7.

     "Nisam znao da je tvoje pravo na Tintagel opet uzurpirano", rekao je Urijens kad su ostali sami u svojoj sobi.
     "Stvari koje ti ne znaš, mužu moj, brojne su kao žirovi u šumi", nestrpljivo je odvratila. Kako je ikada mogla pomisliti da će uspeti da trpi tu budalu? Bio je ljubazan, to da, nikada nije bio grub prem njoj, ali njegova glupost sve više ju je nervirala. Želela je da bude sama, da razmisli o svojim planovima, da se posavetuje sa Akolonom, a umesto toga mora da umiruje ovog matorog idiota!
     "Trebalo bi da znam kakvi su ti planovi", nadureno je nastavio Urijens. "Ljutim se što nisi razgovarala sa mnom ako si već nezadovoljna onim što se dešava u Tintagelu - ja sam ti muž i trebalo je prvo da se obratiš meni, a ne Arturu!" U njegovom durenju bilo je i ljubomore, i Morgana je tek sad shvatila da je on danas saznao ono što je krila tolike godine - ko je otac njenog sina. Ali zar Urijens misli da je posle četvrt veka i dalje zadržala neku moć nad svojim bratom, zbog nečega što samo budale i hrišćani smatraju grehom? Pa, ako nije dovoljno bistar da shvati šta se dešava pred njegovim rođenim očima, zašto bih mu ja to objašnjavala i crtala kao detetu?
     "Artur je bio nezadvoljan", nestrpljivo je odgovorila, "jer smatra da žena ne bi smela da razgovara sa njim tako kao ja večeras. Zato sam ga zamolila za pomoć, kako ne bi pomislio da sam se pobunila protiv njega." Nije govorila više ništa. Ona je sveštenica Avalona i neće lagati, ali nema potrebe da govori više istine nego što je neophodno. Neka Urijens misli, ako mu to odgovara, kako je ona samo htela da se pomiri sa Arturom.
     "Baš si ti pametna, Morgana", rekao je, gladeći je po doručju. Zgađeno je pomislila kako je on sigurno već zaboravio da joj je sam naneo tu povredu. Osetila je da joj usne drhte kao u deteta. Želim Akolona, želim da ležim u njegovom naručju i da me mazi i teši, ali kako da izvedemo da se sretnemo u potaji? Zažmirkala je kako bi oterala suze. Samo je snaga mogla da joj pruži bezbednost; snaga i prikrivanje.
     Urijens je bio izišao radi sebe, i sad se vratio, zevajući. "Čuo sam stražara da oglašava ponoć", rekao je. "Moramo u krevet, gospo." Počeo je da svlači svečanu odeću. "Jesi li veoma umorna, mila?"
     Nije mu odgovorila, plašeći se da bi zaplakala. On je njeno ćutanje shvatio kao pristanak i privukao je bliže, ljubeći je u vrat, a onda ju je povukao ka krevetu. Ćutke je trpela, pitajući se bi li mogla da se seti neke travke ili čarolije kojom bi okončala starčevu suviše živahnu muškost - proklet bio, to je odavno trebalo da ga prođe, niko ne bi ni pomislio da su upotrebljene čini. Kasnije je ležala, pitajući se zašto ne može da ga ravodušno otrpi, da dozvoli da je uzme bez ikakvog razmišljanja, kao što je tako često činila u ovim dugim godinama... kakve veze ima, zašto bi ga primećivala išta više nego neku poludivlju mačku koja joj njuška oko skuta?
     Nemirno je spavala, sanjala je kako je negde našla dete i kako mora da ga podoji, ali grudi su joj bile prazne i strašno su je bolele... kad se probudila, bol je još bio tu. Urijens je pošao u lov sa nekim Arturovim vitezovima - to su se dogovorili još pre nekoliko dana. Bilo joj je muka i osećala je vrtoglavicu. Nikakvo čudo, pomislila je, juče sam jela više nego inače za tri dana. Ali kada je počela da zakopčava haljinu, grudi su joj zaista bile bolne. Učinilo joj se da su bradavice, inače smeđe i male, sada nekako otekle i ružičaste.
