3.

     U šumi se nalazilo mesto gde se hitri potok širio među stenjem u duboko jezerce; Morgana je sela kraj njega, na pljosnati kamen sa koga se lepo videla voda, i naterala Akolona da sedne kraj nje. Tu ih niko neće videti, sem malog drevnog naroda, a oni nikada ne bi izdali svoju kraljicu.
     "Mili moj, koliko godina već radimo zajedno - reci mi, Akolone, šta ti misliš da radimo?"
     "Gospo, bio sam zadovoljan što sam znao da ti imaš cilj", rekao je, "i nisam želeo da te ispitujem. Da si tražila samo ljubavnika", pogledao ju je u oči i uhvatio ju je za ruku, "mogla si da biraš i među onima koji su spretniji od mene u takvim igrama... ja te volim, Morgana, i bio sam... zadovoljan i počastvovan... što si izabrala mene, makar i samo za sadruga i za nekoga ko će smeti da te nežno dodirne, ali nije me to privuklo tebi, kao sveštenika sveštenici." Oklevao je, i neko vreme je sedeo šarajući čizmom po pesku. "Bilo mi je jasno", nastavio je posle nekog vremena, "da imaš neku svrhu, da ti nije želja samo da obnoviš veru u ovoj zemlji, niti da ponovo dosegneš mesečeve plime - mada mi je bilo drago da ti pomažem u tome i da delim obrede sa tobom, gospo. Ti si istinski bila gospa ove zemlje, naročito drevnom narodu koji u tebi vidi Boginju. Neko vreme sam mislio da nam je dato samo da obnovimo staru veru. Ali sada mi je jasno, mada ne znam zašto", dodirnuo je zmije koje su mu se preplitale preko podlaktica, "da sam preko ovoga vezan za ovu zemlju, da patim, pa i umrem za nju ako bude trebalo."
     Iskorisitla sam ga, pomislila je Morgana, isto onako nemilosrdno kao i Vivijen mene...
     "Dobro znam", nastavio je on, "da se ta velika žrtva traži jednom u stotinu godina. Ipak, kad sam dobio ovo", opet je dodirnuo zmije, "bilo mi je jasno da mogu i ja biti taj koga će Gospa pozvati da izvrši drevnu žrtvu. Od tada sam na to pomišljao samo kao na maštariju nezrelog dečaka. Ali ako treba da umrem..." Glas mu je zamro, nalik na talasiće u jezercu. Sve je bilo mirno; mogli su da čuju neku bubu kako se probija kroz suvu travu. Morgana nije rekla ni reč, mada je osećala njegov strah. On će morati da bez ičije pomoći prevaziđe granice straha, baš kao što je to učinila ona... i Artur, i Merlin, i svako ko se suočio sa konačnom proverom. A ako i njega čeka takva provera, mora biti spreman za nju.
     "Da li se to traži od mene, gospo?" upitao je on. "Da umrem? Mislio sam - ako je potrebna žrtva u krvi - da je Avaloh već postao njen..." Primetila je kako mu se grče mišići na licu; stegao je vilicu i s mukom progutao knedlu. I dalje nije govorila, mada ju je srce bolelo dok ga je gledala. Ko zna zašto, setila se Vivijeninh reči: Doći će vreme kada ćeš me mrzeti onoliko koliko me sada voliš... I opet je osetila nalet ljubavi i bola. Ipak, stegla je srce; Akolon je stariji nego što je Artur bio na Ostrvu zmaja. I mada je Avaloh zaista bio žrtva krvi, prolivene u čast Boginje, ničija krv ne može da zameni neku drugu, niti bi Avalohova smrt oslobodila njegovog brata obaveze da žrtvuje svoj život.
     Utom je Akolon konačno duboko uzdahnuo. "Neka bude tako - dovoljno često sam u bitkama gledao smrti u oči. Zakleo sam joj se, do smrti, i neću da budem krivokletnik. Reci mi kakva je njena volja, gospo."
