6.

     U odaji koju je Gvenvir dodelila kralju Urijensu i njegovoj porodici, Morgana je očešljala kosu olovno teškim prstima, a služavka joj je obukla čistu haljinu. Urijens se žalio kako je previše jeo i pio i kako mu se nimalo ne ide na audijenciju kod kralja.
     "Onda lezi u krevet", rekla je Morgana. "Ja imam štošta da mu kažem, to nema nikakve veze sa tobom."
     "Nije tako", odgovorio je Urijens. "I ja sam učio u Avalonu. Zar misliš da mi čini zadovoljstvo dok gledam kako se svete stvari stavljaju u službu hrišćanskog Boga koji želi da uništi sva druga znanja na ovom svetu? Ne, Morgana, ti kao sveštnica Avalona nisi jedina koja treba da pokaže negodovanje zbog toga. Tu je i kraljevstvo Severnog Velsa, i ja kao vladar, i Akolon koji će vladati kad mene više ne bude."
     "Otac je u pravu, madam", rekao je Akolon, gledajući je u oči. "Naš narod nam veruje da ih nećemo izdati, da nećemo dozvoliti zvonjavu crkvenih zvona u njihovim svetim gajevima..." Na trenutak joj se učinilo, mada je znala da se ni ona ni Akolon nisu pomerili, kako se nalaze u jednom od tih gajeva, spojeni pred Boginjom. Urijens, naravno, nije video ništa. "Morgana, stavi Arturu do znanja da kraljevstvo Severnog Velsa neće pokorno pasti pod vlast hrišćana."
     Morgana je slegnula ramenima. "Kako želiš."
     Bila sam budala, razmišljala je. Bila sam sveštenica na njegovom proglašenju za kralja, rodila sam mu sina. Trebalo je da iskoristim vlast koju sam imala nad kraljevom savešću - tako bih ja, a ne Gvenvir, postala vladar u senci. Dok sam se krila i lizala rane kao životinja, izgubila sam vlast nad Arturom. Tamo gde sam nekada mogla da naređujem, sada moram da molim, a nemam čak ni moći Gospe!
     Već je pošla ka vratima kad se začulo kucanje; sluga je požurio da ih otvori, i ušao je Gvideon. I dalje je nosio saksonski mač koji je dobio od Lanseleta, ali skinuo je oklop i imao je bogatu purpurnu odeću; nije znala da on može tako otmeno da izgleda.
     Video je da su joj oči sinule. "Dobio sam ovo od Lanseleta. Pili smo u sali, i od Artura je stigla poruka da kralj želi da me vidi u svojim odajama... Rekao sam da je moja jedina tunika iscepana i okrvavljena, a on je rekao da smo iste visine i da će mi pozajmiti odeću. Kad sam se obukao, rekao mi je da mi stoji bolje nego njemu i da je zadržim - da sam prilikom proglašenja za viteza dobio sasvim malo poklona, za razliku od Galahada koga je kralj bogato darivao. Da li zna da je Artur moj otac kad mi je to rekao?"
     Urijens je iznenađeno zatreptao, ali nije rekao ništa. Akolon je odmahnuo glavom. "Ne, usvojeni brate. Lanselet je veoma velikodušan čovek, i to je sve. Kada je Garet tek stigao na dvor, ni ne javivši se svojim rođacima, Lanselet mu je dao odeću i oružje, kako bi bio valjano opremljen. A ako se pitaš da li to Lanselet, zapravo, voli da gleda svoju odeću na telu lepih mladića, pa, to se već ranije pominjalo, mada nikada nisam čuo da je Lanselet ikome na ovom dvoru, bio mlad ili star, rekao išta što nije bilo potpuno učtivo i ljubazno."