     Srušila se na krevet, jer kolena su je izdala. Pa ona je jalova! Znala je da je jalova - kad je rodila Gvideona rekli su joj da verovatno više nikada neće začeti, i tokom svih ovih godina nikad nije zatrudnela, ni sa jednim muškarcem. Osim toga, bližila se četrdeset devetoj godini, odavno je prošla doba rađanja. Ali ipak, sada je bilo jasno da je trudna. Mislila je da je davno prošla svaka mogućnost za to. Mesečnice su joj postale neredovne i nije ih imala po više meseci, i smatrala je da je to kraj. Prva reakcija bio je strah; rađajući Gvideona, bila je na ivici smrti...
     Urijens bi se svakako oduševio ovim navodnim dokazom svoje muškosti. Ali kada je ovo dete začeto, Urijens je imao zapaljenje pluća; ionako je bilo malo verovatno da je to njegovo dete. Je li ga začela sa Akolonom, na dan pomračnja sunca? U tom slučaju, to je dete Boga koji im se tada ukazao u leskovom gaju.
     Šta da radim sa bebom, ovako matora? Ali možda ću roditi sveštenicu za Avalon, onu koja će vladati posle mene, kada izdajnik bude zbačen sa prestola na koji ga je postavila Vivijen...
     Napolju je bilo mračno i sivo, promicala je kiša. Turnirska poljana bila je ugažena i blatnjava, a u blatu su se valjale odbačene zatave i trake; grupa podređenih kraljeva spremala se da izjaše, a nekolicina služavki, sukanja zadignutih do kolena, spremala se da ponese prakljače i zavežljaje rublja ka obali Jezera.
     Na vratima se začulo kucanje; sluga je progovorio tiho, sa puno poštovanja. "Kraljice Morgana, Vrhovna kraljica je zamolila vas i kraljicu od Lotije da dođete na doručak sa njom. A Merlin od Britanije pita hoćete li ga primiti ovde, u podne."
     "Idem kod kraljice", odgovorila je Morgana. "Merlinu reci da ću ga primiti." Nije joj se sviđao nijedan od tih susreta, ali nije se usuđivala da se izvlači, pogotovo ne sada.
     Gvenvir će joj uvek biti neprijatelj. Ona je dovela do toga da Artur padne u ruke sveštenicima i izda Avalon. Možda planiram pad pogrešne osobe, pomislila je Morgana. Kad bih uspela nekako da udesim da Gvenvir napusti dvor, možda da pobegne sa Lanseletom u njegov dvorac, jer on je sad udovac i može da se oženi njome... ali brzo je odbacila takvu pomisao.
     Verovatno ju je Artur zamolio da se pomiri sa mnom, cinično je pomislila. I on je svestan da ne može da dozvoli sebi nesuglasice sa podređenim kraljevima, a ako smo Gvenvir i ja u svađi, Morgoza će, kao i uvek, biti na mojoj strani. To bi nastao ozbiljan porodični rascep, i on bi izgubio Urijensa, kao i Morgozine sinove. Ne sme dozvoliti sebi da izgubi Gavena, Gareta i sve severnjake...
     Morgoza je već bila u kraljičinim odajama; od mirisa hrane Morgani je opet osetila mučninu, ali uspela je da se savlada gvozdenom voljom. Svi su znali da ona malo jede, pa nikom neće biti neobično. Gvenvir je prišla da je poljubi, i Morgana je na trenutak osetila istinsku nežnost prema njoj. Zašto da budemo neprijatelji? Bile smo prijateljice, nekada davno... Nije ona mrzela samu Gvenvir, nego sveštenike koji su preko nje stekli veliki uticaj.
     Sela je za sto i poslužila se hlebom i medom, ali nije ništa pojela. Gvenvirine gospe bile su pobožne glupače, kakve je Gvenvir uvek birala. Dočekale su Morganu radoznalim pogledima i velikim izigravanjem ljubaznosti.
     "Tvoj sin, ser Mordred - kako je to fini momak, sigurno si ponosna na njega", rekla je jedna od njih, i Morgana je, lomeći komad hleba, staloženo primetila da ga nije videla otkako je prohodao. "Moj pravi sin je Uven, sin mog muža, i njegovi viteški podvizi me čine ponosnom", rekla je, "jer njega sam podizala od malih nogu. Ali ti si ponosna na Mordreda kao da ti je rođeni sin, zar ne, Morgoza?"
     "Ali Urijensov sin nije tvoj rođeni sin?" upitala je neka druga žena.
     "Nije", strpljivo je odgovarala Morgana. "Imao je devet godina kad sam se udala za gospodara Severnog Velsa."
