sobi. "Oh, Bože", promrmljao je, "Pelinor me je tako gledao kada su došli sa bakljama da me uhvate u Eleninoj postelji - zar moram svakoga, svakoga da izdam?" Poželela je da ga dodirne, da krikne od sažaljenja i bola, da ga zagrli i zaštiti. Ali nije je ni pogledao.
     "Tvoj mač", tiho je rekao Gaven. "Obuci se, Lanselete. Nećemo te voditi nagog i obeščašćenog pred Artura. Dovljno ljudi je prisustvovalo tvojoj sramoti."
     "Ne daj mu mač", pobunio se neki bezlični glas u tami, ali Gaven je prezrivo mahnuo rukom da ga ućutka. Lanselet im je polako okrenuo leđa i ušao u malu prednju odaju gde je ostavio odeću, oklop i oružje. Čula ga je kako se oblači. Garet je stajao sa rukom na maču kada je Lanselet ponovo ušao, odeven, ali goloruk, držeći šake tako da se jasno vide.
     "Drago mi je, tebe radi, što ćeš mirno poći sa nama", rekao je Gvideon. "Majko", okrenuo se ka senkama, i Gvenvir se zaprepastila kad je ugledala kraljicu Morgozu, "postaraj se za kraljicu. Ti ćeš je čuvati dok Artur ne odluči šta će sa njom."
     Morgoza je prišla krevetu. Gvenvir nikada ranije nije primetila koliko je Morgoza krupna i koliko okrutno deluje.
     "Hodi, gospo, obuci se", rekla je sada. "Pomoći ću ti da urediš kosu - sigurno ne bi želela da se pred kraljem pojaviš naga i bestidna. Budi zahvalna što se ovde našla i jedna žena. Ovi ovde", prezrivo ih je pogledala, "hteli su da sačekaju da vas uhvate kad on već bude bio u tebi." Gvenvir se stresla od tih reči; polako, drhtavim prstima, počela je da oblači haljinu. "Moram li da se oblačim pred svim tim ljudima?"
     Gvideon nije čekao da Morgoza odgovori. "Ne pokušavaj da nas omekšaš, bestidnice! Obuci se brzo, madam, ili će te moja majka umotati u to kao u džak!"
     Zove je majkom. Nikakvo čudo što je Gvideon okrutan i bezobziran kada ga je odgajila kraljica Lotije! No, Gvenvir je toliko često primećivala da je Morgoza lenja, vesela, pohlepna žena - šta li ju je navelo na ovo? Sela je i počela da vezuje cipele.
     Lanselet se tiho oglasio. "Znači, želite moj mač?"
     "Znaš već", rekao je Gaven.
     "E pa onda..." krećući se gotovo brže nego što oko može da prati, Lanselet je skočio na Gavena i oteo mu mač. "Dođi i uzmi ga, proklet bio!" Zamahnuo je Gavenovim mačem na Gvidoena, koji je pao na krevet, urličući, sa zjapećom ranom na boku; kada je istupio Kaj, sa mačem u ruci, Lanselet je zgrabio jastuk i njime gurao Kaja unazad sve dok nije naleteo na ostale zaverenike, koji su popadali. Potom je skočio na krevet. "Budi potpuno mirna", tiho je rekao Gvenviri, "i spremi se!"
     Dahnula je, ali se brzo povukla što je dalje mogla u ugao. Ponovo su krenuli na njega; jednog je proburazio, drugog oborio i nad njegovim telom se sukobio sa trećim. Ogromna Garetova prilika polako se skljokala na pod. Lanselet se već borio sa nekim drugim, ali Gvideon je kriknuo: "Garete!" i bacio se preko tela svog usvojenog brata. U trenutku zatišja, dok je Gvideon klečao i jecao nad Garetovim telom, Gvenvir je osetila kako je Lanselet hvata za ruku, vuče, kako ubija nekog na vratima - nije stigla da vidi koga - i već se našla na nogama, u hodniku, a Lanselet ju je gurao pred sobom u paničnoj žurbi. Neko ih je napao iz tame, Lanselet je ubio i njega, i onda su potrčali.
     "Prema štalama", dahnuo je on, "da uzmemo konje i bežimo, što pre."