     "Tako, znači?" upitao je Gvideon, i Morgana je naprosto videla kako pažljivo odlaže ovaj podatak kao zlato u sanduče sa blagom. "Sada se sećam", polako je nastavio, "kako se na nekoj gozbi u Lotovom dvoru pričalo kako su Lanseletu, dok je bio samo momčić, utrapili u ruke harfu i zatražili da peva, pa je zapevao neku baladu o Rimu ili o vremenu Aleksandra Velikog, i o ljubavi dvojice vitezova, i kako su mu se smejali zbog toga. Od tada on peva samo o lepoti naše kraljice, ili o viteškim pustolovinama sa zmajevima."
     Morgana je osetila da joj je podsmeh u njegovom glasu nepodnošljiv. "Ako si došao da tražiš poklon zbog proglašenja za viteza, razgovaraćemo kad se vratim od Artura, ali ne sada."
     Gvideon je oborio pogled. Sad ga je prvi put videla bez onog njegovog ogromnog samopouzdanja. "Majko, kralj je poslao i po mene - mogu li da idem sa vama?"
     Sad joj se više dopadao, jer ipak je uspeo da prizna svoju slabost. "Artur ti ne misli ništa loše, sine, ali ako želiš da odemo zajedno, najgore što ti se može desiti jeste da te otpravi iz sobe i kaže ti da dođeš kasnije."
     "Hajde, usvojeni brate", rekao je Akolon i uhvatio Gvideona za ruku, tako da je ovaj mogao da vidi tetovirane zmije. "Neka kralj i njegova gospa pođu prvi, a mi ćemo za njima..."
     Dok je išla pod ruku sa Urijensom, Morgana je razmišljala kako je lepo što Akolon pokušava da se sprijatelji sa njenim sinom i da ga priznaje za brata. U isto vreme je i zadrhtala, i Urijens ju je zabrinuto pogledao. "Je li ti hladno, Morgana? Bolje uzmi ogrtač..."

     U kraljevim odajama plamtela je vatra, i Morgana je čula harfu. Artur je sedeo na drvenoj stolici pretrpanoj jastucima. Gvenvir je vezla usku traku koja se presijavala od zlatne pređe. Sluga je zvanično najavio: "Kralj i kraljica Severnog Velsa, njihov sin Akolon i ser Lanselet..."
     Gvenvir je podigla pogled na Lanseletovo ime, a onda se nasmejala. "Ne, mada su veoma slični. Ser Mordred, zar ne, čijem smo proglašenju za viteza danas prisustvovali?"
     Gvideon se ćutke naklonio kraljici. No, pošto su svi bili porodica, Artur nije mnogo držao do protokola. "Sedite, svi... poslaću po vino..."
     "Meni je za danas dosta vina, Arture", rekao je Urijens. "Popio sam ga toliko da bi i brod mogao da plovi po njemu! Meni ne treba više, hvala - možda mladići imaju svežije glave za to."
     Gvenvir je pošla ka Morgani, i Morgana je shvatila da će, ukoliko odmah ne progovori, Artur započeti muške razgovore, a ona će morati da pokorno ćuti u uglu sa kraljicom, ili da šapuće o ženskim stvarima - vezu, slugama, ko je sve trudan...
     Dala je znak peharniku. "Ja bih popila malo", rekla je, setivši se sa bolom da se kao sveštenica Avalona ponosila time što pije samo vodu iz Svetog Kladenca. Ipak je otpila malo. "Veoma me je uznemirio prijem onih Saksonaca, Arture. Ne", brzo ga je prekinula kad je zaustio da odgovori. "Ne govorim ko žena koja se upliće u državničke poslove. Ja sam kraljica Severnog Velsa i vojvotkinja od Kornvola, i ono što se tiče kraljevstva tiče se i mene."
     "Onda bi trebalo da ti bude milo što vlada mir", rekao je Artur. "Čitavog života, otkako sam dovoljno odrastao da držim mač, trudio sam se da okončam ratove sa Saksoncima. Čitavo vreme sam verovao da se to može postići samo ako ih oteram tamo otkuda su došli na naše obale. Ali mir je mir, i ako se može postići samo sklapanjem ugovora sa njima, neka bude tako. Ima više načina da se postupi s bikom, a ne samo da ga ispečeš za večeru. Možeš i da ga uškopiš i upregneš u plug."
