1.

     U dalekim bregovima Severnog Velsa kiša je padala već danima i zamak kralja Urijensa kao da je plivao u magli i vlazi. Putevi su se pretvorili u blato do kolena, sa planina su se slivale bujice i sve je bilo promrzlo i mokro. Morgana, umotana u ogrtač i debeli šal, osećala je kako joj se prsti koče i usporavaju čunak dok ga je provlačila preko razboja; odjednom se uspravila u stolici, i čunak joj je ispao iz ledenih ruku.
     "Šta je bio, majko?" upitala je Malina, trgavši se od oštrog zvuka u tihoj odaji.
     "Na putu je jahač", rekla je Morgana. "Moramo se pripremiti da ga dočekamo." Tek tada je primetila zabrinut izraz na licu svoje snahe i ugrizla se za jezik; opet je dozvolila sebi da zapadne u trans, što joj se u poslednje vreme sve češće dešavalo kada bi uzela da se bavi ženskim poslovima. Odavno je prestala da prede, ali tkanje, koje je volela, činilo joj se bezbedno, ukoliko se usmeri samo na to i ne prepusti se sanjivoj jednoličnosti pokreta.
     Malina ju je gledala pomalo oprezno, pomalo zabrinuto, kao i uvek kad bi Morgana pokazala da vidi nešto. Malina svakako nije mislila da u tome ima ičeg lošeg, pa čak ni magičnog - naprosto se njena svekrva ponekad čudno ponašala. Ali ona je o tome razgovarala sa sveštenikom, a kad čuje za ovo, sveštenik će opet doći i pokušati da diskretno sazna od nje otkuda joj se priviđaju stvari, a ona će morati da izigrava priglupu domaćicu i da se pretvara da nema pojma o čemu je on ispituje. Jednog dana biće suviše umorna ili neoprezna i reći će tom svešteniku šta misli o njemu. Onda će stvarno biti gužve...
     Pa, šta je tu je, nije mogla da se izvlači. Dosta dobro se slagala sa ocem Eianom, koji je bio Uvenov učitelj - za jednog sveštenika, bio je prilično obrazovan. "Reci ocu Eianu da će njegov učenik stići na večeru", rekla je Morgana i opet prekasno shvatila šta čini; znala je da Malina razmišlja o svešteniku i odgovorila je na njene misli, a ne na reči. Izišla je iz sobe, osećajući da mlada žena zuri za njom.
     Čitave zime, koja je bila teška, sa mnogo kiše, snega i oluja, nije im došao ni jedan jedini putnik. Morgana se nije usuđivala da prede; to je suviše brzo otvaralo kapije transa. Sada je, izgleda, i tkanje počelo slično da deluje. Vredno je šila, kako bi snabdela odećom sve članove domaćinstva, od Urijensa do Malinine nove bebe, ali to joj je smetalo očima; preko zime nije bilo svežeg bilja, pa nije mogla da se bavi ni pripremanjem melema i lekova. Nije imala društvo - njene dvorske dame bile su žene Urijensovih oficira i bile su gluplje čak i od Maline; nijedna nije umela da iščita ni jedan jedini redak iz Biblije, i bile su šokirane što Morgana ume da čita, piše i pomalo govori latinski i grčki. A nije mogla da večito sedi sa harfom. I zato je čitavu zimu provela u narastajućoj dosadi i očajanju...
     ...a najgore je, pomislila je, to što je uvek u iskušenju da sedne i prede, da se prepusti snovima, da pusti um da joj luta, da vidi Artura u Kamelotu, ili Akolona na njegovom pohodu - pre tri godine sinulo joj je kako bi Akolon treblo da provede neko vreme na Arturovom dvoru, da bi ga Artur dobro upoznao i počeo da mu veruje. Akolon je nosio zmije Avalona, i to bi se moglo pokazati kao dobra veza sa Arturom. Akolon joj je strašno nedostajao; u njegovom prisustvu, ona je uvek bila onakva kakvu ju je on video - visoka sveštenica, sigurna u svoje ciljeve i u sebe. Ali to je bila njihova tajna. Tokom dugih, usamljeničkih godišnjih doba, Morgani su se stalno vraćali strahovi i sumnje; možda je ona ipak samo onakva kakvom je smatra Urijens, usamljena kraljica, sve starija, sa telom i umom koji polako venu?