     Tek sad je smela da ga uhvati za obe ruke. "Mislim da nećeš morati da žrtvuješ svoj život, a svakako ne na oltaru. Ipak, potrebna je provera; a smrt nikada nije daleko od takvih provera. Hoće li te umiriti ako ti kažem da sam se i ja suočila sa smrću na taj način? A evo me ovde, kraj tebe. Reci mi: jesi li se zakleo na vernost Arturu?"
     "Ja nisam njegov vitez", rekao je Akolon. "Videla si da je Uven postao vitez, ali ja nisam, mada sam se uvek srčano borio rame uz rame sa njima."
     Morgani je to bilo drago, mada je znala da je sada spremna da iskoristi i takav zavet vernosti protiv Artura. "Slušaj me, mili moj", rekla je. "Artur je dva puta izdao Avalon; a samo iz Avalona može doći kralj koji će vladati čitavom ovom zemljom. Mnogo puta sam pokušavala da podsetim Artura na zavet koji je dao. No, on me ne sluša, a ipak je, u oholosti, zadržao sveti mač Ekskalibur, koji pripada Posvećenim sudovima Obreda, a ima i magijske kanije koje sam mu ja načinila."
     Primetila je da je on prebledeo. "Ti to zaista nameravaš - da srušiš Artura?"
     "Ne, ne nameravam - ukoliko bude prestao da uporno krši svoj zavet Avalonu", reka je Morgana, "a daću mu svaku moguću priliku da postane onakav kakav se zarekao da će biti. A Arturov sin još nije spreman za toliki izazov. Ti nisi dečak, Akolone, i učio si veštinu kraljevanja, a ne magije, uprkos ovome." Dodirnula je vrhom prsta njegove tetovirane zmije. "Reci mi sada, Akolone od Velsa, ako sve ostale mogućnosti propadnu, hoćeš li biti zaštitnik Avalona, hoćeš li izazvati izdajnika i oduzeti mu mač koji je stekao izdajom?"
     Akolon je duboko uzdahnuo. "Da izazovem Artura? Dobro je što si me prvo pitala jesam li spreman da umrem. Sve govoriš u zagonetkama. Nisam znao da Artur ima sina."
     "Njegov sin je sin Avalona i prolećnih vatri", rekla je Morgana. Misila je da je odavno prestala da se stidi zbog toga - ja sam sveštenica, ne moram da podnosim muškarcima račune o onome što smeram - ali nije smogla snage da pogleda Akolona u oči. "Slušaj, i sve ću ti ispričati."
     On je nemo sedeo dok mu je pričala o proglašenju kralja na Ostrvu zmaja, i o svemu što se dešavalo kasnije; ali kad je rekla da je pobegla iz Avalona i kako je rodila Gvideona, pružio je ruku i čvrsto je stegao za prste.
     "On je prošao svoje probe", govorila je dalje, "ali je mlad i neiskusan; niko nije ni pomislio da bi Artur pogazio svoj zavet. I Artur je bio mlad, ali je proglašen za kralja kada je Uter već bio star i na samrti, i ljudi su svuda tragali za kraljem koji bi bio poreklom sa Avalona. Sada je Arturova zvezda visoko i svi ga poštuju, i čak i uz pomoć svih moći Avalona, Gvideon ne bi mogao da izazove Artura kako bi mu preoteo presto."
     "Zašto misliš da ja mogu da uzmem Arturu Ekskalibur, a da me njegovi ljudi ne ubiju na mestu?" upitao je Akolon. "A nema mesta na svetu gde bih mogao da ga zateknem bez čuvara, pa da ga tada izazovem."
     "To je istina", rekla je Morgana, "ali ne moraš ga izazvati na ovom svetu. Postoje i druge oblasti, koje uopšte ne spadaju u ovaj svet, i u nekoj od njih možeš uzeti od njega mač Ekskalibur, na koji je izgubio i poslednji nagoveštaj prava, ko i magijske kanije koje ga štite od ranjavanja. Kad jednom bude razoružan, biće isti kao i svaki drugi čovek. Videla sam njegove prve vitezove - Lanseleta, Gavena, Gareta - kako ga sa lakoćom pobeđuju na turnirima. On nije najveći ratnik, niti mu je to ikada i bilo potrebno, pošto je imao taj mač i kanije. A kada Artur bude mrtav..."