     "Ili da ga ostaviš da ti opasuje krave? Hoćeš li tražiti od podređenih kraljeva da udaju svoje kćeri za Saksoce, Arture?"
     "Možda i to", rekao je Artur. "I Saksonci su samo ljudi - sećaš li se one pesme što ju je pevao Lanselet? I oni čeznu za mirom - živeli su na ostrvima koja su stalno pljačkana i pustošena. Ili hoćeš da kažeš kako bi trebalo da ratujem sve dok i poslednji Saksonac ne bude ubijen ili oteran? Mislio sam da žene žele mir."
     "I ja ga želim, i milo mi je što ga imamo, čak i sa Saksoncima", rekla je Morgana, "ali hoćeš li ih naterati da se odreknu i svojih bogova i prihvate tvojeg, time što su ti se zaklinjali na krst?"
     Gvenvir ih je pažljivo slušala. "Nema drugih bogova, Morgana. Oni su pristali da odbace đavole koje su obožavali nazivajući ih bogovima, i to je sve. Sada poštuju jedinog pravog Boga i Hrista koji je došao u njegovo ime da spase čovečanstvo."
     "Ako zaita veruješ u to, gospo i kraljice moja", rekao je Gvideon, "onda je to za tebe istina - svi bogovi su jedan Bog i sve boginje su jedna Boginja. Ali zar misliš da ćeš naterati ljude u čitavom svetu da veruju baš u tvoju istinu?"
     "Zar je to preterano? Postoji samo jedna istina", odgovorila je Gvenvir, "i mora doći dan kada će svi ljudi to priznati."
     "Kad te slušam, strepim za svoj narod", rekao je Urijens. "Ja sam se zarekao da ću čuvati svete gajeve, a tako i moj sin posle mene."
     "Otkud to, ja sam mislila da si ti hrišćanin, rođače..."
     "I jesam", rekao je Urijens, "ali neću da blatim tuđe bogove."
     "Ali nema drugih bogova", opet je počela Gvenvir.
     Morgana je zaustila da progovori, ali Artur ju je pretekao. "Dosta s tim, dosta - nisam vas pozvao ovamo da raspravljamo o teologiji! Ako imate živaca za to, potražite sveštenike, oni su uvek voljni za raspravu. Obratite njih ako već morate! Šta si želela da mi kažeš, Morgana? Samo to da sumnjaš u dobru volju Saksonaca, bez obzira na to da li se kunu nad krstom ili ne?"
     "Ne", rekla je Morgana, i tek tad je primetila da se u odaji nalazi i Kevin, zaklonjen u senci zajedno sa svojom harfom. Baš dobro; Merlin čitave Britanije prisustvovaće njenom protestu u ime Avalona! "Pozivam Merlina za svedoka: naterao si ih da se zakunu pred krstom - a za krst si iskoristio Ekskalibur, sveti mač Avalona, deo Posvećenih sudova Obreda! Gospodaru Merline, zar to nije svetogrđe?"
     "To je bio samo gest, kako bih privukao pažnju svih", brzo je rekao Artur. "To je radila i Vivijen, kada mi je tražila da se nad tim istim Ekskaliburom zakunem kako ću se boriti za mir u ime Avalona."
     Oglasio se i Merlin, svojim dubokim, milozvučnim glasom. "Morgana, draga moja, krst je simbol stariji od Hrista i postojao je i pre prvih Nazarećaninovih sledbenika. U Avalonu još žive sveštenici koji su došli uz patrijarha Josifa iz Arimateje, i oni se mole zajedno sa druidima..."