     Ipak je čvrsto vladala domaćinstvom, i u zamku i u okolim selima, i zato su joj se svi obraćali za savet. U okolini se govorilo: Kraljica ju mudra. Čak ni kralj ništa ne čini dok se ne posavetuje sa njom. Plemena i Drevni narod gotovo su počeli da je obožavaju; ipak, nije se usuđivala da se često pojavljuje na godišnjim svečanostima.
     Sada je u kuhinji izdavala naređenja za svečanu večeru - onoliko koliko se moglo pri kraju zime, dok su putevi zatvoreni. Iz ormana koje je lično držala pod ključem izdvojila je suvo grožđe i vođe, kao i malo začina da se skuva poslednji komad slanine. Malina će reći ocu Eianu da će Uven doći do večere. Urijensu će vesti odneti sama Morgana.
     Otišla je u njegove odaje, gde ga je zatekla kako dokono baca kockice sa jednim pažom; soba je bila zagušljiva, puna ustajalog vazduha i starosti. To njegovo dugo zapaljenje pluća ove zime barem me je poštedelo njegove postelje, pomislila je Morgana. Dobro je što je Akolon proveo ovu zimu kod Artura; verovatno bismo bili neoprezni i neko bi nas otkrio.
     Urijens je spustio kockice i pogledao je. Bio je mršaviji, izmožden od duge groznice. Morgana je u nekoliko navrata pomislila da neće preživeti i grčevito se borila da ga spase; zato što ga je ipak na neki način volela i nije želela da umre, a delom i zato što bi ga na prestolu istog časa nasledio Avaloh.
     "Nisam te video čitavog dana. Bio sam usamljen, Morgana", rekao je Urijens, gotovo dureći se. "Ovaj moj Hju nije ni upola tako lep za gledanje."
     "Zaista?" Morgana je namerno počela da se šali, onako kako je znala da Urijens voli. "A ja sam vas namerno ostavila same, misleći da si pod starost zavoleo lepe mladiće... ako ga ne želiš, mužu moj, mogu li ja da ga uzmem?"
     Urijens se nasmejao. "Teraš sirotana da pocrveni", dobroćudno je rekao. "Ali kad si me ostavila ceo dan samog, mogao sam da biram, da li da režim na njega ili na psa."
     "E, sad sam došla sa dobrim vestima. Večeras ćemo te preneti u salu - Uven se zaputio ovamo i stići će taman na večeru."
     "Bogu hvala", rekao je Urijens. "Ove zime sam mislio da ću umreti, a da više ne vidim moje sinove."
     "Pretpostavljam da će se Akolon vratiti za letnje svečanosti." Morgana je osetila duboko u telu ujed gladi, ogromne, i kao da je videla pred sobom Beltanske vatre, do kojih je ostalo još samo dva meseca.
     "Otac Eian opet me je spopao da zabranim svečanosti", požalio se Urijens. "Dosadilo mi je da ga slušam kako kuka. On hoće da posečemo gajeve, pa da se narod zadovolji blagosiljanjem useva i da odustane od Beltanskih vatri. Činjenica je da se svake godine javlja sve više starih obreda - a ja sam mislio da će ih biti sve manje, kako stari svet polako umire. Hteo sam da stari običaji odumru sa Drevnim narodom, koji ne može da se prilagodi novim običajima. Ali ako se sada i mladi svet okreće paganstvu, moramo da učinimo nešto - možda da zaista posečemo gajeve."
     Ako to učiniš, postaću ubica, pomislila je Morgana, ali pazila je da joj glas bude nežan i razuman. "To bi bila greška. Hrastovi daju hranu za svinje, a i za ljude. I mi smo morali da koristimo žirovo brašno zbog duge zime. A gaj je tu već stotinama godina - to drveće je sveto."
     "Zvučiš kao paganka, Morgana."
     "Zar ti misliš da hrastov gaj nije delo Božje?" uzvratila je. "Zašto bi kažnjavali nedužno drveće zbog toga što ga glupi ljudi koriste na način koji se ne dopada ocu Eianu? Mislila sam da ti voliš svoju zemlju."