     "Čekaj!" uhvatila ga je za ruku. "Ako se prepustimo Arturovoj milosti - ili ako ti odeš, a ja ostanem i iziđem pred Artura..."
     "Garet bi možda pazio da sve bude pravedno. Ali kad Gvideon vodi sve, zar misliš da bismo stigli do kralja živi? Dobro sam mu dao ime - Mordred!" Ugurao ju je u štalu i brzo osedlao svog konja. "Nemamo vremena da tražimo tvog. Jahaćeš iza mene, i dobro se drži - moraću da pregazim stražare na kapiji." Gvenvir je shvatila da je pred njom novi Lanselet - ne ljubavnik, nego grubi ratnik. Koliko li je ljudi ubio noćas? Nije imala vremena za strah dok ju je dizao na konja i uzjahivao pred nju.
     "Čvrsto se drži", rekao je. "Neću imati vremena da pazim na tebe." Okrenuo se i grubo, gladno je poljubio. "Ovo je moja krivica, trebalo je da znam da to pakleno kopile uhodi - pa, šta god da se desi, barem je sve gotovo. Nema više laži i skrivanja. Sad si moja zauvek..." I tu je prekinuo. Osetila je da on drhti, ali samo se naglo okrenuo i zgrabio uzde. "Idemo!"

     Morgoza je užasnuto gledala Gvideona kako jeca, nagnut nad svojim najmlađim sinom.
     Setila se uzgred izgovorenih reči, pre više godina - Gvideon je odbio da učestvuje na turniru kao protivnik Garetu. Video sam te kako ležiš na samrti, rekao je tada, ...i znao sam da je moje delo što ležiš bez iskre života... neću da iskušavam sudbinu.
     Lanselet je ovo učinio, Lanselet koga je Garet oduvek voleo najviše na svetu.
     Jedan od zaverenika joj je prišao. "Pobeći će..."
     "Zar misliš da mi je stalo do toga?" Gvideon se trgao, i Morgoza je shvatila da i on krvari, da se njegova i Garetova krv mešaju na podu. Dohvatila je laneni čaršav sa kreveta, iscepala ga i obmotala oko Gvideonove rane.
     "Niko u čitavoj Britaniji neće ih sada sakriti", ozbiljno je rekao Gaven. "Lanselet je prognanik. Uhvaćen je u izdaji svog kralja, i njegov život više ne postoji. Bože! Kako bih voleo da se ovo nije desilo!" Prišao je da pogleda Gvideonovu ranu i slegnuo ramenima. "Samo razrez u mesu - vidi, krvarenje već prestaje, zarašće, ali neko vreme nećeš moći udobno da sediš. Garet..." Glas mu se slomio; onako ogroman, grub i prosed, počeo je da plače kao dete. "Garet je bio gore sreće, i Lanselet će mi to platiti životom, makar i ja stradao od njegove ruke. Oh, Bože, Garete, mali moj, brate moj..." Sagnuo se i zagrlio krupno telo. "Je li bilo vredno ovoga, Gvideone", rekao je promuklo, kroz jecaje, "je li bilo vredno Garetovog života?"
     "Hajde, dečko moj", rekla je Morgoza, iako se i njoj stezalo grlo - Garet, njena beba, njeno poslednje dete; odavno ga je izgubila zbog Artura, ali se i dalje sećala plavokosog dečačića kako steže u ruci drvenog viteza. I jednog dana ćemo zajedno u viteške pohode, ser Lanselete... Uvek Lanselet. Ali sada je Lanselet preterao, i svuda u zemlji će svi biti protiv njega. A i dalje je imala Gvideona, svog ljubimca, koji će jednog dana postati kralj, a ona će biti uz njega.
     "Hajde, hajde, momče, sada više ne možemo pomoći Garetu. Daj da te previjem, a onda idemo kod Artura da mu kažemo šta se desilo, kako bi mogao da pošalje vojsku u potragu za izdajicama..."