     "Ali ti sveštenici nisu ni pokušali da kažu kako je njihov Bog jedini", ljutito je rekla Morgana, "a ni najmanje ne sumnjam da bi ih biskup Patricije ućutkao samo kad bi mogao, i ostao bi da propoveda samo svoje viđenje vere!"
     "Mi ovde ne raspravljamo o biskupu Patricijusu i njegovim verovanjima, Morgana", odvratio je Kevin. "Neka neposvećeni misle da su se Saksonci zakleli na vernost pred Hristovim krstom. I mi imamo žrtvovanog Boga, bilo da ga vidimo u krstu ili u snopu žita koje mora biti ubijeno na zemlji i potom ponovo podignuto iz mrtvih..."
     "Tvoji žrtvovani bogovi, Merline", rekla je Gvenvir, "poslati su samo zato da bi čovečanstvo bilo spremno kada Hrist dođe da umre kako bi iskupio naše grehe..."
     Artur je nestrpljivo odmahnuo rukom. "Tišina, svi! Saksonci su se zakleli na mir pred simbolom koji za njih ima značenje..."
     Ali Morgana ga je prekinula. "Od Avalona si dobio sveti mač, i Avalonu si se zavetovao da ćeš čuvati i poštovati Svete Misterije! A sada mač tih Misterija pretvaraš u krst smrti, vešala za mrtve! Kada je Vivijen došla na dvor, došla je da traži od tebe da ispuniš svoj zavet prema Avalonu. A onda je ubijena! Sada sam ja došla da dovršim ono što ona nije uspela, i da zahtevam od tebe da vratiš sveti mač Ekskalibur koji si pokušao da pretvoriš u predmet poštovanja svog Hrista!"
     "Doći će dan kada će svi lažni bogovi nestati", rekla je Gvenvir, "i svi paganski simboli služiće jedinom pravom Bogu i njegovom Hristu."
     "Nisam govorila tebi, praznoglava glupačo!" obrecnula se Morgana, "a taj dan će doći samo preko mene mrtve! Vi hrišćani imate svece i mučenike - zar mislite da ih Avalon nema?" Dok je govorila, sva se stresla, znajući da je, nesvesno, govorila Vidom, i da postoji telo viteza, prekriveno crnim, sa krstom preko plašta... Poželela je da se okrene, a u ovom društvu to nije smela, i da se baci Akolonu u naručje.
     "Baš preteruješ u svemu, Morgana!" rekao je Artur uz izveštačeni smeh, i taj smeh ju je razbesneo, jer oterao je i strah i Vid. Uspravila se u svojoj punoj visini, znajući da je prvi put posle mnogo godina zaogrnuta moćima i vlašću sveštenice Avalona.
     "Slušaj me, Arture od Britanije! Kao što su te snaga i moć Avalona postavili na presto, tako snaga i moć Avalona mogu i da te unište! Dobro razmisli zašto blatiš Posvećene sudove Obreda! Nemoj više ni pomisliti da ih staviš u službu svog hrišćanskog Boga, jer svaki predmet Moći nosi svoju kletvu..."
     "Dosta!" Artur je ustao, strašno namršten. "Bila mi sestra ili ne, ne možeš izdavati naređenja kralju čitave Britanije!"
     "Ne govorim ja svom bratu", uzvratila je, "nego upravo kralju! Avalon te je doveo na presto, Arture, Avalon ti je dao taj mač koji si zloupotrebio, i u ime Avalona ja te sada pozivam da ga vratiš kod ostalih Posvećenih sudova Obreda. Ako želiš da ga koristiš samo kao mač, onda zaduži svoje kovače da ti iskuju drugi!"
     Nastupila je užasna tišina, i na trenutak joj se učinio da sve njene reči padaju u ogroman prazan prostor bez odjeka, negde između svetova, da se tamo daleko u Avalonu druidi bude, da se sigurno čak i Ravena meškolji i ječi zbog Arturove izdaje. Ali prvi zvuk koji je potom začula bio je nervozni smeh.