     Morala je da prekine i umiri sopstveni glas, znajući da će zaslužiti kletvu bratoubice, istu onu koje je želela da poštedi Akolona kada je Avaloh morao da umre.
     "Kada Artur bude mrtav", ponovila je, "ja sam najbliža njegovom prestolu, jer sam mu sestra. Vladaću kao Gospa od Avalona, a ti ćeš biti moj par i vojskovođa. Istina, kada dođe vreme, i ti ćeš biti izazvan i ubijen kao Kralj Jelen... ali do tada ćeš biti kralj, moja desna ruka."
     Akolon je uzdahnuo. "Nikada nisam ni pomislio da ću biti kralj. Ali ako mi ti zapovedaš, gospo, vršiću njenu volju - i tvoju. Ali da izazovem Artura i uzmem mu mač..."
     "Nisam ni pomislila da te uputim, ne dajući ti svu pomoć koju mogu. Zašto sam inače provela duge godine u učenju magije, i zašto sam te učinila svojim sveštenikom? A postoji i neko veći od mene, ko će nam oboma pomoći kada dođe vreme za tvoju proveru."
     "Govoriš o onim magijskim područjima?" upitao je Akolon, gotovo šapatom. "Opet te ne razumem."
     To me ne čudi; ni sama ne znam šta nameravam da učinim, niti šta da kažem, pomislila je Morgana, ali je prepoznala neobičnu izmaglicu u umu i videla je kako se zgušnjava, u stanje u kome se stvaraju najjače čini. Sada moram verovati Boginji, i nek me ona vodi. Ne samo mene nego i njega koji stoji uz mene i koji će uzeti mač iz Arturovih ruku.
     "Veruj mi i pokori se." Ustala je i pošla kroz šumu, bez šuma, tražeći... šta je tražila? Upitala se u sebi i začula je svoj glas: "Raste li ovde leska, Akolone?"
     On je klimnuo glavom i odveo je u šumarak, koji je u ovo dovba godine razvijao tek pupoljke lišća i cvetova. Divlje svinje pojele su sve lešnike; po gustom pokrivaču starog lišća ostale su razbacane samo slomljene ljuske. No, videli su se i novi izdanci, od kojih će nastati mlada stabla, kako život šume ne bi nikada bio prekinut.
     Cvet, plod i seme. I sve se vraća i niče i raste i konačno predaje tela Gospi da ih ona ponovo čuva. Ali ona koja radi, ćutke i sama, u srcu prirode, ne može da razvije svoju magiju bez snage Njega, onog koji trči sa jelenima i sa letnjim suncem izvlači najveće bogatstvo iz njene materice. Ispod leskovog stabla se okrenula da pogleda Akolona, i dok je deo njenog uma bio svestan da joj je on ljubavnik, sveštenik koga je sama odabrala, znala je i da je on upravo pristao na probu koja prevazilazi njene pojedinačne moći.
     Leskov gaj bio je sveto mesto čak i pre nego što su Rimljani došli na ova ostrva u potrazi za olovom i kalajem. Na ivici gaja nalazilo se jezerce, oivičeno sa tri sveta drveta, leskom, vrbom i jovom - što je magija starija čak i od magije hrasta. Površina jezerceta bila je delimično zaklonjena opalim lišćem i grančicama, ali voda je bila bistra i tamna, smeđa kao šuma, i ugledala je u njoj odraz sopstvenog lica kad se sagnula da zagrabi vodu u dlanove, kako bi ovlažila čelo i usne. Odraz lica se talasao i menjao, i ugledala je na trenutak neobične, duboke oči žene iz onog starijeg sveta. A od onog što je videla u tim očima nešto duboko u njoj zgrčilo se od užasa.