     Jedna od devojaka se zakikotla i rekla kako bi ona, na Morganinom mestu, obratila više pažnje na onog drugog Urijensovog sina, beše li Akolon? Morgana je stegla zube. Da li da je ubijem na mestu? upitala se. Ali ne; gospe na Gvenvirinom dvoru nisu imale nikakvog posla sem da traće vreme u glupim šalama i ogovaranju.
     "A sad mi reci..." kikotala se Alais, koja je bila služavka dok je i Morgana bila Gvenvirina gospa, i kojoj je Morgana bila deveruša kad se udavala. "Je li on zaista Lanseletov sin?"
     Morgana je podigla obrve. "Ko? Akolon? Pokojna žena kralja Urijensa ne bi ti nimalo zahvalila na takvom mišljenju, gospo."
     "Znaš dobro šta ja mislim", frknula je Alais. "Lanselet je Vivijenin sin, a ona je podizala i tebe - a ko bi mogao da ti zameri? Reci nam istinu, Morgana, ko je otac tog lepog mladića? Nije mogao biti niko drugi, zar ne?"
     Morgoza se nasmejala, pokušavajući da razbije napetost. "Naravno, sve smo mi pomalo zaljubljene u Lanseleta - jadan on, to mora da je strašan teret", rekla je.
     "Ali ti ne jedeš ništa, Morgana", primetila je Gvenvir. "Da pošaljem nekoga u kuhinju, ako ti se ovo ne dopada? Hoćeš li komad šunke? Ili neko bolje vino?"
     Morgana je odmahnula glavom i stavila zalogaj hleba u usta. Zar se nije ovo već jednom dešavalo? Ili je možda sve sanjala... vrtelo joj se u glavi, pred očima su joj poigravale sive tačke. Zaista bi imale o čemu da pričaju tokom mnogih dosadnih dana kad bi se matora kraljica Severnog Velsa onesvestila kao trudnica! Zarila je nokte u dlanove i nekako uspela da se malo pribere. "Juče sam na gozbi popila previše - već dvadeset godina, znaš, ne mogu da podnesem vino, Gvenvir."
     "Ah, to je bilo vrlo dobro vino", rekla je Morgoza, pohlepno se oblizujući. Gvenvir je učtivo odvratila da će joj spakovati burence da ponese kad bude polazila za Lotiju. Morgana, sa koje je ovo odvratilo pažnju, imala je utisak da joj se oko čela steže stravična, mučiteljska glavobolja, a osećala je na sebi i Morgozin ispitivački pogled.
     Trudnoća ne može da se sakrije... a zašto bi je i skrivala? Zakonito je udata; ljudi će se verovatno smejati kada matori kralj Severnog Velsa i njegova sredovečna kraljica postanu roditelji u tim godinama, ali to će biti dobroćudan smeh. No, Morgana je osećala da će prsnuti od besa. Osećala se kao jedna od onih plamenih planina o kojima joj je pričao Gaven, tamo daleko u severnim zemljama...
     Kada su sve gospe otišle, pa je ostala nasamo sa Gvenvir, kraljica ju je uhvatila za ruku i počela da se izvinjava. "Morgana, žao mi je, zaista izgledaš bolesna. Možda bi trebalo da se vratiš u krevet."
     "Možda i hoću", odgovorila je Morgana. Gvenvir nikada ne bi pogodila šta mi je, pomislila je. Kad bi se to njoj desilo, Gvenvir bi bila srećna, čak i u tim godinama!
     Pod Morganinim ljutitim pogledom, kraljica je pocrvenela. "Žao mi je, nisam želela da te moje gospe tako muče - trebalo je da ih prekinem, mila."
     "Zar misliš da mi je važno šta one govore? One su kao laste što cvrkuću, a otprilike toliko su i pametne", odvratila je Morgana sa punom merom prezira, zaslepljujućeg kao i bol što joj je razdirao glavu. "Ali koliko tvojih žena zaista zna ko je otac mog sina? Naterala si Artura da se ispovedi - jesi li ispričala i svim svojim dvorskim damama?"
     Gvenvir ju je uplašeno pogledala. "Mislim da ih vrlo malo zna - oni koji su bili tu sinoć, kad ga je Artur priznao. I biskup Patricijus." Pogledala je Morganu i ova je zatreptala. Godine su prema njoj bile milostive, pomislila je. Vremenom postaje sve lepša, a ja se sušim kao matoro šiblje...
     "Izgledaš strašno umorna, Morgana", rekla je Gvenvir, i Morganu je iznenadilo što, uprkos starim neprijateljstvima, između njih postoji i ljubav. "Pođi da se odmoriš, sestro."