     "Kakve gluposti pričaš, Morgana!" Bila je to Gvenvir. "Znaš da Artur to ne može da učini!"
     "Ne uplići se, Gvenvir", rekla je Morgana, zlokobnim i pretećim glasom. "To nema nikakve veze sa tobom, osim što si ti navela Artura da prekrši zavet Avalonu!"
     "Urijense", kazala je Gvenvir, "Zar ćeš mirno stajati i slušati kako tvoja drska žena ovako razgovara sa Vrhovnim kraljem?"
     Urijens se nakašljao; kada je progovorio, glas mu je bio nervozan koliko i Gvenvirin. "Morgana, možda si pomalo nerazumna... Artur je načinio dramatičan gest iz političkih razloga, kako bi zaokupio maštu posmatrača. Ako je to učinio mačem Moći, pa, utoliko bolje. Bogovi mogu da se staraju o sebi, mila moja - zar misliš da je Boginji potrebna tvoja zaštita?"
     Da je Morgana imala pri sebi neko oružje, tog časa bi na mestu ubila Urijensa. Došao je da je podrži, a sada je ovako napušta!
     "Morgana", počeo je Artur, "pošto vidim da si uznemirena, dozvoli da ti kažem nešto: nisam nameravao nikakvo obesvećenje. Ako mač Avalona služi i kao krst za zakletve, zar to ne znači da su moći Avalona iskorišćene da se pomogne ovoj zemlji? Tako mi je savetovao Kevin..."
     "Oh, da, znala sam da je on izdajnik još kad je dozvolio da Vivijen bude sahranjena van Svetog ostrva", odbrusila je Morgana.
     "Bilo tako ili ne", rekao je Artur, "saksonski kraljevi imali su svoj veliki trenutak, i zakleli su se na mom maču!"
     "Ali to nije tvoj mač!" planula je Morgana. "To je mač Avalona! A ako ga ne nosiš onako kako si se zakleo, treba da ga predaš u ruke nekome ko ume da poštuje dati zavet..."
     "To je možda bio mač Avalona, u prošlom pokolenju", odvratio je Artur, sada besan koliko i Morgana; stezao je balčak Ekskalibura, kao da neko već pokušava da mu ga otme. "Mač pripada onome ko ga koristi, i ja sam stekao pravo da bude moj time što sam njime oterao sve neprijatelje iz ove zemlje! Nosio sam ga u bitkama i oslobodio sam ovu zemlju u boju na planini Badon..."
     "I potom si pokušao da ga potčiniš hrišćanskom bogu", prekinula ga je Morgana. "Sada, u ime Boginje, zahtevam da ga vratiš svetilištu na Jezeru!"
     Artur je duboko uzdahnuo. Kada je progovorio, glas mu je bio proračunato miran. "Odbijam. Ako Boginja želi svoj mač nazad, neka dođe da mi ga lično oduzme." Potom mu je glas postao blaži. "Draga moja sestro, molim te, ne svađaj se sa mnom oko imena kojim nazivamo svoje bogove. Ti si mi sama rekla da su svi bogovi Jedan Bog."
     On nikada neće shvatiti zašto je to što govori pogrešno, očajno je pomislila Morgana. Ipak, pozvao je Boginju, neka uzme mač ako ga želi nazad. Neka, onda, bude tako; Gospo, dozvoli da ja budem tvoja ruka. Pognula je glavu. "Dobro, prepuštam Boginji da povrati svoj mač." A kada ona završi sa tobom, Arture, požalićeš što se nisi prepustio meni... Pošla je da sedne kraj Gvenvir, a Artur se obratio Gvideonu.
     "Ser Mordrede", rekao je, "proglasio bih te za viteza da si me samo zamolio. Učinio bih to zbog Morgane i zbog sebe - nisi morao da se pomažeš trikovima da bi postao vitez."