     Svet se oko njih lagano menjao - bila je sigurna da neobični predeo u kome su se našli leži negde na granicama Avalona, a ne u dalkim pustarama Severnog Velsa. Ipak, u umu joj se javio glas: Ja sam svuda, i gde god se leska ogleda u svetom jezercu, tu sam i ja. Čula je Akolonov zadivljeni uzdah i okrenula se. Gospa iz vilinskog carstva bila je sa njima, nema i uspravna u onoj svetlucvoj odeždi, čela ovenčanog vrbom.
     Da li je govorila ona ili gospa?
     Postoje i druge probe, a ne smo trk sa jelenima... i odjednom se začuo rog, dalek i jeziv, odnekud iz leskovog gaja... ako je to bio leskov gaj. A onda se lišće podiglo i zašumelo, i začuo se nalet iznenadnog vetra, od koga su se grane zanjihale i zaškripale, i Morganino telo i krv obuzela je jeza straha.
     On dolazi...
     Polako, oklevajući, okrenula se i primetila da nisu sami u gaju. Na samoj ivici između svetova, stajao je on...
     Nikada nije pitala Akolona šta je on video... ona je videla samo senku jelenskog rogovlja, blistavo zlatno i purpurno lišće na istoj grani sa prvim prolećnim pupoljcima, tamne oči... jednom je legla sa njim, ovako u šumi, ali znala je da sada nije došao zbog toga. Sada i ona, pa čak i gospa, moraju da se povuku. Njegov korak, lak na lišću, ipak je nekako pokretao i vetar koji je prožimao čitav gaj, pa su joj lepršali i kosa i ogrtač. Bio je visok i crn, i izgledalo je da je istovremeno odeven u bogatu odeždu i u lišće, a mogla bi se zakleti da je u isto vreme videla i njegovo telo, glatko i nago. Dao je znak, podižući vitku ruku, i Akolon je poslušno pošao napred, korak po korak... i sada je videla i Akolona, sa krunom i ogrtačem, sa lišćem i rogovljem na čelu, kako svetluca u neobičnom, nepokretnom svetlu vilinskog sveta. Morgana je osećala da će je vetar svakog časa srušiti; osećala je da se u gaju nalaze obličja i lica koja nije mogla jasno da vidi; nije bila na probi ona, nego njen čovek. Činilo joj se da čuje uzvike i zvuk roga; da li to jahači jezde kroz vazduh, ili tutnjava njihovih kopita odjekuje po šumskom tlu, stvarajući tu strašnu buku od koje nije mogla jasno da misli? Znala je da Akolon više nije uz nju. Stajala je, stežući leskovo stablo, krijući lice; nije znala, nikada neće saznati, ni ne treba da zna u kakvom vidu će se odigrati Akolonovo proglašenje za kralja... to nije bilo u njenoj moći, ni da učini ni da zna. Prizvala je moći Rogatog preko gospe, a on je otišao tamo kuda neće moći da ga prati.
     Nije znala koliko dugo je tako ostala, držeći se za lesku, čela bolno pritisnutog o koru drveta... a onda je vetar zamro i Akolon je opet bio uz nju. Stajali su zajedno, sami u leskovom gaju, i čuli su samo odjeke grmljavine sa tamnog i vedrog neba, na kome je sunčeva ivica plamtela kao usijani metal iza tamnog kruga meseca u pomračenju, a zvezde su sijale u nepostojećoj noći. Akolon ju je obgrlio. "Šta je to, šta je to?" šaptao je.