     "Volim je", nadurio se Urijens, "a i Avaloh misli da treba poseći gaj, kako pagani više ne bi imali pribežište. Umesto njega mogli bismo da sagradimo crkvu ili kapelu."
     "Ali i Drevni su tvoji podanici", rekla je Morgana, "a kao mladić si sklopio Veliki Brak sa zemljom. Zar ćeš lišiti Drevni narod gaja koji im daje zaklon i hranu i koji je njihova crkva, građena rukama Boga, a ne ljudi? Zar ćeš ih osuditi da umru od gladi, što se dešavalo u drugim zemljama?"
     Urijens se zagledao u svoje čvornovate šake. Tetovirane zmije na njima toliko su izbledele da su predstvljale samo nejasne plave mrlje. "Pa, tebe zovu Morgana od vila - Drevni narod nije imogao steći boljeg zastupnika. Pošto moliš za njihov zaklon, gospo moja, poštedeću ga dok god sam živ, ali kad me Avaloh nasledi, on će činiti po svome. Hoćeš li da mi doneseš cipele i ogrtač, pa da večeram u glavnoj sali kao kralj, a ne kao starac u spavaćici i papučama?"
     "Svakako", rekla je Morgana, "ali ne mogu da te podignem. Neka te Hju obuče."
     Ipak, kad je oblačenje bilo ogotovo, očešljala je Urijensu kosu i pozvala gardiste koji su očekivali kraljev poziv. Dvojica su ga ponela, načinivši sedište od prepletenih šaka, i prenela ga u glavnu salu, gde je Morgana poređala jastuke po kraljevskom sedištu i nadgedala dok su smeštali u njih krhko staračko telo.
     Dotle je već primetila jurnjavu među pooslugom i čula je jahače u dvorištu... Uven, pomislila je, jedva pogledavši mladića koji je stupio u salu.
     Bilo je teško poverovati kako je ovaj mladi vitez, sa širokim ramenima i velikim ožiljkom preko jednog obraza, isti onaj mršavi dečačić koji bi se često došunjao do nje, nalik na pripitomljenu zverčicu, tokom njene prve, očajničke godine na Urijensovom dvoru. Uven je ocu poljubio ruku, a onda se naklonio pred Morganom.
     "Oče moj. Draga majko..."
     "Lepo je što si nam se vratio, momče", rekao je Urijens, ali Morgana je zapanjeno zurila u drugog čoveka, koji je u salu ušao posle Uvena. Za trenutak nije mogla da poveruje, kao da je videla duha - da je on stvarno tu, ostila bih ga Vidom... a onda je shvatila. Toliko sam se trudila da ne mislim na Akolona, kako ne bih poludela...
     Akolon je bio mršaviji od mlađeg brata i nije bio toliko visok. Nakratko je pogledao Morganu dok je klečao pred ocem, ali kada joj se obratio, glas mu je bio bezlično učtiv. "Drago mi je što sam se vratio kući, gospo..."
     "Lepo je što ste tu", mirno je odgovorila ona, "obojica. Uvene, ispričaj nam kako si stekao taj užasan ožiljak na obrazu. Mislila sam da su se, posle poraza imperatora Lucijusa, svi zakleli Arturu da više neće praviti nevolje!"
     "Kao i obično", olako je odgovorio Uven. "Neki bandit se uselio u napuštenu tvrđavu i zabavljao se napadajći seljake i nazivajući sebe kraljem. Lotov sin, Gaven, pošao je sa mnom i začas smo ga sredili, a Gaven je tom prilikom stekao i ženu - gospu udovicu, sa mnogo zemlje. Što se tiče ovoga", lako je dodirnuo ožiljak. "Dok se Gaven borio sa gospodarem, meni je pripao njegov pomoćnik - ružno kopile koje se borilo levicom i uspelo da me iznenadi. A bio je i trapav - radije bih se borio sa dobrim mačevaocem nego sa lošim! Da si bila tamo, majko, ne bih imao ovakav ožiljak - onaj što me je krpio imao je prste kao kobasice! Da li me je stvarno puno nagrdio?"