     "Smatrao sam da bi u tom slučaju bilo mnogo govorkanja, od one vrste koja ti ne bi odgovarala", rekao je Gvideon. "Hoćeš li mi oprostiti zbog ovog što sam učinio?"
     "Ako ti je Lanselet oprostio, ja nemam razloga da ti išta zameram", odgovorio je Artur, "a pošto te je on bogato obdario, čini mi se da nije ljut na tebe. Voleo bih da mogu da te priznam za sina, Mordrede. Do pre nekoliko godina nisam ni znao da postojiš - Morgana mi nije rekla šta se desilo posle mog proglašenja za kralja. Pretpostavljam da si svestan kako, za sveštenike i biskupe, i samo tvoje postojanje predstavlja znak greha."
     "Zar verujete u to, ser?"
     Artur je pogledao svog sina pravo u oči. "Oh - ponekad verujem u jedno, ponekad u drugo, kao i svi ljudi. Nije važno šta ja verujem. Stvari stoje ovako - ne mogu da te javno priznam, iako si ti sin kakvog bi svaki čovek, pogotovo kralj bez dece, mogao samo da poželi. Moj presto mora da nasledi Galahad."
     "Ako doživi to", rekao je Gvideon, a kada ga je Artur zapanjeno pogledao, tiho je nastavio. "Ne, ser, ne pretim mu. Zakleću se u šta go želite, krst ili hrast, u Sveti Kladenac ili u ove zmije", pokazao je podlaktice, "koje ste vi poneli pre mene; Neka boginja pošalje iste takve zmije, žive, da mi oduzmu život ako ikada podignem ruku na svog rođaka Galahada. Ali video sam - on će umreti, časno, za krst koji poštuje."
     "Bože, sačuvaj nas od zla!" povikala je Gvenvir.
     "Tačno, gospo. Ali ako on ne doživi da nasledi tvoj presto - oče i kralju moj, on je ratnik i vitez, i običan je smrtnik, a ti možeš doživeti godine kralja Urijensa. Šta onda?"
     "Ako Galahad umre pre nego što sedne na moj presto - Bože otkloni od njega svako zlo", rekao je Artur, "neću imati izbora. Kraljevska krv je kraljevska krv, a tvoja jeste kraljevska, i od Pendragona i od Avalona. Ako dođe takav strašni dan, pretpostavljam da bi čak i biskupi više voleli da vide tebe na prestolu, nego da zemlja opet zapadne u haos kakvog su se plašili posle Uterove smrti."
     Ustao je i položio obe ruke sinu na ramena, gledajući ga u oči. "Voleo bih da mogu da kažem nešto više, sine moj. Ali što je učinjeno, učinjeno je. Reći ću ti samo još ovo - svim srcem bih želeo da si ti sin moje kraljice."
     "Ja takođe", dodala je Gvenvir, ustajući da ga zagrli.
     "Ipak, neću se ponašati prema tebi kao prema bilo kom podaniku", rekao je Artur. "Ti si Morganin sin. Mordrede, vojvodo od Kornvola, viteže Okruglog Stola, ti ćeš biti glas Okruglog Stola među saksonskim kraljevima. Dobićeš pravo da presuđuješ u ime kralja i da prikupljaš poreze u moje ime, zadržavajući od njih onoliki deo koliki ti je potreban da održavaš onakvo domaćinstvo kakvo je prikladno jednom kraljevskom izaslaniku. Ukoliko želiš, dajem ti dozvolu da se oženiš kćerkom jednog od saksonsih kraljeva, čime bi stekao sopstveni presto, makar nikada ne dospeo na moj."
     "Velikodušni ste, ser", rekao je Gvideon, klanjajući se.
     Da, pomislila je Morgana, a to će držati Gvideona daleko od očiju, sve dok se ne ukaže potreba za njim, ako je uopšte bude. Artur je stvarno vešt vladar! "Veoma si velikodušan prema mom sinu, Arture", rekla je glasno. "Smem li da te zamolim još nešto?"