     Ili je to samo zato što je ostalo tako malo nas koji smo zajedno bili mladi?

     I Merlin je ostario, a godine nisu bile milostive prema njemu kao prema Gvenvir; bio je još pogrbljeniji, nogu je vukao uz pomoć štapa, a njegove šake i mišice, sa krupnim, čvornovatim mišićima, izgledale su kao grane drevnog, čvornovatog hrasta. Stvarno je mogao pripadati onom narodu patuljaka o kome se pričalo da obitava pod planinama. Jedino su pokreti njegovih ruku i dalje bili odmereni i lepi, uprkos iskrivljenim i oteklim prstima, i ti pokreti podsećali su je na davne dane, i kako je dugo učila harfu i jezik gestova i pokreta ruku.
     Nastupio je grubo, odmahnuvši rukom kad mu je ponudila vino ili drugo osveženje; seo je bez dozvole, po staroj navici.
     "Morgana, mislim da grešiš što zameraš Arturu zbog Ekskalibura."
     Znala je da joj glas zvuči grubo i oštro. "Nisam ni očekivala da se složiš sa mnom, Kevine. Ti svakako smatraš da je valjan svaki način upotrebe Posvećenih sudova Obreda."
     "Pa, ne vidim šta je tu loše", odgovorio je Kevin. "Svi Bogovi su jedan - tako je govorio čak i Talesin - i ako se ujedinimo služeći Jednom..."
     "Ali upravo sa time se ja ne slažem", rekla je Morgana. "Njihov Bog želi da bude Jedan - i jedini - i da potisne čak i sećanje na Bogove kojima mi služimo. Kevine, slušaj me - zar ne vidiš kako to sužava svet, ako umesto mnogih postoji samo jedan? Ja mislim da je pogrešno pretvarati Saksonce u hrišćane. Oni stari sveštenici iz Glastonberija nili su u pravu. Zašto bismo se svi sretali posle smrti? Zašto ne bi bilo mnogo staza, jedna za Saksonce, druga za nas, treća za one koji sami odluče da veruju u Hrista, ne uništavajući tuđu veru..."
     Kevin je odmahnuo glavom. "Ne znam, draga moja. Izgleda da se odigrala duboka promena u načinu na koji ljudi posmatraju svet, kao da jedna istina treba da potisne druge - kao da svaka istina sem njihove mora biti lažna."
     "Ali život nije tako jednostavan", pobunila se Morgana.
     "To znam ja, i znaš ti, a tokom beskonačnog vremena, to će shvatiti čak i sveštenici."
     "Ali ako unište sve druge istine na svetu, tada će biti prekasno", rekla je Morgana.
     Kevin je uzdahnuo. "Sudbinu ne može da spreči niko, Morgana, a mislim da nam se približava taj dan." Pružio je čvornovatu šaku i uhvatio je za ruku; učinilo joj se da joj se nikada nije tako blago obratio. "Nisam ti neprijatelj, Morgana. Poznajem te još od kada si bila devica. A potom..." Tu je prekinuo, i primetila je da guta knedle. "Ja te volim, Morgana. Želim ti samo dobro. Nekada - oh, da, to je bilo vrlo davno, ali ne zaboravljam koliko sam te voleo i koliko sam se povlašćen osećao kada sam mogao da govorim sa tobom o ljubavi... Niko ne može da pobedi plime, niti sudbinu. Da smo, možda, ranije pokrstili Saksonce, možda bi to učinili isti oni sveštenici koji su sagradili kapelu u kojoj su služili veri zajedno sa Talesinom. Naša tvrdoglavost je to sprečila, pa su ostali fanatici kao Patricije, koji uobraženo vide Tvorca samo kao osvetničkog Oca vojnika, a ne i kao Majku punu ljubavi, koja se stara o njivama i zemlji... Kažem ti, Morgana, dolazi plima koja će poneti sobom sve ljude kao slamu."
     "Što je učinjeno, učinjeno je", rekla je Morgana. "Ali kakav je odgovor?"
     Kevin je pognuo glavu i Morgana se zaprepastila kad je shvatila koliko on, zapravo, želi da joj položi glavu na grudi; ne na grudi žene, nego na grudi Majke Boginje koja bi mogla da mu umiri strahove i očajanje.