     Morgana je nežno pogladila pastorka po obrazu. "Meni ćeš uvek biti lep, sine. Ali možda bih još mogla da ti pomognem - vidim da je rana još otekla i upaljena; pre spavanja ću ti doneti obloge, kako bi bolje zacelila. Sada te sigurno boli."
     "Tako je", priznao je Uven, "ali i dalje mislim da sam imao sreće što nisam dobio trovanje krvi, kao jedan od naših vojnika. Joj, kakva smrt!" Stresao se. "Kada je rana počela da otiče, mislio sam da sam i ja gotov, a moj drug Gaven je rekao da dok god mogu da pijem vino nisam u opasnosti - i pazio je da budem dobro snabdeven. Kunem ti se da sam bio pijan pune dve nedelje, majko!" zakikotao se. "Bio sam spreman da dam sav plen iz tog razbojničkog zamka za jedan tanjir tvoje supe, majko - nisam mogao da žvaćem ni hleb ni suvo meso, i umalo sam umro od gladi. Doduše, izgubio sam i tri zuba..."
     Morgana je ustala da izbliza pogleda ranu. "Otvori usta. Da", rekla je i dala znak jednm slugi. "Donesi ser Uvenu čorbu i kuvano voće", naredila je. "Neko vreme ne smeš ni pokušavati da žvaćeš. Posle večere ću te previti."
     "Neću se buniti, majko. I dalje me strašno boli, a osim toga, na Arturovom dvoru postoji jedna devojka - ne bih želeo da odvrati pogled od mene kao da sam demon." Nasmejao se. No, uprkos svim bolovima jeo je neverovatno mnogo, pričajući priče sa dvora i sve ih zabavljajući. Morgana se nije usuđivala da skrene pogled sa svog pastorka, ali tokom čitave večere osećala je na sebi Akolonov pogled, kako je greje kao da je izišla na sunce posle zimskog mraza.
     Večera je bila vrlo vesela, ali Urijens je počeo da izgleda umoran i Morgana je pozvala njegovu gardu. "Danas si prvi put ustao iz kreveta, mužu moj - ne smeš da se premoriš."
     Uven je brzo ustao. "Dozvoli da te ja ponesem, oče." Sagnuo se i podigao starca kao da je dete. Morgana je pošla za njima dvojicom, ali se još jednom osvrnula ka sali. "Postraj se za stvari ovde, Malina - ja ću previti Uvenu obraz pre nego što pođem na počinak."
     Uskoro je Urijens bio ušuškan u svom krevetu, a Uven je ostao kraj njega dok je Morgana požurila u kuhinju da mu pripremi melem za ranu. Morala je da probudi kuvara koji je dremao i da ga pošalje da ugreje još vode... ako želi da se bavi ovim, morala bi da u svojim odajama drži mangal i mali bakrač vode... kako to da se nije ranije setila? Vratila se gore i namestila Uvena da sedi kako bi mogla da mu privije na obraz tkaninu natopljenu vrelim biljnim melemom, i mladić je uzdahnuo od olakšanja kada je melem počeo da izvlači bol iz zapaljene rane.
     "Oh, kako je ovo dobro, majko - ona devojka na Arturovom dvoru ne bi umela tako da me neguje. Kada se oženim njome, majko, hoćeš li je naučiti bar nekim stvarima? Zove se Šana i iz Kornvola je. Ona je jedna od dvorkinja kraljice Izote - kako to da Markus naziva sebe kraljem Kornvola, majko? Mislio sam da Tintagel pripada tebi."
     "To je tačno, sine, nasledila sam ga od Igrene i vojvode Gorloasa. Nisam znala da je Markus poverovao da je kralj", odgovorila je Morgana. "Da li se usudio da proglasi i Tintagel svojim vlasništvom?"
     "Ne, jer koliko sam čuo, uopšte nema tamo vitezove", rekao je Uven. "Ser Drustan je otišao u izgnanstvo, u Donju Britaniju..."
     "Zašto? Je li postao izdajnik zbog Lucijusa?" upitala je Morgana. Ovaj razgovor o dvorovima bio joj je kao dah života u mrtvilu ovog izolovanog mesta.