     Gvideon je stresao njenu ruku. "Skloni se od mene, prokleta bila", rekao je užasnim glasom. "Garet je bio najbolji od nas, i ne bih ga dao ni za deset krlajeva! Ti i tvoja pakost protiv Artura, stalno si me gurala, kao da me je briga sa kim spava kraljica - kao da je Gvenvir gora od tebe, koja si od moje desete godina stalno imala ovog ili onog u postelji..."
     "Oh, sine moj", užasnuto je šapnula. "Kako možeš tako da govoriš? Garet mi je bio sin..."
     "Kao da si ikada marila za Gareta, ili za bilo kog od nas, kad si morala da misliš na svoje zadovoljstvo i svoje ambicije? Gurala si me na presto, ne mene radi nego da bi stekla moć!" Opet je odgurnuo njene pružene ruke. "Vrati se u Lotiju, ili idi u pakao ako đavo bude hteo da te primi, i ako te ikada opet vidim, kunem se da ću zaboraviti sve osim da si ti ubila jedinog brata koga sam voleo, jedinog rođaka..." I dok je Gaven žurno gurao majku iz sobe, čula je Gvideona kao opet plače. "Oh, Garete, Garete, trebalo je da ja umrem prvi..."
     "Kormače", kratko je rekao Gaven, "vodi kraljicu Lotije u njene odaje."
     Njegove snažne ruke su je pridržavale, i kada su se udaljili i kad se više nije čulo to strašno jecanje, Morgoza je opet počela slobodno da diše. Kako je mogao tako da se okomi na nju? Pa uvek je sve činila njega radi! Moraće da dostojno ožali Gareta, svakako, ali Garet je pripadao Arturu, i Gvideon će to sigurno shvatiti, ranije ili kasnije. Pogledala je Kormaka. "Ne mogu toliko brzo da idem - uspori malo."
     "Svakako, gospo moja." Bila je veoma svesna dodira njegove ruke. Oslonila se malo više na njega. Hvalila se pred Gvenvir svojim mladim ljubavnikom, ali zapravo ga još nije dovela u postelju - držala ga je na odstojanju, da ga izaziva. Oslonila mu se licem na rame. "Bio si odan svojoj kraljici, Kormače."
     "Odan sam kraljevskoj kući, kao što su moji oduvek bili", rekao je mladić na svom narečju, i Morgoza se nasmešila.
     "Evo mojih odaja - pomozi mi da uđem, hoćeš li? Jedva mogu da hodam..."
     Pridržao ju je i pomogao joj da legne. "Želi li gospa da pozovem njenu poslugu?"
     "Ne", šapnula je i uhvatila ga za ruke, svesna koliko je zavodljiva oblivena suzama. "Bio si mi odan, Kormače, i sada tu odanost treba nagraditi... hodi ovamo..."
     Pružila je ruke, napola zatvorivši oči, a onda ih otvorila, zapanjena, kada se on nespretno povukao.
     "Ja... mislim da ste veoma uznemireni, madam", promrmljao je. "Za koga me to smatrate? Gospo, pa ja vas poštujem kao što bih poštovao svoju staramajku! Zar da iskoristim staru ženu koja je van sebe od bola? Dozvolite da pozovem vašu služavku, pa da vam napravi čaj, i da zaboravimo ovo što ste rekli izbezumljeni od bola, madam."
     Morgoza je svaku reč osećala kao udarac u stomak, kao udarac u srce - staramajka... stara žena... izbezumljena od bola... Čitav svet kao da je poludeo - Gvideon je poludeo od nezahvalnosti, ovaj čovek koji ju je toliko dugo željno gledao okomio se na nju... poželela je da vrisne, da pozove sluge i naredi da ga išibaju do krvi, dok zidovi ne počnu da odzvanjaju od njegovog preklinjanja za milost. Ali baš kad je zaustila da to i učini, osetila je kako se na nju spušta ogromna težina čitavog života.
     "Da", tupo je rekla. "Ne znam šta mi je bilo da to kažem - pozovi poslugu, Kormače, i reci da mi donesu vina. Ujutro krećemo za Lotiju."
     Kada je otišao, ostala je da sedi u krevetu, bez snage i da pomeri ruke.
     Ja sam stara žena. I izgubila sam sina, Gareta, i izgubila sam Gvideona, i nikada neću biti kraljica u Kamelotu. Predugo sam živela.