     "Možda nema nikakvog odgovora", tiho je rekao on. "Možda uopšte ne postoje ni Bog ni Boginja oko čijeg se postojanja toliko gložimo. Neću da se svađam sa tobom, Morgano od Avalona. Ali neću ni da mirno sedim i gledam kako opet guraš ovo kraljevstvo u rat i haos, kako uništavaš mir koji nam je Artur stvorio. Neko znanje, neka pesma, neka lepota moraju ostati sačuvani za dane pre nego što svet opet potone u tamu. Kažem ti, Morgana, video sam kako se tama sklapa. Možda bismo, u Avalonu, mogli da očuvamo naša tajna znanja - ali prošlo je vreme kada smo ih mogli širiti svetom. Zar misliš da bih se bojao da umrem kada bi nešto od Avalona time moglo da opstane među ljudima?"
     Morgana je, polako kao začarana, pružila ruku da mu obriše suze; ali trgla se i povukla ruku, obuzeta iznenadnim užasom. Pred očima joj se zamaglilo - položila je ruku na lobanju koja je plakala, a njena šaka je izgledala kao mršava, sasušena šaka same Smrti. I on je to video, i zurio je u nju, zgrožen, u jednom strašnom trenutku. A onda je sve nestalo, i Morgana je čula kako joj glas postaje čvrst.
     "Znači, ti bi da izneseš svete stvari u svet, kako bi sveti mač Avalona postao osvetnički Hristov mač?"
     "To je mač Bogova", rekao je Kevin, "a svi Bogovi su jedan. Više volim da Ekskalibur bude u svetu, gde ga ljudi mogu slediti, nego da stoji skriven u Avalonu. Sve dok ga budu sledili, zar je važno u ime kog Boga to čine?"
     "Ja ću rado umreti da to sprečim", hladno je rekla Morgana. "Pazi se, Merline od Britanije: ti si sklopio Veliki Brak i obavezao se da ćeš umreti radi očuvanja Misterija. Pazi se, jer može se desiti da treba da izvršiš tu obavezu!"
     Njegove lepe oči zagledale su se pravo u njene. "Oh, gospo i Boginjo moja, molim te, posavetuj se sa Avalonom pre nego što išta učiniš! Zaista mislim da je došlo vreme da se vratiš u Avalon." Položio je ruku preko njene, a ona je nije povukla.
     Glas joj je bio pun suza koje su je pritiskale čitavog dana. "Ja... volela bih da mogu da se vratim... ali baš zato što toliko želim, ne smem da odem tamo", rekla je. "Neću se vraćati sve dok ne budem mogla da ostanem zauvek..."
     "Vratićeš se, jer to sam video", umorno je rekao Kevin. "Ali ja neću. Ne znam kako, Morgana, ljubavi moja, ali izgleda mi da više nikada neću piti vodu sa Svetog Kladenca."
     Pogledala je njegovo ružno, izobličeno telo, lepe ruke i oči. Nekada sam volela ovog čoveka, pomislila je. Uprkos svemu, i dalje ga je volela i voleće ga dok oboje ne umru; poznavali su se od početka vremena i zajedno su služili svojoj Boginji. Vreme je skliznulo i na trenutak je izgledalo da stoje van vremena, da mu ona daje život, da ga obara kao drvo, da on ponovo niče kao šiblje, da on umire njenom voljom, i da je uzima u naručje i vraća u život... drevna sveštenička drama koja se igrala pre nego što su se druidi i hrišćani uopšte pojavili na svetu.
     I on će sve to da odbaci?
     "Ako Artur pogazi zavet, zar ne treba da mu ga oduzmem?"
     "Jednog dana", rekao je Kevin, "Boginja će se obračunati sa njim na svoj način. Ali Artur je kralj Britanije voljom Boginje. Morgano od Avalona, čuvaj se! Zar se usuđuješ da se suprotstaviš sudbini koja vlada ovom zemljom?"
     "Činim ono što mi je odredila Boginja!"
     "Boginja - ili tvoja volja, ponos, ambicija i briga za one koje voliš? Opet ti kažem, Morgana, čuvaj se. Jer može biti da su dani Avalona prošli, a i tvoji sa njima."
     Tu je Morgana konačno izgubila kontrolu. "I ti se usuđuješ da sebe nazoveš Merlinom od Britanije?" vrisnula je na njega. "Odlazi, prokleti izdajniče!" Dohvatila je đerđef i bacila mu ga u glavu. "Odlazi! Gubi mi se sa očiju i budi zauvek proklet! Odlazi odavde!"