     Uven je odmahnuo glavom. "Ne... priča se da su on i kraljica Izota počeli suviše dobro da se slažu", rekao je on. "Mada ne mogu mnogo da je krivim... Kornvol je na kraju sveta, vojvoda Markus je star i gunđav, a njegovi komornici kažu i da je impotentan - što čini vrlo teškim život jedne sirote gospe; Drustan je, opet, lep i svira harfu, a gospa je lubitelj muzike."
     "Zar nam sa dvora nisi doneo nikakvu drugu priču osim o pokvarenim ženama?" pobunio se Urijens, mršteći se, i Uven se nasmejao. "Pa, rekao sam gospi Šani da njen otac može da ti pošalje glasnika, i nadam se, dragi oče, da ga nećeš odbiti kada dođe. Šana nije bogata, ali meni ni ne treba veliki miraz, jer imam mnogo plena iz Donje Britanije - pokazaću ti deo, a doneo sam i poklone majci." Podigao je ruku da pogladi Morganu po obrazu dok se naginjala nad njim da mu promeni oblog. "Ti svakako nisi kao gospa Izota, da okreneš leđa mom dobrom starom ocu i da počneš da ga varaš."
     Morgana je osetila da crveni; brzo se nagnula nad posudu sa melemom, mršteći nos zbog gorkog mirisa. Uven je mislio da je ona najboja žena na svetu, i njegovo poverenje joj je godilo, ali bilo je gorčine u saznanju da je to potpuno nezasluženo.
     Barem nikada nisam napravila budalu od Urijensa i nisam mu poturala pod nos svoje ljubavnike...
     "Ali trebalo bi da odeš u Kornvol, čim se otac dovoljno oporavi za putovanje", ozbiljno je nastavio Uven, trzajući se malo kada je melem iz obloga dopro do novog zapaljenog mesta na obrazu. "Moraš raščistiti sa Markusom, majko, da ne može polagati pravo na ono što je tvoje. Toliko dugo nisi bila u Tintagelu da je narod možda i zaboravio da ima kraljicu."
     "Siguran sam da nije baš tako", rekao je Urijens. "Ali ako mi ovog leta bude dobro, zamoliću Artura, kada odem na Duhove, da se postara o Morganinoj zemlji."
     "A ako se Uven oženi Korvolkom", rekla je Morgana, "neka on čuva Tintagel u moje ime - da li bi voleo da mi budeš namesnik, Uvene?"
     "To mi je najveća želja", rekao je Uven, "osim možda da makar jednu noć spavam bez četrdeset različitih bolova u vilici."
     "Popij ovo", rekla je Morgana, sipajući mu u vino još jedan lek, "i obećavam ti da ćeš spavati."
     "Spavao bih ja i bez toga, gospo, toliko mi je drago što sam u svojoj kući i u svom krevetu, i da me neguje moja majka." Uven se sagnuo da zagrli oca, a potom je poljubio Morganinu ruku. "Ali rado ću popiti tvoj lek." Iskapio je vino i pozvao jednog Urijensovog gardistu da mu osvetli put do sobe. Akolon je takođe prišao da zagrli oca. "I ja ću u krevet... gospo, ima li tamo jastuka i pokrivača, ili je soba prazna i gola? Toliko dugo nisam bio kod kuće, da me ne bi čudilo da zateknem golubove kako se gnezde u onoj staroj sobi koja je bila moja dok je otac Eian pokušavao da mi batinama utuvi u glavu malo latinskog."
     "Rekla sam Malini da se postara za sve što bi ti moglo biti potrebno", rekla je Morgana, "ali doći ću da proverim. Hoću li ti biti potrebna noćas, gospodaru?" obratila se Urijensu, "ili da i ja pođem na počinak?"
     Odgovorilo joj je samo tiho hrkanje, i paž Hju je požurio da namesti gospodareve jastuke. "Pođite, gospo Morgana. Ako se probudi, ja ću biti uz njega."
     "Šta je to sa mojim ocem?" upitao je Akolon kad su izišli.
     "Imao je zapaljenje pluća ove zime", rekla je Morgana, "a nije više mlad."