     "Pomračnje." Nije mogla da poveruje koliko joj je glas miran. Osećala je da joj od dodira njegove ruke srce opet normalno kuca, jer grlio ju je, topao i živ. Tlo joj je bilo sasvim mirno pod nogama, čvrsta zemlja leskovog gaja, a kada je pogledala jezerce, ugledala je grančice, odlomljene na neprirodnom vetru koji je zahvatio gaj. Neka ptica kao da se požalila na iznenadnu tamu, a kraj njihovih nogu neko malo, ružičasto prase rovalo je po smeđem lišću. A onda se vratila svetlost, toliko blistava da je mogla da prati ivicu senke koja se udaljavala. Primetila je da Akolon zuri uvis i oštro ga opomenula. "Spusti pogled - sad, kad je pomračenje prestalo, možeš da oslepiš!"
     On je brzo poslušao i zagledao se u nju. Kosa mu je bila raščupana od nezemaljskog vetra, i u njoj je ugledala purpurni list od koga je zadrhtala, jer stajali su pod leskom koja tek što je počela da pupi.
     "Otišao je", šapnuo je Akolon, "i ona... ili si to bila ti? Morgana, je li se to desilo, je li to bilo stvarno?"
     Zagledana u njegovo ošamućeno lice, Morgana je primetila nešto u njegovom pogledu, nešto čega ranije tu nije bilo - dodir neljudskog. Pružila je ruku i sklonila mu purpurni list iz kose, pa mu ga pružila. "Ti, koji nosiš zmije... zar treba da pitaš?"
     "Ah..." Primetila je da se sav stresao. Oteo joj je crveni list iz ruke i bacio ga. "Kao da sam leteo visoko nad svetom i video sam stvari koje smrtnik nikada ne vidi..." A onda je pružio ruke ka njoj, cepajući joj haljinu u divljoj hitnji i povlačeći je na zemlju. Pustila ga je da radi šta želi i ošamućeno je ležala na vlažnom tlu dok se on slepo zarivao u nju, vođen silom koju nije mogao da razume. Dok je ležala nema pod tom ogromnom snagom, na trenutak joj se učinilo da se preko njegovog lica opet pojavila senka rogovlja i purpurnog lišća; ona u ovome nije učestvovala, bila je samo tlo pod kišom i vetrom, grmljavinom i munjama, i kao da se munja zarila kroz nju pravo u tlo na kome je ležala...
     Potom je tama potpuno nestala i dnevne zvezde su zgasle, a Akolonove ruke, nežne i pune izvinjenja, pomogle su joj da ustane i da uredi odeću; sagnuo se da je poljubi, pokušao je da nešto objasni, da se makar izvini, ali ona se nasmešla i položila mu dlan preko usana. "Ne, ne... dovoljno je..." U gaju je opet vladala tišina, i unaokolo su se čuli samo zvuci uobičajeni za tih, prolećni dan.
     "Moramo da se vratimo, ljubavi", mirno je rekla Morgana. "Neće znati gde smo, a sigurno vlada panika zbog pomračenja, kao da je to neki neverovatan i natprirodan događaj..." Tu se bledo osmehnula; danas su oboje videli nešto mnogo neverovatnije od pomračenja sunca. Akolonova ruka u njenoj bila je hladna i čvrsta.
     "Nisam imao pojma", šapnuo je Akolon, "da ličiš na nju, Morgana."
     Ja jesam ona. Morgana to ipak nije glasno rekla. On je tek počeo; trebalo je, možda, da bude bolje pripremljen za ovakvu probu. Ipak, pošto je morao, dočekao ju je, a prihvatilo ga je nešto što daleko prevazilazi njene male moći.
     Srce joj se zgrčilo kad se okrenula da pogleda njegovo nasmešeno, voljeno lice. Prihvaćen je. Ali to nije značilo da će pobediti; značilo je samo da sme da se okuša u konačnoj probi, za koju je ovo bio samo početak.
     Nisam se ovako osećala kad sam kao Prolećna Devica poslala Artura - mada nisam znala da je to Artur - da pođe na svoju probu. Oh, Boginjo, koliko sam mlada bila, koliko smo mladi bili oboje... srećom, jer nismo znali šta činimo. A sada sam dovoljno stara da znam šta činim, i kako da smognem hrabrosti da ga pošaljem da se suoči sa smrću?