     Artur je delovao oprezno, ali ipak je ljubazno odgovorio. "Biće mi zadovoljstvo da ti dam, sestro, sve što je u mojoj moći."
     "Proglasio si mog sina za vojvodu od Kornvola, ali on još ne poznaje taj kraj. Čula sam da vojvoda Markus sada tvrdi da je Kornvol njegov. Hoćeš li poći sa mnom u Tintagel, da to proverimo?"
     Arturovo lice se vidljivo opustilo; zar je mislio da će ona opet potegnuti pitanje Ekskalibura? Ne, brate moj, nikada više pred ovim dvorom; kada opet posegnem za Ekskaliburom, biće to u mojoj zemlji i na mestu koje pripada Boginji.
     "Ni ne pamtim kad sam poslednji put bio u Kornvolu", rekao je Artur, "a ne mogu da napustim Kamelot do kraja Dugodnevice. Ali ostani ovde kao moj gost, a onda ćemo poći zajedno u Tintagel, da proverimo hoće li vojvoda Markus, ili iko drugi, protivurečiti onome što kažu Artur i Morgana, vojvotkinja od Kornvola." Okrenuo se ka Kevinu. "A sada dosta o državnim poslovima - gospodaru Merline, ne bih vam naređivao da pevate pred čitavim dvorom, ali ovako, u mojim ličnim odajama, u prisustvu samo moje porodice, mogu li vas zamoliti za pesmu?"
     "Sa zadovoljstvom ću pevati", rekao je Kevin, "ako se gospa Gvenvir ne protivi." Pogledao je kraljicu, ali ona je ćutala, pa je uzeo harfu i počeo da svira.
     Morgana je ćutke sedela kraj Urijensa, slušajući muziku. Artur je stvarno učinio kraljevski poklon svojoj porodici: Kevinovu muziku. Gvideon je slušao, ruku sklopljenih na kolenima, nem i očaran; Barem u tome je moj sin, pomisila je. Urijens je slušao sa učtivom pažnjom. Morgana je na trenutak podigla oči, susrevši Akolonov pogled. Moramo nekako udesiti da se noćas sretnemo, pomislila je, makar morala da dam Urijensu omamljujući napitak; mnogo šta treba da mu kažem... a onda je brzo oborila pogled. Nije ništa bolja od Gvenvir...
     Urijens ju je držao za ruku, mazeći joj prste; osetila je kako dodiruje modrice koje joj je napravio ranije, i umesto bola osetila je gađenje. Ako je poželi, moraće da mu pođe u postelju; ovde, na ovom hrišćanskom dvoru, ona je njegovo vlasništvo, kao konj ili pas koga sme da mazi ili tuče kako mu padne na pamet!
     Artur je izdao i nju i Avalon; i Urijens je bio nepošten prema njoj. Kevin ju je takođe izdao...
     Ali Akolon je neće izneveriti. Akolon će vladati u ime Avalona, kao kralj čiji je dolazak predskazala Vivijen; a posle Akolona vladaće Gvideon, kralj druid, kralj Avalona i čitave Britanije.
     A iza kralja biće kraljica, i vladaće u ime Boginje kao u stara vremena...
     Kevin je podigao glavu i pogledao je u oči, i Morgana je uzdrhtala, svesna da mora da prikriva sopstvne misli. On ima Vid, a odan je Arturu. On je Merlin čitave Britanije, a ipak mi je neprijatelj!
     No, Kevin je progovorio sasvim blago. "Pošto je ovo porodični skup i pošto bih i ja voleo da slušam muziku, mogu li kao nagradu da zamolim da gospa Morgana peva?" Morgana je pošla da sedne na njegovo mesto, osećajući u rukama moć harfe.
     Moram da ih začaram, pomislila je, kako ne bi mislili ništa zlo. I postavila je prste na strune.