     "A ti si morala da ga neguješ potpuno sama", rekao je Akolon. "Sirota Morgana..." Pogladio ju je po ruci; na zvuk njegovog nežnog glsa, Morgana je morala da se ugrize za usnu. Nešto duboko u njoj, zaleđeno čitave zime, polako se topilo, i pomislila je da će se rasplakati. Brzo je pognula glavu, izbegavajući njegov pogled.
     "A ti, Morgana, zar nećeš ništa da mi kažeš, ni da me pogledaš...?" Pružio je ruku da je dodirne, a ona je odgovorila kroz stegnute zube. "Čekaj."
     Pozvala je slugu da donese čiste čaršave i dodatnu ćebad. "Da smo znali da dolaziš, čekala bi te najbolja posteljina i sveža slama u krevetu."
     "U mom krevetu nije najvažnija sveža slama", šapnuo je on, ali ona je pazila da ga ne pogleda pred slugom koji je nameštao krevet, pripremao toplu vodu i svetiljku i slagao Aolonovo oružje i odeću.
     Kad su na trenutak ostali sami, on joj se obratio šapatom. "Mogu li kasnije da dođem u tvoju sobu, Morgana?"
     Odmahnula je glavom i odgovorila takođe šapatom. "Doći ću ja kod tebe - mogu da smislim neki izgovor što nisam bila u sobi usred noći, ali otkad je tvoj otac bolestan, često dolaze da me zovu k njemu - ne smeju te zateći kod mene..." Na brzinu ga je stegnula za ruku. Njegova ruka kao da ju je opekla. Pošla je sa komornikom da poslednji put obiđe zamak i proveri je li sve zaključano i bezbedno.
     "Neka vam Bog podari miran san, gospo", rekao je komornik i udaljio se; Morgana se šunjala kroz salu u kojoj je spavala garda; pa uz stepenice, kraj sobe u kojoj je Avaloh spavao sa Malinom i mlađom decom, pa kraj sobe u kojoj je nekada spavao mali Kon sa svojim učiteljem i usvojenom braćom, sve dok ga nije odnelo zapaljenje pluća. U udaljenom krilu bila je Urijensova soba, i njena, pa soba koju su obično davali veoma važnim gostima i, na kraju hodnika, soba koju je ona odredila za Akolona. Šunjala se ka njegovoj sobi, suvih usta, nadajući se da je bio dovoljno razuman da ostavi odškrinuta vrata... zidovi su stari i debeli i nije bilo načina da čuje njene korake pred zatvorenim vratima.
     Zavirila je u svoju sobu; potom je brzo ušla i izgužvala posteljinu. Njena lična sluškinja, Rua, stara je i gluva, i tokom čitave zime Morgana ju je proklinjala zbog gluvoće i gluposti, ali sada će joj to koristiti... pa ipak, čak ni ona ne sme ujutro zateći Morganinu postelju nedirnutu; čak i stara Rua je svesna da kralj Urijens nije dovoljno zdrav da bi spavao sa svojom kraljicom.
     Koliko često sam govorila sebi da se ne stidim ovoga što činim... Pa ipak, morala je paziti da ne izazove skandal, jer tako ne bi postigla ništa. Ali mrzela je tajanstvenost i skrivanje.
     On je ostavio vrata odškrinuta. Morgana je skliznula unutra, osećajući kako joj srce bije, i čvrsto zatvorila vrata; osetila je oko sebe gladni zagrljaj koji joj je smesta probudio čitavo telo. Njegova usta su se sklopila preko njenih kao da je bio željan nežnosti koliko i ona... kao da su očajanje i usamljenost čitave zime prosto nestali, kao da se led otopio, kao da će je zahvatiti bujica... Privila se uz Akolona i pokušala da uzdrži jecaje.
     Sve njene odluke kako Akolon ne sme da joj bude ništa više nego sveštenik Boginje, da neće dozvoliti ličnu vezu između njih dvoje, naprosto su nestale pred ovolikom njegovom željom. Koliko se samo ljutila na Gvenvir, koja je ugrožavala dvor i kraljev ugled, jer svi preziru čoveka koji ne ume da obuzdava svoju ženu. A sada, u Akolonovom naručju, sve njene odluke su nestale. Utonula je u njegove ruke i pustila da je odnese u krevet.